20. 12. 2015
Gluposti i zablude (1) – Pet zabluda o rješavanju problema razvoja
Valjda bismo trebali biti svjesni da izlazak iz krize traži radikalne promjene dosadašnjeg načina razmišljanja koji nas je u krizu i doveo. Naravno, većina se slaže da su promjene nužne, ali „ne kod nas, već kod njih“. Za početak, možda bismo najprije trebalo priznati nekoliko zabluda koje su čvrsto ukorijenjene u hrvatskoj javnosti. Zabluda, naravno, ima mnogo više, ali sam sada izabrao njih pet.
U zemlji koja je dugo u krizi kao Hrvatska trebalo bi se pitati zašto smo u krizi, kako iz krize izaći i kako promijeniti dosadašnji način razmišljanja i djelovanja koji nas je u krizu i doveo. Nije jednostavno dati odgovor na sva ta pitanja, jer grešaka ima mnogo, učinjeno je mnogo gluposti i krivih poteza, namjernih i nenamjernih, a odnos prema razvoju društva pun je velikih zabluda kojih se većina znanstvenih, političkih i ostalih „elita“ čvrsto drži i danas.
Valjda bismo trebali biti svjesni da izlazak iz krize traži radikalne promjene dosadašnjeg načina razmišljanja koji nas je u krizu i doveo. Naravno, većina se slaže da su promjene nužne, ali „ne kod nas, već kod njih“.
Za početak, možda bismo najprije trebalo priznati nekoliko zabluda koje su čvrsto ukorijenjene u hrvatskoj javnosti. Zabluda, naravno, ima mnogo više, ali sam sada izabrao njih pet.
U analizi problema razvoja i tih zabluda o razvoju koristiti će mi briljantna knjiga američko-kanadske teoretičarke razvoja gradova Jane Jacobs[1] Gradovi i bogatstvo naroda - Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj[2]. Njezini zaključci su uistinu univerzalni i mogu se u punom smislu primijeniti i za našu situaciju. Bio sam sretan kada sam pročitao tu knjigu, jer sam našao podršku stavovima koje i ja i neki moji kolege zastupamo godinama, ali su nas uvijek razne znanstvene i medijske „veličine“ bahato i s podsmjehom „poklopile“ s obrazloženjem da naše razmišljanje nije znanstveno.
Jane Jacobs
(izvor slike: http://www.janeswalkottawa.ca/...)
1.ZABLUDA - Makroekonomisti će pronaći rješenje za probleme gospodarstva
Kada se govori o ekonomiji, kada se traže stručnjaci koji će autoritativno objasniti što se i zašto događa i što treba učiniti, uvijek se zovu samo makroekonomisti, poneki financijaš ili porezni stručnjak. U jednom uglednom poslovnom časopisu poznati ekonomist je 2007. rezolutno napisao: «U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike[3] ..." To je tipičan primjer kako makroekonomisti gledaju na svijet i pojave u gospodarstvu. Oni vjeruju da sjedeći u kabinetu, nakon što prouče neke trendove i financijska izvješća, mogu odlučiti o poreznim stopama, možda i o tečaju kune, upisati neke brojke u neke tabele i gospodarstvo će se najednom pokrenuti, povećati će se izvoz i zapošljavanje. Međutim, pokazalo se da to jednostavno tako ne ide, da je taj kut gledanja strašno uzak, a kada postane dominantan i jedini koji se sluša, tada može postati i opasan.
Teza uvaženog ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti hrvatskog gospodarstva na isti način kao da kažemo da će «samo Zakon o sportu omogućiti da Dinamo osvoji Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti.»
Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta.
(Izvor slike: http://nogomet.lzmk.hr/...)
Ali u utakmicama (i tržnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji daju golove - i u domaćem prvenstvu i europskim kupovima. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu.
(Izvor slike: http://www.24sata.hr/...)
Mi trebamo stvarati nove, konkurentne proizvode i nova, poslovno efikasna poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu. Sama porezna i fiskalna politika neće stvoriti nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, neće dati sposobnost za razvoj onima koji tu sposobnost nemaju. Naravno, porezna i fiskalna politika može stvoriti okvir u kome će poduzetnici lakše poslovati i biti više motivirani za izvoz. Ali to nije dovoljno i sigurno nije "jedino što nam preostaje".
Za davanje „golova na tržištu“ poduzetnik treba imati u prvom redu konkurentan proizvod i treba ga znati prodati. Konkurentnost se stvara u radionicama i laboratorijima, na CAD/CAM računalima, na poljima i maslinicima, CNC strojevima i ispitnim pultovima, na računalima za razna programiranja, u borbi na tržištu, a ne u kabinetima i simpozijima u Opatiji, surfajući po Internetu i analizirajući kamatne i porezne stope, rast dionica ili proučavajući ankete ili trendove, ove ili one. Naši znanstvenici, makroekonomisti ne znaju kako se zabijaju golovi, oni ne poznaju poduzetnike i ne znaju kako se pobjeđuje na tržištu. Odrastaju na fakultetima, institutima i bankama i većina nikada nije bila u nekom proizvodnom poduzeću i jednostavno ne poznaju proces stvaranja izvoznog proizvoda, a posebno ne složenog proizvoda koji je rezultat istraživanja i razvoja. Oni ne znaju kako dišu poduzeća, što se u njima događa, oni ne znaju što bi trebalo učiniti da bi se poduzeća ponašala onako kako njihove makroekonomske analize očekuju.
Sjedeći u svojim kabinetima oni ne poznaju niti ne žele upoznati stvarni život. Svjesni su da treba povećati izvoz, ali ne znaju što konkretno treba učinit da bi se to ostvarilo. I misle da će se izvoz ostvariti sam od sebe, nakon što u nekom kabinetu na računalu u neku tabelu ubace neke nove porezne stope ili neka pravila fiskalne politike.
Ili pritisnu na neki gumb.
(Izvor slike: Večernji list, 25.2.2010.)
Za mnoge zemlje koje su se željele izvući iz siromaštva, ali i za nas u ovim tranzicijskim uvjetima savjeti makroekonomista su često bili nekorisni, a ponekad i opasni.
Jane Jacobs piše: «Makroekonomija kakva postoji danas ne sadrži korisne naputke, jer ne otkriva gotovo ništa o tome kako blagostanje nastaje i propada. Niti jedna znanost ili disciplina, za koju se pretpostavlja da je znanstvena, nikada nije bila tako velikodušno plaćana. I nikada eksperimenti nisu za sobom ostavljali toliko olupina, neugodnih iznenađenja, uništenih nadanja i konfuzije ...»
Za stvaranje nove hrvatske industrije i novih izvozno konkurentnih proizvoda, naravno, da su neophodne analize makroekonomista i stvaranje poreznih fiskalnih okvira. Ali treba, u prvom redu znati "kako pokrenuti složene procese razvoja i stvaranja novih, konkurentnih proizvoda, borbe na tržištu, itd.."
Nažalost i svojevremeno pokrenuta Hrvatska izvozna ofenziva (s kraja 2006.) svela se, po običaju, na dobre namjere i političke parole, trajala je dva dana i ubrzo više nikome nije bila zanimljiva. A trebala bi biti prisutna svaki dan, u medijima, svakom članku u poslovnim časopisima, na sveučilištima, komorama, svim institucijama i institutima. Kada sam predložio da se u poslovnim časopisima više piše i toj našoj izvoznoj ofenzivi, jedan urednik mi je rekao da je o toj temi napisano sve što je trebalo i da više nije zanimljiva. Umjesto izvozom, ministar financija se hvalio kako ide u Ameriku i uzima kredite.
Zanimljivi su i rezultati istraživanja velike konzultantske kuće A.T. Kerney koja ih je objavila u svojoj studiji Merger Endgames and Growth in Niches in Croatia, predstavljenoj 2007. na Adria Business Forumu. To su oni koji „s visoka“ cijelom svijetu, a posebno malim zemljama davaju skupo plaćene savjete o tome što treba raditi. Njihov je zaključak tada bio da najveći potencijal u Hrvatskoj imaju bankarski sektor, maloprodaja i građevinarstvo. Moš' misliti kako su to izvozno orijentirane industrije i kako će smanjiti trgovinski deficit. Čak i građevinarstvo koje je nekada gradilo mnogo vani, tada se okrenulo na domaće tržište, jer je tu profit bio mnogo veći, a vani je konkurencija strašna. Ubrzo nakon tih prognoza nastupila je svjetska financijska kriza koju sve te konzultantske kuće, svi ti mnogobrojni makroekonomisti, nobelovci i ekonomski gurui u svojim basnoslovno plaćenim prognozama nisu predvidjeli. I sve njihove procjene o najvećim potencijalima Hrvatske pokazale su se promašenim, a naše građevinarstvo je doživjelo potpuni slom.
NAPOMENA – možda se dolaskom gospodarskog stručnjaka na čelo Vlade nešto počelo mijenjati.
2.ZABLUDA - Razvoj se može kupiti
Oduvijek su mnogi moćnici kroz povijest nezadovoljni stanjem gospodarstva u svojim državama razmišljali o tome kako u kratko vrijeme svoje zemlje izvući iz zaostalosti. Mislili su da se može otići u inozemstvo i novcem, kreditima, darovnicama kupiti nove tehnologije, nova poduzeća, kupiti razvoj. I to će brzo riješiti sve gospodarske probleme i napraviti veliki skok u moderno društvo. Tako je početkom XVIII. stoljeća ruski car Petar Veliki (1672.- 1725.), nezadovoljan primitivnim stanjem i siromaštvom u Rusiji, pokušao kupiti gotovu, razvijenu ekonomiju. Otišao je u zapadnu Europu i proizvode i znanje kupovao od Nizozemske i drugih visoko razvijenih zemalja toga doba. U XX. stoljeću to je pokušao iranski šah Mohammed Reza Pahlavi (1919.-1980.), a sada to rade i bogate arapske zemlje. I nisu uspjeli kao ni mnogi prije njih i poslije njih. I šah i Petar Veliki, a i mnogi kod nas, su o razvoju razmišljali kao o zbirci pogona za proizvodnju, a ne kao o procesu promjene. Sam proces bio je nešto što ruski car nije mogao kupiti, a ni Zapadna Europa prodati.
Petar Veliki
(Izvor slike: http://www.rusi-zagreb.hr/...)
Kolike naše delegacije posjećuju razne uspješne zemlje i nisu baš mnogo od toga naučile. Često sam razgovarao sa „stručnjacima“ iz raznih ministarstava, komora i gradskih poglavarstava koji su putovali po svijetu i posjećivali mnogobrojne poduzetničke inkubatore i tehnološke parkove. Svaki put sam s tugom zaključio da nisu ništa naučili, nisu ništa shvatili, nisu ništa razumjeli, a bahatost i samouvjerenost im je neizmjerno porasla.
Dok sam još radio u onom starom KONČAR-u, prije 1990-tih, čitajući razna financijska izvješća uočio sam da su najnovije i najmodernije tvornice (u to vrijeme), s najmodernijom opremom, tvornica frižidera u Bitoli i tvornica motora u Ivancu, bili stalno veliki gubitaši. Ubrzo im se u stvaranju gubitaka priključila i nova tvornica solarnih ćelija u Splitu. A starije tvornice s iskusnim stručnjacima, s dugom tradicijom su i sa starom opremom uspješno poslovale.
To je iznenađenje za sve one koji sjedeći u kabinetima ili menadžerskim uredima misle da jednostavnom kupnjom ili presađivanjem tehnologije mogu pokrenuti razvoj.
Sorry, to jednostavno ne ide. Ali komu to mogu govoriti, kada o razvoju odlučuju ljudi koji nikada nisu sudjelovali u procesu razvoj. I razmišljaju na način koji s kroz stoljeća pokazao pogrješnim.
Kada će se i kod nas shvatiti jednu okrutnu istinu: «Razvoj se ne može nekome podariti. On se mora obaviti. Razvoj je proces, a ne kolekcija kapitalnih dobara. Razvoj je učini-to-sam proces; za svaku ekonomiju to znači ili da će ga izvesti sama ili nema razvoja.“
Procesi razvoja su veoma složeni, multidisciplinarni i treba ih razumjeti. Razvoj proizvoda treba poznavati, proučavati ga od same ideje, stvaranja, proizvodnje i ispitivanja proizvoda do tržišta, treba ga razumjeti i o njemu predavati na fakultetima. Nažalost, na našim fakultetima se bave samo segmentima tog procesa, bave se istraživanjima čiji rezultati završavaju u ladicama ili samo u časopisima. A cjelovitim, kompleksnim procesima razvoja gradova, gospodarstva i cijelog društva uzimajući u obzir sve procese i utjecaje ne bavi se nitko.
3.ZABLUDA - Novac koji se ulijeva u nerazvijene krajeve pokrenuti će razvoj i smanjiti jaz između bogatih i siromašnih krajeva i država
Novac koji se slijeva(o) u nerazvijene krajeve od doznaka emigranata iz inozemstva, socijalne pomoći, subvencija, kredita Svjetske banke, nigdje nije pokrenuo razvoj. Milijarde dolara koje se slijevaju u Afriku nisu napravile nikakav pozitivan pomak. O tome govore i naša iskustva. Ogroman novac od naših «gastarbajtera» koji se slijevao u bivšu državu nije stvorio uspješno gospodarstvo, niti su svi tadašnji silni fondovi za nerazvijene unaprijedili Kosovo ili BIH. Samo su stvarali Obrovce[1] i sijali iluzije koje još uvijek gaje i političari i prosti puk.
Tvornica glinice u Obrovcu bila je “objekt od interesa za širu društvenu zajednicu” kojim se htjelo pomoći nerazvijenom kraju u zaleđu Zadra. Na kraju to je bila najveća promašena investicija u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka. Zanimljivo je da su znanstvenici Ekonomskog instituta u Zagrebu kroz svoju studiju dali pozitivnu ocjenu cijelom projektu. O tome govori Neven Barač, u to vrijeme generalni direktor Privredne banke Zagreb, uključene u financiranje investicije u Obrovcu[2].
Nakon početka rada tvornice i stvaranja gubitaka, Predsjednik Sabora Jure Bilić 1978. dao je zadatak Ekonomskom institutu da izradi studiju ekonomskog položaja tvornice glinice Jadral iz Obrovca i dokažu da je to dobra investicija. Za nekoliko mjeseci direktor Ekonomskog instituta dr.Dragomir Vojnić posjetio je dr.Ivu Perišina[3], moćnog političara u ono vrijeme, u njegovu stanu.
„Druže Ivo, elaborat je gotov i Jadral je dobra investicija i uspješno će poslovati bez problema s boksitom, prijevozom, crvenim muljem…“ – rekao mu je otprilike, svjedoči Neven Barač. Tako je perjanica ekonomske mudrosti, Ekonomski institut Zagreb, primjenom svoje “znanosti” utvrdio da je Jadral rentabilan. Prava poslovna studija izrađena nakon toga je pokazala da tvornica prodajnom cijenom ne može pokriti ni varijabilne troškove (boksit + uloženo + struja) pa što više radi, pravi veći gubitak.
Eksperti Ekonomskog instituta su se tada sa svojom studijom stvarno „proslavili“, a i u novoj su državi uvaženi ekonomski savjetnici.
Srušen 73 metara visok tvornički dimnjak, zadnji simbol neuspješnog projekta socijalističke ekonomije.
(izvor slike: http://www.057info.hr/...)
Nažalost, ništa se nije naučilo i dalje se kod nas razmišlja na nekadašnji način. Budući da ne znaju kako se pokreće poduzetništvo, gospodarstvo i izvoz, onda političari i razni činovnici iz svojih kabineta samo lansiraju razne programe i potpore te usmjeravaju novac iz proračuna „lijevo i desno“, bez neki značajnijih rezultata.
Svake godine pojedine naše vlade u poduzetništvo ulijevaju stotine milijuna kuna raznih potpora, a to nikako ne uspijeva značajno pokrenuti poduzetništvo. U poljoprivredu se ubacuju milijarde kuna raznih potpora i poticaja, a seljaci svake godine protestiraju i s traktorima dolaze pred Ministarstvo poljoprivrede.
Protesti poljoprivrednika
(izvor slike: http://24sata.info/...)
Jane Jacobs u svojoj knjizi kaže: «Ukupno gledajući, doznake koje su oni slali nisu bile beznačajne. Turska i Jugoslavija, na primjer, godinama su izvještavale kako su doznake najveći pojedinačni izvor strane valute, veći od zarada njihovih zemalja na izvozu roba ili od turizma. Pa ipak, kad su se ti radnici vratili kući, njihovi gradovi i sela nisu bili ništa sposobniji prihvatiti ih nego kad su odlazili. …. I premda su doznake bile dovoljno velike da prouzroče promjenu osobnog standarda pojedinaca, one nisu ništa učinile da stagnaciju gospodarstva preokrenu u razvoj. Transferi novca iz bogatih u siromašne regije otklanjaju bijedu, ali ne mogu učiniti ništa na prevladavanju uzroka siromaštva«.
4.ZABLUDA - "Presađena" ekonomija pokrenuti će razvoj
Naši mediji i naši političari puni su vapaja kako nam trebaju strane investicije, strana poduzeća koja će zapošljavati naše radnike i naravno pokretati naš razvoj. To je iluzija kojoj su podlegle i druge tranzicijske zemlje, pa se mnoge, posebno Slovačka, hvale, kao dobri đaci da na tom području postižu uspjehe. I zapravo se takmiče tko će više takvih «presadnica» presaditi u svoje gospodarstvo. U Slovačkoj oko 60% radne snage zaposleno je u pogonima njemačkih tvornica automobila. (To samo znači da direktori i vlasnici njemačkih tvornica mogu imati (pre)jak utjecaj na Slovačku.)
Međutim, je li netko proučio kakav značaj imaju «presadnice» (transplant) kod nas. Uzmimo primjer poduzeća Erriccson Tesla. ( Bez obzira kako je nastalo to poduzeće, mislim da je to danas klasična «presadnica»). Proučimo kakav značaj ima za naše gospodarstvo i usporedimo ga s ulogom koju je „staro“ poduzeće Tesla imalo nekada. Stavimo na stranu današnju učinkovitost poslovanja, broj ljudi, produktivnost u radionicama, jer bi to nekadašnja Tesla mogla postići i bez Erriccsona, novog vlasnika iz Švedske, kao što su to postigle Končareve tvornice koje su prošle stečaj.
Novi vlasnik je u Tesli odmah otpustio veliki broj radnika, a nakon toga Tesla Erriccson je i dalje nastupala na istim onim tržištima na kojima je nekadašnja Tesla stekla uglednu tržišnu poziciju. Nisu se otvorila nikakva nova tržišta za ovu zagrebačku tvornicu.
Nekada su Tesla, Končar, Prvomajska, TPK i ostale velike tvornice bile duboko ukomponirane u gospodarsko tkivo grada. Bili su veliki izvoznici, imali su mnogo kooperanata i na taj način pokretali razvoj mnogih drugih poduzeća, nadomještale su uvoz mnogih proizvoda, obrazovali su radnike za svoje potrebe, bili su dio društvene gradske zajednice, a končarevci, teslaši, prvomajci bili su ponosni što rade u tim poduzećima. Sada je Erriccsson Tesla „transplant“ (presadnica) u tijelu grada i gospodarstva. Oni korektno plaćaju svoje radnike, korektno plaćaju poreze, ali su jako malo povezani s okolnim gospodarstvom i jakom malo utječu na razvoj Grada. Rade samo što im „gazda“ iz Švedske naredi. Jedino su povezani s FER-om koji im «lifra» odlične stručnjake.
Kada će jednom uprava u Švedskoj zaključiti da su Hrvati puno skuplji od Kineza i Indijaca, zatvoriti će tvornicu, pokupiti će se i otići na Istok. Jedan broj ljudi ostati će bez posla, a na mjestu tvornice, na Selskoj cesti izgraditi će se, vjerojatno, supermarket. A Grad će ostati još manje sposoban da napreduje i razvija gospodarstvo. Kao što se dogodilo u mnogim gradovima u svijetu. Ali to nikoga kod nas ne zabrinjava.
Opet će mi pomoći autoritet mudre Jane Jacobs, jer meni neće naši „mudraci“ vjerovati: «Presadnice su se pokazale kao slabi temelj za autohtoni industrijski razvitak. Kad zatvore ili ponovo transplantiraju svoje proizvodne pogone, one za sobom ostavljaju samo ekonomski vakuum.
Ako naš jeftin rad može biti od koristi strancima, onda bismo ga trebali biti sposobni i sami iskoristit»
5.ZABLUDA - Supstitucija uvoza je opasna politika
Na temu supstitucije uvoza ja sam posebno osjetljiv. Trebamo se samo sjetiti kako su godinama ugledni ekonomisti i analitičari svoju karijeru gradili na ismijavanju tzv. supstitucije uvoza. Čak su „s visoka“, podcjenjivački gledali na nas koji smo smatrali da je supstitucija uvoza jedan normalan, pozitivan korak u razvoju poduzetništva. Nisam nikada mogao shvatiti što je loše u tome, ako neki naš poduzetnik otiđe u skladište HEP-a ili HŽ-a i tamo vidi ogromne količine uvozne robe i kaže: „I ja bih to mogao napraviti i po mnogo nižoj cijeni. A kod toga ću zaposliti naše ljude“.
(Izvor slike: http://ivora.eu/...)
Zato sam konačno u jednom svom članku[1] 2008. napao stavove kritičara supstitucije uvoza kao smiješne i potpuno neopravdane. Dosta dugo nakon toga je i urednik časopisa konačno u svojoj kolumni priznao da je i on dugo bio u zabludi, kada je bio protiv supstitucije uvoza. Tako da smo konačno supstituciju uvoza „izvukli iz ilegale“.
Naravno, kod toga mislim na supstituciju uvoza kroz poduzetništvo koju treba poticati.
Ako se supstitucija uvoza odvija na razini države s dirigiranom gradnjom tvornica za supstituciju uvoza, kao što se to nekada, u socijalizmu radilo, to je nešto drugo i takvi politički pothvati obične ne uspiju. Dugo je trebalo da naši znanstvenici i kolumnisti konačno shvate razliku između tih dviju vrsta supstitucija uvoza.
Opet koristim kao pomoć mudrost Jane Jacobs koja ističe veliku važnost supstitucije uvoza i kaže: «..gradovi rastu i postaju ekonomski svestrani zamjenjujući robu koju su nekad uvozili robom koju sami proizvode. Sljepilo za tu svakodnevnu, običnu stvarnost izvor je većeg dijela konfuzije u našem općem razmišljanju o ekonomiji, i izvor je mnogih besmislica, uzaludnog trošenja i propuštenih prilika za razvoj.
Gospodarski život razvija se milošću inovacija, a širi se milošću nadomještanja uvoza. Gradska supstitucija uvoza u samom je korijenu ukupne gospodarske ekspanzije.»
Jane Jacobs posebno ističe: «Gradovi zahtijevaju stalno ulaganje energije u dva specifična oblika: inovacije, koje su u svojoj biti ulaganje ljudske domišljatosti i pronicljivosti; i dovoljno obilato nadomještanje uvoza, koje je u biti ulaganje sposobnosti ljudi za prilagodljivo oponašanje. Korist od gradova je u tome da oni osiguravaju okruženje, ozračje, kontekst u kojem se ti inputi – pronicljivost i prilagodljivost – mogu uspješno ubrizgavati u svakodnevni gospodarski život.»
Da bi mogli realizirati ove mudre misli Janet Jacobs gradovima trebaju upravljati ljudi koji to razumiju. Nažalost, našim gradovima upravljaju ljudi koji mnogo toga ne razumiju, a inovacije uopće ne razumiju. Potpora inovacijama se svela na potporu „inovacijskom turizmu“ kroz koji vješte i spretne inovacijske udruge putuju po cijelom svijetu, od izložbe do izložbe, od Pittsburgha do Malezije, na trošak gradske blagajne. A u gradovima se još manje razumije kako bi se kroz supstituciju uvoza moglo poticati razvoj poduzetništva.
I što sada
Nema lakih rješenja, najmanje rješenja koja se «vade iz rukava» ili izmišljaju samo sjedeći u kabinetu. Trebalo bi najprije nešto naučiti od loših iskustava i loših primjera. A mnogo naučiti i od tuđih i promašaja i uspjeha.
A prvo se treba osloboditi opasnih i dugotrajnih zabluda i prihvatiti se posla.
[1] Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama, Lider, 7.studenog 2008.
[1] Obrovac - gradić u Zadarskoj županiji, na rijeci Zrmanji, 11 km od njezina ušća u Novigradsko more. Poznat po tvornici glinice Jadral, sagrađenoj 1977., koja je trebala pomoći tom nerazvijenom kraju. To je bila najveća “promašena” investicija u bivšoj Jugoslaviji u koju se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara. Prestala raditi 1981.
[3] Ivo Perišin, -(1925. - 2008.), hrvatski ekonomist, pedagog, političar i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, redoviti član HAZU. Kao istaknuti financijski stručnjak, obavljao značajne dužnosti - generalni direktor NB Hrvatske, podsekretar u Saveznom sekretarijatu za financije, guverner Narodne banke Jugoslavije, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora, predsjednik Sabora SRH, a od 1978.-1986. godine predsjednik Saveznog Savjeta za privredni razvitak i ekonomsku politiku. Do kraja 2007. godine objavio je 30 knjiga i 160 studija,
[1] Jacobs, Jane – (1916.-2006.), američko-kanadska novinarka, spisateljica i teoretičarka razvoja gradova. Napisala je niz knjiga, najpoznatije su joj knjige The Death and Life of Great American Cities (1961) i Cities and the Wealth of Nations (1984), (hrvatski prijevod Gradovi i bogatstvo naroda, 2007.) Po njoj je 2007. nazvana nagrada za razvoj urbanog dizajna Jane Jacobs Medal.
[2] Jane Jacobs, (2007.), Gradovi i bogatstvo naroda - Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj, Metropress, Zagreb.