14. 07. 2024
Anatomija novog društva (4) - Zašto se čita sve manje
Danas generacije mladih ljudi imaju veće mogućnosti obrazovanja nego ijedna generacija u povijesti čovječanstva. Međutim, izgleda da im je pismenost, sposobnost čitanja, intelektualna zrelost i sposobnost samostalnog zaključivanja sve manja. Zar to nije jedan nevjerojatan apsurd 21. stoljeća?
NAPOMENA- ovo je proširen i nadopunjen tekst objavljen 11.10.2015. godine. A 22.7.2024. promijenjen je naslov teksta.
Knjiga u 21. stoljeću
(Izvor slike: nepoznat, slika došla na mobitel)
Uvod
Početkom srpnja 2024. u medijima se moglo pročitati o katastrofalnim rezultatima učenika na državnoj maturi.
„Katastrofalni rezultati na eseju iz hrvatskog jezika jedno su od glavnih obilježja ovogodišnje državne mature: svaki peti maturant (21,7 posto), ili njih ukupno 5869, esej je napisao ispod praga prolaznosti. Ukratko, pao je na eseju. Još je gori podatak da je najviše od tog broja, ukupno 4769 ili 17,6 posto maturanata, iz eseja kojemu je tema bilo jedno od kultnih djela svjetske književnosti "Zločin i kazna" F. M. Dostojevskog, dobilo - nula bodova. Drugim riječima, svaki šesti maturant ili je predao prazan papir, ili nije imao dovoljan broj riječi u tekstu, ili je promašio temu. Lani je takvih bilo samo 7,3 posto.
Budući da je lani vraćen prag prolaznosti na eseju iz hrvatskog, odnosno taj se predmet na maturi ne može položiti ako se iz eseja ne dobije pozitivna ocjena, kataklizma na eseju bitno se odrazila i na prolaznost iz tog obaveznog predmeta. Tako je hrvatski jezik pao svaki peti maturant (22,4 posto), što je enorman porast u odnosu na lani, kada ih je bilo 13,1 posto.
To je nešto što nas nikako ne smije ostaviti ravnodušnima i to je ono što je u najvećoj mjeri obilježilo ovogodišnju državnu maturu. Da postoji problem pisanog izražavanja naših učenika, potvrdili su i nedavni rezultati nacionalnih ispita u četvrtim i osmim razredima osnovnih škola. Vjerojatno suvremene tehnologije, način na koji mladi komuniciraju, kao i nedostatak čitanja pridonose tome. Ovim ne baš sjajnim rezultatima trebao bi se pozabaviti svatko u svojoj zoni odgovornosti, kako fakulteti na kojima se obrazuju budući nastavnici, sami nastavnici u školama, ali i državne institucije, poput Agencije za odgoj i obrazovanje zadužene za stručna usavršavanja nastavnika - pozvao je Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), koji nije mogao skriti razočaranje šokantnim rezultatima eseja iz hrvatskog jezika..“ (Jutarnji list, 10.7.2024.)
„Učenici masovno popadali maturu jer nisu znali što znači riječ - požrtvovnost. Odgovarali su kao da riječ "požrtvovnost" znači isto što i riječ "žrtva"
Primjer požrtvovnosti? Što je to požrtvovnost? Trebalo bi nam još malo konteksta... - konstatirale su četiri gimnazijalke, odlične učenice jedne zagrebačke gimnazije, tijekom razgovora o tome da je više od 22 posto maturanata ove godine palo maturu jer nisu uspjeli skupiti ni 26,7 posto bodova iz pisanja eseja u kojem su trebali odgovoriti na pitanje: "Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu ‘Zločin i kazna‘ primjer požrtvovnosti" (Jutarnji list, 10.7.2024.)
Maturanti 2024.
U studenom 2018.godine bio sam na servisu s autom i čekajući popravak oduševljeno sam pričao kolegi, inženjeru u mirovini kako sam pročitao rukopis odlične knjigu o razvoju elektronike u Hrvatskoj. Knjigu je napisao Mirko Kuljiš, uvaženi gospodin od 90 godina, (nažalost, sada pokojni). Moga kolegu nije previše zanimala tema knjige niti činjenica da čovjek u vrlo ozbiljnim godinama može napisati vrijednu knjigu punu mnogobrojnih povijesnih i tehničkih podataka. On je bio šokiran kada sam mu rekao da knjiga ima 500 stranica i da sam ju pročitao. „Kaj stvarno, to si pročitao? Stari moj, ne mogu vjerovati, ja ti više ne mogu pročitati ništa dulje od pola stranice“.
Zar niste primijetili sve više ljudi koje užasava svaki tekst duži od pola stranice i nisu ga u stanju pročitati. Zar niste primijetili da se u komentarima na neke malo duže tekstove na portalima često može pročitati: „Nisam pročitao cijeli tekst, ali ću dati svoje mišljenje“.
Jedan prijatelj pričao mi je da je svom unuku poklonio Šegrta Hlapića.(To je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao). Nakon tjedan dana pitao je unuka: „Kakva ti je knjiga?“, „Nisam ju još počeo čitati“, odgovorio mu je unuk. Djed ga je to pitao svakih par dana i bio je jako žalostan kada je vidio da knjiga unuka uopće ne zanima. Inače, treba reći da unuk ima u svojoj sobi sva čuda tehnike od najsuvremenijih mobitela, računala s velikim ekranima do ogromnog televizora, a roditelji ga planiraju poslati u inozemstvo na školovanje.
U ljeto 2021. godine bio sam u knjižnici u Travnom i vidio sam jednog dječaka od desetak godina koji je tražio knjigu Šegrt Hlapić. Njegova mama je glasno zavikala knjižničarki koja je tražila knjigu: „Pronađite skraćenu verziju da ne mora čitati debelu knjigu.“
Svi se sjećamo, kada smo bili mali i išli s roditeljima u nekakve posjete, da nam je bilo užasno dosadno, sve smo gnjavili, roditelji nas nisu mogli smiriti. Sada, su došla druga vremena. Odrasli razgovaraju, a djeca su mirna, nikome ne smetaju, jer bulje u monitor računala i igraju nekakve igrice. A roditelji su ponosni kako su im djeca pametna. Koliko puta su nam neke bake ili roditelji pokazivali ponosno svoju djecu i unuke stare par godina „kako su pametna, jer već znaju uključiti računalo i igrati igrice ili gledati filmove“.
(Izvor http://www.roda.hr/...)
Jednom sam društvo jako šokirao kada sam im rekao da sam siguran da jedan mali seljačić koji ide s kravom na pašu koristi mnogo više informacija i mora više znati, mora brže reagirati i bolje koristi mozak od njihovog pametnog djeteta koje sjedi pred računalom i za igranje ili gledanje filmova koristi najviše desetak informacija i, naravno, izaziva divljenje roditelja, bake i djeda.
(Izvor: http://www.sjenica.com/...)
Roditeljima je već normalno, čak se hvale činjenicom da njihova djeca više ne čitaju lektiru, jer sažetke mogu pokupiti s računala i to smatraju velikim dometom 21. stoljeća. Ja mislim da mladi više ne vjeruju da je postojalo vrijeme u kojemu su ljudi čitali „Rat i mir“ ili „Anu Karenjinu“, knjige s nekoliko stotina stranica.
Knjiga u 21. stoljeću.
„Nema joysticka, nema miša, nema tipkovnice, pa kako listate stranice?“
(Izvor slike: nepoznat, slika došla na mobitel)
U Tehnološki park dolazili su nam studenti raznih fakulteta pa smo im pričali o poduzetništvu. Nakon predavanja, očekivao sam brojna pitanja. Nitko se nije javio. Profesor koji ih je doveo mi je rekao: „Nemoj se ništa čuditi. To je takva generacija. Pitao sam ih jednom koje su knjige te godine pročitali i nisu mi ništa odgovorili“.
Kada sam početkom 90-tih vodio jedan studij na Zagrebačkoj poslovnoj školi, tražio sam od studenata da pročitaju 5 temeljnih knjiga s područja menadžmenta i organizacije. Otpor je bio tako velik da sam morao odustati.
Jedan prijatelj, penzić „stare škole“ koji često ide u knjižnicu i posuđuje knjige, pričao mi je da bi iz knjižnice najradije izlazio poskrivečki, da ga nitko ne vidi, jer ga s knjigama pod rukom smatraju nastranim egzibicionistom, kakve treba izbjegavati.
(Kao što se može zaključiti, a želim i javno priznati, bez obzira na posljedice, ja spadam u onaj zastarjeli dio ljudske vrste, koji još čita knjige i koji vjeruje u pisanu riječ, vjerujem u znanje, a čak vjerujem u pristojnost u ljudskim odnosima. Naravno, to je vrsta koja izumire, jer ju je „vrijeme pregazilo“. Ali još se nedamo i prilično smo žilavi.)
Vrijeme u kojem su izumrli knjiški moljci
Na portalu www.zg-magazin.com.hr objavljen je 24.4.2023. tekst o rezultatima istraživanja o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj. Iz tog istraživanja se vidi da 60% hrvatskih građana ne čita knjige.
„U proteklih godinu dana barem jednu knjigu pročitalo je 40 posto građana Hrvatske, što ukazuje na nastavak trenda pada čitanosti u odnosu na protekle godine. Podatak je to iz Istraživanja o čitanosti i kupovini knjiga u Republici Hrvatskoj koje je u petak 21. travnja 2023. godine na otvorenju Noći knjige u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavila Tamara Kraus iz agencije Kvaka – Ured za kreativnu analizu.
Među osobama koje čitaju, najviše je onih koji pročitaju dvije knjige godišnje. Kao i prethodnih godina, najviše čitaju žene (47 %), visokoobrazovane osobe (71 %), osobe s prihodima iznad 13 tisuća kuna (45 %) i osobe koje žive u Istri i Primorju (58 %).
I dalje se najčešće čita beletristika (57 %), zatim publicistika (31 %) i stručne knjige (32 %), a najmanje knjige o umjetnosti (9 %) i stripovi (5 %).
Najveći postotak čitača knjige posuđuje u knjižnicama (47 %). Pročitanu knjigu kupuje 40 posto građana, 31 posto građana ju posuđuje od prijatelja, a 26 posto građana pročitanu je knjigu dobilo na poklon. Pročitanu knjigu češće od prosjeka kupuju osobe u dobi od 26 do 35 godina (54 %), dok je na poklon najčešće dobivaju oni stariji, koji imaju 65 i više godina (36 %).
Pomanjkanje interesa i dalje je glavni razlog ne kupovanja knjiga (56 %). Interes za knjigom najčešće nemaju muškarci (67 %), mladi u dobi između 16 i 25 godina (68%) te osobe s najnižim obrazovanjem (završena osnovna škola – 62 %). Druga dva najčešća razloga ne kupovanja knjiga su posudba u knjižnici i financije.
Sadržaje na internetu čita 63 posto građana, najviše osobe u dobi od 26 i 55 godina te visokoobrazovane osobe i osobe s primanjima kućanstva između 9 i 13 tisuća kuna mjesečno Najčešće se čitaju dnevne novine (51 %), a slijede portali i blogovi s autorskim i kritičnim sadržajem (23 %).“.
(Izvor: Čak 60 posto Hrvata ne čita knjige - ZG-magazin)
Sa sjetom se sjećam vremena u kojem su se čitale knjige, u kojem su se cijenile knjige, u kojem su postojali knjiški moljci. Mlade generacije nisu nikada čule taj pojam ni ne znaju što to znači i tko su to knjiški moljci. I ne znaju ništa o vremenu u kojem su postojali knjiški moljci, niti si razbijaju glavu pitanjem zašto su izumrli knjiški moljci i zašto bi to trebalo nešto značiti.
Sjetio sam se knjiških moljaca, kada sam u knjižnici naletio na knjigu Pavla Pavličića „Knjiški moljac – 99 uputa što sve treba znati o knjigama“. Knjiga na zanimljiv, čitljiv i fino duhovit način govori o knjigama i knjiškim moljcima.
„Jer, kada se za nekoga kaže da je moljac (i to knjiški), onda se ne misli da on s knjigama čini ono isto što pravi moljac čini s odjećom, to jest da ih kvari; obratno, tu se ima na umu nešto važnije, pa i ljepše: podrazumijeva se da se moljac tim knjigama hrani, da on od njih živi, baš kao što pravi moljac živi od vune. Ne želi se dakle kazati da je knjiški moljac štetan za knjigu, nego da je o knjigama ovisan, da bez njih ne može …….
Ukratko, čini se da taj izraz i nije izmišljen zato da bi nekoga uvrijedio, nego zato da bi se netko njime pohvalio..
Kako ih možemo prepoznati? Postoje, kao što je i red, tri kriterija.
Prvi je taj da se knjiški moljci bave knjigama i kad ne moraju. Ne samo da čitaju pošto izađu iz škole, nego slobodno vrijeme posvećuju isključivo knjigama: obilaženju po knjižarama, nošenju starih svezaka knjigoveži, uređivanju biblioteke. Knjige su za njih najljepša zabava na svijetu.
Drugo, oni o knjigama sve znaju. Ne samo da ih vole čitati, nego znaju i kako se knjige prave, pa će vas u razgovoru zasuti stručnim izrazima za formate, tipove slova, za vrste uveza i za razne druge radnje i pojave u vezi s knjigama. A da ne govorimo o tome što im znači kad nabave kakvo rijetko izdanje ili otkriju novi antikvarijat.
Treće, njima se sve uvijek svodi na knjigu. Ako vide kakav prizor na ulici, sjete se nečega iz knjige, ako se zaljube, pomisle da je to materijal za roman. Čini im se da je njihov život već negdje opisan. Čak ih i knjige podsjećaju uvijek samo na knjige……
Knjiški moljci su ugrožena vrsta… I, ako se nešto ne poduzme, knjiški će moljci potpuno nestati.
A to bi bilo šteta, odlučno tvrdim, jer sam i sam jedan od njih. Njihov život, naime, nije nipošto dosadan, a njihova iskustva spadaju u dragocjenu baštinu čovječanstva,“ napisao je Pavao Pavličić
Sve što se događa s knjigama, čitanjem i knjiškim moljcima mi teško pada, jer sam i ja, vjerojatno, jedan oblik knjiškog moljca.
Neuroznanost, „peglanja“ mozga i Bill Gates
Nekada sam mislio da se malo čita zbog toga što su se djeca, a i odrasli ljudi ulijenili, pa su prelijeni da čitaju knjige, jer mogu puno lakše slobodno vrijeme popuniti televizijom ili Internetom, odnosno „gumom za žvakanje za oči i mozak“. To je sigurno jedan od razloga. Živimo u vremenu u kojem se ljudima stalno nudi ugoda svake vrsti, do koje se dolazi bez ikakvog truda. Međutim, kada mi je u ruke dospjela jedna zanimljiva knjiga[1] Nicholasa Carra, „Plitko: Što Internet čini našem mozgu“, doznao sam da nije problem samo u lijenosti, već je problem mnogo složeniji. Mnogi više nisu u stanju pročitati knjigu, jer im se mozak u velikoj mjeri postupno degenerirao i više nije spreman i sposoban za određene misaone operacije. A najstrašnije je što se to događa i s djecom.
Nicholas Carr
Naslovnica knjige Nicholasa Carra
(Izvor slike: https://knjizaraum.hr/knjiga/plitko/)
Nicholas Carr u svojoj knjizi piše:
"U svakom slučaju, tako sam se osjećao, kad sam se počeo brinuti da mi se s korištenjem Interneta mijenja način na koji moj mozak obrađuje informacije. Činilo mi se neozbiljnim smatrati da bi to što prčkam po kompjutoru, običnom alatu, moglo imati dublje i trajnije posljedice na ono što mi se događa u glavi. Ali, bio sam u krivu. Kako su otkrili neuroznanstvenici, mozak, i um što iz njega proizlazi, vječito je u izradi. Koliko god bila revolucionarna, Mrežu (Internet) je najbolje shvatiti kao posljednji u dugom nizu instrumenata koji doprinose oblikovanju ljudskog uma… Deseci studija psihologa, neurobiologa, edukologa i web dizajnera ukazuju na isti zaključak: ulaskom na Internet stupamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno i ishitreno razmišljanje, te površno učenje…
Svakodnevna upotreba kompjutora, pametnih telefona, pretraživača i drugih instrumenata „stimulira mijenjanje moždanih stanica i otpuštanje neurotransmitera, čime se u našem mozgu postupno ojačavaju novi živčani putovi, a slabe stari“…
(Izvor:http://www.plivamed.net/...)
Možemo pretpostaviti da nam se živčani sklopovi posvećeni pregledavanju, dijagonalnom čitanju i dijeljenju pažnje na više zadaća šire i jačaju, a da oni koje koristimo za dubinsko čitanje i mišljenje s ustrajnom pažnjom kržljaju i smanjuju se.
Kakofonija podražaja Mreže dovodi do kratkog spoja kako svjesnog tako i nesvjesnog mišljenja i sprečava nas da mislimo i dubinski i kreativno.,.. Instrumenti uma pojačavaju pa onda i zatupljuju naše najintimnije, najljudskije prirodne sposobnosti – sposobnost razmišljanja, opažanja, pamćenja, osjećanja."
(Izvor:http://www.jutarnji.hr/...)
Sada mi je jasno zašto Bill Gates svojoj djeci nije dozvoljavao da se igraju na računalu više od jedan sat na dan. (Ne znam koliko je ta priča točna, ali lijepo zvuči.)
Kada govorimo o čitanju knjiga i o korištenju Interneta, trebam reći, da ne bi bilo zabune, ja sam uvjeren da je Internet poslije izuma kotača najveći, a vjerojatno i jedan od najkorisnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali sada ne govorimo o toj strani Interneta. Isto tako sam uvjeren da se surfanjem i guglanjem po Internetu ne stiče znanje, već se samo velikom brzinom skuplja ogromna količina informacija. Da biste dobili znanje trebate čitati razne knjige, razmišljati o njima, shvatiti ih, čak i razgovarati o njima.
Manfred Spitzer
U rujnu 2021. godine naletio sam na zanimljiv članak dr.sc. Marije Ott Franolić „Kakve su šanse dvopismenog mozga? Četiri knjige o digitalnom dobu i čitanju.“ objavljen na portalu ideje.hr. U tekstu autorica analizira nekoliko knjiga koje se bave sličnom tematikom kao i knjiga Nicholasa Carra „Plitko“. Dvije od njih su knjige njemačkog psihijatra, psihologa i neuroznanstvenika Manfreda Spitzera koji već dvadesetak godina upozorava na opasnosti pretjerane upotrebe digitalnih tehnologija, osobito kod djece koja još nemaju posve razvijen mozak. Kod nas su prevedene „Digitalna demencija“ (2018.) i „Epidemiju pametnih telefona“ (2021.), objavljene u Nakladi Ljevak.
Osnovna je teza obiju knjiga da svakodnevno korištenje digitalnih medija na nas ostavlja brojne negativne posljedice. Mozak se korištenjem stalno mijenja, on je proizvod evolucije koji uvijek uči, kržlja ako se ne koristi, i obrnuto, posebno razvija područja koja pojačano koristimo. Spitzer nudi primjer londonskih taksista kojima je povećan dio mozga zadužen za navigaciju, te violinista koji imaju povećano područje u mozgu za prste lijeve ruke.
Dvije knjige Manfreda Spitzera.
(Izvor slike: www.ideje.hr)
Spitzer navodi analizu PISA-e iz 50 zemalja koja je tijekom deset godina pokazala: što je više neka zemlja uložila u digitalnu infrastrukturu, to je veća vjerojatnost da će se postignuća učenika u toj zemlji srozati.
PISA testiranja (Programme for International Student Assessment) međunarodna su istraživanja procjena znanja i vještina petnaestogodišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a. Osnovana su s ciljem ocjenjivanja razine obrazovanja među mladima u glavnim industrijskim zemljama. Provode se svake tri godine.
Spitzera brine i činjenica da društvene mreže ne dovode do boljih kontakata nego do površne komunikacije i socijalne izolacije, do vršnjačkog nasilja – a sve to može biti put u otuđenje i depresiju i utjecati na smanjenje socijalnog mozga, osobito kod mladih ljudi.
Posljednjih godina zanemarujemo potrebu za pamćenjem podataka jer sve možemo naći na internetu. Time dugoročno gubimo lakoću zapamćivanja, stručno znanje i mogućnost za samostalnu mentalnu aktivnost, tj. za učenje koje se kod odraslih odvija tako da se nove informacije lijepe za već postojeće. A da bismo razmišljali sami, moramo biti u stanju čitati i učiti sami, tvrdi Spitzer
Mladi ljudi odrasli s tehnologijom, tzv. ‘digitalni urođenici’ (za razliku od starijih ‘digitalnih pridošlica’), u većini slučajeva neko vrijeme nasumce klikaju i nemaju sklonost vraćanju pouzdanom izvoru: traže horizontalno (površno), a ne vertikalno (dubinski). Surfanjem i prelijetanjem sadržaja ne možemo znanje posve usvojiti – potrebno nam je aktivno sučeljavanje sa sadržajem, trebamo kritički o njemu razmišljati, dovoditi ga u pitanje i ponovno sistematizirati, ali i preslagivati svoje dileme ako se hipoteze promijene.
Zbog plitkog načina usvajanja znanja i prelijetanja umjesto čitanja, počelo nam je nedostajati mentalne dubine. Što dublje obrađujemo sadržaj to ćemo ga bolje zapamtiti (npr. bolje se uči fizičkim posjetom muzeju nego gledanjem videa o istom sadržaju). Vrijedi i obrnuto – što površnije pristupamo nekom sadržaju, manja je vjerojatnost da ćemo ga zapamtiti, shvatiti i zauvijek naučiti.
Mogli bismo reći da smo svoju mentalnu aktivnost prepustili digitalnim uređajima, a kako učenje pretpostavlja samostalnu mentalnu aktivnost, Spitzer digitalne medije naziva „sredstvima za sprečavanje učenja“.
Važna je odlika čitanja u paradoksu da se ne mičemo s mjesta, čitamo u tišini i osami i istovremeno poboljšavamo svoje socijalne vještine, za koje je Spitzer također zabrinut jer su u opadanju zbog nedostatka stvarnih kontakata s ljudima.
Pitanje ostaje, naravno, kako odvojiti vrijeme za mirno čitanje u ubrzanom svijetu, tj. kako da odrasli zadrže vještinu dubinskog čitanja i kako da je mladi ljudi uopće steknu.
Maryanne Wolf
Maryanne Wolf, neurolingvistica istražuje što mozak čini dok čita. Zanima je kako su ljudi uspjeli ovladati pisanom riječju i na koji je to način postala prednost u njihovom intelektualnom razvoju. U knjizi „Čitatelju, vrati se kući“ (Naklada Ljevak, 2019.) razmatra utjecaj digitalnih tehnologija na čitanje, pisanje i razmišljanje – pita se hoće li tehnologija promijeniti naše mozgove, osobito mlade? Hoće li ta djeca razviti različite sklopove u mozgu i kakve će biti implikacije za pojedinca i društvo?
Knjiga Maryanne Wolf
(Izvor slike: https://www.ljevak.hr/popularna-znanost-i-tehnologija/23675-citatelju-vrati-se-kuci.html)
Mozak je pripremljen za učenje mnogih neprirodnih stvari, prilagodljiv je, zato smo i naučili čitati (što je jedno od najvećih postignuća homo sapiensa, nijedna druga vrsta to nije postigla), ali sada se zbog digitalne tehnologije sve više prilagođavamo letimičnom ‘skeniranju’ teksta bez udubljivanja i pamćenja (neki čak procjenjuju da se prosječan raspon pamćenja mnogih odraslih osoba tijekom proteklog desetljeća prepolovio).
Osobito je ugroženo dubinsko čitanje koje nam je promijenilo strukturu mozga i prirodu misli, pa je bitno da ga zadržimo. Za razvoj dubinskog čitanja potrebne su godine treninga, ali i predznanje koje nam omogućuje da s lakoćom pratimo sadržaj, a danas sve manje pamtimo i to postaje problem.
Wolf je svjesna da znanja moramo stalno dograđivati i kritički propitkivati jer naš svjetonazor određuje ono što vidimo, no istovremeno moramo paziti da ne upadnemo u zamku o kojoj je govorio povjesničar tehnologije Edward Tenner: „Bila bi šteta kad bi izvanredna tehnologija na kraju ugrozila intelekt koji ju je proizveo.“
Glup, gluplji u sve složenijem svijetu
Ako utjecaju Internata dodamo i televiziju s mnogobrojnim meksičkim i ostalim sapunicama i filmove tipa „Glup, gluplji“, tada nije čudo da se ljudski mozak kod mnogih polako, ali bespovratno degenerira. Ljudi se polako pretvaraju u „zombije“, koji sve manje koriste mozak i kojima svaka rečenica koja ima „više od subjekta i predikata“ predstavlja nepotreban i preteški misaoni teret. I čiji se intelektualni horizont prostire od „frižidera u kuhinji do televizora u dnevnoj sobi na kojem gledaju sapunice“. Takve zombije pored svega karakterizira velika intelektualna lijenost i gubitak bilo kakve intelektualne znatiželje. S njima je lako preko medija manipulirati i navesti ih da rade i misle ono što im se sugerira. Zato su oni temelj današnjeg „demokratskog izbornog procesa“.
I što je najstrašniji, takvi na izborima, jer su često u većini, odlučuju o smjeru u kome će se društvo razvijati i kakvo će biti društvo u kome rastu naša djeca.
Scena iz filma "Glup, gluplji"
(Izvor:http://www.jutarnji.hr/...)
U Americi je taj proces vrlo rano počeo i jako je daleko dogurao. Desetljeća peglanja mozga holivudskim filmovima, sapunicama i raznim emisijama kao što je Jerry Springer Show pretvorila su prosječne Amerikance, te vrijedne i marljive ljude, u „zombije“ koji su na intelektualnoj razini „15-godišnjaka“. A nama je Amerika u svemu uzor.
Apsurd 21. stoljeća
U današnje vrijeme ljudima su na raspolaganju moćne tehnologije i nevjerojatne mogućnosti komuniciranja, gotovo bezgranične mogućnosti dobivanja informacija i znanja, a uz to imaju dosta vremena da to mogu koristiti. I umjesto da prosječan čovjek 21. stoljeća bude sve pametniji, da koristi sve te mogućnosti u samostalnom razmišljanju i odlučivanju, ljudi postaju sve „bedastiji“, pokazuju sve veće neznanje i nevjerojatnu podložnost utjecaju medija.
Civilizaciju su stvorile knjige, pisanje i čitanje knjiga, a mi smo u 21. stoljeću došli u situaciju da ljudi sve manje čitaju, čak su sve manje sposobni čitati knjige.
Prazninu u sebi i svoje slobodno vrijeme ispunjavaju šećući s psima u parku, surfajući po mobitelu i gledajući priglupe emisije ne TV.
Boris Beck u knjizi „Jednorog u virtualnoj šumi - čitanje, učenje i razumijevanje digitalnih medija“ objavljenoj 2022. godine, o tome piše:
„U Hrvatskoj tisuće maturanata prolazi maturu iako predaju posve prazan list papira umjesto eseja. Znatan broj srednjoškolaca posve je nesposoban složiti nekoliko suvislih rečenica na zadanu temu – možete maturirati i biti funkcionalno nepismeni. Pismenost se, naime, ne sastoji samo od poznavanja slova. Visoki postotak pismenosti u nekoj zemlji znači da se gotovo svi znaju potpisati, pročitati ime autobusne stanice na kojoj trebaju sići ili ispuniti listić Euro Jack Pota.
Funkcionalna pismenost značila bi da znaju napisati kratak tekst o određenoj temi, s početkom, sredinom i završetkom kako je to davno točno odredio Aristotel. ……
….Twitter je nedavno produžio svoje ograničenje sa 140 slovnih znakova na 280, što je dovoljno za 40 riječi, ali samo 5% korisnika iskorištava tu raskoš; prosječan tweet ima bijedna 33 slovna znaka , dakle 5-6 riječi. Želite li biti čitani na Facebooku, naslov vam mora imati do 5 riječi i do 80 slovnih mjesta i nakon toga drastično pada interes čitatelja. Idealan tekst na Facebooku mora imati do 14 riječi, idealan tweet do 100 znakova, idealan potpis fotografije na Instagramu ne smije prelaziti 150 slova.
Djeca i mladi ne žive više u knjižnicama nego smart-phonovima. Njihovi su ekrani maleni, na njih ne stane puno, a k tome se stalno mora skakati na neku novu poveznicu koju se potom mora još brže napustiti u potrazi za novim i novim. U takvoj brzini nema se vremena čitati, pa je glupo nešto napisati – napišete li nešto na nekom online mediju ili portalu, mladi će pročitati samo prvih desetak slova i već su negdje drugdje…….
…Ne da to nisu knjige, ne da to nisu pripovijetke, ne da to nisu eseji, nego to uopće nisu tekstovi: to su rečenice istrgnute iz konteksta, nasumce nabacane riječi, znakovi bez smisla i bez značenja. U tom virtualnom paklu nepismenosti ne postoje interpunkcije, ne postoji pravopis, ne postoji veliko i malo slovo, ne postoji ni početak, ni sredina, ni kraj – sve je jednako rastrgano i segmentirano, bezoblično i nerazumljivo, lažno i spektakularno, obećavajuće i iznevjeravajuće, do boli beznačajno…..
…Da bismo u danu vidjeli nekoliko stotina ili nekoliko tisuća beznačajnih postova, s kućnim ljubimcima, prodavačicama mandarina ili receptima, utrošili smo vremena dovoljnog za stotinu ili dvije stotine vrijednog dijela u prošlosti. Zašto je ovo prvo privlačnije? Jer ne zahtijeva napor, a čitanje debele knjige sliči probijanju tunela..
….Onaj tko ne čita , taj ne uči nove riječi, ne vidi kako se oblikuju rečenice, ne zna kako se razvijaju misli – i onda nije čudno da ne zna što bi počeo s olovkom u ruci i praznim papirom."
U srpnju 2024. dr. Boris Beck je napisao:
„Slom hrvatskog jezika, onako kako se uči u školi, nazire se već dugo. Svi standardni jezici u Europi u krizi su jer je u 20. stoljeću naša komunikacija iz pisane prešla u vizualnu i usmenu. Ilirski očevi hrvatskog jezika imali su samo knjige i novine, i nužno su ovisili o pisanoj riječi, i to u zemlji u kojoj je većina bila nepismena, a i ono malo obrazovanih ljudi bili su stranci. Tek što se narod opismenio, došli su radio, film, televizija, video i internet. Mladi odrastaju u gradovima bez knjižara i u domovima bez knjiga. Novine i časopise više ne čitaju. Ne samo da nikad nisu napisali pismo, nego ni razglednice više ne postoje.
Pišu si jedino poruke, kratke i isprekidane, s kraticama i pogreškama, u dijalektu i slengu, s engleskim riječima i emotikonima. Naši mladi komuniciraju, o, da, ali na svoj način: brzo, na mah, spontano i konkretno. Kad pišu, nemaju vremenski odmak da razmisle o svemu, ne stignu misao provjeriti na nekom drugom izvoru, čak misao i nemaju nego čisti osjećaj, zbog čega u poruci i ne može biti ništa apstraktno. Njihovih stotinjak slovnih znakova ne poznaje strukturu, nema mjesta za argumentaciju, nema potrebe za poentiranim završetkom, nema potrebe čak ni za početkom – jer njihovi razgovori teku kontinuirano, bez prekida zbog rada, odmora ili spavanja, jednostavno se nastavlja tamo gdje se stalo.“ (Večernji list 12.7.2024.)
Još treba reći da se vrlo lako može manipulirati s ljudima koji ne čitaju knjige i nisu u stanju pročitati neke složenije i obimnije informacije, koji nemaju strpljenja i sposobnosti informirati se iz više različitih izvora i analizirati informacije i koji primaju samo kratke poruke o kojima ne trebaju razmišljati. Nažalost, suvremena „demokracija“ temelji se na takvim ljudima.
Danas generacije mladih ljudi imaju veće mogućnosti obrazovanja nego ijedna generacija u povijesti čovječanstva, a demokracija im daje mogućnost da sudjeluju u donošenju veoma važnih odluka. Međutim, izgleda da im je intelektualna zrelost, pismenost, sposobnost čitanja i samostalnog zaključivanja sve manja. Zar to nije jedan nevjerojatan apsurd 21. stoljeća?
U tom ludilu ima sistema
Da u „tom ludilu ima sistema“ svjedočimo svaki dan. Nedavno je jedna uvažena intelektualka predložila da djeca o knjizi Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže više ne pišu sastavke, već samo diskutiraju. I onda se čudimo da ne znaju suvislo i pravilno napisati neki tekst.
Godinama slušam razne „mudrace“ kako tvrde da djeci trebaju smanjiti programe, jer će im u životu trebati samo oko 10% onoga što uče u školi. Treba biti stvarno glup i ne shvatiti da će ti stvarno trebati samo 10% tog znanja, ali nikad ne znaš kojih 10%. A onih 90% „nepotrebnog“ znanja ti koristi da shvatiš onih 10% koji će ti trebati.
Zablude Godine čitanja
Na web portalu Ministarstva znanosti i obrazovanja u siječnju 2021. godine pročitao sam da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. prosinca 2020. podržala prijedlog Ministarstva kulture i medija da se 2021. godina proglasi Godinom čitanja.
Još se moglo pročitati da je to realizacija mjere Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja koju je Vlada usvojila 2017. godine, a koja pridonosi razvoju kulture čitanja i omogućava što većem dijelu društva čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem.
Godina čitanja-logo
(Izvor slike: https://citaj.hr/)
Vjerujem da su te mjere donesene s najboljim namjerama i mnogobrojne ugledne osobe iz javnog života su s iskrenim i plemenitim željama svojim primjerima propagirale čitanje. Ali sam isto tako bio uvjeren da se s tim akcijama neće puno postići. ( Naravno, nije se ništa postiglo.) To su tipične birokratske, činovničke mjere koje žele raznim strategijama i akcijskim planovima napraviti predstavu za javnost, pokazati da nešto rade i sakriti činjenicu da im nije jasno zašto se sve manje čita, koji su glavni razlozi sve manjeg interesa za knjigu, ali i što bi stvarno trebali učiniti.
Ljudi u Ministarstvu misle da ljudi ne čitaju, jer ne žele čitati, neda im se, nije im zanimljivo ili su im knjige skupe pa ih raznim promidžbenim akcijama, reklamama i spotovima žele nagovoriti da više čitaju i pokazati im kako je čitanje super.
Birokrati ne shvaćaju da je problem mnogo veći i dublji i ne može se riješiti promidžbenim akcijama i Godinama čitanja.
Većina ljudi ne čita, ne zato jer „ne žele čitati“, već zato jer nisu „u stanju čitati“. Kod njih je nastupila tzv. „digitalna demencija“, odnosno postepena degeneracija mozga koja onemogućava koncentraciju na čitanje i baratanje složenijim pojmovima. i učinila ih je nesposobnim za čitanje. Osim toga nove generacije su sve manje znatiželjne.
A to je strašno.
Znatiželja je „pogonsko gorivo“ za čitanje, a za čitanje treba uložiti i određeni trud i koncentraciju. Današnje generacije više nisu znatiželjne, sve informacije dobivaju kroz „dva klika“, naučeni su da im je sve dostupno, ne trebaju se ništa truditi, okruženi su banalnim informacijama i banalnim ljudima. Nisu spremni, a više ni sposobni uložiti dodatni trud da potraže nešto više, da uđu dublje u složenije odnose i složenije probleme, da to pronađu čitajući.
Jednu od najvažnijih uloga u razvoju čovječanstva ima pisana riječ, knjige su utjecale na povijesna kretanja, čuvale su znanje, povijesnu memoriju i otvarale nova poglavlja u razvoju znanosti i društva. Knjige lijepe književnosti, romani, pripovijetke, poezija, znanstvena i stručna literatura obogaćivale su ljudski duh. Društvo u kojem se sve manje čita, u kojem ljudi imaju sve manje interesa za knjigu, novine, za pisanu riječ je društvo koje se ubrzano degenerira i zaglupljuje.
Očekivalo se da će sve veći razvoj tehnologija i komunikacija koji omogućuje da ljudima budu dostupna neizmjerna znanja, unaprijediti ljudski rod, a umjesto toga sve više dobivamo masu zaglupljenih ljudi koji samo bulje u mobitele i nisu u stanju pročitati tekst duži od jedne stranice.
Problem čitanja je veliki problem našeg vremena koji zahtijeva ozbiljnu analizu i duboko osmišljene akcije i sigurno se neće riješiti raznim činovničkim akcijama, planovima, strategijama, zgodnim plakatima, medijskim porukama i Godinama čitanja.
Akcija kojom se potiče čitanje meni izgleda kao da netko kaže: „Ajmo nešto napraviti da nam poslije ne budu prigovarali da nismo ništa napravili.“
Plakat s porukama za čitanje
(izvor slike: http://os-vnazora-vk.skole.hr/aktivnosti)
Znanje je naš najvrjedniji resurs
Hrvatska je mala zemlja i naš najvrjedniji resurs je znanje i sposobnost naših građana. A za znanje se treba pomučiti i naporno raditi, kao što se Blanka Vlašić i Sandra Perković jako muče i naporno rade da bi bile najbolje na svijetu.
Današnji svijet je veoma složen, mnogo složeniji od onog u prošlim vremenima, sastavljen od velikog broja međusobno povezanih komponenata, društvenih, tehničkih, gospodarskih, filozofskih, povijesnih, financijskihi ostalih i treba mnogo multidisciplinarnih znanja da ga možemo razumjeti. Nisu dovoljna uska, specijalistička znanja, samo iz jednog područja, samo iz jedne discipline, a najmanje su dovoljna na brzinu sakupljena površna „znanja“ dobivena surfanjem ili guglanjemna Internetu.Pogled na svijet iz samo jednog kuta je veoma opasan. Nekada je postojala izreka „Boj se čovjeka jedne knjige“.
Vidimo da su kod nas najutjecajniji i u javnosti stalno prisutni ljudi koji su završili pravo, politologiju, književnost, ekonomiju, medicinu, a to jednostavno nije dovoljno da se razumije ovaj svijet u kojem živimo. A pogotovo se s takvim znanjima ne može uspješno upravljati složenim sustavima, kao što su društvo i gospodarstvo. Imamo uske specijaliste koji ne vide cjelinu ili površne svaštare koji ništa ne znaju temeljito. Imamo „one koji znaju sve o ničemu i one koji znaju ništa o svačemu“. A takvi su stalno prisutni u javnosti i u medijima i kao „mumbo-jumbo[2]“ znalci neprestano govore o svemu što uopće ne razumiju.
A ljudi gledaju u televiziju i te stvari upijaju, jer im je tako lakše i komotnije, umjesto da uzmu knjige u ruke i osposobe se da nešto stvarno razumiju i donose svoje mišljenje.
Rezultat tih površnih (ne)znanja najbolje se vidi po „razumijevanju“ gospodarstva i nesposobnosti da izađemo iz krize. Gospodarstvoje jedan veoma složeni sustav koji je većini u Hrvatskoj potpuno nerazumljiv. Na njega se gleda kao na „metafizički koloplet magičnih, nerazumljivih i potpuno nepredvidljivih sila“. Zato su rješenja koja se nude na razini „plesanja oko vatre da bi pala kiša“ (odnosno došle investicije) ili traženja „kapi profesora Baltazara“ kojima će se naći rješenje za izlazak iz krize.
Zato i ne možemo izaći iz krize.
Ali to je uvod u jednu drugu, jako ozbiljnu temu.
LITERATURA
- Beck, Boris, (2022.), „Jednorog u virtualnoj šumi“, čitanje, učenje i razumijevanje digitalnih medija, Leykam international, Zagreb
- Carr, Nicholas (2011), „Plitko“, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb
- Wheen, Francis, (2008), „How Mumbo-Jumbo Conquered the World“ ( Kako su prodavači magle zavladali svijetom- Kratka povijest modernih sljeparija)“, Algoritam, Zagreb.
- Pavličić, Pavao (2009), „Knjiški moljac-99 uputa što sve treba znati o knjigama“, Vijenac, Matica hrvatska, Zagreb
- Spitzer, Manfred (2018), „Digitalna demencija : kako mi i naša djeca silazimo s uma“ Naklada Ljevak, Zagreb
- Spitzer, Manfred (2021), „Epidemija pametnih telefona: prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu“, Naklada Ljevak, Zagreb
- Wolf, Maryanne (2019), „Čitatelju, vrati se kući: čitateljski mozak u digitalnom svijetu“, Naklada Ljevak, Zagreb
Portali
- https://narod.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.vecernji.hr/...
NAPOMENA
Članak je izvorno objavljen na:
http://zg-magazin.com.hr/high-tech-peglanje-mozga/