• Povijest/
• Društvo/

01. 03. 2025

Osvrt na 2024. i pogled na 2025. godinu (1. dio)

• Marijan Ožanić

Miro Gavran, Osoba 2024. godine

(Izvor slike: https://www.mirogavran.com/hr/pocetna)

Uvod

I prošlu, 2024, godinu trebamo gledati na dvije razine – s jedne strane gledajući na svoju obitelj, a s druge strane gledajući na svoju širu i najširu okolinu, na svijet oko sebe. Obitelj mi je dobro, djeca i unuka su mi zdravi i dobri, unuka je krenula u prvi razred. I to mi je najvažnije u životu. A vjerujem da je i drugim ljudima to najvažnije u životu. Zato i na svijet oko sebe želim gledati iz kuta moje obitelji, vidjeti što je za njih i sada i dugoročno najbolje, kakav će biti svijet u kojem će živjeti i odrastati moja djeca i unuka. A vjerujem da tako na svijet gledaju i drugi.

Prošla, 2024. godina je bila po većini svojih značajki samo  nastavak prethodnih godina, puna ludila, ratova i nenormalnih ponašanja „zdravoj pameti usprkos“. Vjerujem da će jednom u budućnosti povjesničari početak 21. stoljeća u Zapadnoj civilizaciji opisivati kao „borbu protiv zdrave pameti“ i dominacije netalentiranih, trećerazrednih i političara i ljudi na svim drugim područjima od umjetnosti do znanosti, koji su isplivali na površinu i prigrabili veliku moć. Oni su pokrenuli društvena kretanja koja će budući povjesničari teško razumjeti.

• Kako razumjeti pojavu da Zapad nakon što je dostigao visoke razine standarda, ljudskih prava i sloboda, nevjerojatne dosege znanstvenih otkrića započeo nenormalne procese „samouništavanja i samomržnje“ koji se odvijaju protiv „zdrave pameti“.
• Kako razumjeti pokretanje „valova ilegalnih migracija“ s pozdravima „dobro došli“ u kojima su milijuni imigranata, većinom muslimanskog porijekla,  bez ikakve kontrole nahrupili u Europu i SAD i drastično promijenili sliku zapadnih društava i gotovo zavladali nekim europskim gradovima.
• Kako razumjeti ljevičarsku „woke“ ideologiju koja se temelji na mržnji prema bijelcima proglašavajući ih krivcima za svo zlo svijeta. Ta ideologija je krenula s elitnih američkih sveučilišta i zatrovala društvo. Stvorila se situacija da oni koji se ne uklapaju u tu ideologiju ili kažu nešto što ne odgovara tim „woke“ standardima mogu izgubiti posao i biti proganjani  kao u najgorim komunističkim vremenima.
• Kako razumjeti „rodnu ideologiju“ koja ruši prirodnu podjelu na dva spola, muški i ženski i uvodi hrpu rodova koji se temelje na tome kako se netko osjeća, što je dovelo do apsurdnih situacija da na Olimpijskim igrama muškarci nastupaju u ženskim sportovima, koriste ženske WC-e, jer se „osjećaju“ kao žene.
• Kako razumjeti „transrodnu ideologiju“ koja je dovela do toga da maloljetnici, bez pristanka roditelja mogu zatražiti promjenu spola i budu osakaćeni za cijeli život, iako mogu kada sazriju požaliti svoju odluku.
• Kako razumjeti da se Europa odriče svojih kršćanskih temelja koji su kroz povijest oblikovali Europu.
• Kako razumjeti uvođenje „prava na smrt“ i oduzimanje „prava na život“ nerođenoj djeci.

Sve je to teško razumjeti, jer je protiv „zdrave pameti“ koja je ugrađena u ljudski DNK.

Ti, teško razumljivi procesi su zatrovali zapadna društva, ljude koji prihvaćanjem tih nenormalnih ideologija žele biti „napredni, progresivni, moderni.“

U Zapadnu civilizaciju ugrađena su prirodna prava - pravo na život, slobodu i privatnu imovinu. Prirodna prava proizlaze iz zdrave pameti.  Uz to su važne moralne istine koje su ugrađene u ljudsku svijest. Međutim, sada mnogi misle da nema moralne istine već je važan „moj osjećaj“ i potreba da se osjećamo ugodno.

Zato nije čudo što je krajem godine u SAD na predsjedničkim izborima pobijedio Donald Trump koji je rekao da je njegova administracija započela "revoluciju zdravog razuma".

Vjerujem da će ta „revolucija“ dominirati u 2025. godini i vidjeti što će nam donijeti.

U 2024. godini bilo je mnogo važnih godišnjica koje nas podsjećaju na značajne događaje i ljude iz hrvatske povijesti i daju nam priliku da sve povežemo i usporedimo sa suvremenim zbivanjima.

Uz to sam komentirao i nekoliko knjiga koje su mi bile posebno zanimljive u 2024. godini.

Siječanj 2024.

5.1.2024. – 500 godina od smrti Marka Marulića

Prije 500 godina, na današnji dan, preminuo je Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.), otac hrvatske književnosti, nacionalni klasik, tvorac prvog epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata. U povodu ove značajne obljetnice, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 21. prosinca 2023. godine proglasila 2024. godinu  „Godinom Marka Marulića“.

Početak obilježavanja Godine Marka Marulića bila je svečanost u Splitu 5. siječnja 2024. na samu godišnjicu Marulićeve smrti u prostorima Književnog kruga Split.

Ulomke iz Judite izveli su studenti i profesori Odsjeka glume Umjetničke akademije u Splitu, a ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić  predstavio je  pokrenutu mrežnu stranicu marulic.hr  s izvornikom, transkripcijom i prilagodbom na suvremeni hrvatski jezik „Judite“ Marka Marulića.

U toj prilici predstavljeni su  i programi kojima će se diljem Hrvatske obilježiti ovaj veliki jubilej, a svečanost je završila polaganjem cvijeća na grobnu ploču Marka Marulića u Crkvi svetog Frane na obali. Organizatori događaja su bili Ministarstvo kulture i medija Republčike Hrvatske  i Književni krug Split i Marulianum – Centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga.

U povodu 500. godine od smrti Oca Hrvatske Književnosti, Institut za hrvatski jezik i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu organizirat će znanstveni skup „Povijest hrvatskoga jezika i digitalno doba – o 500. obljetnici smrti Marka Marulića“. Skup će se održati 21. i 22. studenoga 2024. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kompleksu Croatrium s dvoranom Judita kao središnjim mjestom.

Spomenik Marku Maruliću na Marulićevom trgu u zagrebu, rad akademskog kipara Vlade Radasa.  

(Izvor slike. https://croativ.net/hrvatska-bastina-marko-marulic-2093/)

Marulićev rad od iznimnog je značaja za hrvatsku književnost, ali i za ukupnu kulturnu baštinu. Njegova su se djela tiskala u najvećim knjižarsko-nakladničkim centrima tog doba, prevodila su se na brojne svjetske jezike te se spominju u svim značajnim katalozima, kao i u biografskim i bibliografskim zbornicima. Marko Marulić najznamenitiji je hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, ali i humanist puno šireg dosega čiji su duhovni i moralistički spisi na latinskom jeziku stekli europsku i svjetsku slavu.

Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku, zbog koje je Marulić stekao naslov „oca hrvatske književnosti“. Dovršena 1501. i tiskana 1521. (za njegova života triput), stekavši status uzornog djela hrvatske epike XVI. stoljeća i trajan odjek i ugled u književnoj tradiciji, Judita je, zahvaljujući epskoj obradbi starozavjetne teme na narodnom jeziku, zanimljiva pojava i u europskoj renesansnoj epici. Prevedena je na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski, dijelom i na slovenski, španjolski i njemački jezik.

Original Judite

(izvor slike:https://laudato.hr/vijesti/aktualno/500-obljetnica-prvotiska-judite-marka-marulica)

Judita je tiskana 1521. i u 2021. godini prošlo je 500 godina od tiskanja te knjige i  2021. i  2024. godine bile su posvećene Maruliću. S formalne strane sve je učinjeno, Hrvatski sabor je proglasio Godinu Marka Marulića, organizirano je nekoliko izložbi, ali u javnosti je sve prošlo gotovo nezapaženo.

Nažalost, i uz godišnjicu Judite događalo se sve ono što oslikava stanje u hrvatskom društvu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja i HAZU „zaboravili“ su na tu godišnjicu i godišnjica je, umjesto 1. siječnja,  proglašena 22. travnja 2021. u Hrvatskom saboru na prijedlog Ureda predsjednika Sabora. Saborski Odbor za obrazovanje  je na poticaj Ureda predsjednika Sabora formalno Saboru predložio da 2021. proglasi “Godinom Marka Marulića”.

Ta bi se godina obilježavala od 22. travnja 2021. do 22. travnja 2022. godine.

U raspravi koja je u Hrvatskom Saboru počela 9. travnja jedan zastupnik je poručio da se radi o prvorazrednom nacionalnom i kulturnom skandalu. Uz to je rekao:

       „Kad su vidjeli da su zaboravili 500 godina tiskanja Marulićeve Judite, onda su rekli – ajde, nek’ Godina ne počne 1. siječnja, nego 22. travnja“.

Za usporedbu, u Italiji se 2021. godine obilježavala 700. obljetnicu Danteove smrti (1321.). To je ozbiljan projekt na kojem se radilo godinama, a svaki dan na talijanskoj državnoj televiziji bila je neka emisija posvećena toj godišnjici.“ 

14.1.2024. - 100. obljetnica rođenja patera Bonaventure Dude

Istaknuti bibličar, pisac, poliglot, pjesnik i skladatelj, franjevac i svećenik, teolog, sveučilišni profesor – sve je to bio fra Bonaventura Roko Duda čija se 100. obljetnica rođenja obilježava 14. siječnja. Rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924., a umro je 3. kolovoza 2017. godine u Varaždinu.

Pater Bonaventura Duda, (1924.-2017.),

Teolog, bibličar, profesor-emeritus, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU.

(Izvor slike: Uz 100. obljetnicu rođenja fra Bonaventure Dude – čovjeka predana i vedra)

Pater Bonaventura Duda bio je naš najugledniji franjevac XX. stoljeća, istaknuti  biblijski prevoditelj, promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. S franjevcem Zorislavom Lajošem pokrenuo je list Glas Koncila 1963. godine. Zajedno s Jurom Kaštelanom dijeli mjesto glavnog urednika hrvatskog prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.), tzv.  Zagrebačke Biblije, a s Jerkom Fućkom preveo Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (od 1969.). Sudjelovao je  u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1968.). Dobitnik je znanstvene nagrade „Annales Pilar“ Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ za 2004. godinu.

Ostavio je velik trag u društvenom, crkvenom i kulturnom životu. Istaknute osobnosti te jednostavne i blage ljudskosti, prirastao je srcima mnogih koji su ga poznavali, ali i onih koji su ga upoznali čitajući ili slušajući što je govorio. 

Pater Bonaventura Duda bio je i skladatelj i pjesnik. Najpoznatija njegova pjesma je predivna „O, Ti koji jesi, biti mi daj“

O, Ti koji jesi, biti mi daj

Oduvijek sam volio mjesečinu

u njoj sve stvari se čine

u isto vrijeme kao da jesu

i kao da nisu.

 I sebi sam tako izgledam

da jesam, i kao da nisam.

I kad mislim da jesam
skoro želim da nisam.

Jer ja koji jesam,

više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da k Bogu dođem

kao da jesam,

 a On će mi reći da nisam.

 A tad bolje bi bilo da nije me bilo.

I kad mislim da nisam
bude mi žao

jer želim da jesam.

 O kako je dobro biti

to možda i ne znam pravo

već samo slutim

kako je dobro biti.

 Jer ono malo što jesam dok nisam,

kako je lijepo biti.

O, Ti koji jesi i nikada nisi
O daj mi biti, biti mi daj.

 Da jesam i samo jesam vječno

i zauvijek, jesam u tebi

O, Ti koji jesi, biti mi daj.

Fra Bonaventura Duda

A sada poslušajte kao fra Bonaventura Duda recitira svoju pjesmu.

Fra Bonaventura Duda recitira pjesmu „Biti mi daj“, u kolovozu 2017. godine

Pater Bonaventura Duda, (1924.-2017.),  

Bio je velik i zanosni propovjednik Božje riječi

Jednom je fra Bonaventura Duda napisao:

       „Svi smo mi pred Bogom mali. A jednom u nebu, saznat ćemo da je među nama bilo i velikih. Sva sreća da mi njima tada nećemo biti zavidni, a oni nas neće gledati s visine.“ 

26.1.2024. - Zakon o hrvatskom jeziku

Na sjednici 26. siječnja 2024. Hrvatski je sabor donio Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se utvrđuju osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika te osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku. U Narodnim novinama Zakon je objavljen 7. veljače 2024., a na snagu je stupio osmoga dana od dana objave.

Time smo stali uz bok europskih zemalja koje se svojim nacionalnim zakonodavstvom skrbe o vlastitu jeziku

Kako bi se osigurala sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku, Vlada se, prema Zakonu o hrvatskom jeziku, obvezala u roku od šest mjeseci osnovati Vijeće za hrvatski jezik, a u roku od dvije godine u suradnji s Vijećem donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike.

Manje od mjesec dana od usvajanja  Zakona o hrvatskom jeziku, 21. veljače obilježen je međunarodni Dan materinskoga jezika. Odluku o obilježavanju ovoga dana donijela je Organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) 1999. godine.

Zakon o hrvatskom jeziku nastao je na poticaj Matice hrvatske, na čelu s njezinim predsjednikom Mirom Gavranom. Prvi nacrt zakonskoga prijedloga izradila je Matičina radna skupina kojoj je predsjednik bio prof. dr.sc. Mario Grčević, a članovi dr. sc. Tomislav Stojanov i akademici Stjepan Damjanović, Mislav Ježić i August Kovačec.

Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske

(Izvor slike: Prije godinu dana Hrvatski je sabor donio Zakon o hrvatskom jeziku - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća)

Kao što se moglo i očekivati prijedlog Zakona je napadnut  s triju strana: jedna je strana smatrala da nam uopće ne treba Zakon o hrvatskom jeziku i čak je ismijavala ideju da se donosi takav zakon, druga nije bila zadovoljna članovima Matičine radne skupine koji pripremaju nacrt prijedloga Zakona, a treća nije bila zadovoljna predstavljenim nacrtom prijedloga Zakona.

Nakon usvajanja dijela prijedloga s javnoga savjetovanja, dvaju saborskih čitanja (16. studenoga 2023. i 18. siječnja 2024.) i rasprave (25. siječnja 2024.) Hrvatski je sabor 26. siječnja 2024. napokon donio Zakon o hrvatskom jeziku. Za njega je glasovalo 95 saborskih zastupnika, 10 ih je bilo suzdržano, a protiv 17. Svečani trenutak popraćen je dugotrajnim pljeskom, upućenim i članovima Glavnoga odbora Matice hrvatske na čelu s predsjednikom Mirom Gavranom i članovima Matičine radne skupine koji su sa saborske galerije pratili tijek glasovanja.

Kada se malo pogledaju brojke vidi se da je 78% zastupnika podržalo Zakon dok ga 22% (suzdržanih i protivnika) nije podržalo. Znači, gotovo četvrtina zastupnika Hrvatskog sabora nije podržala Zakon o hrvatskom  jeziku.

Hrvatski jezik za Hrvate nije samo sredstvo međusobnoga sporazumijevanja, već je  uz povijest važan dio nacionalnoga identiteta.  I tužno je bilo gledati gotovo četvrtinu Hrvatskog sabora koja ne želi glasati za Zakon o jeziku. Nažalost, to je slika našeg društva u kojem 20-25% ljudi još uvijek sanja o Jugoslaviji, hrvatsko-srpskom jeziku i ne želi prihvatiti samostalnu državu Hrvatsku.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, 2017.

Trebamo se samo sjetiti da je početkom 2017. godine u Sarajevu donesena Deklaracija o zajedničkom jeziku. Prije toga su se 2016. godine u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu održavale konferencije na kojoj se raspravljalo o toj temi. „Deklaracija o zajedničkom jeziku“ zapravo je i poziv na osnivanje nove jugoslavenske države, a to se protivi odrednici Ustava Republike Hrvatske kojoj se to izričito zabranjuje.

Poziv na Konferenciju u Splitu 19.-20.5.2016. godine

(Izvor slike: Konferencije)

U Večernjem listu od 29.3.2017. godine objavljen je popis svih 9048 potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku,  iz svih dijelova bivše države, a nažalost i veliki broj iz Hrvatska. Među potpisnicima iz Hrvatske prevladavaju ljudi koji zauzimaju važne pozicije u politici, kulturi, na sveučilištu, u obrazovnom sustavu, profesori u srednjim školama i na fakultetu koji odgajaju djecu, književnici, novinari, redatelji, aktivisti i slični. Među njima su Snježana Banović, Sandra Benčić, Ivana Bodrožić, Rajko Grlić, Damir Karakaš, Snježana Kordić, Drago Pilsel, Bojan Glavašević, Ivana Sajko, Mima Simić, Vesna Teršelič, Ante Tomić, Zdravko Zima, Damir Markovina, Petar Skansi i drugi. 

Za većinu s tog popisa se moglo očekivati da će potpisati takve deklaracije, jer svojim djelovanjem pokazuju da im je Jugoslavija još uvijek u srcu i da Hrvatskoj ne mogu oprostiti što više nema te države, ali je posebno žalosno da neki književnici, koji bi trebali čuvati i poštovati jezik kao temelj identiteta književnosti kojoj pripadaju, odbacuju  hrvatski jezik.

Novinar Tihomir Dujmović se u „Slobodnoj Dalmaciji“ zdvojno  pitao: „ Je li moguće da su tako uporni nakon svih potoka krvi koji su se ovdje prolijevali,…… da još uvijek ima dovoljno bezobraznih, dovoljno nasilnih, dovoljno nerealnih jugoslavenskih sadista koji bi jezik htjeli vratiti pedeset godina unatrag.“

Zakon o hrvatskom jeziku u praksi

Od slavljeničkoga dana potpisivanja Zakona o hrvatskom jeziku prošla je cijela godina, no osim osnutka Vijeća za hrvatski jezik i početka njegova rada, u javnosti zapravo i nemamo drugih podataka o provedbi Zakona o hrvatskom jeziku. Rubno se, primjerice, moglo vidjeti da Ministarstvo kulture i medija od prošle godine u svojim pozivima za potpore upozorava da e-prijavnicu treba ispuniti „na hrvatskom jeziku sukladno Zakonu o hrvatskom jeziku (NN 14/24)“, ali to je samo simbolična gesta jednoga ministarstva jer su se i dotad, naravno, prijavnice ispunjavale na hrvatskom jeziku.

U suradnji s Vijećem za hrvatski jezik Vlada bi, prema Zakonu o hrvatskom jeziku, do 15. veljače 2026. trebala donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera koji se odnose na zaštitu, osiguranje slobode uporabe i poticanje razvoja hrvatskoga jezika.

Nepravedno bi bilo cjelogodišnji teret (ne)provedbe Zakona prebaciti na Vijeće za hrvatski jezik. Vlada ga je osnovala tek 1. kolovoza 2024., a 23. listopada 2024. imalo je svoju prvu sjednicu. Predsjednikom je imenovan predstojnik Katedre za algebarsku i računalnu lingvistiku s Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marko Tadić (predstavnik Matice hrvatske).

Sve ide vrlo sporo pa u javnosti, u medijima se uopće ne primjećuje da imamo Zakon o jeziku, da se nešto promijenilo donošenjem Zakona.

I to je najdjelotvorniji otpor prema Zakonu u jeziku koji se realizira u praksi.

Predsjedništvo Matice hrvatske početkom siječnja 2024. godine, uz potporu Glavnoga odbora, utemeljilo je inicijativnu radnu skupinu koja priprema pokretanje Muzeja hrvatskog jezika

27. siječnja - 100 godina od Rimskih ugovora

Ako prosječnog Hrvata pitate što su to Rimski  ugovori, većina neće znati odgovor. Ali će „znati“ da je „Pavelić prodao Dalmaciju Talijanima“. A istina je drugačija.

Rimski ugovori 1924.

Prije 100 godina, 27. siječnja 1924. godine u Rimu su potpisan Rimski ugovori (sporazum)  između Jugoslavije i Italije (Kraljevine SHS i Kraljevine Italije). Rimski ugovori su dva ugovora: 1) Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji i 2) Sporazum o Rijeci.  S jugoslavenske strane potpisnici su bili Nikola Pašić i Momčilo Ninić, a s talijanske fašist Benito Mussolini. Ovim se ugovorima jugoslavenska, odnosno velikosrpska politika, sprijateljila s fašistom Mussolinijem, ustanovila s njim „srdačnu suradnju”, te mu predala  Rijeku. Sušak je ostao u Jugoslaviji. Talijanski kralj je u Rimu  22. veljače 1924. izdao proglas: "Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji."

Potpisnici Rimskih ugovora, Nikola Pašić i Benito Mussolini (u prvom planu) na dočeku jugoslavenskog izaslanstva na rimskoj željezničkoj postaji Termini 26. siječnja 1924..

(Izvor slike: L'illustrazione Italiana 5.2.1914.)

Rapalski ugovor 1920.

Prije toga, Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Kraljevina SHS predala je Italiji hrvatske dijelove Istre i Dalmacije. Rapalski ugovor su 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije u Rapallu, gradiću blizu Genove. Tim ugovorom je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke, a talijanska vojska je okupirala Istru, Zadar, Šibenik, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu.

Voditelj  delegacije Kraljevine SHS na pregovorima bio je  ministar vanjskih poslova, Hrvat, Splićanin dr.  Ante Trumbić. Ubrzo nakon potpisivanja Rapalskog sporazuma Trumbić je dao ostavku razočaran razvojem situacije i vratio se svojem pravaštvu iz mladenačkih dana i počeo surađivati s  Pavelićem, budućim poglavnikom.

Potpisivanje Rapalskog ugovora

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Predaja Jugoslavije, travanj 1941

Hitler je 6. travnja 1941. sa svojim saveznicima među kojima je bila Italija, napao  Jugoslaviju, koja se gotovo bez otpora predala doslovno u nekoliko dana. Jugoslavija je time predala kompletnu Dalmaciju i velik dio ostalog teritorija hrvatskog zaleđa Italiji.

Pored dijelova Dalmacije koje je Jugoslavija već bila prethodno predala Italiji ugovorima iz 1920. i 1924. godine, Italiji je tako predan još veći dio hrvatskih teritorija koje je talijanska vojska stavila pod svoju kontrolu.

Osnivanje NDH, 10. travnja 1941.

Sve se to u vojnom i političkom smislu dogodilo prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), dakle prije 10. travnja 1941. godine. Dalmaciju i druge dijelove Hrvatske Jugoslavija je predala Italiji prije nego je NDH uopće postojala.

Kada je 10. travnja osnovana NDH, talijanska okupacija Dalmacije i drugih hrvatskih teritorija u zaleđu već je bila praktično uspostavljena.

Nova hrvatska država nije imala nikakvu vojsku, niti ikakvu političku ili vojnu snagu oduprijeti se već uspostavljenoj talijanskoj okupaciji i vratiti već zauzete hrvatske teritorije.

Drugi Rimski ugovori, 18. svibnja 1941.

Drugi Rimski ugovori koji su uslijedili 18. svibnja 1941. godine, samo mjesec dana od uspostavljanja NDH, nisu dakle bili nikakvi izdajnički, niti prodajni ugovori, nego nažalost posljedica tadašnje politike velikih sila i snaga na terenu.

Rimski ugovori su naziv za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941.  godine NDH i Kraljivine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzano Ciano, te svi ministri vlade NDH.

Povjesničar dr. Mario Jereb u knjizi „Hrvatske povijesne istine“ o tome kaže:

            „U trenutku kada sjeda na pregovore glede Rimskih ugovora, valja istaknuti, da Talijani imaju praktički sve, a Pavelić zapravo ništa… Talijani su, i to je ključno, uoči Rimskih sporazuma doveli na jadransku obalu, na sva hrvatska područja o kojima govorimo oko 200.000 vojnika, s tim da do 20. travnja razoružavaju tom silom začetke hrvatskih snaga, redarstva u prvom redu.

Pregovori su bili mučni i teški, bilježe se povremeni talijanski ispadi. U jednom trenutku talijanski ministar vanjskih poslova pomalo iživciran kaže da ako se ne prihvate ovi talijanski uvjeti koji se spominju, oni će uzeti sve.“

U tim uvjetima bilo je praktički nemoguće postići više nego što je postignuto. Od ukupnog hrvatskog jadranskog područja hrvatska delegacije je uspjela spasiti Pag, Brač, Hvar, zatim područje oko Obrovca, obalu od Omiša do Konavala , dakle Makarsku i Dubrovnik. Osim toga u pregovorima su ishodili da u Splitu, Kaštelima i na Korčuli bude zajednička vlast. Ali taj dio ugovora Talijani nisu nikada ispoštovali.

Nakon pada Italije

Dr. Mario Jereb dalje kaže:

       „Pavelić istu noć kada je pala Italija razrješuje Rimske ugovore i proglašava povratak tih područja, ističe „otetih područja“, pod vlast NDH. A ovaj put poziva se i na povratak izgubljenih područja  iz Rapalskog ugovora, dakle Istre, Rijeke i Kvarnera te Zadra“.

Veljača

8.2.2024. – Robna razmjena s inozemstvom

Početkom svake godine rade se razne analize prihodne godine. Meni su uvijek zanimljive analize Državnog zavoda za statistiku. Tako su se 8. veljače 2024. godine mogli pročitati  podaci o robnoj razmjeni Republike Hrvatske s inozemstvom – najprije privremeni podaci od siječnja do studenoga 2023., a onda od siječnja do prosinca 2023.

Ukupan izvoz Republike Hrvatske od siječnja do studenoga 2023., prema privremenim podacima, iznosio je 21,1 milijardu eura. Istodobno je uvoz iznosio 36,5 milijardi eura. Vanjskotrgovinski deficit iznosio je 15,4 milijarde eura.

Pokrivenost uvoza izvozom od siječnja do studenoga 2023. bila je 57,7%.

Ukupan izvoz Republike Hrvatske od siječnja do prosinca 2023., prema Prvim rezultatima, iznosio je 22,8 milijardi eura, dok je uvoz iznosio 39,4 milijarde eura. Vanjskotrgovinski deficit iznosio je 16,5 milijardi eura.

Pokrivenost uvoza izvozom od siječnja do prosinca 2023., prema Prvim rezultatima, bila je 58,0%.

Napomena: Od 1. siječnja 2023. u Republici Hrvatskoj uvedena je nova valuta euro.

 Robna razmjena s inozemstvom od studenoga 2022. do studenoga 2023.

(Izvor slike: VT-2023-1-1/11 Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom – privremeni podaci od siječnja do studenoga 2023. i od siječnja do prosinca 2023. | Državni zavod za statistiku)

Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom od siječnja do studenog 2023.

(Izvor slike: VT-2023-1-1/11 Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom – privremeni podaci od siječnja do studenoga 2023. i od siječnja do prosinca 2023. | Državni zavod za statistiku).

izvoz i uvoz po sektorima SMTK (Standardna međunarodna trgovinska klasifikacija)

(Izvor slike: Državni zavod za statistiku)

Izvoz i robna razmjena s inozemstvo su veoma važni podaci koji govore o gospodarskoj snazi neke države. A mediji a i cijela javnost za to su malo zainteresirani, jer im se to čini previše dosadno i nerazumljivo. Neko vrijeme sam 2010. godine surađivao s jednim uglednim poslovnim tjednikom i uredniku sam predlagao da svaki broj ima jednu temu o izvozu i najboljim izvoznicima. Odgovorio mi je da su .se u jednom broju bavili tom temom i to ih više ne zanima.

U to vrijeme smo  poduzetnici u našem Tehnološkom parku izvozili u 44 zemlje svijeta i ocjenjivali smo ih po tome koliko izvoze svoje inovativne proizvode i na temelju toga su dobivali subvencije.

Hrvatski  izvoz je godinama ili 50% posto uvoza ili nešto više od toga.

To znači da gotovo 2 puta više uvozimo nego izvozimo.

Da se podsjetimo, 1993. godine, za vrijeme rata je naš izvoz bio veći od uvoza, a onda je sve krenulo u krivom smjeru.

Gospodarstvo koje je okrenuto samo prema uvozu, u kojem je uvoz dva puta veći od izvoza ne može se održati i mora upasti u krizu.

Podaci o trgovinskom deficitu, odnosno razlici između uvoza i izvoza roba predstavljaju temeljni pokazatelj za ocjenu nekog gospodarstva. Količina izvoza govori o sposobnosti gospodarstva, u prvom redu industrije, da proizvodi proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, to znači da pobjeđuje u tržnoj utakmici. Količina uvoza govori o slabosti gospodarstva koje nije samo u stanju proizvesti robu, već ju mora uvoziti.

Za izvoz je važna snažna industrija. A trebamo se sjetiti da je 1990-ih cijela znanstvena zajednica, a posebno Ekonomski fakultetu u Zagrebu  zastupala  stav da industrija nije važna već da su važne samo usluge.

Takva koncepcija razvoja  je definirana i u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010^[1] , gdje u dijelu 3.1.3. Strukturne promjene,  piše:

       „Prema  tome,  sektorska  struktura  BDP-a  u  skladu  je  s  razinom  sadašnje  razvijenosti, dok se prognoza budućih strukturnih promjena, uz pretpostavku da su razvijene zemlje  „naša  slika  budućnosti“,  mora  kretati  u  pravcu  daljnjeg  pada  relativnog  udjela  poljoprivrede i industrije (uz rast proizvodnosti i tehnološke opremljenosti) te rast sektora usluga….“

Na predavanju koje je 3. listopada 2019. godine održao prof.dr.sc. Josip Tica s pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“ upao mi je jedan detalj koji me je pogodio u „živac“. Naime, pored ostalog, profesor Tica je rekao:

       „Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.

      Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.“

Međutim i profesor Tica je bio među onima koji nisu zastupali razvoj industrije. Kada je utorak, 8. veljače 2011. godine u ime SDP-a predstavio Strategiju razvoja Grada Zagreba industriju  gotovo nije ni spomenuo.

13.2.2024.- Miro Gavran, Osoba godine

Pred ispunjenom dvoranom Specijalne policije iz Domovinskog rata RH u Zagrebu, svečano je uručeno priznanje Osoba godine 2023. poznatom hrvatskom književniku, dramatičaru i predsjedniku Matice hrvatske Miri Gavranu.

(Izvor slike: Miri Gavranu uručeno priznanje – Osoba godine! - Kamenjar)

U prigodnom programu govorili su i akademik  Josip Pečarić, Hrvatski ratni vojni invalid i književnik Mario Filipi, dok je dramski umjetnik Joško Ševo pročitao pjesmu Ivana Tolja – „Duša Hrvata“.

Skupu su se još obratili i ministar vanjskih i europskih  poslova dr.sc. Gordan Grlić Radman, ispred HAZU tajnica Razreda za književnost akademkinja  Dubravka Oraić Tolić i državni tajnik Darko Nekić u ime Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade RH i Tome Medveda potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja.

Gavranu su još čestitke uputili i ministrica kulture i medija, ministar policije, župan Zagrebačke županije,  Glavni ravnatelj policije i brojni drugi.

Svi su istaknuli izniman doprinos slavodobitnika oko donošenja Zakona o jeziku, uspjesima Matice hrvatske, kao stožerne hrvatske kulturne institucije te njegov veliki doprinos u svijetu, kao istinskog veleposlanika  hrvatske kulture i  prepoznatljivosti hrvatskog identiteta i države. Miro Gavran je najizvođeniji  hrvatski dramski pisac. Djela su mu prevedena na 43 jezika. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

(Izvor slike: https://www.croexpress.eu/...)

Miro Gavran je sigurno jedna od najuglednijih osoba u Hrvatskoj. Prije zadnjih predsjedničkih izbora, 2024. godine  i on se spominjao kao jedan od najozbiljnijih kandidata. Nažalost, odbio je svoju moguću kandidaturu s obrazloženjem da ima još mnogo posla koji treba obaviti u Matici hrvatskoj.

To je velika šteta, jer bi Miro Gavran imao velike šanse da bude izabran i s njim bismo imali Predsjednika kojeg bi svi poštovali i uvažavali.

14.2.2024. - Hrvatska se vraća na Balkan

Nakon što je  srpska turbo-folk pjevačica Aleksandra Prijović, snaha Lepe Brene napunila pet zagrebačkih Arena,  14. veljače 2024. nastupila  je u Osijeku, na prvom od pet ugovorenih nastupa.

Turbo-folk i cajke se sve manje slušaju u Srbiji, a u Hrvatskoj doživljavaju pravi bum. Što je tome razlog, kako je moguće da se nakon svega ponovo vraćamo na Balkan, gdje smo pogriješili, gdje smo fulali,  to su pitanja koja zahtijevaju ozbiljnu analizu našeg društva.

24.2.2024. – Dvije godine rata u Ukrajini

Prije dvije godine, 24. veljače 2022 godine Vladimir Putin pokrenuo je "specijalnu vojnu operaciju" protiv Ukrajine. Svijet je ubrzo shvatio da nije u pitanju nikakva "specijalna operacija" već brutalna agresija na suverenu i samostalnu državu u središtu Europe. 

Uništeni ruski tenk u Ukrajini

(Izvor slike: Jutarnji list - Božo Kovačević: Amerika je jasna pobjednica rata u Ukrajini, a EU njegova prva kolateralna žrtva)

Dvije godine na tlu Europe vodi se brutalan iscrpljujući rat, gradovi i sela su razoreni, stotine tisuća ljudi je poginulo, milijuni Ukrajinaca su napustili svoje domove i raselili se po Europi i sukobu se ne vidi kraja. Ukrajina brani ne samo svoju državu već i cijelu Europu, nitko ne zna gdje će se Putin zaustaviti, ako pobijedi Ukrajinu. Zapadne zemlje pomažu Ukrajini, šalju oružje i novac, ali se polako umaraju, i potpora posustaje. Sankcije koje su uvedene Rusiji ne ostvaruju očekivane učinke. U Europi raste neraspoloženje zbog pomoći Ukrajini. S druge strane u Americi, političke elite vide sve manje razloga za intenzivni američki angažman. U nekim zemljama već demonstriraju i traže da se prestane pomagati Ukrajina, a neke zemlje kao Mađarska i Slovačka, a naravno i Srbija, staju otvoreno na stranu Rusije.

Odluka samita NATO pakta se svodi na to da će Ukrajina biti primljena u NATO savez kad se završi rat, ali nije rečeno kakav ishod tog rata se očekuje i time je zapravo ogroman teret stavljen na predsjednika Zelenskog. Poručili su mu, ako želite u NATO odmah se dogovorite s Putinom, predajte mu okupirane teritorije i odmah ćete biti primljeni.

Ovaj brutalni rat unio je jednu tehnološku novinu u ratovanje, masovnu uporabu dronova što je značajno promijenilo način ratovanja.

Dronovi u ratu u Ukrajini

(Izvor slike: https://www.b92.net/...)

Ožujak 2024.

Ožujak  - Knjige dr.sc. Sanje Nikčević

O Sanji Nikčević, sveučilišnoj profesorici i teatrologinji nisam puno znao, gotovo ništa. I onda mi je jedan prijatelj poslao u ožujku 2024. godine video na kojem je bilo snimljeno jedno njezino predavanje. Kada sam to pogledao, bio sam ugodno iznenađen vrlo originalnim, stručnim, zanimljivim, temperamentnim predavanjem u kojem je zastupala stavove koje cijenim.

Odmah sam otišao u knjižnicu i posudio dvije njezine knjige po naslovima  najzanimljivije, a uz to sam na internetu potražio dodatne informacije o  profesorici Nikčević.

I naišao sam jedan zanimljiv tekst u Nacionalu od 28.8.2022. u kojem je Velimir Visković pišući o Mani Gotovac spomenuo Sanju Nikčević. I Visković i Mani Gotovac su radikalni ljevičari o čijem negativnom utjecaju na našu kulturu je dr. Sanja Nikčević kritički pisala u svojim knjigama.

Velimir Visković piše o susretu s Mani Gotovac::

        „Izvještava me o zagrebačkim kulturnim novostima, predstavama na izmaku sezone. Da, i o situaciji u Društvu kazališnih kritičara i teatrologa. Nervira je utjecaj koji ima Sanja Nikčević, mora se zaustaviti „njeno divljanje“. Sprema se otići na godišnju skupštinu Društva. Očito se dogovara s nekim uglednim članovima da joj se zajednički usprotive. Naposljetku, pred samu skupštinu ti urotnici odustaju od dolaska.

Odustaje i Mani. Bijesna je.“

Kao što je uobičajeno, ljevičari bježe od polemika i sučeljavanja s onima koji su im intelektualno i stručno superiorniji.

Dr.sc. Sanja Nikčević

(Izvor slike: https://www.nacional.hr/...)

Dr. Nikčević se na svojim predavanjima, stručnim člancima i knjigama bori za lijepo, dobro  i sveto u umjetnosti .i bori se protiv onih koji su umjetnost doveli u slijepu ulicu. Njezine knjige nisu zanimljive samo ljudima koji se bave teatrologijom, dramaturgijom, filologijom i kulturološkim pitanjima već svima koje zanima dublja analiza našeg društva.

Sanja Nikčević, (2016), „Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu“, Matica hrvatska, Zagreb

U Uvodu knjige dr. Nikčević piše:

            „Ovo istraživanje nastalo je kao odgovor na dvije teze koje su se snažno nametnule u hrvatskim medijima. Prva je da je Miroslav Krleža devedesetih, za vrijeme vladavine HDZ-a bio gotovo zabranjen u Hrvatskoj. Druga je bila da se Miroslav Krleža od tih devedesetih ne izvodi na scenama hrvatskih kazališta, te da je potpuno kazališno zanemaren.“

I to nisu govorili neki senzacionalistički nastrojeni novinari, već vodeći ljevičarski intelektualci( npr. Predrag Matvejević).

Autorica donosi bogato argumentirani prikaz medijske slike na osnovi medijskih izvora, te u svojem polemičkom radu dokazuje da početne teze ne stoje, unatoč postojanju oštrog sukoba oko Krležina lika i djela.

Nakon detaljno provedenog istraživanja koje je provodila od 2011. do 2015. dr. Nikčević je dokazala s mnogo argumenata i podataka:

1. da se Krležin lik i djelo neprestano obilježavaju i da je on hrvatski pisac koji dobiva najviše počasti.
2. da se Krležino djelo kontinuirano igra na hrvatskim scenama, kako devedesetih, tako i do danas.

Javnost je u odnosu na Krležu podijeljena u dva neprijateljska tabora do šizofrenosti. S jedne strane su krležofili (apologeti, panegiričari, obožavatelji, slavitelji), a s druge strane su krležofobi (pamfletisti, protivnici, osporavatelji, mrzitelji), ponekad krležijanci i antikrležijanci.

Ta dva tabora dr. Nikčević naziva krležoduli i krležoklasti. Nazive je preuzela iz sukoba oko ikona (ikonoduli i ikonoklasti), jer se na Krležu gleda kao na ikonu hrvatske kulture.

Krležoklasti

Krležoklasti su tvrdili da je Krleža državni pisac i komunistički svetac  koji je imao poziciju najvažnije pisca kojeg nitko ne čita. Krležu su zvali i egzekutor i vlastodržac s Gvozda koji je ideološkim djelovanje, političkim i osobnim čistkama djelovao da se izbrišu mnogi stariji i suvremeni hrvatski pisci. Krležoklasti smatraju da je Krleža postao žrtva svoje prevelike taštine smatrajući se najvećim na svijetu i tražeći da se čita samo njega. Drugi grijeh mu je što je, unatoč silnoj kritičnosti prema prošlim režimima uporno šutio, i kao čovjek i kao pisac, o komunističkim zločinima i grijesima vlastitog društva postavši tako njihov sudionik. Nikada nije doveo u pitanje osnovne postulate boljševičke revolucije ni diktature kao načina vladanja komunista.

Krležoduli

S druge strane, krležoduli smatraju Krležu ozbiljnim i važnim hrvatskim piscem, iznimnim kroničarom i kritičarom svog vremena, ali i vizionarom budućnosti. Krležoduli smatraju da je Krleža književni genije, književni  velikan, najveći pisac ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Za njih je on intelektualna gromada i u logična čudesa njegove biografije pripada i činjenica da je bez položene mature i studija postao začetnikom Jugoslavenske enciklopedije. Oni tvrde da nije postojao ni jedan drugi um koji se isticao takvom erudicijom, što dokazuju Krležine usmene i pismene izjave.

Profesorica Nikčević je detaljno s mnogo podataka oborila lažne teze da je Krleža bio devedesetih gotovo zabranjen, jer je dokazala da se igrao više nego i jedan drugi hrvatski dramski autor.

Pokazala je da prava tema sukoba krležodula i krležoklasta nije sam pisac nego politička opcija za koju se zalažu. Krležoduli su lijevi i pro-jugoslavenski pa su im česte suradnje s „regionom“, a ne mogu podnijeti nikakvo pozitivno spominjanje nacionalne države i HDZ-a kao glavnog krivca za njezino uspostavljanje.

Krležoklasti su desni i prohrvatski. Njima je pak svako spominjanje komunizma ili Jugoslavije u pozitivnom kontekstu potpuno nerazumljivim, jer vrijeme od 1945. do 1990. smatraju najgorim za Hrvatsku.

Krležofili su oni koji doista vole Krležu, ali ako nisu iz „prave“ političke opcije ne zanimaju niti nijedan  tabor.

Sanja Nikčević (2021), „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“, Citadela libri d.o.o, 2021.

Knjiga teatrologinje i kazališne kritičarke govori o temi kanona i svjetonazora, kojom se intenzivno bavi petnaest godina. Na samom početku autorica iznosi hipotezu knjige:

         "Sadašnje stanje europske kazališne umjetnosti glavne struje posljedica je pobjede sekularističkog (ateističkog) svjetonazora nakon II. svjetskog rata..., posljedica čega je redefiniran umjetnički kanon te izbačena 'svaka afirmacija lijepog, dobrog, a naročito svetog."

U Uvodu je opisala što je doživjela 2000. na dodjeli Europske kazališne nagrade. Tada je vidjela člana povjerenstva za dodjelu nagrade kako izlazi iz kazališta i nije htio gledati predstavu koju je nagradio.

            „Tada sam shvatila da tu predstavu i tu autoricu ne vole ni oni koji su sve to nagradili i promovirali. Nisam mogla doći k sebi! Ali zašto su to onda hvalili?“ napisala  dr. Nikčević. Tada je krenula u istraživanje nametanja „nove europske drame“. Na kraju je zaključila:

            „To istraživanje mi je osvijestilo nekoliko stvari: prvo-ono što se u određenom trenutku  smatra vrijednošću u umjetnosti ne mora samo po sebi biti doista vrijedno… nego razlozi mogu biti i izvanumjetnički; drugo – postoji 'netko' tko odlučuje o tome i postoje jasno zadani mehanizmi kojima se to nameće odnosno provodi…“

I na temelju takvih kriterija definirao se kanon suvremene europske drame. I taj kanon više nije ono najvrijednije što imamo,  nije nastao evolucijom žanrova i nije ono posljednje i najbolje, već je definiran na temelju izvanumjetničkih, ideoloških i svjetonazorskih kriterija  kojima je najvažnija kritika društva.

U glavnu kazališnu struju više se ne ulazi  afirmirajući lijepo/dobro/sveto nego pokazujući kako je tvoja zemlja homofobna, fašistička i rasistička.

Takve drame publika ne želi gledati, ali dobivaju nagrade i nameću se kao uzor.

Profesorica Nikčević kroz mnoge primjere prikazuje stanje u kazalištima u Hrvatskoj i  ostaloj Europi. 

I na kraju zaključuje:

            „Loša vijest je da je tako u cijeloj Europi i da ne znam zašto se to dogodilo. Kako je mogla jedna svjetonazorska manjina zavladati Europom?....

            Dvije i pol tisuće godina umjetnost je bila lijepa/dobra/sveta, dvije tisuće godina umjetnost je prenosila kršćansku poruku i afirmirala vrijednosti kršćanskog svjetonazora, govorila ljudskoj duši, podučavala nas kako živjeti i davala odgovore na važna pitanja.

Zadnjih sedamdeset godina je drugačije- bez duhovnosti, bez ljepote, bez dobrote, s kritikom koja ne mijenja svijet na bolje nego šalje poruku da je sve crno i da nema smisla. Svela se na prazne forme koje vrijeđaju i napadaju.“

11.3.2024. – Početak rada 68. Komisije o statusu žena pri UN-u

68. Komisija o statusu žena (CSW) pri UN-u u New Yorku započela je svoj rad 11. ožujka i iskorištena  je kao fasada za agresivno širenje rodne ideologije i zagovaranje prava na pobačaj. Cilj ovogodišnjeg zasjedanja je osporavanje biološke utemeljenosti roda, agresivno promicanje rodne ideologije i univerzalnog "prava" na pobačaj.

Komisija je pri UN radila od 11.-22. ožujka 2024. godine.

O radu te Komisije u našim medijima gotovo nije bilo ni spomena.

Unatoč tome što se predstavlja kao platforma za prava žena, ovogodišnja UN-ova 68. Komisija o statusu žena agresivno je promovirala narative koji potkopavaju biološku suštinu žene i predstavljaju ozbiljnu prijetnju našoj djeci i budućim generacijama.

Na otvaranju je odmah bilo vidljivo promicanje rodne ideologije i poticanje na univerzalni pristup pobačaju, te agresivno promoviranje transrodne ideologije, uključujući zagovaranje upotrebe blokatora hormona i operacije promjene spola među tinejdžerima i mladima.

Prvi nacrt ovogodišnjeg dokumenta, uvelike su oblikovali radikalni feministički i propobačajni pokreti što je bila direktna prijetnja tradicionalnoj obitelji, ljudskom životu i biološkim činjenicama.

Komisija promovira  ekstremne ideje da se žene ne mogu definirati biologijom te se rod smatra društvenim konstruktom neovisnim o spolu. Takvi stavovi su uvredljivi za žene širom svijeta i dovodi ih u opasnost.

Promotori rodne ideologije promiču transrodnost ne obazirući se na dramatične posljedice po zdravlje i budućnost maloljetnika.

Dramatično povećanje broja djece koja se identificiraju kao transrodna većinom je potaknuta utjecajem društvenih mreža i agresivnim lobiranjem transaktivističkih skupina. Ova djeca i mladi traže odgovor na pitanje o svom identitetu u promjeni spola.

Agenda UN-a nije zasebna stavka; ona predstavlja segment šireg i sve jačeg globalnog ideološkog pritiska usmjerenog na podrivanje temelja naših društvenih vrijednosti. 

Zato je širom svijeta pokrenuta akcija prikupljanja potpisa za peticiju kojom se  želi nedvosmisleno suprotstavili UN-ovom destruktivnom planu, jer je žena definirana biologijom, a ne ideologijom.

Objava CitizenGO Hrvatska

(Izvor slike: https://www.facebook.com/...)

U peticiji je, među ostalom pisalo:

        „Svake godine, CSW nudi priliku za raspravu o ključnim problemima koji utječu na žene širom svijeta, te bi kao takav trebao promicati poboljšanje statusa žena i rješavanje problema. Nažalost, umjesto da se fokusira na bitna pitanja relevantna za djevojčice i žene, Komisija je skrenula s puta, osporavajući biološku suštinu žene te agresivno zagovarajući transrodnu ideologiju i bezuvjetni pristup pobačaju.

       S dužnim poštovanjem, inzistiram na vašem zalaganju u cilju zaštite dobrobiti žena. Odbacite sve prijedloge unutar pregovaračkog dokumenta 68. CSW-a koji podržavaju te ekstremne ideologije. Posebno apeliram na eliminaciju svakog izraza koji promovira transrodnu ideologiju, bezuvjetni pristup pobačaju, kao i bilo koje druge mjere koje bi mogle ugroziti obiteljski integritet i vrijednost prava života svake ljudske osobe.

       Ove teme, istaknute u ključnim dijelovima nacrta, a kroz koje se pokušava provesti radikalne promjene pod krinkom rodne jednakosti i reproduktivnih prava, trebaju se tretirati s poštovanjem prema kulturnim, etičkim vrijednostima i uvjerenjima svih članica Ujedinjenih naroda.

       Pozivam vas usmjerite rasprave i resurse k stvarnom poboljšanju života žena, uključujući zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, ekonomsko osnaživanje i zaštitu od nasilja. Apeliram na vašu odgovornost i empatiju kako biste osigurali da CSW 68 bude platforma za istinski napredak, a ne za regresiju.“

Zaključci 68. sjednice Komisije Ujedinjenih naroda o statusu žena usvojeni su 22. ožujka.

Zaključci su morali biti usvojeni jednoglasno. Rasprava je bila vrlo burna s glasnim feminističkim lobijima koji su željeli da se u dokument uključe i novi ideološki koncepti: „sveobuhvatni spolni odgoj , odnosno ranu seksualizaciju djece i promocija pobačaja, priznavanje „transrodnih muškaraca“ kao žena i sveopći pristup pobačaju kao pravu“.

Zahvaljujući borbi organizacija posvećenih zaštiti života i pojedinim delegacijama spomenuti koncepti na kraju nisu uvršteni u dokument.

Brojne zemlje su se izjasnile protiv zapadnjačke kolonizacije svijeta radikalnim feminističkim i transrodnim narativima protiv obiteljskih vrijednosti. 

17.3.2024. – 110. godišnjica smrti A. G. Matoša

Kao što je kod nas uobičajeno, 110. godišnjica smrti našeg velikog i voljenog Antuna Gustava Matoša prošla je uz skromna prisjećanja. Antun Gustav Matoš hrvatski je novelist, esejist, feljtonist, humorist, kozer, pjesnik, kritičar, polemičar, violončelist, putopisac i pravaš. Rođen u petak, trinaestoga, taj je boem i austrougarski dezerter, ponavljač sedmog razreda zbog drugog reda iz hrvatskoga jezika, bitno revolucionirao jezik i uspostavio nove poetičke kanone u našoj književnosti. Najvažniji je predstavnik hrvatske moderne, a hrvatsku književnost usmjerio je prema europskim strujanjima.

Živio je samo 40 godina i uspio objaviti 22 knjige.

U 2023. godini, 13.lipnja bilo je 150 godina od rođenja Antuna Gustava Matoša

Matoš je strastveno, starčevićanski volio Hrvatsku i oštro kritizirao sluganske, hrvatske političke i intelektualne elite, ali i prosti puk. Zato ga ni današnje elite ne vole, jer se u njegovim kritikama mogu lako prepoznati, iako je  on govorio i pisao o vremenu na početku 20. stoljeća.

Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. –  17. ožujka 1914     )

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Poznata je Matoševa izjava da „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“. Na drugome mjestu Matoš će napisati: „Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju k'o najveće nacionalno bogatstvo“.

Pjesnik je izrazito domoljubnih stihova i životnih stavova. Jedna od najpoznatijih Matoševih pjesama je divna pjesma „Gospa Marija“. Mnogo njegovih pjesama je uglazbljeno.

Gospa Marija

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,

S kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

Objavljeno posthumno, 1923.

Na 110. godišnjicu treba spomenuti da sudski spor oko Matoševe rodne kuće u Tovarniku još nije završen i još  traje skandalozno sramotno natezanje oko te kuće koja je pod ovrhom.

Travanj

17.4.2024. – Izbori za Hrvatski sabor

Izbori na biračkim mjestima u Republici Hrvatskoj održali su se u srijedu 17. travnja 2024. godine

O hrvatskim izborima i političkoj situaciji u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas ne može se pisati ukratko. Za to bi ozbiljan povjesničar i analitičar trebao napisati debelu knjigu da se razjasni što se događalo, što se i danas događa, zašto se to sve događalo, otkrije i objasni sve  sile, vidljive i nevidljive,  koje su utjecale na društvo.

(Izvor slike: Hrvatski parlamentarni izbori 2024. – Wikipedija)

HDZ je zajedno s Domovinskim pokretom formirao Vladu.

Domovinski pokret je razočarao svoje birače jer nije dobio ono što su najavljivali prije koaliranje, a to je Ministarstvo kulture.

18.4.2024. – 150. godišnjica rođenja Ivane Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. i 2024. godine prošlo je 150 godina od njezinog rođenja.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića je najljepša knjiga koju sam pročitao u svom životu, a siguran sam da su ju  i mnogi drugi, i veliki i mali, takvom doživjeli. Knjige Ivane Brlić Mažuranić koje već desetljećima obilježavaju naša djetinjstva i obogaćuje našu maštu. duboku su uronjene u sjećanja i dušu mnogih generacija naših ljudi.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, čijom je članicom postala 1937. godine, četiri ju je puta (1931., 1935., 1937. i 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu.

Kada spominjem našu veliku književnicu Ivanu Brlić Mažuranić koja je bila poštovana, voljena i cijenjena i od čitatelja, kritike i svih uglednih hrvatskih ljudi tog vremena, sjetim se još jedne naše velike književnice Marije Jurić Zagorke koja je bila veoma popularna u narodu i kod čitatelja koji su ju obožavali, a vrlo ponižavana, vrijeđana i podcjenjivana i od  kritike, novinara i ljubomornih književnika (Krleža).

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.),

(Izvor slike: https://www.skole.hr/sjecanje-na-ivanu-brlic-mazuranic/)

Povodom 150. godišnjice rođenja Ivane Brlić Mažuranić u travnju 2024. godine nakladnik STRIPFORUM izdao je njezina čuvenu knjigu „Priče iz davnine“ u obliku stripa. Scenarij je napisao Davor Špišić, a nacrtao Tomislav Košta.

Prije toga STRIPFORUM izdao je 2016. „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ u stripu. Scenarij je napisao Davor Špišić, a nacrtao Igor B. Vilagoš. .

Moja unuka jako voli Šegrta Hlapića. Dok još nije išla u školu pročitao sam joj tu knjigu 8 puta. Svaka nova generacija uživa u divnom, čarobnom svijetu priča Ivane Brlić Mažuranić.

Travanj

24.4.2024. - 500 godina Šćitarjevske bilježnice

Šćitarjevska bilježnica je sveščić od 28 stranica pisan  brzopisnom glagoljicom (najstariji takav u sjevernoj Hrvatskoj) od 1524.-1526. godine. Pisac je anonimni svećenik iz Šćitarjeva, čakavac s hrvatskog juga, a jezik teksta je hrvatski, točnije, čakavsko-kajkavski.

Šćitarjevo je malo mjesto na području grada Velika Gorica, 20-ak kilometara od Zagreba. U Šćitarjevu je crkva sv. Martina.

Župnik je od 1524. do 1526. godine obilazio 14 sela iz svoje župe i u bilježnicu upisivao svoje seljane,  prihode i rashode i imena poreznih obveznika (naturalna, novčana i radna davanja)

Ta bilježnica je vrlo zanimljiva za proučavanje crkvenog i seoskog života u Turopolju i Posavini, odnosno na prostoru južno od Save u 16. stoljeću.

Bilježnicu je pronašao Ivan Kukuljević Sakcinski. Čuva se u Arhivu HAZU u Zagrebu.

Na zemljovidu je označen smjer kretanja anonimnog svećenika, auktora bilježnice pisane od 1524. do 1526. Vidi se rijeka Sava, na sjevernoj strani je grad Zagreb, a južno Velika Gorica.

 Zemljovid izradio T. Kaniški (detalj).

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/... )

Bilježnica šćitarjevskog župnika pisana od 1524. do 1526. čuva se u Arhivu HAZU u Zagrebu.

(Izvor slike:, http://www.croatianhistory.net/... )

Šćitarjevo napisano na glagoljiCi

(Izvor slike:, http://www.croatianhistory.net/... )

U Galeriji Trumbentaš u Velikoj Gorici 24. travnja 2024. otvorena je izložba „Šćitarjevska bilježnica“ čime je obilježena 500. godišnjica tog vrijednog povijesnog dokumenta. Izložbu panoa s temom Ščitarjevske bilježnice i glagoljice je priredilo Društvo prijatelja glagoljice sa svojim predsjednikom prof.dr. Darko Žubrinićem.

Na otvorenju izložbe govorili su  profesor  Žubrinić i  Ivan Nadj, a zbor crkve sv. Mateja iz Dugava pod ravnanjem profesora Tihomira Prše izveo je nekoliko prigodnih pjesama.

Slike s otvorenja izložbe

(Izvor slike: arhiva autora) 

Svibanj

4.5.2025. – Sramotna proslava na Trnju i prešućen događaj u Gospiću

Pred večer subote 4. svibnja 2025. godine  u Zagrebu, na Savskom nasipu zapaljeni su Trnjanski kresovi, kao znak sjećanja na ulazak partizana u Zagreb 1945. godine. Na trnjanskim krijesovima slavio se  početak komunističke vladavine i u Zagrebu i u Hrvatskoj i uspostava jednog totalitarističkog režima. Prisutne ljevičare, simpatizere komunizma i jugonostalgičare na krijesovima nije smetalo što su odmah nakon dolaska partizana u Zagreb započela masovna pogubljenja, najčešće bez suda, civila, ranjenika iz bolnica, medicinskog osoblja, časnih sestara, jednog cijelog razreda srednjoškolaca. Gotovo 1000 ubijenih je bačeno u jamu Jazovku na Žumberku.

Trebamo se posjetiti da je Europski parlament 19. rujna 2019 donio  rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“.u kojoj se osuđuju svi totalitarni režimi i komunistički i  nacistički i fašistički i njihova obilježja. Rezolucija osuđuje i izjednačava nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se, između ostaloga, podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”.

Europski parlament između ostaloga “izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe  te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola”.

Sve to organizatore Trnjanskih kresova nije zanimalo, iako se oni inače zaklinju u „europske vrijednosti“.

Na Trnjanskim kresovima u Zagrebu i ove se godine našla zastava Socijalističke republike koja podsjeća  na Jugoslaviju  i komunističku diktaturu. A Jugoslavenska zastava, pod kojom su počinjeni brojni zločini u Domovinskom ratu devedesetih godina često je prisutna na događajima sličnim Trnjanskim kresovima.

Trnjanski  krijesovi, 2024.

(Izvor slike: https://narod.hr/hrvatska/zastava-sfrj-na-trnjanskim-kresovima-tko-je-odgovoran-i-kolike-su-kazne#google_vignette)

Događaj je organizirala Mreža antifašistkinja u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Savezom antifašističkih boraca i antifašista, pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Gradske skupštine Grada Zagreba i Vijeća gradske četvrti Trnje. Program je podržao i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.

Isti dan se u Kumrovcu skupilo slično društvo koje je obilježilo godišnjicu smrti komunističkog diktatora J. B. Tita.

Proslava u Gospiću

A u medijima gotovo nije spomenuto da se taj dan, 4.5.2025. u Gospiću okupilo više od 10.000  mladih na 12. Susretu hrvatske katoličke mladeži (SHKM-u) . pod geslom “Raduj se za svoje mladosti”. Susret je ‘bojkotirala’ i Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina) koja SHKM-u nije posvetila ni jednu rečenicu niti jednu fotografiju.

12-susret-hrvatske-katolicke-mladezi-u-gospicu

(Izvor slike: https://hbk.hr/...)

11.5.2025 .- Eurosong i uspjeh Marka Purišića

U Malmöu u dvorani Malmö Arena 7, 9. i 11. svibnja 2024. održano je 68. izdanje Eurosonga. Pobijedila je Švicarska, a naš Marko Purišić – Baby Lasagna zauzeo je  drugo mjesto.

Dečko iz malog grada, iz Umaga, koji je bio rezerva na Dori postigao je veliki uspjeh. Ipak, nije uspio pridobiti i žiri koji je većinu bodova dao “nebinarnom” predstavniku Švicarske Nemu. No Marko je osvojio Europu i publiku. Ne samo glasom i nastupom, nego svojom jednostavnošću.

Marko Purišić ima 28 godina, sam je autor skladbe s kojom je Hrvatsku predstavljao na Eurosongu i s kojom je uvjerljivo pobijedio na Dori. Baby Lasagna jedan je od rijetkih na Eurosongu koji otvoreno i nenametljivo svjedoči svoju vjeru. Kada ga je prije nastupa jedna novinarka upitala otkud mu takva mentalna snaga, pjevač je odvratio:

“Puno ljudi moli za mene, to ti je to.”

Dečko koji se ne boji svjedočiti svoju vjeru ovih dana potaknuo je cijelu Hrvatsku da pleše uz “Rim tim tagi tim”

.

Marko Purišić na Eurosongu

(Izvor slike: Baby Lasagna osvojio publiku i završio na drugom mjestu Eurosonga – narod.hr)

      „Moj je san oduvijek bio živjeti od glazbe, ali ponekad nisam siguran je li to i Božja volja za mene. Inspiriraju me sveci, njihova skromnost i siromaštvo te se pitam kako to dvoje pomiriti. Pa opet, možda je baš potrebno u ovom mulju koji zovemo glazbom donijeti nešto što nisu samo seks, droge i lake note”, rekao je Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna.

18.8.2025. – 9. Hod za život

U subotu, 18. svibnja 2024. godine, održao se  9. po redu Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Zagrebu. pod geslom: „Glas rođenih za život nerođenih!“ 

Građani koji se zalažu za temeljno ljudsko pravo, pravo na život za sve ljude u 2024. godini hodali su u 15 hrvatskih gradova. Prvi Hod za život održan je 2016.g. u Zagrebu, te se od tada svake godine broj gradova i sudionika povećava.

Hodali su  za zakonsku i svaku drugu zaštitu nerođenog djeteta, njegove majke, oca i cijele obitelji. Miroljubivim hodom kroz grad Zagreb i ostale gradove, radosno i uz pjesmu, poslali su  važnu poruku da je svaki život važan.

Pravo na život je temeljno ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava!

Ne postoji pravo na prekid života nedužnog ljudskog bića u majčinoj utrobi. Postoji pravo na život.

Ovaj snažan pokret – Hod za život, obitelj i Hrvatsku, pokazuje kako iz godine u godinu, osim rastućeg broja ljudi koji dolaze na Hod, raste i broj gradova u kojima se Hod organizira. To je ona Hrvatska prema kojoj mi želimo ići. 

„Želimo da nam Hrvatska bude zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti. Očekujemo zakon koji štiti pravo na život nerođenog djeteta poštujući najnovije znanstvene spoznaje. Isto tako, naglašavamo važnost prava na priziv savjesti naših liječnika, medicinskog osoblja i farmaceuta, kao temeljnog ljudskog prava, zajamčenog Općom deklaracijom o ljudskim pravima“, isticali su sudionici Hoda za život.

Deseci tisuća građana svojim su sudjelovanjem u Hodu za život, obitelj i Hrvatsku u 15 gradova kroz svibanj, lipanj i rujan slavili život, iskazujući solidarnost s nerođenim djetetom, svakim djetetom, majkom i ocem.

Hod za život u Zagrebu, 18.5.2025.

(Izvor slike: https://narod.hr/...)

24. i 25.5.2024. – Progledaj srcem

Laudato TV u 2024. obilježila je 24. i 25. svibnja deset godina od prvog koncerta  ''Progledaj srcem''. To je  veliki je glazbeni događaj koji već 10 godina, od 2014. godine, u zajedništvu okuplja najbolje izvođače suvremene duhovne glazbe u Hrvatskoj. Ove, 2024. godine  “Progledaj srcem” je napunio dvije Arene Zagreb, dva dana zaredom. Bogati duhovno-glazbeni program predvodilo je 13 izvođača i četvorica svećenika.

Tijekom dva sata brojni izvođači suvremene duhovne glazbe izmjenjivali su se na pozornici koja je uz rasvjetu i ostale svjetlosne efekte pružila pravi spektakularni doživljaj. Alan Hržica, Amorose, Božja slava band, fra Ivan Matić, fra Marin Karačić, Ivana i Marija Husar, Matej Galić, Rafael Dropulić Rafo, Sestre Palić, Stijepo Gleđ Markos, Vanessa Mioč, Zvonimir Kalić  animirali su ovo slavljenje uz svoje najpoznatije pjesme.

 Duhovna  glazba je ujedinila  u dvodnevnom slavlju više od 35 000 ljudi.

Progledaj srcem 24.5.2024.

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

Nakon završetka druge večeri, glavna producentica “Progledaj srcem”, Ksenija Abramović, osvrnula se na još jedno čudesno izdanje “Progledaj srcem”.

      “Ako niste voljni činiti nešto ludo, Bog ne će učiniti čudesno. Vaši planovi, vaši projekti, vaši snovi moraju vas uvijek nadilaziti, tako da Bog onda ima prostora za djelovanje.

Doista, ovaj projekt ‘Progledaj srcem’ pravo je Božje djelo kojim On kroz ova zajedništva čini čuda, ne samo u životima svih nas okupljenih, nego djelujući po ovom projektu na cijelo društvo.” 

30. svibnja 1994. – Prije 30 godina uvedena je kuna kao novčana jedinica

Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, prije 30 godina Kuna je postala službena valuta Hrvatske koja je zamijenila dotadašnji hrvatski dinar u odnosu 1:1000. Jedna kuna dijelila se na sto lipa. Kuna (kratica: kn, HRK) bila je službena valuta Republike Hrvatske u razdoblju od 30. svibnja 1994. do 31. prosinca 2022. godine kada smo prešli na euro.

Uvođenje hrvatske kune osiguralo je monetarnu samostalnost i financijsku stabilnost u Hrvatskoj, te je riješen problem hiperinflacije. Kovanice hrvatske kune i lipe kovane su u Hrvatskoj kovnici novca koju je Hrvatska narodna banka osnovala 23. travnja 1993. pod nazivom »Hrvatski novčarski zavod«. Novčanice kune tiskane su u Njemačkoj, a od 2011.  i u Austriji.

Autor kovanice je kipar Kuzma Kovačić, a autori novčanice su slikar i grafičar  Miroslav Šutej i prof.dr. Vilko Žiljak. Šutej je dizajnirao i hrvatski grb. 

Izdavanje kune omogućila je stabilnost uspostavljena uspješnom provedbom „Stabilizacijskog programa“ koja je započela u listopadu 1993. godine.

Početkom 1990-ih u uvjetima snažnog pada vrijednosti hrvatskog dinara, „Stabilizacijskim programom“ ponuđena je gornja granica vrijednosti DEM prema HRD od 4.444. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo jačati. Stabilizacijskim programom u kratkom su roku zaustavljena inflacijska očekivanja, pa je nakon hiperinflacije od preko 1000 posto godišnje u 1993., u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju na prosinačkoj razini.

Kao što je to kod nas, nažalost, uobičajeno ljevica je digla veliku bunu protiv kune jer su ju počeli histerično povezivati s NDH i Antom Pavelićem. U Saboru RH se 1993. godine digla velika galama uz bučne  rasprave.  Zastupnici HSLS-a tada su se zalagali za krunu. Počeli su se čak tiskati i probni otisci krune u Münchenu. Toj se odluci protivio prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je zastupao stav da se hrvatski novac ne treba zvati kao onaj iz povijesnog razdoblja Austro-Ugarske, kada je Hrvatska bila u podređenom položaju. Kuna je izabrana zbog svoje tisućljetne tradicije u hrvatskoj novčanoj povijesti, ali i u grboslovjju.

1 kuna

(Izvor slike: https://www.kunalipa.com/...)

Novčanica od 1000 kuna s likom Ante Starčevića

(Izvor slike: https://www.kunalipa.com/katalog/novcanice/1000-kuna.php)

Povijest naziva novčane jedinice Republike Hrvatske kune počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u modernom smislu. Krzno kune služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju, Dalmaciji;

Iz toga se razvio banovac kao hrvatski srebrni novac stabilne vrijednosti koji su u Slavoniji kovali hrvatski banovi od sredine 13. do kraja 14. stoljeća. Kao podsjetnik na krzneni novac banovac na kovanicama prikazuje kunu koja se razvila u važan heraldički simbol hrvatskih zemalja (i danas je na grbu Slavonijer  u kruni grba Republike Hrvatske).

Kuna je bila potencijalni novac Banovine Hrvatske te stvarni novac u izdanju Nezavisne države Hrvatske.

Lipanj 2024.

14.6.-14.7.2024.- Europsko prvenstvo u nogometu

Europsko prvenstvo u nogometu 2024. godine, obično nazivano UEFA Euro 2024. ili jednostavnije Euro 2024., 17. je izdanje UEFA-ina Europskog prvenstva. Prvenstvo je održano u deset gradova u Njemačkoj. Naslov prvaka osvojila je Španjolska pobijedivši Engleskoj 2:1 u finalu.

Nažalost, Hrvatska nije uspjela proći u osminu finala.

Što možemo, ne možemo uvijek pobjeđivati. Bude bolje sljedeći put.

Kraj  1. dijela

[1] Strategija  regionalnog  razvoja republike Hrvatske, 2011. – 2013 . svibanj, 2010. godine, verzija 1.0 (poglavlje 3.1.3. Strukturne promjene)

Povezani članci

Komentari

Komentiraj