• Razvoj/
• Povijest/
• Društvo/

13. 01. 2024

Osvrt na 2023. i pogled na 2024. godinu

• Marijan Ožanić

Apstraktna ilustracija umjetne inteligencije koja se oslobađa, koju je izradio

 model DALL-E 3 OpenAI-ja

(Izvor slike: Slučaj Open AI. Microsoftov izbor između profita i čovječanstva — Ideje.hr)

Osvrt na 2023. godinu

Uvod

Na početku sam se morao odlučiti kojom slikom ću započeti ovaj Osvrt, hoće li to biti slika s dočeka Nove godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu na kojoj dominiraju migranti ili slika umjetne inteligencije koja simbolizira nezadrživ rast i razvoj novih tehnologija. Odlučio sam se za AI.

I godina, 2023.,  projurila je nabijena dramatičnim događajima i ostala za nama, ostavljajući uvjerenje da mnogo toga, a posebno zapadna civilizacije juri u krivom smjeru, čak prema svom uništenju. Nakon COVID-a, potresa, poplava i krvavog rata u Ukrajini koji su obilježili 2021. i 2022. godinu,  nadali smo se da će 2023. stanje početi smirivati i da ćemo početi ulaziti u normalno „normalno“ stanje. Ali, kao i uvijek prevarili smo se.

U 2023. eksplodirale su napetosti koje su tinjale i u društvu i u politici, čak i u Crkvi. 

Na Novu 2024. godinu s nostalgijom smo mogli, kao i svake godine, na TV gledati i slušati bečke valcere i žaliti za nekim davnim, sretnim vremenima. Nažalost, takvih idiličnih sretnih vremena nikada nije bilo, a pogotovo ne onih koja bi trajala duže vrijeme. Kada proživljavamo naša teška vremena, kada se pitamo kuda ide ovaj svijet, često mislimo da vremena sličnog ovome u kakvom sada živimo  nikada nije bilo. Zato je zanimljivo usporediti početak 20. stoljeća s početkom 21. stoljeća. Philipp Blom u knjizi „Vrtoglave godine- Europa, 1900.-1914.“ pored ostalog, piše:

            „Te devetstote godine bile su veoma dinamične. Sve se činilo većim danas nego je bilo jučer: gradovi, industrijska proizvodnja, željeznička mreža, ulice s jurećim automobilima, visoke zgrade sa strogim pročeljima, stanovništvo, mediji i zabava, masovna kultura i rekordi u brzini. Čvrsto uhvaćeni između čeličnih ralja industrije i globalnog tržišta koje nastajalo, milijuni ljudi morali su se seliti i osmisliti nove identitete u nepoznatom svijetu….

            Nikada prije nije postojalo toliko razloga da se bude optimističan, a nikada prije nisu ljudi gledali u budućnost s više nepovjerenja….“

Na početku knjige Philipp Blom citira njemačkog književnika Huga Balla koji je 1917. napisao:

            „Ruši se jedna era. Slama se jedna tisućljetna kultura. Razneseni su svi noseći stupovi i potpornji, nestali su svi temelji….Pokazalo se da svijet nije ništa drugo doli slijepo sukobljavanje razuzdanih sila… Čovjek je izgubio svoje nebesko lice, postao materija, konglomerat, životinja, proizvod ludila nesuvislih i nedovoljno promišljenih ideja ….“

Dok su radikalne promjene početkom 20. stoljeća bile posljedice naglog razvoja industrije i znanosti, velike i potpuno neočekivane promjene koje su krajem 20. i početkom 21. stoljeća naglo i drastično počele mijenjati društva na Zapadu, od SAD do Europe,  bile su potaknute milijardama dolara koje je jedna mala skupina milijardera ulijevala u medije, NGO-e, radikalno lijeve stranke i fakultete koji su postajali radikalno ljevičarski, čak marksistički. Sve s osnovnim globalističkim ciljem da se razbiju tradicionalne obitelji i tradicionalni moral, uz dominaciju LGBT manjina, poticanje promjene spola, uvođenje izmišljene rodne ideologije, transrodnost, pravo na pobačaj i ubijanje nerođene djece, eutanaziju, migracije i moralni relativizam.

U prosincu 2023. na podcastu Velebit dr.sc. Boris Havel dao je sliku današnje Europe i zapadne civilizacije:

            „Zapadni svijet gubi svoj identitet jer gubi svoje vrijednosti. Vrijednosti zapadnog svijeta su judeo-kršćanske vrijednosti. One su nerazdvojive od kršćanske vjere, od svetopisamskih načela. Čak i oni koji nisu vjernici svoju percepciju svijeta, svoj svjetonazor, svoje prosudbe o dobru i zlu temelje na načelima koja baštinimo uvelike iz Svetog pisma. Vidimo da se kroz institucije Europske unije upravo spetopisamska načela, judeo-kršćanska tradicija i judeo-kršćanske vrijednosti miču i zamjenjuju nekim novim vrijednostima koje su u nekim aspektima bizarne, kao što je primjerice takozvana transrodnost. Čovjek ne može prkositi zakonima prirode, onaj koji je rođen kao muškarac je muškarac, žena je žena, isto kao što ne može prkositi zakonima gravitacije. Onaj koji skoči s 50 metara, poginut će.

         Pokušavaju se promicati vrijednosti koje su ne samo strane nego i suprotne judeo-kršćanskim vrijednostima. U tom kontekstu Europa gubi svoj identitet,  veliki dio Europe, premda se čini da se jedan dio Europe i Zapada vraća tim vrijednostima. To pokazuje da se svijet želi odmaknuti od tog socijalističko-sekularnog svjetonazora bez osobitih identiteta i vrijednosti. Hrvatska je, hvala Bogu još dosta konzervativna i razmjerno stabilnih identiteta.

        Migrantska kriza u tom kontekstu je možda, ono što bi se reklo, „šlag na torti“. Migrantska kriza je ozbiljna kriza, ljudi koji dolaze kod nas u Europu su iz najnasilnijih područja na kugli zemaljskoj, a to je Bliski istok. Oni su sigurno sigurnosna prijetnja,  u stanovitoj razini veliki dio njih. A s druge strane, kada ti ljudi dođu u Europu mi od njih očekujemo da se oni prilagode i prihvate europske vrijednosti.

     Muslimani, Arapi na Bliskom istoku imaju snažne nacionalne, obiteljske, vjerske, povijesne identitete. I onda oni dođu u Stockholm, u  društvo, u kojem ljudi ne samo da nemaju izgrađen nacionalni identitet, ne samo da nemaju nikakvo vjersko uporište nego jedan dio  tih ljudi ne zna jesu li muško ili žensko. Čemu će se ti migranti prilagoditi i čemu će se asimilirati? Imam potpuno razumijevanje za onaj dio izbjeglica koji dođu u Europu i kažu: 'Ovdje ne postoji vrijednosno za mene ništa.'

I onda počne tražiti svoje korijene, svoje identitete koji ga onda moguće odvedu i do nasilnih ideja.

      Možemo se samo nadati da će oni koji su nositelji vrijednosti sukladnih biblijskima, ostati jača strana. A isto tako da će Europa ponovno početi tražiti svoje judeo-kršćanske korijene. Vrijednosti koje daje zapadni judeo-kršćanski svijet – vrijednost života, slobode, prava čovjeka i čovjekova dostojanstva -  jesu vrijednosti za koje je vrijedno boriti se i prepoznati one koji su nam u toj borbi saveznici.“

Dr. Havel predstavlja pravo osvježenje na našoj intelektualnoj i medijskoj sceni koja je preplavljena praznim intelektualnim blebetanjima, trećerazrednim komentatorima i terorom agresivnih ljevičarskih medija.

Dr.sc. Boris Havel

Hrvatski politolog, izvanredni profesor na FPZG, povjesničar,  stručnjak za Bliski Istok,  prevoditelj na engleski, hebrejski i švedski jezik

(Izvor slike: snimak zaslona https://www.youtube.com/...)

I u 2023. trebamo se podsjetiti godišnjica koje nas podsjećaju na važne ljude i važne događaje iz hrvatske povijesti i koje nam pomažu da sve što nam se događa stavljamo u jedan širi povijesni kontekst.

Spomenuti ću i zanimljive knjige koje sam pročitao u 2023. i koje opisuju vrijeme u kojem živimo.

I kao uvijek, i u 2023. godini najvažnija su mi bila moja obitelj, djeca i unuka koja je proslavila 6. rođendan i učinila mi ljepšim svaki dan 2023. godine-

Jedna moja rođakinja nakon posjete svom sinu koji se odselio u Luxemburg rekla mi je: „Tamo je tako lijepo, pravi raj“

     „Ne, tamo nije raj. Tamo se zarađuju novci. Raj je tamo gdje su ljudi koje voliš i koji tebe vole,“ odgovorio sam joj.

Siječanj 2023.

Kada se hrvatska Vlada hvali svojim uspjesima u 2023. godini tada posebno ističe ulazak u Schengenski prostor i uvođenje eura 1. siječnja 2023. godine.

Hrvatska je ušla u Schengen

Bilo je euforičnih napisa koji su govorili da je Schengenska granica danas stvarna, a ne samo simbolična granica između Istoka i Zapada. Ulaskom u Schengenski prostor Hrvatska je čvrsto pozicionirana sa zapadne strane granice i definitivno odvojena od Istoka. Mi smo ponovo graničari, samo ovaj puta graničari Scengenskog prostora.

Schengenski prostor obuhvaća teritorije 27 europskih zemalja koje su usvojile Schengenski sporazum potpisan 1985. u Schengenu u Luksemburgu. Schengenski prostor u mnogočemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.

Hrvatska je ušla u Schengenski prostor 8. prosinca 2022. godine, a punopravnom članicom je postala 1. siječnja 2023.

Područje Schengena

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Uobičajeni naivci su isticali da se pomicanjem europskoga schengena na svoje istočne granice, Hrvatska praktično izbavila od mogućega zagrljaja srpskoga sveta. I onda su srpske cajke pet puta napunile zagrebačku Arenu bez obzira na šengenske granice. Sa sve većim pritiskom migranata na granice Europe  europske države su počele modificirati i dijelom ukidati šengenska pravila i Hrvatska postaje granice Europe na kojoj će se zadržavati migranti i vjerojatno postati migrantski „hot spot“. 

Hrvatska je uvela euro, kuna odlazi u povijest i čeka svoju 3. priliku

Republika Hrvatska je 1. siječnja 2023. kunu zamijenila eurom i postala 20. članica europodručja. čime joj primarna valuta i jedino zakonsko sredstvo plaćanja postaje euro, druga najvažnija svjetska valuta. Fiksni tečaj konverzije određen je na razini 1 euro = 7,53450 kuna.

(Izvor slike: https://evarazdin.hr/...)

I tako je hrvatska kuna je drugi put otišla u povijest, do neke treće prilike.

Bilo je opet euforičnih napisa koji su isticali da je to priznanje stabilnosti hrvatske ekonomije i isticali prednosti zajedničke valute kroz lakše poslovanje, jednostavnije financijske transakcije i lakše privlačenje stranih investicija. Naravno bilo je skeptika koji su isticali negativne strane kao gubitak monetarne suverenosti, kao jednog od temelja državne suverenosti  i činjenice da netko drugi kroz to može upravljati našom ekonomijom.

Uvođenje eura donijelo je veliki skok cijena i veliku inflaciju, a velike kompanije u Hrvatskoj su počele ostvarivati veliku dobit. Jedan od uzroka je, naravno, i energetska kriza zbog rata u Ukrajini, ali je glavni razlog iskorištavanje uvođenja eura za nekontrolirani rast cijena.

Osim toga, skeptici su isticali, što se tiče investicija, Njemačka je puno više investirala u Srbiju nego u Hrvatsku, bez obzira na to što je Hrvatska u EU, a Srbija nije, bez obzira na srpske zločine u Srebrenici i u Vukovaru i Ovčari.

Znači, osim ekonomskih prednosti eura i schengena koje se više temelje na nekom obliku „komocije“ i olakšavanju u poslovanju, postoji neki, prikriveni, podzemni, mnogo jači i utjecajniji interesi.

Demografski slom

Ulazak u Schengen i uvođenje eura su veliki uspjesi za političare i birokrate koji pišu izvješća i ispunjavaju razne tabele i za one koji se žele svidjeti briselskim birokratima.

Ali svi ti uspjesi potpuno su nevažni u očima roditelja kojima su djeca i unuci u Irskoj, Kanadi i Australiji, u očima onih koji gledaju pusta slavonska sela i zatvaranje škola, jer nema djece.

Stanovništvo Hrvatske se kontinuirano smanjuje zbog:

1. Iseljavanja
2. Sve manje rođene djece.

U zadnjih desetak godina gotovo 500.000 ljudi, uglavnom mladih ljudi, napustilo je Hrvatsku. To je za jednu malu državu stravičan podatak. Razlog iseljavanja je s jedne strane želja za boljim standardom, ali velikim dijelom i bijeg iz zatrovane atmosfere koja vlada u društvu, zbog korupcije, nesposobnih političara, stalne borbe između „ustaša i partizana“, Hrvata i Jugoslavena, globalista i suverenista. U svakoj zemlji na svijetu i u Njemačkoj i u Bruxellesu ima korupcije, ali u našim medijima se stvara atmosfera da smo u svemu najgori na svijetu.

Željko Kekić, nekadašnji udbaš koji je prešao na našu stranu i sudjelovao u Domovinskom ratu jednom je objasnio udbašku strategiju djelovanja u hrvatskoj državi:

     „Nismo mogli spriječiti Hrvate da dobiju svoju državu, ali ćemo se pobrinuti da ju zamrze.“

I to rade jako uspješno.

Uz to se rađa sve manje djece. Na misi krajem 2023. godine naš svećenik Darko iz naše crkve sv. Luke u Travnom govoreći o 2023. godini, rekao je:

    „U 2023. godini imali smo 35 krštenja djece i 90 sprovoda.“ (Otprilike, koliko sam zapamtio.)

Naravno, rodilo se više djece, jer sva djeca nisu krštena, ali je i umrlo više ljudi, jer nisu svi imali svećenika na sprovodu. Omjer rođenih i umrlih je strašan.

Hrvatska za koju je mnogo ljudi dalo svoje živote, polako nestaje.

I umjesto da je to glavna politička, društvena i medijska tema, da o tome danima raspravlja Hrvatski sabor, da je to glavna tema u medijima koja bi trebala mobilizirati cijelo društvo, to je više-manje nevažna tema koja se tu i tamo povremeno spomene, ali se ubrzo stavi pod tepih.

Osim toga, u glavnom gradu Hrvatske nova gradska vlast ukinula je jednu od rijetkih, uspješnih demografskih mjera, što je odmah izazvalo negativne posljedice.

Na samom kraju prosinca 2023. u medijima je objavljena analiza prof.dr.sc. Nenada Pokosa, demografa iz Instituta "Ivo Pilar" o broju rođene djece u Zagrebu.  On je iznio podatak da  Grad Zagreb bilježi  nagli pad rođenja trećerođene i sve sljedeće živorođene djece, i to čak za petinu, nakon što je zagrebačka vlast ukinula mjeru „roditelj odgojitelj“.

Prema službenim podatcima, u Gradu Zagrebu ukupan broj živorođene djece između 2019. i 2022. smanjen je 7,5 %, a broj treće i više po redu rođenja živorođene djece u istom je razdoblju smanjen čak za 19,4 %.

Samim time, znatno je smanjen relativni udio treće i više po redu rođenja živorođene djece čiji je udio 2019. iznosio 20,4 %, a 2022. samo 17,8 % sve živorođene djece u Gradu Zagrebu.

Za napomenuti je da su treća i više po redu rođenja živorođena djeca 2015. činila svega 14,8 % sve živorođene djece u Gradu Zagrebu koji je po tome znatno zaostajao od ostalog dijela Hrvatske gdje je te godine udio te djece iznosio 19,3 %.

To je bio i jedan od glavnih razloga zbog čega je u rujnu 2016. bivša vlast u Gradu Zagrebu počela poticati rađanja treće i više po redu živorođene djece uvođenjem mjere „roditelj odgojitelj“.

Već 2017. udio te djece u Gradu Zagrebu povećan je na 18,1 %, 2018. iznosio je 20%, a 2019. s već spomenutih 20,4 % sasvim se približio udjelu ostalog dijela Hrvatske gdje je te godine rođeno 21 % treće i više po redu rođenja živorođene djece.

Nakon što je na vlast u Zagrebu došla stranka „Možemo“ došlo je do drastičnog smanjenja rođenja živorođene djece u Gradu Zagrebu, pogotovo djece koja su treća u obitelji. Zaključak profesora Pokosa je:

     „Nesumnjivo je u tome veliku ulogu imala najava ukidanja mjere roditelj odgojitelj u ljeto 2021., tj. odmah nakon dolaska na vlast aktualnog gradonačelnika“.

Kada se govori o broju rođene djece uvijek se sjetim jednog primjera. Moja mama je bila učiteljica u Mariji Bistrici u Hrvatskom zagorju. Pred nekih desetak godina pitao sam učiteljice koje su nekada s njom radile u školi ima li u sada školi više ili manje djece nego prije.

     „Sada više nema Tuđmanove djece pa sada ima manje djece nego prije,“ odgovorila mi je jedna učiteljica.

      „Kakva su to Tuđmanova djeca? Nikad nisam čuo za nešto takvo.“

     „To su djeca rođena za vrijeme Tuđmana. U to vrijeme je najednom rođeno jako puno djece da smo morali otvarati nove razrede. Sada je taj 'baby-boom' završio i sada imamo manje djece.“

To je zanimljiv fenomen koji nije, koliko znam, nigdje zabilježen i analiziran. Početkom 1990-ih kada smo dobili svoju državu, kada smo bili puni entuzijazma i optimistično s povjerenjem gledali u budućnost, kada se stvaralo društvo koje je cijenilo tradicionalne obiteljske vrijednosti,  ljubav prema obitelji i prema domovini, u obiteljima se rađalo više djece, jer djeca nose sreću i ljubav.

Nakon Tuđmanove smrti, nakon 2000. počeli su procesi detuđmanizacije, procesi razaranja obiteljskih vrijednosti i domoljublja, procesi razaranja novostvorene države, entuzijazam i optimizam su nestali i u takvom ozračju se ne rađa mnogo djece.

Afera „Zambija“

Prvu polovicu  2023. godine obilježila je, pored ostalog, i afera „Zambija“ koja je započela u prosincu 2022. Najednom je kroz tu aferu na površinu izbilo nešto veoma ružno - sumnja da se kod nas odvija trgovina afričkom djecom. O tome se kod nas nije uopće znalo dok nije jedna skupina, četiri para, otišla u Zambiju po djecu koju su namjeravali posvojiti i tamo su završili u zatvoru. Tada se taj slučaj počeo pratiti i doznalo se da to nije bio izoliran slučaj i da je već 180 djece iz DR Konga posvojeno na taj način. Otkrilo se da je u tom procesu bilo mnogo nepravilnost, najednom se doznalo za sud u Zlataru koji je ekspresno za tu djecu izdavao dokumente, otkrila se mreža ljudi i nekakvih agencija koji su za velike novce dovodili djecu u Hrvatsku, utvrdilo se da ni hrvatskim ni po kongoanskim zakonima jedan par s trans-rodnom osobom iz te skupine u Zambiji nije smio  posvojiti dijete, a dobili su dokumente.

Doznalo se i da je oko pola od ukupnog broja djece usvojene iz DR Kongo u zadnje 4 godine u cijelom svijetu - usvojeno upravo u Hrvatskoj, iako DR Kongo međunarodna posvajanja zabranjuje od 2017.

U početku se sve htjelo prešutjeti i sakriti, jer su u skupini zatvorenoj u Zambiji bila dva para povezana sa strankom Možemo, koja je miljenica mainstream medija, ali je sve otišlo predaleko pa se  mnogo toga doznalo.

U hrvatskoj se javnosti i u glavni medijima  slučaj se nastojao tretirati kao tek jedno nespretno usvajanje koje je pošlo po zlu. No činjenice su ukazale na vrlo ozbiljne propuste ili zlouporabe u hrvatskim institucijama.

Nekadašnji Predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak dugo se godina bavio problematikom dobivanja državljanstva. U jednom intervjuu na portalu „Teleskop“,  30. prosinca 2022., rekao je da je bio iznenađen je što su djeca iz Konga tako brzo i, kako kaže, mimo svih uobičajenih zakonskih procedura dobila hrvatsko državljanstvo. Rekao je da je bio zaprepašten koja su sve ministarstva bila uključena da se dobiju ta državljanstva. U intervjuu objavljenom 24. ožujka 2023. na istom portalu rekao je: „Imam informaciju da se nekoj (prije) posvojenoj djeci gubi svaki trag. A to zna i naš MUP.“

Cijela afera je završila tako da, je sud u Zambiji na kraju osmero Hrvata koji su bili  optuženo za trgovinu djecom oslobodio svih optužbi. Početkom lipnja 2023. godine izašli su iz zatvora i s posvojenom djecom vratili su se u Hrvatsku. A cijela afera se strpala pod tepih.

Na jako mnogo pitanja nisu dobiveni odgovori.

Veljača 2023.

Veljača - 540 godina od prve hrvatske tiskane knjige, 22.2.2023.

Prije 540 godina, 22. veljače 1483. godine hrvatski glagoljaši tiskali su inkunabulu^[1] „Misal po zakonu rimskog dvora“. Hrvatski glagoljički Prvotisak iz godine 1483., najstarija je hrvatska tiskana knjiga. 

Spominjanje te godišnjice je podsjećanje na jedan važan događaj iz hrvatske povijesti, ali uz to trebamo spomenuti i jednog upornog i hrabrog čovjeka koji je je zaslužan da ta knjiga dobije svoje pravo mjesto u našoj povijesti.

Misal je tiskan samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove Biblije u Mainzu godine 1455., a devet godina prije otkrića Amerike 1492. godine.  Stručnjaci smatraju da je Misal otisnut u nakladi od oko 260 primjeraka. Ima 440 stranica dimenzije 19x26 cm.

Primjerak hrvatskog Prvotiska iz 1483. koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu

(Izvor slike: Hrvatski Prvotisak iz 1483. (croatianhistory.net))

Zadnja stranica hrvatskog Prvotiska, s kolofonom, tj. završnom bilješkom.

(Izvor slike: Hrvatski Prvotisak iz 1483. (croatianhistory.net))

Kolofon (završna bilješka) hrvatskog Prvotiska iz 1483. na zadnjoj stranici:
Ljet Gospodnih 1483. miseca pe- | rvra dni 22. ti misali biše | svršeni

(Izvor slike: Hrvatski Prvotisak iz 1483. (croatianhistory.net))

To je bio prvi misal^[2] u Europi koji nije bio tiskan latinicom, nego glagoljicom, te prvi misal koji nije bio tiskan na latinskom nego na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije, odnosno na jeziku kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji.

Naime, valja istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj crkvi koji je imao povlasticu u liturgiji služiti se hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom. Tu su povlasticu dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., u 13. stoljeću, a svi ostali narodi to su pravo stekli tek nakon Drugog vatikanskog koncila u 20. stoljeću (1962.-1965.), kada se počeo uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Povlasticu je papa Inocent IV. dao osobno senjskom biskupu Filipu u pismu od 29. ožujka 1248. godine gdje mu dozvoljava da i on kao biskup može vršiti bogoslužje na staroslavenskom jeziku iz glagoljskih knjiga u onim krajevima u kojima postoji taj običaj.

Time su redovnici-glagoljaši dobili slobodu uporabe glagoljice i hrvatsko-staroslavenske liturgije po obredu rimske Crkve iz razloga „jer su Slaveni te imaju slavensko pismo, a latinsko pismo ne mogu naučiti.“

Naš Misal po zakonu rimskog dvora smatra se najljepšim od svih tiskanih glagoljskih knjiga – to ujedno prva dvobojna - pisana crvenim i crnim slovima - slavenska inkunabula.

Hrvati su od svih knjiga za prvotisak odabrali upravo knjigu za slavlje mise, što pokazuje da je za naše ljude 15. stoljeća najvrjednija  knjiga poslije Svetog pisma bio upravi misal. Primjerice, u talijanskim su se tiskarama  najprije tiskali rimski pjesnici i  grčki filozofi pa se tek nakon njih na red došle i liturgijske knjige.

Nikolina Mesić u Glasu koncila iz veljače 2023. godine, pored ostalog,  piše:

            „Stručnjaci su se složili da je pojava „Misala po zakonu rimskog dvora“ , knjige pisane na hrvatskom jeziku i pismu, živi svjedok društvenog, gospodarskog, kulturnog i intelektualnog potencijala Hrvata s kraja 15. stoljeća. „Misal“ je neprijeporni dokaz da hrvatski glagoljaši s kraja 15. stoljeća nisu bili samo skromni ljudi u svemu bliski jednostavnom puku, nego također obrazovane i progresivne osobe snažnog karaktera i velike snalažljivosti, sklone prihvatiti posljednja tehnološka dostignuća svoga vremena, s težnjom da – nasuprot latinskom jeziku – promiču visoku (liturgijsku) kulturu svoga doba na jeziku i pismu koje je puk prepoznao kao vlastite.

            Također, hrvatski glagoljaši u svom tiskarskom pothvatu nisu imali prethodnike, nisu mogli posuđivati slova ni tiskarske majstore, rezače slova, slagare i korektore jer su Misal tiskali, kao što je spomenuto, glagoljičkim, a ne latinskim pismom.

            Iz svega navedenog proizlazi da hrvatski glagoljički prvotisak, zasluženo nosi epitet remek-djela tiskarstva te do današnjeg dana dostojno na nebu treperi kao „prva hrvatska zvijezda Gutenbergove galaksije“.

Sačuvano je dvanaest nepotpunih primjeraka, od kojih se sedam čuva u Hrvatskoj. Najpotpuniji je primjerak koji se nalazi u Sankt Peterburgu u Rusiji, nedostaje mu samo jedna stranica.

Zvonimir Kulundžić

Oko Misala događalo se nešto što snažno oslikava hrvatsko društvo i nekada i danas. Do 1960-ih godina prošlog stoljeća vladalo je uvjerenje da je Misal tiskan u Veneciji i da u Hrvatskoj nije bilo tiskare koja bi bila u stanju izraditi kako kvalitetno djelo. Tada je samostalni istraživač Zvonimir Kulundžić, na temelju određenih podataka koje je našao, dokazao da je Misal tiskan u Kosinju u Lici. To je bilo otkriće od velikog nacionalnog značenja i bilo bi normalno da su svi znanstvenici i sve institucije koji se bave glagoljicom dali potporu Kulundžiću, pomagali mu i udružili sve svoje resurse da do kraja istraže tu problematiku.

Međutim, dogodilo se nešto što vjerojatno  nije moguće ni u jednoj zemlji na svijetu. Svi su se udružili s namjerom da dokažu da Kulundžić nije u pravu, da je Misal tiskan u Italiji. Kod toga su se služili nevjerojatnim lažima i falsifikatima.

Ali, namjerili su se na jednog samouvjerenog, upornog, tvrdoglavog i  marljivog istraživača i domoljuba koji se nije dao pokolebati, na beskompromisnog polemičara, pravog ratnika koji im je znao odgovoriti i u detalje raščlaniti njihovu djelatnost, falsifikate i laži. A onda je napisao knjigu o toj temi „Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima, itd.…itd.. hrvatske povijesti“ i objavio ju je 1970. godine u vlastitoj nakladi. Knjiga je izazvala pravu buru u kulturnoj javnosti, a posebno u znanstvenoj zajednici i rasprodana je u tri dana, što se još nije dogodilo u hrvatskom izdavaštvu. Nakon toga je knjiga izašla u još nekoliko izdanja.

Nažalost, u toj knjizi se nađe jako mnogo sličnosti s današnjim stanjem u Hrvatskoj, gdje hrvatsku povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaju ljudi koji djeluju s izraženih antihrvatskih pozicija.

Naslovnica knjige i zadnja strana korica knjige.

Na zadnjoj strani korica piše: „Moje su ruke čiste,….a njihove?“

U uvodu knjige Kulundžić, pored ostalog, piše:

            „Otkriće Kosinja kao jednog od najrječitijih svjedoka naše nekadašnje moći i naših kulturnih dometa, koje nas uvrštava u među kulturno najrazvijenije narode Europe onog doba; s jedne strane prihvaćanje te činjenice na najvišem svjetskom naučnom forumu, a s druge njeno desetgodišnje negiranje od strane nekolicine naših ljudi koji smatraju da se tim otkrićem ugrožavaju njihovi položaji i otkriva njihovo neznanje i nesposobnost za posao za koji su plaćeni te uslijed toga pribjegavanje najprimitivnijim sofisterajima, pa čak i naučno kriminalnim falsifikatima, da se krupna tekovina hrvatskog naroda obezvrijedi – sve nas to prisiljava da o tome javno porazgovaramo i čitav taj monstruozni slučaj javno pretresemo…..

            …..To opet dokazuje: kao što je u politici najstrašnija stvar ohlokracija, vlada demagoških nesposobnjakovića uz pomoć neupućene svjetine, tako i u kulturi i nauci neizbježno mora doći do najtragičnijih posljedica kad u njoj preuzmu vodstvo naučni ohlokrati, impotenti, bornirane sitne dušice i karijeristi koji su od nauke i kulture napravili svoj kruh i društveni položaj; koji će služiti ne samo svakom režimu i svakoj ideologiji, nego i direktno protiv nauke i svog naroda samo ako ocijene da je to u njihovom ličnom interesu. To su karijeristički poskoci koji su uvijek spremni na sve, na bilo što, bez ikakvih ograničenja, samo ako im to osigurava njihove položaje, protiv kojih se treba boriti, protiv kojih treba stvarati društvenu klimu koja će za njih biti neizdržljiva i koja će im dokazati sa se to na kraju krajeva – ipak ne isplati….

….Tako je došlo do čitavog niza upravo neshvatljivih monstruoznosti, do naučnih falsifikata i direktne borbe protiv kulture hrvatskog naroda i to pod praktičnim protektoratom naše štampe; pod njenim kišobranom. Sve su to nevjerojatnosti, sve su to normalnom ljudskom mozgu nedokučive stvari i baš zbog toga ja – eto – zvonim na uzbunu.“

Kulundžić se kroz cijeli svoj radni vijek kao književnik i slobodni umjetnik borio protiv negativnosti u našoj kulturi, znanosti i izdavaštvu, protiv birokratskog i činovničkog duha u kulturnim institucijama. Objavljivao je mnogobrojne knjige polemika u kojima se obračunavao sa svima koji su štetili hrvatskoj kulturi, a i njega žestoko napadali i vrijeđali. Treba spomenuti knjigu iz 1952. godine „Razgovor neugodni naroda književnog“ i knjigu „Prepotencija i arogancija – još jedan žalosni prilog o antikosinjskoj raboti“ iz 1984. godine u kojoj Kulundžić oštro odgovara znanstvenicima koji su bili žestoki protivnici priznanja važnosti kosinjske tiskare i njega brutalno napadali.

Knjige polemika Zvonimira Kulundžića, „Razgovor neugodni naroda književnog“ iz 1952. godine i „Prepotencija i arogancija“ iz 1984. godine

U knjizi „Prepotencija i arogancija“, Kulundžić,  pored ostalog, piše:

            „Samo zbog toga što oni koje ova zajednica plaća da se bave proučavanjem takvih pitanja za sve to nisu znali, niti su bili kadri da to pronađu došlo je do čitave te hotimične i planske zbrke. Kad su se pak ta otkrića jednom pojavila kao nešto novo, pobojali su se za svoje lagodne položaje i svoje ugrožene znanstvene renome, pa su prešli u ofenzivu i otpočeli negirati pod svaku cijenu ono što je toliko evidentno da to – kako narod – 'vide i ćoravi.'

     Dakle: čisti hrvatski jal kombiniran s bojazni za osvojene položaje i poput dječjih balona napuhane znanstveničke renomee……

…..Od kada sam taj problem  postavio pred našu historiografiju, kada sam na str. 94. svoje knjige Kosinj (Zagreb, 1960.), dakle pred četvrt stoljeća, ustvrdio da Lika u vrijeme tiskanja našeg Misala iz god. 1483. – Kosinjskog Misala – nije bila kamena pustinja i kameno bespuće, nego naprotiv da je bila 'centar jedne veoma bogate i visoke kulturne sredine', iz koje je kosinjska tiskara izrasla kao njen logičan produkt, kao instrument kulturnih potreba razvitih na tom terenu; od kada sam u svom predavanju studentima Pedagoške akademije u Gospiću (kasnije objavljeno u časopisu te Akademije Dostignuća, br. 2, za god. 1964., na str. 11-27) ustvrdio da 'Lika u ono vrijeme, pred kraj XV. Stoljeća, nije mogla biti  nikakvo kulturno bespuće, kakvom ju je do sada smatrala naša medijavelistika, odnosno cjelokupna historiografija' – od onda se odnos prema Lici u našoj znanosti promijenio…..

            Dalje sam naveo da je Lika u ono vrijeme bila ona hrvatska pokrajina u kojoj je bilo najviše srednjovjekovnih gradova (burgova, zamaka). Dubljim zalaženjem u to pitanje …….doći će se do zaključka da je Lika (osobito kraj oko Kosinja) u vremenima prije Turaka morala biti vrlo plodna, a isto tako i veoma kulturna. Fakat, pak, da je na tom terenu, na kojem je ranije nastao čitav niz prekrasnih i monumentalnih glagoljaških rukopisnih kodeksa, od kojih je čuveni Misal kneza Novaka (1368.) samo umjetnički najizrazitiji, te da je na tom terenu djelovala čak i jedna štamparija, i to takva koja je proizvodila djela prvorazredne grafičke izvedbe, govori veoma uvjerljivo, …., da je to morao biti centar tadašnje hrvatske kulture, koji je 198-godišnje tursko paljenje i razaranje tako temeljito razorilo da je pao totalno u zaborav……

            Do tada, do momenta kad sam se ja počeo baviti Kosinjem, u povijesti naše književnosti suvereno je dominiralo mišljenje da su naši popovi glagoljaši bili puka sirotinja, bez solidnijeg obrazovanja – svestrane mizerije – koji su bili daleko od toga da bi bili dorasli nekom ozbiljnijem kulturnom poslu. Takvo shvaćanje je našlo svoje najpotpunije i najdjelotvornije oblikovanje u Uvodu Vatroslava Jagića pod naslovom O hrvatskoj glagoljskoj književnosti u Povijesti hrvatske književnosti od Branka Vodnika…“.

Zvonimir Kulundžić je zbog svoje polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i nadasve nedodvoravanja ljudima na vlasti nazvan Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) i pod tom je metaforom uveden i u Hrvatskom političkom leksikonu Hrvoja Šošića.

Zvonimir Kulundžić (1911.-1994.)

(Izvor slike: https://narod.hr/kultura/27-prosinca-1994-umro-zvonimir-kulundzic-tko-hrvatski-hrast-nepotkupljiv-neunistiv)

Prošlo je više od 50 godina od  knjige „Tragedija hrvatske historiografije“ i Kulundžićeve borbe za priznavanje činjenice da je Misal tiskan u Kosinju, najvećih boraca protiv Kosinja više nema ili su u mirovini, Kosinj se gotovo redovito spominje kao  vjerojatno mjesto gdje se tiskao Misal, ali još uvijek to nije općeprihvaćeni podatak. Otpora još uvijek ima.

Dr.sc. Ivan Mance

Kosinj još uvijek potiče znanstvenike na daljnja istraživanja. Ivan Mance, informatičar i povjesničar 7. rujna 2023. godine obranio je na Fakultetu hrvatskih studija svoju disertaciju po nazivom „Hipoteza o Kosinjskoj tiskari – informacijsko-povijesna analiza“

U intervjuu objavljenom 28.1.2024. godine u Glasu Koncila dr. Mance govori o svojem istraživanju Kosinjske tiskare, s velikim poštovanjem govori o Zvonimiru Kulundžiću i pored ostalog kaže:

         "U posljednjih 200 godina, kako smo već spomenuli, izrodilo se osam teza o mogućem mjestu tiskanja našega prvotiska: Venecija, Rim, Roč, Izola, Istra općenito, Modruš, Senj i Kosinj. Iako je Venecija najstarija u literaturi, vrlo je zanimljivo doznati kako ju je u nas promovirao bez jednoga jedinoga dokaza ili pokazatelja slovenski jezičar Jernej Kopitar, inače poznati negator Hrvata i hrvatskoga jezika te mentor Vuka Stefanovića Karadžića.

       I danas se Venecija iz nekoga razloga – i dalje bez jednoga jedinoga dokaza – najčešće spominje u literaturi, barem do mojega istraživanja. Rim i Senj potpuno su promašene priče, Modruš apsolutno nije znanstveno i metodološki utemeljen. Sve te »teze« detaljno se analiziraju u ovoj knjizi pa ostavimo čitateljima da sami procijene njihovu utemeljenost i objektivnost, znanstvene dokaze ili pokazatelje.

        Činjenica je da, koliko je meni poznato, takvu zbrku s lokalitetom tiskanja prve knjige nema ni jedna država u Europi.“

Dr. Ivan Mance

(izvor slike: https://ika.hkm.hr/novosti/dr-ivan-mance-gost-intervjua-glasa-koncila/)

Moglo bi se razumjeti da je za vrijeme Jugoslavije u institucijama i medijima bilo mnogo ljudi koji su djelovali antihrvatski i pored ostalog bili protiv Kosinja kao mjesta gdje tiskana prva hrvatska knjiga. Ali, danas kada imamo svoju državu takvo djelovanje je teško razumljivo. I o tome piše dr.sc. Ivan Mance u svojoj knjizi „Kosinjska tiskara“ objavljenoj 2023. godine:

            „…Ovo je možda najbolji primjer kako su u prošlosti hrvatski istraživači bez ikakve dublje analize poklanjali naše dosege drugim narodima, a kako se radilo o visokim autoritetima tog vremena – nitko nikog nije propitivao već samo citirao. ….Teza o Veneciji – uz dužno poštovanje svim istraživačima koji je i danas podržavaju – nabačena ideja bez argumenata, popratne analize, metodologije ili bilo kakvog istraživanja i stoga u smislu promišljanja i dokaza o lokalitetu prve hrvatske tiskare može imati samo razinu hipoteze ili pretpostavke, a kako vidimo iz analize svih inkunabula otisnutih u Veneciji – ta je pretpostavka statistički zanemariva."

Međutim, i danas možemo čitati znanstvene radove i novinske napise kako je naš prvotisak Misala po zakonu rimskog dvora od 22.2.1483. tiskan u Veneciji.

Dr.sc. Ivan Mance u svojoj knjizi navodi tekst bivše ravnateljice Staroslavenskog instituta dr.sc. Vide Vukoje „Što znamo o Prvotisku i njegovom mjestu u okviru hrvatskoglagoljičnih tiskanih knjiga“ iz 2023. godine u kojem ona konstatira bez ikakvih argumenata da je Prvotisak „gotovo sigurno otisnut u Veneciji.“

Uz to dr. Mance navodi i veliki članak iz Večernjeg lista iz 14.12.2022. godine u kojem B. Radović piše: „To je prva hrvatska tiskana knjiga, knjiga koja slijedi Gutenbergovu Bibliju, čime se može pohvaliti malo koji narod. No knjiga je važna i zbog toga što je najvjerojatnije tiskana u Veneciji, oko čega postoje prijepori.“

Ivan Mance „Kosinjsla tiskara“, 2023.

Dan hrvatske glagoljice

Kao spomen na dan kada je 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga – MIsal po zakonu rimskog dvora  Hrvatski sabor je dan 22. veljače proglasio kao Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Proglašenje tog dana inicirao je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dan hrvatske glagoljice slavi se od 2019. godine.

Na dan 22. veljače 1993., osnovano je u Zagrebu  Društvo prijatelja glagoljice – DPG točno na 510. obljetnicu znamenitog Hrvatskog prvotiska (1483). U veljači 2023. godine DPG je proslavio 30. godišnjicu djelovanja. Društvo je vrlo aktivno i širi znanje o glagoljici kroz mnogobrojne tribine, predavanja u školama, muzejima i knjižnicama i tečajeve.

Predsjednik  Društva je prof.dr.sc. Darko Žubrinić, profesor matematike na FER-u, od jeseni 2023.godine u mirovini.

Ožujak 2023.

Ožujak - 150 godina od rođenja Marije Jurić Zagorke, 2.3.2023.

U ožujku 2023. bilo je 150 godina od rođenja Marije Jurić Zagorke, velike hrvatske književnice, vjerojatno najpopularnije  i najviše čitane u cijeloj hrvatskoj povijesti, a vjerojatno i najviše osporavane. Marija Jurić Zagorka, prva žena profesionalna novinarka kod nas, prvi borac za ženska prava i politička aktivistica, prva koja je javno istupila iz okvira žene isključivo u funkciji supruge i majke, prva masovno čitana hrvatska književnica. Organizirala je i prve ženske demonstracije u doba Khuena Hedervarya (1903.) nakon čega je završila u zatvoru.

U vrijeme njezinog novinarskog rada Obzor je dostizao najveće naklade, kao i Male novine, Jutarnji list, Hrvatski dnevnik, Hrvatica i Ženski list u kojima su izlazili njezini romani u nastavcima.

„Hrvatica: časopis za ženu i dom“, broj 10 (1940.)

Nakladnik i urednica: M. Jurić-Zagorka, Izlaženje. 1939-1941., mjesečno

.(Izvor slike: http://dnc.nsk.hr/Journals/LibraryTitle.aspx?id=23ec3af4-8916-49fe-839c-8eca24fa4432&y=1940&m=10&d=1&n=10#)

U doba kada je pismenih bilo malo, a čitati je značilo uglavnom čitati na njemačkom jeziku, mnogima su prve knjige koje su čitali na hrvatskom jeziku bili Zagorkini popularni romani  kojima se ni danas ne može sa sigurnošću utvrditi broj. Godine 2012. navršilo se točno stotinu godina od prvog pojavljivanja Gričke vještice u Malim novinama. Tim je romanom započela prava Zagorkina spisateljska afirmacija. 

Jedan od razloga nepresušne popularnosti Zagorkinih romana ponudio je Pavao Pavličić u svojim pismima slavnim ženama, koje je okupio pod naslovom Rukoljub. U pismu upućenoj Zagorki. pripisuje joj kvalitetu koja u našoj književnosti često izostaje: sposobnost kreiranja zanimljivih fabula. Zajednička crta svih njezinih romana, od Roblja, Kneginje iz Petrinjske ulice, Gričke vještice, Republikanaca, Kćeri Lotrščaka, Gordane, Kamena na cesti i drugih, pa sve do posljednjeg u nizu, Jadranke (1953.), stvaranje je zanimljivih zapleta te njihovo nizanje prema zakonima romana-feljtona, koji su izlazili u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku, Hrvatici. Čitatelje je znala vješto zarobiti pričom, držeći ih u napetosti koja je tražila svoje razrješenje u nastavku. Njezini romani stoga su epizodični, puni iznenadnih obrata i zagonetki.

Stalno je bila na udaru visokog društva koje ju za života nije priznavalo i često otvoreno napadalo. Godine 1895. zapošljava se u Obzoru, iako je glavni urednik, Šime Mazzura smatrao da je imati žensko u redakciji “kulturni i moralni skandal”. Još je rekao za nju da je “baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama”.

No, Zagorka je bila predobra novinarka da bi je se riješili, a već i njeni tadašnji romani vidljivo su podizali naklade.

Njezina borba za ravnopravan status žene u njezino vrijeme izazivala je  podsmijeh i neprijateljstvo muških kolega, koji su joj pridavali ružne epitete, proglašavali je luđakinjom i "muškobanjastom babom". Zagorkini suvremenici, poznate književne veličine,  bili su ljubomorni na njezin uspjeh kod publike. Gjaski je njezina književna ostvarenja nazivao šund-literaturom za kravarice, Krleža je rekao da je Zagorka „najružnija baba“.

A čitatelji su ju obožavali.

Marija Jurić Zagorka ( (,2. ožujka 1873.– 30. studenoga 1957.),

(Izvor slike. https://www.zagreb.info/...)

U autobiografskom tekstu „Što je moja krivnja?“ opisuje svoj predani novinarski rad, omalovažavanja pojedinih kolega novinara, nabraja rijetke prijatelje koji su je podržavali (Strossmayer, Kranjčević, Pasarić, Hranilović), a navodi i kako ju je na pisanje povijesnih romana prisililo vodstvo Obzora (Lunaček, Dežman, Hamer, Mazzura). Iz  teksta se može zaključiti da je, usprkos popularnosti koju je stekla romanima, sebe prvenstveno smatrala novinarkom. Čak i u potpisu stoji „Marija Jurić Zagorka, novinarka“, što jasno potvrđuje njezinu profesionalnu i životnu opredijeljenost. Biskup Strossmayer potpomagao je tiskanje njenih knjiga i branio je njene ideje:.

Privatno je Zagorka bila nesretna žena, imala je nesretno djetinjstvo, nesretan brak, kritika je njezina djela proglašavala šundom, stalno su ju varali, vrijeđali i ponižavali, nakladnici su joj lagali o broju tiskanih knjiga, a na kraju su se neki čudni likovi, njezini podstanari htjeli proglasiti njezinim nasljednicima.

Preminula je 30. studenog 1957. godine u 84. godini života, na zagrebačkom Dolcu, gdje se danas smjestio memorijalni stan koji nosi njezino ime. Nažalost, za života nije dobila priznanje za svoj rad.

Tek krajem 1980-ih počelo se revalorizirati njezin književni rad. Prvi je bio Stanko Lasić koji je u knjizi objavljenoj 1986. godine  „Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910)" dao iscrpan prikaz Zagorkina radnog elana i javnog djelovanja u ranoj fazi njezina stvaralaštva. Njegova je studija o Zagorki uvelike utjecala na kasniju percepciju djela te autorice u hrvatskoj književnoj historiografiji prema kojoj je akademska zajednica dugo imala elitističku distancu i prezir. Nakon toga su i drugi naši književnici i kritičari počeli pozitivno pisati o Zagorkinim djelima odajući dužno poštovanje njezinom životu i djelu.

U zadnje vrijeme su razne ženske udruge počele svojatati Zagorku ističući u prvom redu i u najvećoj mjeri njezin feminizam i borbu za ravnopravnost spolova. Možemo se nadati da će uskoro Zagorka, ta velika književnica i velika žena dobiti zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturi i povijesti.

Travanj 2023.

Travanj - Knjiga Marija Filipija „Nikola Tesla ispod paučine“

Nakon što sam u travnju 2023. godine poslušao zanimljiv razgovor novinara Tihomira Dujmović s novinarom i dragovoljcem Domovinskog rata Mariom Filipijem o njegovoj knjizi „Nikola Tesla ispod paučine“ odlučio sam tu knjigu kupiti i pročitati.

Treće izdanje knjige objavljeno je 2022. godine.

Naslovnica knjige „Tesla ispod paučine“

Gospodin Filipi mi je rekao da je počeo istraživati život Nikole Tesle i pisati knjigu o njemu nakon što je 1990-ih slušao jednu emisiju na Hrvatskom radiju i bio šokiran količinom  pogrešnih i lažnih informacija o životu tog velikog čovjeka. Rezultat tih negovih istraživanja je knjiga od 509 stranica puna dokumenata, važnih podataka i svjedočanstava koja daju novu sliku o Tesli, ispravlja mnoge stereotipe kojima su ga opisivali, ali i razotkriva mnogobrojne laži, podvale i manipulacije kojima su se iskrivljivali podaci o njegovom životu. Piše o slučajevima u kojima su Teslu varali, krali i osporavali njegove ideje, na primjer Marconi je 1895. dobio Nobelovu nagradu za izum radio veze koji je ostvario Tesla, piše o njegovoj plemenitosti, ali i manama, kao što je neodgovoran odnos prema novcu. 

Nikola Tesla je jedan od najvećih i najznačajnijih ljudi u povijesti čovječanstva, rođen je i školovao se u Hrvatskoj koju je uvijek smatrao svojom domovinom. A Hrvatska se ponaša kao da je došao iz Novog Zelanda i dozvoljava da ga Srbija svojata, manipulira podacima i  izmišlja nevjerojatne laži o njegovom porijeklu i životu. Tesla je u cijelom svom životu u Srbiji bio manje od 48 sati, posjeta mu nije ostala u lijepoj uspomeni, ali su u Srbiji stvorili mit o njemu kao velikom Srbinu i o njegovom srpskom porijeklu, ne iz poštovanja prema njemu već u službi stvaranja ideologije „Velike Srbije“.

. .

Mario Filipi

(Izvor slike: https://prigorski.hr/foto-video-mario-filipi-u-krizevcima-nikola-tesla-mi-je-od-malih-nogu-bio-velicanstvena-licnost/

U uvodu Mario Filipi, pored ostalog, piše:

            „Uz Teslino ime neprestano se veže toliko politike i povijesti da i ova knjiga mora sadržavati i politiku i povijest. Bez toga se jednostavno ne može, jer jedino se pomoću točnih povijesnih činjenica koje se mogu provjeriti  mogu ispraviti tolike zablude pa I namjerne podvale koje su više od cijelog stoljeća zamagljivale jasan i čist pogled na velikog čovjeka koji za to zlo djelovanje nije ni najmanje kriv. Ništa dobro ne može se zasnivati na podvali i prijevari.……

            Ipak, daleko smo od toga da o Tesli saznamo cijelu istinu. Možda to nikada nećemo moći do kraja ostvariti. Ali možemo krenuti barem malo naprijed, odgrnuti paučinu iznad dostojanstvenog lica velikog znanstvenika i lagano zakoračiti  u čudesan Teslin svijet nevjerojatnih mogućnosti koje nam pruža priroda kroz tu divnu božansku pojavu koju zovemo elektricitet…..“

Kada se govori o Tesli. često se ističe da bio nedruštven, povučen u samoga sebe, dosadan i nepristupačan. Filipi piše da je Tesla bio sve upravo suprotno od toga. Tesla je u svakom dijelu svog života, bilo to u rodnom kraju, Grazu, Pragu, Budimpešti, Parizu ili New Yorku izgradio svoj društveni život pažljivo birajući prijatelje s kojima ima o čemu razgovarati. Nisu to bili isključivo visokoobrazovani intelektualci, nego i obični ljudi iz puka, ali uvijek ljudi s prirodnom inteligencijom koji su spremni razgovarati o svemu bez predrasuda.

Nikola Tesla 1941. s američkim boksačem hrvatskog porijekla Fritzieom Zivicem i njegovom braćom.

Fritzie Zivic bio je svjetski prvak u velter kategoriji 1940—1941.

Otac Fritzia Zivica Živčić je iz hrvatskog grada Bosiljeva

(Izvor slike: iz knjige)

Tesla je bio elokventan, odličan govornik, vrhunski predavač koji je pjesničkim opisom efekata koje je dobio svojim eksperimentima dobio naziv – pjesnik znanosti. Svojim govorom koji je tekao logično i glatko opčinjavao je i one koji baš ništa od toga nisu razumjeli.

Krasila ga je duhovitost. Često je bio spreman na njegovu vrstu intelektualne šale, pri čemu je uvijek zadržao smrtno ozbiljan izgled lica. Iako je u poslu često morao biti sam jer samoća rađa ideje, nije bježao od druženja s ljudima, ponekad i s pijancima iz obližnje krčme.

Suosjećao je sa svakim tko je u nevolji. Nikome nije odbio molbu za pomoć koliko je mogao. Čak je i golubove s prozora obližnje knjižnice nosio u hotelsku sobu i tamo ih liječio koliko je mogao.

Njegov briljantni um u kojemu je imao nevjerojatnu sposobnost vizualizacije gotovo kao neki 3D stroj omogućio mu je dosege do kojih nitko drugi nije mogao doći. Računao je na pamet s brojevima od šest znamenki i još do šest decimala. Bez muke je naučio njemački, mađarski, češki, francuski i engleski jezik, a snalazio se je s ruskim, talijanskim i latinskim. Na pamet je znao cijele poeme nekih pjesnika, izrijekom se spominju engleski pjesnik George Gordon Byron i hrvatski pjesnik Ivan Gundulić.

Važan dio svoje knjige Filipi je posvetio Teslinoj nacionalnosti koja zapravo ne bi uopće trebala biti tema, ali zbog neobuzdane želje srpskih aktivista da Tesla po svaki cijenu mora biti Srbin, treba i to raščistiti. Tesla je rođen u Smiljanu u Lici. Kada je rođen, tamo je bila Hrvatsko-Slavonska vojna krajina (Kroatisch-Slawonische Militärgrenze) koja je 1881. godine kada je Tesla imao 25 godina, vraćena pod vlast bana, Sabora i vlade. Upravo Vlada u Zagrebu izdala mu je 1893. godine putovnicu.

Putovnica Nikole Tesle na kojoj piše „Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada“

(Izvor slike: iz knjige)

Filipi je dokumentirano pokazao da u doba Teslina rođenja i jednog dijela života uopće nije bilo autokefalne srpske crkve. Postojala je autokefalna crkva Austrijske monarhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima (na teritoriju Hrvatske) čiji je svećenik bio njegov otac. Tesla i njegov otac svećenik pripadali su pravoslavnoj crkvi austrijske monarhije koja je u biti bila Hrvatska pravoslavna crkva. U vrijeme izumiteljeva rođenja nije postojala niti autokefalna (nezavisna) srpska crkva, niti nezavisna srpska država.

Filipi je prikazao  i dva telegrama u kojima se Tesla navodno izjašnjava da se jednako ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Ti telegrami su međutim prilično loše načinjeni falsifikati.

Filipi je raskrinkao mit o Tesli Srbinu  i dokazao da iza tog mita  ne stoji ni jedan valjani argument. Reći za čovjeka koji je rođen u srcu Hrvatske zajedno sa svim svojim poznatim predcima da je Srbin neopisiva je drskost otprilike kao reći za Chopina da je Rus ili za Shakespearea da je – Francuz.

Ova knjiga je rezultat autorovog višegodišnjeg traganja za istinom.

Zanimljivo je da tu vrijednu knjigu o Tesli nije napisao znanstvenik iz naših instituta i fakulteta, jer to njih vjerojatno ne zanima. Napisao ju je čovjek pun entuzijazma, znatiželje  i strasti za istraživanjem i traženjem istine.

Travanj -  Tin Srbić, osvojio europsko zlato na preči, 16.4.2023.

Na 45. izdanju Europskog prvenstva u gimnastici u turskoj Antalyi, 16. travnja 2023. godine Tin Srbić osvojio je zlatnu medalju na preči. On je s ocjenom 14,233 ostavio iza sebe Talijana Carla Macchinija i Ukrajinca Ilju Kovtuna.

U svom trećem europskom finalu, nakon dva srebra,  posljednjeg dana Europskog prvenstva u Antalyji popeo se na vrh postolja kraljevske sprave, preče.

Bilo je ovo Tinovo 7. veliko finale i čak 6. medalja. Iza sebe ima olimpijsko srebro u Tokiju 2021., svjetsko zlato iz Montreala 2017. i srebro iz Stuttgarta 2019. te dva europska srebra – u Szczecinu 2019. i Mersinu 2020.

Tin Srbić – europski prvak na preči, 16.4.2023.

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

Kada se govori o Tinu Srbiću vrlo rijetko se spominje jedan, za mene, vrlo važan podatak. On je student na strojarstvu, jednom od najtežih fakulteta. Studirao je na zagrebačkom FSB-u i umjesto da je fakultet bio ponosan što kod njih studira jedan tako izuzetan mladi čovjek,  jedan profesor, nositelj jednog od najtežih predmeta, zaslužan je što se Tin Srbić morao sa zagrebačkog FSB-a preseliti na Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, jer mu dotični nije htio izaći u susret. Dakako, nitko od njega nije tražio da studenta Srbića pusti na ispitu, nego da mu samo omogući da svoje obveze odradi u roku koji će moći uskladiti sa sportskim nastupima u inozemstvu. Nažalost, profesor se postavio tako kruto da je čak, među kolegama, kazao: „Neka se Srbić odluči hoće li se baviti vrhunskih sportom ili će studirati".

Na svečanosti u povodu Dana Sveučilišta u Slavonskom Brodu najboljem hrvatskom gimnastičaru Tinu Srbiću u ponedjeljak 25. rujna 2023.  dodijeljena je rektorova nagrada kao najuspješnijem studentu sportašu ovog sveučilišta. 

Svibanj

Svibanj – Možemo mijenja nazive ulica po znamenitim Hrvatima i želi uvesti imena komunističkih dužnosnika

Nepodobni književnici i poduzetnici

Dolaskom stranke Možemo na vlast u Zagrebu počele su se događati promjene koje nismo očekivali kada se 1990-ih rušio komunizam i stvarala nova država. Grad Zagreb je prljav i zapušten kakav nije bio nikada u 1000-godišnjoJ svojoj povijesti, ali novoj, radikalno lijevoj  vlasti u Zagrebu su važnije promjene naziva ulica što su nazvane po značajnim ljudima iz hrvatske kulture koji su živjeli za vrijeme NDH. I uvrštenje komunističkih političarki,  Milke Planinc i Anke Berus u Fond imena iz kojeg se imenuju javne površine na području Grada Zagreba

Skupštinski odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova 12. svibnja 2023. godine dao je zeleno svjetlo za prijedlog preimenovanja, pokrenut na inicijativu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i Svjetskog židovskog kongresa. Predsjednica odbora je Rada Borić, suosnivačica stranke Nova ljevica i članica koalicije Možemo. Većinu u odboru čine vijećnici Možemo i SDP-a.

Mijenjat će se imena deset ulica nazvanih po osobama koje su po njihovom mišljenju povezane s NDH, ali iz popisa se vidi kako je riječ uglavnom o istaknutim predstavnicima hrvatske kulture, znanosti i gospodarstva iz prve polovice 20. stoljeća koji su živjeli u Hrvatskoj za vrijeme NDH. Riječ je najčešće o književnicima, od kojih su neki ostavili značajan trag u hrvatskoj književnosti, kulturnim djelatnicima i crkvenim osobama.

Među onima koji su postali „nepodobni“ možemo istaknuti Vladimira Arka, Filipa Lukasa, Ivana Šarića i Antuna Bonifačića.

Vladimir Arko, jedan od najutjecajnijih hrvatskih poduzetnika prve polovice dvadesetog stoljeća. Preuzeo je i razvio obiteljski posao proizvodnje pića, bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze, između dva rata bio je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, predsjednik Zemaljskog saveza industrijalaca, predsjednik Centrale industrijskih korporacija u Beogradu i predsjednik Industrijske komore u Zagrebu. Ostavio je značajan trag i u gospodarskoj publicistici. U političkom kontekstu, Arko je bio blizak s jugoslavenskim idejnim krugovima, a njegova jedina veza s vlastima NDH bila je ta što je svojim proizvodima opskrbljivao vojsku. U NDH je jednom čak bio i uhićen. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima kada su ga komunističke vlasti pokušale uhititi. Njegov poslovni imperij kasnije je pripojen industriji pića “Badel”.

Filip Lukas bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih znanstvenika svoga vremena i predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. Izbjegao je iz Hrvatske 1945., a komunističke su ga vlasti u odsutnosti osudile na smrt zbog podrške NDH. Županijski sud u Zagrebu, na zahtjev udruge U ime obitelji, 2017. je poništio tu presudu.

Ivan Evanđelist Šarić, bio je vrhbosanski nadbiskup, prevoditelj Biblije na hrvatski jezik i pjesnik.

Antun Bonifačić, bio je plodan pjesnik koji je bio povezan s NDH jedino po tome što je bio zaposlen u ministarstvu vanjskih poslova.

Vladimir Ranogajec

Istovremeno, Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova na 8. sjednici, 12. svibnja 2023., kao matično radno tijelo razmotrio je Prijedlog za preimenovanje ulice na zagrebačkom Jarunu, što ga je podnio gradski zastupnik dr.sc. Trpimir Goluža. Bez rasprave Odbor jednoglasno (4 glasa "protiv") nije podržao prijedlog za preimenovanje Ulice Vlade Ranogajca u Ulicu Dragutina Šurbeka.

Treba znati da je Vladimir Ranogajec koji ima svoju ulicu na Jarunu,  bio poratni javni tužitelj i osobno je potpisao 748  smrtnih presuda prijekih sudova nakon kojih bi obitelji žrtava dobile samo obavijest na komadiću papira. Posebno je uznemirujuća sudbina Jeronima Malinara, oca četvero djece koji je nevin osuđen i ubijen 10.9.1945. Među ostalim, Ranogajec je potpisao i smrtne presude trojici franjevaca samostana Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici, a ostalim fratrima dugogodišnje robije.

Suđenje bez obrane i prava na obranu omogućavalo je izvrtanje istine i činjenica, prikazivanje krivnje prema volji UDBE, jer je izvođenje dokaza u korist obrane bilo zabranjeno, pišu i franjevci-split.hr.

U svemu tome aktivan sudionik bio je čovjek koji ima svoju ulicu u Zagrebu.

Milka Planinc i Anka Berus

Prije toga u veljači 2023. Vijeće zagrebačke gradske četvrti Gornji grad - Medveščak, u kojem većinu drže Možemo! i SDP, izglasalo je da se u Fond uvrste i imena  komunističkih revolucionarki Milke Planinc i Anke Berus. Taj prijedlog je izazvao zgražanje i ogorčenje  velikog dijela javnosti poručili su  iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) koji u svom priopćenju navodi:

     ”Ujedno je pokazalo da su stranke koje se najviše pozivaju na ljudska prava (lijeve, ”liberalne” i zelene), u srži neokomunističke i neoboljševičke te da ih se kao takve treba demaskirati. Predložiti imena ulicama po Anki Berus i Milki Planinc, komunističkim revolucionarkama, bezumno je, opasno i protuustavno…..

     Davanjem imena ulicama po osobama koje su dale snažan pečat zločinačkom komunističkom režimu u Hrvatskoj i Jugoslaviji predstavlja povijesni revizionizam najgore vrste. Istovremeno, on otkriva prirodu političkog pokreta koji sebe naziva Možemo zajedno s pridruženim SDP-om, strankom bivših komunista.

     Hrvatski helsinški odbor naglašava da je ovaj postupak Zelene akcije i SDP-a u suprotnosti s temeljima moderne Europe koja je bezbrojnim rezolucijama odredila ljudska prava kao pravac kretanja prema budućnosti. Svu bezumnost ovog prijedloga najbolje se iščitava iz brojnih rezolucija Europskog parlamenta koje izjednačavaju totalitarne sustave komunizma i fašizma, nacizma i boljševizma, zahtijevajući uklanjanje svih simbola, imena i spomenika koji na bilo koji način podsjećaju na ove zločinačke režime.

      No u Hrvatskoj, ne samo da se ne uklanjaju imena ulica i trgova, nego se sada nastoji vratiti i veličati imena osoba koje su bitno odredile zločinački karakter komunističkog sustava u Hrvatskoj“.

U Jutarnjem listu od 25. veljača 2023. godine citiraju dr. Zlatka Hasanbegovića, povjesničara i saborskog zastupnika koji misli da pravo pitanje nije ono o povijesnoj ulozi Milke Planinc, iako je za njega ona "najopskurnija figura ocvale faze komunizma", nego koji su točno motivi predlagatelja, odnosno platforme Možemo.

      „Je li moguće da je Zagreb u 21. st., u EU, postao oaza boljševičke nostalgije? Je li ova odluka konačni dokaz da je iza franšize Možemo!, njihova klimatskog ludila i lezbijskog sindikalizma, ustvari baštinjenje propalog jugoslavenskog komunizma. Nadam se da će ta odluka ostati na trenutnoj bizarnosti i da neće ići dalje“, rekao je Hasanbegović.

Svibanj – predavanje o velikom znanstvenom otkriću Vladimira Paara i njegovog tima, 18.5.2023.

U četvrtak 18. svibnja 2023. godine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti akademik Vladimir Paar održao je predavanje „Otkriće NBPF 3mer HOR genomske simetrije za razvoj kognitivnih sposobnosti čovjeka, neandertalca i čimpanze“.

Pozivnica na predavanje

(Izvor slike: https://www.info.hazu.hr/...)

Akademik Paar na predavanju 18.5.2023.

(Izvor slike: https://www.info.hazu.hr/...

U svom je predavanju akademik Paar  rekao da je novoosnovani znanstveni Konzorcij u SAD, T-to-T, u koji je uključen veliki broj vrhunskih sveučilišta i znanstvenih institucija u SAD, prvi put  uspio kompletno sekvencionirati humani genom (do sada je bio samo djelomično poznat).

     “U tumačenju svojih najnovijih rezultata oni koriste bioinformatičku metodu za otkrivanje velikih simetrijskih i supersimetrijskih gnomskih korelacija, koju smo još prije 15 godina stvorili u Zagrebu”,   kazao je akademik Paar,

Još je naveo da američki znanstvenici u svojoj publikaciji Complete Genomic and epigenetic maps of human centromeres, Science 376, eabl4178, 2022, navode:

      “To expand our ability to annotate repeat structure within assembled satellite DNA arrays, we developed an algorithm to discover and visualize satellite repeat periodicity, similar to V. Paar, I. Basar, M.  Rosandić, M. Glunčić, Current Genomics 8, 93-111, 2007. Using this tool, we discovered HORs in HSat1 and beta Sat arrays, as well as NTRs in multiple HSat2,3 arrays. We also applied this tool across individual arrays …”

       „S druge strane, primjenom te naše metode, u Zagrebu smo prvi u svijetu otkrili genetsku supersimetrijsku strukturu koja utječe na kognitivne sposobnosti čovjeka, a nalazi se samo u genomu čovjeka, dok je nema kod čimpanze i niti kod jednog drugog primata.

Time smo ujedno otkrili paralelu između jedinstvenih kognitivnih sposobnosti čovjeka i fizikalnog zakona  o očuvanju energije. 

       U našim istraživanjima u Zagrebu otkrili smo također i novu genetsku Supersimetriju koja daje rješenje pola stoljeća starog temeljnog  problema molekularne biologije koji je godinama bezuspješno pokušavao riješiti nobelovac Crick.

Ta naša supersimetrija je objavljena u:

• Rosandić, V. Paar, BioSystems 218, 104695, 2022;
• Rosandić, Science, eLetters 10.1126/science.abn7850,

To baca novo svjetlo također i na evoluciju života”, rekao je akademik Paar.

Nekoliku slideova  s predavanja, 18.5.2023.

S predavanja 18.5.2023., snimak zaslona.

(Izvor slike: https://www.info.hazu.hr/...)

Prije tog predavanja, u ožujku 2023., je akademik poslao Hini priopćenje u kojem je izvješćuje da su hrvatski znanstvenici Marija Rosandić i Vladimir Paar objavili  u međunarodnom časopisu BioSystems otkriće supersimetrije genetskog koda, za koje Paar kaže da je "jedna od tajni genetike koju su mnogi svjetski znanstvenici bezuspješno pokušavali pronaći tijekom više od pola stoljeća".

Otkriće je objavljeno u kolovozu 2022.  a jedan od autora, Paar, u priopćenju poslanom Hini je objasnio da je, pojednostavljeno rečeno, genetski kod način kako se pomoću 64 genetska "znaka" u svim živim bićima "šifriraju" 24 "proizvoda". Pritom se svaki "znak", tzv. kodon, sastoji od trojke nukleotida.

Postoje četiri vrste nukleotida, označenih slovima A, G, C, T za DNA, i A, G, C, U za RNA molekulu. "Proizvod" su 20 vrsta aminokiselina, od kojih su građene bjelančevine (proteini), a od proteina su građena sva živa bića, od virusa do čovjeka.

Dakle, genetski kod je pravilo koje kaže kojemu proteinskom "proizvodu" odgovara koji genetski "znak".

Gotovo svi naši mediji su objavili to priopćenje, ali nisu ga previše komentirali i na to se ubrzo zaboravilo.

Svibanj - 200. obljetnica  rođenja Ante Starčevića, 23.5.2023.

Na dan 23. svibnja 2023. navršilo se točno 200 godina od rođenja dr. Ante Starčevića. Rođen je 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku kod Gospića. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.

Svoj život je posvetio  borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Bio  je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom i prevoditeljstvom.

Dr. Ante Starčević ( 23. svibnja 1823.– 28. veljače 1896.)

(Izvor slike: https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Ante_Starcevic.jpg)

S Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom 1861. godine  Starčević je osnovao Stranku prava.  U Naputku za pristaše Stranke prava, zauzeo se za otvorenost svim slojevima društva te različitim vjeroispovijestima. Smatrao je da je to preduvjet nacionalnog jedinstva.

Tijekom pedesetih godina 19. st. Starčević iznosi detaljnu kritiku ilirskih, odnosno južnoslavenskih koncepcija te nastoji afirmirati hrvatsko ime kao jedino relevantno za hrvatski narod. Starčević  postaje beskompromisan Hrvat, „koji neustrašivo brani slavnu hrvatsku povijest i ljubomorno čuva odlike staroga hrvatskog jezika".

Isticao je da je Hrvatska na temelju prirodnog prava i svoga povijesnog državnog prava potpuno samostalna država („kraljevina od svake države podpuno nezavisna"), kojoj za opstanak nije potreban austro-ugarski niti bilo koji drugi nehrvatski državnopravni okvir

Imao je snage oduprijeti se svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine.

Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom,  "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje.

Poznate su njegove izreke koje najbolje predstavljaju njegovu političku misao:

• Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
• Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni.

U vrijeme kada opet u Hrvatskoj buja jugoslavenstvo kao zlokoban tumor kojeg se nikako ne možemo riješiti, misao i ostavština dr. Ante Starčevića dobiva svoj sve veći značaj i danas. On je bio veliki protivnik sluganskih Hrvata, hrvatskih elita i političara koji su uvijek morali nekome služiti, nekada Beču i Pešti, pa onda Beogradu, a sada Bruxellesu.

Lipanj

Lipanj 2023.- 150 godina od rođenja Antuna Gustava Matoša, 13.6.2023.

Stopedeseta obljetnica rođenja našeg velikog književnika Antuna Gustava Matoša prošla je, kao što je i uobičajena, gotovo nezapaženo. Matoš je strastveno, starčevićanski volio Hrvatsku i oštro kritizirao sluganske, hrvatske političke i intelektualne elite, ali i prosti puk. Zato ga ni današnje elite ne vole, jer se u njegovim kritikama mogu lako prepoznati, iako je on govorio i pisao o vremenu na početku 20. stoljeća.

U lipnju 2023. na portalu hkv.hr objavljen je odličan tekst Davora Dijanovića koji sam koristio pišući o Matošu.

Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. –17. ožujka 1914.) svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio epitet najvažnije osobnosti hrvatske moderne. Matoš je bio izrazito domoljubnoga, nacionalističkoga usmjerenja. Na političkom planu, premda nije bio član ni jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika i bio je utjelovljenje najpozitivnijih obilježja hrvatskoga nacionalizma, koji je oduvijek bio europske orijentacije.

O starčevićanstvu Matoš će zapisati sljedeće: „Starčevićanstvo je sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijalisti), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. 

Hrvatstvo je, dakle, prije svega duhovno-kulturna i politička, a ne krvna (biološka) kategorija, tako da je za Matoša Hrvat „svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti“. Drugim riječima, Hrvati su i Vatroslav Lisinski, Josip Juraj Strossmayer, August Šenoa, Stanko Vraz, Dimitrije Demeter, Juraj Haulik, Bogoslav Šulek, Ljudevit Gaj, Boris Papandopulo... premda nisu hrvatskoga podrijetla.

Matoš je žigosao hrvatske političare i banove, izvrgavao ruglu slabosti hrvatskoga mentaliteta, koji poštuje „samo onoga tko mu pljuje u pokorno lice“.

Velik nedostatak u hrvatskom mentalitetu – koji je itekako prisutan i danas – Matoš vidi u izostanku organizacije i zajedništva:

    „Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvat, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu.

    To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizirani.“

Antun Gustav Matoš (1873 –1914.)

Matoš sjedi na klupi na Gornjem gradu i gleda prema zagrebačkim krovovima

Autor skulpture je hrvatski kipar Ivan Kožarić

(Izvor slike: https://licegrada.hr/...

Kao sljedbenik pravaštva te vrstan estet, stilist i polemičar, Matoš je napisao i neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o hrvatskom mentalitetu, o uzrocima hrvatske nesreće i propadanja, o odnosu Hrvatske prema Europi, odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su toliko aktualne, da bi čitatelj ne poznavajući ime autora lako mogao zaključiti kako ih je napisao neki naš suvremenik.

Lipanj 2023. – Finale Lige nacija, Hrvatska-Španjolska, 18.6.2023.

U finalu Lige nacija 18. lipnja 2023. godine, pred 40.000 gledatelja na stadionu Feijenoord "De Kuip" u Rotterdamu, igrale su Hrvatska koja je u polufinalu pobijedila Nizozemsku i Španjolska koja je pobijedila Italiju.

Nakon 120 minuta igre u finalu nije bilo pogodaka, a onda je Španjolska bila bolja u izvođenju jedanaesteraca (5-4) i osvojila treće izdanje Uefine Lige nacija. Od hrvatskih igrača promašili su Lovro Majer i Bruno Petković. Kod Španjolaca je promašio Laporte. 

Natjecanje po skupinama održavalo se od 1. lipnja do 27. rujna 2022., a završnica natjecanja bila je održana u lipnju 2023. u NIzozemskoj. 

Naslov prvaka osvojila je po prvi put Španjolska, a Hrvatska je osvojila srebrnu medalju.

Nakon Rusije i Katara to je nova medalja s velikih natjecanja za hrvatsku nogometnu reprezentaciju koju vodu Zlatko Dalić kao trener i Luka Modrić kao kapetan.

Za jednu malu zemlju to je nevjerojatan uspjeh, uspjeh koji na kratko ujedinjuje najveći dio naroda,  pomaže da se u tim danima zaborave svi problemi, vrati samopouzdanje i entuzijazam.

Iz finala Lige prvaka 18.6.2023.

(Izvor slike: https://narod.hr/sport/uzivo-dalic-napravio-jednu-a-de-la-fuente-dvije-promjene)

Lipanj – Knjiga Douglasa Murraya, „Rat protiv Zapada“

U lipnju 2023. pročitao sam knjigu koja dobro oslikava i objašnjava ludilo koje je zahvatila Zapad, Ameriku i Europu, ponašanje zapadnih elita, medija, ali i veliki dio tzv. liberalnog, tzv. „progresivnog“ svijeta koji se ponaša suprotno zdravom razumu i uništava civilizaciju koju su generacije gradile stoljećima.

Naslovnica knjige „Rat protiv Zapada“. Izdavač je Egmont, Zagreb

O tome piše Douglas Murray, britanski spisatelj, novinar i politički analitičar, u knjizi „Rat protiv Zapada“. On  govori o ludilu samomržnje i samoprijezira koje je zavladalo na Zapadu, najprije u Sjedinjenim američkim državama, a onda u Velikoj Britaniji i ostalim zapadnim društvima. Autor opisuje kulturološki rat koji se u zadnje vrijeme vodi protiv Zapada, rat „protiv korijena zapadne civilizacije i protiv svega dobroga što je zapadna tradicija iznjedrila”. A najžešći rat vode zapadna društva sama protiv sebe, napadajući većinom izmišljeni rasizam i „bjelačku nadmoć“ kao uzrok svega što je Zapad postigao. U tom ludilu ruše se spomenici, napadaju se ljudi koji drugačije misle, izbacuju se sa svojih radnih mjesta, uz stalna ispričavanja za događaje koji su se zbili pred sto ili više godina.

Danas je u modi slaviti nezapadne kulture i omalovažavati zapadne, ali na taj način da se na Zapad primjenjuju drukčiji standardi nego na ostatak svijeta. Promiče se uvjerenje da  „Zapad ne može učiniti ništa dobro, a ostatak svijeta ništa loše. A ako učine nešto loše, to je zato što smo ih mi sa Zapada natjerali na to”.

U knjizi Douglas Murry, pored ostalog, piše:

      „Prošlo je trideset godina otkad je velečasni Jesse Jackson predvodio prosvjednike na Sveučilištu u Stanfordu pjesmom: „Hura, hej, zapadna civilizacija je gotova“. Oni su prosvjedovali na tom sveučilištu zbog uvođenja nastavnog predmeta Zapadna kultura. Tvrdili su da je loše poučavati o zapadnom zakonodavstvu i zapadnim običajima. Ali zapanjuje ono što je slijedilo. Sveučilište je smjesta popustilo zamijenivši predmet Zapadna kultura predmetom o mnogim drugim kulturama. Taj događaj iz 1987. godine najavio je buduće događaje.…..Samo nekoliko desetljeća prije predmeti o povijesti zapadne civilizacije bili su uobičajeni. Danas su toliko nepoželjni da ne možete pronaći  sveučilišta kojima bi se platilo da ih uvrste u svoj nastavni program.“

            „Mnogo je oblika tog rata protiv Zapad. Provodi se putem medija i radiovalova, kroz obrazovni sustav, počevši od dječjeg vrtića. Taj se rat raširio društvenom zajednicom u kojoj sve važnije kulturne ustanove dolaze pod pritisak ili se dobrovoljno odriču prošlosti.....

            Konkretno, bijelce se počelo opisivati na način koji je bio nezamisliv za bilo koju društvenu grupu. Obično su to činili zapravo sami bijelci. Takvo se ponašanje proširilo nevjerojatnom brzinom. Kao što je čest slučaj s lošim idejama i ova je potekla sa sveučilišta........

          Kritična rasna teorija (KRT) pojavila se postupno na akademskim seminarima, u člancima i znanstvenim radovima i časopisima. Od 1970-ih nadalje sveučilišni profesori …(s Harvarda i Stanforda) … (s UCLA-e i Columbije) radili su na stvaranju pokreta unutar akademske zajednice koji bi sva društvena događanja promatrao sa stajališta rase….

            ..,jedno od izrazitih obilježja djelovanja KRT-a bilo je iznositi tvrdne koje nisu bile potkrijepljene nikakvim dokazima, kao da su se podrazumijevale same po sebi,…

        Ponašanje koje je u početku bilo marginalno postajalo je sve više prihvaćeno....

            …najmanje jedan profesor prva na američkom sveučilištu zagovarao je stupnjevanje 'bjeline' u američkim kampusima. Počasna profesorica Sveučilišta u Daytonu Vernellia Randall poredala je kolege po rezultatu koji su postigli 'potpunoj bjelini' i 'pretjeranoj bjelini'. Između ostalog, zahtijevala je američki pravni fakulteti izbace sve 'pretjerano bijele'....

            Profesorica prava na Sveučilištu UCLA Cheryl Harris među vodećim je zagovarateljima Kritične rasne teorije (KRT) te tvrdi da treba ukinuti pravo na privatno vlasništvo, a imovinu i novac treba zaplijeniti i razdijeliti po rasnoj osnovi.“

Zanimljivo je da sve te aktiviste uopće ne zabrinjava izraziti rasizam i antisemitizam koji pokazivao njihov miljenik Karl Marx.

            „Tako piše (Marx) Engelsu o Tremauxovu radu: 'Unatoč svim nedostacima koje sam uočio, ipak mu dajem znatnu prednost nad Darwinom… drugim riječima .. pokazuje da je tip običnog crnca samo degeneracija mnogo razvijenije vrste….

            U drugom pismu Marx piše Engelsu o Židovima: 'Izbacivanje gubavaca iz Egipta, na čijem je čelu bio egipatski svećenik Mojsije......Lazar, gubavac, također je osnovna vrsta Židova.…

        Dakle, Marx je mogao biti protiv crnaca, protiv Židova, protiv Indijanaca, za kolonijalizam i rasizam i to privatno i javno.“

To ludilo se prelijeva kroz mnoga područja i na Hrvatsku. Sjetimo se početaka utakmica hrvatske nogometne reprezentacije kada se tražilo da naši reprezentativci kleče u znak podrške pokretu BLM Black Lives Matters (Crnački životi vrijede)^[3]. Naravno, oni su to odbili, jer se Hrvati nemaju kome ispričavati, u Hrvatskoj nikada nije bilo ni robova ni rasizma.

Nekontrolirani Antifa-prosvjedi koji su razarali američke gradove i o kojima piše knjiga "Rat protiv Zapada" nisu se zadržali samo u Americi. U lipnju 2023. Francuska je gorjela,  potonula je u kaos nakon što je policija u pariškom predgrađu ubila 17-godišnjeg Nahela. Nahel je pobjegao s policijske kontrolne točke i završio s metkom u prsima. Država se nakon toga raspala u vatri i plamenu pred očima indiferentne Europe. Na ulicu je izašlo 40.000 policajaca. Napadnuta su sva simbolična mjesta državnih institucija; bombardirane su policijske postaje, zapaljene su gradske vijećnice. U Fresnesu je, u modernoj reinterpretaciji zauzimanja Bastillee, pokušan i srećom spriječen napad na zatvor. Opljačkano je mnogo trgovina, otet je i uništen kilometarski konvoj automobila, planuli su tramvaji, podzemne, škole, kafići, restorani i knjižare.

Zanimljivo je da to ludilo nije došlo iz neke sulude sekte iz sibirskih stepa već iz vodećih zapadnih sveučilišta, kao što su Harvard, Stanford, UCLA, Columbia, a nositelji i kreatori tog ludila su vrhunski znanstvenici i profesori humanističkih znanosti iz tih sveučilišta, dok su im medijsku podršku davali vodeći američki mediji kao što je New York Times.

U knjizi „Ludilo gomile“ koju je objavio 2019. godine Douglas Murry navodi da je istraživanje američkih sveučilišta iz 2006. godine otkrilo da se 18 posto profesora društvenih znanosti izjašnjavaju kao „marksisti“. Isto istraživanje je pokazalo da se 21 posto profesora društvenih znanosti naziva „aktivistima“, a 24 posto radikalnim.

Kada smo 1990. srušili komunizam i vjerovali u bolju budućnost ni u svojim najgorim noćnim morama nismo mogli sanjati da će se trideset godina nakon toga ponovo vraćati marksisti, a da će studenti s elitnih zapadnih sveučilišta koristiti najgore metode kineske Kulturne revolucije da profesorima  zabrane govoriti, a one koji se s njima nisu slagali izbacuju s fakulteta. Mi stariji sjećamo se agresivne, primitivne, netolerantne komunističke omladine koja je prekidala operne predstave i napadala one koji su drugačije mislili ili se drugačije oblačili. A one još starije podsjeća na divljanje nacističkih odreda.

Autor je u knjizi „Rat protiv Zapada“ naveo veliki broj primjera tog ludila, koje nam izgleda potpuno nevjerojatno, kao „na rubu pameti“, međutim, nažalost, nije ni pokušao odgovoriti na ključno pitanje - kako je moguće da se vrhunski znanstvenici s elitnih sveučilišta ponašaju tako iracionalno i u tako velikom postotku zastupaju marksizam koji je kriv za najmanje sto milijuna ljudi u cijelom svijetu  i uspiju zaluditi   ogroman broj  ljudi, vodećih medija i institucija na Zapadu.

Da bi se to objasnilo trebala bi jedna još obimnija knjiga.

Ipak, na kraju druge knjige, „Ludilo gomile“ Douglas Murry piše:

            „Čini se da je cilj politike identiteta politizacija apsolutno svega i pretvaranje svakog vida ljudske interakcije u političko pitanje…

            U eri bez ikakve svrhe i u svemiru bez jasna smisla poziv da sve politiziramo i onda se za to borimo privlačan je jer ispunjava život svojevrsnim smislom…

            Jedan od načina da se udaljimo od ludila našeg doba zadržavanje je zanimanja za politiku uz istodobno izbjegavanje oslanjanja na nju kao na izvor životnog smisla. Ljude bi trebalo pozivati da pojednostave živote, a ne da ih posvećuju teoriji koja ne odgovara ni na jedno životno pitanje, ne daje nikakva predviđanja i lako ju je krivotvoriti.

          Smisao se može naći na različitim mjestima. Većina ga pronalazi u ljubavi prema osobama i mjestima oko sebe: u prijateljima, obitelji i bližnjima, u kulturi, mjestima i znatiželji. Osjećaj svrhe može se naći u otkrivanju onoga što nam je u životu važno i zatim usmjeravanju sebe što bliže tim izvorima smisla.

         Trošenje sebe na politiku identiteta, društvenu pravdu (u ovom obliku) i intersekcionalnost samo je traćenje života.“

Nakon knjige Rat protiv Zapada pročitao sam još dvije knjige istog autora „Ludilo gomile“ i "Čudna smrt Europe - migracija, identitet, islam" i preporučam ih svakome tko želi bolje razumjeti ludilo koje je zavladalo zapadnim svijetom.

Rujan 2023.

Rujan - Izvješće o napadima na katolike, 27.9.2023.

Na Okruglom stolu održanom u Hrvatskom saboru 27.rujna 2023. godine predstavljeno je „Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2022. godini“. Izvješće je izradila udruga „U ime obitelji“.

Okrugli stol moderirao je zastupnik Stephen Nikola Bartulica, a sudjelovali su dr. Željka Markić, „U ime obitelji“; Darko Pavičić, kolumnist Večernjeg lista; dr.sc. Jakov Žižić, Hrvatsko katoličko sveučilište; prof.dr.sc. Nenad Pokos, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Ovo Izvješće jedino je takve vrste u Republici Hrvatskoj, a pripremljeno je po uzoru na izvješća niza međunarodnih udruženja koja bilježe povrede ljudskih prava, pa tako i prava na slobodu vjeroispovijesti.

Okrugli stol u Hrvatskom saboru , 27.9.2023. - Snimak zaslona

(Izvor slike: Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj (uimeobitelji.net))

Hrvatska se dovela u nevjerojatnu situaciju. U državi u kojoj se ogromna većina stanovništva izjašnjava katolicima, katolici su izvrgnuti napadima i vrijeđanjima kakva nisu doživljavali ni u komunizmu.

Izvješće za 2021/22. potvrđuje svojevrstan društveni fenomen u Hrvatskoj: da je najveća vjerska zajednica, katolička, izložena sustavnim napadima iz netrpeljivosti i mržnje, blaćenju i diskriminaciji kakvi se u svjetskim okvirima mogu zabilježiti samo za tzv. manjinske vjerske zajednice.

Izvješće sadrži niz informacija i primjera o napadima iz mržnje, diskriminaciji i blaćenju katolika i Katoličke Crkve na raznim područjima u našem društvu te devastiranja i oskvrnuća katoličkih crkava i objekata u vlasništvu Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Brojni dokazi u Izvješću pokazuju da su hrvatski građani koji se izjašnjavaju katolicima izloženi sustavnom vrijeđanju, omalovažavanju te širenju neistina o Crkvi kojoj pripadaju – a da pritom institucije odgovorne za zaštitu ljudskih prava takve pojave niti dokumentiraju niti na njih reagiraju na odgovarajući način.

Izvješće dokumentira primjere institucionalnog nasilja nad vjernicama koje u Zagrebu i Sisku provode gradonačelnici i stranke na vlasti: diskriminaciju liječnika, roditelja, političara i udruga zbog vjerske pripadnosti. Izvješće pokazuje kako se malom broju nereprezentativnih teologa u glavnostrujaškim medijima daje nerazmjerno velik prostor za napade na nauk Crkve, biskupe i svećenike.

U Izvješću se može pročitati što su stvarno rekli nadbiskup Bozanić i Hranić na Velu Gospu, biskup Šaško u Vukovaru, biskup Košić i brojni drugi svećenici – a što je dio glavnostrujaških medija plasirao u javnost.

Izvješće pokazuje kako je Državni zavod za statistiku u cijeli svijet poslao netočan izvještaj o broju građana koji se u RH izjašnjavaju katolicima. 

Ako se neki svećenik usudi javno kritizirati neke društvene fenomene, od medija automatski dobiva etiketu nekog totalitarnog režima, najčešće fašizma (klerofašist). Crkvu se diskriminira i etiketira zbog podržavanja prava na život, a pravo na priziv savjesti naziva se ”atavizmom religije”. U tom smislu mnogo je i napada na priziv savjesti kod liječnika zbog čega su mnogi ginekolozi pod pritiskom.

     „Katolička zajednica je najbrojnija i najnapadanija vjerska zajednica u Hrvatskoj, izložena je kontinuiranim hajkama i sustavnom blaćenju. Na ovaj način krše se i ljudska prava te pravo čovjeka na slobodno ispovijedanje svoje vjere. Pravo na slobodu vjeroispovijesti je osnovno ljudsko pravo”, rekla je dr. Željka Markić.

Dr. Željka Markić i Stephen Nikola Bartulica

(Izvor slike: Izvješće UiO: Pogledajte kako se sve krše prava katolika u Hrvatskoj – narod.hr)

Na kraju Izvješća nalaze se preporuke udruge „U ime obitelji“ tijelima javne vlasti i institucija nadležnih za zaštitu prava građana, medijima te vjernicima katolicima i svim građanima RH.

Listopad

Listopad - Biskupska sinoda, 4.11.2023.

Nakon što su tijekom 2023. godine održane Kontinentalne sinode, na kojima su katolici ukazali na goruća pitanja s kojima se suočava Crkva, 4. listopada počeo  je u Rimu prvi dio 16. redovne glavne skupštine Biskupske sinode Katoličke crkve, čija je tema: „Za sinodalnu Crkvu: Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje”. Trajao je do 29. listopada 2023.. Drugi dio predviđen je za listopad 2024. godine. Tada bi sudionici trebali konačno odlučiti o konkretnim prijedlozima koji će se podastrijeti papi.

Biskupska sinoda u Rimu, 4.-29. listopada 2023.

(Izvor slike: Glas koncila o prijeporima oko sinodskog procesa: Pandorina kutija ili prilika za zajednički hod? – narod.hr)

Kako bi sudionike pripremio na Sinodu, papa je unaprijed pozvao na propitkivanje i razmjenu mišljenja, u čemu su proteklih mjeseci sudjelovale Kontinentalne sinode. Rezultati tih rasprava podastrti su najprije mjesnim Crkvama, a kasnije su objedinjeni u dokumentu “Instrumentum laboris”, koji od lipnja predstavlja radni dokument Sinode.

Na Sinodi u Rimu  je sudjelovalo više od 400 sudionika, koji su tri tjedna raspravljali o budućnosti Crkve. Središnje pitanje Sinode tiče se samog stanja Crkve, posebice sudjelovanja vjernika u njezinu životu.

Sudionici su raspravljali i o spornim pitanjima odnosa Crkve naspram osobama koje naginju seksualnoj proizvoljnosti. U tom kontekstu, papa je naglasio kako je cilj “Crkva otvorena za sve”, ali nije bilo  jasno što to znači u ukupnom pristupu Crkve trendovima radikalnog liberalizma.

Ova Sinoda razlikovala se od ranijih po tome što je u njoj sudjelovao veliki broj laika, uključujući i žene. Nadalje, među sudionicima nalazili su se i zagovornici otvaranja Crkve za homoseksualne osobe.

Sama Sinoda i teme koje je otvorila izazvale su veliku zbunjenost i oštre reakcije u tradicionalnom, većinskom  dijelu Katoličke crkve.

Imajući u vidu izazove koje očituje Sinoda, javljaju se i ocjene o opasnosti hereze, odnosno postupnom udaljavanju od tradicionalnog crkvenog nauka. Pojedini teolozi čak govore o mogućem raskolu.

U središtu pozornosti crkvene javnosti u posljednje je vrijeme Crkva u Njemačkoj, gdje sve više ljudi napušta Crkvu a istodobno se nastavlja “Sinodski hod”, kojim se proglašavaju upitnim mnoga pitanja crkvenog nauka.

Sinodski proces u Katoličkoj crkvi izaziva velike prijepore, zato je Glas koncila pisao  o tome u tekstu objavljenom  5. rujna 2023. opisujući temeljna pitanja kao i papino stajalište o toj temi. Glas Koncila osvrnuo se na nedavno objavljenu knjigu “Sinodski proces: Pandorina kutija”, koja je izazvala zanimanje katoličke javnosti u svijetu. Predgovor knjizi napisao je američki kardinal Raymond Leo Burke, kojega prati glas oštroga kritičara nekih novijih crkvenih usmjerenja. a autori su novinari i publicisti južnoameričkoga podrijetla Jose Antonio Ureta i Julio Loredo. Autori su, napominje Glas Koncila, vezani uz udruženje “Tradicija, obitelj, vlasništvo”, koje zagovara ne samo vjernost tradiciji, nego i obnovu kršćanske civilizacije i protivi se svakom revolucionarnom previranju.

U predgovoru knjige  kardinal Burke piše:

      “Sinodnost i njezin pridjev, sinodski, postali su sloganima iza kojih se prikriva revolucija koja želi korjenito promijeniti samopoimanje Crkve, u skladu sa suvremenom ideologijom koja niječe mnogo toga što je Crkva uvijek naučavala i prakticirala….

      Nije riječ samo o teoretskom pitanju jer je ta ideologija u posljednjih nekoliko godina već pretočena u praksu u Crkvi u Njemačkoj, uz opće širenje zbunjenosti i pogrješaka zajedno s njihovim plodom, tj. podjelom – pa i raskolom – uz veliku štetu za mnoge duše….

        Sa Sinodom o sinodnosti moguće je s pravom se bojati da će se ista zbunjenost, iste pogrješnosti i ista podjela obrušiti na univerzalnu Crkvu. Zapravo se to već dogodilo u pripremi Sinode na lokalnoj razini”..

U ovom kaotičnom vremenu, u kome se ruše sva nekadašnja čvrsta uporišta, Katolička crkva je bila stijena na kojoj je čovjek moga potražiti i naći čvrsto uporište u životu, na kojem će naći svoj mir,  izgubljeni smisao  i povratiti snagu. Ako i ta stijena prestaje biti čvrsta i počne se prilagođavati pomodnim  valovima koji razaraju svijet, svijet će upasti u još strašniju krizu.

Listopad - Napad Hamasa na Izrael, 7.11.2023.

Iznenadni napad Hamasa na Izrael  započeo je u subotu 7. listopada 2023.,  u zoru, oko 6.30, tijekom velikog židovskog blagdana Simhat Tora. koordiniranom iznenadnom ofenzivom nekoliko militantnih skupina Palestinaca na izraelske gradove, granične prijelaze u Gzai, susjedne vojne objekte i civilna naselja. Neprijateljstva su počela raketnim napadima na Izrael i upadima vozila na izraelsko područje, uz brojne napade na izraelske civile i vojsku. Tisuće rakete i projektila pale su na Izrael  tijekom brutalnog napada Hamasa. Hamasovci su napali izraelski pogranični grad Sderot, a njihova je prisutnost zabilježena i u drugom pograničnom području Be'eri te u gradu Ofakimu 30 kilometara istočno od Gaze. Hamasovci su napravili pokolj i ubili mnogo mladih ljudi i na glazbenom festivalu u blizini linije razgraničenja, odnosno granice s Gazom.

To je prvi izravni sukob unutar de jure područja Izraela još od arapsko-izraelskog rata 1948. 

Izrael je bio potpuno iznenađen, nije očekivao tako brutalan i masovan napad u vrijeme kada su se napetosti između Izraela i arapskih država smanjivale, kada se pripremao sporazum između Izraela i Saudijske Arabije i kada je Izrael dao dozvole za rad za oko 10.000 Palestinaca iz Gaze. Sve do rujna, mnogima se činilo da je mir na Bliskom istoku moguć. Skicirani su „Abrahamski“ sporazumi između Izraela i arapskih zemalja, i diplomati su vjerovali da će između Saudijaca i Izraela doći do uspostave diplomatskih odnosa.

A onda je 7. listopada započeo  pakao kojem se ne naslućuje kraj. U napadu Hamasa na Izrael ubijeno je 1200 Izraelaca, a 240 je osoba oteto. Uslijedila je izraelska odmazda u kojoj je do kraja 2023. na području Gaze ubijeno preko 18.500 ljudi, a 50.000 ljudi je ranjeno.

Izrael je odlučio da mu se nešto takvo više nikada ne smije dogoditi i odlučio je potpuno uništiti Hamas. To je vrlo teško, jer je Hamas sakriven u tunelima ispod grada, ispod bolnica i škola, a često i u bolnicama i školama, a palestinske civile koriste kao živi zid. Izraelci sustavno bombardiraju Gazu, uništavaju, zgrade, infrastrukturu, što dovodi do mnogo civilnih žrtava. Hamasu odgovara veliki broj civilnih žrtava, jer zna da će to okrenuti javno mnijenje u zapadnim zemljama protiv Izraela.

Zanimljivo je da niti jedna arapska zemlja nije bila spremna pomoći Hamasu ni primiti palestinske izbjeglice. . 

Neki su analitičari te događaje označili početkom treće palestinske intifade. Izrael je službeno objavio rat, prvi put od Jomkipurskog rata 1973. 

Napad je pokrenut iz Gaze kojom upravlja Hamas. To je siromašno, gusto naseljeno područje, s malo resursa. I bio je gotovo potpuno odsječen od ostatka svijeta gotovo 17 godina, kada je Hamas preuzeo kontrolu. Hamas je došao na vlast u Gazi na izborima. Iako je Hamas jasno u svom programu napisao da je njihov cilj uništenje Izraela odbijajući bilo kakve pregovore, Palestinci su glasali za njih. Ogromna sredstva koja su iz EU dolazila kao pomoć u Gazu Hamasovci su usmjeravali u naoružavanje, gradnju oko 500 km podzemnih tunela i bogaćenje svog vodstva.

Infrastruktura Hamasovih tunela je ogromna unatoč tome što je Izrael i Egipat nastoje uništiti. Hamas je dobio oružje iz Irana prokrijumčareno u pojas (Gaze) preko tunela. To je često uključivalo i sustave većeg dometa.  Iran je također pomogao Hamasu s njegovom autohtonom proizvodnjom, omogućivši Hamasu stvaranje vlastitih arsenala

Do kraja 2023. Izrael je i dalje napadao Gazu, uništavao tunele i infrastrukturu, broj žrtava je bio sve veći.

Možemo se samo nadati da će početkom 2024. godine taj rat završiti. 

Rat Izraela i Hamasa

(Izvor slike: https://n1info.hr/svijet/poslano-upozorenje-civilima-napustite-gazu-iran-ozbiljno-zaprijetio-izraelu/)

Kada gledam slike potpuno uništenih i razorenih gradova u Gazi s tisućama mrtvih sjetim se suđenja našim generalima u Den Haagu gdje su ih optuživali za „prekomjerno granatiranje“ i brojali granate što su pale na Knin koji je na kraju bio gotovo neoštećen.

Listopad – Aveti prošlosti se vraćaju, 12.11.2023.

Nakon što smo početkom 1990.-ih nakon mnogo žrtava raskrstili s komunizmom i Jugoslavijom mislim da nitko ni u svojim najgorim noćnim morama nije mogao očekivati da bi se u prvim desetljećima 21. stoljeća pojavili ljudi koji će opet zagovarati komunizam i Jugoslaviju, boriti se protiv privatnog vlasništva i poduzetništva. I da će takvi likovi ući u Hrvatski sabor.

I te svoje sulude ideje neće objavljivati u nekakvim opskurnim alternativnim časopisima, već u našem vodećem poslovnom tjedniku „Lideru“. Umjesto da uredništvo Lidera ismije takve sulude neokomunističke ideje dali su liderici nekakve opskurne „Radničke fronte“ 12. listopada 2023. godine u tjedniku dovoljno prostora da iznese svoj izopačeni politički program u članku pod naslovom: „Katarina Peović: Zalažemo se za demokratski socijalizam i ukidanje privatnog vlasništva.“

Liderica „Radničke fronte (RF)“ koja u životu nije vidjela radnika osim na TV, inače sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci, iznosi svoje mračnjačke ideje kojima nas želi vraćati u  mračno doba komunizma:

    „Dugoročno, RF se zalaže za demokratski socijalizam, ukidanje privatnog vlasništva i prevladavanje profitno usmjerene kapitalističke ekonomije u kojoj se ne proizvodi sve ono što bi moglo zadovoljiti temeljne potrebe ljudi ako ta proizvodnja nije profitabilna, a proizvodi se mnogo toga što je društveno nekorisno ili štetno samo zato što je profitabilno.

     Privatno vlasništvo temelj je društvene iracionalnosti i nepravednosti kapitalističkog načina proizvodnje, njegove tržišne anarhije – nekoordiniranosti investicija nezavisnih privatnih proizvođača, što vodi do hiperprodukcije robe, rasipanja resursa i kapitalističkih kriza. Privatno vlasništvo izaziva destruktivnu konkurenciju i ekološku destrukciju, vodi u odnos eksploatacije i dominacije.

       Bez ukidanja privatnog vlasništva nije moguće društvenu proizvodnju kooperativno i solidarno usmjeriti prema zadovoljenju temeljnih potreba svih, odnosno osigurati uvjete za pun i svestran razvoj svih ljudi, osigurati opstanak i spriječiti klimatsku katastrofu. Ipak, treba naglasiti da samo ukidanje privatnog vlasništva nije dovoljno. Potrebno je izgraditi institucije alternativnog načina proizvodnje koje će omogućiti demokratsko planiranje društvene proizvodnje, radničko upravljanje proizvodnjom te protagonističku demokraciju, počevši od razine komunalne zajednice sve do razine društva.“

Nakon stotina milijuna mrtvih, unesrećenih, utamničenih, prognanih   i opljačkanih, uz uništena gospodarstva koje je komunizam prouzročio u svijetu javljaju se na našoj političkoj sceni likovi koji žele kotač povijesti vratiti natrag i ponovo nas žele vratiti u komunizam, sustav koji je svugdje propao,  iz kojeg smo jedva pobjegli.

Nakon svih bolnih i mučnih procesa pretvorbe i privatizacije kojima smo jedva jedvice uspostavljali normalne kapitalističke odnose, netko nas želi ponovo vratiti natrag da to sve moramo ponovno prolaziti.

I takvi likovi vode Grad Zagreb i ulaze u Hrvatski sabor.

Nažalost, to je slika našeg društva.

Zanimljivo je, da se pojavi netko koji bi zastupao tezu da je „Zemlja ravna ploča“, svi bi ga ismijali i ne bi nitko htio s njime ni razgovarati, a još manje voditi intervjue, a ovakvi opasni likovi koji nas žele vratiti u komunizam, kod nas postaju  saborski zastupnici i svoje ideje iznose u tzv. ozbiljnim medijima.

Moramo se pitati tko je tu lud.

Ali nisu likovi iz Radničke fronte usamljeni.

Odrast

U Zagrebu se krajem kolovoza i početkom rujna, od 29.8.-2.9.2023.godine održala međunarodna konferencija o povezanosti između marksizma i “zelene” politike i to pod palicom zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.

Široku međunarodnu potporu konferenciji osigurali su Europski zeleni plan Europskog vijeća i Vijeća Europske unije, njemačke ljevičarske zaklade Heinrich Böll (Zeleni), Friedrich Ebert (socijaldemokrati) i Rosa Luxemburg (postkomunistička Ljevica), zatim Kreativni europski program Europske komisije, Ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Cilj konferencije, kako proizlazi iz programa, jest promicati ideju “nerasta” ili ”odrasta”, odnosno  odustajanje od  razvoja (degrowth) koja se već godinama zagovara u krugovima postdemokratske i postgrađanske krajnje ljevice i utvrditi poveznicu između nje i ideja komunizma.

Među predavačima je bio i Japanac Kohei Saito, filozof i profesor na sveučilištu u Tokiju, filozof zaluđen Karlom Marxom, koji zastupa ideje marksizma povezane s ekologijom i političkom ekonomijom.

Kao što je vidljivo iz političkog izričaja i dosadašnjeg djelovanja pokreta Možemo, kao i srodnih pokreta u svijetu, riječ je o mreži koja se odlikuje prvenstveno subverzivnim odnosom naspram društvu i njegovim strukturama i svim sredstvima nastoji nametnuti svoju vlastitu životnu filozofiju, u kojoj se opet na velika vrata vraća marksizam.

Studeni

Studeni – Zakon o hrvatskom jeziku u Saboru, 16.11.2023.

Sabor je 16.studenog 2023. u prvom čitanju raspravljao o Prijedlogu zakona o hrvatskom jeziku čijim donošenjem skrb o hrvatskom jeziku i književnosti prvi put dobiva institucionalni okvir. Zakonom se želi osigurati kvalitetnu razinu hrvatskog jezika u službenim dokumentima i službenoj komunikaciji prema građanima.

(Izvor slike: https://www.skolskiportal.hr/...)

Jezik je uz povijest i kulturu bitan temelj identiteta nekog naroda. Zato je, kao što je to uvijek, ljevica koja ne može preboljeti gubitak Jugoslavije, gubitak zajedničke države i gubitak zajedničkog jezika,  bila protiv donošenja tog zakona.

U siječnju 2022. predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran izašao s inicijativom za izradbu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Jedan od onih koji se u više javnih nastupa oborio na zamisao o donošenju Zakona o hrvatskom jeziku bio je  ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 

Saborski zastupnik dr.sc. Zlatko Hasanbegović u raspravi je istaknuo da ovaj zakonski prijedlog treba gledati tek kao jednu, ne nužno i posljednju etapu dugogodišnjih jalovih pokušaja oblikovanja suvisle hrvatske državne jezične politike, s obilježjem jezikoslovnog rata, poznatog i kao pravopisni rat. Pored ostalog, dr. Hasanbegović je rekao:

         „Akteri su uvijek isti. S jedne strane zagovornici institucionalnog oblikovanja državne jezične politike, na podlozi hrvatske jezične samobitnosti. A s druge strane jezikoslovna siročad Vuka Karadžića i Đure Daničića. Među kojima i oni koje uznemiruje i samo postojanje jednoslova U u hrvatskom latiničnom slovopisu…

.         Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, odnosno ministar Primorac, je 2005.  utemeljilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika u kojem su sjedili najugledniji hrvatski jezikoslovci sa zadaćom oblikovanja državne jezične politike na čelu s pokojnim akademikom Radoslavom Katičićem. Iste godine objavljen je i Hrvatski školski pravopis, a Ministarstvo ga je preporukom odobrilo za uporabu u hrvatskim školama, a 2010. pojavio se i Babić-Mogušev Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

          Naravno u pozadini se odvijao pravopisni rat,  Inače 2010. i 2012. u Saboru se pojavljuje zakonski prijedloga Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. On je imao i potporu Vijeća za normu, 2013. i zakonski prijedlog Matice hrvatske. Vlada Jadranke Kosor ga je odbila, a nakon toga i Milanovićeva kukuriku vlada. I to na gotovo istovjetan način da je Milanovićeva vlada prepisala dijelove odbijenice vlade Kosor.

        Epilog toga rata nastupio 2012. kada je ministar Jovanović u duhu Khuena Karoly Hedervaryja, dekretom likvidirao Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. To je akademik Katičić, koji je kao i ostali članovi o tome saznao iz novinstva, rezignirano prokomentirao: 'Duh hrvatskoga jezika koji smo zagovarali očito im nije odgovarao, bio im je smetnja, pa su nas onda i raspustili”.

Veliki hrvatski književnik Hrvoje Hitrec je 28. kolovoza 2023. u tekst objavljenom na portalu hkv.hr  napisao

       „Zajednički nazivnik svih tih sankilota (pogrdan naziv za francuske revolucionare) jest, kada se otrese prašina, da je hrvatski jezik pod tim nazivom doduše prihvatljiv, ali samo kao varijanta nekoga 'većeg' jezika (kojemu se u sadanjim polemikama ne usuđuju dati ime, a tako bi rado to učinili). Zato, insinuiraju, da svi oni koji neće i ne žele uzimati i rabiti riječi iz toga 'većega' jezika obični  čistunci iliti puristi, zagorski purani i slično, više-manje ustaše…

       Ništa novo, ali korisno - u vrućini kasnoga ljeta ispuzali su ispod kamena i oni na čije smo svinjarije bili navikli, pa zaboravili, takvi smo kakvi samo.

        I to je jedna od dobrih stvari u svezi sa Zakonom o hrvatskome jeziku – da nas podsjeti koliko se tih jugoslavenskih, orjunaških poslenika uvuklo u našu domovinu, u medije, u visoko školstvo, i kako su unatoč tragedijama devedesetih zbog kojih su trebali zauvijek zašutjeti – uspjeli preživjeti i nametnuti se, postati 'uglednima' i citiranima, svirajući na citrama ordinarne vukovštine i kvazi-libertijanskih nagnuća."

Da ne bi izgledalo da samo Hrvatska želi nametnuti nekakav zakon o jeziku treba se podsjetiti i da Većina zemalja članica EU uporabu svojih službenih ili državnih jezika određuju posebnim zakonom o jeziku ili zakonskim propisima

Belgija, Finska, Švicarska, Španjolska, Kosovo i Irska zemlje su koje su posebnim zakonom regulirale jezik, kako bi se posebnim zakonom regulirali odnosi među više službenih jezika u tim zemljama ili samo u nekim pokrajinama.

 Francuska, Slovačka, Švedska, Poljska, Rusija, Litva, Latvija, Estonija, Slovenija zemlje su koje imaju zakon o jeziku odnosno o službenoj uporabi jezika koji vrijedi na području cijele države i koji je jednak za sve. 

Francuzi kao i mi imaju definirano pitanje jezika u Ustavu, a poseban zakon usvojili su 1994. Tim je zakonom između ostalog definirano da korisnički priručnici, korisničke obavijesti, fakture, jamstva reklame, ugovori o radu, sva nastava i svi ispiti moraju biti na francuskom jeziku. Nepoštivanje odredbi koje se odnose na potrošnju, rad i znanost povlače u tome zakonu i kaznene sankcije. Kazne su od jednostavnih upozorenja do 750 eura. 

Nadam se da će ovaj puta Zakon o hrvatskom jeziku biti donesen. Dolazeći izbori će sigurno pomoći u tome.

Prije 180 godina - Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru

Kada se govori o Zakonu o jeziku, korisno je spomenuti da je 2. svibnja 1843., znači prije 180 godina, Ivan Kukuljević Sakcinski održao  povijesni govor na hrvatskome jeziku  u Hrvatskom saboru. U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede.

Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskome jeziku.

Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi.

U Saboru se hrvatski kao službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.- 1889. )

(Izvor slike: https://library.foi.hr/lib/autor.php?B=1&A=0000000211&E=)

Sto osamdeset godina poslije toga u Hrvatskom saboru vode se oštre polemike o tome treba li donijeti Zakon o hrvatskom jeziku.

Studeni – Proročki govor Predsjednika Tuđmana, 23.11.1996.

Prije 27 godina Predsjednik Franjo Tuđman održao je u Zagrebačkoj zračnoj luci Pleso govor koji gledajući iz današnje perspektive bio stvarno proročki. Bio je svjestan opasnosti i neprijatelja koji su vrebale na mladu hrvatsku državu, predvidio je što se može dogoditi i bio je spreman to spriječiti. Da nije umro, sigurno ne bi dozvolio da Hrvatska postane ovakva kakva je danas.

Govor je održao po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u gdje mu je dijagnosticiran rak. Povod njegovog govora bio je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su 21. studenoga, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali za takozvani spas radija 101.

Predsjednik Franjo Tuđman govori zračnoj luci Pleso, 23.11.1996. godine.

Ironično, tijekom tog govora su uz njega stajale dvije osobe: Madeleine Albright, tadašnja državna tajnica SAD-a koja ima visoke funkcije u organizacijama koje financira Soros i Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, danas savjetnik premijera Andreja Plenkovića, za kojeg se ispostavilo kako je upravo Sorosu bio politički favorit nakon Tuđmanove smrti i pada Račanove Vlade.

(izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=U5xMo8OrOvw)

     „Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

     Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

    Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

     Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

     Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

     Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

    Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom i pod Bečom i pod Peštom i pod Beogradom.

     Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini“,  rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Tako su govorili samo dr. Ante Starčević i dr. Franjo Tuđman.

Govor dr. Franje Tuđmana 7.12.1996.

Dva tjedna nakon govora na Plesu Predsjednik Tuđman je 7. prosinca 1996. sjednicu Glavnog odbora HDZ-a posvetio svim unutarnjim i vanjskim protivnicima hrvatske samostalnosti od Londona, Pariza i Rima do Bonna i Washingtona. Naslov govora bio je „Pozadina i svrha namjera za smjenu demokratske vlasti suverene Hrvatske“. Dobro je podsjetiti se tog govora da se vidi u kakvim uvjetima se stvarala hrvatska država, ali i da se podsjetimo djelovanja nekih hrvatskih javnih osoba kojima su  njihova djelovanja protiv hrvatske države vrlo brzo zaboravljena.

Predsjednik je detaljno prikazao djelovanje međunarodnih čimbenika, nesklonih prema hrvatskoj samostalnosti,  ali i organiziranje raznih skupina domaćih intelektualaca i javnih osoba koji su potpomognuti novcima iz inozemstva djelovali na rušenje Predsjednika Tuđmana i promjenu vlasti u Hrvatskoj.

Za držanje međunarodnih čimbenika znakovito je bilo mišljenje bivšeg predsjednika Francuske Mitterranda, da, ako bi dopustili takvo zbivanje kao što je to osamostaljenje Hrvatske, što bi moglo slijediti onda desetak drugih u Europi, zašto smo onda vodili i što bi bilo s rezultatima I. i II. svjetskog rata.

Drugim riječima, protiv HDZ-a i protiv Tuđmana, bili su i stoga što je taj hrvatski primjer bio veoma zarazan primjer za sve druge nesamostalne narode koji su težili svojoj nacionalnoj suverenosti.

Za svijet iznenađujuća i neočekivana pobjeda u Domovinskom ratu promijenila je strateške odnose, ali je nastavljena  politika nesklona hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. I to podjednako iz unutarnjih i vanjskih krugova, sa sve većom njihovom spregom i radikalizacijom.

Sjetimo se da je tijekom 1991.-1992. stvorena  “Međunarodna hrvatska inicijativa”, od skupine hrvatskih intelektualaca iz svijeta ili iseljeništva. Tu skupinu predvodili su Ivo Banac, Krsto Cvijić, Neven Šimac, a sačinjavali su je kanonik Milan Simčić i prof. Juraj Šutija, Radoslav Katičić, Stanko Lasić i Mark Đidara, te dr. Krnjević, sin Jurja Krnjevića.

Nakon toga  je u “Erazmusu”, 20. rujna 1993. objavljeno   pismo pod naslovom “Vrijeme za povlačenje s vlasti” koje su potpisali Ivo Banac, Krsto Cvijić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec, tražeći od hrvatskog predsjednika da odmah podnese ostavku.

Posredstvom Soroseva “Otvorena društva”, Helsinškog odbora i drugih organizacija za ljudska prava protutuđmanovski aktivisti za promjenu lika Hrvatske, proželi su nam čitavo društvo.

U svoje projekte uključili su ništa manje nego 290 različitih ustanova u Hrvatskoj, i neposredno još na stotine ljudi, koje izravno imaju na svojim vezama, kojima daju stipendije ili veće ili manje svote novaca. U svoju mrežu upleli su ili su upisali, nastojeći ih pridobiti financijskim potporama, pripadnike svih naraštaja i staleža od srednjoškolaca i studenata do novinara, sveučilišnih profesora i akademika, i to iz svih područja kulturnog, gospodarskog, znanstvenog, zdravstvenog, pravnog i publicističkog života. Proteklih godina (do 1996.) samo Soroseva fundacija dala je u te svrhe 15-tak milijuna dolara.

Svojim najvećim uspjehom smatrali su pored postojanja Radija 101, još i Feral Tribune.

Takvih primjera je bilo mnogo i Predsjednik ih je detaljno prikazao. Na kraju je Predsjednik Tuđman završio svoj govor riječima:

    „Podsjetimo se, za hrvatske povijesne nedaće nisu nam bili krivi samo vanjski protivnici, već ponajviše nejedinstvo, razdor i nezrelost u redovima hrvatskoga plemstva, a kasnije u redovima drugih vodećih političkih struktura. Danas je na svima nama odgovornost, da ne dopustimo da nam i nakon naših velebnih pobjeda i uspjeha, zbog naših nesloga, nametnu nove bleiburške, jasenovačke poraze i križne putove.

     Kao što sam u prošlosti, i jučer, vjerovao u sadašnjost hrvatskog naroda, u njegovu političku svijest i zrelost, na putu uspostave, obrane i izgradnje samostalne hrvatske države; tako danas, vjerujem u budućnost hrvatskog naroda na osnovama umnogostručene svijesti i zrelosti i osobito stvorene snage, što su jedino jamstvo i za budućnost, dosanjane i oživotvorene slobodne i nezavisne, demokratske i suverene hrvatske države“.

Unatoč oštrim kritikama na račun Sorosa, nakon Tuđmanove smrti predsjednik je postao Stipe Mesić koji je Sorosa 2002. godine odlikovao Redom kneza Branimira s ogrlicom za zasluge stečene u procesu demokratizacije Republike Hrvatske kroz humanitarne, znanstvene i kulturne aktivnosti u Hr­vatskoj.

A Vlada SDP-ovog Ivice Račana potpisala sporazum o suradnji sa Sorosevom zakladom.

Studeni – Godina dana korištenja umjetne inteligencije, 30.studeni 2023.

Na području tehnologije zahuktava se utrka u razvoju umjetne inteligencije, u kojoj prednjače Microsoftov OpenAI i Googleov DeepMind.

ChatGPT, jezički model koji su razvili stručnjaci tvrtke OpenAI, slavio je krajem 2023. godine  svoju prvu godišnjicu lansiranja, od kada je. postao javno dostupan. Od trenutka kada je prvi put predstavljen javnosti, 30. studenog 2022., privukao je pažnju različitih korisnika – od istraživača i inženjera do kreativaca i svakodnevnih korisnika. ChatGPT je postao sinonim za napredak u području umjetne inteligencije (AI), koristeći GPT-3.5 arhitekturu koja omogućava modelu da razumije i generira prirodni jezik na jedinstven način.

Tijekom protekle godine, ChatGPT je pronašao svoje mjesto u različitim industrijama i sektorima. Od pomoći u istraživanju i obrazovanju do podrške u razvoju softvera, ovaj jezički model postao je bitan alat za različite potrebe. Svestranost modela poput ChatGPT-a izazvala je pitanja u vezi sa sigurnošću i etikom.

Neovisni Odbor direktora tvrtke OpenAI imao je zadaću osigurati da umjetna inteligencija bude na korist cijelog čovječanstva, a ako se pokaže opasnom na vrijeme je zaustaviti. No spektakularno je posrnuo. Ispada da razvojem sve umjetne inteligencije danas upravlja kapital, bez ikakvih osigurača i zaštitnih ograda.

Apstraktna ilustracija umjetne inteligencije koja se oslobađa, koju je izradio

 model DALL-E 3 OpenAI-ja

(Izvor slike: Slučaj Open AI. Microsoftov izbor između profita i čovječanstva — Ideje.hr)

Prosinac 2023.

Prosinac - Odron smeća na Jakuševcu, 4.12.2023.

Nikada u svojoj 1000-godišnjoj povijesti Zagreb nije bio tako zapušten i prljav, zatrpan smećem, nikada nisu tolike hrpe neodvoženog smeća bile po cijelom gradu okružene štakorima, nikada gradom nisu šetale divlje svinje, nikada se od odlagališta smeća na Jakuševcu nije širio takav smrad po cijelom gradu, ne samo po Novom Zagrebu, nikada Zagreb nije imao tako nesposobnu gradsku vlast. A ta vlas je na izborima pobijedila, pored ostalog, i zato jer su se proglasili za stručnjake za ekologiju, za rješavanje problema otpada. 

Na zagrebačkom odlagalištu otpada 4. prosinca 2023., u ponedjeljak je, drugi put u mjesec dana, došlo do odrona smeća. Tom je prilikom jedan radnik Čistoće teško ozlijeđen, amputirana mu je ruka i ima polomljena rebra.

      „Ovo je klizište, (od 4.12.) puno veće nego prvo (od 11.11.) jer je masa izašla s plohe i zaštitnog kanala, probila ogradu i zaustavila se na pristupnoj cesti“, rekao je Pavao Barbarić iz Novog sindikata podružnice Čistoća. Tzv. nožica klizišta probila je ogradu u blizini kompostane pa Barbarić smatra da je razlog klizanja, kao i u prvom slučaju, nepravilno slaganje kontaminiranog biootpada s miješanim komunalnim."

Kod prvog odrona, 11.11.2023.,  otvorilo se golemo klizište promjera nekoliko desetaka metara na odlagalištu, a javnost je za njega doznala pet dana kasnije. Iz zagrebačke Gradske uprave tek su nakon pisanja medija izvijestili da je djelomično urušen zapadni dio odlagališta otpada Prudinec/Jakuševec, no nitko nije ozlijeđen, nije bilo povećane koncentracije odlagališnih plinova i odlagalište je dalje uredno funkcioniralo. A onda nakon gotovo mjesec dana došlo je do još većeg odrona i odlagalište je privremeno zatvoreno.

Hrpe smeća po Zagrebu su se još više povećale.

Bivši ministar zaštite okoliša i zastupnik u zagrebačkoj skupštini dr.sc. Slaven Dobrović, stručnjak za gospodarenje otpadom  komentirao je probleme  s odvoženjem otpada  i posljednji odron na Jakuševcu:

“Mi smo u kaosu, to je sumrak civilizacije i čisti poraz komunalnog sustava”.

Odron smeća na Jakuševcu 4.12.2023.

(Izvor slike: https://hrvatskauzivo.com/2023/12/04/foto-novi-odron-smeca-na-jakusevcu-policija-ozlijeden-je-jedan-djelatnik/)

Ukrajina  - rat

Krajem godine bliži se kraju druga godina rata u Ukrajini, ubijene su stotine tisuća ljudi na obje strane, milijuni Ukrajinaca su raseljeni, veliki dio zemlje je razrušen. Zapad se sve više umara od pomoći Ukrajini koja se bori i za sigurnost Zapada i pomoć jenjava. Na izborima u nekim EU zemljama pobjeđuju kandidati koji se zalažu za prekidanje pomoći Ukrajini. Nova Slovačka vlada je početkom prosinca odlučila blokirati veliku isporuku oružja Ukrajini, koju je toj zemlji obećala prethodna izvršna vlast. Viktor Orban spriječio je 15. prosinca dogovor Europske unije o 50 milijardi eura pomoći za Ukrajinu. Ljetna ukrajinska ofenziva, usprkos velikog broja žrtava, nije uspjela. Nade da će Ukrajina tijekom 2023. uz pomoć Zapada vratiti zaposjednuti teritorij Donbasa ili Krima nisu se ostvarile. Crte bojišnice gotovo se nisu pomaknule. Neki visoki časnici ukrajinske vojske opisali su sukobe kao „pat situaciju“ u kojoj se na pomolu ne vidi neki značajniji pomak, a u diplomatskim krugovima počinje se pričati o tome može li Ukrajina u ratu do iscrpljenja održati crtu bojišnice – a kamoli pobijediti. Dok su zapadne države razmišljale o slanju pomoći, ukrajinska ofenziva se stalno odgađala, Rusi su se  jako utvrdili, pružili su jaki otpor i Ukrajina nije uspjela bitno pomaknuti crtu bojišnice u protunapadu ovog ljeta. A sada Rusi uzvraćaju masovnim napadima dronovima na ukrajinske gradove. Rusija je u međuvremenu udvostručila broj vojnika na fronti. Osim toga za Ruse životi njihovih vojnika ne znače puno i gube ih u velikom broju, jer znaju da imaju velike ljudske resurse, mnogo veće nego ih ima Ukrajina. Rusi jurišaju u valovima i trpe strašne gubike,  zanemaruju svoje velike gubitke i nastavljaju s napadima.

Neki analitičari već izražavaju mišljenje da je "oprez mnogih država Zapada često utemeljen na čistoj sebičnosti i želji da se vrati 'stari život' i počnu dogovarati dobri poslovi s Rusijom". Među stanovnicima Europe i Amerike zavladao je „zamor“, pa se u diplomatskim krugovima sve jače ističu glasovi kako bi se Ukrajina trebala usredotočiti na obranu i zahtijevati primirje. 

Primjećuje se i promjena retorike u medijima. Dok su u početku bespogovorno podržavali Zelenskog i Ukrajinu, sada ga već kritiziraju da je previše tvrdoglav, da bi morao popustiti, da to već sve predugo traje i da je previše života izgubljeno.

I tako rat ulazi i u 2024. godinu.

Rat u Ukrajini

(Izvor slike: https://www.slobodnaevropa.org/...)

Prosinac – Knjiga Tihomira Dujmovića, „Hrvatske povijesne istine“

Krajem 2023. godine pročitao sam knjigu Tihomira Dujmovića „Povijesne istine“ i zaključio da bi ju trebao pročitati svatko tko želi dobiti pravu sliku naše povijesti.

Naslovnica knjige „Hrvatske povijesne istine“ izdane 2023. godine

Dr.sc. Dušan Bilandžić koji sigurno nije bio desničar jednom je rekao da bi sve knjige povijesti napisane u razdoblju od 1945. do 1990. trebalo baciti u smeće. On je kao politolog i povjesničar najbolje znao kako su se u tim knjigama plasirale laži i preoblikovala istina o hrvatskoj povijesti. Međutim, kada smo dobili svoju državu sve te knjige, ne samo da nisu bačene u smeće, već se povijest iz  tih knjiga predaje na našim fakultetima i u našim srednjim školama. Sve je došlo dotle da je jedan udžbenik povijesti za srednje škole u prosincu 2023.  morao biti u povučen odlukom Ministarstva  znanosti i obrazovanja, jer je izgledao kao da su ga napisali u Beogradu.

Knjiga "Hrvatske povijesne istine" proizašla je iz istoimenih emisija Tihomira Dujmovića na Z1 televiziji u kojima je istraživao različite aspekte hrvatske povijesti razgovarajući s povjesničarima, istraživačima i svjedocima vremena, svim onima koji su mogli pridonijeti objektivizaciji tragičnih događaja prekrivenih lažima.  Kroz 20 intervjua bavio se najosjetljivijim temama iz hrvatske povijesti iz onog ugla koji je pet desetljeća kako Dujmović ističe bio „službeno zabranjen“, a u zadnja tri desetljeća „neslužbeno zabranjen“.

U intervjuima hrvatski povjesničari daju pravu sliku hrvatske povijesti razobličujući komunističke laži kojima su nas učili u školi i koje se i dalje mogu čitati i slušati u medijima. Ali istina teško i sporo prodire, jer  bilo kakvo odstupanje od  slika povijesti definiranih u Jugoslaviji odmah izaziva reakciju čuvara jugoslavenske slike povijesti u medijima i mnogim političarima.

Emisija „Hrvatske povijesne istine“ na Z1 televiziji.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/..., snimak zaslona)

U predgovoru knjige prof. emeritus dr.sc. Andrija Hebrang, pored ostalog,  piše:

            „Povijesnim se lažima mnogu držati u pokornosti generacije. Od herojskog naroda stvaraju se podanici, od bogatih nastaju siromašni, a dostojanstvo zamjenjuje potištenost. Kao što su heroji rata bojovnici, tako su heroji ovog razdoblja oni koji se bore za povijesne istine… Rijetki su hrabri pojedinci koji ispravljaju povijesne laži s kojima se osporava hrvatska država, truje njezina mladost i zamagljuje budućnost. Jedan od njih je i autor ove knjige, poznati hrvatski novinar i spisatelj Tihomir Dujmović…

     ...Iako je širenju istine postavljeno na put nebrojeno balvana, nezamislive cenzure i pusta podmetanja, te iskrice istine temeljene na dokazima su snažan poticaj ispravljanju povijesnih laži i samo je pitanje vremena kada će rastjerati mrak hrvatskih nesreća..."

Dujmović je rekao o svojoj knjizi:

       „Ovo će jednom biti udžbenička građa iz hrvatske povijesti, ali nastavimo li se ovim tempom liječiti od jugoslavenstva i na njegovo mjesto postavljati hrvatstvo, rijetki će od nas to dočekati“.

Prosinac - Doček Nove, 2024. godine na Jelačićevom placu u Zagrebu

Slika s Trga

Društvene mreže na početku 2024. godine bile su preplavljene jednom slikom s dočeka Nove godine na glavnom trgu u Zagrebu. Na slici se vide stranci, tamnije puti, vjerojatno Nepalci, Indijci i ostali  koji se vesele na trgu. Ispod slike su bili mnogobrojna komentari, od šaljivih, dobronamjernih do ogorčenih.

Doček Nove godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu

https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/hrvatska-usla-u-novu-godinu-glovo-docek-na-trgu-u-zagrebu/

Komentatori na lijevim portalima pozdravili su simboliku te slike, jer Hrvatska nije više „potpuno bijela“ i da ta slika pokazuje da se stranci integriraju u društvo, slave zajedno s Hrvatima i nisu se zatvorili u svoja nekakva geta.

Konzervativniji dio Hrvatske bio je zabrinut i pitao se „kuda to ide Hrvatska?“ Mogao se pročitati tekst Nikoline Nakić:

„Naš mali sigurnosni otok svijeta postao je samo lijepa priča iz prošlosti

      Prije svega treba reći da ovi ljudi nisu krivi ni za što. Došli su jer su mogli, jer su usmenom i internet predajom povlačili jedni druge, jer je Hrvatska njima zemlja koja ima tržište Zapada, ali još ne i njegovu otuđenost…..

      Sad, kad je sve to rečeno treba ipak reći da je svakom dobronamjernom i neostrašćenom stanovniku ove zemlje nakon što ga je realnost slika s dočeka udarila u glavu jasno da nam se u zemlji dogodila velika demografska promjena. Pola milijuna ljudi je otišlo, ali je pola i došlo…..

        Nisu krivi Nepalci, naravno. Krivi su mekani, slabi, nezainteresirani ljudi komfora i obilja kojima se dok istovremeno skidaju kile i strimaju serije svijet nepovratno mijenja.

      Jednom kad shvatimo da se svijet djetinjstva naše djece razlikuje (ali ne u pozitivnom smislu) od našeg djetinjstva, ne u nijansama nego suštinski možda shvatimo da smo spavali, da su nas varali lijepim pričama o boljem životu i toleranciji, a da je naš mali sigurnosni otok svijeta postao samo lijepa priča iz prošlosti.“

        „Procjene govore da u Hrvatskoj trenutačno radi 80 do 100 tisuća stranih radnika, što je pet do šest posto ukupne radne snage u ovoj godini. "S obzirom na solidan ekonomski rast te kontinuiranu napetost tržišta rada, za očekivati je da će ukupan broj radnih dozvola iduće, 2024.  godine premašiti 200.000.“, napisao je glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić.

Zagrebačka filharmonija i Let 3

Na dočeku na Trgu odvijalo se i nešto što je bilo krajnje šokantno i škandalozno. Po nečijoj izopačenoj ideji na dočeku na Trgu u Zagrebu svirao je riječki sastav Let 3, a vrhunac svega bio je nastup Zagrebačke filharmonije s njima. To je komentirala gradska zastupnica, sveučilišna profesorica  dr.sc. Gordana Rusak:

      ”Muzičari Zagrebačke filharmonije su javno poniženi i zlostavljani na Trgu bana Jelačića pred tisućama ljudi, a ravnatelj im prijeti sankcijama. Tisuće ljudi svjedočile su javnom poniženju i zlostavljanju muzičara Zagrebačke filharmonije koji su sjedili na pozornici, a iza njihovih leđa na velikom ekranu su se vrtjela muška spolovila udarajući ih u glavu. To nije samo poniženje nego i vid zlostavljanja.

Oni su bili žrtve nasilja bez presedana.“

Taj škandal na Trgu se lijepo uklapa u činjenicu da je jedna pjevačica-cajka iz Beograda u 2023. godini rasprodala i ispunila 5 Arena u Zagrebu, da ju je došlo gledati i slušati  više od 90 tisuća ljudi

Mogu samo reći: „Kuda ideš Zagrebe, kuda ideš Hrvatska?“

Pogled u 2024.

Za sljedeću godinu želim ponoviti sve ono što sam želio i prethodnih godina. I u 2024. godini najvažnije mi je da mi djeca i unuka i cijela obitelj budu zdravi i sretni.

Nadam se da se neće ostvariti zloguka predviđanja o daljnjim eskalacijama ratova u svijetu, o ratovima na ulicama europskih gradova, nadam se da će Zapad početi koristi zdrav razum u odnosu na valove migracija, LGBT i slične pokrete, da će se početi vraćati svojim korijenima koji su u prvom redu kršćanski, da će se smiriti previranja u katoličkoj Crkvi, da će se Hrvati početi vraćati doma, da će svijet ponovo postati „normalnije“ mjesto za život

Jedanput se naše nade i želje moraju početi ostvarivati.

LITERATURA

1. Blom, Philipp, (2015.), „Vrtoglave godine: Europa, 1900.-1914.“, Fraktura,  Zaprešić
2. Dujmović, Tihomir (2023.), „Hrvatske povijesne istine“, Kružić, Zagreb
3. Filipi, Mario, (2922.), „Nikola Tesla ispod paučine“, Zminjak, Samobor
4. Kulundžić, Zvonimir, (1952.), „Razgovor neugodni naroda književnoga“, vlastita naklada, Zagreb
5. Kulundžić, Zvonimir, (1960.), „Kosinj - kolijevka štamparstva slavenskog juga, Zagreb, vlastita naklada, Zagreb, 1960.

6. Kulundžić, Zvonimir, (1970.), „Tragedija hrvatske historiografije : o falsifikatorima, birokratima, negatorima, itd., itd., hrvatske povijesti“, vlastita naklada Zagreb, 1970
7. Kulundžić, Zvonimir (1984.), „Prepotencija i arogancija: još jedan žalosni prilog o antikosinjskoj raboti“, Marulić, god. XVII, br. 1 i 3, siječanj i svibanj 1984, Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
8. Mance, Ivan (2023.), „Kosinjska tiskara : povijesna, informacijska i kartografska studija“,  Velika Gorica: Kvaka; Kosinj : Župe Gornji i Donji Kosinj
9. Mesić, Nikolina (2023.), „Ponos i nakon 540 godina na prvu hrvatsku zvijezde Gutenbergove galaksije“, Glas koncila, br. 2, veljača 2023.
10. Murray, Douglas (2018.), „Čudna smrt Europe : imigracija, identitet, islam“,  Egmont, Zagreb
11. Murray, Douglas (2020.), „Ludilo gomile-Spol, rasa, identitet“, Egomont, Zagreb
12. Murray, Douglas (2022.), „Rat protiv Zapada“, Egmont, Zagreb
13. Radović, B (2022), „Hrvati su tiskali knjige prije Kolumbova otkrića Amerike“, Večernji list, 14.12.2022.
14. Vukoja, Vida (2023.), „Što znamo o Prvotisku i njegovo mjesto u okviru hrvatskoglagoljičnih tiskanih knjiga“. U Pavletić, V. i drugi, „Misal po zakonu rimskog dvora (1483) – znanstveni i stručni prilozi. Zagreb: Katedra Čakavskog sabora Roč, Staroslavenski institut, Mozaik knjiga i NSK. 

Mrežni izvori

1. https://www.jutarnji.hr/...
2. https://narod.hr/...
3. https://teleskop.hr/...
4. Jutarnji list 'okreće kaput' i razotkriva sve o lancu posvajanja iz Konga u Hrvatsku: Što stoji iza toga? – narod.hr
5. https://narod.hr/...
6. https://www.youtube.com/...
7. https://hr.wikipedia.org/...
8. https://www.croatianhistory.net/...
9. https://www.researchgate.net/...
10. https://www.vecernji.hr/...
11. Antun Gustav Matoš – Vjerujte u Hrvatsku! - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr)
12. https://www.info.hazu.hr/...
13. https://www.vecernji.hr/...
14. https://www.tportal.hr/...
15. https://narod.hr/...
16. Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma (1/2) - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr)
17. https://www.sabor.hr/...
18. https://izvjesca.uimeobitelji.net/
19. https://ika.hkm.hr/...
20. https://www.bitno.net/...
21. https://narod.hr/...

22. https://www.glas-koncila.hr/...
23. https://narod.hr/...
24. https://narod.hr/...
25. Zakon o hrvatskom jeziku: Kako je jezik reguliran u drugim europskim zemljama? – narod.hr
26. Hitrec: Podsjetnik koliko se tih jugoslavenskih, orjunaških poslenika uvuklo u našu domovinu - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr)
27. Hasanbegović: Podržat ćemo Zakon o hrvatskom jeziku kao i svaki prijedlog koji oživotvoruje hrvatsku državnu samobitnost – narod.hr
28. http://ihjj.hr/...
29. Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 27 godine shvatio je tko su ‘jugokomunistički ostaci’ i ‘diletanti’ - Kamenjar
30. Tuđman '96.: Neprijateljska politika je preko Sorosa i drugih u svoje planove uključila 290 institucija u RH – narod.hr
31. Tuđman '96.: 'Soros i ostali u svoje projekte uključili su ništa manje nego 290 različitih ustanova u RH' – narod.hr
32. https://narod.hr/...
33. https://www.vecernji.hr/...
34. https://hr.wikipedia.org/...
35. https://www.tportal.hr/...
36. https://lidermedia.hr/komentari/pocetak-rata-za-bliski-istok-koji-daleko-nadrasta-lokalni-sukob-izraela-i-hamasa-153550
37. https://www.vecernji.hr/...
38. Slučaj Open AI. Microsoftov izbor između profita i čovječanstva — Ideje.hr
39. https://narod.hr/...
40. Možemo mijenjanjem imena ulica među 'ustaše' svrstao i Hrvate koji nisu povezani s NDH – narod.hr
41. HHO o potezu Možemo: Imenovanje ulica po komunističkim velikanima u direktnoj je suprotnosti s rezolucijom EP-a – narod.hr
42. https://kamenjar.com/...
43. https://www.glas-koncila.hr/...

[1] Inkunabula je riječ latinskog porijekla u  kojem ima značenje riječi kolijevka, stoga su inkunabule knjige tiskane u početcima tiskarstva, odnosno to su knjige tiskane do 1500. godine.

[2] Rimski Misal ili jednostavno Misal jedna je od bogoslužnih knjigâ dijela Katoličke Crkve, koji se služi rimskim obredom. Sadrži obrasce euharistijskoga slavlja ili svete mise za svećenika slavitelja i za puk, odnosno vjernike. Zajedno s lekcionarom čini jedinstvenu cjelinu.

[3] BLM - Black Lives Matters (Crnački životi vrijede). Postao je globalni pokret nakon pogreba Afroamerikanca Georga Floyda kojeg je 2020. godine ubio bijeli policajac. On je postao simbol borbe protiv rasizma, a njegova smrt je na ulice izvela stotine tisuća ljudi širom svijeta. Procjenjuje se da je 15 miliona do 26 milion ljudi sudjelovalo je u protestima BLM 2020. godine u Sjedinjenim Državama, što ga čini jednim od najmasovnijih pokreta u povijesti te zemlje

Povezani članci

Komentari

Komentiraj