30. 01. 2016
Velikani hrvatske znanosti (3), Zlatko Plenković – Osnivač Instituta
U ona davna vremena iz prve polovice XX. stoljeća našim briljantnim inženjerima koji su gradili novu industriju inovativnost je bila ugrađena u način razmišljanja, života i rada. Zato su stvarali proizvode i različita tehnološka rješenja koja su bili novost i na svjetskoj razini.
Sveuč. profesor Zlatko Plenković, (28.7.1917.- 25.3.2003.)
(izvor slike: KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac)
Inovatorski duh
Kada sam u svibnju 1996. prof. Tomi Bosancu rekao da ću razgovarati s prof. Zlatkom Plenkovićem[1], rekao mi je: „Plenković kao i ja ne može biti na miru i on stalno nešto izmišlja.“
Danas je tema inovacija kod nas postala moderna, jer je „to tako u Europi“, o inovacijama i kreativnosti se priča, piše, usvajaju se rezolucije i zakoni, inovacijama se bave razni činovnici po ministarstvima, agencijama i raznim institucijama, a rezultati su slabi. Glavni naši „stručnjaci“ za inovacije koji Hrvatsku predstavljaju u međunarodnim projektima su ljudi s filozofije i ekonomije koji nikada nisu bili niti blizu inovativnom procesu razvoja proizvoda. A nekada, u ta davna vremena za te briljantne Končareve inženjere to je bio način razmišljanja, života i rada. Zato su stvarali proizvode i različita tehnološka rješenja koji su bili novost i na svjetskoj razini.
Prosto je nevjerojatno, (to bi stvarno trebalo istražiti kako se to moglo dogoditi) da se u ta „olovna“, rigidna, komunistička vremena pojavila nevjerojatna generacija briljantnih, inženjera, znanstvenika, profesora, nevjerojatnih kreativaca, inovatora i velikih ljudi koji su stvarali čuda. A sve to izgleda još nevjerojatnije, kada se to gleda iz današnje depresivne perspektive.
Inovatorski duh koji je još u Siemensu pokrenuo inženjer Anton Dolenc zajedno sa svojim suradnicima briljantnim inženjerima Plenkovićem, Bosancom, Begom i Jurjevićem nastavio je djelovati i u poduzeću KONČAR. Zato su se Končarevci uvijek hvalili da je 80% Končarevih proizvoda bilo rezultat vlastitog razvoja. Već jako rano su se inovatori cijenili i njihove inovacije i racionalizacije su se poticale i nagrađivale. To se može vidjeti iz zapisa o inovatorima, njihovim inovacijama, uštedama koje su ostvarile i novčanim nagradama iz 1946. godine. To me stvarno impresioniralo. Nažalost, danas ima malo poduzeća u kojima se sustavno potiču inovacije, a inovatorske udruge se uglavnom bave samo „inovatorskim turizmom“ i posjećuju sve moguće izložbe inovacija po svijetu od Malezije do Amerike, na državni trošak.
Preslika zapisa o (i)novatorima od 1946. do 1949.
(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)
Preslika zapisa o racionalizatorima (proizvodnih procesa) od 1946. do 1948.
(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)
I profesor Zlatko Plenković bio je suradnik profesora Antona Dolenca[2] u ona davna vremena, bio je sudionik početnih faza razvoja elektrotehnike, „Zlatnog doba elektrotehnike“ i stvaranja KONČARA.
S velikim poštovanjem
Svi s kojima sam razgovarao o profesoru Plenkoviću izražavali su svoje duboko poštovanje. „Plenković mi je bio profesor na faksu i pozvao me da dođem raditi u KONČAR, pa sam se zaposlio u Institutu, a poslije u INEMU “, govorio mi je gospodin Pero Marinčić, dipl.inž., poduzetnik i vrstan stručnjak iz područja industrijske elektronike,
“O profesoru kao čovjeku, biznismenu i stručnjaku mogu reći samo najbolje. On je čovjek koji drži do svoje riječi, a kao direktor znao je u pravom trenutku presjeći dugotrajne diskusije, te donijeti odluku i reći 'Sada će se raditi tako'. I te odluke su se pokazale ispravnim. Bio sam uvijek fasciniran njegovim tehničkim znanjem. On je energetsku elektroniku imao u 'malom prstu'. Sjećam se da sam na nekim projektima radio mjesecima, a prof. Plenković je sa mnom diskutirao o najsitnijim detaljima, kao da je stalno bio na tom projektu.
U nedjelju smo ga mogli vidjeti kako u pumpericama i gojzericama ide na Sljeme. Kada sam mu na Izložbi elektronike u Hrvatskoj gospodarskoj komori 1994. pokazao moje frekventne pretvarače, rekao sam mu: U tome je ugrađeno znanje koje sam dobio od Vas “.
Lipanj 1996., razgovor na Plešivici
S profesorom Zlatkom Plenkovićem (sada nažalost već pokojnim), u to vrijeme vitalnim gospodinom od 79 godina, osnivačem Instituta i “ocem elektronike “, jednim od rijetkih Končarevih direktora koji nije bio u Partiji, razgovarao sam jedno lijepo popodne, početkom lipnja 1996. godine, u njegovoj vikendici na Plešivici[3]. Profesor je sam izradio svu „drveninu u kući“, a od elektronike instalirao je zaštitni protuprovalni sustav koji je dva puta tako prestrašio provalnike da su pobjegli glavom bez obzira i ostavili sav provalnički alat.
.jpg)
Profesor Plenković na terasi svoje vikendice na Plješivici u lipnju 1996.
(Izvor slike: arhiva autora)
U toj vikendici sastajali su se 1990. ugledni Končarevci i radili na idejama kako spasiti to veliko poduzeće koje se počelo urušavati i raspadati. Nažalost, nitko ih nije slušao.
Dok smo sjedili na terasi oko nas je bila prekrasna priroda, divni brežuljci s vinogradima. Iz prirode je izbijala smirenost, koja govori da je tu oduvijek, a da su ljudi prolazni. Poslije nas ostaje samo ono što smo u svom životu napravili i ostavili za sobom, koliko smo znanja i dobrote drugima prenijeli. Po tome će nas drugi pamtiti i poštovati.
Pogled na krajolik Plešivice
(Izvor slike: http://www.pticica.com/...)
Profesor je pričao smireno i polako prisjećajući se mnogo zanimljivih detalja iz onih davnih dana, ali je komentirao i suvremene događaje, jer on nikada nije mogao samo stajati po strani.
Profesor Plenković ispričao je svoju priču:
Vrijeme prije i tijekom rata
Fakultet i Siemens
"Rođen sam 1917. godine u Podgori, gdje je moj otac imao uljaru. Tamo sam živio do 8. godine kada smo se preselili u Zagreb. Vrlo smo skromno živjeli i stanovali u potkrovlju, iako je obitelj moje majke imala kuću u Zagrebu. Tehnički fakultet, elektrotehnički smjer završio sam 1942. S mojom diplomskom radnjom je Dolenc bio jako zadovoljan i time sam stekao veliko povjerenje kod njega.
Diplomski zadatak Zlatka Plenkovića, pisan rukom.
(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015“
Odmah nakon diplomiranja zaposlio sam se kod Dolenca u tvornici Hrvatsko Siemens d.d. kao projektant rotacionih motora.
Moj šef je bio Leskovar koji sada živi u Švicarskoj. Šef računovodstva bio je Sklevicki. On je, nažalost, umro pred mjesec dana.
Profesor Anton Dolenc sa svojim „đacima“ s kojima je gradio Končar i hrvatsku znanost.
Svi su postali znanstvenici i sveučilišni profesori na Elektrotehničkom fakultetu.
S lijeva na desno – Zvonimir Sirotić, Tomo Bosanac, Anton Dolenc, Berislav Jurković, Božidar Frančić.
(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Z kao Zagreb i motori koji rade pod vodom
Prije rata, 1930. AEG je počeo proizvoditi lagane motore s aluminijskim kućištem i aluminijskim namotom rotora. To je bila bitna konkurencija Siemensu i trebalo je naći odgovor. Dolenc se snašao i motore je, umjesto sa žicom izoliranom pamukom, namotao s lakiranom žicom[4] koju je nabavio iz Siemensove tvornice kabela u Austriji. Kasnije (1936.) je počeo proizvoditi i lak žicu.
Ti su motori proizvedeni u Zagrebu i ispitani u Njemačkoj kod Siemensa. Siemensovi stručnjaci su bili impresionirani, kad su ti motori mogli nekoliko sati raditi pod vodom. Ti su motori za istu veličinu, imali veću snagu. Zato su uz svoju tipnu oznaku dobili i oznaku Z, što je značilo da je to zagrebačka proizvodnja motora s većom snagom.
Nažalost, ti motori se više ne mogu naći, iako ih je proizvedeno nekoliko tisuća.
Asinkroni motor poduzeća Siemens iz Zagreba. Takvi su bili i Z motori, ali njihovu sliku nemamo.
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Centrifugalni lijev
U to vrijeme je Dolenc izmislio i centrifugalno lijevanje aluminijskih kaveza motora. Napravili smo centrifuge koje su vrtile s 9000 okretaja, pa se aluminij pod pritiskom utiskivao u utore.
To je dosta dobro funkcioniralo desetak godina dok nisu kupljene mašine za tlačni lijev.
Rad na ispravljačima
Moja težnja da se bavim samo slabom strujom završila je s time da mi je prof. Dolenc prepustio da se bavim ispravljačima koji su imali veze sa slabom strujom. U to ratno doba nedostajalo je izvora električne energije i koristili su se dizelski agregati iz starih automobilskih motora i generatori koje nije bilo problem u Siemensu napraviti, ali je bio problem relativno komplicirani istosmjerni uzbudnik za taj generator.
Tada je Dolenc našao rješenje u mehaničkom ispravljaču koji je pretvarao izmjeničnu struju u istosmjernu struju. Za to su mu trebali suhi ispravljač koji se nisu mogli dobiti u Europi. Počeo sam na tome raditi. Međutim karakteristike koje sam dobio nisu bile tako kvalitetne kao što su bili originalni Siemensovi ispravljači.
Kasnije sam saznao da je to bilo zato, jer je bio potreban veoma čisti bakar iz Čilea, koji se u ratno doba nije mogao dobiti. Tada sam napravio bakrenooksidulane ispravljače iz bakra od pokvarenih Siemensovih ispravljača. I karakteristike su bile dobre.
Nakon savršetka rata mogli su se kupiti ispravljači, pogotovo selenski, pa smo obustavili proizvodnju.
Mobilizacija
Ja sam pred kraj rata, makar sam bio slab na očima, ipak mobiliziran i vlakom sam išao u Varaždin. Na putu su partizani napali vlak, ali smo dobro prošli. Pošto sam se bavio radioamaterstvom, otišao sam u Dojavnu bojnu i tamo sam brzo počeo popravljati radioaparate. Jednog dana je za jedan radioaparat trebalo nabaviti radio cijev. Otputovao sam u Zagreb i kupio cijev. U međuvremenu je varaždinska pruga razrušena, pa sam se trebao vratiti avionom. Ja sam se prepao vožnje avionom, nakapao sam si oči i pobjegao u Vojnu bolnicu i ostao sam tamo.
Nakon bolnice više se nisam vratio u vojsku, već sam se skrivao u Siemensu. Dolenc je mene zadužio da se brinem oko prehrane ljudi i čuvanja oružja.
Kad su partizani (1945.) ušli u Zagreb, moj kolega s fakulteta inž. Zdenko Vernić izvadio je crveni rupčić i kazao je: „Zlatko sada ja preuzimam komandu.“
Ja sam mu rekao: „Hvala ti lijepa, izvoli “.
Poslije rata
Upravitelj Pogona KONČAR
Nakon rata,(16.10.1945.) je Uredbom Vlade Hrvatske formiran ELIH (Elektro-industrija Hrvatske) i prof. Dolenc je povučen u direkciju ELIHA, a meni je prepustio da ga zamjenjujem i vodim[5] pogon KONČAR koji je tada bio u osnivanju. To je trajalo nekih pet mjeseci i tada je (u veljači 1946.) došao tadašnji šef kadrova, nekadašnji tokar Marinić koji mi je rekao: „Druže Plenkoviću, mi ti se zahvaljujemo na vašim dužnostima. Mi sad imamo svojega. Tvoje poslove će preuzeti inž. Bosanac[6].“
Rekao sam: ‘Hvala lijepa‘. I otišao sam u konstrukcioni ured na projektiranje motora.
Izgradnja hale tvornice generatora Končara, gradnja je počela 1945.
(izvor slike: monografija „RADE KONČAR“–1946.-1986.)
Izgradnja hale za proizvodnju generatora s jamom za vitlanje vertikalnih rotora, 1950.
(Izvor slike: „RADE KONČAR“–1946.-1986.“)
Ispravljači
Nakon svršetka rata u KONČARU je bilo dosta njemačkih ratnih zarobljenika. Jedan od njih je bio upućen u proizvodnju selenskih ispravljača i ja sam ga nagovorio da izradimo projekte o tome da se ti ispravljači proizvode u KONČARU. Kad su ti projekti bili gotovi, ministar Kidrič donio je odluku da se proizvodnja ispravljača preseli u ISKRU Kranj, kao što je otišla i proizvodnja telefona.
U početku sam razvio samostalno živine ispravljače s mojim suradnicima. Zaobišli smo sve patente i napravili originalno rješenje. O živinim ispravljačima smo naučili 1945. popravljajući stare ispravljače koje je imao električni tramvaj i koje smo dobili kao reparacije. Tu smo stekli iskustvo, pa smo ušli u proizvodnju. Moj suradnik bio je inž. Bobetić.
Primjer jednog starog živinog ispravljača
(Izvor slike: https://www.fer.unizg.hr/...)
U ono vrijeme nismo imali dovoljno tehnoloških ispitnih metoda za ispitivanje vakuuma, varova i slično. U posudu ispravljača smo utisnuli amonijak i lakmus papirom koji reagira na amonijak ispitivali smo propusnost. To su bili bespumpni ispravljači. Imao sam prilično straha, kada smo prve ispravljače prodali na električne željeznice. Ja sam imao povjerenje u naše radnike i tvrdio sam željezničarima da garantiram da će raditi 10 godina.
Elektrotehnički institut Končar isporučio je dva 6-anodna živina ispravljača za napajanje tramvajske mreže u Osijeku. Ti ispravljači su u cijelosti razvijeni u Končarevom Institutu. Krajem 1962. montirane su ispravljače stanice za gradsku vuču u Zagrebu, Sarajevu, Osijeku i Ljubljani, ukupne instalirane snage veće od 14 MW.
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Ti ispravljači su radili na svim željeznicama, valjaonicama u Sloveniji, Makedoniji. Danas su, naravno, ti ispravljači zastarjeli i više ih nitko ne radi. Zadnji trzaji živinih ispravljača bili su u doba Đerdapa[7]. Bile su dvije varijante, jedna je bila da se uzbudni sistem napravi sa živinim, a druga tiristorima. Prevladala je ova druga metoda kao modernija i bolja.
Ispravljački sklop smo napravili u Institutu, ali smo tiristore kupili kod ASEA-e. Mi smo dosta raspravljali o proizvodnji silicijskih ispravljača. U Institutu smo laboratorijski napravili silicijsku diodu, prototip silicijskih ispravljača.
Kolega Benčić[8] je i doktorirao na tome, ali ići u investicije i uvađanje nove proizvodnje tiristora bez osiguranog tržišta nije imalo smisla. Zato se stalo s proizvodnjom ispravljačkih elemenata.
Prof.dr.sc. Zvonko Benčić
(Izvor slike: http://tkojetko.irb.hr/...)
Komunizam, Hebrang, UDBA
Nakon rata došlo je razdoblje razvoja industrije i Kidričevog planiranja. Nagovorili su me da preuzmem dužnost direktora plana u KONČARU. S Dolencom sam surađivao na projektiranju Končarevih pogona.
Tada je (1948.), ne znam po kojoj potrebi i po čijim nalogu, došao u KONČAR za direktora Bora Petrov. Jednog dana mi je kazao: 'Dobit ćeš novog namještenika, smjesti ga da nešto radi'. Ja sam to izvršio, ali nakon dva tri dana je došao Petrov i rekao mi je: „Slušaj, ti bi ga morao bolje smjestiti. Trebao bi mu dati bolji pisaći stol.“ Ja nisam razumio zašto, jer je taj tek počeo raditi i nisam to učinio. Nakon par dana došao mi je jedan radnik, član Partije i rekao mi je: „Druže Plenkoviću čuvaj se, jučer su te na komitetu optužili.”
Ja sam otišao partijskom sekretaru inž. Neseku i pitao sam ga: „Kažite mi zašto sam optužen.” Rekao je da to nije istina. Par dana nakon toga održao je Bora Petrov govor pred radnicima u kojem me optužio da sam bio suradnik Andrije Hebranga[9]. Ja sam se u to vrijeme oženio u crkvi i o tome je brujao cijeli KONČAR., pa je i to vjerojatno izazvalo bijes[10] Petrova.
Andrija Hebrang, hrvatski komunista, žrtva komunističke represije
(Izvor slika: http://www.andrija-hebrang.com/...)
Ja u to vrijeme nisam znao, tko je Andrija Hebrang i što je skrivio da je bilo opasno biti njegov suradnik, ali nakon toga su me pozvali na saslušanje, na Zrinjevac br.7, tamo sam dolazio jedno 10-15 puta. O KONČARU me nisu ništa pitali, već o nekim Komunističkim manifestima o kojima ja nisam imao pojma.
U to doba bio je uhapšen i inž. Jurica Škreb[11] koji je u zatvoru po službenom tumačenju počinio samoubojstvo.
Ja nažalost nikada nisam saznao što se to dogodilo i zašto sam bio optužen.
.jpg)
Lijepa zgrada na Trgu Nikole Šubića Zrinskog 7, u Zagrebu u kojoj su saslušavali Zlatka Plenkovića
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
To me prilično pogodilo, jer se 1949. rodio moj sin, a ja nisam bio siguran što će se sa mnom dogoditi. Interesantno je, da to udbaško ispitivanje nije imalo utjecaja na moj rad u KONČARU. Ja sam popodne išao na razgovore i ispitivao me jedan udbaš koji je bio zadužen za KONČAR. Ja sam njega poznavao, jer je on svaki puta kada se nešto „zasmudilo” u radionici, došao k meni i pitao: „Da li je to netko pripalio, hotimično ili nehotično.” On je na kraju napisao neki zapisnik, bez veze, ništa.
Nekome se izgleda ipak prosvijetlila pamet i Petrov je otišao natrag u Novi Sad.
On je postao predstavnik KONČARA u Mađarskoj, a ja sam kasnije kao tehnički direktor morao službeno putovati u Ganz i s njime se susresti. On me je dočekao i izljubio kao najboljeg prijatelja, što mi je bilo krajnje neugodno.
Ante Marković
Poslije sam postao šef konstrukcije, pod koju je potpadala i prototipna. Šef prototipne je bio partijac koji nije znao napraviti reda i organizirati posao, ali ja nisam mogao smijeniti člana Partije. Međutim u to doba mi je dodijeljen na rad inž. Ante Marković[12]. Ja sam odmah vidio da on diže ruke na sastancima, da je nadobudan i svjestan omladinac i odlučio sam da njemu ponudim mjesto šefa protipne radionice. On je rekao da će promisliti. Nakon dva dana, valjda se savjetovao sa svojima, rekao mi je da pristaje. On je stvarno u prototipnoj uveo reda.
Nakon odlaska Kundića u “Ruđer Bošković”, ja sam postao tehnički direktor. Najprije su mi postavili za „partjskog anđela” čuvara inž. Zdenka Richtera, a kasnije Antu Markovića, koji je postao moj pomoćnik.
Institut
Osnivanje Instituta
KONČAR je rastao, bujao, i vidjeli smo da je organizacija suviše centralno organizirana i 1961. zajednički smo donijeli odluku da se KONČAR decentralizira u pogone sa svojim vlastitim konstrukcijskim uredima, vlastitim tehničkim ispitivanjima, a da jedan dio ljudi iz tehničke kontole i konstrukcije uđe u novo formirani centralni razvoj - Institut s nekoliko zavoda. Marković, koji je u međuvremenu (1961.) postao direktor KONČARA, tražio je od mene da tu dužnost preuzmem.
Prof. Ing. Zlatko Plenković, u vrijeme kada je bio direktor Instituta
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Laboratorij za materijale iz 1957. godine
U Institut su ušli i laboratoriji za ispitivanje materijala
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Direktor Instituta bio sam od 1961. do 1972. I sve velike svjetske firme imaju vrhunski, teoretski razvoj izdvojen u institutima. Kada se tamo nađe neko teoretsko rješenja, odlučuje se u kojoj tvornici će se proizvoditi i usavršavati. Mi naravno nismo u KONČARU imali snage za fundamentalni razvoj.
I Visokonaponski laboratorij, izgrađen 1956. godine, ušao je u Institut
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Dobar primjer primijenjenog razvoja je malouljna sklopka koja je razvijena u Institutu pod prof. Belinom. Kada je prototip ispitan, konstrukcija se radila zajedno s konstrukterima iz tvornice. To je u ono vrijeme dosta dobro funkcioniralo.
Za razvoj grebenastih sklopki rekao sam Jurjeviću: „Kopiraj najboljeg proizvođača, nešto malo promijeni, a ja ću odgovarati, ako će nas tužiti, za povredu patenata”. To je ispalo dobro, a sada grebenaste sklopke nešto znače.
Inženjer Vladimir Jurjević, jedan od briljantnih inženjera iz „pionirskog doba” stvaranja Končara.
(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)
Međutim s vremenom je na Institut vršen pritisak da mora imati određeni broj doktora nauka. Pa se težište počelo stavljati na teoretske i znanstvene radove, a ne na ono što se može korisno upotrijebiti u proizvodnji.
Vrijedna razvojna rješenja
Razvili smo uzbudu generatora, automatsku regulaciju generatora, besprekidne sustave napajanja i uzbudne sisteme za razne akceleratore u nuklearnim institutima. Veliki tehnički problem koji je trebalo riješiti bio je paralelni rad jugoslavenskog energetskog sistema, koji se s 400 kV dalekovodima trebao povezati s Italijom i Austrijom. Došlo je do oscilacija, pa smo za postizanje stabilnosti razvili posebnu vrstu automatskog regulatora uzbude.
Značajnu ulogu u tome su imali Černelč i Vučetić.
Jedan od značajnih zadataka bio je dispečerski sustav za cijelu Hrvatsku, za sve gradove. Projektirali smo ga samostalno, a u nekim područjima s Francuzima.
INEM
Ja sam u Institutu forsirao elektroniku i u prvim godinama bio sam i upravitelj Zavoda za energetsku elektroniku. Ljude za elektroniku našli smo na fakultetu, jer sam kao nastavnik na fakultetu mogao pravovremeno uočiti najbolje studente i dovući ih u KONČAR. Skupljali smo entuzijaste koji su imali ideje. Kasnije se taj Zavod razvio, u njemu se razmahala proizvodnja živinih ispravljača.
A kad je i drugi dio elektronike narastao i kada se formirala digitalna elektronika, to je postalo tako veliko da je Marković tražio da se taj dio izdvoji iz Instituta i osnuje INEM[13].
U INEMU sam imao poteškoća, jer su mi se partija i radnički savjet petljali u posao. Meni nisu bili problem pojedini partijci, jer sam među njima imao i dobrih suradnika, problem je bila partjska organizacija koja je donosila zaključke na jednom mjestu i ostali su to morali provoditi. Teško mi je bilo takve zaključke promijeniti. Zato sam u INEMU uveo da se svaki tjedan sastanu svi predstavnici političkih organizacija, Partije, sindikata, omladine i ja i da prodiskutiramo određene probleme. Gotovo uvijek je u takvom sastavu prihvaćen moj prijedlog rješenja.
U INEMU sam bio do 20.7.1977., kada mi se dogodila ablacija na oku (nešto sam kopao i naprezao se i najednom sam vidio duplu sliku). Izgubio sam jedno oko i smatrao sam da više ne mogu vršiti dužnost direktora i tražio sam da idem na smanjeno radno vrijeme. Postao sam savjetnik za razvoj. Nisam više htio prihvatiti vođenje INEMA. Imao sam povjerenja u svoje nasljednike.
Međutim, kada je uočeno da elektronika uspijeva, počeli su je vući na sve strane, odvukli su ju u Inženjering koji je hipertrofirao, što je dovelo do kraha.
Veza s Fakultetom
Na osnovu mojih radova, profesor na ETF-u (Elektrotehničkom fakultetu) postao sam 1948. Dolenc me poslije nagovarao da doktoriram, pošto poto, pa makar i u Ljubljani. Ja to nisam prihvatio, jer kada nešto radim želim da to bude pošteno.
Od početka KONČARA, od Dolenca, koji je postao redovni profesor 1946. bila je veoma uska veza između Elektrotehničkog fakulteta i tvornice. Ta suradnja između prakse i fakulteta najznačajnija je karika za daljnji razvoj elektroindustrije u Hrvatskoj. Ta je praksa, nažalost prekinuta, jer se sada generiraju novi nastavnici na fakultetu od onih s fakulteta, bez veze i prakse u tvornicama.
I to nije dobro.
Prof. Dolenc u društvu s akademikom Danilom Blanušom i prof.dr. Berislavom Jurkovićem,
u vrijeme kada je bila čvrsta veza između fakulteta i Končara.
(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015“)
Sastanak na Plešivici
1990., kada su u KONČAR-u počeli štrajkovi, ja sam bio na Plešivici i jednog dana su mi došli kolege iz KONČAR-a i rekli su mi da im se ne sviđa kako su se počele stvari razvijati u KONČARU i da bi oni najradije otišli. Ja sam im rekao: „Ne odlazite, jedva sam vas sakupio, dajte da se dogovorimo i napišemo što nije u redu, ja ću naći načina da se povežemo s Vladom i da predložimo rješenje za KONČAR.
.jpg)
Profesor Zlatko Plenković na balkonu svoje vikendice na Plešivici, 1996. Godine
(Izvor slike: arhiva autora)
Sakupilo nas se sedam-osam, pokrili smo sva područja i došli smo do zaključka da u ovoj situaciji treba smanjiti broj radnika, da se pravi ljudi zadrže, a kada se situacija smiri, da ponovno počnu raditi. Ja sam se dogovorio s tadašnjim ministrom Mršićem da organizira da moju ekipu primi predsjednik Vlade Josip Manolić. I nakon dugo vremena bili smo pozvani u Banske dvore na razgovor. Primila nas je sekretarica, rekla da sačekamo, a tada je rekla da je predsjednik zauzet i da će nas umjesto njega primiti Bernardo Jurlina[14].
Jurlina je došao i počeo riječima: „Što vi, Končarevci, pa kakva je to megalomanska firma, to su samo Stojčevići, samo političari.”
Ja sam mu rekao: „Kolega, vi ste završili istu školu kao i Stojčević[15], drugo niti jedan od ovih ovdje nije član Partije i vi nemate pravo tako razgovarati. Nitko ne želi razgovarati o problemima KONČARA, već samo gledaju kako da ga sliste”.
Prije toga bio sam kod ministra energetike, mog učenika dr. Bože Udovičića da mu objasnim problem, da se ne smije dozvoliti da se KONČAR rastepe. On mi je rekao da bi bilo dobro da porazgovaramo s Hrenom, koji je pretendirao da bude direktor KONČARA. Na žalost, ja sam rekao da s Hrenom nemam što razgovarati, jer ga ne smatram podobnim za takve razgovore.
Moj zadnji zadatak u KONČAR-u
Zadnjih nekoliko godina (oko 1995.), zajedno s Petrovićem, Jurjevićem, Milišom i Gavranovićem radio sam na Muzeju KONČARA. Napravili smo kompletnu koncepciju teksta, prikupljeni su uzorci, ja sam osobno išao po staretinarnama i pronašao sam stari končarev telefon. Na žalost nismo mogli pronaći motor sa Z oznakom. Najveći problem je u tome, što se nije moglo dovoljno toga prikupiti.
Nadam se, da će se Muzej jedanput ipak dovršiti."
Profesor Zlatko Plenković umro je 25.ožujka 2003. godine u Zagrebu.
PORTALI
Razgovor s profesorom Plenkovićem objavljen je i na:
: http://www.croatianhistory.net/etf/plenkovic.html
IZVORI PODATAKA I SLIKA:
- Marijan Ožanić (1996), „Prof. Zlatko Plenković- Osnivač instituta“, Končarevac, lipanj 1996., Zagreb
- Stjepan Car (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
- Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
- Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (1986), „RADE KONČAR“–1946.-1986.“, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Grupa autora (2001), „KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac“, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Milena Havliček (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
[1] Zlatko Plenković, - (Podgora, 1917. – Zagreb, 2003.), inženjer, znanstvenik i gospodarstvenik. Diplomirao je 1942. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te se zaposlio u zagrebačkoj podružnici Siemensa, u kojoj je djelovao do 1945. godine. U novoutemeljenomu poduzeću »Rade Končar« stupio je 1946. na rukovodeću dužnost tehničkoga direktora. Osnivač je i prvi direktor Elektrotehničkoga instituta »Rade Končar« (1961.). Institut je bio pretečom Više tehničke škole – Zagreb, kojoj je Plenković bio dekanom od 1973. do 1975. godine. Bio je i direktor poduzeća »Rade Končar« – Industrijska elektronika. Na Elektrotehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao je predmete Usmjerivači i Energetska elektronika. Profesor Plenković je oko 1945. uveo u hrvatski jezik riječ usmjerivač kao prijevod njemačke riječi Stromrichter, uvedene u njemački jezik 1932. godine. Bio je počasni član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.
[2] Anton Dolenc - (Celovec, Austrija 1905., Zagreb 1984)., diplomirao 1927.na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. Od 1932. radi kao inženjer u tvrtki " Siemens" d. d. Zagreb, a iste godine postaje i upravitelj navedene tvrtke i na toj dužnosti ostaje sve do završetka 2. svjetskog rata. Za honorarnog nastavnika na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je postavljen 1939. Za redovitog profesora na tom fakultet izabran je 1946. god., a 1959. za redovitog profesora u Ljubljani. Djelatnost prof. Dolenca obuhvaća osim znanstvenog i nastavnog rada svestranu brigu o podizanju elektroindustrije u Hrvatskoj. Inicijator je i jedan od prvih nositelja izgradnje tvornice "Rade Končar" nakon drugog svjetskog rata. Tijekom rada u tvornici Siemens d.d. i u Končaru (pravnom nasljedniku tvornice Siemens u Zagrebu) razvio je niz svjetski poznatih noviteta na području električnih strojeva. Posebno se može istaknuti uvođenje lakirane žice umjesto žice izolirane pamukom u tehnologiju izrade asinkronih motora već 1939. god., što je imalo veliki tehnološki odjek u Europi i povećalo proizvodnju motora u Zagrebu. U cijelo područje elektrostrojarstva unosio je snažan inženjerski, praktični smisao. Na svojim je predavanjima često ilustrirao zanimljivosti iz prakse i ono što se njemu događalo na elektranama i industrijskim postrojenjima. Takve su istinite i stručno vrlo zanimljive priče studenti stalno očekivali i s posebnom pozornošću slušali na predavanjima. Osamostaljivanjem Elektrotehničkog fakulteta iz sustava Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1956. god. prof. Dolenc postaje njegovim prvim dekanom.
[3] Plešivica - jugoistočni greben Samoborskog gorja nedaleko Zagreba i proteže se približno u smjeru istok-zapad u dužini od 5 km s maksimalnom širinom od 1 km. Južne padine Plešivice poznata su vinogorja na kojima se uzgajaju mnoga kvalitetna vina.
[4] Danas svi asinkroni motori u svijetu imaju namot s lak žicom. A takav motor je prvi u svijetu 1930. napravio Anton Dolenc u Zagrebu. Nažalost, on to nije patentirao. Taj događaj možemo smatrati početkom primijenjenih istraživanja i vlastitog razvoja u hrvatskoj elektroindustriji.
[5] Inženje Zlatko Plenković bio je upravitelj pogona, sadašnjeg Končara, od 6.9.1945. do 11.2.1946.
[6] Profesoru Tomi Bosancu je posvećen članak „Tomo Bosanac – Otac generatora“ na ovom portalu.
[7] Proizvodnja generatora za hidroelektranu Đerdap iz 1970. Sporohodni generator snage 190 MVA, 15,75 kV, 71,5 o/min, isporučen je u prosincu 1970. U lipnju 1971. je prvi generator pušten u pogon.
[8] Zvonko Benčić, – (Senj, 1940), prof.dr.sc., redovni profesor u trajnom zvanju. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1963., a magistrirao 1969. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, smjer Fizika čvrstog stanja. Doktorirao je 1988. na Elektrotehničkom fakultetu 1988. Za redovnog profesora na tom fakultetu izabran je 2002. U razdoblju 1962. do 1994. radi u Elektrotehničkom institutu Rade Končar u Zagrebu. U tom razdoblju je pod njegovim vodstvom izrađeno više od 800 prototipova uređaja učinske elektronike. Predavao na fakultetima u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Autor i suautor mnogobrojnih knjiga, skripta i znanstvenih članaka, te eseja o iz područja tehnike i hrvatskog jezika. Član Hrvatske akademije tehničkih znanosti.
[9] Andrija Hebrang, - (Bačevac, kraj Virovitice, 1899. – Beograd, 1949.) bio je hrvatski revolucionar, političar, državnik, član Komunističke partije Jugoslavije od 1919. Članom Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske postao je 1941. godine. Sukobio se 1946. godine s Politbiroom CK KPJ oko koncepcije gospodarskoga razvoja. Kritiziran zbog zagovaranja hrvatskih interesa. Isključen iz Politbiroa i iz KPJ 1948. godine i optužen da je surađivao s ustašama i sabotirao gospodarsku politiku. Ubijen je u zatvoru. Hebrang je bio žrtva komunističke represije, a Hrvatski sabor ga je rehabilitirao 1992. godine. Njegov sin prof.dr.sc. Andrija Hebrang od 1990. godine, kao član HDZ-a obnaša niz visokih političkih dužnosti.
[10] U tvorničkom listu Svjetlost, od 6.rujna 1948., tiskan je jedan govor Bore Petrova s II.Radne konferencije u kojem je vatreno galamio: „Duh koji vlada u konstrukcionim uredima potpuno je nezdrav i stran duhu Nove Jugoslavije...Mi hoćemo, drugovi i drugarice da prekinemo, jednom za svagda s takovim nezdravim odnosima i shvatanjima i da kažemo svim našim drugovima koji nisu u stanju da shvate što se zbilo u Jugoslaviji od 1941. godine do danas, da shvate, jer je to njihova građanska i otadžbinska dužnost prema narodu i državi.”
[11] Jura Škreb, - prvi inženjer elektrotehnike koji je diplomirao na Tehničkom fakultetu 1928., nakon što je 1926. Visoka tehnička škola u Zagrebu reorganizirana je u fakultet. Naslov njegovog diplomskog rada je bio „Električna centrala sa razdiobom energije“. Radnja, pisana rukom predana je 21. lipnja 1928. godine. Nakon toga se zaposlio u Siemensu-Zagreb. UDBA ga je ubila 1946. godine. Službeno objašnjenje je bilo da se bacio kroz prozor zgrade na Zrinjevcu 7, u središtu Zagreba i počinio samoubojstvo. (To, naravno, nije nitko povjerovao).
[12] Ante Marković - (1924.,Konjic,BIH - 2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ, od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade.
[13] INEM - Inženjering za projektiranje i proizvodnju sistema industrijske elektronike i mjerne tehnike, osnovan 1. siječnja 1974.godine.
[14] Bernardo Jurlina, u Jugoslaviji bio je predsjednik sindikata Hrvatske. Poslije 1990. za kratko vrijeme promijenio nekoliko stranaka, od Markovićevog Pokreta za Jugoslaviju, HNS-a do HDZ-a. Bio je potpredsjednik prve hrvatske Vlade, a potom ministar rada, socijalne skrbi i obitelji. Bio prvi eksponirani politički konvertit i prema njemu je cijeli, neobično širok pokret prebjega dobio naziv jurlinisti.
[15]Stanko Stojčević, - (rođ. 1929.), hrvatski Srbin i tipičan partijski aparatčik, pripadnik tvrde komunističke struje, predsjednik Predsjedništva CK SKH ( Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) od 1986. do 1989., kada ga je zamijenio Ivica Račan. Bio je partijska „siva eminencija“ i kadrovik u Končaru.