• Razvoj/
• Povijest/
• Društvo/

13. 07. 2023

Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (III.DIO)

• Marijan Ožanić

Glavni likovi iz čuvene BBC-ove serije „Da, ministre“

(Izvor slike: http://www.amazon.com/...)

III.DIO – DEMOKRACIJA DANAS

Suvremena demokracija

U suvremenom svijetu se na vrlo suptilan način ruše osnovni temelji demokracije, dok na površini sve izgleda u redu. Demokracija zahtijeva slobodne ljude, koji slobodnom voljom odlučuju. Međutim, koliko su današnji ljudi uistinu slobodni, pod agresivnom torturom medija, stalno bombardirani raznim porukama koje oblikuju njihovo mišljenje? I koliko odlučuju svojom voljom, a koliko  nametnutim mišljenjem? Koliko su ljudi uopće slobodni, ako im se kroz TV, tiskane i ostale medije stalno «pere mozak» i oblikuje mišljenje i vrijednosne sudove?

Osim toga, demokracija zahtijeva da u razne skupštine i predstavnička tijela ulaze ljudi izabrani na izborima, na kojima su u srazu s raznim drugim kandidatima izborili povjerenje birača. Međutim, naši politički predstavnici nisu izabrani osobno na izborima. Na izborima glasači ne glasaju za ljude, već za liste. A na liste se ne dolazi demokratskim putem, već autokratskom voljom nositelja liste. Zato u predstavničkim tijelima nisu slobodni ljudi koji slobodno misle, već «stranački vojnici» koji izglasavaju odluke svojih «dragih vođa». To je nakaradnost „demokracije“ koja sa stvarnom demokracijom ima jako malo veze.

U jednoj stranci su za predsjednika izabrali čovjeka koji je svojevremeno, ne jako davno osuđen zbog provaljivanja u automobile i krađe kazetofona. A onda mu se  smiješila mogućnost da kao rezultat političke trgovine uđe u Vladu. Je li to dno politike? Naravno, hrvatski birači će takvu trgovinu honorirati svojim glasovima. Ja tu „političku zvijezdu“ pamtim po tome što je na jednom sastanku na kojem smo razgovarali o poduzetništvu i zapošljavanju stalno tipkao po mobitelu i slao SMS poruke, jer ga tema uopće nije zanimala. A kada su mu se poduzetnici obraćali sa željom da im olakša dobivanje dokumentacije za gradnju tvornice u kojoj će otvoriti nova radna mjesta, rekao im je „Kaj mislite da bum ja privatnicima pomagal?“

To su zvijezde na našem „političkom nebu“ za koje će glasati hrvatski birači. A takvih primjera ima bezbroj.

Hrvatska je puna manjih i većih diktatora, koji u mjesnoj zajednici, športskom klubu, gradu, stranci imaju apsolutnu moć stečenu na slobodnim i demokratskim izborima. I nakon što su izabrani ti mali diktatori gotovo više ne odgovaraju nikome. Kada postoji pravi diktator, tada svi znaju tko je odgovoran i za dobro i zlo, koga treba mrziti, na koga se može izvršiti atentat i slično. U „demokraciji“ nitko nije direktno odgovoran, odluke se donose na skupštinama, poglavarstvima, vijećima, raznim bezličnim tijelima i nikada ne znate tko je odgovoran. A obično sve te skupštine i vijeća donose odluke kakve im je nametnuo njihov „dragi vođa“, ali niti na jednoj odluci nemate njegov potpis  i on nije za ništa odgovoran ili kriv.

Svaki takav „dragi vođa“, izabran demokratskim putem i  koji ima dovoljan broj ruku u nekom predstavničkom tijelu, «može se proglasiti za japanskog cara» ili donijet proglas da je „Zemlja ravna ploča“. I  disciplinirana većina bi to izglasala.

Poslije velikana dolaze „patuljci“

Tragična je činjenica da demokratski procesi s vremenom na vlast dovode sve nesposobnije ljude. Trebamo samo usporediti sastav Hrvatskog sabora početkom 1990-ih u kojem su sjedili većinom najbolji ljudi koje je tada Hrvatska imala i današnji Sabor koji ima katastrofalan sastav. Još je tragičnija usporedba između prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i onih koji su došli poslije njega.

Prvi hrvatski Predsjednik dr. Franjo Tuđman, državnik, vizionar, domoljub, demokrat

(Izvor slike: https://www.dnevno.hr/...)

Međutim, to je trend koji se uočava u cijeloj Europi.

Nakon velikih lidera koji su nakon 2. svjetskog rata upravljali Europom, kao što su Charles de Gaulle i Konrad Adenauer, i velikana koji su stvarali Europsku Uniju kao što su Robert Schuman i Jean Monet, na čelo Europe došli su potpuno nesposobni političari, trećerazredni netalentirani birokrate koji se ne znaju nositi niti s jednom krizom.

Zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer (lijevo) i francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman,  arhitekti poslijeratne Zapadne Europe na sastanku u Parizu 21.11.1951. godine.

Francusko-njemačko prijateljstvo bilo je temelj na kojem je nastala Europska ekonomska zajednica,

a poslije i Europska unija. 

(Izvor slike: knjiga: „Do nade i natrag, Europa 1950.-2017.")

Sjetimo se samo nesposobnosti  europskih političara koju su pokazali za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije i srpske fašističke agresije na Hrvatsku, za vrijeme terorističkih napada na europske gradove, migrantske krize i za vrijeme pandemije koronavirusa. U vrijeme korona-krize, u proljeće 2020. godine  potpuno su se gubili u svojim prosudbama i donosili kontroverzne odluke.

• Francuski predsjednik Emmanuel Macron tvrdio je 10. ožujka da su Slovenija i Austrija donijele “loše odluke” strogo ograničivši granice s Italijom, koja je također susjedna Francuskoj. Samo tjedan dana kasnije, Francuska je zatvorila svoju granicu prema svima u Europi.
• Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen također je 13. ožujks ustvrdila da se  “opće zabrane putovanja ne vide kao najučinkovitije od strane Svjetske zdravstvene organizacije”, nakon što je izrazila protivljenje da zemlje jednostrano zatvaraju svoje granice. EU je izdala opću zabranu putovanja na svojim vanjskim granicama manje od tjedan dana nakon što je von der Leyen napala Češku, Mađarsku, Austriju i Sloveniju zbog istoga.
• Tijekom prvog javnog obraćanja o koronavirusu, njemačka kancelarka Angela Merkel ocijenila  je da zatvaranje granica neće biti dovoljno za sprječavanje širenje virusa. Njemačka je 18. ožujka zatvorila granice svim putnicima u EU kako bi pomogla usporiti širenje virusa.

(Izvor:https://narod.hr/...)

Oni će svojom nesposobnošću upropastiti ideju Europske unije, a svojom samoubilačkom, suludom migrantskom politikom na najboljem su putu da potpuno unište Europu kakvu smo poznavali.

Samoubojstvo  Europe i bolest demokracije

Kada smo živjeli u autoritativnom, nedemokratskom režimu, sa zavišću smo gledalo zapadne zemlje koje su uživale u demokraciji. I ni u snu, ni u svojim najgorim noćnim morama nismo mogli vjerovati da će tridesetak godina nakon rušenja komunizma, u prvoj četvrtini XX!. stoljeća u vodećim europskim državama Njemačkoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i drugima postojati područja, paralelna društva  u kojima neće biti ni demokracije, ni slobode govora ni ljudskih prava, gdje se nastoje uvesti prastari šerijatski zakoni  koji propisuje  smrtnu kaznu, kamenovanje, odsijecanje ruku ili bičevanje, nepoštivanje žena,  kršenje ljudskih prava i nedostatak slobode. Ta područja se nazivaju NO GO zone u kojima živi muslimanski migranti. U njih ne ulazi ni policija i u njima se ne poštuju zakoni demokratskih država u kojima se te zone nalaze.

I što je najstrašnije i političari i mediji takvo stanje podržavaju i takmiče se tko će imati više razumijevanja za takvo suludo stanje i tko će više optuživati Europljane za kolonijalizam i trgovanje robljem prije nekoliko stotina godina..

Zamislite da živite u stanu i tada vam na vrata pokuca osoba koja vam kaže da se boji za svoj život i traži sklonište. Vi ga primite i hranite, a  on vam poslije razbije stan i pokuša silovati ženske članove obitelji. Vi pozovete policiju, a  policija umjesto da vas zaštiti i kazni počinitelja, sve želi zataškati. Uz to, političari i mediji vas optuže  da je to zato, jer ste rasist. A sve obrazlažu tvrdnjom da su vaši preci prije nekoliko stotina godina bili rasisti.

Masovna najezda migranata u Europu

(Izvor slike: https://hr.sott.net/...)

Takvo suludo stanje još nije zahvatilo Hrvatsku, a ni ostale istočne,  postkomunističke zemlje, iako se ljevičari, i naši i ostali, jako trude da se  nešto takvo i kod nas dogodi. Sjećam se izjave jednog ljevičara pred nekoliko godina koji je rekao da je „Hrvatska previše bijela i premalo raznolika“.

Prije nekoliko godina moj gost na Hrvatskom katoličkom radiju bio je jedan ugledan, mladi  poduzetnik iz Osijeka. On mi je pričao da ga je tih dana posjetio  njegov poslovni partner iz Zapadne Europe. Poduzetnik mu je pokazao Osijek, Baranju i ostala lijepa mjesta istočne Slavonije. Zanimljiv je komentar tog zapadnog Europljanina kada se vratio kući. On je našem poduzetniku poslao mail u kojem mu je zamjerio što nije bio iskren i nije mu pokazao naše NO GO zone. „Pa toga kod nas  nema,“ odgovorio mu je naš poduzetnik. Zapadnjak to nije vjerovao i bio je u vjeren da mu naš poduzetnik laže.

Pod kraj lipnja 2023. godine u Francuskoj su izbili strašni neredi nakon što je u pariškom predgrađu, u utorak 27. lipnja, jedan policajac tijekom prometne kontrole ubio 17-godišnjeg Nahela. Nasilje je bilo usmjereno prije svega na simbole države: policijske stanice, škole, a posebno na gradske vijećnice. Vrhunac je bio napad na kuću gradonačelnika u gradiću L’Haÿ-les-Roses na širem području Pariza. Nepoznate osobe su teškim vozilom probile ulazna vrata u dvorište i podmetnule požar. Gradonačelnikova supruga je povrijeđena pri bijegu iz kuće s njihovo dvoje male djece.

Nakon gotovo četrdeset godina skupe i neuspješne politike integracije u problematičnim predgrađima, Francuska se suočava s krutom realnošću neuspjele politike asimilacije i etničko-vjerske getoizacije u urbanim predgrađima najvećih i manjih gradova, koje često kontroliraju bande kriminalaca i narko karteli.

Ono što je u neredima u 2023. novo u odnosu na slične  nerede iz 2005. godine jest organizirani napad na državne i gradske institucije i pokušaji ubojstva predstavnika lokalne vlasti. Francuske vlasti suočavaju se s ozbiljnim problemom ponovne uspostave reda i kontrole nad periferijskim teritorijima koje kontroliraju snažne i oružane grupe organiziranog kriminala koje ostvaruju velike profite od prodaje droge u tim urbanim zonama u obliku paralelne ekonomije koja ne trpi upletanje policije.

Ipak, velika većina ljevice (stranke, sindikati, ličnosti) odbija osuditi ekscese.

Dramatični događaji u Francuskoj razotkrili su koliko su krhke i ranjive demokracije i u velikim europskim državama poput Francuske.

Čudna smrt Europe

O toj nevjerojatnoj i bolesnoj situaciji u kojoj se Europa našla Douglas Murray, britanski je spisatelj, novinar i politički analitičar, objavio je 2017. godine je izvanredno snažnu, analitičnu, vrijednu, upozoravajuću knjigu „The Strange Death of Europe“ koja je kod nas objavljena 2018. godine pod nazivom  „Čudna smrt Europe - Imigracija-Identitet-Islam“. Tu knjigu bi trebali pročitati svi kojima je stalo do njihove domovine Europe, ali i svi oni koji Europu  svojim izopačenim načinom razmišljanja i djelovanja tjeraju na samoubojstvo.

U uvodu knjige Murray piše i upozorava:

            „Europa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubojstvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome posve je drugo pitanje.

            Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom.“

Murray s velikim brojem primjera ilustrira pogubne procese koji se odvijaju u Europi i zato je važno da pročitate tu knjigu za koju je rabin lord Jonathan Stocks rekao (piše na omotu knjige):

            „Ovo je najuznemirujuća knjiga koju sam ove godine pročitao….Murray plete priču o nekontroliranoj imigraciji, propalom multikulturalizmu, sustavnoj sumnji u sebe, kulturnom samoubojstvu  i lažljivom političkom vodstvu…“

Knjigu treba pročitati, a ja ću izvući samo nekolko rečenica koje ilustriraju knjigu:

            „I dok se identitet Europe u prošlosti temeljio na vrlo specifičnim, da ne govorimo i vrlo dubokoumnim filozofskim i povijesnim čimbenicima (vladavina prava, etika proistekla iz povijesti i filozofije kontinenta), današnja europska etika i vjerovanja – odnosno europski identitet i ideologija – bave se 'poštovanjem', 'snošljivošću' i (najviše samonegirajućim od svega) 'raznolikošću'. Takve plitke definicije o sebi mogu nam pomoći da preživimo još nekolko godina, ali one  ni u kojem slučaju ne mogu potaknuti dublju odanost koju društva moraju dosegnutu da bi preživjeli duže…..

            'One koje odluče uništiti, bogovi najprije natjeraju u ludilo', rekao je u travnju 1968.  Enoch Powell, tadašnji konzervativni ministar u sjeni. 'Kao nacija moramo biti ludi, doslovce ludi, da dopustimo godišnji dotok 50.000 uzdržavanih osoba koji su uglavnom temelj buduće populacije nastale doseljavanjem. To je kao da promatrate naciju koja užurbano sprema vlastitu pogrebnu lomaču.'

            Powela je s mjesta ministra vlade u sjeni odmah skinuo vođa stranke Edward Heath…… Britanijom je prevladavalo mišljenje da Powellow nastup ne samo da mu je uništio političku karijeru, nego je za barem jedan naraštaj u Britaniji uništio svaku mogućnost otvorene rasprave o imigraciji. Powellowe riječi bile su tako strašne, a njegova upozorenja tako mračna da je svatko tko bi priznao da ga brine imigracija uvijek riskirao da ga se proglasi 'powellowcem'. ….

            U mjesecima (2011.) kad su se pojavila inzistiranja da se narod „pomiri s tim“ (promjenom društva), anketa YouGova pokazala je da  67 posto britanske javnosti misli kako je imigracija u proteklom desetljeću za Veliku Britaniju bila 'loša stvar’. Samo 11 posto smatralo je da je  bila 'dobra stvar'…..

            Demograf Gérard-François Dumont pitao se na naslovnici 'Figaroa' hoće li Francuska  2015. još biti Francuska? Službena politika je članak dočekala 'na nož'. Georgina Dufoix, francuska političarka, koja je od 1984. do 1986. bila ministrica socijalnih pitanja i nacionalne solidarnosti u vladi Laurenta Fabiusa, taj objektivni i znanstveno hladni članak nazvala podsjetnikom na najužasnije nacističke teorije. Jack Lang ga naziva rasističkim, a premijer Fabius govorio je o manipulatorima koji se izravno suprotstavljaju nacionalnim interesima……

            U Nizozemskoj 2002. godine političar Pim Fortuyn je ubijen od jednog ljevičara vegana 6. svibnja 2002. i time onemogućen da preuzme vlast. Suparnici su ga napadali i nazivali Hitlerom zbog izjave da multikulturalizam ne funkcionira, nego da potiče stvaranje paralelne države i getoizaciju…..

            Milijarder György Schwartz Szöros 2015. potrošio je mnogo novca  na interesne grupe i institucije koje su se zalagale za otvorene granice i slobodno kretanje migranata u Europu i unutar nje. Internetske stranice, te milijuni letaka objašnjavali su detaljno kako doći u Europu, koja prava došljaci imaju, te što vlasti ne smiju raditi.

          Istraživanje političkih sklonosti švedskih novinara 2011. godine kazuje da 41 posto podržava zelene, 15 posto tzv. Lijevu stranku, 14 posto socijaliste, 14 posto liberale. Švedska nadbiskupica Ante Jackelen poduprla je imigrante izjavom da je i Isus bio izbjeglica.    

        Godine 2015. je samo država Lessoto imala veću stopu silovanja od Švedske. Godine 2014. švedski premijer Fredrik Reinfeldt izjavio je da je švedski narod nezanimljiv, da su granice fiktivne tvorbe i da Švedska pripada svima.

U nekim kvartovima čak i hitna pomoć i vatrogasci traže pratnju policije.

      Godine 2015. Švedska je vlada za migrante dala 50,4 milijarde švedskih kruna, neslužbeno znatno više. Usporedbe radi pravosuđe je koštalo 42 a obrana 48 milijardi kruna.

      Banditizam se toliko raširio da je u anonimnoj anketi čak 80 posto švedskih policajaca potvrdilo da je razmišljalo o otkazu.

            Britanska je vlada odlučila primiti djecu migrante iz Calaisa, među “djecom” su se prošvercali i tridesetogodišnjaci. Torijevac David Davies predložio je dentalne testove za potvrdu starosti, zbog čega je proglašen rasistom, a ideja barbarskom. Mediji su ga jednostavno javno linčovali…..

            Kad je laburistička članica Parlamenta iz sjevernog dijela zemlje Ann Cryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njenom izbornom okrugu, brzo su je proglasili  'islamofobom'  i 'rasistom', a u jednom je razdoblju čak morala dobiti policijsku zaštitu. Prošlo je mnogo godina prije nego što su se središnja vlast, policija, lokalne vlasti i javno odvjetništvo suočili s tim problemom. Kada su  to naposljetku učinili, samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece. Sve se bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, a najmlađa žrtva je imala samo 11 godina…..Istraga je pokazala da su gotovo svi počinitelji bili muškarci pakistanskog porijekla udruženi u bande, ali su dužnosnici lokalnih vijeća bili 'nervozni' zbog otkrivanja etničkog porijekla zločinaca jer ih se zbig toga moglo smatrati rasistima, a nekima su šefovi izravno zabranili da to učine. Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za 'rasizam'…

            U listopadu 2010. kancelarka Merkel je u Potsdamu održala veliki govor o 'stanju nacije'…Raspravljajući o tome što je pošlo po zlu između Njemačke i njezinih imigranata, kancelarka je rekla: 'Naravno, želja da se izgradi multikulturalno društvo, da se živi i uživa jedan uz drugoga, neslavno je propala, posve propala".

Odakle je to krenulo i zašto?

Douglas Murray je odlično i detaljno opisao stanje u Europi i predvidio mračnu i tužnu sudbinu Europe. Ali nije ni pokušao objasniti  zašto su se ozbiljni ljudi, političari i mediji, u jednom trenutku počeli ponašati u suprotnosti sa „zdravim razumom“ i na „rubu pameti“.

Uvjeren sam da su i političari i mediji, čak i ljevičari,  u nekom kutku svoje svijesti potpuno svjesni da je to njihovo djelovanje potpuno ludo i da „pripremanje za skok naglavačke s 20. kata može završiti samo katastrofalno“, ali oni i dalje kao hipnotizirani i dalje guraju europske građane preko ruba litice i uvjeravaju ih da je to za njihovo dobro.

Kako je to moguće?

Odakle je to krenulo i zašto?

Kod masovnih ludila (ovo što se događa u Europi nije ništa drugo nego ludilo) uvijek se pitam gdje je epicentar toga, odakle je sve krenulo i tko je to sve pokrenuo. I zašto. 

U SAD-u je masovni pokret samoprijezira, uništavanja izloga, rušenja spomenika, izbacivanja s posla ljudi koji drugačije misle krenuo s elitnih,  društvenih fakulteta na kojima dominiraju ljevičarski profesori,  a ima početak u 1960-ima.

Je li u Europi migrantsko ludilo krenulo iz zbivanja 1968. i sa sveučilišta?

Ne znam, ali vjerojatno nije, iako pretpostavljam da ostarjeli  šezdesetosmaši podržavaju politiku masovnih imigracija i uništavanja Europe. Tu suludu politiku su pokrenuli političari. Sjetimo se poziva Angeline Merkel koja je pozivala imigrante: „Herzlich willkommen - Dobrodošli“. Njemačka kancelarka otvarala je vrata Europe, a riječi ohrabrenja koje je uputila u Berlinu 31. kolovoza 2015. svojim zemljacima bile su vrlo poticajne: „Wir schaffen das“  („Mi to možemo“).

Poslije je priznala da je pogriješila, ali je već bilo kasno.

Pričalo se da su na kancelarku Merkel pritisak vršili moćni industrijalci i ostali poslodavci  koji su trebali radnu snagu koje je u Europi bilo sve manje. Ali to ne može objasniti sveopće ludilo koje je nakon toga nastalo.

Migracija je neizbježna, migracija je nužna, migracija je poželjna

Trebamo se sjetiti Globalnog sporazuma UN-a o izbjeglicama, koji je poznatiji kao tzv. Marakeški sporazum. Taj sporazum koji je veliki broj članica UN podržao na Konferenciji u Maroku 10. prosinca 2018. godine, gotovo je uklonio pravnu razliku između ilegalnih i legalnih migracija odnosno migranata. Može se čak reći da je putem Globalnog sporazuma o izbjeglicama definiran uzak pojam ilegalnih migranata čime su ustvari globalne migracije stanovnika afričkog i azijskog kontinenta u Europu proglašene – legitimnima i očito legalnima.

(Taj sporazum nisu podržale sve članice UN. Nije bilo službenog glasovanja)

U promidžbenom videu Međunarodne organizacije za migracije najavljivan je Globalni sporazum za migracije uz poruku “244 milijuna migranata je u pokretu. Migracija je neizbježna. Migracija je nužna. Migracija je poželjna.“

Nekoliko kadrova iz promidžbenog videa za migracije, iz 2018. godine.

(Izvor slike: https://narod.hr/...

Njemačkoj vladi su migranti važniji od Nijemaca

U kolovozu 2023. pronalazim tekstove koji govore da se Nijemci suočavaju sa sve većim siromaštvom. sve većim rasponom ekonomskih problema, uključujući recesiju, inflaciju, pad realnih plaća, 

Portal Remix News izvijestio je ranije ove godine da u isto vrijeme dok Njemačka obećava da će nastaviti trošiti velika sredstva na svoju liberalnu migracijsku politiku (više od 36 milijardi eura samo u 2023.), sve veći broj starijih građana u zemlji izložen je rastućem riziku od siromaštva.

Njemačka-imigracijska zemlja , natpis iza njemačkih političara

Njemački kancelar Olaf Scholz uz bok je povjereniku za migracije, izbjeglice i integraciju Reemu Alabali-Radovanu, lijevo, i njemačkoj ministrici unutarnjih poslova Nancy Faeser, desno, tijekom imigracijskog sastanka "Njemačka, imigracijska zemlja, dijalog za sudjelovanje i poštovanje" u Berlinu, 28. studenog 2022.

(Izvor slike: članaka 4 od 5 Nijemaca nezadovoljno saveznom vladom koja daje prednost izbjeglicama i bogatima (rmx.news)

Podaci Savezne vlade otkrili su da je 28,1 posto starijih Nijemaca u opasnosti od siromaštva, što je brojka koja je viša od prosjeka EU-a od 27,4 posto i daleko veća od njezinih zapadnoeuropskih susjeda – Francuske (19,1 posto), Belgije (17,4 posto) i Luksemburga (9,3 posto).

Na portalu Remix News, 4. kolovoza 2023. izašao je tekst po velikim naslovom „4 od 5 Nijemaca nezadovoljno saveznom vladom koja daje prednost izbjeglicama i bogatima.“ Prema anketi ARD-DeutschlandTrend, 78 posto ispitanika nezadovoljno je smjerom u kojem zemlja ide pod sadašnjom koalicijskom vladom socijalista, liberala i zelenih. Anketa je pokazala da mnogi njemački građani vjeruju da vlada više ne zastupa njihove interese i umjesto toga ugađa bogatima i izbjeglicama. Ukupno 73 posto ispitanika izjavilo je da savezna vlada premalo brine za njemački narod, dok 71 posto smatra da osobe s niskim primanjima nisu prioritet sadašnje administracije, te da je vladi prioritetnije pomoći izbjeglicama nego Nijemcima radničke klase.

Većina se ne slaže s tom politikom

Za političare se obično kaže da slijede raspoloženje građana sa željom da građani za njih glasaju. Ali, ovaj put to nije bilo tako. Većina europskih građana još nije izgubila „zdrav razum“ i protive se toj i takvoj politici. Sjetimo se da je 2011. anketa u Velikoj Britaniji pokazala da samo 11 posto građana podupire takvu politiku, a ostali su protiv. Sve ankete poslije toga i u ostalim europskim gradovima su pokazale iste stavove građana.

U travnju 2023. godine jedno istraživanje je pokazalo da se 82 posto  Francuza zalaže za imigracijski zakon koji olakšava deportacije. Anketa koju je proveo CSA (Consumer Science and Analytics) objavljena je 26. travnja 2023. godine na CNEWS (https://www.cnews.fr/france/2023-04-26.)

Slično istraživanje koje je proveo CSA objavljeno 12. travnja 2023. u CNEWS pokazalo je da je 64 posto Francuza za zaustavljanje izvaneuropskih migracija u Francusku. A za to se zalaže čak 94 posto ispitanika koji tvrde da su desničari.

Koga se političari boje i čije upute slijede?

Ako to nisu njihovi birači, kome političari žele udovoljiti i koga se političari boje i čije upute slijede, koga slušaju?

Ja to, naravno, ne znam, ali bi nam pomogla jedna „dobra, stara“ teorija zavjere koja govori da svime upravlja bogata i moćna „duboka država“ koja upravlja svijetom, preko svojih „rimskih klubova“, „sastanaka u Davosu“ i na sličnim mjestima, javnim i tajnim, koja ne želi vidjeti granice, koja ne želi tradicionalne obitelji,  koja želi globalizirani svijet  koji neće biti ni kršćanski ni bijel. Ustavna obveza zaštite vanjskih (državnih) granica zamijenila je izmišljeno globalističko ‘pravo‘ da baš svatko tko krene na put mora naći svoje mjesto i skrb u Europi. Pa makar ušao protuzakonito, makar zatajio svoj identitet, makar ušao s lošim namjerama.

Naravno, 'pametni i ozbiljni ljudi'  ismijati će teorije zavjere, ali isto tako još nisu objasnili zašto se .Europljani ponašaju protivno „zdravoj pameti“, kako se ne ponašaju ni jedni drugi narodi  na svijetu. I kao mali  leminzi najednom kreću masovno prema litici da se bace u dubinu i počine samoubojstvo.

Douglas Murray rezignirano kaže: „Za društvo koje kaže da smo isključivo određeni kafićima i noćnim klubovima, samougađanjem i osjećajem da zaslužujemo sve, ne možemo reći da ima duboke korijene ili velike izglede za opstanak.”

Jesu li promjene na vidiku?

Međutim, u zadnje vrijeme u Europi se počelo nešto događati. Ilegalni migranti već nekoliko godina nisu ‘srdačno dobrodošli‘ u EU. O tome piše Višnja Starešina u svojoj kolumni u časopisu Lider, objavljenoj  23. srpanj 2023.

            „Nakon spoznaje da se europske granice ne mogu efikasno (za)štititi na samoj granici (koja li je mudrost za to potrebna bila!), EU ulazi u novu fazu politike prema ilegalnim migracijama. Plaćat će države preko kojih dolazi najveći broj ilegalnih migranata da budu europski ‘policajci‘. Plaćat će ih da ne potiču ilegalne transporte migranata prema Europi u sprezi s lokalnim kriminalnim mrežama kao dosad, nego da ubuduće u sprezi s EU-om zaustavljaju i obeshrabruju ilegalne migrante za odlazak prema Europi.

      U fokusu su novog pristupa sjevernoafričke države iz kojih kreće mediteranska migrantska ruta. Ugovorni aranžmani Europske komisije s Tunisom uskoro će se potpisati, a slični se očekuju i s Marokom i Egiptom….

     Odakle ta promjena? Je li se sigurnosna situacija u Europi toliko drastično pogoršala? Pa i nije. Je li se europska administracija na čelu s von der Leyen toliko drastično promijenila? Nije uopće. No u međuvremenu su ilegalne migracije postale pitanje na kojem se gube ili dobivaju izbori.

      Na kritici dosadašnje europske migrantske politike izbornu su pobjedu ostvarile stranke u Danskoj, Finskoj, Švedskoj, Italiji… Očekuje se da će niz već ovoga vikenda nastaviti Španjolska…..

            Očuvanje političkog statusa quo u europskim institucijama nakon europskih izbora sljedeće godine je i ultimativni razlog zbog kojeg je šefica EK-a von der Leyen spremna europskim novcem plaćati političke režime sjevernoafričkih zemalja da (barem do izbora) zaustave migrantski val. Jer očekuje se da će birači zaboraviti tko je zapravo otvorio vrata valu, tko je nametao Sporazum iz Marakeša, tko je sigurnosne probleme rješavao novogovorom.

Tko je, na kraju, zbog očuvanja vlasti izvarao i migrante i domoroce.“

Ako svemu tome što se događa s migracijama dodamo woke kulturu, političku korektnost  i LGBT pokrete koji dominiraju na Zapadu, možemo na kraju samo zaključiti da smo nakon svih ratova, epidemija, potresa i komunizma  upali u još jedan, ne krvav, ali okrutan rat koji predstavlja borbu zdravog razuma protiv agresivne ljevičarske lijevoliberalna kulturne paradigme.

Zapadne i „ostale“ demokracije

„Da, ministre“

Kada razmišljam o demokraciji, često uspoređujem našu demokraciju i demokracije zapadnih zemalja. da si odgovorim na pitanje zašto mnogo toga kod nas ne funkcionira onako kako to funkcionira na Zapadu. Nemoralnih i pokvarenih ljudi bilo je uvijek i nažalost biti će ih uvijek, i u poduzećima, institucijama, u vlasti i u cijelom društvu, dok je svijeta i vijeka. I to ne treba posebno proučavati. Međutim,  da bi društvo moglo dobro funkcionirati nužna su neka moralna i ostala pravila ponašanja. A da bi ta pravila „pustila svoje korijenje“ i uvukla se u sve pore društva, od obitelji do gospodarstva, za to jednostavno  treba vremena. Treba proći desetljeća i stoljeća u kojima se ta pravila poštuju, da ih društvo u svim svojim segmentima prihvati kao svoje. Da bi se odgojili, obrazovali i izabrali sposobni upravljači koji će znati upravljati poduzećima, institucijama i javnom upravom treba mnogo vremena u kojem  će se prenositi znanje s generacije na generaciju, selektirati najbolji i stvoriti stabilne institucije u kojima će vladati čvrsta i stabilna moralna pravila ponašanja.

U tome je snaga Engleske i ostalih zapadnih demokracija. U njima „demokratski izborni proces“ na vlast može dovoditi (često i dovodi) nesposobne i svakakve političare kao i kod nas i u svim ostalim tzv. demokratskim zemljama, ali se njihov utjecaj zaustavlja uglavnom samo na najvišoj razini vlasti i ne ide dalje. Zato promjena vlasti ima mali utjecaj na sustav funkcioniranja institucija i poduzeća. U Italiji se jedne godine promijenilo mnogo vlada, ali to nije imalo nikakav utjecaj na funkcioniranje gospodarstva.

Briljantna, duhovita i satirična  slika funkcioniranja takvog političkog sustava dana je u čuvenoj BBC-ovoj seriji „Da, ministre“^[1]. U seriji, ministar dolazi na vlast kao i kod nas, nesposoban je i neznalica kao što su obično i naši ministri, ali cijelim kabinetom upravljaju briljantni birokrati, profesionalci koji rade svoj posao neovisno kako se ministri izmjenjuju. Oni su uvjereni da svojim profesionalnim radom omogućuju da Britansko kraljevstvo uspješno funkcionira.

Glavni likovi iz čuvene BBC-ove serije „Da, ministre“

(Izvor slike: http://www.amazon.com/...)

U vodećim zapadnim zemljama postoje vrhunska sveučilišta na kojima se obrazuje njihova „upravljačka elita“. Jedan od najboljih takvih primjera je čuvena francuska ENA - École nationale d'administration, Nacionalna škola za administraciju. ENA je simbol javne uprave i škola za stvaranje  upravljačke elite. Oni koji diplomiraju na  ENA-i imaju pristup na najviše državne položaje.

Jake institucije, neovisno pravosuđe  i jako gospodarstvo s privatnim poduzećima su  stupovi društva

Još je nešto presudno u objašnjenju zašto su zapadne demokracije uspješne, a mnoge ostale nisu. Da bi neka država, neko društvo moglo funkcionirati važno je da ima jake institucije. Institucije su stupovi na kojima stoji jedno društvo. Zapadne demokracije imaju institucije koje su se gradile i učvršćivale stoljećima. Te institucije  imaju ugled, čuvaju društvo i  na njih ne utječu niti politika niti političke promjene. Dolaze na vlast različiti političari i sposobni i nesposobni, ali institucije se ne mijenjaju i normalno funkcioniraju. I omogućuju da društvo i gospodarstvo normalno funkcionira.

Kod nas, a i u ostalim „novim demokracijama“ institucije se nisu stigle učvrstiti, dobiti potreban ugled i nezavisnost, a politika i mediji imaju razarajući utjecaj na njih. Svaka nova garnitura na vlasti odmah počne razarati institucije postavljanjem „svojih“ ljudi, na „svoju sliku i priliku“. I nesposobni, trećerazredni  ljudi  stalno razaraju institucije.

Pored jakih institucija  i neovisnog pravosuđa zapadne demokracije se oslanjaju na jako gospodarstvo u kojem dominiraju privatna poduzeća i poduzetnici, uz relativno mali utjecaj države.. U privatnim poduzećima vladaju potpuno drugačija pravila i drugačiji način upravljanja nego u državnim poduzećima. U njima politika nema utjecaj. Može se reći da poduzeća imaju veći utjecaj na političare. S druge strane, u Hrvatskoj još uvijek dominiraju neefikasna državna poduzeća u kojima vladaju .socijalistički odnosi s velikim i negativnim utjecajem politike. U srpnju 2019. godine za Lider.media konzultant za korporativne financije dr. sc. Andrej Grubišić rekao je da hrvatska država troši velikih 45 posto BDP-a, što je 165 do 170 milijardi kuna. Osim toga  65 do 70 posto populacije  je izravno i neizravno ovisna o državnoj potrošnji. Tako veliki utjecaj države i kroz to politike i političara  u svim segmentima društva od gospodarstva do pravosuđa u velikoj mjeri je podloga za razvoj korupcije, ruši demokratske standarde  i onemogućava brži razvoj cijelog društva.

I to je jedno moguće objašnjenje zašto su zapadne demokracije uspješne, a mnoge ostale, uključujući i našu, nisu uspješne.

„Demokratske“ revolucije i promjene vlasti

Od Arapskog proljeća do Euromajdan revolucije

Demokracije je pojam koji, već sam po sebi, ima uzvišeno, metafizičko značenje u koje se ne smije sumnjati. Svi „teže“ uspostavi demokracije, po tome se ocjenjuje tko je tko i koje zemlje mogu pristupiti u „pristojno društvo“, a koje su „korumpirane, nedemokratske diktature“. A trebamo se samo sjetiti da su Amerikanci podržavali, a i sada podržavaju sve moguće diktature po svijetu (npr. u Saudijskoj Arabiji), ako je to u njihovom globalnom i poslovnom interesu. Kada diktatori ili neki demokratski izabrani lideri naprave neki krivi korak koji Amerikancima nije po volji (uglavnom, što se tiče nafte, ali i ostalih strateških interesa), tada se pokreću „demokratski“ procesi organiziranja demonstracija i rušenja vlada, nakon čega nastaje kaos, raspad država i krvoprolića. Trebamo se sjetiti „Arapskog proljeća[2]“ (2019.) i kaosa koji još uvijek nakon toga traje, te „Narančaste revolucije“ (2004.)  i „Euromajdan revolucija[3]“ (2013.) u Ukrajini.

Postoji šablona koju SAD slijedi u svojim akcijama mijenjanja režima u istočnoj Europi, a Ukrajina se uklapa u taj uzorak. Tako je primjerice predsjedničke izbore u Beogradu 2000. godine kojima je srušen Miloševićev režim organizirao i vodio američki veleposlanik Richard Miles, što je dokumentirano i potvrđeno. Zatim je taj isti Miles poslan u Gruziju da pomogne svrgnuti Eduarda Ševardnadzea u korist proameričkog kandidat Miheila Saakašvilija, a nakon Gruzije je došao red i na Ukrajinu, gdje je surađivao s američkim veleposlanikom Johnom Herbstom.

Zapadni su mediji, tvrdi geopolitički stručnjak William Engdahl[4], krajnje jednostrano izvještavali o izborima u Ukrajini. Toj tvrdnji u prilog ide potvrđeni podatak da su Britanska skupina za ljudska prava i Promatrači iz Helsinkija zabilježili više nepravilnosti na strani oporbe nego kod promoskovskog kandidata Janukoviča. Ipak, mediji su izvijestili samo o prevari sa strane Viktora Janukoviča.

Prema britanskom Guardianu, čitav niz organizacija radio je na promjeni ukrajinskoga dotadašnjeg režima. Pritom se najčešće spominju George Soros i Open Society, National Endowment for Democracy američke vlade, Carnegie Endowment i USAID.

      „Nije nikakvo čudo što se Moskva zabrinula tim američkim potezima u svome susjedstvu“, nadodaje Engdahl. „Ključni dio medijske igre na ukrajinskim izborima bila je tvrdnja da je Juščenko pobijedio prema izlaznim anketama, no nije pritom rečeno da su glasači koje se intervjuiralo na izlazu iz birališta ljudi koje je platila organizacija Freedom House iz Washingtona. Prema pouzdanim izvorima, oni su podučili i platili oko tisuću glasača da naglas obznane vodstvo Juščenka za 11%, a te su tvrdnje pokrenule masu koja je uzvikivala da je riječ o prevari. Na čelu Freedom Housea trenutno je bivši ravnatelj CIA-e i neokonzervativac, admiral James Woolsey (koji je Bushov rat protiv terorizma nazvao Četvrtim svjetskim ratom), a u odboru Freedom Housea sjedi nitko drugi do Zbigniew Brzezinski  Teško da je to nepristrana organizacija za ljudska prava“, zaključuje Engdahl.

Takvi „demokratski izbori“, nažalost, bili su, pored ostalog, jedno od opravdanja za brutalnu agresiju Rusije na Ukrajinu 2022. godine.

„Demokratska revolucija“ na Jelačić placu

Sve te „revolucije“ odvijale su se po modelu koji je, izgleda,  najprije izvježban na  zagrebačkom Jelačić placu 21.studenog 1996. godine Tada su organizirane demonstracije na kojima se (kao „fol“) demonstriralo protiv ukidanja Radija 101 (koji uopće nije bio ukinut, jer prijedlog nije izglasan), a u stvarnosti se htjela srušiti legalna i na demokratskim izborima izabrana vlast u Hrvatskoj. I to dok je Predsjednik Tuđman bio na liječenju u Americi. Jedan od organizatora demonstracija, Ivan Zvonimir Čičak naknadno se „hvalio“ da su stalno prije demonstracija išli na instrukcije u Američko veleposlanstvo.

Prosvjed na Jelačićevom trgu 21.11.1996.

(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/20-godina-od-prosvjeda-protiv-gasenja-radija-101-ivan-jarnjak-da-sam-slusao-tudmana-na-ulicama-bi-bilo-mrtvih-i-ranjenih-5286439)

Desetljećima poslije toga su mediji stvarali sliku „pravednog bunta naroda protiv omraženog diktatora“. Međutim, vrijeme ide i istina polako izlazi na vidjelo. Taj prosvjed je prikazan i opisan u dokumentarnoj TV seriji „Predsjednik“ snimljenoj u povodu 20. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana. Autori dokumentarne serije su Gordan Malić i MIljenko Manjkas, Premijerno je prikazana od 20. siječnja do 23. ožujka 2020. na HRT - HTV 1, ponedjeljkom u 20:05. sati, a u kolovozu 2020. godine serija je reprizirana. Odmah su neki lijevi kolumnisti i povjesničari koji ne mogu smisliti ni Predsjednika Tuđmana niti hrvatsku državu napali autora serije.  Gordan Malić koji sigurno nije desničar, odgovorio im je 10.8.2020. godine  na svojem Facebook stranici:

            „Bilo je jasno da se ne radi o kritikama, nego o političkim očitovanjima…. Historiografska scena uglavnom je politizirana i podijeljena. Kao i u blogerskoj zajednici tu se ne živi od istraživanja i stručnih rasprava, nego kroz neprekidni javni angažman vodećih opinion makera. A oni se ni na minut nisu u stanju odvojiti od zadanih polazišta i osobnih mišljenja koja su kao i... novinski papir, prisutna na svakom otpadu….

       Kraj ere Tuđmanizma po mnogima počinje 1996. godine velikim prosvjedom potpore Radiju 101. I najavom smrtne bolesti predsjednika Tuđmana. Tim je događajima posvećen veći dio prve epizode. Za mene, kao istraživača, to je godina stvaranja tzv. duboke države u Hrvata, koja je upravljala posttuđmanovskim razdobljem, praktično sve do današnjih dana. Duboku državu kolokvijalno zovemo i "državom bez države" jer se pojavljuje iza kulisa, u nevidljivim slojevima upravljanja i odlučivanja, a zbog kojih mnogi događaji, pa i oni krajnje transparentni (građanski prosvjedi, revolucije) nose svoju nevidljivu agendu. Nažalost, i kod nas vlada pravilo da se dubokom državom najčešće bave komentatori i novinarski fantasti, teoretičari zavjere i obične lijenčine. Zbivanja oko Radija 101 nudila su više slojeva nego što sam ih uspio prikazati u prvoj epizodi serijala, i daleko više nego u basni o veseloj revoluciji i zlom diktatoru, koju je 2007. snimio Vinko Brešan ('Dan Nezavisnosti').

……U tom razdoblju HDZ odbija produžiti koncesiju za emitiranje redakciji 101-ice, čija je popularnost rasla. Na natječaju se pojavljuju još dva ponuđača, a pobjeđuje Globus 101 u vlasništvu Ninoslava Pavića, za kojeg glasa HDZ-ovska većina u Vijeću za elektroničke medije. Redakcija Stojedinice ne priznaje poraz, već organizira antihadezeovske prosvjede u kojima sudjeluje 100 tisuća Zagrepčana. N. Pavić se povlači i koncesija ostaje u vlasništvu redakcije Radija 101. Dakle, kad nisu radili za HDZ, petljali su s SDP-om koji ih je, naposljetku, nagradio i dionicama.

Budući da većina SDP-ovih akvizicija i nije predviđena za opstanak na tržištu, radio je propao nedugo nakon Tuđmanove smrti, a dvije vedete lipanjskih prosvjeda, Zrinka Bardić i Zrinka Vrabec Mojzeš, uhljebljuju se u uredu SDP-ovih premijera i predsjednika. Tamo, prirodno, nastavljaju s PR-om koji je osnovni produkt svih drugorazrednih novinara s aktivističkom agendom...

…….To je, ukratko, priča o Stojedinici. Novinarstvo ih nikad nije zanimalo, producirali su glazbu i neku bezveznu političku satiru s kreštanjem i cerekanjem na maksimumu decibela. 

Budući da javnom percepcijom najčešće upravljaju naša privatna povijest i emocije, svi ti sporazumi, pregovori i potpisi koji doista određuju našu budućnost, padaju u zaborav pred jednim izljevom nezadovoljstva, i danom kada je ljevica napokon dobila pravo gromoglasja na najvećem zagrebačkom trgu. Iduće godine Tuđman je predsjedničke izbore dobio u prvom krugu, sa 61 posto glasova i u grob otišao nepobijeđen.

Priča o dubokoj državi bila bi nedovršena da u njoj nema stranog diplomate koji organizira prevrat, financira novinare i ujedinjuje oporbu. U prvoj epizodi o tome ispovijeda američki veleposlanik William Montgomery….

……Od tada, sve do novijih dana, Pavićeva izdanja predstavljaju sinonim duboke države.“ 

(Izvor: https://direktno.hr/...)

Kako se ocjenjuje demokracija

Jeljcin kao oličenje demokracije

Prava slika odnosa Zapada prema demokraciji mogla se vidjeti kroz način kako Zapad gleda na demokraciju u Rusiji. Za Amerikance je Boris Jeljcin koji je razorio Rusiju, stvorio oligarhe koji su uništili gospodarstvo i milijarde dolara spremili u američke banke, bio oličenje demokracije.

O tome je napisano već mnogo knjiga, pa sada mogu citirati nekoliko rečenica iz knjige „Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu[5]“, Fareeda Zakarie, objavljene kod nas 2012. godine,.

„Amerika se postavlja kao svjetski moralni arbitar, ona izriče sudove o vrlinama svih drugih režima, ona ostatku svijeta govori jesu li dobri ili zli….Amerika sebe izdvaja. Stoga je rascjep između  onoga što kaže i onoga što čini zasljepljujuće očevidan – a za većinu nas i krajnje iritantan…..

        …..Po Cheneyjevoj priči Rusija je tijekom 1990-tih bila cvatuća demokracija, ali se posljednjih godina pretvorila u mračnu diktaturu gdje ljudi žive u strahu. Koreći Vladimira Putina, Cheney[6] (potpredsjednik SAD) vjeruje da govori u ime ruskih masa. Da je Cheney uradio svoju domaću zadaću i pogledao u nekoliko ispitivanja javnog mnijenja, koja su u Rusiji sveobuhvatna i pouzdana, otkrio bi da Putin za najvećeg dijela svoje vladavine uživa visok stupanj odobravanja, često blizu 75%.

     Većina Rusa drukčije vidi noviju povijest. Rusije iz 1990-tih sjećaju se kao zemlje nestabilnosti, bezakonja i razbojništva. Vjeruju da je Boris Jeljcin doveo zemlju u bankrot, predao njeno bogatstvo svojim pajdašima i većinu vremena provodio pijan i nesposoban funkcionirati. …S druge strane Rusi vide Putina kao nekoga tko je obnovio poredak, oživio rast i ponovno potvrdio nacionalni ponos.“

To je jedan od razloga da Rusi i dalje, nakon brutalne agresije Rusije na Ukrajinu u kojoj je desetke tisuća mladih Rusa izgubilo život, podržavaju u velikom postotku Putina.

Indija, najveća demokracija na svijetu

Na sličan, „objektivan“  način Zapadni svijet, posebno Britanci ocjenjuju demokraciju u Indiji. I o tome Fareed Zakaria piše.

„Na nekim mjestima, kao što je Srednja Azija, izbori su popločali put diktaturama. U drugima su pogoršali sukobe raznih skupina i etničke napetosti……

U raspravama o demokraciji Indija zauzima posvećeno mjesto. Unatoč svojem očajnom siromaštvu, ona ima funkcionalnu demokraciju od 1947. godine. Kad god netko želi dokazati kako nije nužno postići ekonomsku razvijenost da bi se uspostavila demokracija, kao jedini primjer rabi se Indija. Mnoge od tih pohvala su opravdane. Indija je istinski slobodno i nesputano društvo.

Bez Britanaca i bez Kongresne partije teško je zamisliti indijsku demokraciju…Prvi indijski premijer Nehru, jednom je sebe opisao kao „posljednjeg Engleza na vlasti u Indiji“….. njegov je svjetonazor bio svjetonazor lijevog britanskog intelektualca oko 1940…………

Indijsku su politiku ( sada) preobrazili  obuhvatna korupcija i neuvažavanje vladavine prava. Pogledajmo Utar Pradeš (UP), najveću indijsku državu, političku bazu Nehrua i ostalih velikana Kongresne partije… Tamošnji politički sistem može se opisati samo kao „Banditsku demokraciju“. Svake godine se vara na izborima, u glasačke kutije se ubacuju lažni listići…..Taj je proces najnižu točku dosegnuo u studenome 1997., kada je premijer Utar Pradeša osigurao parlamentarnu većinu stvorivši kabinet od 93 ministra, kako bi svi zastupnici koji promijene stranačku pripadnost i podrže ga mogli biti imenovani vladinim dužnosnicima. Novi ministri imali su šaroliku prošlost; njih 19 imalo je dokumentiranu kriminalnu prošlost (pritom ne mislim na kazne zbog prebrze vožnje), Ministar znanosti i tehnologije Hari Shankar Tiwari, na primjer, imao je policijski dosje koji ga označava kao osumnjičenika za devet ubojstava, deset pokušaja ubojstava, tri pljačke i tri otmice. Ministra za provedbu programa (što god to značilo) Raghuraj Pratap Singh bio je pod istragom za dva ubojstva, tri pokušaja ubojstva i nekoliko otmica (sveukupno 25 zločina)……….

Policijska dokumentacija pokazuje da (još jedan Pratap Singh) ubija svoje protivnike, organizira otmice radi otkupa i bavi se razbojstvima. Ali to nikada nije omelo kretanje njegove karijere uzlaznom putanjom. Bile su mu jedva 24 godine, kada se 1993. natjecao na prvim svojim izborima i pobijedio.

To je zbilja demokracije u Indiji. A ipak većina na Zapadu to ne želi pobliže istražiti. Radije romantično govorimo o ljepoti Indijaca i Indijki koji glasuju i o radosti najveće demokracije na svijetu.“

Opa, kaj je sada to?

U zadnje vrijeme, nakon Brexita mnogi zapadni „mudraci“, intelektualci i novinari kritiziraju demokraciju i ljute se što je netko omogućio „neinformiranim i neobrazovanim“ ljudima, a posebno umirovljenicima  da donose tako važne odluke, važne za budućnost jednog naroda.

Opa, kaj je sada to?

Kada se „demokratskim“ gibanjima masa na ulici i na trgovima ruše vlade u pojedinim državama u Africi, Istočnoj Europi, to je super, to je demokracija. Ali kada vam to dođe u vlastito dvorište, onda je demokracija opasna.

I Wiston Churchill nije imao visoko mišljenje o demokraciji, ali nije znao čime ju može zamijeniti, a da ne bude diktatura.

Apsolutizam (prosvjećeni), diktature i industrijski razvoj

Za mnoge je idealno rješenje  „prosvijećeni apsolutizam“, u kome „mudar, prosvijećeni, dobar i plemenit diktator donosi mudre odluke za dobrobit svog naroda i to sve brzo i učinkovito realizira bez birokratskih i ostalih komplikacija.“

Jedini je problem, što prosvijećeni diktator u većini slučajeva jako brzo prestane biti prosvijećen i brzo postaje običan diktator i ponaša se kao najgori diktator.

Zanimljive primjere o vezi industrijskog razvoja i raznih diktatura iznosi Niall Ferguson u knjizi „Civilizacija – Zapad i ostali“, objavljenoj 2012, kod nas. On piše:

       „Valja istaknuti da gotovo ni jedan od „azijskih tigrova“ koji je slijedio primjer Japana, industrijalizirajući se putem izvoza dobara kao što je pamučna roba, nije to učinio uz pomoć demokratskih institucija. Južnom Korejom kroz njezinu su industrijsku revoluciju upravljali generali Park Chung-Hee (1960.-79.) i Chun Doo-hwan (1980.-87.), dok su Lee Kuan Yew u Singapuru i Suharto u Indoneziji bili zapravo apsolutisti (prvi prosvijećen), a monopolističke stranke vladale su na Tajvanu i u Japanu. Hong Kong ostao je do 1997. britanskom kolonijom. Ipak, u svakom slučaju gospodarski uspjeh bio je nakon stanovitog zakašnjenja popraćen demokratizacijom.“ 

Singapurski prosvijećeni apsolutist

Zanimljiv je slučaj singapurskog „apsolutiste“ Lee Kuan Yewa (1923-2015.). LKY, kako su ga nazivali, bio je prvi Premijer Singapura kojim je vladao tri desetljeća. Leeja smatraju ocem i osnivačem nacije. Pod njegovim vodstvom je ta mala zemlja, po broju stanovnika slična Hrvatskoj,  u jednoj generaciji prešla iz „trećeg svijeta u prvi svijet“. . Leejeva vladavina je kritizirana zbog ograničavanja civilnih sloboda (javni prosvjedi i sloboda medija) i donošenja mjera protiv političkih protivnika. On je tvrdio da su takve mjere bitne za političku stabilnost, što je zajedno s vladavinom prava neophodno za gospodarski napredak.

Rezultati njegova vodstva, „diktature“,  spektakularni su. Današnji je BDP Singapura, s više od 50.000 dolara per capita, jedan od najvećih na svijetu. U samo jednoj generaciji, Singapur je pretvorio iz siromašne, malarijom pogođene naseobine u financijsko, tehnološko i intelektualno središte Azije.

Hrvatska od Singapura i od „apsolutiste“ Lee Kuan Yewa može mnogo naučiti.

Lee je bio čvrsto uvjeren da mala država ne može opstati niti prosperirati ako ima nesposobnu i korumpiranu vlast. Kako bi eliminirao korupciju, ali i privukao najbolje kandidate u državnu službu, odlučio ih je izdašno platiti. Za one koji bi bili uhvaćeni u koruptivnim radnjama, Leeov sustav predvidio je stroge kazne.

Osnovna načela vladanja su mu se temeljila na „meritokraciji“, vladavini temeljenoj na izboru ljudi prema njihovim sposobnostima i „multirasnom konceptu.

Meritokracija je oblik vlasti u kojem se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju sposobnosti i zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširem smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

U nedostatku zajedničke kulture stvorio je novi nacionalni identitet, pri čemu su veliku ulogu kao čimbenici integracije imali obrazovni sustav i novoosnovane vojne snage čiju obuku svaki mladi Singapurac mora proći.

Više o Lee Kuan Yewu možemo saznati iz njegove knjige „Pogled jednog čovjeka na svijet“, koju je napisao pred kraj svog života. Objavljena je kod nas 2016. godine.

Za vrijeme njegove vladavine Singapurom je vladala jedna partija, PAP (The People's Action  Party) koja je uvijek osvajala gotovo sva mjesta u Parlamentu. U svojoj knjizi LKY to objašnjava:

         „Ipak, moguće je da će jednog dana mlađi Singapurci, usprkos najozbiljnijem trudu PAP-a, htjeti ne samo više političkog utjecaja, nego potpuni dvostranački sustav. Oni imaju pravo izbora.

         …..najveći problem s dvostranačkim sustavom – kada se jednog dana uvede – taj što se najbolji ljudi neće htjeti baviti politikom. Biti izabran, riskantan je posao. Predizborne kampanje također će obično postati nepotrebno necivilizirane, pa i maliciozne. Ako ste daroviti i napredujete u karijeri, zašto staviti toliko toga na kocku – ne samo vlastite interese nego i interese obitelji-kandidirajući se na izborima? Vjerojatno ćete radije ostati izvan te kuhinje i u svom udobnom životu.

Ako Singapur da vlast mediokritetima, propast će i postati mediokritetski grad.

        Ako pogledate druge zemlje u kojima već postoji dvostranački sustav doći ćete do istog zaključka. Ako u Velikoj Britaniji pogledate najbolje diplomante s Oxforda i Cambridgea i pratite njihovu karijeru, vidjeti ćete da ti ljudi ne završavaju u politici nego u bankarstvu, financijama i profesionalnom životu. Ljudi u prvim redovima u parlamentu (članovi vlade ili vlade u sjeni) često ne potječu iz redova najboljih… Iste sile djeluju i u Americi.

       …No razlika između Singapura i tih zemalja – tj. Amerike i Velike Britanije – u tome je što će se one i dalje uspješno razvijati usprkos prosječnoj vladi, ali mi nećemo. Ova je mala zemlja bez prirodnih resurs i usred povijesno eksplozivne regije. Ovdje je potrebna posebna sposobnost vođenja.“

U knjizi je objavljen i razgovor koji su Lee Kuan Yew i Helmut Schmidt, (kancelar Zapadne Njemačke od 1974 do 1982., vodili u svibnju 2012. godine:

LKY: Da biste bili vođa morate prihvatiti činjenicu da se drugi ljudi obogate zato što vi dobro vladate. Jednom sam to rekao partijskom sekretaru Shenzhena. Rekao sam: „Kreirajte sustav u kojem će drugi moći zarađivati i obogatiti se. A vi ćete ostati pošteni dužnosnik i razmjerno siromašni“. Ne znam je li poslušao moj savjet.

LKY: Da, ali ja imam koristi od useljeničkog društva. Ono je plastično i nema drevnu povijest, drevna neprijateljstva i drevne mržnje. Dao sam im zajedničku platformu na engleskom jeziku, ravnopravno natjecanje, imenovanje svakog prema zaslugama bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, kulturu. To je pridonijelo nacionalnoj solidarnosti.

Lee Kuan Yew

(izvor slike: http://www.cctv-america.com/2015/03/22/singapores-founding-pm-lee-kuan-yew-dies-at-91)

Kina, brzi razvoj bez demokracije i bez liberalnog kapitalizma

Današnji svijet, političari i mediji impresionirani su velikim napretkom i brzim gospodarskim rastom Kine u odnosu na ne tako davno vrijeme kada je Kina bila siromašna zemlja i kada je u nekim kineskim krajevima još vladala glad.  Međutim, u svim tim analizama i razmatranjima preskače se činjenica da Kina taj streloviti napredak nije ostvarila uvođenjem demokracije, već uz „potpunu kontrolu Komunističke partije u kapitalističkom gospodarstvu“. Kombinirali su „divlji kapitalizam“ kakav na Zapadu više ne postoji i „komunističku diktaturu“ kakva u Europi više nije postojala u 1980-im godinama. Sve je to ostvareno uz „dogovor“  između partijskih vođa i naroda: „Mi ćemo vam omogućiti bolji život-vi ćete slušati naše naredbe“. O tome  piše Tim Marshall u knjizi „U okovima geografije – Deset zemljovida koji govore sve što morate znati o globalnoj politici“, objavljenoj kod nas 2018. godine:

      „Maovi nasljednici pokušali su pretvoriti njegov Dugi marš prema pobjedi u gospodarski marš prema prosperitetu. Početkom 1980-ih kineski čelnik Deng Xiaoping skovao je termin „socijalizam  s kineskim obilježjima“, koji bismo mogli protumačiti kao „potpunu kontrolu Komunističke partije u kapitalističkom gospodarstvu“. Kina se pretvorila u veliku trgovačku silu i vojnog diva u usponu. Do kraja 1990-ih oporavila se od šoka masakra na Tiananmenu 1989., povratila je Hong Kong i Macao, prvi od Britanaca, drugi od Portugalaca, te se mogla osvrnuti diljem granica, procijeniti koliko je sigurna i unaprijed planirati veliki izlazak u svijet.

        …… Oba teritorija (Tibet i Xinjiang) su tampon-zone, jedan je važan kopneni trgovački put i – što je ključno – oba nude tržišta (premda ograničenih prihoda) za gospodarstvo koje mora nastaviti proizvoditi i prodavati robu želi li nastaviti rasti i spriječiti masovnu nezaposlenost. Ako u tome ne uspije, vjerojatno bi izbili sveobuhvatni građanski neredi koji bi mogli ugroziti kontrolu Komunističke partije i jedinstvo Kine.

        Zbog sličnih razloga Partija se opire demokraciji i pravima pojedinaca. Kad bi stanovništvo dobilo slobodno pravo glasa, možda bi se počelo narušavati jedinstvo Hana ili bi se, što je izglednije, dogodio sukob između seoskih i gradskih područja. … za Peking su jedinstvo  i gospodarski napredak daleko važniji prioriteti od demokratskih načela.

            Kinezi društvo doživljavaju mnogo drugačije od Zapada. Zapadnjački način razmišljanja prožet je pravima pojedinaca; kineski način razmišljanja više cijeni kolektivno od individualnoga. Ono što su za Zapad prava čovjeka, za kineske vođe su opasne teorije koje ugrožavaju većinu, a većina stanovništva prihvaća da je, u najmanju ruku, proširena obitelj ispred pojedinaca.

        ….., ali imao sam čast da mi (kineski veleposlanik) održi ozbiljno predavanje o tome kako bi nametanje „onog što vi nazivate ljudskim pravima“ u Kini uzrokovalo sveopće nasilje i smrt, a zatim me upitao: 'Zašto vi mislite da bi vaše vrijednosti funkcionirale u kulturi koju ne razumijete?'

            Dogovor između partijskih vođa i naroda sada već naraštajima glasi: „Mi ćemo vam omogućiti bolji život-vi ćete slušati naše naredbe“. Sve dok gospodarstvo raste, veličanstvena pogodba mogla bi se održati. Ako se rast zaustavi ili krene unatrag, dogovor otpada. Trenutačna razina prosvjeda i bijesa protiv korupcije i neučinkovitosti dokazuju što bi se dogodilo da dogovor otpadne.

            Drugi rastući problem za Partiju sposobnost je prehrane stanovništva. Prema Ministarstvu poljoprivrede, više od 40 posto obradive zemlje sada je ili onečišćeno ili se površinski sloj tla smanjuje.

            Kina je zaglavila u kvaki 22. Dok se modernizira i podiže životni standard mora nastaviti s industrijalizacijom, ali isti proces ugrožava proizvodnju hrane. Ako ne riješi problem, bit će nemira.“

Fenomenom Kine i njezinim brzim rastom bavi se i Michael Pillburry u knjizi  „Stogodišnji maraton – Tajni plan Kine kako da nadmaši Sjedinjene države i postane glavna svjetska sila“, objavljenoj kod nas 2018. Ističe da svoj brzi razvoj Kina ne zahvaljuje uvođenju ni demokracije niti liberalnog kapitalizma. Kina radi sve suprotno od onoga što zapadni ekonomisti preporučaju bivšim komunističkim zemljama koje su 1990-ih godina rušile komunizam i htjele ga zamijeniti kapitalizmom. Pillbury  piše:

       „Kina se u prošlih trideset godina jest promijenila, ali se njezin politički sustav nije razvio u smjeru koji su pobornici te suradnje predviđali. Aaron Friedberg sa Sveučilišta Princenton zamijetio je da bi Komunistička partija umjesto da nestane, mogla poživjeti još desetljećima. …Autor James Mann koji je više od trideset godina izvještavao iz Kine ističe da da bi se – kako ga on naziva „utješni scenarij“, prema kojem bi Kina trebala glatko ukliznuti u liberalnu demokraciju, mogao pokazati pukom maštarijom. Za dvadeset ili trideset godina, upozorava, Kina će vjerojatno biti kudikamo bogatija i jača nego danas, ali možda još uvijek pod komunističkom diktaturom koja će ostati „neprijateljska prema disidentima i organiziranoj političkoj oporbi“, sklona represivnim režimima u svijetu i oštro suprotstavljena Sjedinjenim Američkim Državama….

     …. Kineski odlučan zaokret prema modernizaciji od 1978. uz pomoć Svjetske banke i drugih zapadnih institucija polučio je zamjetan uspjeh. Kina doživljava zamjetan gospodarski procvat već više od tri desetljeća. Unatoč manjim kolebanjima u tom razdoblju njeno je gospodarstvo jačalo trostruko brže od uobičajenog prosjeka. Od 2001. postotak rasta iznosio je 10,1. Nominalni joj je BND 1980. bio oko 70 milijardi američkih dolara. Godine 2011. dosegnuo je više od 7 bilijuna. Godine 1980. još je uvijek gospodarski zaostala, sada je drugo svjetsko gospodarstvo ispred kojeg su jedino Sjedinjene Države. Oko 95 kineskih tvrtki pojavilo se 2014. na popisu Fortuna Globalovih 500. I pet od njih su u prvih pedeset. A 2000. ondje nije bilo ni jedne. ….

      …..Kina je 1950-ih bila među najsiromašnijim državama u svijetu. Njezin BDP po glavi stanovnika  bio je manji od onog u Europi i SAD-u početnoj fazi industrijalizacije 1920-ih. Još 1975. kineski dohodak po glavi stanovnika bo je među najmanjima u svijetu. Međutim, za nekoliko desetljeća stanje kineskog gospodarstva se nevjerojatno poboljšalo. Kineski rast se ubrzo razmahao pet puta brže nego u SAD-u.

     …Ukratko, pravo je gospodarsko čudo, a Zapad-zajedno sa Sjedinjenim Državama-itekako je za to odgovoran. Mediji i politički komentatori hvalili su njen zaokret prema kapitalizmu i ekonomiji slobodnog tržišta-iako je Kina postupala manje-više suprotno. Još je 2014. pola kineskog gospodarstva bilo u rukama države, desetljećima nakon laži o dolasku kapitalizma.

     .. No nisu reforme najviše ubrzale kineski rast, nego predano subvencioniranje državnih tvrtki (SOE, State Owned Enterprise). …Unatoč svojoj nedjelotvornosti uspješno su potkopali zapadne suparnike i pomogle pogurati nacionalni gospodarski uspon…

     … Kineska državna poduzeća radije služe državnim ciljevima nego tržišnim potrebama. Primjerice, ako kineska tvrtka dobije direktivu da eksploatira rudnike u Afganistanu ili Angoli radi proširivanja kineskog političkog otiska, ona će to učiniti, makar i po cijenu gubitka….

         ……Kad se radi o trgovini i razvoju, Amerika gubi od Kine, a razlog je jednostavan: Kina vara. Krade tehnologiju, promiče svoje monopole i nepošteno podupire svoje državne tvrtke protiv strane konkurencije….Ključni element uspješne kineske strategije rasta je priskrbljivanje inozemne znanosti i tehnologije, često nezakonitim sredstvima. U tamošnjim krivotvoriteljskim tvornicama zna raditi i do petnaestak  tisuća radnika. Ciljevi kineske nacionalne razvojne politike opravdavaju krađu autorskih prava pa se njome bavi ogroman broj kineskih poduzetnika i vladinih tijela….“ 

Rasprave o demokraciji

U četvrtak, 27. listopada  2016. prisustvovao sam raspravi sa zanimljivom temom pod nazivom „Što se događa s demokracijom?“. To je bila peta iz niza rasprava o aktualnom temama koje organizira Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja u svojoj novoj zgradi u Zagrebu. Temu je uvodno predstavilo dvoje mladih znanstvenika s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Privukla me je tema, naslov teme i uvodni tekst na Pozivu u kojem je pisalo:

       „Hrvatska je ove godine iskusila pad vlade, nova vlada nedavno je izglasana u Saboru, a u Sjedinjenim Državama početkom studenoga bit će održani predsjednički izbori. Kako su protekli i kako teku ti procesi? Ostvaruju li očekivanja njihovih sudionika? Nisu to samo građani i stranke, nego svoj utjecaj nastoje ostvariti i različite formalne i neformalne asocijacije, a i posrednici, ne samo tradicionalni nego i novi mediji, koji i sami neskriveno promoviraju svoj interes. 

       Nisu li demokratski teoretičari, usprkos brojnim empirijskim istraživanjima koji dokazuju suprotno, predugo inzistirali na ideji da su birači u stanju utjecati bilo na izbor vladinih politika ili barem na izborima kazniti neuspješne političare?

       Nije li već predugo propisivana terapija za bolesti demokracije bila „više demokracije“, iako je od nje pacijentu bilo samo gore? 

      U izlaganju će biti najviše govora o jazu između demokratskih ideala i demokratske realnosti i mogućnostima i izgledima da se taj jaz prebrodi.“  

Tribinu koja  je bila prilično popunjena, moderirao je novinar Željko Ivanković.

Procijenio sam da su prisutni u najvećem broju bili politolozi, a zatim sociolozi. Bio je i jedan inženjer (moja malenkost). Nekada sam se na takvim temama javljao za diskusiju, ali sam  s time prestao. Za njih osobe koje ne dolaze iz njihovog uskog kruga kao da dolaze iz „druge galaksije“.

Uvijek sam smatrao da je u raspravama nužan pluralizam mišljenja, da su suprotna stajališta dobrodošla i uvijek sam uživao u raspravama s ljudima slobodnog duha s kojima se ne slažem. Ali sam se s vremenom uvjerio da postoje intelektualni rezervati u kojima su sakupljeni ljudi istih struka, istih svjetonazora i istih načina razmišljanja. I diskutiraju samo unutar svojih usvojenih matrica unutar kojih se svi više-manje slažu. A na taj način govore i  o demokraciji.

Kao konzument demokracije i demokratskih procesa, a ne politološki stručnjak,  bio sam na kraju žalostan i neugodno iznenađen, po mom mišljenju, niskom znanstvenom razinom rasprave. Mladi znanstvenici su cijelo svoje predavanje, a nakon toga i sudjelovanje u raspravi sveli na citiranje različitih knjiga većinom američkih autora.

To je nevjerojatno. Živimo, a i oni s nama, u nevjerojatno turbulentnom vremenu, oko nas se odvijaju nevjerojatno zanimljivi procesi, a oni umjesto da urone u život i proučavaju ga, glavu su uronili u strane knjige i izgleda niti ne gledaju kroz prozor. 

Svoje saznanje zbivanjima i procesima u našem društvu oni, ali i većina diskutanata, stječu čitajući novine, gledajući TV ili surfajući po portalima. A istraživanja u društvu svode na pitanja koja su npr. u jednom projektu  postavili nekolicini građana Karlovca. 

Osim toga, kao da cijelo svoje saznanje o demokraciji crpe samo iz demokratske prakse SAD. A mene bi osobno više zanimala i mnogo mi je bliža demokratska praksa i tradicija Austrije, Danske, Latvije i Islanda.

Zanimljiva je i još nešto.

Utjecaj medija na demokratske procese je spominjan onako usput, više kroz prizmu utjecaja kapitala na medije. Kao da u dvorani većina ljudi, znanstvenika, profesora  i bivših dekana  nije bila s Fakulteta političkih znanosti koji obrazuju i direktno oblikuju mlade novinare. I direktno su odgovorni za to što su naši novinari takvi kakvi su, oblikovani da agresivno zastupaju samo jedan svjetonazor i da pluralizam, poštovanje različitosti i samu suštinu demokraciju ne razumiju.

Programiranje istine, informacije i dezinformacije, događaj i nedogađaj

U starom obrazovnom sustavu, kako god je bio manjkav, odgajani smo da vjerujemo u znanje, argumente i tražimo istinite informacije, bez obzira što smo svakodnevno u komunističkom sustavu bivali obasipanih lavinama lažnih istina i lažnih informacija. U današnje vrijeme još više su prisutne netočne informacije, iskrivljeno znanje i manipulacija informacijama da se postignu određeni ciljevi. Dok se u vrijeme komunizma tome nismo čudili i sve službene informacije primali sa skepsom, kada se to događa u demokratskom društvu koje smo idealizirali,  to izaziva jedan oblik šoka. O tome piše prof.dr. sc. Miroslav Tuđman u knjizi „Programiranje istine“.

Prof.dr.sc. Miroslav Tuđman

(Izvor slike: https://www.057info.hr/...)

             „Informacija je postala ključni instrument nacionalne moći. Zato najmoćnije zemlje razvijaju nacionalne strategije da bi osigurale svoj informacijski prostor. Zemlje koje imaju dominaciju u informacijskom prostoru-vladaju svijetom. U industrijsko doba zemlje koje su imale prevlast na moru i zraku vladale su svijetom. U informacijsko doba pak vrijedi: zemlje koje dominiraju informacijskim prostorom imaju potpunu prevlast u svijetu. Zato je u informacijsko doba informacijski prostor postao bojišnicom, tj. prostorom u kojem se informacijama ratuje za prevlast i dominaciju……

            Javna diplomacija postala je javna doktrina velesila u međunarodnim odnosima, tj. odnosima među državama. Ta doktrina obuhvaća „legalizaciju“ uporabe medija, agencija za odnose s javnošću, nevladinih organizacija, Pool agencija, razmjene stručnjaka, itd, a cilj je da se „privole“ strane javnosti i strani političari da se ponašaju i donose odluke na vlastitu štetu. Strateški je cilj javne diplomacije osigurati informacijsku superiornost i dominaciju informacija akterima koji imaju i žele imati međunarodni utjecaj i dominaciju ……

             Vijesti o događajima proizvode se u informacijskom prostoru…..Nedogađaj nije nastao spontano, on je planiran i plasiran. Nedogađaj je plasiran za neposredne svrhe prikaza i reproduciranja. Manje je važno je li događaj stvaran, već je presudno je li vijest svrhovita…..U proizvodnji pseudodogađaja najveći je problem prikazati dezinformaciju vjerodostojnom. Da bi dezinformacija bila prihvatljiva ciljanoj publici plasira se putem agenata-utjecaja te učestalim ponavljanjem….Vjerodostojnost dezinformacija pak prvenstveno ovisi o metodama i tehnikama učestalosti njezine prezentacije u medijima.“

Profesor Tuđman u knjizi detaljno na znanstveni način s mnogo primjera analizira stvaranje i plasiranje dezinformacija o Domovinskom ratu i tijekom zadnjih 30 godina koje su imale za cilj stvaranje negativne slike o Predsjedniku Tuđmanu i o cijelom procesu stvaranja Republike Hrvatske.

Tvornice laži o Domovinskom ratu

Kao što se u javnosti stvara izopačena, pozitiva slika o komunizmu kojem se  tepa da je to „antifašizam“ tako se s puno strasti i histerije stvara negativna slika Domovinskog rata i samog stvaranja hrvatske države. Dok se stvarala hrvatska država i borila u Domovinskom ratu za opstanak kroz medije su se plasirale laži i razne konstrukcije kojima se manipuliralo javnim mnijenjem. Zato je vrlo važno da je u lipnju 2019. godine

izašla  knjiga „U zasjedi dezinformacija“, s podnaslovom „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“,  autora dr. sc. Romana Domovića. Izdavač je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Riječ je o proširenoj doktorskoj disertaciji, odnosno znanstvenoj studiji iz 2015. godine koja je nastala na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata. Roman Domović je predavač na informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, doktor je informacijskih i komunikacijskih znanosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2015. godine na temu “Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.“

Autor u knjizi analizira primjere medijskih slučajeva za koje se može zaključiti da predstavljaju informacijske operacije ili specijalne operacije tzv. „specijalnog rata“, odnosno upravljanje percepcijom, kojima se želi zlonamjerno utjecati na javno znanje o Domovinskom ratu. U okviru tih primjera obrađene teme su: teza o prodaji/izdaji Vukovara, mit o 200 obitelji, Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu, teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH, mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ, teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni te Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Zanimljivo je doznati o ulogama poznatih osoba, kao što su  dr. Slaven Letica, dr. Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak i drugi iz javnog života u tom specijalnom ratu.   

Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima.

Autor knjige „U zasjedi dezinformacija“, dr.sc. Roman  Domović novinaru Davoru Ivankoviću u intervjuu objavljenom 22. svibnja 2017. godine u Večernjem listu je rekao:

         „Meni je nevjerojatno da su stajališta tih domaćih krugova komplementarna stajalištima onih koji su nas htjeli uništiti. Ne mogu shvatiti koji je poriv tih ljudi, koji im je interes da lažno optužuju vlastitu državu, falsificiraju događaje naše povijesti i zauzimaju stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne. I to su ljudi koji postaju predsjednici, saborski zastupnici, premijeri, ugledni i stalni politički komentatori, itd.,

          Cjelovit uvid u autentično gradivo iz tog arhiva otkriva da su se u svrhu detuđmanizacije godinama sustavno i selektivno izdvajali određeni dokumenti iz kojih bi se onda još vadili fragmenti izdvojeni iz konteksta. Tako bi se stvarale lažne konstrukcije. Ako se to gradivo pogleda cjelovito i u stvarnom kontekstu, vidi se da mitovi koje smo spomenuli nemaju temelja. Riječ je o ideološkim iluzijama.“

Kada je knjiga 2019. godine izdana, uglavnom je u našoj javnosti prešućena.

Ipak, u veljači 2020. godine knjiga je predstavljena na tribini Hrvatskog slova. O knjizi su govorili dr.sc. Ivan Radoš i autor dr.sc. Roman Domović.

Tribina Hrvatskog slova 6. veljače 2020. godine.

Dr.sc. Roman Domović sjedi u sredini.

(Izvor slike: arhiva autora).

Tribina Hrvatskog slova 6. veljače 2020. godine.

Dr.sc. Roman Domović

(Izvor slike: arhiva autora).

Degenerirani politički sustavi ugrožavaju budućnost svijeta

Zanimljiv tekst o suvremenom stanju demokracije nakon pandemije i nakon Trumpova poraza na izborima objavio je 20. veljače 2021. godine Borislav Škegro na portalu www.direktno.hr:

        „Hrvatski politički sustav više ne može iznjedriti nijednu provedivu i dugoročno relevantnu ekonomsku reformu. No, ne mogu to ni onaj europski ni američki. Svi zajedno su ''napredovali'' do potpune sterilnosti i samodostatnosti. Nekolicina preostalih diktatora zadovoljno trlja ruke – nema ih više tko ugroziti izvana

         Pandemija je vrlo zorno pokazala kako već dulje vrijeme u naravi funkcioniraju stoljećima građeni i brušeni demokratski sustavi. Više se ne može skrivati ružna istina – tzv. demokratski politički sustavi ne mogu danas riješiti ni jedan ozbiljan svjetski problem, bez obzira na ishode izbora. Sustavi su problem, a ne konkretni ljudi na vrhovima. Ideje i konzistentni politički programi? Toga više nema, ni u tragovima.

       Ostala je samo besmislena borba za individualnu prepoznatljivost, u konkurenciji s milijardama novih poruka koje svake sekunde nastaju po bespućima interneta i globalnih medija. Izbore dobivaju samo oni koje se prepoznaje, pa makar i po dobru.

      Pratimo ovih dana američku političku scenu. Ono što vidimo jako je uznemirujuće. Najprije, u medijskom prostoru postoje dvije potpuno različite Amerike. Jednu prikazuje primjerice CNN, drugu, potpuno različitu, Fox News. Sve osim vremenske prognoze je crno-bijelo. Nevjerojatno je koliki je stupanj pristranosti i neobjektivnosti u bilo kojem prilogu. Vodeći novinari rigaju vatru i mržnju čim otvore usta. Laž je postala dominantno obilježje velike većine priloga. I politike!

       Za ilustraciju ovoga o čemu govorim, pogledajte sljedeći prilog u kojem Trumpov odvjetnik Michael van der Veen razgovara s novinarkom CBSN-a, nakon što je pobijedio u procesu opoziva tada već bivšeg predsjednika. Odvjetnik, koji ne ovisi o politici, iznosi vrlo teške optužbe na američke političare cijelog spektra. Jednako tako izravno optužuje navijački nastrojene medije. Iznosi konkretne primjere notornih laži izrečenih u ''hramu demokracije'', američkom Senatu. Namjerno konstruiranih laži kako bi se, u nedostatku dokaza, ipak osudilo bivšeg predsjednika za nešto što nije počinio.

      Van der Veen s neskrivenim gađenjem govori o svjesnim besramnim lažima političara na javnoj sceni, o pokvarenim neobjektivnim medijima ''krvoločnima radi gledanosti'', o izgubljenosti naroda sluđenog konstantnim huškanjem s jedne i druge strane političkog spektra. Političari uhvaćeni u laži ni ne pokušavaju se obraniti, znaju da će mediji lakoćom odvući pažnju na neke nove laži. Osim toga, u suvremenom svijetu laž ne nosi sa sobom nikakve sankcije, ni moralne, a kamoli pravne.

       Sustav koji počiva na lažima i na obračunima preko pristranih medija ne može iznjedriti ništa dobro koje bi se moglo održati. Takav sustav ne može provesti nijednu inicijativu koja bi mogla generirati negativne reakcije, makar i u malom dijelu biračkog tijela. Jer, bitni su samo sljedeći izbori! Kako u Americi, tako u Hrvatskoj.

      I lokalni izbori idu u dva kruga, pet stotina plus izbornih jedinica. Tisuće lista, desetine tisuća kandidata. Nema ni jednoga koji se neće zalagati za ''jačanje malog i srednjeg poduzetništva''. Nema nijednog koji ne podržava ''nultu stopu tolerancije korupcije''. I potpunu transparentnost financija.

       Kada završe lokalni izbori, počinje najuzbudljiviji dio. Formiranje koalicija! Čitaj, počinje žetva na poljima korupcije. Puta nekoliko stotina skupština i vijeća. Zatim dolazi najslađi dio – podjela plijena, kao jedini pravi smisao cijele serije izbora. Pored političkih funkcija, posebno su slatke one u državnim poduzećima, ustanovama i paradržavnim institucijama..“

Demon u demokraciji, Ludilo gomile i Rat protiv Zapada

Ryszard Legutko

U zadnjih nekolko godina  objavljeno je nekolko knjiga koje su veoma važne za  razumijevanje našeg današnjeg društva, zapravo zapadne civilizacije koja je zapala u ozbiljnu krizu. Jedna od njih je knjiga „Demon u demokraciji“, Ryszarda Legutka koju je izdala nakladnička kuća Verbum 2019. godine.  Knjiga je jako važna za nas, jer autor poljski disident iz vremena komunizma objašnjava nevjerojatnu činjenicu da zapadna liberalna demokracija poprima sve više značajke komunizma iz kojeg smo, nadali smo se, zauvijek izašli. Profesor Legutko nam razjašnjava jednu pojavu koja mi je bila neobjašnjiva početkom 1990-ih. Naime, mogli smo uočiti da zapadne kompanije koje su dolazile u Hrvatsku i osnivale svoje podružnice za menadžere vrlo često izabiru nekadašnje komuniste ili djecu iz poznatih komunističkih obitelji. Pitao sam se po kojoj logici je Microsoft za direktora svojeg poduzeća u Hrvatskoj izabrao jednog poznatog komunističkog dužnosnika, primatelja Titove štafete čak i krajem 1980-ih,  bez ikakvog informatičkog obrazovanja i iskustva.

Čitajući Legutkovu knjigu sve mi je postalo jasnije. Profesor Legutko sve piše na temelju poljskog iskustva, ali svi njegovi zaključci mogu se promijeniti i na Hrvatsku. Legutko je napisao:

        „Novonastala je poljska politička elita prigrlila komuniste sa zapanjujućom dobrodošlicom, djelomice, kako se tvrdilo, iz taktičkih razloga (kako velika skupina ljudi ne bi ostala izvan sustava), ali u nezanemarivu stupnju i iz ideoloških razloga; procijenilo se kako će uz određeno dotjerivanje i u novim uvjetima komunisti postati odani i djelotvorni sudionici u liberalno-demokratskom životu. Ubrzo sam shvatio kako je ova ideološka pretpostavka bila ispravna. Doista, nakon manjeg su se dotjerivanja i u novim uvjetima negdašnji članovi komunističke partije savršeno prilagodili liberalnoj demokraciji, a i cijelom ideološkom tumačenju koje je pratilo ova načela. Štoviše, uskoro su postali zaštitnicima novoga pravovjerja. Iste one novine koje su desetljećima na svojim naslovnicama pozivale proletere svih zemalja na ujedinjenje sada su s jednakim žarom počele pozivati sve prosvijećene snage na obranu demokracije pred silama tame.

       ….Međutim, nove okolnosti i novo stanje duha nakon pobjede nad komunizmom umjesto da nas potaknu na djelotvornost, stvorili su podaničko raspoloženje. U vrijeme porobljavanja Poljaci su bili sposobni za junaštvo; u vrijeme postignute slobode u ponašanju Poljaka pojavila se, paradoksalno, robovska duša.

            Što je još gore, bio je to rob bez snova. San o preoblikovanju svega u liberalnu demokraciju postao je toliko svakodnevan da je prestao biti snom, a postao je uvjetovanim refleksom umova. …“

Dr Stjepo Bratulica je u predgovoru knjizi napisao:

            „Legutko je bivši (poljski) disident u borbi protiv komunističkih laži, a danas svjedoči o novoj opasnosti koju je teže prepoznati jer je zamaskirana jezikom demokracije, slobode, prava itd. Međutim, krajnji je ishod isti – zarobljavanje ljudi ideološkim okovima.“

Ryszard Legutko poljski je filozof i političar te profesor filozofije na Sveučilištu Jagiellonian u Krakovu. 

(Izvor slike: https://verbum.hr/...)

Drugi uvodničar dr. Nino Raspudić je u predgovoru knjizi dobro objasnio osnovne stavove u knjizi:

      „Ryszard Legutko je intelektualni vitez europske civilizacije, snažan glas u obrani europske tradicije, institucija, kršćanske baštine, klasičnog obrazovanja, autonomije umjetnosti, slobode mišljenja i govora. Profesor je filozofije na Krakovskom sveučilištu i zastupnik poljske stranke Pravo i pravda u Europskom parlamentu u kojemu zapaženim istupima godinama unosi dašak intelektualne svježine i zdravog razuma……

       ……Utoliko više smatram zastrašujućom činjenicom da mu je u travnju 2019. onemogućeno održati predavanje o knjizi „Demon u demokraciji“ na Middlebury Collegeu u Vermontu. Fanatični pristaše upravo one ideologije koju raskrinkava u svojoj knjizi uspjeli su prosvjedima postići da mu se otkaže predavanje na predviđenom mjestu čime su samo potvrdili njegovu temeljnu tezu da pod krinkom liberalne demokracije danas svjedočimo novomu totalitarizmu koji pokazuje zapanjujuće strukturne podudarnosti s komunističkim totalitarizmom kojeg se profesor Legutko, rođen u komunističkoj Poljskoj 1949., itekako dobro sjeća….

        Liberalnim demokratima su, pokazuje Legutko, nakon pada Berlinskog zida bivši komunisti bili draži od protukomunista, koje su u borbi protiv starog režima vodili viši ciljevi i vrijednosti kao što su religija, nacija, sloboda, pravda pa su doživljavani kao prijetnja liberalnoj demokraciji, čiji  miljenici postaju protu-protukomunisti, uglavnom pomladak bivše komunističke elite, ljudi za koje se procijenilo da će u novim uvjetima postati odani zaštitnici novog liberalno-demokratskog uvjerenja…..

      ……Što određuje danas ideološku bojišnicu liberalne demokracije? Po Legutkovom su mišljenju „pitanje ljudske spolnosti, pobačaja, homoseksualnosti i  tzv. prokreacijska prava postala osnovni znakovi prepoznavanja liberalno-demokratske  politike, a točnije njezine glavne struje. Danas iza njih stoje Ujedinjeni narodi i njihovi programi, međunarodni sudovi, vlade parlamentarne većine, europske institucije, ustanove koje oblikuju političke strategije stranaka te nevladinih udruga.“….

        ……Legutko ističe sličnost između nekadašnjih revnih komunističkih aktivista i današnjih ratnika društvene pravednosti. Obilježava ih „jedna te ista dogmatičnost, jedna te ista posvemašnja predvidljivost, jedan te isti priprosti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo (…) i jedni i drugi su sterilno monoideološki, zastrašujuće dosadni, prilijepljeni za jednu stvar koju neprestance ističu u svim kontekstima i na koju ih sve podsjeća. I jedni i drugi toliko žele bolji svijet da radi njegova ozbiljenja žele nadzirati cijeli ljudski život, pa i onaj osobni, obiteljski ili intimni“.

     Važna poveznica komunista i zapadnih liberala jest borba protiv religije kao nečega ograničavajućeg i prevladanog, što predstavlja smetnju izgradnji njihovog vrlog novog svijeta……

     ….Kako i zašto se zapadna civilizacija našla u takvoj slijepoj ulici u trenutku svojega najvećeg materijalnog, znanstvenog i tehničkog uspona?...

       … Izvor joj je, kao i uvijek, u prometejskoj oholosti nasilnih i samoovlaštenih popravljača svijeta i čovjeka. A izostanak snažnije brane ideološkom ludilu čiji zamah sve više jača valja tražiti u kukavičluku koji je, po Legutku,  prilično rasprostranjeno obilježje u ljudskoj vrsti, posebice među intelektualcima koji su stoga najčešće nesposobni oduprijeti se ideološkom fanatizmu.“

Nažalost, tako važna knjiga je kod nas uglavnom prešućena, što mnogo govori o stanju našeg društva.

Douglas Murray

Uz knjigu profesora Legutka treba istaknuti tri knjige britanskog novinara Douglasa Murraya „Ludilo gomile“ (2020.), „Čudna smrt Europe“ (2018.) i „Rat protiv Zapada“ (2022.). Douglas Murray, britanski spisatelj, novinar i politički analitičar, u knjizi „Rat protiv Zapada“ govori o ludilu samomržnje i samoprijezira koje je zavladalo na Zapadu, u zapadnim demokracijama, najprije u Sjedinjenim američkim državama, a onda u Velikoj Britaniji i ostalim zapadnim društvima. Autor opisuje kulturološki rat koji se u zadnje vrijeme vodi protiv Zapada, rat „protiv korijena zapadne civilizacije i protiv svega dobroga što je zapadna tradicija iznjedrila”. A najžešći rat vode zapadna društva sama protiv sebe, napadajući većinom izmišljeni rasizam i „bjelačku nadmoć“ kao uzrok svega što je Zapad postigao. U tom ludilu ruše se spomenici, napadaju se ljudi koji drugačije misle, izbacuju se sa svojih radnih mjesta, uz stalna ispričavanja za događaje koji su se zbili pred sto ili više godina.

Douglas Murray

(Izvor slike: https://www.thetimes.co.uk/...)

U knjizi „Rat protiv Zapada“  Douglas Murray piše:

            „Konkretno, bijelce se počelo opisivati na način koji je bio nezamisliv za bilo koju društvenu grupu. Obično su to činili zapravo sami bijelci. Takvo se ponašanje proširilo nevjerojatnom brzinom. Kao što je čest slučaj s lošim idejama i ova je potekla sa sveučilišta…..

            Kritična rasna teorija (KRT) pojavila se postupno na akademskim seminarima, u člancima i znanstvenim radovima i časopisima. Od 1970-ih nadalje sveučilišni profesori … (s Harvarda i Stanforda) … (s UCLA-e i Columbije) radili su na stvaranju pokreta unutar akademske zajednice koji bi sva društvena događanja promatrao sa stajališta rase….

            ..,jedno od izrazitih obilježja djelovanja KRT-a bilo je iznositi tvrdne koje nisu bile potkrijepljene nikakvim dokazima, kao da su se podrazumijevale same po sebi,…“

Zanimljivo je da to ludilo nije došlo iz neke sulude sekte iz sibirskih stepa već iz vodećih zapadnih sveučilišta, kao što su Harvard, Stanford, UCLA, Columbia, a nositelji i kreatori tog ludila su vrhunski znanstvenici i profesori humanističkih znanosti iz tih sveučilišta, dok su im medijsku podršku davali vodeći američki mediji kao što je New York Times.

U knjizi „Ludilo gomile“ koju je objavio 2019. godine Douglas Murry navodi da je istraživanje američkih sveučilišta iz 2006. godine otkrilo da se 18 posto profesora društvenih znanosti izjašnjavaju kao „marksisti“. Isto istraživanje je pokazalo da se 21 posto profesora društvenih znanosti naziva „aktivistima“, a 24 posto radikalnim.

Kada smo 1990. srušili komunizam i vjerovali u bolju budućnost ni u svojim najgorim noćnim morama nismo mogli sanjati da će se trideset godina nakon toga ponovo vraćati marksisti, a da će studenti s elitnih zapadnih sveučilišta koristiti najgore metode kineske Kulturne revolucije da profesorima  zabrane govoriti i one koji se s njima nisu slagali izbacuju s fakulteta. Mi stariji sjećamo se agresivne, primitivne, netolerantne komunističke omladine koja je prekidala operne predstave i napadala one koji su drugačije mislili ili se drugačije oblačili. A one još starije podsjeća na divljanje nacističkih odreda.

Kako je to moguće?

Autor je u knjizi „Rat protiv Zapada“ naveo veliki broj primjera tog ludila, koje nam izgleda potpuno nevjerojatno, kao „na rubu pameti“, međutim, nažalost, nije ni pokušao odgovoriti na ključno pitanje kako je moguće da se vrhunski znanstvenici s elitnih zapadnih sveučilišta ponašaju tako iracionalno i u tako velikom postotku zastupaju marksizam koji je kriv za najmanje sto milijuna ljudi u cijelom svijetu  i uspiju zaluditi   ogroman broj  ljudi, vodećih medija i institucija na Zapadu.

Nisam nigdje pronašao odgovor na tako jednostavno pitanje. Zato ću pokušati sam naći objašnjenje te strašne ludosti koja djeluje potpuno izvan „zdrave pameti“.

Prvo uočavam da takva „revolucionarna zbivanja“ ne počinju na fakultetima fizike, elektrotehnike, matematike, na prirodnom znanostima, već u pravilu na fakultetima humanističkih, društvenih  znanosti. Mogu zamisliti njihove profesore, odlično plaćene, nedodirljive koji žive u svojim kabinetima, fakultetskim rezidencijama, potpuno odvojeni od realnog svijeta, uživaju pune akademske slobode i ne odgovaraju nikome. Vjerujem da im je i dosadno i da se pitaju što je smisao takvog života. Oni ne mogu uživati u uzbudljivim istraživanjima koja otkrivaju tajne svemira, stvaraju inovativne proizvode  ljudima olakšavaju život ili pronalaze lijekove za bolesti. U životu im fali uzbuđenja zato potiču razaranja i razne revolucije koje ruše sve pred sobom i u tome nalaze uzbuđenje i izgubljeni smisao svog života. Oni su kukavice i ne žele hodati po ulici, razbijati izloge i boriti se s policijom, zato zaluđuju mlade ljude koji to rade umjesto njih.

Gdje naći izgubljen smisao života

Na kraju knjige „Ludilo gomile“ Douglas Murry piše:

            „U eri bez ikakve svrhe i u svemiru bez jasna smisla poziv da sve politiziramo i onda se za to borimo privlačan je jer ispunjava život svojevrsnim smislom…

            Jedan od načina da se udaljimo od ludila našeg doba zadržavanje je zanimanja za politiku uz istodobno izbjegavanje oslanjanja na nju kao na izvor životnog smisla. Ljude bi trebalo pozivati da pojednostave živote, a ne da ih posvećuju teoriji koja ne odgovara ni na jedno životno pitanje, ne daje nikakva predviđanja i lako ju je krivotvoriti.

            Smisao se može naći na različitim mjestima. Većina ga pronalazi u ljubavi prema osobama i mjestima oko sebe: u prijateljima, obitelji i bližnjima, u kulturi, mjestima i znatiželji.

          Osjećaj svrhe može se naći u otkrivanju onoga što nam je u životu važno i zatim usmjeravanju sebe što bliže tim izvorima smisla.“

Sve je  počelo u 1960-ima

Može se postaviti i pitanje kako je to sve bilo moguće u Americi, jer su Amerikanci poznati po svom pragmatizmu, po čuvanju svojih tradicionalnih vrijednosti i po kršćanskom moralu koji je bio ugrađen u njihovo društvo.

Kada je i zašto to slomljeno?

Odgovor na to pitanje pomoći će nam da bolje razumijemo stanje u zapadnim demokracijama danas.

Jedan od čimbenika bilo je ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedyja u u Dallasu 22. studenog 1963. godine. Za generaciju  šezdesetih to je ubojstvo bilo ono što je 11. rujna 2001. godine bio za današnju Ameriku - nacionalni šok strašniji od svih drugih nacionalnih šokova. To je ubojstvo najavilo okončanje američke bezazlenosti, idealizma koji je zavladao poslije 2. svjetskog rata i svijeta pedesetih opisanog u mnogim filmovima i TV serijama.

Ubojstvo Kennedyja bio je golem psihički šok. A šok ima snažan utjecaj na rušenje dotadašnjeg moralnog sustava i tradicionalnih pravila ponašanja, te otvaranje ljudi prema novim idejama od kojih neke  žele rušiti sve pred sobom.

Zatim, vodio se i rat u Vijetnamu. Čitava nacija bila je polarizirana i prožeta dubokim emocijama glede tog kontroverznog rata.

Snažna emocija ima i snažan utjecaj na rušenje postojećih pravila.

Tijekom 60-ih kao posljedica tih snažnih šokova moralni temelj Amerike je u potpunosti napadnut, počeli su se napuštati „staromodni pojmovi“ o ispravnom i pogrešnom, počelo se sumnjati u sve i preispitivati dosadašnja uvjerenja i napadati američka tradicionalna židovsko-kršćanska uvjerenja i moralne standarde.

A onda je uslijedio najrazorniji od svih čimbenika. Vezan je za posvemašnju zbrku među američkim crkvama i vjernicima koji inače redovito idu u crkvu

Časopis Time je u travnju 1966. godine izašao s temom „Je li Bog mrtav?“ oslanjajući se na provokativan naslov kao sredstvo za privlačenje čitatelja. Urednik Otto Fuerbringer vidio je priliku da unovči zbrkane osjećaje tog vremena, a naslovnica je poslužila kao referenca na često citiranu knjigu Friedricha Nietzschea “Bog je mrtav” i ističe se kao jedna od “10 naslovnica časopisa koje su  potresle svijet”.

Naslovnica časopisa Time iz travnja 1966.

(Izvor slike: https://magme.hr/...)

Taj je broj  Timea šokirao javnost citirajući glavne američke crkvene vođe koji su izražavali svoju tjeskobu i nesigurnost o tome tko je Bog pa čak i da li on uopće postoji.

Kad su ljudi počeli sumnjati u  američka tradicionalna židovsko-kršćanska uvjerenja i moralne standarde, stvorio se takav vakuum u koji su se spremno sručile čudne filozofije i uvjerenja - poganstvo, okultizam  i new-age prakse svih vrsta koje se mogu zamisliti. Preobrazio se i čitav koncept slobode. To je prirodno otvorilo Ameriku bujici pokreta za „oslobođenje“ – od seksualne slobode, slobode žena, pa do „gay“ slobode.

U Americi koja je bila moralno oslabljena i sva zbrkana, čak i najradikalnije i najčudnije ideje izvršile su neizmjerno snažan utjecaj na nacionalno mnijenje i raspoloženje. Treba shvatiti da je tijekom 60-ih moralni temelj Amerike u potpunosti napadnut. Budući da više nisu bili vođeni univerzalnim standardima dobra i zla, Amerikanci su se morali pouzdavati u svoje vlastite osjećaje da ih vode u području morala. A kao što je suvremenom marketingu dobro poznato, kad ljudi djeluju uglavnom na temelju osjećaja, potpuno su otvoreni za bilo koju zamislivu manipulaciju.  

Onda je došla invazija rock-glazbe iz Engleske. Ono što je započelo s Beatlesima, (došli su u SAD 1964.), Rolling Stonesima i drugim grupama odmah je snažno zahvatilo američku mladež te ubrzo uvelo i slatkorječivo prihvatilo psihodeličnu supkulturu droge. Jedna od  posljedica droge je da se ljudi otvaraju novim idejama. Možda je i to razlog da se za droge kaže da „mijenjaju svijest“.

Danas je teško  povjerovati da je u 30-ima, 40-ima i 50-ima u Americi  mnoštvo ljudi, uključujući neke poznate Amerikance, vjerovalo da su marksizam i komunizam dobra stvar. A SSSR, kako to nedvojbeno pokazuju javnosti dostupni podaci, imao izravne veze s Komunističkom partijom SAD-a (CPUSA)

Amerika je bila pod izravnim revolucionarnim napadom  koji su tijekom šezdesetih izveli zakleti ljevičari svih boja. Kroz većinu američkih koledža prohujala je revolucionarna groznica, ljevičarska propaganda i agitacija djelovala je svuda. Čovjek se mora začuditi baš toj uspješnosti radikalne ljevice u potkopavanju ključnih američkih institucija, uključujući institucije vlade, obrazovanja, zabave, tiska i Crkve. Američki koledži i sveučilišta su apsurdno lijevo orijentirani. Ustvari, jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje ćete još uvijek naći prave marksiste američki su koledži. Tu su i  sveučilišni profesori odvojeni od stvarnosti.

Razni pokreti „oslobođenja“ – seksualnog oslobođenja, oslobođenja žena, oslobođenja homoseksualaca i tako dalje – rascvjetali su u obijesnu nevjeru, razvod i slom obitelji, spolnu konfuziju, AIDS, pobačaj i ostale ogromne probleme današnjice. Štoviše, multikulturalno ludilo koje je započelo u 60-im ucijepljeno je doslovno u cijelo američko društvo, stvorivši beskrajnu zbrku. …

Radikali iz 60-ih danas su preuzeli ili korjenito promijenili ključne institucije koje su prvotno htjeli uništiti – od vlade do javnih medija,  od obrazovanja do religije.

Amerika se još od šezdesetih – od svoje vlade preko svojih škola pa čak i crkava – postojano udaljavala od židovsko–kršćanskih vrijednosti koje su nekada rasvjetljavale institucije nacije i davale im snagu.

To je ekvivalent gašenja svjetla u čitavoj  zemlji.

A kada ugasite svjetla, u mraku sve izgleda isto – to je multikulturalizam.

(Dio teksta iz ovog poglavlja je iz knjige Davida Kupeliana  „Marketing zla-Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali pokvarenost pod krinkom slobode“.)

Demokracija, woke kultura, woke aristokracija i zeleni

Woke kultura

Na suvremenom Zapadu ruše se temelji zapadne civilizacije – demokracija, sloboda govora, jednakost pred zakonom i kršćanstvo. A jedan dominantan pokret koji razara zapadnu civilizaciju naziva se „woke kultura“ (kultura buđenja). Woke je engleski izraz koji označava budan.

O tom fenomenu piše Matija Šerić, 12.7.2023. godine u tekstu objavljenom na portalu https://www.geopolitika.news/... :

        „Izvorno je woke ideju prvi popularizirao američki tamnoputi folk pjevač Lead Belly u svojoj pjesmi 'Scottsboro Boys' iz 1938. Aludirao je na devet crnih tinejdžera koji su lažno optuženi da su silovali dvije bjelkinje u Alabami 1931. U vezi s pjesmom, Lead Belly je upozorio: „Savjetujem svima da budu malo oprezniji kad prolaze, najbolje je ostati budan (woke), držati otvorene oči“

        Afroamerikanci su počeli koristiti izraz 1940-ih u smislu „buđenja (woke) i osjetljivosti na pitanja pravde“ .Na temelju toga se woke ideja u početku fokusirala na podizanje svijesti Afroamerikanaca o važnim problemima koji utječu na njihovu zajednicu. Kada se 2013. pojavio pokret Black Lives Matter (Crni životi su važni) značenje wokea brzo se proširilo. Dijelom je to rezultat utjecaja društvenih mreža. Pojam woke koji je nekoć bio usredotočen na izazove s kojima su se Afroamerikanci suočavali u za njih diskriminatornom političkom okruženju, brzo se „obogatio“ i dobio nove konture i značaj…..

      U posljednje vrijeme pojam woke koristi se kao skraćenica za promoviranje mnoštva liberalnih i lijevih ideja (rodne ideologije i LGBT+ agende, borbe protiv klimatskih promjena, feminizma, imigracije, zaštite manjina) koje se nazivaju progresivnima, ali pitanje je donose li progres društva u praksi. Woke ideje su u Americi dobile snažan zamah nakon ubojstva Afroamerikanca Georga Floyda od strane američke policije u svibnju 2020. nakon čega su u proljeće, ljeto i jesen 2020. uslijedili masovni prosvjedi diljem SAD-a…..

Woke ideje su u Americi dobile snažan zamah nakon ubojstva Afroamerikanca Georga Floyda od strane američke policije u svibnju 2020. nakon čega su u proljeće, ljeto i jesen 2020. uslijedili masovni prosvjedi diljem SAD-a

(Izvor slike: https://www.geopolitika.news/...)

     Primjeri realizacije woke ideja na terenu su rušenje i uklanjanje kipova povijesnih ličnosti zbog njihove stvarne ili izmišljene potpore robovlasništvu ili rasnoj diskriminaciji. Tako su srušeni kipovi otkrivača Amerike Kristofora Kolumba, vojnog lidera Konfederacije SAD-a Roberta E. Leeja, ali i osnivača SAD-a Thomasa Jeffersona i Georga Washingtona kao i generala i kasnijeg američkog predsjednika Ulyssesa S. Granta. Čak su srušeni kipovi Abrahama Lincolnu, npr. u Portlandu i Seattleu. Omalovažen je Lincoln koji se borio u Američkom građanskom ratu protiv robovlasništva i naposljetku oslobodio robove u SAD-u! Ali srušeni su i kipovi britanskog ratnog vođe Winstona Churchilla i Theodorea Roosevelta koji nemaju nikakve veze s robovima.

       Bijes prosvjednika bio je usmjeren čak i prema kršćanskim simbolima. Tako je npr. uništen kip Sv. Junipera Serre koji je bio katolički misionar, franjevac, a vršio je preobraćenje domorodačkih naroda u SAD-u na kršćanstvo u 18. st. Pošteđeni nisu bili čak niti najsvetiji simboli kršćanstva pa su tako vandalizirani čak i kipovi Isusa Krista i Djevice Marije u New Yorku, Arizoni, Indiani, Tennesseeju i drugdje u SAD-u. A tu su i napadi na crkve i crkvene objekte. Podsjetimo se, radi se o demokratskoj Americi na početku 2020-ih a ne boljševičkoj Rusiji 1920-ih. Takvo raspoloženje više podsjeća na zemlju u boljševičkoj revoluciji nego na najmoćniju većinski kršćansku zemlju svijeta.

Kulturni marksizam i LGBT agenda

     Pobornici woke ideja revolucionarno žele preoblikovati kulturno-civilizacijske temelje zapadne civilizacije. Radi se o svojevrsnom kulturnom marksizmu o čemu su otvoreno govorili neki članovi pokreta Black Lives Matter. Žele se obezvrijediti filozofske ideje na kojima je nastao zapadni svijet od Homera od Shakespearea.......

     Woke kultura temelji se na hipotezi uzdizanja i rehabilitacije povijesnih žrtava te afirmaciji manjinskih naroda i rasnih skupina, seksualnih manjina i žena koje su često bile diskriminirane u povijesti........

     Rodna ideologija i LGBT agenda važan su dio woke pokreta. U Velikoj Britaniji LGBTQ+ dobrotvorna organizacija Stonewall, koja vodi „Indeks jednakosti na radnom mjestu” savjetuje kompanijama da prestanu koristiti riječ „majka”. Svugdje diljem zapadnog svijeta radi se na tome da se izbaci klasično definiranja roditelja kao „oca“ i „majke“ te se uvodu pojmovi „roditelj 1“ i „roditelj 2“. To je udar na klasičnu obitelj koja je postojala od samih početaka civilizacije. Ako dijete ne može zvati oca i majku pravim imenima stvara se neka nova paradigma u kojem se klasične obiteljske uloge gube jednako kao i smisao obitelji. Roditelj 1 i roditelj 2 više odgovaraju radnim mjestima u industriji nego odgajateljima djece…….

Slavna književnica i autorica Harryja Pottera, J. K. Rowling, pretrpjela je medijsku hajku nakon što je „lajkala“ tweet Maye Forstater koja je 2019. izgubila posao nakon tweeta da „muškarci nisu žene“. Zbog protivljenja transrodnoj ideologiji, odnosno mogućnosti da se muškarci predstavljaju kao žene, J. K. Rowling našla se u pod paljbom……

    Popularne javne osobe poput Joea Rogana i Jordana Petersona vjeruju da woke pokret utišava slobodu govora i dovodi do samocenzure govornika.

     U konačnici, vidljivo je da se pod plaštem zaštite manjinskih zajednica krije revolucionarni zanos koji želi malo pomalo temeljito preoblikovati društvo koje poznajemo ili smo poznavali donedavno. Želi se stvoriti neki novi zapadni svijet (zapadni jer takve ideje ne mogu proći skoro nigdje u Aziji, Africi, Latinskoj Americi) koji se ne bi tvorio na tradicionalnim kršćanskim vrijednostima nego na vrijednostima hedonizma, zabave i temeljite podjele društva na sve moguće segmente od nacije i rase do spolne preferencije.

     Ne radi se samo o eliminaciji kršćanstva kao nepoželjne vjere (kao nekad u Istočnom bloku) nego se radi o tome da se promoviraju autodestruktivne pojave koje su protivne naravi čovjeka kao što su uništenje klasične obitelji, transrodnost, promocija života bez djece i transhumanizam…..

    Ako ljevica odnose pobjedu na načelima woke kulture i kulture otkazivanja, bit će to puzajuća pobjeda, ali sveobuhvatna i revolucionarna. Dobar primjer je pobjeda (seksualne) revolucije 1968. na Zapadu. Prvo se radilo o tome da studenti trebaju imati mogućnost glasa na sveučilištima, a žene jednaka prava kao muškarci. Nastavila se s legalnom dostupnošću pilula za sprečavanje začeća, promocijom razvoda braka, kroz prihvatljivost i svenazočnost pornografije, legalizaciju pobačaja i marihuane, mogućnost zakonskog sklapanja homoseksualnih brakova, a stigla je do transrodnosti koja je danas aktualna. Sve te stvari koje spadaju u domenu braka, obitelji i seksualnosti bile su nezamislive prije 1968. a danas su društveno prihvatljive na Zapadu. U suštini, kontinuirana seksualna revolucija vodi prema transhumanizmu i oduzimanju ljudskosti kakvu danas poznajemo....

       Pitanje protivljenja woke idejama koje to promoviraju nije zapravo sukob ljevice ili desnice (to se vidi po tome što svi ljevičari ne podržavaju woke) nego sukob ljudskosti protiv ideja koje dehumaniziraju čovjeka i pretvaraju ga u robota koji će služiti korporacijama.“

 U časopisu Neue Zürcher Zeitung objavljen je 18.7.2023, tekst Ayaan Hirsi Ali, nizozemsko-američke političarke i kritičarke islama, rođene u Somaliji  u kojemu upozorava na opasnost woke ideologije koja ugrožava zapadnu civilizaciju. Pored ostalog, ona piše:

      “Wokizam je sporan i često zlorabljen pojam. Unatoč tome vjerujem da predstavlja korisnu kraticu za opis različitih pokreta koji su u mnogome međusobno slični. Ono što im je najviše zajedničko to je da preziru zapadnu civilizaciju i žele ju zamijeniti nečim još nepoznatim…

      Za klimatske apokaliptičare, gender fanatike i predstavnike kritičke rasne teorije, Zapad je bio i ostao tlačiteljski oblik, koji izrabljuje slabe i stoga mora biti uništen. Zapadna civilizacija, tvrde, temelji se na ropstvu i gospodarenju i u svojoj je srži moralno trula, a svi njezini ideali i institucije iskvareni su, nepopravljivo pokvareni istočnim grijesima kapitalizma i kolonijalizma”.

Može se postaviti ključno pitanje: „Tko ih je ovlastio i kroz kakve demokratske procese su ljudi koji šire woke „kulturu“ kroz zapadna društva dobili pravo i moć da  to čine?“

Naravno, nitko im nije za te aktivnosti dao nikakav demokratski legitimitet. Političari koji bi u svojoj kampanji pričali da će uvoditi woke kulturu u društvu sigurno ne bi bili izabrani. A ipak, kada dođu na vlast počinju izglasavati zakone kojima uvode woke kulturu u društvo, izglasavaju zakone kojima kažnjavaju one koji tvrde da postoje samo dva spola. muški i ženski, kreiraju obrazovne programe kojima žele indoktrinirati našu djecu, počinju čak s djecom iz vrtića, nastupaju sve agresivnije i sve nemilosrdnije..  

I to sve čine nasuprot želje i stavova većine stanovništva i nasuprot svim demokratskim tradicijama Zapada..

Pivo Bud Light i „Mulvaney efekt“.

Iako je woke kultura zarazila medije, akademsku zajednicu i mnoge političare obični ljudi su u najvećoj mjeri zadržali zdrav razum i pružaju otpor. Zanimljiv je slučaj piva- Bud Light,  jednog od najpoznatijih piva u SAD koje je doživjelo veliki pad prodaje nakon što su kao zaštitno lice piva uzeli kontroverznog Dylana Mulvaneya, 26-godišnjeg muškarca koji se proglasio ženom. Bud Light je prije toga bio najveći brend u SAD-u, jer je bio izuzetno apolitičan, imao je tradiciju povezanu sa sportom, glazbom i općenito u okupljanju ljudi zajedno. Nekad popularno i cijenjeno pivo s povijesnom tradicijom ne miješanja u politiku, sada se suočava s teškim posljedicama nametanja rodne ideologije.

Kontroverza oko Bud Lighta započela je u travnju 2023. godine nakon što je tvrtka izbacila na tržište personaliziranu limenku piva s likom Mulvaneyja. To je donijelo katastrofalne posljedice. Barovi, restorani i maloprodajne trgovine izvijestile su da je potražnja za Bud Lightom pala u travnju nakon što je Mulvaney objavio TikTok video u kojem pokazuje prilagođenu limenku s njegovim likom.

Marketinški fijasko koštao je Bud Light milijarde u prodaji, a tvrtka za proizvodnju piva izgubila je vodeću poziciju na američkom tržištu piva u svibnju, s trona ju je skinuo Modelo Especial.

Po zadnjim rezultatima, do 15. srpnja, prodaja Bud Lighta u SAD-u pala je za 26,5%, prenosi Daily Wire, a dionice tvrtke Anheuser-Buscha koja proizvodi Bud light strmoglavile su se, od 31. ožujka 2023. pale su za gotovo 4% – srušivši tržišnu kapitalizaciju tvrtke sa 132,38 milijardi dolara na 127,13 milijardi dolara, zbog transrodne ideologije.

Anheuser-Busch InBev, čija je prodaja u stalnom padu od travnja nakon partnerstva Bud Lighta s trans influencerom Dylanom Mulvaneyem, otpušta stotine zaposlenika. Grupacija Ardagh najavila je zatvaranje svojih tvornica u Sjevernoj Karolini i Louisiani. Preko 600 radnika iznenada je ostalo bez posla zbog korporativne greške Bud Lighta.

Anson Frericks, koji je nekoć bio predsjednik prodaje i distribucije za Anheuser-Busch,  u emisiji “The Claman Countdown” rekao je da je “šokiran” koliko je novca tvrtka izgubila.

“Ne bismo ovo ponovili, jer smo izgubili milijarde dolara tržišne kapitalizacije. Naši su brendovi pali za gotovo 30%, izlažemo mnoge naše dobavljače riziku, a oni otpuštaju stotine ljudi. Bit će više zaposlenika u opasnosti ako ne nađemo glavnog izvršnog direktora koji se može nekako pozabaviti situacijom, vratiti one kupce koji su uvijek bili lojalni Bud Lightu i pokrenuti ovu tvrtku naprijed,” dodao je Frericks.

Katastrofa koju je doživjelo Bud Light pivo sada se naziva „Mulvaney efekt“.

Walt Disney  kao „tvornica“ LGBT agende

Walt Disney kojeg smo poznavali i voljeli gotovo je nestao. Disney je od „tvornice“ crtića, postao „tvornica“ LGBT agende koju uvodi u svoje crtiće i u svoje zabavne parkove i kroz to indoktrinira djecu LGBTQ+ agendom. Walt Disney Studios posljednjih godina promoviraju tzv. “raznolikost”, pa su tako već promovirali homoseksualnost u novoj verziji crtanog filma "Ljepotica i zvijer" te u crtanom filmu "Naprijed".

Inače, da bi stvar bila bizarnija Disney je počeo dodavati upozorenja o rasizmu u nekoliko svojih klasičnih filmova – uključujući Petra Pana i Knjigu o džungli, te također napada bijelce odnosno zahtjeva od njih da „dekoloniziraju svoje police za knjige“ kao dio “obuke protiv rasizma”.

Krajem 2022.  izašao .je animirani film Čudan svijet (Strange world), koji se prikazuje i u hrvatskim kinima. Doživio je fijasko  te je zbog toga Disney izgubio oko 140 milijuna dolara. Slično se u ljetu 2022. dogodilo s Pixarovim (dio Disney grupacije) animiranim filmom Svjetlosni (Lightyear) koji je igrao i u hrvatskim kinima.

Prvi gay poljubac u Disneyevom crtiću „Star vs. the Forces of Evil“ , 2017. godine

(Izvor slike: https://ew.com/...)

Čudan svijet, najnoviji Disneyev animirani film koštao je između 140 i 180 milijuna dolara (ne računajući troškove promocije), a bavi se širenjem ekološke propagande i izlaganjem djece seksualnom sadržaju. Jedan od glavnih likova crtanog filma je homoseksualni tinejdžer zaljubljen u drugog dečka.

Ovaj Disneyev uradak na korak je prema tome da bude proglašen najgore ocijenjenim animiranim filmom u posljednjih 30 godina.

Slično se dogodilo i s animiranim filmom Svjetlosni (Lightyear). Taj je animirani film koji je u hrvatskim kinima prikazivan tijekom ljeta, nastavak Pixarove hvaljene franšize Priča o igračkama (Toy Story).  Film prati avanture poznatog Buzza Lightyeara, a u njemu se može vidjeti kako se dvije žene poljube u usta. Mnogi su upozorili da je omiljeni crtić postao woke i da to stoji također iza financijskog podbačaja tog animiranog filma.

Disney je prigrlio predatorski odnos prema djeci, prije svega tzv. “drag queensa”, odraslih muškaraca koji se oblače u žensku odjeću te u posljednje vrijeme u SAD-u uspješno lobiraju za izvođenje “predstava” pred malom djecom koji uključuje njihove golišave striptiz performanse.

Kada je početkom 2022. godine Florida donijela zakon kojim je samo htjela onemogućiti provođenja “seksualnog odgoja” od vrtića do trećeg razreda odnosno spriječiti seksualiziranje male djece.  Disney je napao tadašnje vlasti.

Zakon  „Stop W.O.K.E. Act“ podržava prava roditelja u Floridi u donošenju odluka koje se tiču obrazovanja njihove djece. Zakon zabranjuje školama da djecu predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta poučavaju temama transrodnsti te ograničava rasprave o seksualnosti s djecom starijeg uzrasta na sadržaj koji je prikladan njihovoj dobi. Guverner Floride Ron DeSantis rekao je: „Zakon Floride sada službeno zabranjuje uvođenje seksualnosti i rodne ideologije u nastavni plan i program osnovnih škola“. Disney je bio protiv tog zakona.

Naravno, roditelji su reagirali na ponašanje Disneya i na njihove nove filmove i još od travnja 2022. godine počeli su masovno otkazivati pretplatu na Disneyev  streaming kanal. Korporacija Disney, jedna od najvećih svjetskih medijskih i produkcijskih kuća zabavnog programa i poznata po obiteljskim filmovima i filmovima za djecu te zabavnim parkovima, počela je stvarati gubitke.

Disney je samo u posljednja tri mjeseca 2022. godine izgubio oko 1.5 milijardi dolara, a čini se kako bi gubici mogli biti i višestruko veći ako se uspostavi da je prijašnja uprava korporacije koja je nedavno smijenjena skrivala podatke o poslovanju. Uz to, Disney+, donedavno hvaljeni streaming servis korporacije, izgubio je više od 8 milijardi dolara otkako je prvi put lansiran prije tri godine. Disney se suočava s financijskom krizom bez presedana s izvršnim direktorom Bobom Igerom koji pokušava srezati 5,5 milijardi dolara potrošnje, uključujući otpuštanje 7000 radnika diljem svijeta.

Otkazi dolaze nakon katastrofalne 2022. u kojoj su dionice Disneyja pale za 44 posto, što je najgora godina u gotovo pet desetljeća. Bivši glavni izvršni direktor Bob Chapek iznenada je otpušten u studenom 2022. nakon njegovog posljednjeg tromjesečnog izvješća.

Međutim, Disney uporno nastavlja s pokušajem nametanja LGBT propagande nad djecom. Uprava Disneya jasno je naglasila da je spremna žrtvovati profit u ime navodnih “ljudskih prava”.

Woke aristokracija

Dr.sc. Ivica Šola u kolumni objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji 10. lipnja 2023. piše:

      „Demokracija svoj nastanak duguje upravo borbi protiv aristokracije, odnosno onih koji samom pripadnošću određenoj skupini sebe smatraju moralno i na svaki drugi način superiornijima od drugih. To je bilo plemstvo. Naši liberalni oci ovaj feudalni, aristokratski koncept i princip rušili su jednim drugim, meritokratskim principom u kojem je važno znanje i sposobnost – dokazane zasluge, znanja i vještine, a ne sama činjenica pripadanja pojedinoj skupini. Ideja je bila, rušeći aristokraciju, osigurati svima jednakost šansi, ne jednakost ishoda jer, kako je govorila velika Megi Thatcher, motor meritokracije nije dobro organizirana država, već dobro organizirano tržište u kojem svatko, bez obzira na pripadnost nekoj skupini, može pokazati što zna. Meritokracija je generator kako ekonomskog, tako i demokratskog rasta i progresa.

       Ljevica od sedamdesetih stvara novu aristokraciju, aristokraciju onih koji su kroz povijest bili tlačeni ili „tlačeni“. Pod woke pokretom (u prijevodu „probuđeni“) tako nastaje feministički pokret, antirasistički, LGBTIQ+, razne antife i slični koji u ime borbe protiv tlačenja i društvenih nejednakosti, kao i svi revolucionari, idu stvarati novu aristokraciju i nepravde, ne na meritokratskom principu, već na samoj činjenici da ste vrjedniji i bolji jer pripadate nekoj društvenoj skupini. Bio to crnac, žena, homo, trans… nasuprot bijelcu, kršćaninu, hetero.. koji se moraju posipati pepelom do vječnosti, a ova nova aristokracija počinje zauzimati sve; od sveučilišta, odgojno obrazovnog sustava do državnih institucija. Sveučilišta u SAD – u pri upisu moraju voditi računa o raznolikosti, bez obzira je li netko sposoban ili ne završiti fakultet, mjeri se „index inkluzivnosti i index raznolikosti“.

      Kvote se uvode i u parlamente, u holivudske uratke, u multinacionalke, pa i Sabor RH, gdje morate imati propisanu dozu manjina i Pupovaca kako vas ne bi odnio homofobni, rasistički, fašistički… i ne znam kakav sve ne vrag i etikete. U jednom, nije više bitan IQ (kvocjent inteligencije), već WQ (kvocjent wokizma, probuđenosti).

     U ovoj revoluciji nove wokističke aristokracije ponovno se vraćamo na predmodernu ideju prosuđivanja ljudi na temelju grupnih karakteristika, a ne prema osobnim, individualnim postignućima, na meritokratskom principu. Povijest se tako ponavlja kao tragedija i farsa istovremeno. Za novu aristokraciju, kao i staru, od Srednjeg vijeka preko komunizma do danas, ne vrijede zakoni i procedure kao za nas obične kmetove, naprotiv, oni su i zakon i procedura.“

Zelena ideologija 

Zelena ideologija, zelene stranke, razni zeleni  imaju (pre)veliki utjecaj u suvremenoj demokraciji. Novinar Berislav Ristić u Večernjem listu od 16.7.2023. godine, u članku pod nazivom „Zelena ideologija - kult koji daje smisao sivilu nezadovoljne srednje klase“, o samoj suštini zelenih  piše:

            „Zelena ideologija kult je poput mnogih nastalih u ozračju velikih kriza, koje su zahvaćale svijet i redovito se reflektirale i kao potresi u oblasti duha…

        Zastrašeni i zbunjeni ljudi više nisu nalazili duhovnu zadovoljštinu u staroj religiji, već su utočište tražili u radikalnim kultovima i sektama. Dok nam tradicionalna religija nudi spas na onome svijetu, obilježje je ovih kultova da taj spas traži već u ovome svijetu, sada i ovdje. U kultu vlada nestrpljivi duh Nevjernog Tome……

        Možda je još bolji primjer današnja zelena ideologija. Što je u tom opskurnom kultu obožavanja Majke Zemlje privlačno tolikom broju ljudi? Nije sporno da se oko tog kulta vrti ogroman novac isisan iz industrije, ali ono odakle zelena ideologija crpi svoju snagu je osjećaj miliona ljudi da način života kojim živimo u modernom svijetu neminovno mora voditi ka nekoj vrsti nadnaravne apokalipse.

       Zeleni kult se hrani osjećajem kako moramo nešto učiniti kako bismo spasili svijet od nas samih. Pripadanje skupini ljudi posvećenih jednom tako uzvišenom cilju svakako nudi i snažan osjećaj identiteta, a to je roba koja je u ovom svijetu otuđenosti najtraženija. Njihov osjećaj posebnosti je izgrađen na pripadnosti ovoj skupini. Oni su na pravoj strani povijesti jer jedu samo organsku hranu i nose u trgovinu lanene vrećice……

            Rodna ideologija je jasan slučaj odbacivanja biološke stvarnosti. Zelena ideologija predstavlja odbacivanje tehnološkog napretka i civilizacije uopće. Duh koji struji kroz ovo društvo čudaka je duh destrukcije zapadne civilizacije. To je kult koji se hrani očajem ljudi koji žele uteći od ovoga svijeta…..

        Zelena ideologija je kult koji se širi predgrađima u kojima živi srednja klasa, ljudi koji uglavnom rade rutinske i dosadne poslove, bilo u državnim institucijama ili velikim korporacijama.

       Zeleni kult daje smisao njihovim sivim egzistencijama. U njima je zgomilano nezadovoljstvo i očaj modernog svijeta, a spas traže u njegovom uništenju.“

Impotencija zapadne demokracije - sumrak leadershipa

Dvadesetih godina 21. stoljeća ljudi su se počeli pitati u što se pretvorila zapadna demokracija koja je dugo vremena bila uzor u svijetu ili su ju zapadne zemlje nametale kao uzor za cijeli svijet. Nastupile su mnogobrojne krize, a vlade zapadnog svijeta pokazale su katastrofalnu nesposobnost u svim slučajevima. Nisu se snašle niti u slučaju emigrantske krize, ni u slučaju pandemije korone, ni u Bosni, ni kod terorističkih napada po gradovima Europe, a vrhunac je bio krajem kolovoza 2021.godine kada su se SAD na sramotan, loše organiziran i kaotičan način povukle iz Afganistana. Umjesto da su Amerikanci najprije evakuirali civile, pa opremu, a tek na kraju vojsku, oni su najprije povukli vojsku ostavljajući civile da se panično, u velikom neredu ukrcavaju u avione, a na kraju su ostavili opremu vrijednu nekoliko milijardi dolara. Amerika je  izgledala  izgubljeno i  bespomoćno. Svi su znali da je novi američki predsjednik, miljenik ljevice, potpuno nesposoban, ali takvu razinu nesposobnosti vlade i vojske nije nitko mogao predvidjeti.  No još je poraznija spoznaja da njegova potpredsjednica Kamala Harris, koja na najdelikatnije izazove obično odgovara glasnim hihotanjem, nikada neće imati kapacitet za vođenje Amerike. A tek im je prva godina mandata. Svi ti lideri su izabrani na demokratskim izborima, ali je pravo pitanje kako to da demokratski izborni procesi na vlast dovode trećerazredne, nesposobne političare, od Europske unije, USA, Francuske do Hrvatske.

Oni koji imaju duže pamćenje i oni koji čitaju povijesne knjige sjetiti će se da je Europa imala poslije 2.svjetskog rata  Charlesa de Gaulla i Konrada Adenauera, poslije njih Helmuta Kohla i Margareth Thatcher, početkom 1990-ih Franju Tuđmana i Vaclava Havela, da su Europsku uniju stvarali veliki „očevi osnivači“,  francuski demokršćanin Jean Monnet, Robert Schuman, tvorac tzv. Schumanove deklaracije, nazvan „otac Europe“, Alicide de Gasperi i  Jacques Delors, šef Komisije u razdoblju prelaska triju europskih zajednica (Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju)  u Europsku uniju.

Poslije Delorsa, katoličkog mislioca koji se kao lijevi kršćanin pridružio kršćanskim socijalistima i koji je više puta govorio, jako „staromodno“ – o „europskoj duši“, nema više niti jednog šefa Europske komisije koji je imao snažnu osobnosti i djelovao kao lider. Zapad je na mnogim područjima i razinama praktički ostao bez snažnih i uvjerljivih vođa.

Sumnjam da možemo naći puno ljudi koji bi znali odgovoriti na pitanje  tko je danas glavni tajnik UN? To je  od 1.siječnja 2017.godine António Manuel de Oliveira Guterres, bivši portugalski političar i premijer, bivši vođa Socijalističke internacionale i bivši visoki povjerenik za izbjeglice, tipičan blijedi birokrat. Njegova uloga sve je bljeđa i sve nevažnija.

Na jesen 2021.godine Njemačka ostaje bez svoje glavne krizne menadžerice i velemajstorice kompromisa Angele Merkel, koja je 2015. zvala migrante u Europu: „Samo dođite!“  Političari koji bi ju trebali naslijediti djeluju potpuno nesposobni, podkapacitirani, bez vizije, puni fraza i floskula.  Emmanuel Macron, koji ne zna što bi s Francuskom, postaje vođa EU-a, čije države članice danas umjesto vođa uglavnom imaju političke instant patuljke i patuljčice. 

Nakon Franje Tuđmana u Hrvatskoj vladaju trećerazredni političari koje će povijest ubrzo zaboraviti ili će ih se sjećati samo po zlu. Kroz povijest smo na čelu raznih naših institucija i u politici često imali karizmatične osobe, a sada su ih zamijenili trećerazredni likovi koji čak pokazuju da ih njihov posao ni ne zanima.

Sa zapadnom demokracijom, s izbornim procesima i sa zapadnim društvo stvarno nešto ozbiljno ne štima, ako na vlast dovodi sve nesposobnije ljude. I ako među 446.000.000 ljudi u Europskoj uniji ne mogu demokratskim izbornim procesima pronaći ljude s liderskim sposobnostima.

Zapad spašava činjenica da ima jako gospodarstvo i jake institucije, pa utjecaj nesposobnih političara ne može donijeti katastrofalne štete u društvu, što omogućava da društvo, pored svega, funkcionira i održava visoki standard. Neke europske zemlje su bile dosta dugo bez svoji vlada, jer ih nisu mogle sastaviti, a društvo i gospodarstvo su i dalje uspješno funkcionirali.

Kod nas je drugačija situacija, gospodarstvo je slabo, institucije se sustavno nakon predsjednika Tuđmana razaraju, a političari i mediji imaju ogromnu moć. Nesposobnost političara zato ima veliki, nažalost katastrofalan učinak.

Europo, kuda ideš?

Početkom 2024. godine, 2. veljače u Jutarnjem listu je objavljen zanimljiv članak s naslovom „Europa je bolesna, krah je sve bliži…“ Taj članak baš nije tipičan za te novine u kojima su najčešće dominirali izrazito ljevičarski, liberalni i antikonzervativni stavovi. Prenijeli su jedan prilično stari tekst britanskog novinara i urednika  The Sunday Telegrapha  Allistera Heatha, objavljen 2018. godine.

U tekstu u Jutarnjem piše:

       „Vrijeme je za oplakivanje stare Europe. Trulež se više ne da ukloniti, predaleko je pala. Dekadencija, pacifizam i samoprijezir preduboko su u nju usađeni. Spirala negativnosti postala je nezaustavljiva. Nekoć najbogatiji i najrazvijeniji kontinent na svijetu, Europa je gotova, a njezinog je sramotnog pada ostatak svijeta itekako svjestan. Svjesni su ga i neki zabludjeli Europljani. Patologije koje je muče, a za koje si je sama kriva - katastrofalni ekonomski kraj, gotovo pa potpuna geopolitička irelevantnost, migrantska i integracijska kriza te zjapeći demokratski deficit - metastazirale su i postale prekompleksne.

       Trećerazredne europske elite, a pogotovo sebični i demagogiji skloni političari koji su je indiferentno promatrali dok se društveno-vojno-demografski raspadala, nisu u stanju uhvatiti se u koštac s tim metastaziranim patologijama. Njemačka, Francuska, Nizozemska i druge zemlje na rubu su društvenih eksplozija, a poljoprivrednici su postali najnoviji segment europskog društva koji se odao radikalizmu.

     Ovako glase prva tri poglavlja kolumne britanskog novinara i urednika The Sunday Telegrapha Allistera Heatha, zagovornika Brexita i slobodnog tržišta.

            Heath je 2018. konstatirao da Europom i Amerikom divlja ono što krajnja desnica i alternativna desnica nazivaju "kulturnim marksizmom". One (desnice) vjeruju da akademski građani i intelektualci rade na rušenju zapadnog društva te da kršćanske vrijednosti i tradicionalistički konzervativizam žele zamijeniti liberalnim vrijednostima.

       Heath je u svojoj kolumni ustvrdio da je u 248-godišnjem natjecanju između Europe i Amerike pobjedu odnijela potonja, ali i da i je i ona "bolesna". Tu tezu brani tvrdnjama da je u SAD-u woke ideologija u usponu te da je apsurdno da će se na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u SAD-u sučeliti 78-godišnji bivši predsjednik Donald Trump i 81-godišnji aktualni predsjednik Joe Biden.

       'Međutim, za razliku od Pariza, Berlina, Rima i Bruxellesa, Amerika još uvijek ima dovoljno kapitalističkog duha, dinamizma i poduzetništva te ljubavi prema znanosti, meritokraciji i tehnologiji da prebrodi trenutne probleme', tvrdi Heath.

         Europa je, piše Heath, prigrlila nihilizam, postkršćanski paganizam, iliberalizam i politiku zavisti, politiku koja vjeruje da se planet ne može spasiti bez gašenja uspješnih industrija i guranja naroda u siromaštvo, koja se ne može suočiti s islamizmom i antisemitizmom te koja ne želi reformirati svoju socijalnu državu.

      'Ništa se nije promijenilo ni nakon Brexita. Europske su elite odlazak Britanije iz Unije okarakterizirale kao aberaciju, autogol ekscentričnih Britanaca sklonih samoozljeđivanju, te nastavile provoditi svoje propale politike. Europa nije slušala svoje glasače i nije ni čudo da je postala zapaljiva, nedovršena i nefokusirana', smatra Heath.

          Pozivajući se na predviđanje Eurostata da će broj stanovnika u Europi s 453,3 milijuna, koliko bi ih u njoj trebalo biti 2026., do 2100. pasti na 419,5 milijuna, britanski kolumnist tvrdi da će Stari kontinent ostariti, socijalne države implodirati, a porezi koje će mladi plaćati značajno porasti kako bi se imalo za zdravstvo i mirovine.

        Heath tvrdi da će europske elite na to odgovoriti s još više migracija te da će one potencijalno opasnim ekstremistima dati još više snage. Situacije u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji, zemljama u kojima se, prema Heathu, migranti nisu na pravi način integrirali u društvo, vode do kataklizme.

       'Uspon AfD-a u Njemačkoj trebao bi nas sve zabrinuti. Populisti će dobro proći na europskim izborima', ustvrdio je britanski kolumnist.

         Heath smatra da se jaz između životnog standarda u Americi i Europi produbljuje. Priznaje da je rat u Ukrajini naštetio eurozoni, ali tvrdi da se Europa nije trebala toliko osloniti na ruski plin. Britanski kolumnist drži da visoki porezi i brojni propisi guše europsku ekonomiju. Francuzi gase dijelove svoje poljoprivrede kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova, Nijemci uništavaju svoju automobilsku industriju, a Europa će uvoziti kineske električne automobile umjesto da proizvodi vlastite.

       'Višedesetljetne industrijske strategije nisu stvorile robusni europski tehnološki sektor. Ekonomski suicid Europe već je doveo do odljeva mozgova", smatra britanski kolumnist.

       'Geopolitička irelevantnost Europe podjednako je šokantna', navodi Heath te dodaje da europska obrana ovisi o novcima američkih poreznih obveznika. Francuzi, kaže kolumnist, ne sudjeluju u sukobu Zapada i hutista.

     'Poljaci se trude, kao i još neki. Njemačka je vojska šala. Obećanja da će se europske vojske revitalizirati koja su dana 2022. godine sad više ne znače ništa. Kontinent je gotovo pa potpuno demilitariziran, nedostaje mu ljudi i opreme, nema tvornice kako bi proizveo još, nema dugoročni odgovor za Putina i ništa nije napravio kako bi se pripremio za pobjedu Donalda Trumpa. To je sramota', ustvrdio je kolumnist.

Heath drži da oni Britanci koji se žele vratiti u Uniju ne znaju koliko je u njoj loše.

     'Kako nam može pomoći to što ćemo se vezati s kontinentom koji ne raste ili njemačkom ekonomijom koja se smanjuje? To nam ne može pomoći. Kako će britanska ljevica odgovoriti na uspon europske krajnje desnice? Hoćemo li još uvijek voljeti Njemačku ako AfD bude u njezinoj vladi? Hoćemo voljeti statičnu Francusku ako Marine Le Pen uđe u Elizejsku palaču?', pita se kolumnist.

      'Britanija je u lošem stanju, kao i Europa. Problem je što se nakon Brexita nije raskinulo s briselskom filozofijom i britansku ekonomiju udaljilo od stagnirajućih europskih tržišta. Britanija počinje obolijevati od istih bolesti koje muče Europe i suočava se istim padom. Ovo nije argument za više EU-a već za još manje, a i za radikalne promjene. Europski se postepeni pad ubrzava. Bilo bi apsurdno za bilo koju britansku vladu da razmisli o ponovnom povezivanju s njom', zaključio je Heath.“

Očito je da zapadni tip demokracije na vlast dovodi sve nesposobnije ljude, trećerazredne političare bez vizije, bez državničkih sposobnosti, bez sposobnosti da rješavaju probleme, ljude koji na vlast dolaze manipuliranjem biračima uz pomoć medija i obećavajućim im ono što birači žele čuti. A takvi su jako skloni da podlegnu utjecajima raznih suludih ideologija i politika iza kojih stoje bogati financijeri.

Demokracija i društvene mreže

Osnovna načela demokracije i izbornih procesa nisu se promijenila od antičkih vremena  danas. Narod na izborima izabire svoje predstavnike za koje misli da ću ga najbolje predstavljati u predstavničkim tijelima. I to je to. Naravno, to je idealistička koncepcija koja se nikada nije u potpunosti realizirala. Izborni proces temelji se na potpuno iracionalnom razmišljanju birača, na koje se zbog toga može lako utjecati i s njima se može lako manipulirati. Biračima se može manipulirati preko medija, ranim uvjeravanjima i lobiranjima, novcima, silom, prijetnjama i drugim arsenalom različitih utjecaja. Međutim, u trećem tisućljeću svjedoci smo jednog utjecaja koji prelazi sve što smo do sada imali prilike vidjeti. To je utjecaj interneta i suvremenih društvenih mreža. O tome pišu Peter W. Singer i Emerson T. Brooking  u odličnoj knjizi „Rat Lajkova- Kad društvene mreže postanu oružje.

            „Kada je Trump tek uletio u američku predsjedničku utrku 2016., malo je koji politički analitičar shvatio njegovu utrku ozbiljno….. Srž je Trumpove autentičnosti bio njegov račun na Twitteru. Ta njegova,  vidljivo vlastita kreacija, bila je nepredvidiva, pretjerana i puna impulzivnosti.  Čak su i Trumpovi najuporniji kritičari zapazili nešto očaravajuće u predsjedničkom kandidatu koji noću dugo bdije ispisujući tvitove toka svijesti u pidžami…. „Ljudi se osjećaju kao da razgovara s njima……"

Logo Twittera

Twitter je internetska društvena mreža za mikro-blogging, tj. namijenjena je za slanje kratkih poruka i novosti koje su prema imenu mreže nazvane tweet-ovima. (tvitovima)a

(Izvor slike: https://logos-world.net/twitter-logo/)

       Trumpova pobjeda je bila podjednaki šok za politički sustav. Kako je primijetio pisac Jason Pargin: „Trump se natjecao protiv najbogatijeg, najorganiziranijeg političkog mehanizma u povijesti nacionalne politike….Podbacili su svi sustavi koji bi trebali osigurati da jedna strana pobijedi. Smrskao je politički stroj vrijedan milijarde dolara u komadiće……

       A ipak, gledajući unazad, možda to i nije trebalo biti toliko iznenađenje, s obzirom na to da je tada bilo očito da se Trump na bolji način poslužio novim mehanizmom koji je već smrskao komunikacije i ekonomiju. Doista, po svakoj izmjeri društvenih mreža, Trump nije imao samo veću mrežnu moć od obaju svojih republikanskih i demokratskih protivnika, on je doslovno bio supersila. Imao je daleko najviše pratitelja na društvenim mrežama, ukupno jednako koliko i svi njegovi republikanski protivnici za stranačku nominaciju zajedno. Iskoristio je masovnost te mreže objavljujući najviše poruka, na najviše platformi s najviše ljudi…..

     …..Mrežni rat obuhvaćao je više od obične propagandne kampanje pokrenute diljem interneta. Predstavljao je novi način razmišljanja i novu vrstu sukoba. Značio je razumijevanje kako su samo mrežni podaci oružje koje se upotrebljava da bi se dokinulo određene realnosti i izgradilo druge na njihovu mjestu.“

Djelovanje društvenih mreža

Da bi netko od političara razumio što društvene mreže donose u politici trebao bi shvatiti  kako djeluju društvene mreže, kako utječu na svijest ljudi i kako prema tome prilagoditi svoj nastup, svoj način komunikacije, svoj rječnik. Naravno, bilo bi im korisno da pročitaju knjigu „Rat lajkova“ koja je proglašena najboljom knjigom godine na ljestvici Amazona i časopisa Foreign Affairs. Tada bi , pored ostalog, pročitali:

            „Ono što plijeni najviše pozornosti na društvenim mrežama nije sadržaj koji donosi promišljeno razlaganje problema  ili koji proširuje intelektualne obzore promatrača; nego sadržaj koji uzburkava osjećaje. Razonoda, šok i bijes određuju koliko će se brzo i koliko daleko određena informacija proširiti društvenom mrežom. Ili, jednostavno rečeno, sadržaj koji se može opisati s „LOL“, „OMG“ ili „WTF“.

       …Kineski informacijski stručnjaci su 2013. proveli iscrpno istraživanje razgovora na platformi društvene mreže Weibo. U analizi 70 milijuna poruka podijeljenih između 200.000 korisnika otkrili su kako je ljutnja bila osjećaj koji je putovao najbrže i najdalje diljem društvene mreže. „Ljutnja je utjecajnija od ostalih osjećaja kao što su sreća“, šturo su zaključili znanstvenici….. „Ljutito raspoloženje rasprostranjeno putem društvenih veza može potaknuti širenje povezanih vijesti i ubrzati oblikovanje javnog mnijenja i kolektivnog ponašanja“, napisali su znanstvenici……

      Istraživači sa sveučilišta Carnegie Mellon tijekom izbora 2016. istraživali su i poredali kompleksnost jezika pojedinih kandidata (dodjeljujući ono što je poznato kao zbroj Flesch- Kincaid) Otkrili su da je Trumpov vokabular postignuo najniži zbroj od svih kandidata, što znači da je razumljiv svakome s pet razreda škole.

         U najdetaljnijem istraživanju takve vrste informacijski znanstvenici Sveučilišta MIT izradili su nacrt životnog ciklusa 126.000 „slapova tračeva“ s Twitera – prvih naznaka priča  prije nego što se može ustvrditi jesu li istinite ili lažne. Istraživači su u otkrili da se lažne priče šire oko 6 puta brže od istinitih. „Neistine su se raznosile značajno dalje, brže, dublje i šire od istine u svim kategorijama podataka“, napisali su…

     … Na društvenim mrežama svatko ima pravo na svoje činjenice, ali rijetko oblikuje vlastita mišljenja. Netko drugi proizvodi vjerovanja koja postaju viralna (šire se munjevitom brzinom)  na mreži.“ 

Na kraju zaključuju:

       „…   internet je bojište. Kao i sve tehnologije koje su prethodile, Internet ne donosi mir i razumijevanje. To je platforma kojom ciljeve postiže onaj koji njome najbolje manipulira. Upotreba interneta kao oružja i sukobi koji time nastaju, definiraju i ono što se događa na internetu i ono što s interneta pamtimo. Bitke su na internetu neprekidne, bojišta su neposredna, a informacije koje nastaju su zarazne. Najbolje se i najgore karakteristike ljudske prirode bore na mreži oko onog najvrjednijeg: naše pažnje i angažmana.“

        Više nije važno je li neka informacija istinita, je li neki kandidat onakav kakvim se predstavlja. Bitno je kakve se informacije šire društvenim mrežama i oblikuju javno mnijenje i stavove birača.

A to je vrlo zabrinjavajuće.

Značajke „hrvatske demokracije“

Hrvatska demokracija ne razlikuje se mnogo od bugarske, češke ili mađarske demokracije, ali budući da se meni fućka za ostale demokracije bavit ću se hrvatskom demokracijom koju, po mom mišljenju, „krase“ ove značajke:

1. Tehnologija izbornog procesa na vlast od razine općine do države u većini slučajeva dovodi potpuno nekompetentne ljude koji niti ne znaju što bi trebali raditi i kojima osnovni pojmovi rukovođenja, organizacije, a posebno funkcioniranje njihovih ureda, ministarstava, poglavarstva ili same općine, grada županije ili  države nisu jasni. Razina zahtjeva koji se na te funkcije postavljaju je tako niska da gotovo „svatko“ živi u uvjerenju da bi mogao voditi neki grad ili samu državu. Vlast se ne osvaja dobrim projektima, s dobrim stručnjacima, već manipuliranjem biračima i postizbornim trgovinama i s „crnim vragom“.
2. Nakon što se osvoji vlast tada se partijski drugovi, njihove rodbine i sponzori nagrađuju plijenom koji treba podijeliti. Državna poduzeća, institucije, agencije do najsitnijeg činovnika u pojedinoj općini preuzima potpuno nekompetentni, nestručni i nesposobni ljudi. A onda takve ljude na skupštinama i vijećima njihovi partijski drugovi pohvaljuju i nagrađuju za „izuzetne rezultate“. Čak i u Vrhovni sud kao rezultat političke trgovine dolaze „suci“ koji nisu nikada sudili, koji nisu nikada napisali niti jednu presudu, ne znaju strane jezike, a donositi će najsloženije i najodgovornije sudske odluke koje trebaju biti temelj pravnog sustava države.
3. Znanstvena zajednica, u prvom redu mislim na tehničke fakultete, koja bi svojim djelovanjem i rezultatima trebala biti motor razvoja gospodarstva i cijelog društva, potpuno se odvojila od realnog svijeta i usmjerila se samo na objavljivanje članaka u stranim časopisima, na dobivanje što većeg IF faktora[7] i bodova koji su uvjet za napredovanje, od čega hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo nema nikakve koristi.
4. Mediji koji bi trebali biti temelj moderne demokracije jednostrano su ideološki usmjereni, ne zanima ih znanje, sposobnost pojedinih ljudi, stranaka i njihovih programa, bave se samo političkim trgovinama, trivijalnim temama i kopanjem po „kanalizaciji“. Kao vučji čopor napadaju svoje ideološke protivnike i djeluju na sramotan način.
5. Zbog svega toga Hrvatska koja ima nevjerojatne i ljudske i prirodne potencijale postaje depresivna zemlja s dominacijom trećerazrednih ljudi, koja zaostaje na svim poljima.

Promjene i nada

Društvo je postalo bolesno s izopačenim procesima u svim svojim segmentima, što izopačuje i sam smisao demokracije.. i zato su drastične promjene nužne, promjene u svakom segmentu društva i gospodarstva.

Možemo li se nadati promjenama? Kakve promjene trebamo? Tko će ih osmisliti i tko će provesti?

Odmah treba reći da promjene koje ovo društvo treba nemaju veze s izborima i stranačkim programima, lijevim i desnima, već samo sa sposobnim i poštenim ljudima kojima je stalo do ove zemlje. Mi trebamo promjene koje će provoditi ljudi koji znaju i mogu, koji imaju znanja, iskustva i hrabrosti „bika uhvatiti za rogove“ i postaviti nove odnose u gospodarstvu, u moralnim temeljima društva i nacionalnim interesima.

Za promjene su, pored znanja, htijenja i sposobnosti, potrebni nada, odvažnost i odgovornost. Nada i vjera da ćemo uspjeti u ostvarenju tog cilja, odvažnost da tu nadu realiziramo i odgovornost koju moramo osjećati prema svojoj zemlji,  prema djeci i unucima.

Svi će biti protiv ljudi koji provode promjene, malo njih će im dati podršku. Većini onih koji sada imaju poluge moći, novca, utjecaja i vlasti na svim razinama i u svim institucijama je jako dobro i oni, naravno,  ne žele ništa mijenjati.

Ljudi koji će provoditi promjene moći će se osloniti samo na svoju iskrenu ljubav prema ovoj zemlji i na odlučnu želju da svojoj i našoj djeci i unucima osiguraju društvo u kojem će živjeti, lijepo i smireno, bez svih drama i ludosti koje smo mi proživjeli.

Pravim ljudima je i to dovoljno.

 Kraj 

I.DIO  Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (I.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)

II.DIO  Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (II.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)

LITERATURA

1. Berković, Zvonimir, (2004.), „Pisma iz Diletantije“, HENA COM, Zagreb
2. Brennan, Jason (2016.) „ Against Democracy“, Princeton University Press, New Jersey, SAD
3. Cerovac, Ivan ( 2012.), „Epistemička deliberativna demokracija", Sveučilište u Rijeci, Rijeka
4. Chomsky, Noam (2008.), "Promašene države - Zlouporaba vlasti i napad na demokraciju", Naklada ljevak d.o.o., Zagreb.
5. Domović, Roman (2019.), "U zasjedi dezinformacija - Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb
6. Đilas, MIlovan (2009), „Vlast i pobuna - memoari“, Europapress, Novi  Liber, Zagreb
7. Ferguson, Niall (2012), „Civilizacija – Zapad i ostali“, Profil, Zagreb
8. Greenwald, Gleen (2014), „Nemaš se kamo sakriti“, Profil, Zagreb
9. Griffin, Des (2003), „Četvrti Reich bogatih“, Lumen d.o.o., Zagreb
10. Heimans, Jeremy i Timms, Henry (2024.), „Nova moć – Kako moć funkcionira u našem hiperpovezanom svijetu – i kako ju podrediti sebi“, V.B.Z. d.o.o., Zagreb
11. http://arhiva.dalje.com/...
12. https://direktno.hr/...)
13. http://ideje.hr/...
14. https://direktno.hr/...
15. https://www.zurnalist.online/...
16. https://www.youtube.com/...
17. https://www.geopolitika.news/...
18. https://narod.hr/svijet/video-googleov-zvizdac-kompanija-nece-dozvoliti-da-itko-poput-trumpa-ikad-osvoji-izbore-trump-tuziti-google-i-regulirati-ih-zakonom-protiv-monopola
19. https://narod.hr/...
20. https://www.straight.com/...
21. ttps://narod.hr/hrvatska/detudmanizacija-u-10-godina-36-milijuna-eur-za-medije-50-lijevih-kadrova-u-vrhu-novci-dostavljani-u-gotovini
22. https://humanrightshouse.org/...
23. http://hr.n1info.com/...l
24. llegalne migracije postale su pitanje na kojem se u Europi gube ili dobivaju izbori (lidermedia.hr)
25. https://narod.hr/...
26. https://www.nzz.ch/...
27. https://www.cnews.fr/...
28. https://www.matica.hr/...
29. https://narod.hr/...
30. https://narod.hr/...
31. https://narod.hr/...
32. https://www.zagorje.com/...
33. https://narod.hr/...
34. Jutarnji list - 'Europa je bolesna, krah se bliži. Vrijeme je za selidbu, dvije destinacije su na vrhu popisa!'
35. Herman, Edward S.; Chomsky, Noam (1988), „Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media“, Pantheon Books. New York
36. Jozić, Franjo, (2018), Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti, vlastita naklada, Zagreb
37. Kershaw, Ian (2018.), „Do nade i natrag, Europa 1950-2017.“, Fraktura, Zaprešić
38. Kupelian, David (2010), „Marketing zla-Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali pokvarenost pod krinkom slobode“, Harfa d.o.o., Split
39. Lee, Kuan Yew (2016), Pogled jednog čovjeka na svijet, MATE d.o.o., Zagreb
40. Marshall, Tim (2018.), „U okovima geografije: deset zemljovida koji govore sve što morate znati o globalnoj politici“.  Znanje, Zagreb
41. mediasupport_Balkan pdf (google.com)
42. Montefiore, Simon Sebag (2013), Govori koji su promijenili svijet, Edicija Božičević, Zagreb
43. Montefiore, Simon Sebro (2023.), „Govori koji su promijenili svijet“, Mozaik knjiga, Zagreb
44. Murray, Douglas (2018.), „Čudna smrt Europe: imigracija, identitet, islam“,  Egmont, Zagreb
45. Murray, Douglas (2020.), „Ludilo gomile-Spol, rasa, identitet“, Egomont, Zagreb
46. Murray, Douglas (2022.), „Rat protiv Zapada“, Egmont, Zagreb
47. Pillburry, Michael ( 2018), Stogodišnji maraton – Tajni plan Kine kako da nadmaši Sjedinjene države i postane glavna svjetska sila, Profil, Zagreb
48. Rory, Sutherland (2020.), „Alkemija : nevjerojatna moć ideja koje nemaju smisla“, Imago, Zagreb
49. Samaržija, Hana i Cassam, Quassim, ured. (2023.), „The Epistemology of Democracy“, Routledge, Taylor & Francis Group, New York, SAD
50. Singer, Peter. W., Brooking, Emerson, T. (2021.), „Rat Lajkova- Kad društvene mreže postanu oružje“, Fokus komunikacije, Zagreb
51. Tuđman, Miroslav (2012.), „Programiranje istine“, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
52. Watts, Edward J. (2020), „Republika na samrti“, Sandorf, Zagreb
53. Zakaria, Fareed (2012), "Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu", Fraktura, Zagreb

 [1] Da, ministre – (Yes Minister ) je britanska politička televizijska serija koja se od 1980. do 1984. u tri sezone/serijala prikazivao na programu BBC Two. Radnja je bila smještena u ured britanskog ministra Johna Hackera (čiji je lik tumačio Paul Eddington), stalni tajnik Kabineta je Sir Humphreyem Applebeyem (čiji je lik tumačio Nigel Hawthorne), a Hackerov osobni tajnik je Bernard Wooley (koga je tumačio Derek Fowlds). Od 1986. do 1988. su emitirne još dvije sezone pod naslovom Yes, Prime Minister, gdje je političar John Hacker postao premijer. Serija je uživala veliku popularnost, a među njenim poklonicima je bila i tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher. Autori serije bili su Sir. Antony Jay i Jonathan Lynn

[2] Arapsko proljeće – Prosvjedi u arapskom svijetu 2010.-2011.  koji su počeli u Tunisu 18. prosinca 2010. i proširili se na Sjevernu Afriku i Bliski istok. Započeli su u Tunisu oko 4 mjeseca nakon Obaminog predsjedničkog memoranduma "Politička reforma na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi" i potom su za samo mjesec dana doveli do pada autokratskog režima predsjednika Zine El Abidine Ben Alija, a odmah nakon toga poslužili i kao inspiracija sličnom pokretu u Egiptu, koji je u veljači 2011. doveo do odlaska dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka. U veljači 2011. protesti  u Libiji su prerasli u sveopći ustanak protiv režima Moamera Gadafija, koji se završava Gadafijevom smrću i potpunom anarhijom u Libiji. Osim u te tri zemlje, veliki protesti, u kojima se traži silazak dotadašnjih vlastodržaca zabilježeni su u Bahreinu, Jemenu, Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju i Iraku, dok su manji incidenti zabilježeni u zemljama kao što su Saudijska Arabija, Kuvajt i Maroko. S obzirom da u bližoj povijesti Bliskog Istoka nije bilo slučajeva da vlastodršci odstupaju zbog uličnih protesta, kao i zbog velike uloge masovnih medija i interneta  u organizaciji i širenju protesta, mnogi prozapadni komentatori su skloni da ove događaje protumače kao revolucionarni val, ne postavljajući pri tome pitanje stranih uplitanja ili lažnih internet izvještavanja kao ono američkog državljanina u Velikoj Britaniji koji se na blogu predstavljao kao ugnjetavane sirijske lezbijke koristeći pri tome slike hrvatske državljanke. Finalni rezultat ovih protesta-revolucija postaje dugoročna politička nestabilnost koju su dodatno pojačali izbori u onim državama gdje su se održali.

[3] Euromajdan – (u prijevodu "Eurotrg") u Ukrajini poznatiji kao Revolucija dostojanstva  je masovni prosvjed protiv režima u Ukrajini započet na ulicama Kijeva u studenom 2013. godine i djelomično završen širom Ukrajine krajem veljače u 2014. godini. Protesti su započeli nakon što je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju s Europskim unijom, opisujući ga kao nepovoljan za Ukrajinu. S vremenom, Euromajdan je prerastao u stalni val demonstracija i građanskih nemira u Ukrajini, u okviru kojih su se razvili pozivi za ostavkom predsjednika Janukoviča i njegove vlade. Nasilje je eskaliralo nakon 16.siječnja 2014. godine kada je vlada prihvatila Bondarenko-Oleinik zakone, također poznate kao antiprotestne zakone. Antivladini demonstranti su zauzeli zgrade u centru Kijeva, uključujući i zgradu ministarstva pravde. U neredima u razdoblju od 18-20 veljače je bilo 98 mrtvih i tisuće ozlijeđenih. Zbog nasilnih protesta 22. veljače 2014. godine članovi parlamenta uviđaju da predsjednik više ne ne može ispunjavati svoje dužnosti i odlučuju da upotrijebe "ustavna ovlaštenja" i zakazuju izbore za 25. svibnja 2014. godine za izbor novog predsjednika. Novi ukrajinski predsjednik je Petro Porošenko, koji je istakao važnost normalizacije odnosa sa Moskvom i istočnim područjima Ukrajine.

[4] Frederick William Engdahl - (Minneapolis, 1944.)- američko-njemački  i prema vlastitim riječima slobodni novinar, povjesničar i ekonomski istraživač  istraživač. Živi u Njemačkoj. Autor je velikog broja knjiga.   Engdahl je počeo pisati o naftoj politici za vrijeme prve naftne krize u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Njegova prva knjiga pod nazivom "Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak", raspravlja o ulozi Zbigniewa Brzezinskog, George Balla i Sjedinjenih Američkih Država u svrgavanju Iranskog šaha Reze Pahlavia 1979. godine, što je značilo manipuliranje cijenama nafte i zaustavljanjem sovjetske ekspanzije. Godine 2007.završava drugu knjigu pod naslovom "Sjeme uništenja : geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo", 2010. knjigu „Bogovi novca - Wall Street i propast američkog stoljeća“, itd.

[5] Fareed Zakaria (2012), „Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu“, Fraktura, Zagreb

[6] Richard Bruce "Dick" Cheney- (SAD, 1941.), 46-ti potpredsjednik SAD-a, od 2001. do 2009.,dok je Predsjednik bio George W.Bush. Ministar obrane bio je od 1989. do 1993. Rukovodio je vojnim operacijama u Panami i na Bliskom istoku. Nagrađen je predsjedničkom medaljom slobode zbog očuvanja američke sigurnosti u vrijeme velikih promjena u svijetu. Godine 1997. s Donaldom Ramsfeldom osnovao je Projekt za novo američko stoljeće koji radi na promoviranju globalnog američkog vodstva.

[7] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine

Povezani članci

• Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (I.DIO)
• Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (II.DIO)

Komentari

Komentiraj