19. 11. 2024
Gluposti i zablude (2) – Menadžer ne treba biti stručan, jer ima stručnjake oko sebe
Kada malo detaljnije i dublje uđemo u temu menadžera, stručnjaka i političara u našem današnjem društvu i gospodarstvu, tada možemo shvatiti zašto Hrvatska teško napreduje. Primjer je opće prihvaćeno glupo uvjerenje da menadžer ne treba biti stručnjak što opravdava masovnu prisutnost potpuno nesposobnih direktora, ministara, upravitelja na svim područjima. Ovaj tekst je dopunjen tekst objavljen 6.2.2016. godine.
Albert Einstein i ljudska glupost
(Izvor slike: http://internet-gluposti.com/...)
Uvod
Pred neko vrijeme dok sam stajao pred Arena centrom susreo sam mladog čovjeka, ekonomistu, ne jako važnog u političkoj hijerarhiji jedne stranke. Upoznao sam ga nekoliko godina prije toga kada je kao početnik radio u Gradskom poglavarstvu. Odmah mi se pohvalio da je direktor važne institucije koja se bavi energetikom. U čudu sam ga pitao kako može voditi tako stručnu instituciju na području o kojem ne zna ništa. Ja sam inženjer elektrotehnike, ali energetika nije moje stručno specijalističko područje i ne smatram se dovoljno kompetentnim da bih prihvatio takvu poziciju. On mi se nasmijao i odgovorio samouvjereno: „Pa niti ne trebam znati, ja sam menadžer i tu instituciju vodim kao menadžer“,
Bio sam šokiran, nisam mogao vjerovati.
Mladi čovjek je „odrastao“ u političkom okružju u kojem je potpuno normalno da čovjek preuzima vrlo važne i odgovorne funkcije na područjima o kojima ništa ne zna. Ja sam, naivan, vjerovao da je takav način razmišljanja nestao s komunizmom, ali sam se grdno prevario.
U hrvatskoj javnosti se učvrstilo uvjerenje da je potpuno normalno da direktor (menadžer, ministar,..) „ne treba biti stručan, jer oko sebe ima stručnjake“. Time političari opravdavaju dovođenje potpunih neznalica na važne i odgovorne položaju. Međutim, strašno je da to glupo uvjerenje ne dijele samo političari, već i mediji, veliki dio akademske zajednice, analitičari, svekoliko društvo koje svojim izjavama oblikuju stavove u društvu. Jeste li ikada čuli s raznih okruglih stolova, intervjua i komentara da je netko rekao da samo budala može misliti da menadžer nekog poduzeća, bolnice ili institucije ne mora biti stručan. Ja nisam.
Takvi su stavovi o menadžerima bili uobičajeni u komunizmu gdje menadžeri nisu morali biti stručni, već politički podobni, ali sam vidio da se to u zadnjem desetljeću komunizma mijenjalo i direktori tvornica više nisu bili nestručni političari. Naravno, morali su biti članovi Partije, ali se i to mijenjalo. U Končaru je bilo direktora koji nisu bili u Partiji, (npr. u velikoj Tvornici generatora), na nižim razinama su dominirali menadžeri koji su bili u prvom redu stručnjaci, a sve manje članovi Partije. U Tehničkom uredu Tvornice srednjih električnih strojeva gdje sam bio rukovoditelj odjela tehnologije ni jedan rukovoditelj nije bio član Partije.
I onda, kada sam već bio uvjeren da će nakaradan stav koji opravdava nestručne menadžeri potpuno nestati, vratio se u svom najgorem obliku. I što je najstrašnije prihvaćen je u najvećem dijelu cijelog našeg društva.
Treba istaknuti da je takav nakaradni način razmišljanja koji zastupa stav da „menadžer ne treba biti stručnjak“ u prvom redu zastupljen kod državnih institucija i poduzeća, znači svugdje gdje političari izabiru rukovodeće ljude. Ali, nažalost, i kod privatnika se takvih primjera može naći. Privatni poduzetnici su u prvom redu neobjektivni prema svojoj najbližoj rodbini, djeci i ostalima i kod toga često donose katastrofalne odluke. Privatnici vjeruju da njihova djeca, zetovi i snahe mogu biti dobri menadžeri već samim tim što su članovi njihove obitelji. A to ne samo da može upropastiti poduzeće, već donijeti i tragedije u obiteljskim odnosima. Ali to je posebna tema.
Tezu da menadžer ne treba biti stručnjak u najvećoj mjeri zastupaju i prenose politolozi, ljudi s društvenih znanosti i slični, znači ljudi koji nikada nisu radili u jednoj složenoj, a još manje u nekoj proizvodnoj organizaciji i koji nemaju pojma kako složene organizacije funkcioniraju, kakvi se procesi u organizaciji odvijaju i kakvo je znanje potrebno da se rukovodi takvim organizacijama. Takvi su većinom političari, a i mediji koji nisu nigdje mogli ništa naučiti ni što je organizacija ni što je to menadžment. A svi oni imaju najveći utjecaj u našem društvu.
Budući da i u medijima i u javnosti dominiraju ljudi koji nisu ni obrazovani ni sposobni niti voljni razumjeti složene društvene, političke i gospodarske sustave, takvi nakaradni stavovi o rukovođenju prihvaćaju se i uzimaju kao nešto normalno.
Žalosno je vidjeti kako se razvoj našeg društva i gospodarstva često oblikovao na osnovi teza koje su na intelektualnoj razini debatnog kluba iz kafića Kod Charlija ili pijanaca u birtiji Kod dvije lipe. Neke od tih teza su jednostavno glupe, a druge pune zabluda, neznanja i iluzija. I što je još najgore te teze se nisu promijenile niti nakon što su vrijeme i praksa pokazali da su bile glupe i promašene.
I vjeruju u njih i oni s ljevice i desnice, a i sada bi ih većina stranaka, intelektualaca i „nezavisnih“ ekonomista potpisala.
Uvijek me to podsjeća na još jednu mudru izreku „Znanje je ograničeno, ali je glupost bezgranična“.
Nesposobni ljudi koji dođu na vodeće pozicije oko sebe okupljaju još nesposobnije od sebe. I mi smo malo po malo, zapravo dosta brzo, postali zemlja trećerazrednih ljudi, zemlja kojoj na svim razinama i svim područjima upravljaju i dominiraju trećerazredni ljudi.
A trećerazredni ljudi uvijek mrze sposobnije od sebe.
Kada gledam mnogobrojne likove koji vidimo u našim medijima, koji nastupaju na raznim okruglim stolovima, iznose mišljenja o svemu i svačemu, pitam se gdje nalaze takve likove, odakle su došli. Ja takve likove nisam susretao u svom životu.
Zemlja u kojoj dominiraju trećerazredni ljudi ne može napredovati.
A to u velikoj mjeri vrijedi za Hrvatsku.
Jedan suprotan primjer
Kada govorim o toj temi htio bih prikazati jedan suprotan primjer. (Nažalost, takvih premjera ima malo). Početkom 1990-ih kada je KONČAR bio u velikoj krizi, raspadao se i mnogobrojna Končareva poduzeća su odlazila u stečaj, na njihovu mjestu osnivala su se nova poduzeća i tražili novi direktori. Tada je član Uprave Končara tražio direktora za jedno poduzeće u velikim problemima. I odlučio se za mladog, vrsnog inženjera, vrlo inovativnog i poduzetnog. Pozvao ga je na razgovor i rekao mu da ga namjerava predložiti za direktora. Mladi inženjer je bio polaskan prijedlogom, malo je razmislio i odgovorio:
„Zahvaljujem vam na povjerenju i ponudi. Ali ne mogu prihvatiti, jer mislim da još nemam dovoljno iskustva i znanja za takav posao.“
Član Uprave je bio malo razočaran, ali nije imao vremena čekati da mladi inženjer stekne iskustvo pa su izabrali jednog drugog inženjera iz njegove generacije, isto tako neiskusna koji je odmah, oduševljeno prihvatio ponudu. Poduzeće je i dalje loše poslovalo, tog direktora su smijenili, izabrali drugog kojeg su ubrzo isto tako smijenili i to je tako trajalo godinama.
Mladi inženjer koji je odbio biti direktor, otišao je iz poduzeća, osnovao svoje privatno poduzeće i s par kolega počeo se boriti na tržištu. Malo po malo mu je poduzeće raslo, on je stjecao iskustvo, širio se na tržištu i sada njegovo poduzeće zapošljava oko 300 radnika i među najboljima je na svijetu na svom području.
Predložio sam mu da sada kupi Končarevo poduzeće u kojem je nekada radio. Nasmijao se na taj moj prijedlog, ali siguran sam da bi se to poduzeće preporodilo pod njegovom upravom.
Kako rade menadžeri koji „nisu stručnjaci“
Nažalost, vidio sam dosta menadžera „koji nisu stručnjaci“ i to izgleda stvarno jadno. Ti ljudi ne znaju što bi radili na poslu, ne znaju surađivati sa svojim suradnicima, boje se donositi odluke, jer ništa ne razumiju. Oni ne znaju organizirati ni svoj stol, ni ured, niti radno vrijeme. U pravilu „bježe s posla“, ujutro se malo pokažu i onda ih cijeli dan nema, eventualno se pokažu pred kraj radnog vremena. Jedan takav direktor je priznao da bi najradije da njegov ured ima neki pokrajnji ulaz pa da kod dolaska i odlaska s posla nikoga ne sreće. A obično je dolazio na posao 15 minuta prije kraja radnog vremena kada su se drugi već spremali za odlazak kući, samo da ga nitko nema priliku ništa pitati. A drugi, direktor nekog državnog nakladničkog poduzeća, cijeli je dan sjedio u kafiću kraj poduzeća da izbjegne blizinu svojih suradnika koji bi ga možda nešto pitali.
Budući da ništa ne razumiju, izbjegavaju svoje suradnike koji znaju svoj posao, jer se boje da bi ih ti suradnici nešto pitali. Mrze svoje suradnike koji znaju mnogo više od njih, maltretiraju ih i ponižavaju da na taj način postignu nekakav autoritet. I onda što prije nastoje zaposliti „svoje ljude“ oko sebe koji znaju još manje od njih.
I još im je važno da u stranci na vlasti imaju neke prijatelje koji će ih podržavati. Direktor jednog gradskog poduzeća kojega je upropaštavao imao je prijatelja, gradskog zastupnika i taj ga je redovito hvalio na sjednicama Gradske skupštine. I sve je fino funkcioniralo.
Još je jedna značajka njihovog ponašanja redovito prisutna. Budući da su stalno u strahu da će uskoro biti smijenjeni, žele iskoristiti trenutni položaj pa se bave ugovaranjem poslova po mnogostruko prevelikim cijenama koje redovito povjeravaju svojim prijateljima, ugovaraju proviziju (postotak) koji će dobiti ako naruče te poslove, kupuju skupu opremu ili odlaze u „stručne posjete“ u Ameriku i Australiju. Budući da ne znaju raditi posao za koji su plaćeni, malo rade i imaju puno slobodnog vremena vremena pa se mogu koncentrirati na razna dogovaranja i ugovaranja nabave skupe opreme i materijala koji će im osigurati proviziju i „dodatan prihod“.
Jednom mi je jedan čovjek kojeg su postavili za direktora tvornice o kojoj nije znao ništa, iskreno rekao:
“Kad sam postao direktor, prvih mjeseci bio sam u pravoj panici. Sjedio sam za stolom, a oko mene u cijeloj se tvornici odvijala potpuno nerazumljiva i besmislena zbrka. Ljudi su hodali amo-tamo, nosili nekakve papire, ulazili i izlazili iz soba, nešto pisali za svojim stolovima, raspravljali i svađali se, pili kavu, crtali nekakve nacrte. U radionici su lupali strojevi, kroz portu su ulazili i izlazili kamioni, meni su donosili da potpišem nekakve papire, koje uopće nisam razumio, neki su se dolazili žaliti, drugi su tražili moju odluku - sve me je to izluđivalo!
Činilo mi se to poput mravinjaka iz onih televizijskih popularno-znanstvenih filmova, u kojima mravi jure nervozno labirintskim hodnicima, naizgled bez ikakva smisla i cilja. Gotovo je tisuću ljudi ujutro dolazio na posao, sjedalo za stotine stolova i strojeva, radeći meni nepoznate poslove. Sve mi je funkcioniralo na tajanstven način, nisam mogao uhvatiti nikakav smisao i vezu među svim tim, naizgled konfuznim i zbrkanim aktivnostima, i nije mi bilo jasno kako mogu iz takve zbrke izići nekakvi proizvodi.
Bio sam u strahu da neću nikada shvatiti što se tu zapravo događa.“
Naravno, nije nikada ni shvatio što se događalo, a ubrzo su ga prebacili na neku drugu direktorsku poziciju o kojoj je isto tako nije znao ništa.
Menadžer koji „nije stručnjak“
(Crtež: Milan Lekić)
Zanimljivo je što se događa kada neki uspješan, karizmatičan direktor otiđe u mirovinu i na njegovo mjesto instaliraju neiskusnog, nestručnog direktora. Taj novi direktor je u pravilu iskompleksiran zbog uspomena na starog direktora i nastoji izbrisati svaki njegov trag. Skida slike, mijenja ljude, mijenja broj telefona, a neki čak i mijenjaju naziv ustanove ili poduzeća da izbrišu svaki spomen na uspješnog prethodnika. Strašno se boji da bi ga netko uspoređivao s njegovim prethodnikom. Nedavno je jedna institucija za poticanje poduzetništva slavila 30 godina rada. Starog direktora koji je osnovao tu instituciju, prvu u Hrvatskoj nisu ni pozvali na svečanost. Vjerojatno je razlog što je ta institucija za vrijeme starog direktora bila vrlo ugledna i poštovana i po rezultatima na području inovacija, razvoja i izvoza visokotehnoloških proizvoda bila jedna od najboljih u Srednjoj Europi.
Pikijev poučak
Nedavno, u razgovoru s mojim prijateljima končarevcima sjetio sam se jednog našeg kolege, tehnologa Pikija koji je u „ono vrijeme“ na jednostavan i iskren način objasnio „filozofiju“ ljudi koji prihvaćaju poslove za koje nisu kompetentni. Davno, krajem 1970-ih u našoj tvornici objavljen je natječaj za šefa održavanja. I među ostalima, javio se na natječaj naš kolega Piki iz Odjela tehnologije. Jedan stariji kolega i ja pozvali smo Pikija na razgovor:
„Piki, zašto se javljaš na taj natječaj? Valjda si svjestan da ti nisi za taj posao, nemaš ni znanja ni kvalifikacije za to.“
„Dečki, svjestan sam ja toga. Ali dok oni prokuže, ja poberem lovu“, iskreno nam je odgovorio.
To je odgovor na pitanje zašto se toliki prihvaćaju posla za koji nisu kompetentni, koji im stvara stres od straha da budu osramoćeni, zbog kojeg izbjegavaju dolaziti na posao da ne susretnu ljude koji bi ih mogli nešto pitati, zbog kojeg, možda, ne spavaju po noći.
Odgovor je vrlo jednostavan – zbog novaca, „Dok me ne smijene, ja poberem lovu.“
Poučak dobrog, starog Pikija djeluje i u novom društvu i nakon propasti socijalizma.
Na tom području se nije ništa promijenilo.
Moć nestručnosti
Kada osim samog „rukovođenja“ politički menadžeri „koji nisu stručnjaci“ preuzmu poslove najsloženijih poslova restrukturiranja poduzeća, nastaje tragikomično ludilo. Političari o tome govore stručnošću „malog Perice“ i obećavaju „prostom puku“ velike uštede, a mediji to bez razumijevanja prenose.
Primjera nestručnosti u političkim „organizacijskim projektima“ ima bezbroj, a možemo izdvojiti jedan takav u Zagrebu kroz stvaranje i poslovanje Zagrebačkog holdinga. Organiziranje svih gradskih poduzeća u jedan veliki holding s preko 10.000 zaposlenika, 2006. godine, bio je, vjerojatno, jedan od najvećih organizacijskih projekata u Republici Hrvatskoj. A vodili su ga ljudi koji nisu imali ni znanja, ni stručnosti, niti obrazovanja za taj posao, ljudi koji u životu nisu vidjeli jedno veliko poduzeće „iznutra“. Preko medija slali su bombastične poruke o velikim uštedama koje će nova organizacija Holdinga ostvariti.
Da bi se svemu tome dala kakva takva stručna „glazura“ naručio se elaborat od stručnjaka Ekonomskog fakulteta. Menadžeri Holdinga taj elaborat sigurno nisu ni pročitali, a da i jesu ne bi im mnogo koristilo.
To ludilo je išlo dalje, jer su na mjesto Predsjednika uprave tog velikog poduzeća postavili jednu bivšu tajnicu koja nije imala ni znanja ni stručnosti niti sposobnosti za rukovođenje jednim tako velikim poduzećem. A procese nabave gdje se barata s preko 10.000 raznih informacija vodila je (opet) jedna bivša tajnica.
Cijela zagrebačka javnost i znanstvena zajednica na to nisu reagirali, jer im se fućkalo za sve što se događalo u Zagrebu, a i većinu toga nisu niti razumjeli. Na zagrebačkim fakultetima postoje vjerojatno desetak kolegija koji se bave organizacijom i menadžmentom i nitko se nije javio da ozbiljno i argumentirano objasni da se tako ne smije raditi i da to neće donijeti rezultate.
Naravno, nikakve uštede nisu ostvarene i Holding je i dalje loše poslovao i ostvarivao velike gubitke. A Zagrepčani su kao i obično zaboravili što im se obećavalo, kako se restrukturiranje provodilo i tko je pisao elaborate o restrukturiranju.
Zdravom razumu usprkos - ludilo iracionalnost
Zamislite si da ste u avionu i prije polijetanja vam se obrati kapetan aviona:
„Dragi putnici, govori vam vaš kapetan. Moram vam priznati, ja nisam još nikada vozio avion, ali sam nekoliko puta gledao film „Top Gun“. Budem se potrudio i detaljno ću proučavati priručnik o letenju, a kraj mene je dobar navigator. Nadam se da ćemo sretno stići do cilja.“
Naravno, nakon toga biste vrišteći pobjegli iz aviona ostavivši i prtljagu u pretincu.
I to bi bila potpuno racionalna reakcija.
Možete si zamislite i drugu situaciju, ležite u bolnici na operacijskom stolu i kirurg vam prije operacije kaže:
„Znate, ja nisam nikada operirao, ali ne bojte se, gledao sam sve medicinske serije na TV.“
Vjerojatno biste skočili sa stola i pobjegli iz dvorane, odjurili po hodniku i izjurili iz bolnice.
I to bi bila potpuno racionalna reakcija, jer se tiče vašega života..
A zašto se onda u drugim situacijama ljudi ponašaju potpuno iracionalnu, iako i u njima isto tako odlučuju o svojem životu, o životu svoje obitelji, svojih najmilijih, o svom gradu, svojoj državi. To se događa na izborima za svoje političke predstavnike. A nije drugačije nikada ljudi izabiru svoje predstavnike u drugim situacijama.
U gradu Zagrebu je mnogo mladih, pametnih, obrazovanih ljudi vjerovalo da netko tko nije u životu ništa radio u realnom sektoru, bavio se aktivizmom, lupao loncima i „rajnglama“ i valjao se po ulici, može bez znanja i iskustva voditi grad od gotovo milijun stanovnika. I onda se čude da je grad prljav i zapušten kakav nije bio u svojoj tisuću godišnjoj povijesti, velike nakupine smeća su po cijelom gradu, grad zaudara, sve je puno štakora, a divlje svinje hodaju po ulicama. Ali se i dalje se može čuti: „Oni su još mladi, strpite se, dajte im vremena da se nauče.“
U drugoj polovici 2023. godine počelo se osjećati da se približavaju izbori i počeli su se javljati razni kandidati za premijera. Ljudi koji ne bi bili sposobni voditi kiosk za prodaju bureka na Trešnjevačkom placu u novinama daju izjave: „Ja sebe vidim kao sljedećeg premijera.“ A najveću medijsku potporu dobila je samoproglašena, agresivna kandidatkinja za premijerku koja je diplomirala u 36. godini života, studirala 18 godina, 4 puta ponavljala godinu na fakultetu, imala obrt koji je nekoliko puta otišao u stečaj. Javno ju je podupro u njezinim ambicijama jedan sveučilišni profesor.
Takva iracionalnost se može vidjeti i u nepolitičkim situacijama. Sjećam se jednog primjera. Početkom 1990-ih KONČAR je bio u velikoj krizi, urušavao se, u svim tvornicama se štrajkalo, a štrajkaški odbori su smjenjivali direktore i izabirali svoje kandidate. Izabirali su ljude koji su im bili simpatični, ali nisu imali nikakva rukovodeća iskustva ni sposobnosti. I ubrzo su i njih morali smijeniti.
Svu nakaradnost kod izbora menadžera može se često vidjeti . Sjećam se jednog slučaja prije desetak godina. Bio sam na domjenku na Velesajmu, krajem prosinca (vjerojatno je bio Božićni domjenak) i na podij je došla jedna mlada žena koju je voditeljica predstavila kao novu direktoricu Zagrebačkog velesajma. Nikada ju prije nisam vidio ni čuo za nju. Pitao sam jednu gospođu kraj mene koja je inače bila u stranci Gradonačelnika: „Koja je ta?“.
„Ne pita se koja je ta, već se pita čija je ta,“ odgovorila mi je.
Objasnila mi je da je ta žena kćer jednog gospodina bliskog Gradonačelniku, a stručnu razinu je postigla prodavajući Zepter lonce.
I Velesajam je i dalje ostao veliki gubitaš.
Jednom sam čuo znanstvenika, uglednog na svom stručnom području kako govori o jednom političaru: „Taj bi mogao biti premijer, a valjda bude mogao naći petnaestak ljudi koji bi mogli biti ministri.“ Bio sam šokiran, ne samo zbog toga što je navijao za jednog opskurnog lika koji ga je ne znam čime šarmirao, već i činjenicom da znanstvenik vjeruje da taj lik bez znanja i pravog obrazovanja, koji ne poznaje ni svoje susjede na stubištu, može izabrati stručnjake iz različitih područja o kojima ne zna ništa.
Uvaženi profesor je slijedio stereotipe kojih se drže većina premijera kada izabiru svoje ministre. Na primjer, da bi netko bio ministar obrazovanja i znanosti dovoljno je da ima doktorat, bez obzira iz čega. Tako smo imali nekoliko doktora filozofije i jednog bivšeg profesora marksizma i nekoliko liječnika. To samo znači da im nije bilo jasno koji bi trebao biti zadatak ministra znanosti. A ministar znanosti bi trebao raditi na razvoju znanosti koja će pokretati gospodarstvo, povećavati izvoz i konkurentnost proizvoda, razvijati inovacije i startupove i povećavati zapošljavanje. A o tome doktori filozofije i liječnici ne znaju ništa. Problem je i u tome što se zbog pritiska medija da mora biti što manje ministarstava, u pravilu obrazovanje i znanost spajaju u jedno ministarstvo i silni problemi u prosvjeti „pojedu“ svo vrijeme ministra.
A slično se razmišlja i kod izbora drugih ministara.
Nakon jednih parlamentarnih izbora slušali smo uvaženog i često u javnosti prisutnog sveučilišnog profesora kako ozbiljno predlaže da bi sljedeći premijer trebala biti jedna književnica, neuspješna poduzetnica, vlasnica knjižare koja je propala.
Čovjek ne može vjerovati.
Takvo ponašanje je totalno iracionalno, protiv zdravog razuma.
To me uvjerilo da ti glupi stavovi nisu privilegija samo političara, već su kao infekcija zahvatili cijelo društvo.
U Hrvatskoj vlada uvjerenje da zbilja svatko može biti predsjednik Vlade, ministar, direktor. Samo treba lijepo izgledati, znati pričati ljudima što oni vole čuti i svidjeti se ljudima.
Kriteriji za ocjenjivanje menadžera
Uz izbor menadžera u paketu idu i kriteriji po kojima će se ocjenjivati izabrani menadžeri. Ako je „normalno“ i prihvatljivo da se izabiru potpuno nestručni ljudi, „normalno“ je da nema ni ozbiljnih kriterija kojima bi se tako izabrani menadžeri ocjenjivali.
Kada bi se kod izbora menadžera (bez obzora kakvi bili) postavili jasno definirani ciljevi i rokovi u kojima bi ih trebalo ostvariti, lako bi se moglo uočiti da je kod izbora menadžera počinjena greška i da ga treba brzo smijeniti i izabrati drugog (vjerojatno uz malo drugačije kriterije). Međutim, oni koji izabiru i postavljaju menadžere u pravilu ne znaju ni što bi ti menadžeri trebali raditi i ne znaju kakve im ciljeve treba postaviti. Vjerojatno su najvažniji ciljevi da ne prave probleme političkim strukturama koje su ih postavili, da budu „vjerni i poslušni stranački vojnici“, a sve ostalo je u drugom planu.
Dvadesetak godina sam radio u instituciji za razvoj i poticanje poduzetništva, gledao osnivanje mnogobrojnih poduzetničkih inkubatora, tehnoloških parkova, razvojnih agencija i sličnih institucija. Uvjerio sam se da općine, gradovi, županije koji su gradili i osnivali takve institucije nisu imali pojma što od tih institucija mogu i trebaju očekivati. Postavljali su neiskusne ljude koji ni sami nisu znali što trebaju raditi i onda se sve svelo na to da iznajmljuju poslovne prostore poduzetnicima.
Odsustvo ozbiljnih kriterija za ocjenjivanje menadžera može se naći i tamo gdje to ne bismo očekivali i možemo naići na upravo apsurdne situacije.
U rujnu 2024. u poslovnom tjedniku Lider (koji bi htio biti najugledniji naš poslovni časopis) naišao sam informaciju o velikoj poslovnoj konferenciji koja se pripremala. U hotelu Westin u Zagrebu 18. rujna 2024. planirala se održati 16. konferencija pod nazivom „DAN VELIKIH PLANOVA – Kako pripremiti tvrtku za poslovanje u 2025.“, uz pokroviteljstvo Hrvatske vlade. Uvijek prvo pogledan popis ljudi koji će govoriti na konferenciji, jer to najviše govori o ozbiljnosti i kvaliteti skupa. I onda sam bio šokiran kada sam među tim govornicima našao i direktora Hrvatske pošte, vjerojatno jednog od najlošijih hrvatskih poduzeća. (Tog čovjeka osobne ne poznam, ali bitno je kako djeluje poduzeće kojem je na čelu). Kvaliteta poštanske službe se može lako ocijeniti. Nekada su pisma putovala dan ili dva do svakog odredišta unutar Hrvatske, a danas pismo od Borovja do Travna u Zagrebu (udaljenost 3 km) putuje 14 dana, a razglednica koju mi je unuka poslala iz Primoštena putovala je 20 dana. I onda ugledan poslovni časopis na uglednu konferenciju poziva kao uvaženog i uglednog govornika menadžera poduzeća koje ne može obično pismo unutar Zagreba dostaviti u razumnom roku..
Naravno, takve konferencije financiraju velika državna poduzeća (i HP) i ako dovoljno plati, direktora mogu proglasiti i za novog „Jacka Welcha“.
I moje mišljenje je u svemu tome najmanje važno. (Važna je lova).
Iz časopisa Lider od 13.9.2024. godine
Ni u drugim državama nije ništa bolje
Treba reći da i u drugim zemljama na Zapadu, u Europskoj uniji imamo u politici slične kriterije i to je jedan od razloga da na vlast dolaze trećerazredni političari koji svojim odlukama provode jedan proces koji se u literaturi često naziva „samoubojstvo Europe“.
Nešto jako ne štima u demokratskim izbornim procesima u zapadnoj civilizaciji da na vlast dovodi takve ljude.
Treba samo usporediti velikane koji su vodili Europu poslije 2. svjetskog rata Konrada Adenauera, Charlesa de Gaullea, Margaretu Thatcher, Franju Tuđmana s ovim trećerazrednim političarima koji sada vode europske države.
Ipak između Hrvatske i Europe na tom području postoji jedna velika razlika. U zapadnim europskim državama uspostavljen je čvrst pravni, financijski i gospodarski sustav koji može uspješno (još bolje) funkcionirati i bez političara, čak i bez Vlade. Hrvatska još stvara svoj sustav na svim poljima i u tom procesu tranzicije političari imaju (pre)veliku ulogu.
Što radi menadžer, a što radi stručnjak
Ta glupa i vrlo opasna teza, „da menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“ i dalje je općeprisutna i podržavana i pokazuje da se se više niti ne zna što radi menadžer, a što rade njegovi suradnici - stručnjaci za pojedina područja. A isto tako pokazuje da kod nas na javno mnijenje utječu ljudi koji nikada nisu ni vidjeli kako neka ozbiljna organizacija izgleda iznutra.
Zato trebamo malo razjasniti što radi menadžer, a što rade stručnjaci, pa da nakon toga zaključimo može li stvarno svatko biti menadžer.
Stručnjaci donose prijedloge, a menadžer odlučuje
Treba znati – stručnjaci donose prijedloge, a menadžer odlučuje.
A da bi netko mogao donositi odluke, da bi mogao uopće razumjeti što mu stručnjaci predlažu, mora imati znanja i stručnosti. Osim toga da bi netko izabrao najbolje stručnjake da mu pružaju savjete mora imati znanja i sposobnosti da može ocijeniti njihovo znanje i njihove prijedloge.
Za svaki problem koji se pojavljuje ne postoji samo jedno rješenje koje ima samo dobre strane i koje stručnjaci onda izaberu i predlože. U tom slučaju bi menadžer mogao lako donijeti odluku. Uvijek postoji više mogućih rješenja koja imaju svoje dobre i loše strane. Menadžer treba imati stručnosti, znanja i iskustva da između nekoliko rješenja izabere ono koje je optimalno za određenu situaciju. On mora razumjeti složenost poduzeća ili institucije kojom upravlja, mora imati jasnu sliku sustava, on mora vidjeti cjelinu koja se sastoji od različitih specijalističkih sastavnih dijelova koji svi zajedno trebaju skladno djelovati, mora znati ciljeve razvoja poduzeća i trendove razvoja na globalnom tržištu i prema tome vrednovati predložena rješenja.
Za svako područje su posebni specijalisti, zato stručnjaci vide jedan segment problema a menadžer treba vidjeti cjelinu sustava i međusobne utjecaje pojedinih specijalnosti da bih ih mogao koordinirati. Ali i znati koji specijalisti su najbolji za pojedini dio.
Temelj uspješnog menadžmenta je donošenje dobrih i kvalitetnih odluka i njihovo efikasno sprovođenje. Kod rješavanja složenih problema kroz timski rad različitih specijalista analiziraju se i različiti aspekti problema, koje treba dobro razumjeti. Od svih tih različitih analiza i sagledavanja problema iz različitih kutova treba oblikovati konačno rješenje. To je posao menadžera.
A za oblikovanje konačnog rješenja potrebno je da menadžer ima sposobnost sinteze, uz mnogo kreativnosti, mašte i znanja i da je sposoban preuzeti odgovornost za rezultat rješenja.
Zato je menadžerska uloga veoma odgovorna, stručna i veoma zahtjeva.
Kada netko kaže da je menadžer i da ne treba biti stručnjak sigurno ne zna objasniti što to radi menadžer, a što radi stručnjak.
Menadžer mora vidjet cijelog „slona“
Nije dobro kada menadžer nema znanja ni iz jedne stručne discipline koja je važna za neku organizaciju, a nije dobro ni kada je menadžer uski specijalista, stručnjak koji vidi samo jedan segment složenog sustava i djelić različitih problema koji nastaju i ne vidi cjelinu. Takvi od „drveća ne vide šumu“. Menadžer mora vidjeti „šumu“, mora vidjeti “cijelu sliku”, odnose između pojedinih segmenata i važnost svakoga od njih. To su konceptualne, strategijske vještine vezane uz sposobnost sagledavanja organizacije kao cjeline.
Kada se govori o shvaćanju cjeline, tada se često koristi jedna stara indijska priča „Slijepci i slon“ koju je kroz pjesmu prepričao američki pjesnik John Godfrey Saxe[1]. Pjesma govori o šest slijepaca koji susreće slona. Prvi mu dodiruje trup i kaže da je slon poput palminog stabla, drugi mu dodiruje bok i kaže da je slon poput grubog zida. Još jedan mu opipava rep i kaže da je slon poput komada užeta. Svaki dolazi u dodir s drugim dijelom slona i uvjeren je da je njegovo vlastito objašnjenje točno te da su drugi u krivu. Nitko od njih ne shvaća da svi doživljavaju samo jedan dio slona i da nijedno od njihovih objašnjenja nije potpuno.
„Slijepci“ opisuju slona
(Autor slike: Milan Lekić)
Menadžer-stručnjak mora „vidjeti cijelog slona“, a menadžer „koji nije stručnjak“, ne vidi ni slona, ne vidi ni dijelove slona, on pred sobom vidi samo zamršenu, nepreglednu đunglu u koju se boji ući.
Menadžeri-stručnjaci nisu neki posebni ljudi koji znaju sve o svemu i menadžer kojeg možemo nazvati „stručnjakom“ nije osoba koji u nekom poduzeću zna sve o svim poslovima i funkcijama u poduzeću. To je nemoguće i takvih ljudi nema. Stručnjaci su specijalisti koji dobro poznaju neko, najčešće usko, stručno područje ili vještinu. Menadžer će, naravno, prema svom obrazovanju bolje razumjeti neko područje kojim se bavi njegovo poduzeće, institucija i slično, ali ne smije biti tzv. „fahidiot“ koji ne zna ništa i ne razumije ništa izvan svog specijalističkog stručnog područja.
Menadžer-stručnjak mora biti dovoljno stručan da razumije cjeloviti sustav organizacije kojom upravlja, kako funkcioniraju pojedini dijelovi i kako međusobno utječu jedni na druge. Mora razumjeti i trendove razvoja na području kojim se organizacija bavi.
Menadžer, stručnjak mora imati multidisciplinarno znanje
Menadžerske i političke odluke
Uz stav da menadžer državne institucije ne mora biti stručan, uz to u paketu dolazi uvjerenje da mora biti politička osoba, da mora biti član neke stranke. (Naravno, to vrijedi za državna poduzeća i institucije i ne vrijedi za privatna poduzeća). Cijela hrvatska javnost prihvaća da su neke funkcije upravljanja državnim institucijama i poduzećima političke, da za njih nije potrebna stručnost niti kvalificiranost i da jedino politički izabrane osobe, članovi stranke koja je osvojila vlast, imaju legitimitet.
A nitko još nije detaljnije objasnio što to konkretno znači i kako su za neke funkcije koje su u konačnici rukovodeće, jer se rukovodi ili poduzećima ili agencijama ili čak ministarstvima, dovoljne samo političke kvalifikacijske. Rukovođenje nije govorenje na političkim skupovima, već jedan jako ozbiljan posao.
Kako se to rukovodi na politički način? I kako kod toga može organizacija uspješno funkcionirati i ostvarivati svoje ciljeve. Možda se o tome govori i uči na Političkom faksu, ali ja neko ozbiljno objašnjenje i opravdanje nisam čuo. A baš i nisam siguran da je netko u stanju to na suvisao i ozbiljan način objasniti.
Budući da nisam nikada bio u nikakvim političkim organizacijama, ne znam što bi to trebalo značiti i što bi čovjek kao politička osoba u nekoj organizaciji zapravo trebao raditi. Ja sam mislio da čovjek na čelu jedne organizacije (od ministarstva do poduzeća) koja ima određeni broja ljudi, deset, sto, tisuću, treba rješavati probleme, rukovoditi ljudima, donositi odluke, ostvarivati određene ciljeve. Za to treba imati organizacijska, menadžerska i stručna znanja.
Naravno, prihvaćam da se ti ciljevi određuju političkim odlukama. Političari određuju u kojem smjeru ide brod, u koju luku treba stići, a kapetan broda i posada trebaju brod na siguran i efikasan način dovesti do tog cilja i u tu luku. A da bi to mogli moraju biti stručni.
Što su to političke odluke
Što u tom svemu znači - politički položaj, politička funkcija i politička osoba?
Znači li to da ta osoba ne treba rukovoditi, već samo donositi političke odluke? Koje su to političke, koje su menadžerske, a koje su stručne odluke? Koliko ima jednih, drugih, a koliko trećih vrsta odluka? Tko u tom slučaju rukovodi organizacijom?
Jesu li političke odluke one koje donose politički šefovi na „višim razinama“ koje menadžer treba samo provoditi i realizirati u nekoj organizaciji? A kako će ih uspješno provoditi ako nije stručan i ne zna kako organizacija funkcionira?
Pokušajmo si zamisliti da je poduzeće ili neka druga organizacija, jedan brod (u državnom vlasništvu) kojim upravlja kapetan i donosi razne odluke. „Političkih“ odluka može biti samo nekoliko – da brod vozi željeznu rudaču iz Južne Amerike ili da vozi pomoć u hrani djeci Afrike ili da na brodu zaposli lijepu susjedu vlasnika broda ili da posada jednom tjedno ima ideološki kružok ili da odredi što da napravi s ostvarenim profitom. Politička odluka može biti i da svi mornari moraju pripadati nekoj određenoj stranci.
Brod kao primjer složenog sustava
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Takvih „političkih“ odluka u stvari ima malo, a da bi brod uopće plovio kapetan mora donositi tisuće operativnih, izvršnih odluka za koje treba imati veliko znanje potrebno kapetanima, a politička pripadnost mu u tome nije ni najmanje važna.
Umjesto broda možemo to analizirati na primjeru HEP-a (Hrvatska elektroprivreda). Koje su to političke odluke koje donosi direktor HEP-a? To su odluke koje su donesene na Vladi i on ih samo provodi – odluka o tržišnoj ili socijalnoj cijeni struje, hoće li se elektroenergetski sustav privatizirati ili ne, hoće li se graditi Ombla, hoće li se graditi nova nuklearka, hidroelektrana uz Podsused na Savi ili će se proširiti termoelektrana Plomin, hoće li nam biti važnija zaštita prirode ili opskrba struje pod svaku cijenu, hoće li se elektrane prodati ili čuvati, te hoće li zaposliti nećaka od predsjednika stranke.
Osim toga takve političke odluke se ne donose u elektrani, već izvan nje na nekim političkim tijelima. (Iako bi i sve te političke odluke trebalo donositi na temelju detaljnih stručnih analiza i prijedloga). Nakon toga direktor donosi tisuće odluka koje zahtijevaju stručnost, iskustvo i znanje i koje sigurno nisu političke.
Ako menadžer donosi samo političke odluke, kojih ustvari nema mnogo, a za stručne odluke nije kompetentan, postavlja se pitanje što radi većinu vremena.
Primjeri iz komunističke prošlosti
Mi koji smo malo stariji znamo, a oni koji su gledali partizanske filmove ili čitali „Partizanski dnevnik“ Ivana Šibla mogli su zapaziti da su partizanski komandanti uz sebe imali političke komesare. (Tu praksu su komunisti pokupili iz SSSR-a.) Ali treba zapaziti i još jednu činjenicu - te su funkcije bile odvojene i znalo se što radi komandant, a što radi komesar – tzv. politkom. I nije bilo slučaja (osim vjerojatno u posebnim okolnostima) da je politički komesar bio i komandant i donosio operativne odluke u bitkama.
Nešto slično poslije rata, u komunizmu, nastavilo se i u poduzećima. Na primjer, direktor poduzeća Rade Končar bio je Ante Marković, a „politički komesar“, partijski čelnik bio je Stanko Stojčević. Poslovne odluke donosio je Marković, a Stojčević se bavio komunistima, njihovima sastancima, kadroviranjem, „narodnim neprijateljima“, pisanjem partijskih karakteristika, itd. Komunistička organizacija se nije petljala u konstrukciju generatora, ali su pazili da ne bi netko „ideološki zastranio“ i da sve drže pod kontrolom. Ja sam znao da ne mogu postati direktor, jer nisam bio u Partiji. Ali mi inženjeri bili smo cijenjeni, jer je naš posao bio važan za poduzeće. Stojčevića nisam nikada vidio u živo, osim na televiziji. On i njegovi partijci sigurno su znali da je moj tata bio domobran i bio na Križnom putu, da ja nisam u Partiji, da sam se ženio u Crkvi, ali nikada nije bilo problema, kada sam napredovao u okviru dozvoljenih razina – do šefa odjela i upravitelja ureda.
Ako si radio svoj posao, ako nisi previše ugrožavao sustav, više – manje su te pustili na miru, do razine upravitelja ureda, jer je poduzeće moralo funkcionirati. U našem Tehničkom uredu niti jedan šef nije bio u Partiji. Ja sam bio rukovoditelj Odjela tehnologije u kojem je radilo 30 tehnologa, mnogi od njih su bili inženjeri, a par njih je bilo i u SK. Svaki Božić na početku radnog vremena, ja sam svima zaželio sretan i blagoslovljen Božić. Zbog toga me nitko nije pozivao na odgovornost, ali se znalo da ne mogu (u to vrijeme) postati direktor.
Komunistička partija je u „ona“ vremena ocjenjivala direktora, ali ipak nije upravljala poduzećem umjesto njega, nije donosila operativne i stručne odluke, nije se bavila organizacijom proizvodnje. Ipak su te dvije funkcije bile odvojene.
Stojčević je bio jako moćan čovjek, ali Partiji nije padalo na pamet da mu povjeri rukovođenje Končarom ili nekim Končarevim poduzećem
Poslije 1945. samo je prvi direktor Končara bio „pravi komunistički kadar“, ali on nije dugo trajao i nakon njega su direktori bili inženjeri (naravno članovi Partije).
Političke odluke koje su utjecale na poslovanje Končara donosile su se u Beogradu gdje su se ugovarali poslovi s nesvrstanim zemljama po posebnim cijenama i posebnim aranžmanima. Nesvrstani na kraju nisu plaćali isporučene generatore i transformatore i Končar je „potonuo“ pored ostalog i zbog ogromnih neplaćenih potraživanja.
Politička odluka bila je i gradnja poduzeća u drugim republikama, npr, Tvornica frižidera u Bitoli koja je stalno bila veliki gubitaš
Partija je, naravno, kod izbora direktora forsirala političku, negativnu kadrovsku selekciju i to je bio jedan od razloga što je komunizam propao. Kada su se bivša socijalistička poduzeća našla u tržnom gospodarstvu, politički izabrani kadrovi pokazali su se nesposobnima uspješno voditi poduzeća i rješavati probleme i ta poduzeća su masovno propadala.
Nakon 1990. većina tih partijskih direktora i politkoma ubacila se u novi sustav, postali su veliki i uvjereni kapitalisti i ubrzo se obogatili. A mi koji nikada nismo bili u Partiji, sve smo to u čudu gledali, kao glupe ovce i zadnje budale.
Još jedan apsurd
Zanimljivo je još nešto. U ona komunistička vremena, a posebno u 1980-tim godinama mi inženjeri smo „s visoka“ i podcjenjivački gledali na tadašnji Fakultet političkih nauka i sve njihove kadrove, kao i na stručnjake za predvojničku obuku i društvenu samozaštitu koji su obrazovani na tom fakultetu. I sada najednom, ljudi proizašli s tog fakulteta u našem kapitalističkom društvu imaju nevjerojatnu moć, veću nego u komunizmu, dominiraju u svojim strankama, upravljaju velikim gradovima, velikim poduzećima i važnim funkcijama, „provode“ najsloženija restrukturiranja i reorganizacije velikih poduzeća. Ne tako davno gradonačelnik najvećeg hrvatskog grada i direktor najvećeg hrvatskog poduzeća završili su neke čudne smjerove s Političkog fakulteta.
I cijela hrvatska javnost je smatrala da je to normalno, a i danas tako misle..
Politkomesari su se vratili
I kada smo mislili da je propašću komunizma odzvonilo i političkim komesarima, oni su se pojavili u ovom našem kapitalizmu s još većom snagom i uz još veću moć nego ikada, krajnje nesposobni i nestručni, ali s mnogo većim ovlastima, te uz potpuno razumijevanje i podršku svekolike javnosti. Svekolika hrvatska suvremena javnost smatra da direktor ne treba biti stručan, jer ima stručnjake oko sebe. I kod državnih poduzeća i institucija se podrazumijeva da treba biti član neke stranke. To je gore nego iz vremena političkih komesara. Sada su se politkom i menadžerska funkcija spojili.
Sjećam se da je u „ono doba“ direktor poduzeća u kojem sam radio bio je jedan strojarski inženjer iz moje generacije, partijac, koji je na tu funkciju došao političkom odlukom komunističke organizacije. Znam da smo ga mi inženjeri podcjenjivali, ja sam mu jako prigovarao i s njime se sukobljavao. I radi tog sukoba sam otišao iz poduzeća. A sada moram priznati da je on u odnosu na mnoge današnje državne direktore u kapitalizmu koje sam upoznao ili čuo o njima, bio oličenje i poštenja i stručnosti.
Partijska funkcija je eliminirala stručnu funkciju
Sada ne samo da partijska (stranačka) funkcija nije eliminirana iz državnih organizacija, već je eliminirala stručnu funkciju i zasjela na rukovodeću funkciju na način na koji se niti komunisti nisu usudili raditi. Postalo je pravilo da onaj tko osvoji vlast ima pravo raditi što hoće i njegovi kadrovi nadnaravnim automatizmom uz funkciju „dobivaju i pamet“ da upravljaju nekom organizacijom.
Pred desetak godina jedan bahati političar je javno izjavio: „Mi smo osvojili vlast i imamo pravo postavljati svoje ljude“. Nije rekao da imaju pravo izabirati najbolje ljude za neke poslove, veća samo „svoje“ ljude, a to je značilo članove svoje stranke. I ti članovi stranke na rukovodećim položajima ponašaju se kao nekadašnji politički komesari. Zapošljavaju članove svoje stranke, slušaju šefove svoje stranke i brinu se da financijski pomažu svoju stranku.
I to se sve događa i danas, u XXI. stoljeću.
To je stvarno suludo, blesavo i upravo bolesno.
I zbog toga je izmišljena „mudrost“ da menadžer ne treba biti stručnjak, (ali mora biti član neke stranke), jer ima stručnjake oko sebe.
Kako vrijeme ide, nažalost, društvo ne postaje ništa pametnije, već glupost postaje nešto normalno i opće prihvaćeno.
I onda, kada malo detaljnije i dublje uđemo u temu menadžera, stručnjaka i političara u našem današnjem društvu, tada možemo shvatiti zašto Hrvatska teško i sporo napreduje.
[1] John Godfrey Saxe, (1816.–1887.) - američki pjesnik najviše poznat po tome što je prepričao kroz jednu pjesmu indijsku prispodobu, alegoriju “Slijepci i slon” i tako ju približio zapadnim čitateljima. Priča se javlja u mnogim oblicima te se čini da postoje i budističke, hinduističke i muslimanske i verzije