O polemikama, logici, argumentima i ludilu

Kroz čitavu svoju povijest ljudi su se svađali, polemizirali, raspravljali, debatirali i još su od davnih vremena  uspostavljena određena pravila o tome kako se vode te „borbe“ i  tko u njima pobjeđuje. Posebno je bilo važno da se ta pravila poštuju u institucijama i predstavljaju načine civiliziranog ponašanja. Nažalost, zadnjih desetljeća polemike kod nas su se spustile na jako nisku razinu.


 X041 POLEMIKA

Polemike

(https://www.vox.com/2016/11/23/13708996/argue-better-science)

Uvod

Jednog četvrtka, prije više od deset godina sjedio sam u Skupštini Grada Zagreba u zadnjem redu s ostalim direktorima gradskih poduzeća i prisustvovao još jednoj umarajućoj sjednici. Morali smo prisustvovati sjednicama da možemo odgovarati na pitanja koja bi nam zastupnici mogli postaviti. To mi je omogućilo da iz izbliza mogu upoznati način funkcioniranja skupštine, ali i da upoznam razne oblike patologije demokracije u XXI. stoljeću.

Na skupštini su se kao što je bilo uobičajeno odvijale stalne oštre bitke između Gradonačelnika i oporbe. Oporba je, kao što je i „red“, oštro napadala Gradonačelnika, njegove prijedloge, ali i izvlačila razne njegove „grijehe“, greške i promašaje. Te bitke su bile glasne, dinamične i nisu se birala sredstva.

U svim parlamentima svijeta odvijaju se takve bitke, a naša povijest bilježi uzbudljive polemike raznih zastupnika u Hrvatskom saboru kroz stoljeća, posebno dr. Ante Starčevića s narodnjacima i unionistima. Te nekadašnje polemike, iako žestoke i burne, ipak su se odvijale u skladu s određenim pravilima koja su ugrađena u razvoj zapadne civilizacije još od starih Grka. Ta pravila se temelje na korištenju argumenata-dokaza, logike u iznošenju podataka i uvjerljivosti u iznošenju svojih i pobijanja protivničkih  argumenata. Polemike su kao  „borbe u ringu“, ali je za boksačke borbe  važno da se odvijaju prema čvrsto postavljenim pravilima, postoje suci koji to kontroliraju i kažnjavaju, ako treba. Kada ne bi bilo pravila, u ringu bi se odvijale tučnjave koje bi bile iste kao i tučnjave huligana na ulici ili u pijanaca u birtiji.

Nekada su na fakultetima, a možda toga ima i sada,  postojali debatni klubovi u kojima su studenti,  budući intelektualci vježbali govorništvo i sudjelovanje  u raspravama.

Pravila polemika  i rasprava

Jedno od temeljnih pravila kojih se treba pridržavati u polemikama, raspravama, debatama i diskusijama je slušanje sugovornika, analiziranje njegovih dokaza -argumenata i odgovaranje na te argumente uz korištenje govorničkog umijeća kod čega se koristi logika. Da se posjetimo, logika je umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja koje se temelji na čvrstim pravilima. Utemeljitelj logike je starogrčki filozof Aristotel iz 4. stoljeća pr. Kr. Logičko zaključivanje – silogizam – dovodi nas do pravilnih zaključaka.

 X045 Aristotle

Aristotel,  (384. pr. Kr. -  322. pr. Kr.)

Utemeljitelj logike, umijeća ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja

(Izvor slike: https://sh.wikipedia.org/wiki/Aristotel)

Na temelju pravilnog korištenja logike i korištenja istinitih i uvjerljivih argumenata  mogla se ocjenjivati i nečija polemika. Svoje stavove polemičar  treba obrazložiti na racionalan način. Kao dokazi i potvrde mišljenja iznose se navodi, citati, dokumenti, statistički podatci, općeprihvaćene činjenice, spoznaje i vrijednosni sudovi. Naravno, uz to je potrebna pravilna intonacija glasa i određeno glumačko umijeće u nastupu.

Zanimljivo je da smo danas došli u situaciju da u vremenu kada se strašno puno govori o važnosti komunikacija (ne samo tehnoloških), kada imamo sve više „stručnjaka za komunikacije“, mnogi, a ponajviše tzv. javne osobe, ni znaju niti uspijevaju komunicirati na normalan i civiliziran način.

Je li to zbog strašnog  utjecaja medija koji se u borbi na tržištu, u borbi za „klikove“  usmjeravaju na ljudske najniže strasti i porive nuđajući sve veće senzacije, afere, uzbuđenja u čemu bilo kakvo civilizirano komuniciranje odlazi potpuno u drugi plan? I nije više uopće važno kako se nešto kaže, je li to istinito, već je jedino važna svaki puta sve veća senzacija, razvlačenje nečije intime pred javnošću, da „naši pobijede njihove“, nešto čime će ljudi moći ispuniti sve praznije živote.

Je li to zbog toga što ljudi sve manje čitaju i gube mogućnost učenja na iskustvima i znanjima prethodnih generacija? Za surfanje po internetu, po mobitelima, za praćenje kratkih informacija koje se brzo smjenjuju ne treba ni znanje logike, silogizma, argumenata ni pravopisa. Bilo kakva pravila komuniciranja veoma su naporna za ljude koje je uhvatila „digitalna demencija“ i koji se ne mogu koncentrirati na tekst veći od nekoliko redaka.

Da bi se moglo komunicirati i pridržavati nekih pravila, sukobljene strane bi se trebale barem u nečemu složiti, imati barem neke zajedničke moralne standarde. Nekada, kada su u Europi dominirale katoličke vrijednosti znalo se što je „dobro“ i što je „zlo“, bez obzira jesu li se suprotstavljene strane držale tih moralnih standarda. Danas ti zajednički moralni standardi ne postoje. Ono što je za nekog dobro za drugog je zlo. Za desničare-konzervativce pobačaj je ubojstvo nevinog djeteta, za ljevičare je pravo žene na izbor, za jedne je ubojstvo tisuće ljudi poslije 1945. bez suda zločin, a za druge je to pravedan obračun pobjednika s poraženima, jedni su „dobili Hrvatsku“, drugi su „izgubili Jugoslaviju“, itd.

 Buka u komuniciranju

Jedno od osnovnih pravila komuniciranja je da slušaš osobu s kojom komuniciraš da bi joj mogao odgovoriti i s njom izmjenjivati misli. Međutim, postalo je pravilo da u razgovoru, u polemici, u raspravi jedni druge više uopće ne slušaju, ne odgovaraju na pojedine argumente, već svatko priča svoje, napada sugovornika, protivnika i kod toga se takmiče tko će biti glasniji, bezobrazniji i bizarniji u nastupu. A to sve podržavaju, potiču i prenose mediji.

Da bi netko bio siguran da će se pojaviti u Dnevniku na TV ne treba održati neki zapažen govor u Saboru, treba se samo čudno obući, donijeti nekakav bizaran rekvizit ili transparent,  grubo vrijeđati „protivnika“, izvesti neki priglupi show i postati će „zvijezda“, jer će privući sve kamere i mikrofone. Neki ozbiljan, pametan argumentiran prijedlog u Saboru se vrlo teško može probiti kroz kakofoniju nadvikivanja, upadanja u riječ, glupih, primitivnih diskusija i komentara.

Treba samo pogledati emisije „Otvoreno“ ili slične emisije o bilo kojoj temi i vidjeti ćete samo nadvikivanje, napadanje protivnika već pripremljenim arsenalom, nitko nikoga ne sluša, ne odgovara na nečiju diskusiju s  argumentima, već samo napada protivnika s „rečenicama“ koje mu je netko unaprijed napisao.

U današnjim polemikama se računa da će slušatelji galamu shvatiti kao količinu argumenata i da su već svi zaboravili da je npr. veliki i glasan  „borac protiv korupcije“, ne tako davno muljao s dnevnicama i krivo prijavljivao boravište i tako „zaradio“ hrpu kuna,  da je drugi „borac za istinu i pravdu“ 2000. godine očekujući „smak svijeta“ s obitelji pobjegao nekuda u Alpe,  da osoba koja svima „soli pamet“ i mnoge vrijeđa nije bila u stanju 18 godina diplomirati, itd., itd.

Kao da smo ušli u ludnicu u kojoj ne vrijede nikakva civilizacijska pravila.

Demokracija i komunikacije

Ivo Lovrić u tekstu „Imamo li izbora?“ u Glasu koncila od 28.siječnja 2024. piše:

            „Demokracija nije samo šturi sustav pravila. Ona je mnogo više od toga. Demokracija je sustav dijaloga, razmjene, u kojima pravila služe kao temelj.

            No u političkoj komunikaciji danas prevladava obračun umjesto dijaloga,….To nužno dovodi do sve veće zbunjenosti birača, koji su, ako im je stalo, često uvučeni u političke obračune koje niti razumiju  dovoljno niti su im od koristi.

            Demokraciju odlikuje transparentnost, javnost svega što je bitno za društvo, kako bi građani imali jasnu predodžbu o načinu na koji se rješavaju njihovi problemi.

No javnost je sve više prostor u kojem se manipulira i zabavlja, u kojem su se čestiti ljudi sve donedavno dizali od stola. ….“

Na žalost, u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu ima sve više agresivnih tzv. antifa, woke, „progresivnih“ ideološki zadrtih skupina koje smatraju da se ne trebaju držati nikakvih civilizacijskih pravila. Oni su se uvjerili da su napredni, da imaju misiju „promijeniti svijet“ i kod toga im je sve dozvoljena, a posebno im je želja ne dozvoliti nikakva demokratska prava svojim ideološkim protivnicima.

Ono što smo proživljavali u komunizmu, opet se vraća. Sve više je prisutno, čak i sve više dominira u nekada demokratskim državama Zapada.

Primjer polemike iz 1932. godine

MI smo uvijek imali mnogo odličnih polemičara. Krleža je bio veliki književnik, oštar polemičar, čak i starčevićanac, do 1945., kada je počeo slaviti brutalnog diktatora Tita i zastupati Jugoslaviju. Dok je bio mlad, Krleža je u polemikama znao britko, dobro i argumentirano odgovoriti svojim kritičarima, posebno  onima koji su napadali njegove knjige i drame. Svoje polemike s književnim kritičarima objavio je u knjizi „Moj obračun s njima“ iz 1932. godine.

 X046 KRLEŽA

Naslovnica knjige „Moj obračun s njima“, iz 1932. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Krleža u svojim polemikama najprije citira svoje kritičare, a onda detaljno raščlanjuje što su napisali i pokazuje nelogičnost i neistinitost njihovih izjava, a onda ih često i ismijava.

Nekoliko primjera iz knjige „Moj obračun s njima“:

Prvi primjer (citiram):

Klub Hrvatskih književnika u Osijeku, poslao je policijskoj Upravi u Osijeku 4.XI.1929. ovaj dopis:

            „Čast nam je zamoliti naslov za zaštitu u ovoj stvari:

            Za najkraće vrijeme prikazivat će Narodno kazalište u Osijeku dramu od Krleže pod naslovom „Glembajevi“.

            Budući da u Osijeku živi preko 40 godina gdja Josipa Glembay, koja je lično, kroz naš klub, društvo „Hrvatska žena“ i druga društva pomagala svaki kulturno-humanitarni rad u Osijeku i Jugoslaviji, jasno je, da će naslov i sadržaj rečenog komada zavesti u bludnju općinstvo, a nju i njezino ime izvrći javnoj poruzi bezrazložno.

            Potpisani čitali su svojedobno u zagrebačkim novinama, a to je  išlo svakako sa znanjem Krleže, pa se je povodom premiere toga komada pisalo, da zadnji odvjetak te familije, dakle: Glembayeve, živi u Osijeku.

            Molimo zato naslov, da:

            zabrani prikazbu toga komada u Osijeku ili dozvoli to prikazivanje samo pod uvjetom, ako Krleža prije prikazivanja, dakle: pravovremeno dade odštampati u svim osječkim novinama svoju vlastoručno potpisanu izjavu, da se pod 'Glembayevi“ ne misli na Josipu Glembay niti njezinu rodbinu.

            Za Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku

I.Zatluka v.r.                                                                                               H.F.Magier v.r.

 

Gospoda obrazlažu svoju tužbu rečenicom:

       „Budući da u Osijeku živi preko 40 godina gdja Josipa Glembay, koja je lično, kroz naš klub, društvo „Hrvatska žena“ i druga društva pomagala svaki kulturno-humanitarni rad u Osijeku i Jugoslaviji, jasno je, da će naslov i sadržaj rečenog komada zavesti u bludnju općinstvo“

Zašto bi to bilo jasno?

„Naslov i sadržaj rečenog komada“ nikada nisu živjeli u Osijeku, a „pomaganje svakog kulturnog i humanog rada u Jugoslaviji“ po „naslovu i sadržaju rečenog komada“ isto tako nije ništa poznato. U „rečenom“ komadu govori se o bankirima tog „rečenog komada“ da su „kartaši“, „varalice“, „bludnici“, „hohštapleri“, „ubojice“, „kriminalni tipovi“, ali ni za jednog Glembaja u „rečenom komadu“ nije rečeno da je bio članom Kluba hrv. književnika u Osijeku.

Jasno je dakle samo to, da „naslov i sadržaj rečenog komada“ nisu bili u stanju da zavedu u bludnju nikog osim Klub hrvatskih književnika u Osijeku.

Zatim ova rečenica:

      „Potpisani čitali su svojedobno u zagrebačkim novinama, a to je  išlo svakako sa znanjem Krleže, pa se je povodom premiere toga komada pisalo, da zadnji odvjetak te familije, dakle: Glembayeve, živi u Osijeku.“

Zašto su potpisani tražili zaštitu policijske vlasti?

Jer su – „potpisani čitali  svojedobno u zagrebačkim novinama, a to je  išlo svakako sa znanjem Krleže“

Što je dakle išlo sa znanjem Krleže?

To, da su „potpisani čitali  svojedobno u zagrebačkim novinama“

A što su to potpisani čitali s mojim znanjem?

To potpisani nažalost nisu napisali, jer drugi dio rečenice „pa se je povodom premiere toga komada pisalo“ ne stoji – na žalost – ni u kakvoj vezi  s onim što su potpisani navodno s „mojim znanjem“ čitali.

Koliko je meni poznato, s mojim znanjem, potpisani osječki književnici nikada nisu ništa čitali, jer ja te potpisane gospode ne poznajem. Ja osim toga ne vjerujem, da se je ikada pisalo povodom zagrebačke premijere mog komada o „zadnjem odvjetku Glembayeve“. Gdje, kada, u kojem listu?

Drugi  primjer (citiram):

Jedan koristoljubivi dnevnik štampao je slijedeću domaću vijest:

MIROSLAV KRLEŽA GRADI KUĆU

Kod nas se dosta piše, a još više govori o lošim materijalnim prilikama književnika. Medjutim o toj stvari, kao i o mnogim drugim može se reći: kako tko. Poznato je na pr. da g. Milan Begović ne gladuje i da ima krov nad glavom, a eto sad se iz službenih vrela saznaje da je i g. Miroslav Krleža, poeta beskućnika i simpatizer skitnica, nakon „Agonije“ i „Gospode Glembajevih“ odlučio da si priušti svoju kućici, svoju „slobodicu“…… G. Miroslav Krleža sagradit će kuću na VII. Pešćenici 33. Zanimivo je, hoće li g. Krleža smatrati tu kuću privatnim vlasništvom i hoće li od svojih podstanara pobirati stanarinu. Izgleda da hoće.

„Hrvatska Straža“, God. I. br.150., od 28.XII. 1929.

Uzmimo da je ta vijest istinita i da sam ja doista sagradio kuću od svojih vlastitih tantijema, bi li to bilo neko sramotno zlodjelo, sposobno da me kompromitira u gradjanskom smislu? Bi li taj fakt igdje drugdje na svijetu osim kod nas mogao biti predmetom jedne ironične domaće gradjanske vijesti koja je tim bjednija što je koristoljubivo-lažna….Od „poeta beskućnika i simpatizera skitnica“ postao je kućevlasnik, koji ubire stanarinu od svojih stanara! Svi beskućnici i skitnice, pozor! Grandiozan slučaj moralne korupcije! Miroslav Krleža gradi kuću!

            Da bi pravilno informirao sve „beskućnike i skitnice“ o gradnji kuće, prisiljen sam da utvrdim ove činjenice:

  1. Nije istina, da se iz službenih vrela moglo saznati. „da sam si ja odlučio priuštiti svoju kućicu“.
  2. Nije istina, da je Vjesnik pogl. kr. slob. gr. Zagreba od 21. XI. javio da mi je izdana gradjevna dozvola, jer to nije mogao iz prostog razloga pošto ja gradjevne dozvole nisam tražio.
  3. Nije istina, da ja gradim kuću na Pešćenici VII. 33 jer ja na Pešćenici ne bi kuću gradio ni u onom slučaju sve da je i gradim.

Kraj citata.

I na kraju, ovu  knjigu polemika Krleža završava jednom rečenicom kojom odgovara na sve žestoke napade svojih protivnika:

       „I ova moja knjiga ne znači zastoj u tome gibanju. Kao prolaznik, koji se giba mračnim podzemljem, ja sam na momenat stao da sa svog lica skinem smrad i paučinu i poslije te kretnje zaputio sam se spram novih knjiga i svjetlijih izgleda.“

Primjer polemike iz Gradske skupštine, u XXI. stoljeću

Nažalost, krajem XX. i početkom XXI. stoljeća svjedočimo raspravama koje ne poštuju nikakva pravila logike ni korištenja argumenata, a najmanje imaju neku literarnu vrijednost. I takve rasprave se ne odvijaju u birtijama gdje su temeljni argumenti galama i lupanje po stolu, a ponekad i fizička sila, već se takve rasprave odvijaju u gradskim skupštinama, čak i u Hrvatskom saboru.

Takvim polemikama sam, nažalost, svjedočio u Zagrebačkoj gradskoj skupštini. U prepirkama s protivnicima koji su ga napadali, gradonačelnik Milan Bandić nije se koristio argumentima, već dosjetkama, nije se trudio da mu odgovori na zastupnička pitanja budu logični i argumentirani, skretao je s teme ili je govorio ono što ga nitko nije pitao.

 X047 SKUPŠTINA

Sjednica Gradske skupštine Grada Zagreba

(Izvor slike: https://skupstina.zagreb.hr/43-redovna-sjednica-gradske-skupstine-grada-zagreba/1329)

Pamtim jednu takvu, za njega tipičnu prepirku u Gradskoj skupštini jednog četvrtka prije više od deset godina. Mislim da je bila riječ o rebalansu proračuna.

Jedan zastupnik (čini mi se iz HNS-a) pitao ga je:

    „U Dubravi je iskorišteno svega 20% iznosa predviđenog za investicije. Zašto niste više potrošili, izgradili, uložili?“

Bandić mu je odgovorio:

    „Znam ja vas, vi ste na izborima dobili jako malo glasova zato, jer vas građani ne podržavaju.“

Zastupnik:

    „Nisam vas to pitao. Pitao sam zašto je u Dubravi potrošeno samo 20% sredstava.“

Bandić:

    „Za mene su ljudi u Dubravi glasali, a ne za vas.“

Zastupnik:

    „Vi stalno skrećete s teme i ne odgovarate na moja pitanja.“

Bandić:

     „Da  ste sposobni dobili biste više glasova.“

Dijalog se odvijao otprilike ovako (prema sjećanju) i prikazuje na koji način je Bandić vodio duele sa svojim protivnicima u Skupštini. Za to vrijeme su se pripadnici njegove stranke i vladajuće većine u Gradskoj skupštini dobro zabavljali i uživali: „Baš ga je dobro sredio.“

Takvi „dijalozi“ i takve „polemike“ nisu neki bizaran izuzetak već pravilo kojeg masovno primjenjuju političari. To se događa zato, jer birači na izborima ne izabiru ljude koji će ih osvojiti svojim znanjem argumentima i programom. Takvi kandidati su im dosadni i nezanimljivi. Birači vole manipulatore koji ih zabavljaju, koji im nude obećanja koja ne namjeravaju ispuniti, koji se svađaju i stalno su zbog toga u medijima.

Stari primjer s HTV-a, 2006. godina

 Niska razina polemika političara uspješno je potpomognuta medijima u kojima novinari ne poznaju (ili ih ne žele primijeniti)  pravila civiliziranog komuniciranja i polemiziranja već koriste manipulatorske metode kojima nastoje nesimpatične sugovornike „pobijediti“, „poniziti“, ismijati, a to su u pravilu sugovornici s ideološki suprotnog svjetonazora. Budući da su novinari u većini ljevičari, tepaju si da su „liberalni i progresivni“,  odnosno oni koji ne vole ljude konzervativnih uvjerenja. Polemike u TV emisijama  u većini slučajeva vode se tako da se  konzervativci „pobijede“, a po mogućnosti i ismiju.

Na televiziji kao najjačem mediju veoma su popularni i utjecajni tzv. „okrugli stolovi“, koji se odvijaju kao „talk show“. Organizira se nekakav tip okruglog stola u kojem bi sudionici raznih profila i uvjerenja kroz demokratsku diskusiju trebali rasvijetliti neki problem ili zanimljivu temu pod „vodstvom“ novinara, voditelja emisije. Tako bar misli prosječan gledatelj.

Da shvatimo suštinu vrlo sofisticirano razrađene metodologije i cijele „tehnologije“ koja se često primjenjuje kod vođenja takvih polemika, moramo početi detaljno analizirati kako se to radi

Takvih primjera ima i danas  mnogo, ali sam izabrao jedan slučaj iz lipnja 2006. godine. To je bila emisija  Kontraplan koju je vodio novinar D.M.  u kojoj se razgovaralo o  Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) i o „Slučaju Radman“. Dr. Miroslav Radman je znanstvenik svjetskog glasa, a uz to je i veliki ljubimac ljevičarskih krugova.

U emisiji  se nije se govorilo o Radmanovom Mediteranskom institutu u Splitu, otvorenom 9. svibnja 2005. godine za koji je hrvatska država dala vrlo velika sredstva, veća nego i jednom drugom našem znanstveniku. U vrijeme diskusije na okruglom stolu taj institut još uvijek nije ozbiljno počeo raditi.  Danas znamo da je taj projekt na kraju doživio totalni fijasko, uz svađu vodećih znanstvenika. Dr. Ivan Đikić napustio je Institut u prosincu 2018. godine.

Tzv. „Slučaj Radman“ nastao je zato, jer HAZU nije dr. Radmana primila za svog redovitog člana (on je već dugo bio dopisni član). Slučaj je iskorišten da se udari na HAZU kao jednu od stožernih institucija hrvatske države, a televizija je medij na kojem se to može napraviti na najefikasniji način. Naravno, kod toga se zanemarila činjenica da po Statutu HAZU-a redovni članovi mogu postati samo osobe koje žive i rade u Hrvatskoj.

Kako se organizira „talk show“

1. voditelj izabere temu i   definira cilj emisije

Tema mora biti intrigantna, mora moći uzburkati duhove, mora u njoj biti svađe, polemike, neslaganja, neke prljavštine, nečeg lošeg, svega onog što podiže gledanost,  ali i omogućuje jednom svjetonazoru da da još jedan udarac onim drugima.

Što se tiče cilja, postoje dva cilja.

Jedan, javan je cilj za gledatelje (u biti manje važan) da se utvrdi istina o nekoj temi i da se neki problem oslika sa svih strana. Drugi cilj je mnogo jači, ali je prikriven. A to je da „progresivni“, liberalni i lijevi „zgaze“ one „reakcionare, desne, nacionaliste, klerofašiste, prikrivene ustaše, itd.“. Podjela je kao u komunizmu. Oni koji su lijevi, oni su napredni, progresivni, europejci, a oni koji se s njima ne slažu su nazadni, reakcionari, „ognjištari“ i za njih nema milosti. Tu nikakvi argumenti ne znače ništa.

Progresivni (sami su se tako nazvali) znaju da su u pravu, njih uvijek netko štiti, nekada Partija, milicija, UDBA, itd., a sada liberalna medijska mašinerija i to im daje veliku sigurnost, samouvjerenost, snagu i agresivnost.

2. izaberu se sudionici okruglog stola

Voditelj bi bio najsretniji da svi sudionici budu istomišljenici i da mogu svi unisono „lupati“ po suprotnoj strani,  po onim reakcionarima. Ali to više nije „in“, to nije demokratski, a niti gledateljima nije dovoljno zanimljivo. Zato moraju stvoriti privid objektivnosti i raznovrsnosti stavova, pa  dovedu i predstavnika  „one druge strane“.

Kod toga imamo dva scenarija.

U prvom scenariju na „lijevoj strani“ nastoje izabrati  dijalektički educirane intelektualce, bogatog rječnika i vične debatama, samouvjerene i arogantne. Oni su to izvježbali još u komunizmu, znaju da su u pravu, jer su „napredni i progresivni“  i uvijek su  „bili u pravu“. Sada više nije potrebno da to budu neki intelektualci, ugledni ljudi, sada je dovoljno da su agresivni, bezobrazni i glasni. I oni su samouvjereni, jer znaju da su „progresivni“ i da su na njihovoj strani „mainstream“ mediji koji će potaknuti javno mnijenje da navija za njih.

S druge strane da bi zadržali nekakav demokratski štih u emisiju se pozovu i predstavnike „neljevičarskih“ uvjerenja. Kod toga treba paziti ili da su takvi u manjini ili da su ti predstavnici nekakve komunikacijski nespretne osobe koje svojim konzervativnim uvjerenjima ispadaju smiješni. Ili će se kod montaže emisije (a ima i takvih) nepoćudne diskusije jednostavno, demokratski izrezati.

Inače tu „ljevičarsku tehnologiju vođenja okruglih stolova“ razotkrio je, briljantno ismijao i duhovito opisao veliki izraelski pisac  Ephraim Kishon u knjizi „Pomozi sirotu na svoju sramotu“.

U drugom scenariju, kada je tema ozbiljnija i kada sudionici moraju biti ozbiljni i  ugledni ljudi koje baš nije jednostavno ismijati, postupak je malo složeniji. Tada se postupi na način na koji je izrežirana emisija o «slučaju Radman». Da bi se ipak sve odvijalo po zamišljenom scenariju, voditelj D.P. u Kontraplan je doveo sudionike razgovora po „demokratskom ključu“ – četvorica su napadala HAZU, a jedan ga je branio. Izbor onih koji su napadali HAZU, „progresista“ koji su željeli razoriti tu „zastarjelu, reakcionarnu instituciju, koja nikome ne treba“, bio je vrlo „objektivan“. Pozvao je vrsne znanstvenike, velike svjetske reputacije, ali dr. Ivan Đikić (prema mišljenju prof.dr.Marušića) patološki mrzi mladog ministra Primorca, još iz njihovih zajedničkih dana u Americi i uključuje se strastveno u svaku polemiku u kojoj može opaliti po Ministarstvu znanosti, profesor.dr. Vlatko Silobrčić je vrlo „objektivan“, jer je bio u Upravnom odboru Radmanovog instituta i interesno je bio povezan s Radmanom,  a prof.dr. Marušić isto tako nije bio baš ljubitelj HAZU-a. Ako se tome doda voditelj D.M. koji je već unaprijed sve pripremio za konačni obračun s HAZU-om, tada branitelj HAZU-a nije imao šanse.

Nemoguću misiju obrane HAZU preuzeo je akademik, prof.dr. Vladimir Paar, jedan od naših najuglednijih znanstvenika.

On je  ušao naivno u bitku za koju nije bio pripremljen, jer se bori po civilizacijskim pravilima koja njegovi protivnici ne priznaju. On je mislio da će u debati prevladati argumenti, jasni dokazi  i činjenice, uz civiliziranu raspravu. I vjerovao je da su argumenti na njegovoj strani. A nije znao vrlo suptilne sofisticirane tehnike kojima se ljevičari, vladatelji medija koriste u ovakvim polemikama.

Iza svega toga stajala je još jedna usputna, prikrivena namjera - da se diskreditiraju znanstvenici, lijevi i desni, ljudi koji cijeli život uče i rade, ljudi koji su svoj ugled stekli napornim, dugogodišnjim znanstvenim radom. „Široke narodne i potrošačke mase“ koje gledaju televiziju, surfaju po portalima, čitaju reklame zapravo vole kada mogu gledati kako se ti mudri profesori spuštaju na zemlju, svađaju i pokazuju da baš i nisu jako savršeni.

Da bi to još i potaknuo voditelj je na stvarno nekulturan način otvorio temu o novčanim primanjima akademika s jasnim ciljem da  „prostom (slabo plaćenom) puku“ objasni da ti svi veliki znanstvenici zapravo žele ići u Akademiju samo zato, jer za to dobivaju velike novce. Ti novci su inače nekoliko puta manji od onih koje dobiva voditelj emisije, ali to narodu nije važno.

Akademici su  trebali biti  diskreditirani.

 3. pristojan kandidat  ima malo šanse 

Vodila se „demokratska“  rasprava 4 naprama 1 u kojoj protivničkog kandidata ne treba samo pobijediti već i poniziti. Profesor Paar je u toj raspravi jako loše prošao, jer se krivo postavio i nije se znao boriti na način koji je odgovarao situaciji. Zašto ?

a)  težište svog nastupa stavio je, kao znanstvenik, na argumente

Mislio je da su argumenti i istina dovoljni da se utvrdi tko je u krivu, a tko je u pravu. On živi u svijetu činjenica, podataka, znanstvene istine u kojem  je 2+2 jednako 4 i u kojem argumentima i dokazima možeš izboriti da si u pravu. On nije shvatio da istina i argumenti nikoga ne zanimaju, da većini idu na živce. Politika, a danas je sve politika,  ne traži akademske rasprave, ne traži argumente za koje su potrebna znanstvena istraživanja i stručne knjige. Ova sadašnja politika, današnje polemike  traže borce koji su izvježbani u uličnim tučnjavama, u tučnjavama u „ultime fight kavezu“, bez pravila i u kojima se  udara i „ispod pojasa“. Većina gledatelja uopće ne razumiju argumente i nijanse u tim polemikama. Oni razumiju jednostavne, ne predugačke rečenici, izgovorene glasno i uvjerljivo, naravno uz podršku voditelja emisije. 

Svi već unaprijed znaju da je „njihov kandidat“ u pravu, a istina, argumenti i činjenice u ovom svijetu ne znače ništa.

b) za vrijeme njegovog iznošenja argumenata voditelj D.M. se podcjenjivački  smijuljio,

šaljući gledateljstvu poruku: „Kako ga nije sram zastupati te svoje zastarjele teze, kada mi svi znamo da je Radman u pravu“. Ako zbog ničeg drugog, akademik Paar je bio gost u emisiji i po svim elementarnim pravilima kućnog odgoja prema njemu se trebalo ponašati bar na pristojan način. U sličnim emisijama iza sudionika sjede gledatelji koji „po komandi“ ismijavaju „nesampatičnog“ kandidata. To je provjerena komunistička metoda po kojoj tužitelj ismijava optuženika i kod toga uveseljava publiku. A publika  mu na taj način pomaže da „unište narodnog neprijatelja“. Jedina je razlika što je nekadašnja publika na montiranim komunističkim sudskim procesima to radila u strahu za svoj život, a sadašnja za to dobiva 100 kuna.  

c) profesor Paar, a i svi „naši“ kandidati, u takvoj situaciji su u stalnoj defenzivi.

Oni se samo brane, dok ih voditelj stalno napada i „rešeta“ pitanjima i komentarima. A onaj koji se brani ne dobiva bodove kod gledatelja, on je automatski kriv. Na taj način se ne bori i ne dobivaju se polemike. A to nisu samo polemike ili diskusije o nekim društvenim pitanjima. To je sukob dva svjetonazora, dva pogleda na svijet, dva puta kojim Hrvatska može ići u budućnost. Takav obrambeni stil je karakteristika svih desnih, konzervativnih  kandidata u svim prilikama. Oni ne reagiraju na nekorektnost voditelja, oni nikada ne napadaju, oni se strašno boje da ne bi ispali nepristojni, oni samo odgovaraju na pitanja i bezuspješno žele pokazati da su u pravu. 

Čest gost u raznim emisijama (bio) je i jedan   lijevi intelektualac koji je, inače, bio glavni svjedok na montiranim komunističkim procesima '71. na kojima su mladići, dvadesetogodišnjaci, bivali osuđivani na višegodišnje robije. Nikada se zbog toga nije pokajao, a sada nam u svim prilikama objašnjava što je to demokracija i svima s visoka docira o ljudskim pravima.  Jednom je rekao da za njega „biti desno znači biti glup“. I nitko nije reagirao. Naši desni, nacionalno orijentirani, borbeni intelektualci su, vjerojatno, uz kavu sa šlagom nakon toga  samo rekli: „Jeste li ga ćuli. Kak' ga nije sram“.

d) na kraju se poentira „mišljenjem javnosti“

Na kraju se vidjelo da voditelju sve ide na živce, a posebno akademik Paar, koji je tvrdoglavo i dalje argumentima branio HAZU. Zato je zaključio diskusiju „činjenicom da je javnost šokirana slučajem Radman i da javnost dobro zna tko je u pravu“, (nešto u tom smislu). Naravno, samoproglašeni  predstavnik javnosti, to znači predstavnik mišljenja 4.000.000 Hrvata, je voditelj te emisije. I tako to ide.

Gledatelji su otišli na spavanje s uvjerenjem da HAZU treba raspustiti.

Kako se akademik trebao u toj emisiji postaviti ?

Naravno, možda nije korektno ni pristojno sada akademiku Paaru soliti pamet i poučavati ga kako se trebao ponašati. Ali činjenica je da ugled Akademije nije u očima gledatelja uspio obraniti, jer je koristio „krive metode“ . Mogao je učiniti sljedeće :

  1. Znajući kako se vode te emisije i kada je vidio izbor sudionika, mogao je odbiti da uopće dođe u taj Kontraplan. Došao je, jer je, vjerojatno, mislio da su njegovi argumenti dovoljni da ljudima pokaže pravu sliku tog „slučaja“.
  2. Kada je vidio ponašanje voditelja, nepristojno ismijavanje njegovih argumenata, trebao se dići i otići iz emisije. U jednom takvom slučaju, gospodin Ante Vrdoljak se digao i otišao.
  3. Mogao se boriti, ali tako da i on napada voditelja, a ne samo da prima njegove napade i brani se. Mogao je reći :
  • „Gospodine D.M., ako vi ne priznajete usvojenu proceduru rada Akademije i pravila izbora kandidata, znači li to da ćete vi određivati tko će biti član Akademije?“
  • „Gospodine D.M., vaše smijuljenje pokazuje nedostatak elementarnog kućnog odgoja“
  • „Gospodine D.M., vi ste se proglasili da govorite u ime javnosti. Na osnovu čega ste vi predstavnik javnosti, koje i kakve javnost? Na kakvim vas je izborima hrvatska javnost izabrala da ih vi predstavljate?“
  • „Gospodine D.M., sada svi znamo primanja akademika. Hoćete li vi gledateljima reći koja su vaša primanja, da možemo usporediti cijenu rada jednog akademika i vas. Možemo li usporediti i vaš stupanj obrazovanja i rada i onaj akademika?“

Naravno, lako je sada „biti general poslije bitke“, ali u takvim emisijama treba se boriti na način – „napad je najbolja obrana“. Ili u bitke uopće ne ulaziti.

Polemike su bitke u kojima se pred očima javnosti bori za određene vrijednosti i određena načela. Zato je odgovornost onih koji ulaze u te bitke da se dobro pripreme i da se znaju boriti.

Biti na strani „istine i pravde“ stvarno nije dovoljno. Treba se znati boriti i izboriti.

Trebamo se podsjetiti jednog događaja iz dosta davnih dana. Početkom demokratskih promjena održavale su se mnogobrojne političke tribine po Hrvatskoj. Tijekom govora Vlade Gotovca na predizbornom skupa za predsjedničke izbore, u Puli 6.6.1997. godine neki gnjevan čovjek napao ga je na pozornici. Zaštitari su odmah intervenirali i zapravo se nije ništa ozbiljno dogodilo, ali je ta scena bila predmet raznih komentara, a najviše kao „primjer napada na demokraciju“. Međutim, meni se najviše svidio jedan drugačiji komentar (više se ne sjećam od koga) koji je rekao:

     „Da se to dogodilo dr. Franji Tuđmanu, da je netko njega tako napao na pozornici, on bi tom čovjeku najprije opalio zaušnicu, a onda ga sam bacio s pozornice“.

Bijeg od polemike - nekoliko primjera iz 2023. godine

Na Hrvatskom radiju, 28.2.2023.

Lijevi „progresivci“ najviše vole polemike u kojima su sami u studiju, kada im voditelji postavljaju već dogovorena pitanja, a kao „vrag od tamjana“ bježe od situacija u kojima se moraju konfrontirati sa superiornim protivnikom. Takva se situacija dogodila krajem veljače 2023. godine na HRT-u.

Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića (stranka Možemo), Danijela Dolenec, dvije minute prije početka emisije „Dnevni ritamna Prvom programu Hrvatskog radija otkazala je svoj dolazak, jer je doznala da neće biti sama u emisiji.

Najprije je pristala sudjelovati u emisiji koja se trebala baviti tada aktualnom temom roditelja odgojitelja i odluke Visokog upravnog suda. U emisiju je pozvana i dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji.  Tema emisije je jako uzburkala zagrebačku javnost i sa zanimanjem se očekivala uzbudljiva polemika. Kad je Željka Markić stigla na HRT, na tzv. „mramornoj porti“ je već bila gospođa  iz Sektora za informiranje i komunikaciju Grada Zagreba i rekla je da će dogradonačelnica stići kroz koju minutu. Producentica emisije je Željku Markić odvela u studio te se nakon toga vratila po gospođu Dolenec. Međutim, par minuta prije početka emisije,  Dolenec je javila voditelju emisije da je mislila da će „biti sama” i otkazala dolazakVoditelj je rekao da mu je jako žao i da je pozvao obje strane u ovom sporu. A to dogradonačelnici iz stranke Možemo, očito, nije odgovaralo

       “Ovo je fakat blamaža…Otkazati dolazak u emisiju, doslovce pobjeći s HRT-a kad shvatiš da nećeš sama sjediti u studiju i pričati što god poželiš, već da bi moglo biti argumentirane rasprave.  I da se tako prema medijima i javnosti ponaša dogradonačelnica glavnog grada Hrvatske…Koja bezobraština prema javnosti i voditelju kojem je pristala doći u emisiju.

     Šteta, baš sam se veselila zanimljivoj raspravi. Ali, emisija je bila zanimljiva, voditelj odlično pripremljen”, prokomentirala je poslije  Željka Markić.

Slično se dogodilo i u ponedjeljak, navečer, 25. siječnja 2021. godine, kada je Danijela Dolenec otkazala nastup na N1 televiziji gdje se trebala suočiti s kandidatkinjom Domovinskog pokreta Anom Lederer.

U Hrvatskom saboru, 9.2.2023.

„Progresivni“ ljevičari su te veljači još jednom, i to u Saboru, pokazali da s neistomišljenicima ne misle raspravljati, tuđe argumente ne misle slušati, a ideološke oponente ne smatraju valjda dovoljno vrijednima da bi s njima uopće sjeli za isti stol. Pokazali su da su im dijalog i tolerancija potpuno nepoznati.

Nakon što je napokon 9. veljače 2023. godine tema rasta dijagnoza rodne disforije (transseksualnosti) dignuta na razinu sjednice u Hrvatskom saboru, i to sjednice ne jednog, već dvaju saborskih odbora, "progresivna ljevica" poput uvrijeđene frajle demonstrativno je napustila sjednicu koju prethodno nisu uspjeli opstruirati. Najprije nisu htjeli dozvoliti da u raspravi sudjeluju sudionici koji im nisu bili po volji, a kada to nisu uspjeli napustili su sjednicu.

Za njih rasprave nema. Poput male djece - ili je po mome ili nije nikako.

Sukobljavanja argumentima za njih nema.

Predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb, dr. Renata Sabljar Dračevac (Socijaldemokrati) sjednicu je zaključila sljedećim riječima:

    ”Svojim odlaskom na početku sjednice 'progresivna ljevica' pokazala je da nema širinu dijaloga i toleranciju za druga i drugačija mišljenja”.

Što se dogodilo?

U tekstu objavljeno. 9.veljače 2024. godine na portalu Narod.hr, psihijatar Herman Vukušić, sudionik sjednice održane 9. veljače 2023. opisao je što se dogodilo. Pored ostalog, psihijatar Vukušić piše:

     „Na inicijativu udruge „Hrvatska mati” 9. veljače 2023. godine održana je zajednička tematska sjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i Odbora za obitelj, mlade i sport. Tema je bila 'Porast broja transrodne djece u Hrvatskoj: mogući uzroci i kliničke posljedice'.

    Razlog ove inicijative leži u činjenici da je po kliničkim podacima u proteklih osam godina broj transrodne djece i mladeži u Hrvatskoj porastao za dvanaest puta……

   Ovaj trend je prepoznat i u brojnim drugim državama Europe i SAD-a i poglavito se pripisuje fenomenu socijalnog kontagija, iliti svojevrsne 'društvene zaraze'. Ona se širi putem medija, društvenih mreža, pop kulture i agresivnog transaktivizma….

      U posljednjih desetak i nešto godina 'rodno afirmativni pristup' je postao dogma zastupnika rodne ideologije po kojima ne postoji biološki rođenjem uvjetovani spol. On se zamjenjuje znanstveno neutemeljenim konceptom 'roda9. Do danas, prema konzervativnim procjenama, ima već preko osamdeset definiranih 'rodnih identiteta'. Od ljudi koji se osjećaju kao drvo, do pedesetogodišnjaka koji se izjašnjavaju kao dvogodišnje bebice.

     Unatoč tome što je zahvaljujući pritisku određenih lobija takav narativ rodne ideologije prodro u medicinu mnogih zemalja (zbog čega je i nakon velikog skandala prošle godine zatvorena najveća klinika za transrodnost, Tavistock u Londonu), u zadnje dvije godine počele su se uočavati štetne i nepopravljive posljedice 'rodno afirmativnog pristupa'. 

      Ovo se dogodilo ponajviše zahvaljujući sve većem broju detranzistenata, mladih ljudi koji su bili zavedeni na promjenu spola od strane agresivnih aktivista ili aktivizmu sklonih stručnjaka. Shvatili su da su pogriješili i vratili se u svoj natalni spol. Ali uz nepovratne zdravstvene posljedice (rezanje grudi, genitalija, sterilitet, itd.)….

     Upravo iz prethodno navedenih razloga progresivne europske zemlje poput Danske, Finske, Švedske, Norveške, Francuske i Velike Britanije sprovele su istrage na razini svojih čelnih zdravstvenih institucija. Zaključile su kako je 'rodno afirmativni pristup' medicinski nedovoljno istražen, potencijalno štetan. Zato su strogo ograničile, ili u cijelosti zabranile bilo kakve hormonalne ili kirurške intervencije u postupku promjene spola za osobe mlađe od 18 godina….

    Upravo su organizatori skupa takav zaključak željeli i postići prije godinu dana, ali nisu uspjeli. Sjednicu su prije samog početka napustili predstavnici agresivne ljevice. Na čelu s Ivanom Kekin, Sandrom Benčić, Peđom Grbinom, Katom Peović i cijelom ostalom bulumentom (ostao je samo Krešo Beljak). Tako su opstruirali kvorum sjednice i mogućnost donošenja bilo kakvih zaključaka.

       Po svojem demonstrativnom izlasku iz saborske dvorane cijelo je ovo društvo održalo konferenciju za novinstvo. Gdje su temu i podatke o kojima se pričalo nazvali lažima. Kolegica Željka Markić i ja dobili smo epitete 'transfoba' i 'homofoba' koji 'sa svojim asistentima sa desnice ubijaju ljude'.

      Međutim, unatoč svim njihovim pokušajima da 'zaustave Reuters' istina uvijek nalazi svoj put.

U ovih godinu dana javili su mi se brojni roditelji djece koja zbunjena u fazi adolescentnog traženja identiteta postaju žrtve rodno ideoloških predatora. Neki od njih podnijeli su i prijave Ministarstvu zdravstva za zahtjevom za inspekcijski nadzor.

    Sve više stručnih medicinskih društava oglašava se na ovu temu za zahtjevom da se ispoštuje zaključak Hrvatskog liječničkog zbora iz 2021. godine. O tome da promjena spola u Hrvatskoj, bez obzira radi li se samo o zakonskoj proceduri ili spolnoj tranziciji,  bude ograničena na 18. ili 21. godinu života, ovisno o stupnju životne zrelosti…

     Liberalna glasila poput 'Atlantica' ili 'New York Timesa', koja su godinama zagovarala transrodnu ideologiju i 'rodno afirmativni pristup', sada stidljivo priznaju da su stvari ipak malo drugačije.“

 

Sada se samo postavlja pitanje po čemu je ta „progresivna“ ljevica progresivna, odnosno napredna, jer nas to njihovo ponašanje u polemikama podsjeća na prošla vremena za koja sam se nadao da se nikada neće ponoviti.

LITERATURA

 

  1. Grkčević, Pajo (2006.), „Zašto nas tuku u polemikama“, tjednik Fokus, Zagreb, 23.6.2006.
  2. Kishon,  Ephraim (1992.), „Pomozi sirotu na svoju sramotu“, Znanje, Zagreb
  3. Krleža, Miroslav (1932.), „Moj obračun s njima“, Naklada piščeva, Zagreb
  4. Lovrić, Ivo (2024.), „Imamo li izbora“, Glas koncila, 28.siječnja 2024, Zagreb
  5. Matoš, Antun Gustav (1990.), „Dragi naši savremenici i druge polemike“, Tiskara Rijeka, Rijeka
  6. Starčević, Ante (1995.), „Djela dra. Ante Starčevića“, Inačica, Zagreb
  7. https://narod.hr/...
  8. https://narod.hr/...
  9. https://narod.hr/...

 

 



Povezani članci

Komentari

Komentiraj