18. 05. 2016
Anatomija novog društva (1)-Poslovni (ne)moral i zašto smo u krizi
Je li kriza morala posljedica gospodarske krize, što se može donekle i razumjeti ili možemo postaviti i tezu da je kriza morala, odnosno da je razaranje moralnih vrijednosti društva dovelo do gospodarske krize?
Govoreći o krizi koja kod nas traje i traje vrlo često se ističe da naša kriza nije samo u gospodarstvu, da se ne iskazuje samo u broju nezaposlenih, broju poduzeća u stečaju, u malom izvozu, premalim prihodima, stalnim zaduživanjima, već u velikoj mjeri i u krizi morala. Kriza morala u najjačem i najrazornijem obliku iskazuje se u gospodarstvu i politici, u gospodarstvu se kroz poslovanje vrte veliki novci, a politika ima u našem društvu preveliku moć i preveliki utjecaj.
Je li kriza morala posljedica gospodarske krize, što se može donekle i razumjeti ili možemo postaviti i tezu da je kriza morala, odnosno da je razaranje moralnih vrijednosti društva dovelo do gospodarske krize?
Mnogima će to povezivanje morala i gospodarstva izgledati čudno, jer se gospodarska kriza povezuje s prihodima i rashodima, s tržištima, kreditima, financijama, s kunama, dolarima i eurima, ali ne i s jednom, po mišljenju mnogih, tako vrlo maglovitom kategorijom kao što je to moral.
Osim toga, zbog svih pojava koje gledamo svakodnevno oko sebe ljudi počinju vjerovati da je moral, a pogotovo moral u gospodarstvu, jedna jako zastarjela kategorija.
Moral i gospodarska kriza
Poslovni moral u poduzećima može se manifestirati kroz odnos menadžmenta prema zaposlenicima i obratno, odnos i jednih i drugih prema kapitalu poduzeća i ciljevima poduzeća, te prema konkurenciji i poslovnim partnerima. Nemoral se ne pokazuje samo kada netko u poduzeću krade, vara ili laže svoje zaposlenike i poslovne partnere, već se može manifestirati i kod nezasluženog napredovanja, nezaslužene plaće i privilegija i kroz mnogo raznih odnosa i ponašanja i u poduzeću i a prema poslovnoj okolini.
Poduzeće nije izolirani otok u kojem djeluju samo menadžment, vlasnik poduzeća i zaposlenici, već djeluje u društvu čija moralna pravila utječu i na moral u poslovanju. A sve to ima u konačnici, pored ostalog, kao rezultat uspješna ili neuspješna poduzeća, uspješna ili neuspješna gospodarstva.
Postoji jedno pravilo, od kada je svijeta i vijeka. U svakom društvu ima približno jednaki postotak pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih. Uspijevaju samo ona društva koja pametnim i sposobnim omogućuju napredovanje i rad koji rezultira boljitkom u društvu. A zaostaju samo ona društva koja koče napredak sposobnih, koja provode negativnu kadrovsku selekciju i koja daju nesposobnima priliku da svojom nesposobnošću uništavaju društvo i gospodarstvo.
A u odnosu na neki problem, odnosno na krizu imamo dvije vrste ljudi – one koji taj problem mogu riješiti i one koji taj problem ne mogu riješiti.
Možemo uvijek reći - za nesposobne ljude svaki problem je kriza, a za sposobne svaka kriza je izazov.
Budući da još uvijek nismo ozbiljno izašli iz krize, Hrvatska još uvijek zaostaje, gospodarstvo je slabo, to znači da kod nas dominiraju ljudi koji nisu sposobni i koji problem ne znaju i ne mogu riješiti. U zemlji u kojoj dominiraju trećerazredni ljudi ne može se riješiti niti jedan ozbiljan problem.
Ponašanje u društvu koje dovodi do takvih odnosa i stvara takve mehanizme koji na površinu dovode nesposobne ljude možemo u osnovi opisati kao nemoralno ponašanje. Nemoralno ponašanje stvara patološke odnose u društvu i izopačeni vrijednosni sustav i to u konačnici dovodi do krize i propasti i društva i gospodarstva. To sve je jako uočljivo i vidi se „iz aviona“.
Naravno, nigdje ne postoji idealna situacija, idealna društva, idealni odnosi u gospodarstvu i idealni ljudi. Ali bar treba znati što je dobro, a što loše, što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo.
Moralno i pošteno ponašanje je kada:
- na tržištu pobjeđuje bolji proizvod,
- u konkurenciji za pojedino radno mjesto pobjeđuje bolji kandidat,
- dobar se rad nagrađuje i pohvaljuje, a loš kažnjava i kritizira
- je zakon jednak za sve.
Takvo ponašanje stvara uspješno društvo.
A nemoralno i nepošteno je kada se događa nešto suprotno od toga, a što je jako prisutno u današnjem hrvatskom društvu ( a i u društvima ostalih tranzicijskih zemalja).
U svakodnevnoj praksi to se vidi u postupcima za koje ljudi osjećaju da nisu ni pošteni niti pravedni. To su:
- dovođenje nesposobnih ljudi na ključna mjesta - uz suludo obrazloženje da oni koji imaju vlast dobiju i pravo postavljati na odgovorna mjesta koga žele. To je čista patologija shvaćanja „demokracije“. Potpuno nekompetentni ljudi dolaze na vlast i onda isto takve i još gore postavljaju na ključna mjesta. Nesposobni ljudi ne znaju riješiti niti jedan problem, ne znaju raditi i doveli su zemlju u krizu.
- stvaranje bogataša „preko noći“ po načelu „ubrzane privatizacije“ - što se provodilo otimajući od kapitala države, a ne radom, poduzetnošću i kreativnošću. I to je razorilo moralni i vrijednosni sustav društva.
- opravdavanje „pohlepe“, kao glavnog motora kapitalističkog razvoja, odnosno stvaranja bogatog društva.
Kako je to moguće?
Zašto se to dogodilo?
Kako smo to dozvolili?
Motor kapitalizma
Obično se smatra da je najjača pokretačka snaga kapitalističkog gospodarstva – tržište koje ima najveći utjecaj na poduzetnike. Kaže se: „Tržište je sila koja regulira odnose, ocjenjuje tko je dobar i bolji, a tko je loš, tko će uspjeti, a tko će propasti. Tržište je bezosjećajna sila koja sve pokreće i utječe na sve bez razlike”.
Glupost.
I tržište predstavljaju ljudi koji kupuju i prodaju, pošteni ili nepošteni, koji varaju ili ne varaju, koji kradu ili ne kradu, koji odlučuju po svojim interesima.
Moral ili nemoral je sila koja pokreće tržište i cijeli svijet u pravcu dobra ili zla.
Razvoj društva odvija se, od postanka svijeta, pod snažnim utjecajem jakih sila duboko ukorijenjenih u ljudsku narav i ljudsko društvo. To su:
- pohlepa - ratovi i osvajanja, kolonijalizam, globalizacija, liberalni kapitalizam,
- znatiželja i inovativnost – inovacije, osvajanje novih područja i novih znanja, razvoj znanosti i društva,
- moral - stvaranje pravednog društva, borba za dobro.
Odnos između tih “sukobljenih” sila određuje oblik društva. Kako u tome svemu prolazi moral? Je li on danas uopće važan?
Pamtim izjavu jednog našeg političara koji je rekao: „Moral je relativna stvar“. Kod toga je mislio da moral možemo oblikovati već prema tome kako nam i kada nam to paše.
Pokretačka snaga kapitalizma je oduvijek bila pohlepa. Do nedavno se prikrivala nekakvim moralističkim, uglavnom licemjernim kamuflažama, danas se to više ne skriva. I više se ne smatra „ružnim ponašanje.“ To je postalo nešto čime se pravi kapitalisti i „ugledni“ članovi suvremenog društva hvale. O tome je 1987. snimljen i film Wall Street[1] u kome je glavni lik Gordon Gekko kreiran po stvarnoj osobi, Ivanu Boeskyu, brokeru, „velikom bijelom morskom psu“ s Wall Streeta. Taj broker poznat je po slavnom govoru koji je održao studentima na Berkeley School of Business (University of California) tijekom svečanosti početka školske godine u svibnju 1986, kada je rekao:
„I da znate, pohlepa je nešto dobro. Želim da znate da je gramzivost zdrava. Možete biti gramzivi i svejedno imati dobro mišljenje o sebi“.
Gekkova mantra „pohlepa je dobra stvar“ uskoro je postala lozinkom svih „faca“ u New Yorku i Londonu[2].
Ako se pohlepa kroz medije promovira kao nešto opravdano, poželjno i prihvatljivo, tada je i svaki drugi oblik nemoralnog ponašanja prihvatljiv.
A to znači da je tada sve dozvoljeno i da morala više nema.
I ova današnja svjetska globalna kriza nije posljedica “viših sila”, prirodnih katastrofa, potresa, poplava i suša, novih tehnologija ili nuklearnih prijetnji, globalnog zagrijavanja ili ozonskih rupa.
Posljedica je ljudske pohlepe ugrađene u same temelje današnjeg liberalnog kapitalizma.
Revolucije i promjene morala
Tijekom povijesti u ljudima se zadržao osjećaj za određena moralna pravila i pravednosti, bez obzira što su se prečesto pojavljivali moćni pojedinci koji su ta pravila kršili. Ali i u tim slučajevima, ljudi su znali i osjećali da to što rade moćnici nije moralno niti pravedno. Međutim, sve revolucije, od krvave Francuske revolucije, još krvavije Oktobarske, monstruozne Maove, pa do brutalne jugo-komuniističke i do svih ostalih, prvo su nastojale srušiti osnovne, temeljne moralne vrijednosti koje određuje što je ispravno, a što ne. Pobjednici u tim krvavim revolucijama željeli su, na silu, uvjeriti narod da je „ovo što oni rade“ i moralno i pošteno i da to tako treba biti, jer novo doba, novo društvo, nova klasa to zahtijeva. I sve žrtve te „nove pravednosti“ su same zaslužile ono što ih je snašlo.
I u svim tim revolucijama željelo se prije svega definirati nova pravila, što je „po novome“ dobro, pravedno i ispravno pa je bilo jako važno ljude uvjeriti da su ti novi odnosi nešto dobro i prihvatljivo i da sve tako treba biti, da ne prigovaraju, jer su to pravila suvremenog svijeta kojima mi svi težimo.
Osjećaj za moral i pravednost gradio se stoljećima, pa ljudi teško mijenjaju pravila ponašanja i svoj vrijednosni sustav. Zato se u komunističkim i fašističkim revolucijama koristila gruba sila i policija, a u današnjem, liberalnom, „demokratskom“ društvu koriste se mediji koji ljudima „peru i peglaju mozak“ i usađuju novi „vrijednosni sustav“.
U 1990-tima i mi i cijeli postkomunistički svijet nismo imali iskustva u kapitalizmu, pa je revolucionarnu podlogu za promjenu društva kreirala Čikaška škola (Chicago boys[3]) nobelovca Miltona Friedmana[4] protiv svih moralnih pravila. Po receptima te „škole“ utjecajni zapadni konzultanti kao Jeffry Sachs[5] uvodili su „ubrzanu privatizaciju“ i pisali zakone svima od vlade Borisa Jeljcina u Rusije do vlade Ante Markoviću u Jugoslaviji. Bezobzirno i bešćutno poticali su «ubrzanu privatizaciju» bez obzira što je odmah bilo vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena, temeljena na otimanju državnog kapitala. Niti jedan od takvih novih vlasnika, oligarha, tajkuna ili kako se već zovu u svim postkomunističkim državama, nije izmislio nešto novo, nije unaprijedio nešto postojeće, već su se obogatili otimajući od vlasništva države.
Ljudi koji su izašli iz komunizma nisu imali novaca i trebalo je izmisliti metode i mehanizme da netko bez novaca može postati vlasnik poduzeća. Kod toga su oni koji su u komunizmu imali povlašteni položaj, bili na direktorskim i rukovodećim položajima, iskoristili taj svoj povlašteni položaj i u pretvorbi i privatizaciji. Iskustvo, pripadnost umreženoj partijskoj ili ostaloj strukturi i povlaštene informacije omogućili su im da budu povlašteni i u procesu „ubrzane privatizacije“.
Na taj način su razorene strukture i moralni i vrijednosni sustav u svim postkomunističkim zemljama, a iza sebe su ostavljali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima.
I kako je to provedeno u praksi
Zamislite si sada jedno lijepo, mirno, sunčano nedjeljno dopodne na Zrinjevcu u Zagrebu. Ljudi šeću, slušaju glazbu koja svira u paviljonu, sjede na terasama kafića, piju kavu i razgovaraju. Sve je mirno i spokojno i vlada savršeni red.
Zagrebački park Zrinjevac
(Izvor slike: http://www.123rf.com/...)
Tada, najednom netko s balkona jedne zgrade na pločnik istrese vreće pune novaca.
Što će se dogoditi?
(Izvor slike: http://www.4dportal.com/...)
Naravno, mir će nestati, ljudi će najprije biti iznenađeni i šokirani i onda će navaliti, trčati za novčanicama, boriti se, gurati i tući.
Nestati će mira, spokoja, pristojnosti i reda.
Mnogi ljudi će u trci za novcima koji „padaju s neba“ podivljati.
Neki pristojni ljudi će postati divljaci.
( Izvor slike: http://www.glasistre.hr/...)
A najbolje će se snaći oni koji se i inače tako ponašaju.
A jedan dio ljudi će stajati sa strane i neće moći doći k sebi od čuđenja. Neće shvatiti u što su se njihovi do tada pristojni prijatelji pretvorili.
Neki će zvati policiju da uvede reda.
Kada će policija konačno doći, neki će već otići s džepovima punim novaca, a neki će stajati sa strane i čuditi se što se to dogodilo. Ljudi će se podijeliti na one „koji se znaju snaći“ koji su „iskoristili priliku“ i na one „nesnalažljive, poštene bedake koji se ne znaju snaći i koji se samo drže reda i pravila“.
Drugi dan će u medijima hvaliti one „koji su se snašli“, „koji su pokazali inicijativu“, jer trebamo bogate ljude, a sve one koji će se tome protiviti proglasiti će ih kočničarima razvoja. A vlasnici medija su postali oni „koji su se znali snaći“ u novom vremenu.
Snaći će se oni koji su i do tada bili skloni nemoralnom ponašanju, koji su se u prethodnom komunističkom razdoblju za to izvježbali, a i oni kojima je netko već unaprijed prišapnuo što će se dogoditi.
Društvo je poslije toga razoreno, razoreni su osnovni moralni temelji, virus nepravde i nereda ušao je u društvo i prijašnji red, mir i spokoj više se nikada neće vratiti.
Zar se nije nešto slično dogodilo u svim tranzicijskim postkomunističkim zemljama, „od Baltika do Crnog mora“, kada je u njih ubačen monstruozan i suludi virus „ubrzane privatizacije“, kreiran u „laboratoriju“ Čikaške škole nobelovca Miltona Friedmana i preko njegovih Chicago boysa pušten u nova i naivna društva, željna demokracije i boljeg života. Proces „ubrzane privatizacije“ osmišljen je s ciljem da se „preko noći“ državno vlasništvo prebaci u privatne ruke, da se preko noći stvori sloj bogatih ljudi koji će stvoriti kapitalizam „povući gospodarstvo“. I na taj način u kratko vrijeme, na brzinu uspostaviti kapitalističko gospodarstvo.
U tom novom razdoblju dobitnici privatizacije nisu bili poduzetnici koji su svojim radom i sposobnošću osnovali svoja poduzeća, bore se na tržištu, zapošljavaju i izvoze, ne spavaju po noći od briga i bore se sa svim preprekama koje im i društvo i javnost nesklona poduzetništvu na putu postavlja. Dobitnici u tranzicijskom razdoblju su direktori državnih poduzeća koji su se enormno obogatili izvlačeći novac iz poduzeća i usput upropaštavajući ih. I, naravno, oni koji su se na vrijeme ubacili u proces „ubrzane privatizacije“.
Netko je otvorio vreće s novcem i trebalo je novac na beskrupulozan način pokupiti i obogatiti se.
Ta nova bogatstva se nisu stvarala radom, znanjem i sposobnošću već grubim otimanjem od kapitala države. A to je u prvom redu nemoralno, nepošteno i protivno svim pravilima koja su se u raznim civilizacijama gradila stoljećima i ugrađivala u ljude odgojem.
U odnosu na sve ono što se dogodilo u Rusiji i mnogim drugim postkomunističkim zemljama, mi smo još i dobro prošli. U Rusiji su u 1990-tim u ratovima za preuzimanje vlasništva nad energetskim sektorom pogibale tisuće ljudi. Časopis The Times je napisao da je Abramovič[6] postao poznat kao „pobjednik u aluminijskim ratovima” u kojima je više od 100 ljudi ubijeno u sukobima za stjecanje kontrole nad unosnim ljevaonicama.
Na sličan način razaraju se moralni temelji društva, kada se iz društva „vade“ pojedinci, po partijskim, stranačkim, plemenskim i rođačkim kriterijima, vrlo često nesposobni, bez znanja i nedovoljno obrazovani i postavljaju se na pozicije koje ne zaslužuje i na koje u jednom normalnom stabilnom društvu ne bi nikada došli. I takvim ljudima se daje moć koju koriste za svoje osobne, partijske i plemenske interese.
Takvim postupcima, „kreiranim“ u komunizmu, nazvanim „negativna kadrovska selekcija“ i danas u našem pluralističkom, demokratskom društvu popunjavaju se ključne pozicije u društvu nesposobnim ljudima koji ne znaju rješavati probleme. Negativna kadrovska selekcija jedan je od uzroka propasti komunističkog gospodarstva, a sigurno je i jedan od uzroka naše krize.
Nova pravila
Većina nas je ipak odgojena s određenim uvjerenjima, a to je da se kapital zarađuje radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana“ uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije projekta kojeg su zdušno u Rusiji i ostalim postkomunističkim zemljama provodili Chicago boysi i njihovi klijenti.. Zato je kod toga bilo jako važno da se ljudima „opere mozak“ i da ne postavljaju „bedasta pitanja“. Zbog toga je trebalo preuzeti medije (neke osnovati i financirati, a druge dobiti privatizacijom) i krenuti, uz podršku svekolike društvene kreme, s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju:
- da je država loš gospodar i da treba hitno sva poduzeća u vlasništvu države prebaciti u privatne ruke,
- pa makar kod toga i bili prisiljeni malo zažmiriti i radi „opće koristi“ upotrijebiti i neke ubrzane metode koje baš nisu uvijek poštene. Država, naravno i jest loš gospodar, ali je vrlo često nesposoban i pohlepan privatni vlasnik ili tajkun još gori gospodar. I zato privatizacija u većini slučajeva nije dovela do boljeg upravljanja poduzećima. Kada državnim poduzećima upravljaju nesposobni po političkim kriterijima postavljeni menadžeri, oni su propast za poduzeće. Ali ako državnim poduzećima upravljaju sposobni menadžeri, tada i državna mogu biti uspješna.
Ja sam apsolutno za to da se državna poduzeća privatiziraju, ali da ih privatiziraju naši poduzetnici koji su se tijekom godina dokazali i pokazali da znaju upravljati poduzećem i koji su novce zaradili radom, proizvodnjom i izvozom svojih proizvoda. Oni jedini imaju i znanje i novac stečen na pošten način, a i pravo da privatiziraju naša državna poduzeća.
A ne da se državna poduzeća prodavaju nekim sumnjivim tipovima ili strancima koji jedino što znaju to je ljude otpustiti, smanjiti trošak radne snage i profit izvlačiti u inozemstvo.
- da je novac novac, da je svaki novac dobar bez obzira na porijeklo
- i da ne treba pitati odakle je novac, jer to samo komplicira provedbu procesa. Znači u pretvorbu se može „ubaciti“ (i ubacivao se) i novac dobiven prevarom, korupcijom, pljačkom, drogom, švercom i sličnim aktivnostima, ali i novac kojim je UDBA kupovala poduzeća i preuzimala. Još je samo trebalo preko „lijevih“, projugoslavenskih medija ljude uvjeriti da je za sve kriv HDZ koji je sve popljačkao.
- da će svaki privatnik bez obzira na obrazovanje, iskustvo i dotadašnje rezultate biti bolji menadžer od državnog menadžera,-
- jer će „uz vlasništvo (automatski) dobiti i pamet da tim vlasništvom upravlja“. Budući da će to postati njegovo vlasništvo, on će uvijek najbolje znati što je za njega najbolje i donositi najbolje odluke. (Ta naivna i priglupa teza iz priče o Ivici i Marici pokazala se kao totalna glupost.) Sjetimo se samo slučaja Kamensko, Ježićeve Petrokemije, Orešarova Jadrankamena, TOZ-a i mnogih drugih.
Ja vjerujem samo u znanje i sposobnosti privatnika, poduzetnika koji su to znanje i novac stekli osnivanjem svojih poduzeća, rastom i razvojem i borbom na tržištu.
- da menadžer ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe.
- tu blesavu tezu mogao je izmisliti netko tko je totalni idiot ili vrlo pokvarena osoba s ciljem da se opravdaju postavljanja nesposobnih, neobrazovanih ljudi na rukovodeća mjesta. Posao menadžera je donošenje odluka. Dobar menadžer donosi prave odluke u pravo vrijeme. Nikada mi nije jasno kako ljudi bez znanja i iskustva, postavljeni po partijskim kriterijima, mogu donositi odluke. Jedine odluke koje znaju donijeti je kako nešto platiti sto puta skuplje od realne vrijednosti i jedan dio od toga staviti u džep.
I danas većina političkih „elita“ (i lijevih i desnih) i gotovo cijela hrvatska javnost uopće ne sumnjaju u ispravnost postavljenih teza. A to su sve stavovi koje normalan čovjek u normalnim uvjetima odbacuje s gnušanjem, je su protivni odgoju i svim moralnim temeljima. Ali nakon kontinuirane i masovne kampanje u medijima ljudi su počeli sumnjati u svoj zdrav razum i prihvaćati ono što je potpuno suludo. Ljudi su bespomoćno gledali kako se uništava Pliva, Prvomajska, TPK i ostala poduzeća i bili uvjeravani da to tako mora biti.
Zanimljivo je da su tu medijsku kampanju „pripremanja“ ljudi za kapitalizam i „demokraciju“ u medijima provodili isti oni ljudi koji su za vrijeme komunizma provodili najgoru komunističku propagandu. Jednog, danas poznatog liberalnog novinara, kolumnistu koji svima s visoka docira o demokraciji i europskom ponašanju, njegovi su kolege u nekadašnjem Vjesniku zvali Maoslav, zbog zadrtih, komunističkih stavova.
I kada se stvorio okvir, kada se unutar toga definirala „tehnologija“ navalili su oni najpohlepniji, najsnalažljiviji, najpromućurniji, oni koji nisu bili opterećeni nikakvim moralnim skrupulama i oni iz komunističke nomenklature koji su bili najbliži svim informacijama. To nisu bili ljudi koji znaju upravljati poduzećima i koji bi svojim poduzetničkim duhom državna poduzeća učinili profitabilnim. To su bili ljudi koji su samo znali iz poduzeća izvući novac, prodati što se prodati dalo i ljude baciti na ulicu. Zato privatizacija nije donijela bolje poslovanje i rast gospodarstva, već je uništavala poduzeća.
U svim tranzicijskim zemljama bogatstvo se nije stvaralo kroz dodanu vrijednost, učinkovitim poslovanje, inovacijskim rješenjima i znanjem već brutalnim otimanjem od vlasništva države. A budući da je mnogo lakše uvoziti, nego proizvoditi, većina takvih „poduzetnika“ bacila se na uvoz uz svesrdnu pomoć države.
Onog trenutka kada je kod nas jedan poluobrazovani šofer preko noći postao milijarder (uz odobravanje svekolike javnosti) zlo se nije moglo zaustaviti.
Svi, od sveučilišnih profesora do švercera na sajmištu u Hreljiću željeli su iskoristiti povijesnu priliku. I mnogi su je iskoristili s opravdanjem: „Zar bih ja trebao biti zadnji bedak koji će stajati po strani, a drugi će iskorištavati priliku koja se neće ponoviti za sljedećih 500 godina. Pa žena će mi reći da sam njonjo i izbaciti me iz kuće.“
Zapadna i „ostala“ demokracija
Nemoralnih i pokvarenih ljudi bilo je uvijek i nažalost biti će ih uvijek, i u poduzećima, institucijama, u vlasti i u cijelom društvu, dok je svijeta i vijeka. I to ne treba posebno proučavati. Međutim, da bi neka moralna pravila, pravila ponašanja važna za stabilno funkcioniranje društva „pustila svoje korijenje“ i uvukla se u sve pore društva, od obitelji do gospodarstva, jednostavno treba vremena. Treba proći desetljeća i stoljeća u kojima se ta pravila poštuju, da ih društvo u svim svojim segmentima prihvati kao svoje. Da bi se odgojili, obrazovali i izabrali sposobni upravljači koji će znati upravljati poduzećima, institucijama i javnom upravom treba mnogo vremena u kojem će se prenositi znanje s generacije na generaciju, selektirati najbolji i stvoriti stabilne institucije u kojima će vladati čvrsta i stabilna moralna pravila ponašanja.
U tome je snaga Engleske i ostalih zapadnih demokracija. U njima „demokratski izborni proces“ na vlast može dovoditi (često i dovodi) nesposobne i svakakve političare kao i kod nas i u svim ostalim tzv. demokratskim zemljama, ali se njihov utjecaj zaustavlja samo na najvišoj razini vlasti i ne ide dalje. Zato promjena vlasti ima mali utjecaj na sustav funkcioniranja institucija i poduzeća. U Italiji se jedne godine promijenilo mnogo vlada, ali to nije imalo nikakav utjecaj na funkcioniranje gospodarstva.
Briljantna, duhovita i satirična slika funkcioniranja takvog političkog sustava dana je u čuvenoj BBC-ovoj seriji „Da, ministre“[7]. U seriji, ministar dolazi na vlast kao i kod nas, nesposoban je i neznalica kao što su obično i naši ministri, ali cijelim kabinetom upravljaju briljantni birokrati, profesionalci koji rade svoj posao neovisno kako se ministri izmjenjuju. Oni su uvjereni da svojim profesionalnim radom omogućuju da Kraljevstvo uspješno funkcionira.
Glavni likovi iz čuvene BBC-ove serije „Da, ministre“
(Izvor slike: http://www.amazon.com/...)
U vodećim zapadnim zemljama postoje vrhunska sveučilišta na kojima se obrazuje njihova „upravljačka elita“. Jedan od najboljih takvih primjera je čuvena francuska ENA - École nationale d'administration, Nacionalna škola za administraciju. ENA je simbol javne uprave i škola za stvaranje upravljačke elite. Oni koji diplomiraju na ENA-i imaju pristup na najviše državne položaje.
Još je nešto presudno u objašnjenju zašto su zapadne demokracije uspješne, a ostale nisu. Da bi neka država, neko društvo moglo funkcionirati važno je da ima jake institucije. Institucije su stupovi na kojima stoji jedno stabilno društvo. Zapadne demokracije imaju institucije koje su se gradile i učvršćivale stoljećima. Te institucije imaju ugled, čuvaju društvo i na njih ne utječu niti politika niti političke promjene. Dolaze na vlast različiti političari i sposobni i nesposobni, ali institucije se ne mijenjaju i normalno funkcioniraju.
Kod nas, a i u ostalim „novim demokracijama“ institucije se nisu stigle učvrstiti, dobiti potreban ugled i nezavisnost, a politika i mediji imaju razarajući utjecaj na njih. Svaka nova garnitura na vlasti odmah počne razarati institucije postavljanjem „svojih“ ljudi, na „svoju sliku i priliku“ i nesposobni, trećerazredni ljudi stalno razaraju institucije.
I to je formula uspješnog funkcioniranja zapadnih demokracija i objašnjenje zašto ostale, uključujući i našu, nisu uspješne.
Trijumf neznanja i nekompetentnosti
Kod nas svaka promjena vlasti na vlast dovodi potpuno nespremne i nekompetentne ljude koji najprije sruše institucije, vrijednosni sustav i pravila ponašanja. A onda „svoje ljude“ postavljaju po svim razinama i strukturama društva od „ministra do portira u ministarstvu“. Tako stalno zemljom na svim razinama vladaju potpuno nekompetentni ljudi.
Sva bolest društva, svi sindromi „mi ili oni“, sva nemoralnost, nezrelost, infantilnost, neodgojenost i neobrazovanost društva u najizravnijoj mjeri dolazi do izražaja na izborima. I to se ponavlja iz godine u godinu i postaje sve gore. Mogu ponoviti ono što sam o tehnologiju naše „demokratskog“ izbornog procesa napisao nakon jednih izbora za gradonačelnike.
Birači koji nemaju pojma što bi gradonačelnik trebao raditi, izabiru kandidate koji nemaju pojma kako bi grad trebao funkcionirati, što bi kao gradonačelnici trebali raditi i kako bi trebali upravljati gradom, a o svemu pišu i komentiraju novinari kojima isto tako nije uopće jasno što jedan gradonačelnik treba raditi. Budući da oni koji biraju i oni koji žele biti izabrani nemaju pojma što gradonačelnik treba raditi, rade ono jedino što znaju, što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave i političke trgovine i prepucavanja.
Da bi netko mogao voziti tramvaj mora se za to školovati, polagati ispite i dobiti diplomu, da bi netko mogao napraviti cipele treba se školovati, napredovati od šegrta, kalfe do majstora, sve te i slične poslove mogu obavljati samo za to kompetentni ljudi.
A da bi netko vodio poduzeće od 10.000 ljudi, neko ministarstvo koje ima utjecaj na život 4.500.000 ljudi, grad sa stotinama tisuća građana, ne treba biti kompetentan za te poslove, ne treba ništa znati osim manipulirati biračima da bi došao na vlast.
Ti nekompetentni ljudi kroz politiku dobiju moć i blokiraju svaki pokušaj da se takav štetan sustav promijeni. I uz to ruše okružje u kojem poduzetnici moraju poslovati, a država kao najveći naručitelj poslova ruši normalnu tržišnu utakmicu i na tržište unosi kriterije „vaši i naši“. To je podloga za korupciju i za onemogućavanje uspješnog funkcioniranja društvenog i gospodarskog sustava.
A nekompetentnost se ne zaustavlja samo na političkim funkcijama. Vjerojatnu najveći organizacijski projekt u novoj Hrvatskoj, restrukturiranje poduzeća od 10.000 zaposlenika vodio je čovjek bez ikakvih stručnih kompetencija za taj posao, koji u životu nije vidio „iznutra“ veliko poduzeće, a sada to veliko poduzeće vodi osoba koja je prije toga bila tajnica.
Početkom 1990-tih, direktora koji je došao na čelo jednog velikog poduzeća stalno je nervirala velika količina standarda, propisa, procedura i dokumenata koji su regulirali poslovne procese u poduzeću. „Svi ti papiri samo koče proizvodnju, većinu toga treba baciti i sve pojednostaviti“. Bezuspješno sam ga pokušao u vjeriti da je u tim „papirima“ sačuvano znanje koje se stjecalo i gradilo kroz generacije i da u njima je temelj kvalitete proizvoda i konkurentnosti na tržištu. S bolom i tugom sam gledao kontejnere pune raznih tehničkih dokumenata, nacrta, tehnološke dokumentacije, ugovora i slično.
Poznanik koji radi u jednom državnom poduzeću jednom mi je rekao: „Moj direktor dođe na posao u 10 sati, malo se muva i onda nestane i više ga ne vidimo. A direktor susjednog državnog poduzeća je još gori. On tjednima niti ne dolazi na posao, zaposlenici ne znaju gdje je, a kada dođe, tada dođe deset minuta prije 16 sati. I jedan i drugi direktor nemaju pojma o ničemu i boje se da bismo ih nešto pitali. Sada je zaposlio nekoliko sličnih sebi, djecu članova gradskog poglavarstva i raznih stranaka, pa bar ima s kim razgovarati. Nas koji smo dulje u poduzeću i znamo svoj posao izbjegava, vrijeđa, ponižava, jer kroz svoje neznanje ima komplekse pred nama. Takvi direktori znaju da njihov položaj ne ovisi o njihovom znanju i rezultatima koje će ostvariti, već samo o volji stranačkog vodstva koje ih je na te položaje postavilo. I biti će na tim položajima tako dugo dok su u stranačkoj milosti.“
Najstrašnija posljedica takvog stanja je što mladi odrastaju u uvjerenju da za napredovanje nije važno ni znanje, rad niti sposobnost, već samo politička, stranačka ili plemenska podrška. To ih demotivira za učenje i stjecanje znanja. A oni koji su ambiciozniji i marljiviji planiraju otići „van“, s nadom da će se tamo njihovo znanje i rad cijeniti. U zapadnim zemljama mladi su svjesni da vlada velika konkurencija i da uspijevaju samo oni koji se trude, uče i nastoje biti najbolji. Zato se trude ići na najbolje i najzahtjevnije fakultete koji zahtijevaju najveći angažman studenata, trude se stalno postizavati određene rezultate koje će upisivati u svoj CV, jer vjeruju da se najboljima otvaraju sva vrata uspjeha.
Najpoznatiji, najelitniji i najskuplji privatni fakulteti, kao što su Hardvard, Oxford, Cambridge i ostali daju najbolje znanje, ali i zahtijevaju od svoji studenata najveći angažman. Kod nas na privatnim fakultetima vlada uvjerenje „studenti nisu studenti, već klijenti koji za svoj novac žele diplomu“. Roditelji koji plaćaju školovanje svoje djece nisu zainteresirani da njihova djeca dobiju najbolje znanje, već da dobiju diplomu. I oni u vrijednost znanja ne vjeruju previše.
Meni su se mladi kolege hvalili da ne čitaju ništa veće od „tramvajske karte“.
Kroz politiku mnogobrojni poluobrazovani, „frtaljobrazovani“ ili krivo obrazovani likovi dobivaju veliku moć, a mediji iz takvih likova na svim područjima stvaraju zvijezde i uzor mladima.
U javnosti ne postoji nikakav „moralni filter“ kroz koji bi se nečije djelovanje moglo malo ocjenjivati. Najgore ništarije na TV drže moralne prodike, ljudi koji su u poslovanju doživjeli katastrofalne neuspjehe i pokazali potpunu nesposobnost postaju vrhunski gospodarski stručnjaci i svima dociraju i dijele savjete, ljudi koji su u politici doživjeli mnogobrojne neuspjehe, stalno dobivaju priliku komentirati politička zbivanja i javno liječe svoje frustracije i svoje komplekse.
Novinari su uvjereni (tako su „obrazovani“, a to od njih gazde traže) da čitatelje i gledatelje zanimaju samo provokacije i najružnije prljavštine pa iz „kanalizacije društva“ izvlače najgori smrad i izopačenost i svojim bomastičnim provokacijama u ljudima izazivaju stalni stres, ogorčenost i nezadovoljstvo. Dobili su zadatak da ruše i razaraju ovo društvo. Zato nešto pozitivno, lijepo i dobro što bi stvaralo optimizam i što bi ljude poticalo na pozitivna razmišljanja i plemenite osjećaje ne mogu naći mjesto u većini „glavnih“ medija.
I to su razlozi zašto smo u krizi i zašto nikako ne možemo izaći iz krize.
A narod, birači gledaju „turske sapunice“ i uspijevaju zapamtiti najviše dvije prostoproširene rečenice koje im stalno serviraju s TV ekrana i njima „peglaju“ mozak. Tako pripremljeni na izborima odlučuju o tome kome će dati moć.
Nogometne i ostale utakmice - Jesmo li mi uopće normalni?
Sada se održava Europsko nogometno prvenstvo. Navijamo za našu momčad, uživamo u pobjedama naših izabranika, kroz njihove pobjede i mi se osjećamo pobjednicima. I sada, zamislite si da smo na prvenstvo poslali momčad u kojoj ne igraju Modrić i ostale naše zvijezde, već je izbornik u momčad stavio ljude koji uopće ne znaju igrati nogomet, igrače koji imaju veliki pivski trbuh, dvije lijeve noge i ne mogu pretrčati niti deset metara. Što bi se dogodilo? Naravno, u svim utakmicama bismo izgubili s 50:0. Biste li se čudili takvom rezultatu i takvom porazu? Vjerojatno ne bi, ali ste isto tako sigurni da nešto takvo nije moguće. Jer, tko bi normalan u momčad stavio igrače koji ne znaju igrati nogomet i očekivao da se s takvima može nastupati u utakmicama protiv najboljih svjetskih momčadi.
To nam izgleda nemoguće, čudimo se takvoj ideji, izgleda suludo. A istovremeno takvu situaciju vidimo svakodnevno oko sebe, u svojoj radnoj okolini, kada otvorimo televizor ili otvorimo novine. I to nam izgleda potpuno normalno. Nama je potpuno normalno da na većini pozicija u državi, u županijama, gradovima, općinama, institucijama, državnim poduzećima sjede ljudi koji nemaju pojma o tome što bi trebali raditi, jer nisu to nikada u životu radili. I onda se čudimo da je Hrvatska u krizi, da zaostajemo na svim područjima, da gubimo sve utakmice i na polju gospodarstva, na polju znanosti, na polju obrazovanja i svim ostalim poljima.
A u toj utakmici, u političkoj utakmici mi smo izbornici, mi smo takve igrače izabrali.
Jesmo li mi uopće normalni?
Evolucijski razvoj poslovnog nemorala
Mi smo u zadnjih 100 godina, a i duže stalno živjeli u jednom burnom, turbulentnom vremenu i proživljavali nekakve prevrate, preokrete i revolucije i svaki novi pobjednik u tim revolucijama je nametao svoja pravila. A sva ta nova pravila su utjecala i na poimanje morala i u društvu i u poslovanju.
S tim pitanjem se kod nas nitko ozbiljno ne bavi pa i ovaj moj jako pojednostavljen osvrt ima samo za cilj prikazati da korupcija kao najizraženiji obliku poslovnog nemorala nije dio našeg podneblja i naše kulture, već velikim dijelom je rezultat tragičnih situacija u kojima smo se našli. Korupciju i poslovni nemoral stvorili su razni politički sustavi u kojima smo živjeli i koji su stvarali uvjete za to.
Do I. svjetskog rata
Taj kratki osvrt možemo započeti s vremenom Austrougarske monarhije koja bez obzira na sve svoje mane i manjkavosti i često maćehinski odnos prema Hrvatskoj nije bila poznata po korupciji.
U svojoj knjizi „Zvonar katedrale duha[8]“ Zvonimir Berković daje možda malo previše idealističan prikaz austrougarskog vremena, ali vjerojatno i ne previše pogrešan. Berković piše:
Car Josip II, sposobni sin Marije Terezije, izgradio je svojedobno moćni administrativni aparat koji je bio krut i antipatičan, kao što je to uobičajeno i drugdje u svijetu. Ali, za razliku od svih nama poznatih birokracija, ova jedina nije bila korumpirana. Austrijski državni službenik nije poslije radnog vremena žurio kući da pokaže obitelji dobra netom stečene „mitologije“, nego je žurio da se presvuče za kazalište gdje će ga uzbuđivati mitska Elektra u virtuoznoj obradi jednog mladog skladatelja, opet Straussa, samo ovaj put Richarda. Potlačeni narodi znali su to vidjeti i razumjeti.
Zagreb 1913. godine
Vrijeme „Stare Jugoslavije“
U svojoj knjizi „Politika i korupcija u Kraljevskoj Jugoslaviji[9]“, Zvonimir Kulundžić piše o korupciji kao načinu života u Staroj Jugoslaviji, a Miroslav Krleža je u svojim knjigama dao briljantnu, nimalo idiličnu sliku malograđanskog društva i tadašnjih kapitalista. Generalni direktor Domačinski, Ignac Glembay, veleindustrijalac Klanfar i ostali likovi iz knjiga «Na rubu pameti» i «Gospoda Glembajevi», oslikavaju vrijeme našeg ranog kapitalizma u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća. U knjizi Na rubu pameti[10] Krleža piše:
Gospodin generalni direktor Domačinski, predsjednik industrijskog gremija,…., tvorničar plehnatih škafova i noćnih lonaca, što ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim količinama u Perziju, čovjek samouk, bivši konobar, krijumčar, ratni liferant, bankir, kućevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba…..taj i takav gospodin generalni držao je jedan od svojih poznatih monologa, kakvi se službouljudno slušaju po svim industrijalnim, trgovačkim, tehničkim i zubotehničkim komorama i po svim profesionalnim, gremijskim, ravnateljskim komoraškim večerama….. Kad je prije godinu-dvije došlo do štrajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca bio je genijalan. Ne da on sebi soliti pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli da objasne, da mu radnici stradavaju, on se neobično iznenadio, kako to ljudima nije jasno. Njemu ide nešto bolje od ovog posla, jer je on jedan jedini, a radnika ima mnogo. Bilo bi žalosno kad od tog posla ne bi išlo ‘dobro’ barem jednom čovjeku! On zna, kako su te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nurnbergu, u Salaminiki, on zna, što je to kolonijalna bagaža, a naše selo nije za drugo, nego da bude vezano za rudo, a ne da se igra kočijaša,…»
Nakon toga su došla ratna vremena u kojima nekakva moralna pravila dolaze u drugi plan.
Od pedesetih do sedamdesetih
U početku, od pedesetih do sedamdesetih godina vlast su držali «hard», tvrdi komunisti, ideološki čvrsto zaslijepljeni. Oni su u ono vrijeme slušali samo partijske direktive, a tradicionalne moralne norme za njih su bile ostatak buržoaskog društva koje treba uništiti. Na direktorske položaje dolazili su provjereni partijski kadrovi, često bez neke škole. Jedna od komunističkih parola bila je i „industrijalizacija zemlje“ koja se provodila često na grub i brutalan način. U to vrijeme, su po Končaru hodali ljudi s natpisima obješenim na prsima „Ja sam narodni neprijatelj”, a Končarevi stipendisti i đaci iz Končarevog samačkog hotela („Sahare”) na Trešnjevci, zviždanjem i urlanjem („dolje Artur”, umjesto „dolje autor”) prekinuli su u HNK izvedbu opere „Kamenik” Jakova Gotovca. Na svim partijskim konferencija bila je parola „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo”.
Konferencija Saveza komunista u poduzeću „Rade Končar“
(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1946.-1986.)
Međutim, zanimljivo je da su se u takvom vremenu cijenili ljude koji su imali znanje i bili važni za uspješno poslovanje poduzeća, a time i za „provođenje industrijalizacije“, bez obzira što mnogi od tih stručnjaka nisu bili članovi Partije. Tehnički direktor KONČAR-a u razdoblju od rujna 1945. do veljače 1946., znači u vrijeme „najtvrđeg komunizma“ bio je jedan vrhunski stručnjak, inženjer i veliki čovjek, Zlatko Plenković koji nikada nije bio u Partiji. A još povrh svega se1948. oženio u Crkvi, o čemu je brujao cijeli KONČAR, što je izazvalo šok među „drugovima“. Poslije 1948. optužili su ga da je bio suradnik Andrije Hebranga (za kojeg nije nikada niti čuo), pa je poslije posla svaki dan morao je ići na saslušanje u UDBA-u, na Zrinjevac br.7. Međutim, to udbaško ispitivanje nije imalo utjecaja na njegov rad u KONČARU. U jutro je normalno radio u tvornici, a popodne je išao u UDBU gdje ga je ispitivao jedan udbaš zadužen za KONČAR. Nakon 10-15 takvih ispitivanja udbaš je napisao neki zapisnik i to je tako završilo. Deset godina nakon toga, 1961. godine inženjer Zlatko Plenković bio je prvi direktor Končarevog Elektrotehničkog instituta i vodio ga je do 1972. godine.
U to „tvrdo” vrijeme jako se cijenilo znanje, poticale su se i nagrađivale inovacije, razvijali su se vrhunski novi proizvodi, veza s Elektrotehničkim fakultetom bila je jako čvrsta i gotovo svi vrhunski Končarevi inženjeri bili su profesori na fakultetu, poznati i cijenjeni u cijeloj Europi.
Sve to danas izgleda nevjerojatno.
Sedamdesete i osamdesete
U sedamdesetim i osamdesetim godinama „tvrdi“, grubi komunisti su pomalo nestali sa scene, ali se pojavila samoupravljačka, «soft» komunistička struktura. U Savez komunista se više nije ulazilo iz nekih ideoloških uvjerenja, već iz čiste koristi, jer je to bio uvjet za napredovanje u društvu. A moralne skrupule stavljale su se u drugi plan i zaboravljale. U to vrijeme nitko te nije tjerao u Partiju i uglavnom nisu istinite isprike nekadašnjih komunista, a sadašnjih uglednih članova novog društva, da su morali ići u Partiju i da nisu smjeli ići u Crkvu. Naravno, nisi mogao biti direktor, ako nisi bio član SK i ako si javno išao u Crkvu. Ali te nitko zbog toga više nije maltretirao. Ja sam znao da ne mogu biti direktor, jer nisam bio član Partije, ali sam bio ugledan stručnjak, putovao po svijetu, za Božić sam svima javno čestitao i dogurao sam do maksimalne razine – do upravitelja Ureda. U Tehničkom uredu Tvornice srednjih električnih strojeva u Končaru niti jedan rukovoditelj nije bio u Savezu komunista.
Mi smo naivno vjerovali da se komunizam smekšao, slobodno smo razgovarali, često ismijavali partijske glavešine, ali nismo znali što se sprema, a niti da iza sve te maske „socijalizma s ljudskim licem“ i dalje odvija brutalna represija, da su i krajem 80-tih studente (npr. Anto Kovačević[11]) osuđivali na montiranim procesima na više od 8 godina robije.
Ljudi su u to vrijeme ulazili u takvu Partiju samo iz karijerističkih razloga, zbog osobnih probitaka, a to je značilo da jednostavno odbacuješ osnovna moralna pravila života. A kada ih jednom odbaciš, tada te više ništa ne koči da ih odbaciš svaki put kada ti to odgovara. Naš čuveni sociolog akademik Josip Županov[12] je u svojoj knjizi Poslije potopa[13] o tom vremenu piše:
"Unutar institucionalnog sustava socijalističkog privređivanja čovjek se nije mogao obogatiti. Pojedinci su se ipak obogatili kršeći osnovne norme sustava. Tko su bili ti pojedinci? To su bili funkcionari (državni, partijski, privredni i drugi) koji su iskorištavali svoju moć da sebi priskrbe razne privilegije u sferi potrošnje (u početku „diplomatski magazini“, zatim vile za odmor, posebna lovišta, ljetovališta i restorani gdje se za malo novca dobivala prvoklasna usluga , razni skupi „darovi“ od poduzeća, napuhani putni računi – i tisuće drugih načina). Tu je pripadalo izravno mito u devizama (razne provizije za sklapanje poslova, posebno za kupovanje licencija) koje su se ulagale u inozemne banke. Za srednje i niže funkcionare to su bili razni – potpuno legalni – bankovni krediti na trideset godina uz nisku kamatu, a koje je na kraju „otplatila“ inflacija. ……….
U isto vrijeme, nomenklatura je ispovijedala društvenu jednakost, koju je marksizam naslijedio od prosvjetiteljstva, a ujedno je znala da je novopečena radnička klasa donijela u svojoj prtljagi radikalni egalitarizam. Kako onda pomiriti egalitarni model koji je od stanovništva tražio da se žrtvuje u ime „svijetle budućnosti“ i „revolucionarnu rentu slatkog života?“ Nomenklatura je na svaku društvenu krizu (a kriznih stanja je bilo podosta i prije velike ekonomske krize 1980-tih godina) reagirala političkim kampanjama. Te bi kampanje započele revolucionarnim dramatičnim „pismima“ (Centralnog komiteta ili J.B. Tita) ili govorima „druga Tita“ (na primjer, čuveni govor u Splitu 1962.), a onda bi se ti materijali vrtjeli na nižim razinama sustava, osobito u masovnim medijima, donosili bi se „prijeteći propisi“ ( komisija za ispitivanje porijekla imovine, zaoštravanje poreske progresije, razne druge restrikcije). U roku od šest mjeseci kampanja bi se obično istutnjila, neke bi sitne ribe bile ulovljene, nastradao bi netko tko je već prije pao u političku nemilost. To bi s jedne strane zabavilo narod, a s druge bi država požurila uzeti nove kredite i dijelom ih preliti u potrošnju, tako da običan svijet nešto dobije)……..
Društveno-ekonomski sustav bio je neka vrsta „slobodnog lovišta“ u kojem svaki pojedinac slijedeći vlastiti interes pokušava nešto uloviti."
Dr.sc.Ivo Lučić je u tjedniku Globus od 17.12.2018. godine u tekstu o jugoslavenstvu i Jugoslaviji napisao:
„Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.
Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.“
Možemo se sjetiti riječi pape Benedikta XVI.[14]: „Istinska propast koja je ostala na ruševinama komunizma nije gospodarske naravi, nego se sastoji u otvrdnuću duša i uništenju moralne svijesti.“
S tako razorenim moralnim pravilima ušli smo u „tranziciju“.
Devedesete godine
I nije čudno da su ljudi koji su se „snašli“ u komunizmu snašli se i u „kapitalizmu“. Vrlo brzo i vrlo lako prihvatili novoliberalna pravila «dobro je ono, što je dobro za mene».
Neki iz takvog društva, izašli iz komunističkih direktorskih nomenklatura proglasili su se «tehnomenadžerima» i ubacili u strukture vlasti. Tepali su si da «njih politika ne interesira, već se oni brinu samo za gospodarstvo». Prisvojili su si nekakav «tehnomenadžerski» ugled, a da nisu ništa korisno za gospodarstvo napravili, jer za to nisu bili sposobni. Ali su utjecali na stvaranje zakona po kojima su provodili privatizaciju, otkup stare devizne štednje, sanaciju i prodaju banaka, olakšavali uvoz robe za svoja poduzeća i još mnogo toga, što im je omogućilo da se jako obogate.
Na vlast su dolazili političari od kojih većina nije imala niti znanja niti sposobnost snalaziti se u tim nevjerojatno složenim problemima zemalja u prijelazu iz komunizma u kapitalizam.
Prvi šok
„Prvi šok koji sam doživio kada sam se počeo u 90-tim baviti biznisom je saznanje da moram razgovarati s ljudima koji te gledaju u oči i lažu. Lažu da će posao dovršiti na vrijeme, da će posao biti kvalitetan i da će ti platiti. Starinski običaji - držim do svoje riječi - potpuno su izumrli,“ govorio mi je jedan prijatelj početkom 90-tih.
„Stari moj, o kakvom poslovnom moralu govoriš? Trebaš znati da se posao više ne dobiva kvalitetom, rokom isporuke i cijenom. Posao se kupuje. Iako sam već dosta dugo u poslu, sada sam se morao naučiti da trebam povisivati cijenu da bih dobio posao. Jer oni koji kupuju traže svoj postotak. To košta, ali sam posao dobio. Na svom platnom popisu imam veliki broj ljudi koji odlučuju o kupnji opreme što je ja prodajem i svaki posao je moj. Danas se ljudi žele u kratko vrijeme obogatiti i nadoknaditi godine u kojima je to bilo nemoguće. Kada bih se ja držao moralnih i nekih poslovnih normi, kada bih plaćao sve poreze i sve što treba, ubrzo bih propao. Govoriti o poslovnom moralu sada je potpuno deplasirano. Osim toga, zašto se ti iščuđavaš? Zar ne vidiš da je to uobičajeni način poslovanja i na Zapadu, a da o ostalim zemljama ne govorim. Oni se pokušavaju proglašavati svecima, nama drže prodike o korupciji, pišu knjige o poslovnom moralu, a vidiš da je pola talijanske vlade bilo u zatvoru, pogledaj Japance, a ni Nijemci nisu sveci. A da ne pričamo o slučaju Enron[15]. Biznismeni koji su plaćeni milijunima dolara, u cijelom svijetu pokazivani kao primjeri američke poslovne sposobnosti i uspješnosti, jednostavno su lagali i lažirali financijska izvješća. A sada ti očekuješ da se mi ponašamo izvan prostora i vremena. Opće je poznata stvar da još nije nastupila prava ekonomija, da stvari još nisu sve na svom mjestu i ne znači da je uvijek pobijedio najkvalitetniji, najbolji. O tome ne bih htio previše pričati. Ali ako ti netko kaže da je dobio posao u fer natjecanju, bježi od njega kao od kuge, jer laže kao pas. Posao se kupuje.“ pričao mi je tada gorljivo i ljutito jedan poduzetnik.
Mi naivci smo to sve gledali u čudu. Sjećamo se da su u to vrijeme neke ljude na odgovornim položajima zvali Mister 10%, a sada su to ugledni članovi društva, koji su stalno u medijima i s visoka svima dijele lekcije i vrlo mudre i moralne savjete.
Nažalost, odonda se nije mnogo promijenilo.
U 1990. tome smo se čudili, u 2016. više se ničemu ne čudimo.
O moralu
Što je moral
Moral[16] u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice i koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što je zlo. To je zahtjev društva za određenim ponašanjem, odnosno, moral određuje kakvo ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju ta načela kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Središnje vrijednosti morala su dobro, ispravno i pravedno. A dobro je najveća moralna vrijednost.
Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekršena - ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline.
Svi smo mi odgojeni da znamo ili da osjećamo što je dobro, a što je loše, što je pravedno i što je nepravedno, što je ispravno, a što je neispravno.
Sve te kategorije koje su zapravo jako jasno definirane, ali u svakodnevnom životu često počnu gubiti jasne konture, kada se u njih upletu kategorije korist i interes pojedinca.
To vrijedi i za poslovni moral koji je dio općeg morala.
U filozofskom značenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznačan je s praktičkom filozofskom disciplinom etikom[17]. Glavne su teme moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje. Moral definira kriterije što je dobro, a što je zlo za čovjeka, obitelj, poduzeće, zajednicu, društvo.
Naravno, uvijek postoje oni koji misle da ta pravila morala za njih ne vrijede, već u prvi plan stavljaju osobnu korist i interes, ali to u stabilnim i organiziranim društvima u najdrastičnijim slučajevima rješava pravosudni sustav.
Nekada su komunistički diktatori pitali: „Koliko divizija ima Vatikan?“ Danas veliki kapitalistički demokrate bahato pitaju: „Koliko eura vrijedi i koliko košta moralni kapital?“
U čemu se razlikuju, jesmo li jako napredovali?
Tri vrste dobra i stupovi društva
Tko prosuđuje što je moralno, što je dobro, a što je zlo? Na osnovi kakvih kriterija se to prosuđuje i ocjenjuje? Jesu li to univerzalni i apsolutni pojmovi ili njihovo značenje ovisi o tome tko ih definira i prosuđuje?
Kroz cijelu svoju povijest pokušavaju se na razne načine naći odgovori na ta pitanja. Kada se govori o dobru, koriste se tri vrste dobra kako ih je već pred 2350 godina definirao Aristotel[18]:
- ispravno dobro (bonum honestum)
- korisno dobro (bonum utile)
- ugodno dobro (bonum delectabile)
Ta podjela vrijedi i danas.
Aristotel, grčki filozof, 4.stoljeće prije Krista
(Izvor slike: http://pixelizam.com/...)
Danas je, svuda oko nas, zavladala dominantna filozofija XXI. stoljeća, nazvana „utilitarizam[19]“, koja odbacuje prvu i temeljnu dimenziju dobra, onu bonum honestum. Utilitaristička filozofija polazi od uvjerenja da čovjek bitno teži k vlastitom interesu ili interesu skupine kojoj pripada i u konačnici, osobna ili skupna korist je cilj (prema utilitaristima) ljudskog djelovanja. Dimenziju dobra i dimenziju radosti utilitaristi stavljaju u drugi plan, a najvažnije su im traženje koristi i užitka. Definicija dobra za utilitariste “dobro je ono što je dobro za mene”. I zadovoljava samo interes pojedinca (osobe ili poduzeća).
Liberali smatraju da interesi zajednice sputavaju razvoj kapitalizma. Zato je za njih interes društva, zajednice potpuno nevažan, a dobro je ono što omogućuje slobodno tržište i brutalnu borbu na njemu. „Ono što je dobro za General Motors, dobro je za Ameriku“, njihovo je geslo.
Suprotne stavove toj utilitarističkoj, liberalno kapitalističkoj filozofiji zastupa filozofija Immanuela Kanta[20] koja moralno ponašanje objašnjava na sljedeći način: „Djeluj samo po onoj normi za koju bi istodobno htio da postane opći zakon”. To je za moral bitan kategoričan imperativ koji zadovoljava interes društva i zajednice (a kroz to i pojedinca).
Moralne vrijednosti su stupovi i temelji na kojima počiva neko društvo. Stabilno i čvrsto društvo je na čvrstim stupovima. Ukoliko se sruše stupovi i temelji uruši se cijelo društvo. Na ruševine najprije navale pljačkaši, razbojnici i kriminalci, što se to dogodilo i kod nas i u svim tranzicijskim zemljama.
To vidimo svaki dan oko nas.
Moralne vrijednosti su čvrsti stupovi društva
(izvor slike: http://terracon-news.hr/...)
Srušena katedrala
(Izvor slike: http://www.vecernji.hr/...)
Moral u poslovanju i poslovni moral
Povijest poslovnog morala, odnosno morala u poslovnim odnosima u poduzeću i na tržištu je vrlo kratka. U vremenu prije 1960. godine o poslovnom moralu nije se niti govorilo. Jedino što je bila predmetom teoloških razmatranja, kada su se počevši od 1870. pojavljivala pitanja o poštenim plaćama, moralnosti kapitalizma i moralu u poslovanju. U čuvenoj enciklici[21] Rerum Novarum (O novim stvarima) koju je objavio papa Lav XIII[22] 15. svibnja 1891. u poglavlju Prava i obveze rada i kapitala raspravlja se o odnosu i međusobnim obavezama između ljudske djelatnosti i kapitala. Crkva je pokazala svoj stav u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija i naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. Enciklika Rerum Novarum je s vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži.
Od 1960. godine, kada je na Zapadu započeo kroz studentske pobune revolt prema autoritetima uz jako „antibiznis“ razmišljanje, u poslovnim školama počelo se govoriti o corporate social responsibility (društvenoj odgovornosti korporacija), a u 1980-tim poslovna etika čak postaje znanstvenom disciplinom i uvrštava u najvažnije poslovne škole.
Dok sam vodio poslijediplomski studij inženjeringa u Zagrebačkoj poslovnoj školi 1990. godine, pozvao sam, sada nažalost pokojnog, prof. dr. Marijana Valkovića[23] s Teološkog fakulteta da održi predavanje o poslovnom moralu. Mislim da je to prvo predavanje o poslovnom moralu na našim poslovnim školama. Nadao sam se da će taj predmet postati stalni predmet u poslovnim školama.
I sada si moramo postaviti vrlo važno pitanje. Vrijede li za moral ista mjerila i u biznisu i u normalnom životu? Dopušta li biznis da u borbi za uspjeh i preživljavanje gledamo na moral i poštenje "manje kruto" nego inače? Hoće li nam se u moralnom smislu "progledati kroz prste", ako u biznisu, u želji da ugovorimo posao, osiguramo posao za svoje poduzeće i plaću za svoje zaposlenike, učinimo i nešto što se obično naziva nepoštenim potezom?
Tu dvojbi ne smije biti, ali u prvom redu država treba osigurati poslovno okruženje u kojem će se svako oblik poslovnog nemorala i kriminal kažnjavati i onemogućavati.
To i nije tako teško, jer je danas teško „oprati“ novac stečen nelegalnim i nemoralnim aktivnostima. Koruptivne i ostale transakcije ne odvijaju se više u gluho doba noći, u mračnim ulicama, gdje zavijaju vukovi i lete šišmiši, a mračni tipovi s kapuljačama na glavi izmjenjuju novac. Sad sve transakcije idu preko računa i lako je ući u trag novca, a svaku transakciju novca provode ljudi iz računovodstvu koji su svega toga svjedoci. Osim toga na velik dio ilegalno stečenog novca nije plaćen porez. A taj novac nije sakriven u «Alibabinoj pećini», uočljiv je i javan kroz nekretnine, bogatstvo i način života «bez pokrića». Na taj način su «Neslomljivi» s Elliotom Nessom[24] na čelu slomili u 1930-tim Al Capponea, jer su dokazali da je njegovo bogatstvo stvoreno novcem za koji nije platio porez.
Na nemoralno ponašanje u odnosu na druge ljude, na zaposlenike u poduzećima je teže djelovati, ali u konačnici takvo ponašanje izaziva otpor zaposlenika koji postaju nemotivirani za posao i to utječe na poslovanje poduzeća.
Upoznao sam dosta direktora uspješnih poduzeća i uočio sam da se svi oni na vrlo korektan i motivirajući način odnose prema svojim radnicima, cijene i nagrađuju njihov rad i stvaraju jednu vrlo „zdravu i pozitivnu“ radnu sredinu, što je temelj moralnog ponašanja u poduzeću.
Korupcija
Među ona tri zla koja uništavaju poduzetništvo korupcija (25) je možda najpogubnija i najnemoralnija. (Ostala zla su neplaćanje i uvozni lobi). Nakon 90-ih, želeći da se u nekoliko godina nadoknadi sve ono što je prepušteno tijekom proteklih 50 godina u naše društvo je na velika vrata ušla korupcija. (Naravno, korupcije je bilo i prije, ali se o njoj nije toliko govorilo i ipak nije bila prisutna u tolikom mjeri). U našem novom društvu nisu se najviše obogatili poduzetnici koji su osnovali svoja poduzeća, krenuli u biznis, radili dan i noć već, (izuzmemo li one koji su preko noći jeftino pokopavali poduzeća), već ljudi u državnim poduzećima i institucijama. koji su ugovarali velike poslove.
Kolege iz jedne tvornice u državnom vlasništvu ispričali su mi jedan „klasičan" slučaj. Nakon velikih kiša koje su padale tog proljeća krov na proizvodnoj hali je počeo ozbiljno prokišnjavati. Radnici iz održavanja su se popeli na krov i vidjeli da je krov star i pun rupa. To ih je razljutilo, jer su znali da je prije dvije godine potrošeno vrlo mnogo novaca, gotovo milijun kuna, za izradu novog krova. Onako bijesni nazvali su vlasnika poduzeća koje je radilo sanaciju krova i pozvali ga na razgovor. Iznenadio ih je, kada je rekao: "Ja vaš poziv očekujem već jako dugo i pokazat ću vam gdje je vaš krov." Izvadio je foto album sa slikom jedne lijepe dvokatne vikendice na moru. "To je vikendica vašeg bivšeg direktora. I tu je vaš krov."
I nikom ništa.
U takvim uvjetima je malom poduzetniku najteže. On jednostavno nema novaca da nahrani sva gladna usta koja traže svoju pinku, kada treba ugovoriti neki posao i svašta mora raditi da bi dobio posao. Na proslavi Nove 2000. godine jedan mi je mladi, vrlo sposoban i uspješan poduzetnik tužno i razočarano rekao: "Marijane, da moja mama zna, što ja sve moram raditi da dobijem posao, odrekla bi me se“. Kada mi je ispričao detalje, rekao sam mu u šali: „Da sam ti ja mama i ja bih te se odrekao“.
Na jednom Božićnom domjenku skupina direktora komunalnih poduzeća požalila se svom „šefu“, gradonačelniku velikog grada da imaju malu plaću. „Dečki, pa ja znam da vi ne živite od plaće“, odbrusio im je „Big boss“. „Pa on nam je otvoreno rekao da krademo ili da se bavimo nečim sličnim. Ali nam je rekao i da to zna i da ga to ne smeta“, požalio se poslije jednom svom poznaniku jedan od direktora.
I u tome je suština problema koji se naziva korupcija. Korupcija postoji, jer je „dozvoljena“. Kada se u nekoj sredini, instituciji, poduzeću, gradu, državi djelovanjem onih na vrhu definira (ne)moralni sustav u kome je koruptivno ponašanje zapravo prihvatljivo, tada takav stil ponašanja djeluje na svim razinama. I malo po malo svi ljudi smatraju da je to nešto potpuno normalno.
Kod toga treba istaknuti činjenicu da je u pravilu jedna strana u takvom poslu zaposlenik (činovnik, šef ili direktor) državnog poduzeća ili institucije. On plaća tuđim (ili našim) novcima i želi jedan dio uzeti za sebe. To znači da pljačka državu, poduzeće, državno vlasništvo. Sjećam se kako mi je početkom 90-tih govorio jedan iskusan prodavač: „Zamisli, dok sam prije uvijek morao spuštati cijenu da bih mogao dobiti posao i boriti se s konkurencijom, sada moram cijenu povisivati. U cijeni treba biti i dio koji si netko želi staviti u džep.“
A najvažnije u svemu tome je da «to svi znaju». Ali kada je potrebno, svi se teatralno iščuđavaju i prenemažu. Korupcija postoji zato, jer se tolerira. Čak su se neki ugledni političari javno hvalili da su se obogatili u ono ratno vrijeme tako da su svoje povrće i voće Hrvatskoj vojsci prodavali po nekoliko puta većoj cijeni od normalne. I nikom ništa, (čak pobjeđuju na izborima), iako to nije bila nikakva neuhvatljiva i metafizička transakcija, već jednostavno prodavanje i plaćanje. Lako se može otkriti ime i prezime onoga tko je račune plaćao i potpisivao. I može se lako provjeriti tko si je prisvojio „svoj dodatak za posredovanje u poslu“, a i tko ga je davao
Siguran sam da većina poduzetnika žele pošteno poslovati i želi društvo bez korupcije. U takvom društvu pobjeđivati će oni koji su najbolji, imaju nabolje proizvode i najbolje se bore na tržištu.
A odsutnost poslovnog morala u konačnici znači da posao dobivaju oni koji nisu konkurentni, koji nisu kvalitetni, koji su lošiji i skuplji.
Moralni kapitalizam i može li kapitalizam biti moralan
Na Invest forumu koji je 23. studenog 2012. održan u Opatiji govorio je Stephan B. Young, ugledan američki profesor, autor knjige „Moralni kapitalizam“. Predavanje je održao u ozračju strahopoštovanja kojim naša poslovna, intelektualna i politička elita obično dočekuje velike američke menadžere i poslovne gurue, od Jacka Welcha do Michaela Portera, kada posjete Hrvatsku. I Stephan Young je, kao što je to uobičajeno, s visoka dijelio i savjete i packe Hrvatskoj, iako o nama i našim problemima sigurno jako malo zna.
U te priče o moralnom kapitalizmu previše ne vjerujem, to je sve samo make-up i face-lifting kojim se želi zamaskirati jedno lice koje je često vrlo ružno. (To mi zvučio kao ono „socijalizam s ljudskim licem“). To je sve jedna profesorska izmišljotina, nerealna intelektualna ekshibicija, izvan realnog svijeta koja stane u neku knjigu i služi za predavanja studentima i naivnim slušateljima. Moralni kapitalizam je fraza koja s realnim životom ima toliko veze koliko i Disneyevi filmovi s talijanskim neorealizmom. Ali to jako lijepo zvuči pa neki naši menadžer, nakon što su se napunili velikom količinom love, menadžerskim ugovorima i „zlatnim padobranima“, najednom počnu pokazivati neobjašnjivu potrebu da budu simpatični, da se svide običnim ljudima i da skrušeno ljudima dijele savjete o moralu.
Takav „napad moralnog kapitalizma“ doživio sam u rujnu 2008., u Osijeku na Konferenciju o poduzetništvu koju organiziraju moji dragi prijatelji iz osječkog Tehnološkog parka. Kao uvodnog govornika, uvažena osječka profesorica, savjetnica Konferencije, pozvala je jednog od najvažnijih pripadnika hrvatske poslovne zajednice. Inače, taj je menadžer, mjesec dana prije toga iz bogate i profitabilne tvrtke otpustio oko 400 radnika (jer su njegovi njemački gazde htjeli da tvrtka bude još bogatija i još profitabilnija). Zato je zaključio da će biti korisno mnogobrojnim sudionicima Konferencije podijeliti nekoliko moralnih savjeta. Rekao je tronutim glasom: „Za svakog od nas najvažnije je da se prije odlaska na spavanje pitamo koliko smo dobrih djela taj dan učinili“. Meni je došlo na povraćanje, htio sam skinuti cipelu i baciti mu u glavu. Naravno, nisam to učinio, jer bi svi rekli „da sam prolupao“ pa sam izašao iz dvorane. Ostali su pristojno slušali i pristojno pljeskali, jer su već svi „izdrilani“ i odgojeni da nemaju niti svoje mišljenje, niti svoj stav pa prihvaćaju svakakve nebuloze koje im se serviraju. Meni je najviše bilo žao što su tako tupo sve to slušali mladi ljudi. Poslije sam im rekao: „Da mi je netko nekada, kada sam bio u vašim godinama, pričao takve bljuzge napao bih ga na javnoj sceni (i to u vrijeme komunizma), a vi uopće ne reagirate, sve tupo slušate. Što je to s vama? Naučite se kritički razmišljati i reagirati“.
Naravno, da me nisu poslušali.
Pa kako bi napredovali u ovom našem „demokratskom“ društvu.
Ipak, uvjeren sam da nam je potreban moralni kapitalizam, odnosno moralno ponašanje u kapitalizmu, koji trebamo oblikovati imajući na umu budućnost društva u kojem će odrastati naša djeca. Dugo će nam trebati da ozdravimo naše društvo i opet uspostavimo moralne temelje bez kojih se društvo ne može razvijati i bez kojih ne možemo izaći iz krize, i društvene i gospodarske.
Bojim se da smo našoj djeci ostavili da ponovno, bolno i teško, uz velike lomove, previranja i sukobe popravljaju ono što je moja generacija iza sebe ostavila. A iskreno smo se nadali da smo mi koji smo prošli i zlo komunizma i hladni rat, luđačke inflacije i Markovićeve reforme, rušenje Berlinskog zida, novi rat i razaranje, privatizacije i pretvorbe, preuzeli na sebe sve zlo koje se pojavilo u XX. stoljeću.
I da smo za svoju djecu ostavili bolje, zdravo i moralno društvo.
Nažalost, nismo uspjeli.
Dozvolili smo da kroz najveći dio ovog tranzicijskog razdoblja, prevladaju najnesposobniji i najnemoralniji, isti oni i onakvi koji su vladali u komunizmu.
Izdali smo svoju djecu.
I ostavili im da oni ispravljaju naše greške.
[1] Wall Street, film – snimljen 1987., režiser Oliver Stone, glumci Michael Douglas, Charlie Sheen, Daryl Hannah i Martin Sheen.
[2] Francis Wheen, (2008.): Kako su prodavači magle zavladali svijetom- kratka povijest modernih sljeparija, Algoritam, Zagreb.
[3] Chicago Boys – ( Dečki iz Čikaga), skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.
[4] Milton Friedman- (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman i Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća, cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.
[5] Jeffrey David Sachs, - (1954, SAD), američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju „šok terapije“ kroz „ubrzanu privatizaciju“ u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju. Polsjedice njegovog djelovanja su katastrofalne.
[6] Roman Arkadjevič Abramovič rođen u Saratovu, 1966. Ruski je oligarh i gubernator Čukotskog autonomnog okruga 2001-2008, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.
[7] Da, ministre – (Yes Minister ) je britanski političko-a televizijska serija koja se od 1980. do 1984. u tri sezone/serijala prikazivao na programu BBC Two. Radnja je bila smještena u ured britanskog ministra Johna Hackera (čiji je lik tumačio Paul Eddington), stalni tajnik Kabineta je Sir Humphreyem Applebeyem (čiji je lik tumačio Nigel Hawthorne), a Hackerov osobni tajnik je Bernard Wooley (koga je tumačio Derek Fowlds). Od 1986. do 1988. su emitirne još dvije sezone pod naslovom Yes, Prime Minister, gdje je političar John Hacker postao premijer. Serija je uživala veliku popularnost, a među njenim poklonicima je bila i tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher. Autori serije bili su Sir. Antony Jay i Jonathan Lynn
[8] Zvonimir Berković (1995), Zvonar katedrale duha, kozerije i gledopisi, Znanje, Zagreb.
[9] Zvonimir Kulundžić (1968), Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji, Stvarnost, Zagreb.
[10] Miroslav Krleža (1938), Na rubu pameti, Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb
[11] Anto Kovačević- (rođ. 1952.), kao stipendist austrijske Vlade studirao filozofiju u Beču, zbog svojih mišljenja i govora u lipnju 1982., kao student, osuđen na 8 i pol godina robije te konfiskacija imovine. Nakon žalbe kazna je smanjena na 6 godina, te je Anto Kovačević u zatvoru u Zenici bio do 1987. godine. Zajedno sa Željkom Kekićem, bivšim pripadnikom UDBA-e koji je bio zadužen za njegovo praćenje, napisao je 2012. knjigu „Čovjek i njegova sjena“.
[12] Josip Županov (1923., Šolta – 2004., Zagreb) akademik, doktor znanosti, Dugogodišnji je redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Sveučilišta u Zagrebu, na predmetima Industrijska sociologija i Sociologija rada.. Osim industrijskom sociologijom, Županov se bavio istraživanjem strukture moći i vrijednosnog sustava te posebno u zadnje vrijeme problemima privatizacije, marketizacije i modernizacije društva. Član HAZU - Razred za društvene znanosti, od 1991. Važnija djela iz njegovog stvaralačkog doprinosa razvoju hrvatske sociologije su: "Samoupravljanje i društvena moć" (1969.), "Sociologija i samoupravljanje" (1977.), "Marginalije o društvenoj krizi" (1983), "Poslije potopa" (1995.). „Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma: odabrane rasprave i eseji“ (2002)
[13] Josip Županov (1995), Poslije potopa, Naklani zavod Globus, Zagreb
[14] Benedikt XVI. - (Bavarska, 1 1927.), rođen je kao Joseph Alois Ratzinger, 265. nasljednik apostola Petra, papa od 19. travnja 2005. do svog odreknuća 2013. Kardinalska konklava izabrala je Josepha Aloisa Ratzingera za papu (265. po redu) 19. travnja 2005. godine. S više od 78 godina starosti, Joseph Ratzinger je najstariji papa koji je izabran u zadnjih 275 godina. Bio je najmlađi od troje djece u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali duboko vjerničkoj. Doktorirao je teologiju 1953. godine i četiri godine kasnije postao sveučilišni profesor. Bio je redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije. Predavao je na četiri sveučilišta, te je kao profesor bio jako omiljen i imao vrlo dobro posjećena predavanja. Promicao je novu evangelizaciju, osuđivao je moralni relativizam i konzumerizam. Imao je veći broj pastoralnih putovanja. Posjetio je i Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011.godine, pod geslom "Zajedno u Kristu". Dana 11. veljače 2013., Vatikan je objavio da se papa Benedikt odriče službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, zbog svoje poodmakle dobi, s danom 28. veljače 2013. godine
[15] Enron Corporation, velika američka energetska kompanija iz Hustona, primjer nemorala u poslovnom svijetu. Bila je 18. najveća tvrtka u SAD-u, dominirala je energetskim sektorom u SAD-u, ali i u svijetu. Doživjela je 2.prosinca 2001. godine najveći bankrot u američkoj povijesti. Enron je godinama varao svoje investitore i poslovne partnere o uspješnosti svog poslovanja, lažnim financijskim izvješćima prikrivali su gubitke od nekoliko milijardi dolara, Menadžeri su sebi do zadnjeg časa isplaćivali milijunske bonuse.
[16] Moral - ćudoređe, ćudorednost
[17] Etika[17] (grč- ethikos moralan, ćudoredan; ethos, navika, običaj, narav) je znanost o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi.
[18] Aristotel - (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrčki filozof i prirodoslovac. Postavio je Zemlju u središte svemira. Naglašava važnost logike ili rasuđivanja filozofiji. Njegov filozofski sustav aristotelizam uči da se ljudsko znanje postiže najprije pomoću osjetnog iskustva.
[19] Utilitarizam - (lat. utilis, koristan) je pravac u etici koji polazi od pretpostavke da je etički ispravno ono djelovanje koje povećava ukupnu sreću u svijetu, tj. promiče opće dobro. Pojam je u filozofiju 1781. godine uveo engleski filozof, i sam zastupnik utilitarizma, Jeremy Bentham (1748.-1832.). Britanski filozof John Stuart Mill (1806.–1873) drugi je veliki zastupnik utilitarizma. Utilitarizam predstavlja ne samo etičku, nego i pravnu, socijalnu, ekonomsku i psihološku teoriju koja u ponašanju ljudi kao vrhunsku vrijednost ističe vladavinu načela korisnosti. Korist treba biti osnovno načelo i kriterij čovjekova djelovanja.
[20] Immanuel Kant, (1724-1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najutjecajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. Kant je dao svoje etičko učenje u djelu "Kritika praktičnog uma" 1788. Moralno djelovanje zasniva se na samokontroli, jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni imperativ (zakon) Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih". Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon uvjet "praktičnog uma".
[21] Enciklika je papino okružno pismo upućeno prije svega biskupima ali i svim vjernicima. Ta vrsta dokumenta ima u katoličkoj Crkvi najveću snagu i obvezujući karakter.
[22] Papa Lav XIII. (1810. - 1903.), slovio kao umjerenjak širokih pogleda , velikog međunarodnog ugleda.
[23] Marijan Valković (1927. - 2000.), profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, teolog moralist, zauzeti znanstvenik i erudit.
[24] Eliot Ness - (1903.-1957.) čuveni vođa nekorumpirane skupine policajaca u Chicagu nazvane ”Nedodirljivi” ("The Untouchables") koja je za vrijeme prohibicije, u razdoblju 1929. do 1932. uništavala ilegalnu industriju alkoholnih pića i strpala čuvenog gangstera Al Caponea u zatvor.
[25] Korupcija (lat. corruptus – potplaćen), potplaćivanje ili podmitljivost u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti. U najširem smislu svaki oblik zloupotrebe ovlasti radi osobne ili skupne koristi bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. To je povreda općeg interesa zbog osobnoga koristoljublja. Po drugim definicijama se korupcija definira i kao „moralna pokvarenost“.
LITERATURA
- Berković, Zvonimir (1995), Zvonar katedrale duha, kozerije i gledopisi, Znanje, Zagreb.
- Grupa autora (1986), „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Krleža, Miroslav (1938), Na rubu pameti, Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb
- Kulundžić, Zvonimir (1968), Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji, Stvarnost, Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2006.), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu, Tehnološki park Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2007), U tijeku je govedizacija Hrvatske, Fokus, Zagreb, 20. travnja 2007.
- Ožanić, Marijan (2008), Anatomija novog društva - Gdje se izgubio moralni kompas?, Fokus, Zagreb, 1. kolovoza 2008.
- Ožanić, Marijan (2010), Kako nas ubija tranzicija, Objektiv, Zagreb, 5.srpnja, 2010.
- http://www.hrvatski-fokus.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- Ožanić, Marijan (2014.), Mali brod na olujnom moru, 2.izdanje, priručnik za poduzetnike, Profil d.o.o., Zagreb, 2014.
- Wheen, Francis (2008.): Kako su prodavači magle zavladali svijetom- kratka povijest modernih sljeparija, Algoritam, Zagreb.
- Županov, Josip (1995), Poslije potopa, Naklani zavod Globus, Zagreb