09. 06. 2016
Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija
Mi ne možemo razumjeti procese pretvorbe i privatizacije koji su se početkom 1990-tih odvijali u Hrvatskoj, ako ne proučimo što se događalo u to isto vrijeme u Rusiji. Može se reći da je Hrvatska jedna mala kolateralna žrtva razarajućeg procesa koji se okomio prvenstveno na Rusiju.
Kolateralna žrtva
Kod nas je uobičajeno da se naša tranzicija iz komunističkog u kapitalističko društvo i s tim povezane procese privatizacije i pretvorbe kritizira na način da se Hrvatska tretira kao zemlja koja je jedina te procese provodila i provodila ih loše zbog grešaka stranke koja je 1990.tih bila na vlasti. Međutim, Hrvatska je bila samo jedan mali kotačić, mali sudionik u jednom ogromnom procesu koji je zahvatio sve postkomunističke zemlje. Mi ne možemo razumjeti procese koji su se početkom 1990-tih odvijali u Hrvatskoj, ako ne proučimo što se događalo u to isto vrijeme u Rusiji i svim ostalim zemljama koje su iz komunizma prelazile u kapitalizam. Može se reći da je Hrvatska jedna mala kolateralna žrtva razarajućeg procesa koji se okomio prvenstveno na Rusiju, a onda uz put razorio i ostale zemlje od „Baltika do Jadranskog mora“.
To se kod nas zaboravlja zbog stalnih političkih borbi „lijevih i desnih“ pa se svi grijesi tranzicije žele prilijepiti stranci koja je osnovala novu Hrvatsku državu i izborila slobodu, ali u to vrijeme započela i sve ostale pogubne procese privatizacije i pretvorbe sa sličnim pogubnim rezultatima kakvi su se u mnogo gorim razmjerima mogli vidjeti u svim ostalim tranzicijskim zemljama.
Dva velika projekta Zla
Rusija, jedan veliki slavenski narod s kojim su Hrvati kroz stoljeća imali razne oblike veza, od književnih do političkih, prolazio je ponovno od 1991. kroz jedan stravičan, nehumani društveni eksperiment. Nakon krvavog i brutalnog prelaska iz feudalnog, odnosno polukapitalističkog društva u komunističko 1918. koji su platili milijunima žrtava, 1990-tih godina dvadesetog stoljeća ruski narod je prolazio još jedan brutalan i grandiozan eksperiment prelaska iz komunizma natrag u kapitalizam.
I ponovno se može vidjeti kako se jedan uski sloj ljudi jako obogatio, broje se milijarde rubalja i dolara, mjere se novopečena bogatstva i veličine jahti, mediji se bave novim bogatašima, prate se zvijezde od kojih se neke gase i završavaju u zatvorima.
A nitko se, kao što je bilo i uvijek, baš previše ne brine o milijunima ljudi koji prolaze osobne drame, gube poslove i egzistenciju, opijaju se iz očaja, obolijevaju i prečesto prerano umiru.
Ne treba biti veliki pobornik teorije zavjere da bi se povukla paralela između 1918. i 1991. u Rusiji i da se vide slični ciljevi koji su pokrenuli nevjerojatno krvava zbivanja, ali i pretvorbe društvenih sustava i onda i sada. Najprije je 1918. bio organiziran prevrat koji je srušio kapitalizam (zapravo feudalizam) i instalirao monstruozan, krvavi komunizma, a sada je 1991. nakon rušenja komunizma (vjerojatno od sličnih organizatora) organiziran, ponovo brutalan, negdje i krvav prevrat koji je imao namjeru „preko noći“ stvoriti kapitalizam i bogate kapitaliste. I jedan i drugi projekt započeo se realizirati u Rusiji, ogromnoj zemlji s ogromnim resursima koja je oduvijek bila cilj mnogim osvajačima.
A nakon Rusije taj projekt se prelijevao u druge, nesretne zemlje, najprije u Europi, a onda i po svijetu.
U knjizi „Vladari iz sjene – Skrivena povijest koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide“, objavljenoj kod nas 2010. godine Jim Marrs[1] piše:
"Jedan od najvećih mitova novije povijesti jest da je boljševička revolucija u Rusiji bila narodni ustanak potlačenih masa protiv vladajuće klase careva“, piše Griffin koji tvrdi da su revoluciju planirali i financirali novčari iz Njemačke, Britanije i SAD.
Godine 1915. osnovan je American International Corporation za financiranje Ruske revolucije. Njegovi su direktori zastupali interese Rockfellera, Rotschilda, Du ponta, Kuhna, Loeba, Haririmana i Saveznih pričuva…..Ali, ti se ljudi očito ne boje međunarodnog komunizma. Jedino je logično pretpostaviti da ga po svoj prilici kontroliraju ako ga financiraju i ne boje se. Može li neko drugo objašnjenje imati smisla?
Vratimo se Trockom[2], vidjeti ćemo da je napustio SAD brodom 17. ožujka 1917. godine – samo nekoliko dana prije nego što je Amerika stupila u rat – zajedno s tri stotine revolucionara i sredstvima koja mu je pribavio Wall Street….
Dok je Trocki putovao u Rusiju s američkom putovnicom i sredstvima Wall Streeta, Lenjin[3] se također vraćao iz progonstva. Uz njemačku potporu i pratnju oko 150 uvježbanih revolucionara, „smješten u zloglasni 'zapečaćeni vlak' u Švicarskoj s najmanje pet milijuna dolara“, piše Still. Vlak je neometano prošao kroz Njemačku za što su se pobrinuli Max Wargurg i njemačko čelništvo. ….
… U studenom 1917. godine Lenjin i Trocki potpomognuti zapadnjačkim sredstvima potaknuli su uspješan prevrat i dokopali se ruske vlasti u ime boljševika. ….Unutarnje borbe između „crvenih“ i „bijelih“ trajale su do 1922. godine i stajale su 8 milijuna ruskih života, mnogo više od ratnih gubitaka. … „Ruski 'revolucionari' poput Trockog i Lenjina iskorišteni su da izvuku Rusiju iz rata, u korist Njemačke….
Očito je da komunizam nije potekao spontano iz siromašnih, potlačenih radničkih masa, nego je posljedica dugoročnih planova i spletki tajnih društava. „Nema proleterskog pa čak ni komunističkog pokreta koji nije djelovao u interesu novca …… i bez idealista među njegovi vođama koji nisu imali pojma o toj činjenici“, piše njemački filozof Oswald Spengler[4], autor Propasti Zapada."
Tijekom svoje krvave, razbojničke vladavine boljševici su vlakove pune zlata opljačkanog u Rusiji slali u zapadne banke. Sada, kada se polako otvaraju arhive, u sve većem broju suvremenih knjiga koje se bavi analizom razvoja komunizma u Rusiji zaključuje se da je jedan od osnovnih ciljeva instaliranja komunizma, osim izvlačenja Rusije iz Prvog svjetskog rata, bio pljačka svega što se moglo opljačkati i odvoženje blaga vlakovima na Zapad. Masovna ubojstva kakva nisu zabilježena u povijesti čovječanstva služila su u prvom redu da se očuva ta razbojnička vlast. Igor Bunič[5] u knjizi „Partijsko zlato“ piše:
"Iskoristivši demokratsko rasulo nakon svrgavanja monarhije, vlast u Rusiji osvojila je međunarodna teroristička organizacija koju je u ime vlastitog spasa financirala Njemačka. Ništa se slično u povijesti čovječanstva do tada nije dogodilo. Sama činjenica da je to uspjelo bila je za svijet potpuno iznenađenje, jednako kao i za članove te terorističke organizacije – šačicu raznovrsnih avanturista koji su se okupili oko svog bezumnog Vođe. Upravo su oni najmanje od svih vjerovali svoj uspjeh. Zato su se u skladu s tim i ponašali. Noseći u džepu inozemne putovnice, spremni svakog trenutka iščeznuti iz Rusije, jednako neočekivano kao što su se u njoj i pojavili, boljševici su započeli pljačku nacionalnog blaga države koje su razvlačili po tamnim zakutcima i odašiljali u inozemstvo…
Rusija je pretvorena u polje prekriveno mrtvim kostima – bez prosvjeda, bez pobuna. Sve je bilo umorno, poniženo i potišteno. Najvažnije – sve je bilo opljačkano. Od oskvrnjenih carskih grobnica do izvrnutih džepova svih živih i mrtvih. Golemi posao svih vjekova, pod nazivom „svjetska revolucija“ praktički je završio. Ne postoji brojka koja bi mogla barem donekle prikazati ukupan novčani iznos ovoga „pothvata“.
Lenjin i Staljin, dva komunistička zločinca koja su svijetu nanijeli neopisivo mnogo zla
(izvor slike: http://www.nspm.rs/...)
A sva ta opljačkana blaga završavala su u američkim i londonskim bankama.
O tome Igor Bunič piše:
„Groznicu na svjetskim burzama, izazvanu naglim padom cijena zlata, stručnjaci povezuju s dolaskom na svjetsko tržište velikih količina ovog metala iz Rusije. Boljševičku partiju koja sada vlada u ovoj nesretnoj zemlji sasvim slobodno možemo nazvati 'parijom žutog Sotone“, pisale su engleske novine Guardian u ožujku 1923."
Poslije Drugog svjetskog rata komunisti školovani u SSSR-u brutalno su instalirali takvu ideologiju, takav monstruozan stil vladanja i u Hrvatsku (kao dijelu komunističke Jugoslavije) i u mnoge istočnoeuropske zemlje.
Kada je 80-tih godina bilo jasno da je taj monstruozan društveni sustav došao kraju, počele su pripreme da se ponovno organizira nešto slično kao i 1918., s nekakvim drugim predznakom i malo drugačijim metodama, ali gotovo s istim ciljem.
Kaos i šok nakon liberalizacije cijena
Na početku 80-tih Rusi su bili zatočeni u slijepoj, mračnoj ulici sovjetskog sustava zaglibjelog u nestašicama i redovima za kruh. Živjeli su u prenapučenim stanovima i čeznuli su za tako običnim dobrima kao što su par traperica ili rabljeni automobil. Međutim, neki među njima su bili drugačiji po sposobnosti da povedu promjene i da iskoriste svoju priliku. Naučili su kako manipulirati starim sustavom (snalaziti se u njemu), a kada se otvorila prilika pretvorili su se u nemilosrdne tajkune[6] i poduzeli nevjerojatan iskorak u novi svijet.
Krajem 1980-tih i početkom 1990-tih Rusija je proživljavala burna politička previranja od Gorbačeve perestrojke[7], komunističkog pokušaja državnog udara, dolaska Borisa Jeljcina[8] na čelo svih događanja, zabrane komunističke partije do raspada Sovjetskog saveza i ponovnog stvaranja velike Rusije i mnogobrojnih novih, samostalnih država koje su nekada bile u sastavu SSSR-a. Za to vrijeme ispod površine političkih događanja započeli su brutalni procesi privatizacije ogromnih ruskih bogatstava, nekadašnje državne imovine.
U kolovozu 1991. skupina komunističkih „tvrdolinijaša“, ministara i generala Crvene armije i KGB-a pokušala je srušiti državnim udarom predsjednika Gorbačova. Puč nije uspio, a u slamanju puča proslavio se Boris Jeljcin tadašnji predsjednik Ruske Sovjetske Republike, a poslije i prvi predsjednik Ruske federacije. Slika prikazuje Jeljcina na tenku 19.kolovoza 1991. ispred Bijele kuće (Dom Sovjeta), gdje čita govor koji se prenosio preko radija Slobodna Europa. Krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin je potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a, a početkom prosinca iste godine Sovjetski Savez je bio je izbrisan s političke karte svijeta.
(Izvor slike: http://content.time.com/...)
U početku tog razdoblja u Rusiji je gotovo zavladala glad. Valerij Panjuškin i Mihail, Zigar, u knjizi Gazprom-novo rusko oružje pišu:
"……. u Rusiji je (i krajem 1991.) još postojao sovjetski sustav određivanja svih roba po fiksiranim cijenama. Police u prodavaonicama bile su prazne. U izlozima su stajale poslagane jedino velike piramide metalnih konzervi s odvratnim morskim kupusom. Za ulje su ljudi zauzimali redove noću. Pekari nisu imali od čega peći kruh. Rusija je morala kupiti 30 do 40 milijuna tona žita da izbjegne glad, ali za to žito nije bilo novca. Samo je jedinstven energetski sustav zemlje nastavio opskrbljivati strujom kuće i bolnice, doduše s prekidima, samo je željeznica još nastavila voziti putnike, s gubicima, i Gazprom je nastavio opskrbljivati plinom kuće i kotlovnice i ne nadajući se da će itko ikada platiti. Sovjetska planska ekonomija je bila u agoniji. Nitko više nije htio raditi besplatno, a država nije imala vjernu vojsku, policiju ni specijalne službe da natjeraju ljude na rad, kako je to činio Staljin. Država gotovo uopće ništa nije imala, jela je ono posljednje, ali je malo komu, osim Gajdaru bilo poznato da se zlatne pričuve zemlje mogu strpati u jedan kofer, a zalihe proizvoda u zemlji dostaju za dva tjedna.
Da proradi gospodarstvo moralo se hitno dopustiti slobodno formiranje cijena.
Drugog siječnja 1992. stupila je na uredba predsjednika Jeljcina o liberalizaciji cijena. Rusija je bila na korak od gladi i građanskog rata. Gospodarstvo je izašlo iz kome, iako je bilo daleko od toga da stane na noge. Cijene su ostale fiksirane samo za plinare, naftaše i energetičare. Plinari i naftaši zapravo su sponzorirali ozdravljenje ruskog gospodarstva kao što se bolesnik održava hranjivim injekcijama. Naftaši i plinari zarađivali su samo na izvoznim ugovorima, a zemlju su opskrbljivali plinom i naftnim proizvodima s gubitkom……
……birači koji nisu željeli shvatiti da ih je Gajdarova vlada spasila od gladi i građanskog rata time što je mlijeko poskupilo deset puta.
Gajdar korača svojim kabinetom sjećajući se: „Napravio sam političko samoubojstvo kada sam odmrznuo cijene. Još u Sovjetskom savezu, za vrijeme novočerkeskog ustanka, svi vođe zemlje shvaćali su da je liberalizacija cijena neizbježna. Ali se nitko nije usuđivao to učiniti zato što bi to bilo političko samoubojstvo. Mi smo to učinili.“ Stegnuo je ruke iza leđa kao da će sada poći na stratište zbog liberalizacije cijena. „Kad smo odmrznuli cijene, deseci ljudi, visokih informiranih dužnosnika koji su shvaćali da je liberalizacija cijena neizbježna, ipak su počeli savjetovati Jeljcinu da se udalji od nas. Savjetovali su mu da kaže kako su ga, eto, prevarili „dečki iz Chicaga“, da se liberalizacija ne može okrenuti natrag, ali Gajdarovu vladu treba rastjerati, jer je gurnula građane u bijedu.“…….
…….. Naviknuo se (Jeljcin) izlaziti na trgove pune uzbuđenog naroda koji više „Jeljcin, Jeljcin“. Nakon liberalizacije cijena došao je u Njižni Novgorod, ušao u prodavaonicu, a masa pred njom stala ga je proklinjati. Da, u prodavaonici se popjavilo vrhnje koje su mnogi već zaboravili. Ali vrhnje nije poskupjelo 50 posto, kao što je očekivao Jeljcin, čak ni sto posto, nego tisuću puta.
……................
Na valu narodnog nezadovoljstva zbog odmrznutih cijena u parlamentu, čiju je funkciju tada ispunjavao Kongres narodnih deputata, jačali su komunisti. Sve popularniji su bili „crveni direktori“ (rukovoditelji sovjetskih poduzeća, članovi Partije i zagovornici planskog gospodarstva) koji ništa dobro od liberalizacije cijena nisu očekivali jer ih je sovjetski planski sustav naučio da u poduzećima proizvode nekonkurentnu robu čiju je cijenu bilo besmisleno liberalizirati.
…….. Objektivno su „crveni direktori“ bili jači od Gajdarovih liberala koji su napravili političko samoubojstvo. Gajdar je shvaćao da, ako ne želi povući za sobom u političku smrt i predsjednika Jeljcina, mora predati premijersku fotelju „crvenim direktorima“. Postojao je jedan „crveni direktor“ koji je do tada izgradio učinkovitu i konkurentnu kompaniju, koji nije sanjao o povratku planskog gospodarstva, koje bi mu dopuštalo da proizvodi bilo što, nikom potrebno, koji je shvaćao barem intuitivno kako tržište mora izgledati. Taj je čovjek bio Viktor Černomirdin."
Ruska tranzicija u našim medijima
Problemi i sve drame koje su procesi tranzicije nosili sa sobom imali su mnogo sličnosti u svim postkomunističkim zemljama i bilo bi nam korisno da je netko to pratio i da smo mogli iz tuđih loših iskustava nešto naučiti. Izgleda mi da smo bili potpuno nezainteresirani za sve što se događalo u drugim zemljama, kao što se to vrlo površno prati i sada. Nešto je više informacija stizalo iz Rusije. Tamo su posljedice tranzicije bile užasne, veliki dio Rusije je bio na rubu gladi, milijuni ljudi su ostali bez posla, obračuni bandi koje su se borile za privatizaciju najvećih energetskih kompanija ostavljali su iza sebe tisuće mrtvih i stvarali stravično bogate oligarhe. I na to se gledalo kao na nešto daleko što s nama nema nikakve veze.
U prosincu 1990. godine Vjesnikov dopisnik iz Moskve, Bogoljub Lacmanović piše o situaciji u Rusiju kojoj je prijetila glad, a ruski političari su uvjeravali narod da gladi neće biti. Ali su priznavali da da će biti potrebna humanitarna pomoć u hrani i lijekovima Moskvi, Lenjingradu, Rjaznju, Sverdlovskom i drugim industrijskim gradovima Rusije do proljeća. Do subote 8. prosinca samo je avionima iz SAD, Italije, Švicarske i Izraela dopremljeno u Moskvu 300 tona dječje hrane, voća i povrća, riže, brašna i lijekova. Kada su došli kamioni s hranom iz Berlina, ratni veterani su se pitali: „Tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, mi ili Njemačka?“. Istovremeno je KGB otkrio da u brojnim lukama i skladištima na teretnim kolodvorima propada neistovarena roba. Samo je na jednoj moskovskoj teretnoj željezničkoj stanici od sronja te godine stajalo 817 kontejnera i 222 vagona neistovarene robe.
Članak u Vjesniku od 10.12.1990. godine.
(Izvor slike: arhiva NSK, 28.6.2018.)
U članku u Vjesniku od 11. prosinca 1990. godine „Glad na evropskom istoku. Jedan krumpir za pola Evrope“ piše:
„Glad, do sada uglavnom rezervirana za zemlje 'crne Afrike', nastanila se najprije u velikim gradovima………..i uvijek pravovjerna 'Pravda' pita: 'Prijeti li vam glad?“
Članak u Vjesniku od 11.12.1990.
(Izvor slike: arhiva NSK, 28.6.2018.)
U nastavku s podnaslovom „Perestrojka boli“ piše:
„Dok neki sa zluradošću govore o tome kako su 'socijalističke revolucije i nikle iz gladi, iz gladi se ruše', obični ljudi pokušavaju shvatiti zbog čega su se, u ime kojih ideala desetljećima odricali 'za bolje sutra', zašto su žrtvovani.“
Oligarsi
Od redova za kruh do stravično bogatih oligarha.
Za to vrijeme, dok su ljudi stajali u redovima za kruh, ispod površine političkih događanja započeli su brutalni procesi privatizacije ogromnih ruskih bogatstava, nekadašnje državne imovine. Tijekom tih procesa pojavila se gotovo „od nikuda“ nova kasta snalažljivih ljudi koji su postali vođe postsovjetske Rusije, arhitekti i apostoli novog poretka. Tijekom zahuktalih 1990-tih povezali su bogatstvo i političku moć te postali poznati kao oligarsi[9], ljudi koji posjeduju državu i njome upravljaju. To su ljudi koji su prije 1990-tih živjeli vrlo skromno, a u nekoliko godina zgrnuli su bogatstvo koje se mjerilo milijardama dolara i došli su u sam vrh Forbesove[10] liste najbogatijih ljudi na svijetu. U međuvremenu su neke „oligarhijske zvijezde“ osiromašile ili su u zatvoru pa ih nema višu u vrhu liste, ali na listi ima ipak još uvijek dosta ruskih oligarha-milijardera.
Naziv oligarh
Smatra se da je naziv oligarh prvi put koristio Boris Berezovski[11], Jeljcinova siva eminencija, 1996. godine tijekom razgovara za Financial Times. On „oligarsima“ naziva sedam glavnih bankara koji su koncem 1990-tih igrali važnu političku i ekonomsku ulogu u Rusiji i omogućili Borisu Jeljcinu, u doba duboke društvene bijede i kaosa, da 1996. bude ponovno izabran za predsjednika Rusije. Tih sedam bankara je kontroliralo 50% ruskog gospodarstva, a dobili su naslov “semibankirschina” (sedam bankara), reaktualizirani ruski povijesni naziv «Sémiboyarschina», sedam plemićkih „bojara“ koji su izdali ruskog Cara i predali Moskvu poljskim osvajačima 1610. godine. Taj pojam je izmislio ruski novinar Andrey Fadin koji je u studenom 1996. objavio članak: „Semibankirschina kao nova ruska varijanta sémiboyarschine“.
Ti su bankari trebali spasiti sumnjivo privatizirane industrijske grane ruskog gospodarstva i onemogućiti povratak komunista na Vlast. Međutim, nakon što su pronevjerili ogromne svote novaca iz državnih fondova, uspjeli su prisvojiti najveći dio ruskog industrijskog bogatstva, posebice sektor prirodnih resursa. Tih sedam čuvenih oligarha su:
- Boris Berezovski– Sibneft (ogromna naftna kompanija, sada postala Gazprom Neft u vlasništvu Gazproma),
- Mikhail Khodorkovski– Bank Menatep, Yukos (velika naftna kompanija),
- Mikhail Fridman– Alfa Group (velika investicijska grupa koja u svom vlasništvu ima naftne i plinske kompanije, banke, telekomunikacije, vodu i još mnogo toga),
- Vladimir Gusinski– Media-Most holding (banka, TV, izdavaštvo, novine, magazini,..),
- Vladimir Potanin– United Export Import Bank, Norilsk Nickel, eksploatacija nikla),
- Alexander Smolenski– Bank Stolichny,
- Vladimir Vinogradov– Inkombank.
Kasnije su svi, osim možda Fridmana i Potanina, izgubili svoj politički utjecaj. Hodorovski je bio deset godina u zatvoru, Gusinski je 2000. pobjegao iz Rusije, Vinogradov je umro 2008., Berezovski je 2013. pronađen mrtav u egzilu u Velikoj Britaniji, Banka od Smolenskog je 2000. proglasila bankrot.
Ubrzo su se oligarsima počeli nazivati svi ruski bogataši nastali tijekom procesa privatizacije početkom 1990-tih.
Stupanjem na vlast u ožujku 2000. Vladimir Putin[12] nastoji uvesti red u oligarhijske redove. Poziva ih u srpnju 2000. kako bi im najavio nova pravila ponašanja: redovito plaćati poreze, zaustaviti fiskalno izlijevanje, reinvestirati korporacijske profite u Rusiju, i posljednje, više se ne baviti politikom. Većina oligarha zbog kompromitirajućih afera prihvaća nova pravila igre, a dvoje od sedam glavnih bankara oligarha Boris Berezovski i Mihail Hodorkovski[13] suprotstavlja se novom predsjedniku Putinu.
Iako ima još dosta milijardera nastalih u onim „ludim godinama“, vrijeme pravih oligarha je u Rusiji prošlo, jer danas nijedan poslovni čovjek nema više sredstva za konačni izbor novog predsjednika Rusije. Naravno neki govore o „novim oligarsima“ koji se pojavljuju za vrijeme Putinove vladavine. Riječ je o sloju bogatih poslovnih ljudi koji su bliski Putinovoj vladi i koji su povećali vlastito bogatstvo, ali ne utječu direktno na političke odluke.
Vladimir Putin
(izvor slike: http://blogs.reuters.com/...)
Zajednička značajka oligarha
O svim tim basnoslovno bogatim ljudima može se napisati mnogo toga, jer su jedan poseban fenomen u svjetskoj povijesti, a možemo izdvojiti sljedeće:
- obogatili su se otimajući od kapitala države,
- nijedan od njih nije izmislio nešto novo;
- nijedan od njih nije unaprijedio nešto postojeće;
- svi su postali većinski vlasnici velikih kompanija, do tada državnih poduzeća, za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina,
- privatizacija tih kompanija je obavljana na osnovu posebnih dekreta koje je izdavao isključivo Jeljcin,
- svi su bili direktni bliski suradnici Jeljcina ili najbliži suradnici njegovih direktnih bliskih suradnika,
- svi su postali milijarderi prilikom privatizacije Rusije,
- svi su postali milijarderi neposredno prije ili neposredno posle drugog izbora Jeljcina za predsjednika Rusije,
- svi su se obogatili postavši vlasnici ili suvlasnici mineralnih sirovina: nafte, plina ili metala.
Još treba istaknuti da mnogi zapadni savjetnici, političari i intelektualci o tom razdoblju kaosa i beskrupulozne pljačke i razaranja govore s mnogo simpatija o Jeljcinu koji je to sve omogućio i hvale ga kao čovjeka koji je „uveo demokraciju u Rusiju“.
Oligarsi i predsjednički izbori 1996.
Ruski oligarsi su vrlo brzo shvatili da onaj koji ima medije ima i vlast i počeli su koristiti „najbolja“ znanja i „tehnike“ razvijene na Zapadu za manipuliranje javnim mnijenjem i koristiti ih u „demokratskoj“ političkoj borbi. U 1995. Jeljcin je prije novih predsjedničkih izbora u anketama osvajao samo 6% glasova, jer su rezultati njegovog vladanja bili stravični. U 1996. godini u Rusiji su se trebali održavati predsjednički izbori. Oligarsi su se pobojali da će čovjek uz pomoć kojeg su se silno obogatili izgubiti vlast s nepredvidivim posljedicama za njih. Zato su se svi ruski oligarsi ujedinili da pomognu Borisu Jeljcinu da bude ponovno izabran za predsjednika, a oni da sačuvaju svoja ogromna bogatstva stvorena za vrijeme Jeljcinove vladavine.
O tome je napisano mnogo knjiga. Valerij Panjuškin i Mihail, Zigar, u knjizi Gazprom-novo rusko oružje pišu:
„Otprilike u to vrijeme (vrijeme predsjedničkih izbora 1996.) u švicarskom gradiću Davosu na Gospodarskom forumu, po završetku sjednice milijunaš Boris Berezovski dolazi s bocom vina milijunašu Vladimiru Gusinskom i kuca mu na vrata. Gusinski je bio u kućnom ogrtaču. Otvorio mu je i zinuo. Gusinski i Berezovski mjesecima su vodili rat jedan protiv drugog u vlastitim tiskovinama te preko veza u Vladi i državnim strukturama. Odgovarajući na zapanjen pogled Gusinskog, Berezovski je rekao da se valja pomiriti i ujediniti snage, inače će na predsjedničkim izborima doći na vlast komunisti i neće biti ni reforma, ni privatnog vlasništva, niti Jeljcina, a pogotovo ne njih dvojice, Gusinskog i Berezovskog.
.jpg)
Boris Berezovski (lijevo) i Vladimir Gusinski, 1990.
(Izvor slike: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2304973/Confessions-oligarch-Shortly-mysterious-death-Boris-Berezovsky-revealed-amassed-2bn-fortune-ruthless-pillage-post-Soviet-Russia.html)
Od tog trenutka započinje očajnička predizborna kampanja za Jeljcina. Najveći biznismeni zemlje, koji su se obogatili zahvaljujući Jeljcinovim reformama, ujedinili su za njegovu izbornu kampanju svoje novčane pričuve. Lider Gazproma Rem Vjahirev otvoreno je izjavio da će na predsjedničkim izborima poduprijeti Jeljcina, jer neće ostati na čelu Gazproma, ako komunisti dođu na vlast. Gusinski i Berezovski organizirali su reklamiranje Jeljcina i protuzjuganovsku promidžbu na svim svojim programima i u novinama.
U slučaju Jeljcinove pobjede bankari su očekivali dobiti (i dobili su) najbolja poduzeća, naftne i metalurške kompanije na namještenim aukcijama – po cijenama znatno nižim od realnih. Gusinski je očekivao dobiti (i dobio je) frekvenciju na kojoj je radio njegov televizijski program NTV, pa i novac za razvoj programa. ……
…..Šef Jeljcinova predizbornog stožera bio je Anatolij Čubajs. Teško bolesni Jeljcin počeo je putovati po zemlji s populističkim političkim programom. Predsjednik je čas plesao na rock-koncertu s glazbenicima na sceni, čas je u Čečeniji u vojnom helikopteru potpisivao uredbu o prekidu rata. Šesnaestoga lipnja 1996. Boris Jeljcin i Genadij Zjuganov krenuli su drugi krug predsjedničkih izbora. Sedamnaestog lipnja 1996. na burzi je u vezi sa za Jeljcina ohrabrujućim rezultatima glasovanja počela prava euforija: za jedan dan rejting glavnih vrijednosnih papira skočio je za dvanaest posto. Trećeg srpnja 1996. Boris Jeljcin je pobijedio u drugom krugu predsjedničkih izbora dobivši 53,8 posto glasova. Parlament, u kojem su većinu imali komunisti, bio je toliko demoraliziran da nije ni počeo osporavati vjerojatno lažirane rezultate izbora, nego je na Jeljcinov zahtjev potvrdio Viktora Černormidina za premijera sa 315 glasova, a ne sa 226, kao što se očekivalo.
…To je bilo ljeto političkih i poslovnih iluzija. „Ja čak nisam znao“, pričao je Černomirdin, „da će nakon izbora Boris Nikolajević odmah leći u postelju.“
Da bi bili sigurni u Jeljcinovu pobjedu oligarsi su prije izbora u tajnosti angažirali američke političke savjetnike, Georgea Gortona, Joea Shumatea i Dicka Dresnera da pomognu Borisu Jeljcinu da bude ponovno izabran za predsjednika, a oni da sačuvaju svoja ogromna bogatstva stvorena za vrijeme Jeljcinove vladavine. I tada su ti američki vrhunski spin majstori Ruse uvjerili da uništeno gospodarstvo, milijuni ljudi koji su ostali bez posla, milijuni ljudi koji su živjeli u velikom siromaštvu i umiranje od gladi, nisu ništa strašno.
I Rusi su, uz takav angažman spin majstora i uz ogroman kapital od oligarha, na izborima 1996. godine Jeljcina ponovno izabrali za predsjednika. (Toliko o demokraciji.)
O tom nevjerojatnom pothvatu snimljen je 2003. i film Spinning Boris.
Plakat za film Spinning Boris
(Izvor slike:https://en.wikipedia.org/...)
To je postala metoda kojom „pametne i moderne“ političke stranke u „demokraciji“ dolaze na vlast. I u Hrvatskoj na parlamentarnim izborima pod kraj 2015. jedna stranka je angažirala skupog američkog stručnjaka koji je briljantno „peglao mozak biračima“ i uvelike pomogao svom kandidatu. Čuo sam da je u Srbiji i Aleksandar Vučić angažirao jednu veliku izraelsku marketinšku kompaniju koja mu je pomogla da osvoji vlast.
Kako su nastajali oligarsi
Ne mislim se baviti kronologijom događanja u Rusiji u tim 1990.-tim godinama. Postoje dobre i obimne knjige koje to detaljno opisuju i treba ih pročitati. Mene više zanima sam fenomen te „šok terapije kroz ubrzanu privatizaciju“ koja se sa stravičnim posljedicama odvijala u Rusiji da bismo bolje mogli razumjeti zbivanja u Hrvatskoj.
Nevjerojatni procesi koji su se u devedesetim godinama XX. stoljeća odvijali u bivšem Sovjetskom savezu postali su predmet zanimanja mnogi zapadnoeuropskih pisaca i novinara. Oni obično nisu najbolje shvatili svu dubinu tragedije, niti procese koji su do toga doveli, ali su u svojim knjigama bar opisali zbivanja i dali su sliku stanja kako su ju doživjeli i razumjeli.
Jedan od njih je i nizozemski pisac Geert Mak[14] koji o tome piše u svojoj knjizi „U Europi-Putovanje kroz dvadeseto stoljeće“ iz 2010.godine. I on je svjestan da je vođenje demokratizacije i tržišne ekonomije u bivši Sovjetski savez propalo na spektakularan način, uz razaranje društva, mnogo kriminala, mnogo krvi, mnogo ubijenih i uz monstruozno bogaćenje malog broja oligarha. Iz starih komunističkih nomenklatura izrasla je nova elita koja je preuzela najvažnije nacionalne industrije i resurse, uključujući i banke, energetski sektor i medije. Ovi oligarsi usavršili su uhodane mehanizme stare sovjetske hijerarhije: kombiniranje grube sile i ekstremnu poniznost, patronatstvo u odnosima između viših i nižih menadžera, nepotizam, potkupljivost te „blat“, tj. načelo usluge za uslugu.
Geert Mak piše:
"Jeljcin je 1992. započeo navrat nanos uvoditi tržišnu ekonomiju. Udjeli u bivšim sovjetskim poduzećima podijeljeni su među stanovništvom u obliku kupona koje su mogli zamijeniti za dionice u tim poduzećima. No, većinu kupona pokupovala je šačica poslovnih ljudi za vrlo sitne novce. Tako je, primjerice, trgovac automobilima Boris Berezovski stekao odlučujuću prevlast u Sibirskoj naftnoj kompaniji (SibNeft), Aeroflotu, državnoj televiziji i nekoliko novina. ……..U istom razdoblju Jeljcionovi reformatori, koji su se voljeli nazivati liberalima, u okviru terapije koju su preporučili zapadni ekonomisti, pustili su da se cijene slobodno razmašu. Posljedice su bile razorne. Uslijedila je galopirajuća inflacija, tako da je većina mirovina i invalidnina u svega mjesec dana gotovo posve izgubila na vrijednosti. Zahvaljujući inozemnim investicijama, u Moskvi, St. Peterburgu te u nekim velikim gradovima došlo je do zamjetnog napretka, ali je u ostatku zemlje šok terapija dovela do nacionalne tragedije.
Ovdje se očito nije radilo o „prijelaznom“ razdoblju, kako ga se posvuda na Zapadu rado nazivalo, već o narušavanju gotovo svega nužnog za normalan život: plaća, socijalnih naknada, opskrbe hranom, zdravstvene skrbi, obrazovanja, državnih službi, javne sigurnosti. Između siječnja 1993. i siječnja 1999. ruska se industrijska proizvodnja smanjila za trećinu. Više od polovice ruskih obitelji našlo se ispod egzistencijalnog minimuma. ..
Svi koji analiziraju stanje u Rusiji ističu da statistika o ruskom stanovništvu nakon te šok terapije, pružaju sliku zemlje koju kao da je poharao rat ili velika glad: između 1989. i 1999. prosječni očekivani životni vijek ruskih muškaraca smanjio se za pet godina i iznosio samo pedeset devet godina, odnosno četrnaest godina manje od nego u prosječnog muškarca u zapadnoj Europi. Ukupan broj stanovništva svake godine se smanjivao za milijun, što je bilo bez premca u suvremenom svijetu. Ruska stopa smrtnosti podsjećala je na Zimbabve, Afganistan ili Kambođu, s tim da su tuberkuloza, sida i alkohol bili glavni uzročnici smrtni. Istodobno je stopa nataliteta, taj vječni pokazatelj „raspoloženja nacije“ opala za pedeset posto.
Druga rasprodaja Sovjetskog saveza odigrala se 1995. Tri godine nakon što je Jeljcin došao na vlast, njegova vlada jedva da je mogla isplaćivati plaće državnim činovnicima. S izborima pred vratima, predsjednik i njegovi ljudi našli su se u vrlo nezgodnoj situaciji. Stoga je, u najvećoj tajnosti, glavnim oligarsima u zemlji predložen sljedeći dogovor: u zamjenu za zajmove državi, oni će privremeno raspolagati dionicama u preostalim ruskim državnim poduzećima, među kojima je bilo i nekoliko divovskih naftnih i rudničkih kompleksa. A kako zajmovi nikada nisu vraćeni, oligarsi su za vrlo male novce preuzeli te dionice. Ovim i sličnim manevrima Jeljcinu je uspjelo namaknuti pola milijarde dolara za izbornu kampanju 1996. Pobijedio je, i to zahvaljujući premoćnoj medijskoj ofenzivi."
Misha Glenny[15], britanski novinar specijaliziran za jugoistočnu Europu i globalno organizirani kriminal u svojoj knjizi McMafija: kriminal bez granica piše:
"Pad Sovjetskog saveza najvažniji je korak eksponencijalnoga rasta organiziranog kriminala koji smo vidjeli u svijetu tijekom posljednjih dvadeset godina. Gotovo preko noći taj je pad prouzročio kaotičnu borbu za stjecanje bogatstva i preživljavanje. Od ogorčenih ratova Kavkažana do pucnjave u gradovima i gradićima to je bila smrtonosna okolina u kojoj je nova kapitalistička klasa iskorištavala vakuum moći zaplijenivši čitave industrije i zabijajući čavle u lijes državne uprave. Popraćeno potrošačkom orgijom i dekadentnim ponašanjem kakvo je posljednji put viđeno prije sto godina u doba cara Nikole to je svakog građanina usisalo u vrtlog nasilja. Čak i tako moćne organizacije kao što su KGB i Crvena armija brzo su se uključile u tu spektakularnu noćnu moru čije su posljedice dobrano prelazile granice Sovjetskog saveza i razlile se po svim kontinentima svijeta dok je novac istjecao iz zemlje u potrazi za sigurnim rajem.
Piloti Jeljcinova samooblikovanog „kabineta kamikaza“ bila su dva mlada ekonomista Jegor Gajdar[16] i Anatolij Čubais[17]. Navođeni ključnom riječju „deregulirati“ zabili su se svojim zrakoplovima u strojarnicu sovjetskog socijalnog ugovora, koja je sedamdeset godina osiguravala stabilan – iako sumoran – kurs. „Sve smo ogolili“, objasnio je ključni službenik ministarstva trgovine Oleg Davidov: „počeli smo s liberalizacijom u odsutnosti bilo kakvog nadzornog sustava“.
Anatolij Borisovič Čubajs, tvorac vaučerskog programa privatizacije u Rusiji koji je 1991. i 1992. godine naglo „šok terapijom“ transformirao rusko gospodarstvo.
(Izvor slike: http://rus-nano.ru/...)
Liberalizacija cijena, taj suhoparni ekonomski termin, bio je otponac za vožnju u nepoznato vlakom smrti. Za američke ekonomiste i savjetnike koji su preplavili Moskvu to je bila jedinstvena prilika. Ruska je ekonomija postala petrijeva zdjelica[18] marketinških stručnjaka čikaške škole, ali među kulturama koje su bile zaposlene kultiviranjem bio je i jedan Frankenstein[19], koji je gotovo neprimijećen kliznuo kroz vrata njihova laboratorija.
To se dogodilo djelomično zbog toga što su reforme sadržavale određen broj katastrofičnih anomalija. Cijene koje su milijunima običnih Rusa bile od presudne važnosti – na primjer, cijene kruha i najma stavova – bile su liberalizirane, a one koje su bile važne samo šačici poduzetnika – nisu. U području koje je Gajdar jednim nježnim eufimizmom okarakterizirao kao „pogrešku“, reformistička je ekipa neobjašnjivo snizila cijene ruskih prirodnih bogatstava – nafte, zemnog plina, dijamanata i metala. Nova je klasa trgovaca tu robu još uvijek mogla kupovati po starim, sovjetskim subvencioniranim cijenama, često i četiri puta jeftinije od svjetske tržišne vrijednosti.
Jegor Gajdar
(Izvor slike: http://www.forum2000.cz/...)
Logika tog oblika života vrlo je jednostavna: kupi sibirsku naftu za jedan dolar po barelu i prodaj ga za 30 dolara u baltičkim državama i prije nego što kažeš „keks“ postati ćeš vrlo, vrlo bogat građanin. Država više nije dobivala svoj dio kolača od tog posla. Umjesto toga golema se zarada slijevala u ruke samo nekolicine osoba.
Unutar samo četiri godine pojavila se skupina od nekoliko stotina stravično bogatih muškaraca i žena dok je jedna unutrašnja klika megamilijardera oblikovala mozak koji je iskazivao još više političkog utjecaja u odlučivanju i od samog predsjednika Jeljcina.
Taj proces obogaćivanja bila je najveća farsa u povijesti, bez presedana. Dok se nova Rusija odijevala tako da nalikuje odgovornoj kapitalističkoj ekonomiji privlačnoj stranom ulaganju, njezini najmoćniji kapitalisti haračili su po ključnim bogatstvima te zemlje (mineralnom bogatstvu gotovo neprocjenjive vrijednosti), mijenjajući ju za dolare, a tada taj novac izvozeći iz zemlje u najvećem pojedinačnom izlasku kapitala koji je svijet ikada vidio.
Između 1991. i 1996. ruska se država učinkovito isključila iz upravljanja društvom, a razlike između legalnog i ilegalnog, moralnog i nemoralnog jedva da su postojale. Ni u jednoj situaciji nije postojala jasno određena definicija organiziranog kriminala, pranja novca ili iznude pa je, pojednostavljeno rečeno, svaka tržišna transakcija istodobno bila i zakonita i nezakonita. To se jednako odnosilo na drogu i žene, kao i na automobile, cigarete i naftu. Da je u to vrijeme vladalo slovo zakona nema nikakve sumnje u to da bi ponašanje oligarha rezultiralo ozbiljnim kaznama.
Američki novinar David Hoffman[20], napisao je izvanrednu knjigu „Oligarsi – Bogatstvo i moć u novoj Rusiji“, o nastanku ruskih oligarha, o njihovoj borbi za preživljavanje u sovjetskom sustavu, o prvim omamljujućim kušanjima bogatstva u doba Gorbačovljeve perestrojke, o njihovom nemilosrdnom izrabljivanju nemoćne ruske države i krhke nove ruske demokracije. Ispričao je kako je iz pepela sovjetskog komunizma izniknuo grabežljivi i neobuzdani kapitalizam. Zanimljivo je upoznati ta iskustva i pronalaziti poveznice s našom situacijom, iskustvima i našim tajkunima i posljedicom na razvoj našeg društva i gospodarstva.
David Hoffman piše:
"Oligarsi su do kraja 90-tih stekli golemu političku moć ili neviđeno bogatstvo ili jedno i drugo, prigrabili krunske dragulje ruske industrije, zapovijedali privatnim vojskama, igrali ulogu kingmakera[21] na izborima i preuzeli nadzor nad državom i njenom financijskom utvrdom Moskvom. Preoteli su ruske javne medije, osobito televizijske kanale i zgrabili, ne samo tvornice, nego i imovinu same države, uključujući državni proračun, policiju, pravosuđe i kremaljsko vodstvo. U svojoj bahatoj dominaciji novim ruskim kapitalizmom bili su tajnoviti, lažljivi i nerijetko nemilosrdno okrutni. ….
I šest muškaraca (budućih oligarha) i njihova domovina slabo su bili pripremljeni, a još manje su mogli učiti iz povijesti, za tako gigantsku transformaciju. Odakle su i od koga, mogli naučiti kako se izvodi? …….Američki i europski investicijski bankari i odvjetnici poslije 1992. preplavili su Rusiju, pomažući joj u stvaranju programa masovne privatizacije, pišući najvažnije zakone trgovačkih društva i uspostavljajući tržište kapitala. Međunarodne financijske organizacije – Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Europska banka za obnovu i razvoj i druge unijele su u nezreli ruski kapitalizam 90-tih zapadnjački način mišljenja i ideje.
No premda su imali zapadne uzore, ovi su Rusi (oligarsi) u mnogo čemu bili jedinstveni. Naslijedili su zemlju s političkom i ekonomskom kulturom izraslom iz ruske podložnosti vlasti, uspostavljenoj arbitrarno od careva i komesara. Naslijedili su društvo u kome su obični ljudski instinkti osobne inicijative i poduzetnosti sedam desetljeća bili potiskivani opstajući samo u sjeni. Sovjetski sustav mišljenja bio je tvrdokoran i nije se mogao izbrisati u samo nekoliko godina nakon što je tržišna ekonomija pala na nepodesno tlo.
Rusija je bila jedinstvena i po odlučujućim potezima povučenima neposredno nakon kolapsa Sovjetskog saveza. Jeljcin je angažirao skupinu radikalnih mladih reformatora, uključujući Čubajsa[22], koji su, vjerujući da imaju malo vremena na raspolaganju, odlučili razoriti stari sustav pod svaku cijenu. Odlučili su najprije osloboditi cijene i imovinu, a tek onda uspostaviti pravila i institucije tržišne ekonomije. Tako je ruski kapitalizam rođen u zrakopraznom prostoru, u vakuumu, bez učinkovitih zakona i s državom tako slabom da nije bila u stanju provesti ni one zakone koji su stajali na papiru. Zato se uvijek postavlja pitanje: Jesu li oni bili kriminalci?
Na to nije bilo lako odgovoriti, jer su se igrači kretali u svijetu bez zakonskih ograničenja i bez moralnog kompasa zrelog zapadnog društva. U prvim godinama Rusija je bila zemlja bez vladavine prava. Laž, krađa i prijevara bili su sastavnim dijelovima svakodnevnog poslovanja, a nasilje, brutalnost i iznuda bili su često standardni „alati“. Ako kažemo kako se čitav eksperiment odvijao u nekontroliranom poniranju u području nepoznatog, to nije zato da bismo opravdali čelnike ruske kapitalističke revolucije koji su naručivali ubojstva, besramno krali ili podlegli pohlepi. Jedan od ruskih magnata u ljeto 2000. skrušeno mi je rekao kako su se njegove, nekoć uzvišene nade iz sovjetskih vremena o magiji slobodnog tržišta, privatnom vlasništvu i vladavini prava, sve pokazale kao suviše pojednostavljene. „Trebalo nam je puno više vremena no što smo mislili“, rekao je, „i previše je ljudi ubijeno.“……
Ruski tajkuni hranili su se u početku isključivo od jednog izvora: države. Oni su ugrabili kolosalne razlike u cijenama, imovini i trgovini koja je proizašla iz sovjetskog sustava – i na njima zaradili bogatstvo. Rijetkim časnim iznimkama, u tim ranim danima rijetko su sagradili nešto novo…..
Imovinu su otimali, krali i lakomo proždirali direktori tvornica i pripadnici partijske elite koji su iskorištavali kaos u državi. Čubajs je tu pojavu nazvao „spontanom privatizacijom“ i ona je bila van ičije kontrole. Kako je za Gorbačova[23] središnja vlast slabila, tvornički direktori stjecali su na svojim područjima još veću moć i punili svoje džepove….Njihovi pokrovitelji, birokrati u vladinim ministarstvima, uzimali su dio plijena za sebe."
Kroz analizu ruskih iskustava i neke naše pojave postaju nam jasnije.
Nažalost, kod nas još nitko nije napisao jednu ozbiljnu i kvalitetnu knjigu o našoj ubrzanoj privatizaciji i kako se kod nas stvaralo bogatstvo „iz ničega“. Jedan je od razloga što kod nas nema pravih obrazovanih, znatiželjnih, poštenih i hrabrih istraživačkih novinara, a većina naših znanstvenika ne poznaju niti zbivanja u Hrvatskoj, a kamoli da ta zbivanja uklapaju u globalne svjetske tijekove. Oni svoj „istraživanja“ temelje na površnim anketama i prepisivanja podataka iz strane literature. Drugi je vrlo važan razlog što su naši tajkuni vrlo moćni i u gospodarstvu i u medijima te mogu uništiti svakoga tko bi kritičnije pisao o njima i istraživao detalje njihovog bogaćenja. Treći je razlog da su u te procese tajkunizacije uvučeni mnogo i danas uvaženi ljudi koji ne bi htjeli da se to spominje. A jedan je razlog sigurno i u tome što bi pošteno znanstveno i novinarsko istraživanje promijenilo uvriježene stereotipe o pljački u vrijeme stvaranja hrvatske države „koje je proveo HDZ“, a koji se koriste za dnevnopolitičke svrhe pojedinih političkih opcija.
Zbivanja u Rusiji slična su u mnogome situaciji kod nas, a i u ostalim tranzicijskim zemljama, osim što su svi ruski pljačkaški pohodi bili mnogostruko brutalniji, a bogatstva koja su u tim prevratima naglo nastajala neusporedivo veća. Ali ipak kod nas barem nije bilo toliko ubojstava, toliko krvi na ulicama i toliko bijede koja je išla u stopu za tim bogatstvima.
Cijelo to vrijeme svijet je potpuno nezainteresirano gledao što se događalo u Rusiji. Njima je bilo jedino važno da se u švicarske, londonske i njujorške banke slijeva što više zlata i dolara iz Rusije. Nije ih bilo briga kako su ta bogatstva stvorena kao što ih nikada nije bilo briga za to koliko je krvi i izgubljenih života na dijamantima i zlatu koje se izvlači iz Afrike. Samo je bilo važno provoditi suludu, nehumanu i štetnu ideja „ubrzane privatizacije“ po receptu zapadnih savjetnika, Jeffreya Sachsa[24] i ostalih učenika nobelovca Miltona Friedmana[25] koji su svugdje u postkomunističkim zemljama provodili njegovu “šok terapiju”. Posljedica te „šok terapije” bio je gospodarski i politički kaos u državi koji je započeo najprije Gorbačov, a onda do vrhunca doveo Jeljcin.
Hoffman dalje piše:
„U stvarnosti bila je to pljačka državne imovine“, kazao je Čubajs“ no ona nije bila protuzakonita, jer zakonski temelj za prijenos vlasništva u privatne ruke nije postojao.“…Bit se sastojala u tome da „ako si bezobziran, neustrašiv i dovoljno odlučan, moći ćeš uzeti bilo što“, kazao je. „Ako nisi previše bezobrazan, ako nisi dovoljno neustrašiv, sjedi i šuti“…..
No jednom kad je dobio zadaću da izvede grandiozni prijenos vlasništva, Čubajs je, tipično za njega, poveo odlučan križarski rat…“Moramo osloboditi ekonomiju od države“, proglasio je. „Osloboditi zemlju od socijalizma. Otresti sa sebe te stravične lance divovske, birokratske, uništavajuće i neučinkovite države koja sve prožima“.
„Jegore“, odgovorio je Čubajs duboko uzdahnuvši. „Shvaćaš li da ću ja, bez obzira na rezultat, do kraja života biti omražen kao čovjek koji je rasprodao Rusiju“.
Događanja u Rusiji tijekom 1990-tih bila su toliko spektakularna u svojim katastrofalnim razmjerima, suludim potezima i tragičnim posljedicama da su bila predmet analiza u mnogim knjigama, a vjerujem da zanimanje za te događaje neće nikada prestati.
I možda se nikada neće u potpunosti shvatiti što se to zapravo događalo.
Rani američki kapitalisti i rani ruski kapitalisti
Po čemu su slični, a po čemu su različiti kapitalisti u ranom američkom i ranom ruskom (postkomunističkom) kapitalizmu? I jedni drugi su se obogatili pohlepom i pljačkom, ali su američki kapitalisti svoje pljačkom stečene novce ulagali u američke banke, a ruski kapitalisti su svoje pljačkom stečene novce ulagali isto tako u američke banke.
Britanska imperija obogatila se otimajući bogatstvo od naroda u svojim kolonijama po cijelom svijetu, a ruski oligarsi (i slični tajkuni u ostalim postkomunističkim zemljama) obogatili su se otimajući od svog naroda u svojim državama.
Godine opasnog življenja
Jednog četvrtka oko podne, u studenom 2012. sjedio sam u Gradskoj kavani, na Jelačić placu u Zagrebu s kolegom Boškom kojeg znam s faksa i iz Končara. Zamolio sam ga da mi ispriča o svojim iskustvima iz Rusije, gdje je kao predstavnik jednog našeg poduzeća radio početkom 1990-tih. Njegova priča bila mi je veoma zanimljiva:
„U 1991. i 92 u Rusiji bila je jedna mrtva sezona, sve je stalo, privreda nije funkcionirala, nije bilo mlijeka, kruha. Urušio se kompletno vojni sustav. Vojska se raspustila, nisu dobivali plaće, vladalo je bezvlašće uz Jeljcina, koji je često volio zagledati u čašicu.
Razgovarao sam u to vrijeme, vezano uz jedan posao, s jednim (od mnogobrojnih) novopečenih oligarha koji se u relativno kratkom vremenu silno obogatio u farmaceutskoj industriji tako da se je čak 1995. kandidirao za predsjednika Rusije, ali nije prošao prvi krug. Kako je došao do bogatstva i kako je to funkcioniralo? Aspirin koji je koštao 2-3 kopejke dnevno se trošio u milijunskim količinama. Nestao je sa tržišta i u cijeloj Rusiji nisi mogao kupiti aspirin. Onda se najedanput aspirin pojavio na tržištu, ali cca 10 puta skuplji. Po tom receptu odvijala se priča s jako puno domaćih artikala. Da se mi stranci nismo snabdijevali u deviznim dućanima, čovjek praktički ne bi imao što jesti, jer si u protivnom cijele dane trebao potrošiti samo da po Moskvi nađeš kruh i mlijeko.
Jasno, da bi to moglo funkcionirati trebala je političko – kriminalna nomenklatura stajati iza toga.
Jednom sam bio kod toga oligarha u njegovom uredu radi razgovora oko nekog posla (to je bio ogroman kompleks okružen visokom ogradom), a na ulazu su stajali ljudi s mašinkama, koji su nas dobro pretresli. U razgovoru je inače bio vrlo ljubazan, ali imao si osjećaj da je ponešto sumnjičav i postavljao je jako puno potpitanja, kao da te stalno provjerava, jesi li ti stvarno taj koji nudiš posao ili nešto drugo stoji iza toga. Mi smo sjedili na jednoj sofi, a oko nas, kao što danas gledamo u krimićima, ljudi s mašinkama. Osjećali smo se vrlo nelagodno i za mene je to bilo grozno iskustvo. U drugoj kući, preko puta živio je s obitelji. Kada smo se spuštali dolje iz njegovog ureda, vidjeli smo mu suprugu (znali smo je inače s televizije, jer je nekoliko puta bila u raznim emisijama o jet-setu). Silazila je s troje djece, ulazila je u ogromni auto sa zatamnjenim staklima, okružena ljudima s mašinkama. Slika je bila jednostavno zastrašujuća. Koji je to život?
Te 1995.-te to mi je izgledalo kao nešto sasvim iracionalno, no danas u ovom našem ludom kapitalističkom svijetu to postaje sve normalnija slika.
Inače, smatra se da je cijeli taj projekt ruske privatizacije krenuo od Sobčaka. Anatolij Sobčak[26] je bio prvi demokratski izabrani gradonačelnik Lenjingrada, odnosno Sankt Peterburga. On je stvorio te razne oligarhe. Većina glavnih likova iz te nove Rusije je došla je iz Lenjingrada. Sobčak je i Putina, do tada malog KGB-ovca, predložio Jeljcinu.
Anatolij Sobčak i Vladimir Putin 1994. godine
(Izvor slike: http://orf.at/...)
I danas Lenjigradci vode praktički glavnu riječ u Rusiji (Putin i Medvedev[27] su također Lenjingradci). Putin je Medvedeva prvo stavio prvo na čelo u Gazproma, koji na neki način vlada Rusijom, jer u državnu kasu donosi milijarde, a oni se sada mijenjaju na najvišim državnim funkcijama
Iza mnogih likova koje vidimo na javnoj biznis sceni stoji netko drugi. Hodorovski koji danas leži u Sibiru (u zatvoru), jer je stao na žulj Putinu, bio je u mladosti partijski sekretar u Lenjingradu. On je također bio odabran od Sobčaka i Jeljcina i gurnut u biznis.
Oni jako veliki oligarsi, koji su stekli milijarde bili su dirigirani od visokog „partijskog“ vrha, u pravilu nisu bili ubijani, jer ih je netko jako dobro čuvao. A oni koji su bili na nižoj razini gubili su glave svakodnevno.
Jedna priča iz tog vremena. Prvi program državne televizije (koji je bio najgledaniji) imao je reklame koje su nosile ogromne prihode. Dionice TV-a imali su razni „ugledni“ likovi. Tada su za direktora državne televizije postavili jednog izuzetnog novinara (Kisiljov), najpopularnijeg novinara u cijeloj Rusiji, koji je najavio da će s 1. kanala izbaciti reklame, što je uskoro i učinio. Nije prošlo 4-5 mjeseci i na ulici su ga ubili.
I sam Jeljcin bio mu je na sprovodu i govorio da će ubojice biti nađeni i kažnjeni. Jasno da ubojice nikada nisu našli.
Upoznao sam ljude i na nižim razinama koji su započeli neki biznis. U Rusiji je bilo jako važno – ti znaš mene, ja znam tebe – ja sam dvaput igrao tenis s ministrom za ruske telekomunikacije. Takovi kontakti su bili jako važni ako želiš napraviti nekakav biznis, ali je to sve trebalo dobro odraditi, da ne kažemo „podmazati“. Došli jaki igrači sa Zapada, koji su mogli puno više dati u tom smislu. (Zapad se hvali da nema korupcije, ali su je oni ustvari izvezli na Istok, jer su kao pametni poslovni ljudi vidjeli da je Istok potkupljiv i da bez toga nema posla i eto ti korupcije). Konačno Zapad je najviše profitirao od raspada komunizma/socijalizma, jer je dobio ogromno tržište. Firma Mercedes je samo u Moskvi 1993. godine prodala svojih automobila tipa Mercedes 600 više nego u cijeloj Njemačkoj.
Ako je netko krenuo u biznis, a da nije imao jako zaleđe bio je osuđen na propast. Svaki biznis morao je biti natkriven mafijaškom tzv. krišom, iliti krovom, jer je to predstavljalo pretpostavku da možeš raditi na ruskom tržištu – ako nisi bio za to spreman, mafija te vrlo brzo uništila, a vlast je sve to blagonaklono pratila.
Normalnim poslovnim putem ništa se nije moglo napraviti.
Evo primjera - jedan naš poslovni čovjek iz Zagreba uspio je razvijati posao, uspio je otvoriti nekoliko trgovina sanitarije i obuće i posao se jako dobro razvijao. Nakon cca tri godine morao je pobjeći glavom bez obzira od svega toga iz Moskve, jer nije više mogao plaćati reket. Pričao mi je o tome – početni reket je bio relativno mali, ali kako je posao rastao tako su i apetiti mafije rasli. Počeli su tražiti 10 – 15.000 dolara mjesečno. Teret plaćanja je postao tako velik te jedan mjesec nije platio - dobio je mig, ako ne plati da će nastradati. Ostavio je sve trgovine, prekrasan ured i sve nekretnine i morao je pobjeći ako je želio ostati živ.
Takovih primjera bilo je bezbroj – ako nisi platio, stradao si na ovaj ili onaj način, milosti nije bilo. To je bilo strašno poslovno okruženje.
Jednom sam u avionu upoznao direktoricu jedne banke iz Obninska. To je prilično lijep gradić cca 110 km od Moskve, kuće od cigle, kao da sam došao u Skandinaviju. U tom gradu je bio izgrađen prvi atomski reaktor u Rusiji i sam grad je svo vrijeme Sovjetskog Saveza bio zatvoren za strance, a tamo su živjeli samo povlašteni. Ta gospođa srednjih godina i prilično atraktivnog izgleda bila je na čelu jedne manje banke i u avionu smo dogovorili, da bismo došli pregovarati o jednom kreditnom poslu. Dva tjedna poslije susreta u avionu bili smo kod nje na poslovnom razgovoru i zatim smo otišli na ručak. Tada smo joj između ostalog postavili pitanje, kako ona uspijeva funkcionirati pored mafije, zar je nije strah? Ona odgovara da niti jedan posao u cijeloj Rusiji ne možete napraviti, a da netko iz kriminalnih struktura ne stoji iznad vas, što službena nomenklatura zna, ali ništa ne poduzima. Za sada je ozbiljnije ne diraju, jedino koji puta mora usred u noći, prebaciti novce na nekakve Kajmanske otoke i slično. Cijela situacija mi je bila kao da sam u nekom filmskom krimiću.
Moram priznati da se divim na hrabrosti tih ljudi koji mogu tako poslovati. Ali to je tada bio jedini način preživljavanja, ako si želio nešto napraviti.
Štampa i televizija su bile objavile da je samo 1993. mafija ubila 32 direktora nekih većih banaka (to je ono što se kao „službeno“ objavilo.)
Bile su to godine opasnog življenja.
Mogao si na cesti ostati bez auta.
Jedan poznati oligarh (televizija i štampa su objavili da je stalno imao sebe 150 tjelohranitelja) ubijen je snajperom s velike udaljenosti dok je izlazio iz saune.
Rusiju je sredinom 90-tih pogodila i devalvacija (mislim da je bilo 1:1000) , tisuće ljudi je izgubilo cijelu svoju ušteđevinu. Naslušao sam se strašnih ljudskih sudbina. Ako si na primjer izvan banke (da ne čekaš u redu) mijenjao novce, dolare za rublje, vrlo često si mogao biti prevaren, jer su stalno mijenjali pozadinu rublje. Danas su rublje bile malo ljubičaste, a sutra neke druge boje. Od sutra više ne vrijedi rublja s ljubičastom već je nova s nekakvom zelenkastom. To se uopće nije moglo pratiti.
Raspadom Sovjetskog Saveza došlo je naravno i do velikih promjena u radu na tom tržištu. Od pada Berlinskog zida sve se još cca 2-2,5 godine donekle odvijalo na stari način i sa starom nomenklaturom, a zatim je nastupio jedan poslovni vakuum. Svi direktori s kojima smo do tada surađivali su praktički nestali sa scene, ali su ipak ostali ljudi na nižim razinama s kojima smo počeli graditi kontakte prema vrhu.
Rusija je jasno i dalje veliko i izgledno tržište, ali treba sustavno raditi. Za nas može jedino biti problem da je postala jako skupa. Da bi se danas u Moskvi samo pokušao započeti neki neveliki posao moraš imati minimalno 250.000 dolara u džepu."
Savjetnici zla
Nakon rušenja komunizma sve postkomunističke zemlje najednom su se našle okružene idejnim vakuumom. Komunizam, koji su dobro poznavali nestao je i trebalo je izgraditi novi društveni i gospodarski sustav o kojem su mnogi sanjali, ali sada nisu znali štio treba učiniti da ga konačno realiziraju. Komunisti su se „oslanjali“ na Marxov Kapital (kojeg većina nije niti pročitala niti razumjela) i stravičnu, brutalnu i krvavu represiju, a ovi novi kapitalisti nisu imali nikakvih uputa, nikakvih recepata i nikakvih priručnika u kojima bi pisalo što treba napraviti. Najvažnije pitanje je bilo kako provesti privatizaciju, kako da državni, odnosno društveni kapital, državna poduzeća dobiju privatnog vlasnika, kapitalista. I tada se u tu prazninu sručila lavina zapadnih savjetnika, profesora, nobelovaca, ali i raznih muljatora i prevaranata željnih brze zarada. Oni nisu znali ništa ni o Rusiji ni o Hrvatskoj niti o drugim tranzicijskim zemljama, ali su bili spremni oblikovati ta društva i gospodarstva ne razmišljajući o svim nesrećama, patnjama i katastrofama koje će prouzročiti. Vršili su pritisak na vlade, ucjenjivali ih i nagovarali da što prije provedu monstruoznu „ubrzanu privatizaciju“ i da novi kapitalisti što prije počnu izvlačiti ogroman novac iz Rusije i ostalih novih kapitalističkih zemalja i počnu ga prebacivati u američke i londonske banke. Odlično plaćeni, nakon bogatih doručaka, uz kavijar i votku držali su predavanja na raznim konferencijama, u kabinetima tranzicijskih vlada, a oko njih, u Rusiji su milioni ljudi ostajali bez posla, bili na rubu gladi, opijali se od očaja i umirali mnogo prije nego što su trebali. Ni u drugim tranzicijskim zemljama nije bilo ništa bolje. Kraj svih makroekonomskih krivulja, tabela i teorija oni ljude nisu vidjeli, a nisu ih niti zanimali.
Na sve te procese najveći utjecaj je imao američki nobelovac Miltona Friedman. Taj „mastermind]“, taj „Dr. Mabuse“ tog cijelog privatizacijskog tsunamia po cijelom postkomunističnom, tranzicijskom svijetu provodio je preko svojih mnogobrojnih sljedbenika svoje uvjerenje da se samo jednim strašnim šokom u kratko vrijeme može uvesti demokracija i tržišno gospodarstvo u siromašne i postkomunističke zemlje. U vremenu gubitka orijentacije, panike i desperacije koji dominiraju u kriznim situacijama, Friedman je dolazio s obećanjima o gotovo čarobnoj „terapiji“ i reformama koje bi u normalnim okolnostima bile potpuno neprobavljive, neprovedive i onemogućene. (O tome sam više pisao u članku „Pretvorba i privatizacija (1) – Razoran tsunami tranzicije“, objavljenom na ovom portalu).
Uz „Dečke iz Chicaga“ Miltona Friedmana na Rusiju i ostale nove države sručili su se i savjetnici iz MMF-a i Svjetske banke. O tome je Vito Tanzi, jedan od direktora MMF-a dao zanimljivo izvješće u svojoj knjizi Ruski medvjed i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi. I Tanzi priznaje da Rusiju nije previše razumio, u knjizi opisuje sve ručkove i večere koje je u Moskvi pojeo, slike koje je jeftino kupio i savjete koje je Rusima podijelio, ali nigdje ne spominje milijune radnika koji su ostali bez posla, a činjenicu da su milioni Rusa bili na rubu gladi spominje tek usput u jednoj ili dvije rečenice. Iako se kroz knjigu može osjetiti sva bešćutnost zapadnih intelektualnih, znanstvenih elita, u prvom redu makroekonomista, ipak se može naći mnogo vrlo korisnih i zanimljivih informacija.
Vito Tanzi, (Bari, 1935.), sveučilišni profesor, direktor odjela za fiskalne poslove pri MMF-u. Od 1990. do 1994. bio je predsjednik Međunarodnog instituta javnih financija (IIPF).
(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=VGSVGgjtQ0I)
O Rusiji 1990-ih godina Vito Tanzi piše:
Dolazak u Moskvu
„…u prosincu 1991., igrom slučajnosti išao sam u Moskvu u ime MMF-a, radi sudjelovanja u početnim diskusijama vezanim za molbu Rusije da postane zemljom članicom Fonda. Do toga je vremena Sovjetski savez propao, a u studenom je formirana ruska reformska vlada, predvođena mladim ekonomistom Jegorom Gajdarom. Gorbačov je 25. prosinca 1991. podnio ostavku na funkciju predsjednika Sovjetskog Saveza koji nije više postojao. Nekoliko zaposlenika Fonda već je bilo u Moskvi na poziv ruskih vlasti, neki od njih iz mojih odjela. Njihova je zadaća bila započeti proces tehničke pomoći Rusiji u različitim područjima, što je trajalo tijekom cijelog jednog desetljeća u kojem je ruska ekonomija prošla tranziciju iz centralnog planiranja prema početnom stadiju tržišnog gospodarstva….. Bilo je to razdoblje kad je nestašica hrane pogodila Rusiju, pa je objedovanje u Moskvi postalo veliki problem. …Novinski članci predviđali su masovne razmjere pomora gladi u Rusiji. U to je vrijeme ekipa MMF-a posjećivala Moskvu u sve većem sastavu. Često su napuštali Washington s kovčezima punim suhe hrane za slučaj da im hrana bide nedostupna na nekoliko dana……..
……….U to vrijeme nitko od nas nije imao znanja o načinu funkcioniranja ruskih javnih financija. Kako je vlada dolazila do prihoda od poreza? Koje je poreze koristila? Kako je pripremala svoj proračun? ….. Kako je funkcionirala porezna uprava?..
….. U kasnijim je godinama uobičajen postao ovaj refren: „Prije smo imali novac, ali nije bilo robe koju bismo kupili., dok sada pak ima robe, ali nemamo novaca“. ..Bio je to jednim dijelom i rezultat liberalizacije cijena u siječnju 1992. koja je pomela vrijednost financijskih resursa kojima je Rusija raspolagala i oštro je reducirala realnu vrijednost plaća.
…………..
Tijekom sljedećih godina MMF-ov Odjel za fiskalna pitanja igrao je značajnu ulogu u poreznoj politici i upravljanju porezima u Rusiji.Za vrijeme desetljeća u tranzicije odjel je pomagao Rusiji da uspostavi novi porezni sustav i poreznu upravu. Ali trebalo je za to nekoliko godina i mnogo teškog rada brojnih ekipa poslanih s tim ciljem.
…………….
Susret s Igorom Gajdarom
Posjet iz 1992. označio je prvi kontakt na visokoj razini između Fonda i ruske vlade. Bio sam dio tima višeg osoblja pod vodstvom Richarda Erba, Amerikanca koji je tada bio zamjenik izvršnog direktora MMF-a. Trebali smo se sresti s Igorom Gajdarom, tadašnjim vršiteljem dužnosti predsjednika vlade Ruske federacije i s nekim drugim članovima ruske vlade. ….
…..Vidio sam Gajdara oko godinu dana poslije na večeri u Washingtonu, kad više nije bio predsjednik vlade. Do tog vremena Viktor Černomirdin bio je imenovan predsjednikom vlade Rusije………….Gajdar je isto tako izjavio da je, po njegovom mišljenju, MMF kriva institucija za tako istaknutu ulogu kakvu su joj u Rusiji i drugim tranzicijskim zemljama dale vodeće zapadne sile. Razlog koji je naveo bilo je to što je MMF u prevladavajućem smislu makroekonomska institucija, dok su promjene koje su trebale Rusiji bile prije strukturalne ili institucionalne naravi. Glavni problem nije bila makroekonomska stabilizacija, premda je i to bio problem u to vrijeme, nego institucionalna transformacija. Dijelom sam se složio s njime……..Taj odjel (fiskalni odjel u MMF-u) bio je stvoren onda kad su mnoge bivše kolonije postale slobodnim državama šezdesetih godina 20. stoljeća i pridružile se Fondu. Ovim novim članicama Fonda trebala je pomoć u stvaranju fiskalnih i monetarnih institucija koje nisu imale prije toga. Gajdar je bio dobar i sposoban čovjek, jedan od istinskih reformista. Ipak, pokušao je prebrzo promijeniti rusku ekonomiju pomoću tzv. šok-terapije koja je u sebi imala previše „šoka“, a premalo „terapije“. Umro je 16. prosinca 2009., relativno mlad, u dobi od 53 godine.
……………
U siječnju 1992., kao dio „šok-terapije ili strategije „velikog praska“, cijene su bile liberalizirane, a donesena je odluka da se privatiziraju javna poduzeća. Ipak, ovaj drugi dio šok-terapije provest će nekoliko godina poslije.
…………..
Ove pojave imale su neke neobične aspekte koje nisam mogao objasniti. Na primjer, teško je bilo naći mlijeko i šećer posebno. Istodobno je sladoled, za pravljenje kojeg su potrebna oba ova sastojka, bio široko dostupan i vrlo jeftin. Mirovine su bile pale na dva ili tri dolara mjesečno, a većina plaća iznosila je oko pet ili šest dolara mjesečno po crnim tečajem. U isto su vrijeme naše hotelske sobe koštale tristo dolara po jednoj noći, a cijena taksija do zračne luke iznosila je šezdeset dolara.
……………………..
Centar za izobrazbu u Beču 1992.
Godine 1992. ruska ekonomija iskusila je mnoge promjene pod predsjednikom Jeljcinom i predsjednikom vlade Gajdarom. U rujnu te godiner MMF, Svjetska banka , OECD, Europska komisija i novostvorena Europska banka za obnov i razvoj (EBRD) u Beču, su u suradnji s austrijskom vladom, otvorili centar za izobrazbu dužnosnika iz tranzicijskih zemalja. Bečki centar obrazovao je dužnosnike iz tih zemalja da bi započeli i provodili institucionalne i političke reforme koje su tim zemljama bile potrebne da bi postale tržišna gospodarstva. MMF je trebao osigurati većinu predavača, a austrijska vlada potrebnu infrastrukturu. ….
……………………….
Politika ili institucije
…..U tom periodu možda se prevelik naglasak stavljao na „politiku!, a ne dovoljno na „institucije“, zacijelo stoga što se nije shvatilo da su institucije motor koji vuče politiku. Ako ne postoje prave institucije, a u većini ekonomija s centralnim planiranjem tada nisu postojale, rasprava o ekonomskoj politici mogla se sudionicima doimati apstraktnom, a neke vrste „dobre“ politike mogle su imati neželjene kratkoročne efekte.
Ovaj sukob između raspravljanja o ekonomskoj politici i potrebe z stvaranjem institucija nastaviti će se tijekom nekoliko godina,…
…………..
U to vrijeme je MMF bio u potpunosti angažiran u Rusiji i razne vlade, a poglavito američka vlada, poticale su ga na još aktivniju ulogu u Rusiji i drugim „tranzicijskim ekonomijama“. Stalno su nas podsjećali da Rusija ima još tisuću atomskih bombi….Nažalost, većina Fondovih ekonomista, kao i uostalom i većina zapadnih ekonomista, vrlo je malo znala o načinu funkcioniranja centralno planiranih ekonomija. Takvo znanje im je bilo prijeko potrebno da bi pomagali zemljama u provođenju uspješne tranzicije.“
Dvije „škole mišljenja“
MMF-ovi savjetnici autoritativno, uz velike pritiske i ucjenjivanja su oblikovala nove ekonomije,a da ni sami nisu znali što trebaju učiniti i koje je pravo rješenje za tu situaciju.
O tome Vito Tazi opiše:
„Kako unutar MMF-a tako i izvan njega razvile su se dvije škole misli u vezi s postizavanjem konačnog cilja uspostave tržišnih ekonomija u novim članicama MMF-a. S jedne strane bili su oni, poglavito među osobama obrazovanim ponajprije da budu makroekonomisti, koji su predstavljali većinu MMF-ova osoblja , a vjerovali su da su za prijelaz na tržišnu ekonomiju ponajviše ili uglavnom potrebne mjere ekonomske politike: liberalizacija cijena i privatizacija državnih poduzeća. Provedite ove dvije mjere i abrakadabra, prijašnje centralno planirane ekonomije probudit će se sljedeće jutro kao tržišne ekonomije, kao čarolijom. To je bila vrsta „teorije velikog praska“ ili „šok-terapije“. Zagovornici ove metode bile su individue obrazovane poglavito kao makroekonomisti. U svojim su redovima imali neke poznate ekonomiste kako iz MMF-a tako i izvan njega. Mnogi vodeći ekonomisti naglašavali su potrebu za brzom privatizacijom poduzeća.
S druge strane, bilo je realista ili takozvanih strukturalista koji su vjerovali da bi proces tranzicije morao biti postupniji i da zahtijeva mnogo vremena i napora jer je postojala potreba ne samo za promjenom nekih segmenata politike nego i za stvaranje javnih i privatnih institucija koje nisu postojale u centralno planirani ekonomijama…..Za stvaranje tih institucija trebalo bi mnogo vremena i truda….Stoga su realisti vjerovali da će tranzicija neizbježno biti duga i bremenita teškoćama. .
………………..
U prvoj polovici devedesetih osobito je širok bio rascjep u mišljenju u tom što valja činiti između, s jedne strane osoblja MMF-a i poglavito Rusa, s druge strane, te između makroekonomista i realista ili bolje rečeno strukturalista. Fiskalna situacija pogoršala se u većini tranzicijskih zemalja. Činilo se da ekonomski savjeti koje smo im pružali nisu proizvodili očekivane i željene rezultate. Bilo je enormnih padova bruto domaćih proizvoda većine tih zemalja (u nekima od njih i više od 50%) i oštrog porasta fiskalnih deficita…
Ogorčenje posljedicama
Nisu samo Rusi bili ogorčeni rezultatima savjeta MMF-ovih i ostali savjetnika i stručnjaka. Nezadovoljni su bili i ugledni zapadni političari.
Vito Tanzi piše:
„Uloga MMF-a u Rusiji postajala je sve kontroverznijom, kako u Moskvi tako i u Washingtonu. Na primjer, tadašnji je američki potpredsjednik Al Gore na konferenciji za tisak u Moskvi okrivio Fonda i Svjetsku banku za rezultate izbora održanih 12. prosinca 1993. Ti izbori dali su 23% glasova nacionalističkoj stranci Vladimira Žirinovskog za zastupnička mjesta u Državnoj dumi. Tvrdilo se da su surove prilike koje je nametnuo MMF pridonijelo ovome rezultatu. Gore je ustvrdio da je Fond sporo razaznavao političke posljedice prilika koje je izazvao u nekim zemljama onda kada su te zemlje uzimale njegove zajmove.
……………
Masovna privatizacija i stvaranje milijardera
Bile su to godine koje su prethodile takozvanoj privatizaciji od strane „nomenklature“ ili po modeli „zajmova za dionice“ kad su dobro povezani pojedinci uspjeli steći golemo bogatstvo lišavajući državna poduzeća njihovih najvrjednijih resursa i to za simbolične cijene ili pak kupujući za smiješno nisku cijenu dionice koje su podijeljene stanovništvu u sklopu masovne privatizacije. Jeljcin je 14. kolovoza 1992. najavio kuponsku privatizaciju, ali će „privatizacija po modelu zajma za dionice“ početi krajem 1993. Vodit će ju Anatolij Čubajs. Za nekoliko godina zemlja koja nije imala bogataša i kojoj je cilj bio jednakost prihoda, pretvorila se u zemlju s nekim od najbogatijih pojedinaca na svijetu…….
U travnju 2004. Forbes Russia izvijestio je da je u Moskvi živjelo 36 milijardera u američkim dolarima. Uzimajući u obzir da je je procijenjen broj milijardera u svijetu 2004. iznosio oko 600, radi se o izvanrednoj brojci. Ova brojka je bila je veća za Moskvu nego za ijedan drugi grad na svijetu. Poseban broj časopisa Forbes od 26. ožujka 2007. podigao je broj ruskih milijardera na 53 s ukupnom svotom od 282 milijarde američkih dolara. Godine 2008. među 30 najbogatijih osoba na svijetu bit će sedam Rusa, a od 100 najbogatijih ljudi Rusije svi će biti milijarderi. Ekonomska kriza iz 2008.-2009. značajno će reducirati taj broj. Bloomberg je izvijestio da su tijekom prvih pet mjeseci financijske krize iz 2008. ruski milijarderi izgubili 230 milijardi dolara. Pa ipak je do 2010. broj ruskih milijardera narastao na 62.
Tko je jamio jamio
Naša čuvena izreka „tko je jamio jamio“ najprije se realizirala u Rusiji i otvorila jednu od ključnih tranzicijskih dvojbi o tome treba li definitivno legalizirati vlasništvo stečeno na sumnjiv, a često i kriminalan način.
O tome Vito Tanzi piše:
„Pitanje vlasničkih prava stečenih na potencijalno legalne načine, ali na način koji dobar dio ruskog stanovništva smatra nelegalnim postalo je prokletstvo za tržišno gospodarstvo koje se stvaralo u Rusiji; možda čak i za rusku demokraciju….Godine 2004. Putinova će vlada u hajci na neke od oligarha pozvati na „nelegitimnost“ načina na koji su stekli bogatstvo…………. Unatoč njihovoj golemoj akumulaciji bogatstva i moći mnogi od njih bili su te u tridesetim ili četrdesetim… Putinova vlada bit će, zbog hajke na neke od tih oligarha i zbog nacionalizacije nekih ranije privatiziranih poduzeća, izvrgnuta kritici zapadnog tiska, poglavito u SAD-u……Pa ipak je oko 2007. godine država očito pobijedila. Oligarsi su postali politički poslušniji. Vladimir Putin uspio ih je staviti pod svoju kontrolu…
………………
Važno je pitanje može li se zaštita vlasničkih prava odvojiti od legitimnosti stjecanja vlasništva…. Andres Aslund (stručnjak za Rusiju) kaže: „Bit uspješnog kapitalizma sastoji se u tome da se prihvate postojeća vlasnička prava i proglase neprikosnovenima-bez obzira na to na koji su način inicijalno stečena“. ….činjenica je da mora postojati jedan trenutak u kojem se podvlači crta i prošlost zaboravlja, a nova i jasna pravila se uspostavljaju za budućnost. …Malo je vjerojatno da će skoro doći , a to otežava dovršenje tranzicije u funkcionalno i zrelo tržišno gospodarstvo i u demokraciju.
……………………..
Čovjek koji je u Rusiji bio zadužen za donošenje odluka vezanih za privatizaciju bio je Anatolij Čubajs. Čubajs je bio dio skupine koju je vodio Gajdar, a razgovaralo se o masovnoj privatizaciji 1992. Suočio se s teškim problemom. Kako u Rusiji može privatizirati velika poduzeća , vrijedna milijarde dolara, a radi se o zemlji bez bogataša i bez razvijenog financijskog tržišta. U takvoj situaciji su jedini kupci mogli biti stranci, što je bila opcija koja je zasigurno izgledala neprivlačnom kako njemu tako i mnogim Rusima. Dodatna je teškoća bila je što su mnoga poduzeća vrijedna kupovine proizvodila prirodne resurse koji su, na neki način, bogomdani. U to je vrijeme ruska vlada bila pod snažnim pritiskom Svjetske banke, američke vlade, MMF-a, financijskog tržišta i mnogih ekonomista da izvrše brzu privatizaciju. …smatralo se da će privatizacija, praćena oslobađanjem cijena biti brz put do uspješne privatizacije u tržišno gospodarstvo. … s obzirom na žurbu i vanjske pritiske radi vršenja privatizacije, kako je to iskreno priznao Čubajs u intervjuu Financial Timesu 2004., trebalo je birati između „razbojničkog komunizma i razbojničkog kapitalizma“. Izabrao je „razbojnički kapitalizam“. Priznao je da će ga pamtiti kao „osobu koja je prodala Rusiju“.
Kuponska privatizacija i zajmovi za dionice
Proces privatizacije ovisio je o „kuponskoj privatizaciji“ i „zajmovima za dionice“. Kuponska privatizacija razdijelila je dionice poduzeća građanima. U vrijeme kad su se prihodi snizili, a poduzeća nisu ostvarivala zaradu, ove dionice su jeftino mogli kupiti oni koji su imali pristup bankovnim zajmovima ili drugim financiranjima, uključujući strane izvore. Oni koji su na bilo koji način mogli doći do financijskih sredstava radi kupovanja dionica (kupona), stekli su „vlasnička prava“ nad resursima i došli do enormnog bogatstva….
Kriminal i pranje novca
……Ruski organizirani kriminal postao je veliki problem ne samo u Rusiji, nego i u nekim drugim zemljama u kojima je, kako se pričalo, ruska „mafija“ bila postala moćna. Prema jednoj francuskoj knjizi, u tom su razdoblju različite „mafije“ nadzirale barem 80% ruske ekonomije.
………….
Tema razgovora bilo je i pranje novca u velikim razmjerima. The New York Times izvješćivao je da je „oprano“ deset milijardi američkih dolara preko neke relativno male američke banke…………….Oni koji su kontrolirali poduzeća, „prali“ su taj novac, Rabila se tehnika zvana „tolling“. Riječ je bila o tehnici sličnoj Enronovoj koja se u bitnom koristila „transfernim cijenama“. Jednostavno rečeno, ruska bi kompanija za niske cijene prodavala vrijedne sirovine (nafta, nikal, itd.) kontroliranoj inozemnoj podružnici. Nakon toga bi podružnica prodavala te materijale za više, svjetske cijene. Razlika se pretvorila u bijeg kapitala koji se trebao „oprati“.
Naravno da se na taj novac nije plaćao nikakav porez.“
Ruski pogled na tranzicijski tsunami
O procesu tranzicije u Rusiji mnogo knjiga i analiza napisali su zapadni autori koje sam ovdje dosta koristio. Vjerujem da sve te knjige daju vrlo korisne informacije, ali sumnjam da su oni u potpunosti shvatili svu složenost, tragiku i dubinu događaja u Rusiji tijekom 1990-tih godina. Zato je korisno pročitati što su o tome napisali sami Rusi i to oni koji su u tom procesu sudjelovali, odnosno pokušali ispravljati greške koje su napravljene. Zanimljiva je knjiga Minsko polje politike koju je napisao Jevgenij Maximovič Primakov[28], posljednji predsjednik Vrhovnog sovjeta u SSSR 1989. i predsjednik Vlade Rusije 1996.–1998. koji je kao premijer proveo je uspješnu poreznu reformu i donekle stabilizirao rusko gospodarstvo.
Primakov piše:
"Sredinom 1998. godine u Rusiji su se razmahali procesi koji su gurali zemlju u propast. Radikalno se smanjio obujam BDP-a, nevjerojatno je pala industrijska proizvodnja, stao je bankarski sustav, u zemlji su se praktički prekinule novčane transakcije – čak su i neke željeznice prestale tovariti robu, pojavila se realna prijetnja potpune paralize državnog gospodarstva. Rasla je nezaposlenost, bujali su dugovi za plaće iz proračuna, novčane isplate vojnim osobama i mirovinskom sustavu. Štrajkovi su zapljusnuli zemlju, ali i poprimili sve opasnije oblike – već u svibnju štrajkaši su počeli presijecati važne željezničke linije i magistralne ceste, prijeteći da zatvore još mnoga poduzeća koja rade.
Zapravo, zemlji je prijetila hiperinflacija. Na kontroliranu trostruku devalvaciju rublja eksplodirale se maloprodajne cijene. Kao rezultat, realna primanja stanovništva smanjila su se u rujnu 1998. godine za 25% u usporedbi s 1997. godinom. Štednja u rubljima je izgubila, vrijednost. Mnogi su potpuno izgubili svu svoju štednju u bankrotiranim bankama. Oštro je smanjen uvoz raznih proizvoda i lijekova, što je proizvelo u zemlji izraziti deficit najvažnijih roba.
Paralelno s rušenjem postojećeg gospodarskog mehanizma „liberali“ su proveli šok terapiju liberalizacije cijena i privatizaciju radi privatizacije … Unutarnje tržište je bilo ugroženo najoštrijom svjetskom konkurencijom, a da se pitanje sposobnosti ruskih poduzeća da prežive – uopće nije razmatralo….Golemi iznosi novaca su izvezeni na Zapad i položeni na račune čak i korumpiranih činovnika koji su pripomogli takvom „inženjeringu“.
Ekonomski kurs reformi nesumnjivo je pogodovao pojavi poduzetničkog sloja. Međutim, budući da je vođen na vrlo specifičan način on je u još većoj mjeri inicirao i pogodovao neviđeno obogaćenje šačice ljudi. Oni su uspjeli za samo nekoliko godina nagomilati milijarde.
Lobirajući za interese grupice oligarha, pseudoliberali su im podijelili ruska prirodna bogatstva. Podrška oligarsima osiguravala se tijekom privatizacije: pobjednik provedenog „natječaja“ određen je unaprijed: uz objašnjenje da je krajnje nužno da se pokrpaju rupe u državnom proračunu, imovina je prelazila u njegovo vlasništvo po bitno sniženoj cijeni.
U cjelini su reforme takozvanih liberala skupo stajale Rusiju.
U takvim uvjetima razmahalo se u velikim razmjerima otjecanje ruskog kapitala u inozemstvo koje je višekratno prelazilo vanjske zajmove.
Valja reći vrlo određeno da je upravo kurs u sferi ekonomije koji su poduzeli pseudoliberali dao prostora korupciji, ekonomskom kriminalu, samovolji državnih činovnika.
Radeći u vladi zapazio sam da se privatizacija po inerciji nastavljala razmatrati kao sredstvo za popunjavanje proračuna. Međutim, došao sam do pokazatelja da je od 1992. do 1998. od masovne „globalne“ privatizacije proračun dobio samo oko jedan posto BDP-a. Sve ostalo je uglavnom prisvojila nevelika skupina ljudi.
Samo po sebi tržište i samo tržište ne mogu zemlju izvući iz takvog stanja. Očiti je primjer u inozemnoj praksi. U borbi s posljedicama velike krize 1929 i 1930 F.D Roosevelet poslužio se upravo državnim mehanizmom….Na temelju državnog miješanja u gospodarski život izgrađena je i politika Ludwiga Erharda, ministra financija, a zatim i kancelara Savezne Republike Njemačke. …Wolfgang von Amerongen jedan od najkrupnijih zapadnonjemačkih industrijalaca govorio je da je Erhard „zavrtao ruke“ i njemu i drugim krupnim poduzetnicima, tjerajući ih da se podčine državnoj kontroli."
Nakaradna izopačenost sustava „nove demokracije“
Nakaradnost i izopačenost sustava „nove demokracije“ koja je instalirana u mnogim postkomunističkim zemljama vidi se na svakom koraku. U današnje vrijeme, svaki novopečeni milijarder-oligarh koji drži do sebe mora posjedovati vlastiti nogometni klub. Ruski oligarh Roman Abramovič[29] kupio je 2003. engleski klub Chelsea F.C. iz zapadnog Londona, bivši nogometaš Gruzijac Merab Jordania nizozemski Vitesse, a ukrajinski milijarder tatarskog porijekla, Rinat Ahmetov upumpao je mnoge milijune u svoj hobi, Šahtar iz Donjecka. Kada je Chelsea, engleski nogometni klub iz zapadnog Londona, u proljeće 2012. osvojio svoj prvi naslov europskog prvaka protiv minhenskog Bayerna, u medijima se moglo doznati da je Abramovič za tu svoju „igračku“ potrošio oko 3 milijarde eura. Englezi se uopće ne pitaju i ne zanima ih tko je taj čovjek koji je pred dvadesetak godina vjerojatno imao plaću vrijednosti današnjih 200 eura i kako je najednom postao basnoslovno bogat, troši milijarde i kupuje njihove klubove iz središta Londona. Njih ne zanima porijeklo novca dok god taj novac završava u londonskim bankama.
Abramović je bio 9. najbogatiji Rus i na 68. mjestu najbogatijih osoba na svijetu po Forbesovoj listi s procijenjenim bogatstvom od 12.1. milijardom dolara. Naravno, ta ranglista se mijenja i ne zna se kakvo će mjesto na toj ljestvici imati sutra, hoće li biti u zatvoru, a hoće li uopće biti živ. S obzirom da je 1998. kao zastupnik u regionalnom parlamentu ruske provincije Čukotka, na krajnjem sjeveroistoku Rusije, na prvoj prijavljenoj imovinskoj kartici imao samo automobil marke Lada, te niti jednu nekretninu ili zemljište, Roman Abramovič je u 14 godina stvarno 'daleko dogurao'. Abramovič pored ostalog posjeduje čitavu flotu luksuznih jahti, aviona i helikoptera, među kojima se nalazi 163.5 metara dugačka jahta Eclipse, tako da se Roman može pohvaliti da posjeduje najveću privatnu jahtu na svijetu, čija je izgradnja koštala nevjerojatnih 1.2 milijarde dolara, postavši tako prva jahta na planeti koja je koštala više od milijarde dolara.
Ruski oligarh Roman Abramovič
(Izvor slike: http://www.getwestlondon.co.uk/...)
O Romanu Abramoviču se priča da je bio uvučen u mnogobrojne kriminalne radnje i da mu je ruski predsjednik Boris Jeljcin osigurao zaštitu od optužbi za različite kriminalne aktivnosti, kao što je krađa cisterni dizelskog goriva 1992., do ilegalnog stjecanja vlasništva na Sibneftom, ogromnom ruskom naftnom kompanijom.
The Times je napisao da je Abramovič „postao poznat kao pobjednik u aluminijskim ratovima” u kojima je više od 100 ljudi ubijeno u sukobima za stjecanje kontrole nad unosnim ljevaonicama. Izbjegao je sudbinu svog suparnika oligarha koji je smetao Kremlju i otišao u sibirski zatvor na deset godina. Konačno, sve optužbe protiv Abramoviča su odbačene i on nije osuđen za kriminal niti na jednom sudu. Kada je BBC-ov reporter John Sweeney pitao svog ruskog urednika: „Je li Abramovič moćniji i od gangstera? “ Rus se nasmijao i odgovorio: „To Vam je dobro zapažanje”.
Dobri poznavatelji Rusije odnos Abramoviča i Putina opisuje kao odnos oca i omiljenog sina.
U cijelom tom procesu koji je stvarao novu Rusiju zapadnjaci su pomogli dizajnirati ruske privatizacijske vaučere, pomogli su napisati zakone i dekrete i pomogli organizirati i provesti velike prodaje. Ohrabrivali su Ruse da oslobode cijene, imovinu i trgovinu prije nego će se utemeljiti institucije slobodnog tržišta i stvoriti čvrsta i stabilna pravna država koja bi sprečavala bezakonje. Kada su „pomogli“, ali i usmjerili sve akcije da kapital ogromne ruske države pređe u ruke malog broja ljudi, otišli su i ostavili takvu državu Rusima neka se oni dalje bave s njezinim problemima.
Je li netko konačno od svega toga naučio?
Sumnjam.
Zapadni liberalni profesori su ponosni što su „uveli“ tržišnu ekonomiju, što su se milijarde dolara slijevale u američke i britanske banke, a ljudske patnje, uništeno gospodarstvo ih ne zanimaju. Oni su svjesni da je bitno da imaju pod kontrolom medije u Americi i u drugim zemljama i da ti mediji stvaraju poželjnu sliku stvarnosti, bez obzira kako ta slika bila ružna. I tu ne škrtare s milijunima dolara. Sve državne udare, kaos i nesreće koje proizvode od Arapskog proljeća do Ukrajinske krize „njihovi“ mediji ljudima prikazuju kao neophodnu borbu za demokraciju.
A običnim biračima je važnije da svakodnevno dobiju svoju porciju „turskih sapunica“ i raznih „Big Brothera“ nego da razmišljaju o društvu u kojem odrastaju njihova djeca i da se pitaju „kuda sve to vodi“.
Pogled iznutra i s dna
O nevjerojatnim, turbulentnim, okrutnim, do 1990-tih nezamislivih procesa promjene društva iz komunizma u kapitalizam napisane su mnogobrojne knjige, znanstvene analize i novinski članci. A sve je to dalo sliku zbivanja gledanih izvana, očima raznih analitičara, pisaca i novinara koji su pisali o onom što vidjeli pred sobom. I puno toga nisu razumjeli ili nisu dobro vidjeli. Ali najbolju knjigu o toj temi sam pročitao početkom 2017. godine i na nju sam naletio više-manje slučajno u Knjižnici u Dugavama. To je knjiga Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, koju je napisala bjeloruska književnica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine Svetlana Aleksievič. U toj knjizi govore ljudi koji su doživjeli procese tranzicije u Rusiji, kroz svoju sudbinu i sudbinu svojih obitelji, ljudi koji su sudjelovali u demonstracijama sanjajući slobodu, ljudi koji su ostali nakon toga bez posla i satima čekali u redovima za kruh, koji su se osjećali izigranim i prevarenim. Ta knjiga nije „pogled izvana“, već iskreni „krik iznutra“. Kao što piše u jednom osvrtu „to je vrhunska dokumentarna proza o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, puna potresnih sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u „roman glasova”. Govori o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi.“
Knjiga je sastavljena od potresnih razgovora, pa i monologa, sa sudionicima i svjedocima povijesnih događaja. Svetlana Aleksievič naziva tu činjeničnu povijest – poviješću osjećanja, zapravo, propuštenom poviješću, onim što je čovjek shvaćao i pamtio tijekom događaja
Nekoliko svjedočenja iz knjige koje je autorica snimila 1990-tih u Rusiji govore sama za sebe:
„Gorbačovsko doba… Goleme mase ljudi sa sretnim licima. S-l-o-b-o-d-a ! Svu su je osjećali. Otimali smo se za novine. Vrijeme velikih nada – sad ćemo u raj. Demokracija-nepoznata zvjerka. Kao ludi smo trčali na mitinge: sad ćemo doznati svu istinu o Staljinu, o GULAG-u, pročitati ćemo zabranjenu 'Djecu Arbata' Ribakova i druge dobre knjige- postati ćemo demokratima. Kako smo pogriješili. …. Većina ljudi nije bila antisovjetski raspoložena, htjeli su samo jedno-živjeti dobro. Da mogu kupovati traperice, „san“ i okvir snova- automobil!
………………………………………………………………………………………………...............................
To su bile divne i naivne godine…Povjerovali smo Gorbačovu, a sada više nikom lako ne povjerujemo.
………………….…………………………………………………………………………................................
Morali smo dan i noć biti na trgovima. Dovesti stvar do kraja – postići Nurnberg za KPSS. Previše smo se brzo razišli kućama. Špekulanti i novčari su preuzeli vlast.
………………………………………………………………………………………………................................
Gorbačovske godine…Sloboda i bonovi. Kuponi.. Bonovi ..Za sve :od kruha do brašna i čarapa. Stajali smo u repu po pet i šest sati. ..Tako stojiš s knjigom koju ranije nisi mogla kupiti i znaš da će navečer pokazati film koji je dotad bio zabranjen…Gušti..Doznavali smo istinu…Da nije bio samo Gagarin, nego i Berija….Meni je zapravo, tuko, dovoljna bila sloboda riječi, zato što sam ja, kako se uskoro pokazalo, bila sovjetska djevojčica, a sve sovjetsko smo upijali dublje nego što nam se činilo. ….Samo mi dajte da čitam i razgovaram.
Zatim nam se nešto dogodilo….Spustili smo se na zemlju. Osjećaj sreće i euforije odjednom se slomio. Posve i u potpunosti. Shvatila sam da ovaj svijet nije moj i da nije za mene. Njemu trebaju nekakvi drukčiji ljudi. Udri slabijeg čizmom po očima! Visoko su se popeli podli…Zapravo, još jedna revolucija …Ali ciljevi te revolucije su prizemni…Ulice su preplavili nekakvi bilderi u trenirkama. Vukovi! Sve pogazili.
………………………………………………………………………………………………................................
Devedesetih godina …. Da, bili smo sretni, i nećemo se više vratiti toj naivnosti. Činilo se da je učinjen izbor, da je komunizam beznadno izgubljen. A sve je tek počinjalo…
………………………………………………………………………………………………................................
Poslije perestrojke smo čekali da se otvore arhivi. Otvorili su ih. Doznali smo povijest koju su od nas skrivali….
„Objesiti, svakako objesiti da narod vidi, najmanje tisuću uhićenih kulaka, bogataša…Oduzeti im život, uzeti kao taoce… Učiniti tako da na stotinu kilometara daleko narod vidi, da drhti…“ (Lenjin, 1918.)
..Ljudi su čitali novine i časopise šutke. Obuzeo ih je nesaglediv užas! Kako s tim živjeti? Mnogi su dočekali istinu kao neprijatelja. Kao i slobodu.
………………………………………………………………………………………………................................
„Zašto mi nismo osudili Staljina? Odgovoriti ću vam… Da osudimo Staljina, valjalo bi osuditi svoje rođake, znance…..Tatu je prijavio naš susjed…Ujka Vanja…Zbog sitnice, kaže mama…sjedio je deset godina. …Shvaćate, dobiva se posve drukčiji portret krvnika – obični čovjek, čak dobar…Normalan. …Za vrijeme Jeljcina su mi dali tatin slučaj, ondje je ležalo nekoliko prijava, jednu je napisala teta Olja.. Rođakinja….lijepa i vesela žena…“Teta Olja, zašto si to učinila?“ – „Gdje si vidio poštenog čovjeka u staljinsko vrijeme“….Shvaćate da ne postoji kemijski čisto zlo. … To nisu samo Staljin i Berija… To je i ujka Vanja i lijepa teta Olja…“
………………………………………………………………………………………………................................
Zašto sam branio Jeljcina? Samo njegov jedan istup, kad je tražio da se oduzmu povlastice strukturi, dalo mu je milijune pristaša. Ja sam bio spreman uzeti strojnicu i pucati u komuniste. Uvjerili se me….Nismo shvatili što nam spremaju zauzvrat…Grandiozna prijevara.. Pitanje je što smo htjeli? Mekani socijalizam….Ljudski.. A što imamo? Na ulici- ljuti kapitalizam. Strijeljanje. Istrage. Upućeni su tko je tezgaroš, a tko je vlasnik tvornice. Na vrh su ispuzali banditi…Špekulanti, dileri su prigrabili vlast…Okolo su neprijatelji i grabežljivci. Šakali…Kako smo bili jadno naivni. Ne znam zašto se sve tako dogodilo. Ne znam. Nije onako kako smo htjeli. Drugo smo imali u glavi. Perestrojka.. U njoj je bilo nešto veliko…
………………………………………………………………………………………………................................
To je bilo posve neočekivano: svi pijani od slobode, ali nespremni za slobodu. Pa gdje je sloboda? Samo u kuhinji gdje smo po navici i dalje psovali vlasti. Psovali smo Jeljcina i Gorbačova. Jeljcina zato što je izdao Rusiju. A Gorbačova? Njega zato što je izdao sve.
………………………………………………………………………………………………................................
Više je bilo onih koje je sloboda ljutila: „Kupio sam troje novine i u svakima je svoja istina. Gdje je prava istina? Nekoć si pročitao ujutro 'Pravdu' – i sve znaš. Sve shvaćaš“.
………………………………………………………………………………………………................................
S perestrojkom je sve završilo …. Grunuo je kapitalizam…Devedeset rubalja je postalo deset dolara. S njima se nije dalo živjeti. Izašli smo iz kuhinja na ulicu i onda se pokazalo da nemamo ideja, da smo cijelo vrijeme sjedili i razgovarali. Odjednom su se pojavili posve drugi ljudi – mladići u kaputima boje trule višnje i sa zlatnim prstenjem. I s novim pravilima igre: imaš novaca – čovjek si, nemaš novaca- ti si nitko.
………………………………………………………………………………………………................................
A onda su počela otpuštanja ….Istaknuli su popis, vidjela sam svoje prezime…Kako dalje živjeti? Izgubila sam se. Nisu me učili živjeti po Darwinu.
………………………………………………………………………………………………................................
Kada u novinama crtaju „novorusa“, onda sa zlatnim lancem od deset kila, na autu mu zlatni odbojnici, a kotači srebrni. Folklor! U uspješnom biznisu ima čega god hoćeš, samo nema budala. Eto, nekad se okupimo…Donesemo skupi konjak, ali pijemo votku. Pijemo votku i ujutro se pijani grlimo i urlamo komsomolske pjesme. Ukratko, sjećamo se sovjetskog doba. Shvaćate li? „ A razgovori se ovako završavaju: „Danas je totalni nered Treba nam Staljin“.
………………………………………………………………………………………………................................
Ruski tajkuni nisu kapitalisti, nego obični lopovi. Kako mogu biti kapitalisti koji su potekli od bivših komunista i komsomolaca. Ja ne žalim Hodorkovskog. Neka sjedi u zatvoru. Žao mi je samo što sam ondje sjedi. Netko bi morao odgovarati za ono što sam proživio devedesetih. Ogulili su nas do kože. Učinili nezaposlenima. Kapitalistički revolucionari: Gajdar, željezni Winnie Pooh….riđi Čubajs…izvodili su pokuse na živim ljudima.
………………………………………………………………………………………………................................
Krajem devedesetih su se studenti smijali kada sam govorio o Sovjetskom savezu, bili su uvjereni da se pred njima otvara nova budućnost. Sada je slika drukčija… Sadašnji studenti su već doznali i osjetili što je to kapitalizam – neravnopravnost, siromaštvo, naglo bogatstvo, pred očima im je život roditelja kojima nije ništa pripalo od opljačkane zemlje. I oni su raspoloženi radikalno. Sanjaju revoluciju. Nose crvene majice s portretima Lenjina i Che Guevare.
Polovica mladih od devetnaest do trideset godina drže Staljina za „velikog političara“. U zemlji u kojoj je Staljin uništio više ljudi nego Hitler- da se pojavi novi kult Staljina?!
Opet je u modi sve sovjetsko.
…………………………………………………………………………………………………...............................
Ja mrzim Gorbačova zato što mi je ukrao Domovinu. Sovjetski pasoš, kao najskuplju stvar čuvam. Da, stajali smo u repu za sitne piliće i gnjili krumpir, ali to je bila Domovina. Ja sam je volio……., ja sam živio u velikoj zemlji. Rusija je uvijek za Zapad bila neprijatelj, kojeg se boje. ..Nikome nije potrebna jaka Rusija – s komunistima i bez njih. Na nas gledaju kao na skladište nafte, plina, šume i obojenih kovina. Naftu mijenjamo za gaće. A imali smo civilizaciju bez prnja i dronjaka. Sovjetska civilizacija. Nekome je bilo potrebno da nestane. Operacija CIA. Nama sada vladaju Amerikanci. Gorbačovu su dobro za to platili….Ranije ili kasnije će mu se suditi……….Valjamo se u govnima i jedemo sve tuđe. Umjesto Domovine – veliki supermarket. Ako se to zove slobodom, onda meni takva sloboda ne treba. Fuj! Narod je niži od poda, mi smo robovi! Kod komunista je kuharica, kao što je govorio Lenjin, upravljala državom: radnici, muzilje, tkalje- a sada u Parlamentu sjede banditi. Dolarski milijunaši. Morali bi sjediti u zatvoru, a ne u Parlamentu. Naguzili su nas s perestrojkom."
………………………………………………………………………….......................................................
Tim ispovjedima običnih ljudi nema se što dodati.
LITERATURA
- Aleksievič, Svetlana (2013.), Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka, Edicija Božičević, Zagreb
- Bunič, Igor (2006.), Partijsko zlato, Detecta, Zagreb
- Glenny, Misha (2008.); McMafija – kriminal bez granica, Naklada Ljevak, Zagreb
- Hoffman, David E: (2005), Oligarsi – Bogatstvo i moć u novoj Rusiji, Metropress, Zagreb
- Mak, Geert (2010.), U Europi – Putovanje kroz dvadeseto stoljeće, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb
- Marrs, Jim (2010): Vladari iz sjene – Skrivena povijest koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide, Profil, Zagreb
- Panjuškin, Valerij i Zigar, Mihail, (2009.), Gazprom-novo rusko oružje, Faktura, Zagreb
- Primakov, Jevgenij (2011.), Minsko polje politike, CMA- Centar za međunarodne analize, Zagreb.
- Tanzi, Vito (2012), Ruski medvjedi i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi, MATE d.o.o., Zagreb.
[1] Jim Marrs,– (rođen 1943. ) američki novinar i pisac. Najprodavaniji pisac na listi New York Timesa s temama zavjera i tajnih društava. Po njegovoj knjizi je Oliver Stone snimio film JFK.
[2] Lav Davidovič Trocki, (Janovka, 1879 - Coyoacán, 1940.), rođen kao Lav Davidovič Bronstein bio je boljševički i marksistički teoretičar. Bio je velika ličnost u SSSR-u, osnivač Crvene Armije i Narodni komesar rata. Osnovao je i Politbiro. Radi nesuglasica sa Staljinom izbačen je iz partije i SSSR-a, te prognan u Meksiko gdje je ubijen od strane ruskog agenta. Njegove teorije i učenje nazvani su trockizam.
[3] Vladimir Iljič Uljanov "Lenjin" (1870., Simbirsk - 1924., Gorki), ruski okrutni revolucionar, državnik i publicist; predvodnik Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Ruske Socijalističke Federacije Sovjetskih Republika i Sovjetskog saveza. Uveo diktaturu proletarijata i masovno likvidiranje i strijeljanje protivnika.
[4] Spengler, Oswald Arnold Gottfried - ( 1880.– 1936.), njemački filozof povijesti i kulture, poznat po djelu Propast Zapada, objavljenom 1918.
[5] Igor Bunič – (1937.-2000.) ruski povjesničar poznat po svojim zanimljivim interpretacijama ruske povijesti. U svoje tri knjige „Operacija oluja“ iznosi tezu da se Staljin aktivno pripremao za napad na Zapadnu Europu 1941., prije bilo kakvih naznaka da Hitler planira napad na Rusiju u operaciji Barbarossa. Mnogi smatraju da je Igor Bunič pseudonim, a sumnje idu toliko daleko da tvrde da iza svega stoji KGB. Tim više, jer se autor koristi tajnim arhivama Rusije od 1917. do pada SSSR-a 1991. čiji sadržaj zapanjuje. Knjiga "Partijsko zlato" tajnovitog Igora Buniča otkriva pozadinu užasne stvarnosti u boljševičkoj Rusiji. Knjiga argumentirano pokazuje da su Lenjin i njegovo društvo bili skupina zavjerenika i terorista poslanih da unište Rusiju.
[6] Tajkun (engl. tycoon) označava vrlo bogatu osobu koja dominira i kontrolira velike dijelove određene industrije ili privredne grane. U bivšim socijalističkim zemljama tajkun označava osobe, koje su u vrijeme privatizacije i uvođenja tržišta kapitala stvorili bogatstvo i mrežu poslovnih veza, financijske moćnike koji su se obogatili naglo bez novca i rada na sumnjiv način; novopečeni bogataš. U Rusiji se koristi uglavnom naziv oligarh. Riječ tajkun potječe iz japanske riječi taikun. Doslovno prevedeno znači veliki zapovjednik.
[7] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.
[8] Boris Nikolajevič Jeljcin, - (1931.-2007.), komunist, inženjer, ruski političar i predsjednik. Od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pritiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina. U lipnju 1991. godine izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista pokušala u kolovozu 1991. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. U prosincu iste godine usvojen je novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korupcijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Tada se Jeljcin sve više odaje piću i počinje teže obolijevati Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu 31. prosinca 1999. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države. Preminuo je 23. travnja 2007. u dobi od 76 godina od srčanog udara.
[9] Oligarh – ruski pojam za bogatog čovjeka koji je „ušao u politiku“, srastao s vlašću te na taj način stvorio preduvjete za svoje protuzakonito ili, korištenjem rupa u ruskom zakonodavstvu, basnoslovno bogaćenje na račun društva. Jedan od glavnih znakova pripadnosti klanu oligarha jest vladanje sredstvima javnog informiranja radi manipuliranja javnim mišljenjem.
Oligarhija (grč.: ολιγαρχία oligarkhia) znači vladavinu klike, male grupe ljudi ili autoritarnu vlast političkog vrha, često bez poštivanja demokratskih institucija i demokratske volje građana. Oligarh je naziv za osobu koja je član oligarhije. Danas se taj naziv koristi za ruske tajkune koji su nastali poslije raspada Sovjetskog Saveza.
[10] Forbes - američki časopis te jedan od najuspješnijih poslovnih magazina na svijetu, sa sjedištem u New Yorku u Sjedinjenim Državama. Forbes magazin je 1917. godine osnovao škotski imigranata, Bertie Charles Forbesa (1880. - 1954.). Poznat je po brojnim rang listama o raznim temama, čiji se popisi godišnje objavljuju. Najveće zanimanje postoji za The World’s Billionaires (hrv. Forbesov popis milijardera).
[11] Boris Abramovič Berezovski – (1946.- 2013.), ruski oligarh, matematičar, član Ruske akademije znanosti, protivnik i kritičar Vladimira Putina. Obogatio se u 1990-tim, pored ostalog bio je vlasnik vodećeg TV kanala u Rusiji. Njegovo bogatstvo je 1997., Forbes procijenio na 3 milijarsde dolara. Bio vodeća figura Jeljcinovih "oligarha", neformalni vođa tzv. "obitelji", grupe za koju se vjerovalo da vodi zemlju umjesto starog i već bolesnog Jeljcina. Nakratko, postaje tajnik Jeljcinova Vijeća za sigurnost i pomaže u kreiranju mirovnog sporazuma kojim je okončan prvi Čečenski rat. Berezovski je imao važnu ulogu u Putinovu usponu na vlast. No, Putin nije bio poput Jelcina i vrlo brzo se okreće protiv Berezovskog i drugih Jelcinovih oligarha. pa je krajem 2000 Berezovski otišao u egzil u Veliku Britaniju . Dobio politički azil 2003. Godine 2007. upozorava da je Putinova Rusija opasnost za Zapad. Izgubio je veliki dio svog bogatstva. Umro u svom stanju kraj Londona pod nerazjašnjenim okolnostima 2013.
[12] [12] Vladimir Vladimirovič Putin – (Sankt Petrgurg, 1952), od 2012 je predsjednik Ruske Federacije. Bio je drugi predsjednik Rusije od 2000. do 2008. zamijenivši Borisa Jeljcina, nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima. U razdoblju od 31. prosinca 1999. do 7. svibnja 2000. godine, za vrijeme dok je prvi put obnašao premijersku dužnost, bio je i vršitelj dužnosti predsjednika Ruske Federacije.
Diplomirao je pravo na sveučilištu u Lenjingradu 1975. godine i potom je regrutiran u KGB. Od 1985. do 1990. radio je u Istočnoj Njemačkoj. Nakon ujedinjenja Njemačke, Putin je vraćen u SSSR, u Lenjingrad, gdje je u lipnju 1990. godine dobio posao na Lenjingradskom sveučilištu na katedri za inozemne poslove. U lipnju 1991. postaje šef Međunarodnog odbora u Uredu gradonačelnika Sankt Petersburga. U kolovozu 1996. godine seli u Moskvu, gdje postaje član administracije predsjednika Borisa Jeljcina. Bio je šef Federalne službe sigurnosti Ruske federacije (jedne od službi nasljednica KGB-a) od lipnja 1998. do kolovoza1999. godine, a također je radio kao tajnik u službi sigurnosti od svibnja do kolovoza 1999. godine. Boris Jeljcin je Putina postavio na mjesto premijera u Vladi Rusije u kolovozu 1999. godine. Putin je postao peti ruski premijer u manje od 18 mjeseci. Tada nitko nije očekivao da će javnosti nepoznati Putin na tom mjestu ostati duže od njegovih prethodnika. Jeljcinovi glavni protivnici, gradonačelnik Moskve Jurij Lužkov i bivši premijer Jevgenij Primakov već su bili u kampanji za predsjedničke izbore. Putin je ubrzo izgradio reputaciju čuvara reda i zakona te nepopustljivog borca za ruske interese u ratu u Čečeniji, zbog čega je postao najpopularniji političar u zemlji. Jeljcin, neočekivano 31. prosinca 1999. godine podnosi ostavku i imenuje Putina privremenim predsjednikom. Predsjednički su izbori održani 26. svibnja 2000., a Putin je pobijedio u prvom krugu. Nakon razdoblja političke i ekonomske anarhije tijekom vladavina Gorbačova i Jeljcina, Putinov autokratski način vladanja bio je kritiziran od zapadnih medija kao diktator. Također je sličnim kritikama bio izložen radi povratka "privatizirane" imovine u vlasništvo države. Te kritike će vrhunac dostići kod uništenja Yukosa koji je bio u vlasništvu oligarha Hodorkovskog. Dok je zapadni svijet kritizirao predsjednika zbog tih poteza, oni su mu istovremeno u Rusiji donijeli popularnost kod naroda, koji se sa strahom sjećao vremena Jeljcinove vladavine (naredio je napad tenkovima na parlament) i nelegalnog bogaćenja pojedinaca.
[13] Mihail Hodorkovski, - (rođ. 1963.), ruski oligarh, nekada jedan od najbogatijih Rusa i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, nekada član Komsomola, komunističke omladine Rusije, kemijski inženjer. Osnovao 1989. Menatep banku, kupio Yukos naftnu kompaniju. Bio je savjetnik u prvoj vladi Jeljcina. Ostao je veliki kritičar Putina i 2005. je osuđen na 9 godina zatvora zbog poreznih prekršaja i kriminala u privatizaciji poslan u Sibir. Na novom procesu 2010. Hodorkovski je ponovno osuđen i poslan na novo izdržavanje kazne. Pomilovan i pušten iz zatvora 2013., otišao u Švicarsku, djeluje kao oporba Putinu.
[14] Geert Ludzer Mak - (rođ. 1946.) nizozemski je pravnik, novinar i pisac. Njegovo najpoznatije djelo je In Europa, kombinacija putopisâ iz europskog kontinenta i povijesti 20. stoljeća.
15] Misha Glenny - (rođen 1958.), britanski novinar specijaliziran za jugoistočnu Europu i globalno organizirani kriminal. Na Columbia University predaje o „kriminalu u tranziciji“. Objavio knjige McMafija: kriminal bez granica, Pad Jugoslavije: treći balkanski rat.
[16] Jegor Timurovič Gajdar -(1956.–2009.),ruski ekonomist i političar. Urednik za ekonomiju časopisa Komunist 1987–90. i dnevnika Pravda 1990–91. Direktor Instituta za ekonomsku politiku pri Akademiji znanosti SSSR-a 1991. Ministar gospodarstva i potpredsjednik vlade 1991–92. Predsjednik vlade 1991–92. i ministar za gospodarstvo i financije. Ponovno potpredsjednik vlade i ministar za financije 1993–94. Zagovarao stabilizaciju rublja. Jedan od autora projekta za privatizaciju ruskog gospodarstva i ruskih tržišnih reformi iz devedesetih, pokrenuo liberalne ekonomske reforme popularno zvane “šok-terapija”. Gajdar je imao značajnu ulogu u prvom valu privatizacije u vrijeme bivšeg predsjednika Borisa Jeljcina. Njegove mjere ukidanja državne kontrole cijena bile su vrlo nepopularne u narodu, jer su milijunima Rusa istopila ušteđevina.
[17] Anatolij Borisovič Čubajs (1955., Bjelorusija), ruski ekonomist i političar, član Vlade Borisa Jeljcina, tvorac vaučerskog programa privatizacije u Rusiji koji je 1991. i 1992. naglo „šok terapijom“ transformirao rusko gospodarstvo. Tim programom je dvadesetak ljudi povezani s Kremljom, nazvanih oligarsima, dobilo ogromno bogatstvo, a veći dio društva ostao je vrlo siromašan. Čovjek kojeg zbog toga mrze mnogi Rusi.
[18] Petrijeva zdjelica - plitka staklena ili plastična posudica ravna dna s poklopcem. Većinom se koristi u laboratoriju za uzgoj raznih kultura bakterija i drugih mikroorganizma. Izumio ju je 1877. njemački bakteriolog Julius Richard Petri (1852.-1912.).
[19] Frankenstein – lik iz istoimenog SF filma Jamesa Whalea iz 1931. Henry Frankenstein je mladi znanstvenik, koji iz dijelova dobivenih od raznih mrtvaca sastavlja čovječje tijelo i oživljava ga. S vremenom se i to čudovište počelo nazivati Frankenstein, iako je to zapravo ime znanstvenika koji je to čudovište napravio.
[20] David E. Hoffman - (rođen 1953.) , američki novinar i pisac, šef dopisništva Washington Posta u Moskvi od 1995. do 2001. Dobitnik Pulitzerove nagrade za 2010. za dokumentarno djelo.
[21] Kingmakers – ljudi koji imaju moć i utjecaj da dovode političare i kraljeve na vlast.
[22] Anatolij Borisovič Čubajs (1955., Bjelorusija), ruski ekonomist i političar, član Vlade Borisa Jeljcina, tvorac vaučerskog programa privatizacije u Rusiji koji je 1991. i 1992. naglo „šok terapijom“ transformirao rusko gospodarstvo. Tim programom je dvadesetak ljudi povezani s Kremljom, nazvanih oligarsima, dobilo ogromno bogatstvo, a veći dio društva ostao je vrlo siromašan. Čovjek kojeg zbog toga mrze mnogi Rusi.
[23] Mihail Sergejevič Gorbačov - (1931., Ukrajina ), posljednji predsjednik SSSR-a. Na vlast je došao 1985. nakon smrti Konstantina Černjenka, kada je uz pomoć manipulacija i s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a. U 1988. započinje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu. Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je imao godišnji deficit od 109 milijardi rubalja, a strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi. Ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli. Sporazumom iz 8. prosinca 1991. godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na Božić 1991. godine kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja 1992. godine.
[24] Jeffrey David Sachs - (1954, SAD) američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju šok terapije u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju.
[25] Milton Friedman - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman se uz Keynesa često smatra najutjecajnijim ekonomistom 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.
[26]Anatolij Aleksandrović Sobčak, – (1937.-2000.), pravnik, ruski političar, bivši komunist, profesor na Lenjingradskom sveučilištu, 1990. prvi demokratski izabran gradonačelnik Saint Petersburga (Lenjingrada), koautor Ustava Ruske federacije. Od 1997. do 1999. u emigraciji u Parizu, jer je optužen za kriminal u privatizaciji. Mentor Vladimira Putina i Dimitrija Medvedeva. Umro pod sumnjivim okolnostima.
[27] Dmitry Anatolyevič Medvedev,- (rođen 1965.) od 2012. deseti premijer Rusije. Prije toga je bio treći Predsjednik Rusije od 2008. do 2012., s 42 godine najmlađi predsjednik Rusije ikad. Rođen u akademskoj obitelji, diplomirao pravo na Sveučilištu u Lenjingradu i doktorirao 1990., te radio kao docent na tom fakultetu do 1999.. Političku karijeru je započeo kao direktor političke kampanje, a onda i kao savjetnik gradonačelnika St. Petergurga. Anatolya Sobčaka. Tijekom tog vremena sprijateljio se s Putinom. Na predsjedničkim izborima 2000. bio je Putinov direktor kampanje. U 2005. Medvedev je postavljen za zamjenika premijera. Do 2008. bio je Predsjednik uprave Gazproma do 2008.Na predsjedničkim izborima 2008., uz podršku Putina Medvedev je postao Predsjednik Rusije. Na sljedećim izborima 2012. se nije kandidirao, jer je Predsjednik postao Putin, a Mevdedev je postao Premijer vlade. Pokrenuo antikorupcijsku kampanju i reforme u pravosuđu.
[28] Jevgenij Maximovič Primakov (Kijev, 1929), ruski ekonomist, političar i diplomat. Primakov je 1989. bio posljednji predsjednik Vrhovnog sovjeta u SSSR, od 1990 do 1991 bio je član kabineta predsjednika Mihaila Gorbačova, 1991. potpredsjednik KGB, od 1991. – 1996. bio je čelnik ruske obavještajne službe., ministar vanjskih poslova 1996. – 1998., a predsjednik Vlade Rusije 1996. – 1998. Kao premijer proveo je uspješnu poreznu reformu i donekle stabilizirao rusko gospodarstvo.
[29] Roman Arkadjevič Abramovič rođen u Saratovu, 1966. Ruski je oligarh i gubernator Čukotskog autonomnog okruga 2001-2008, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.