Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (I.DIO)

Kada smo izlazili iz komunizma na demokraciju smo gledali s mnogo idealizma i s velikim očekivanjima. Vrlo brzo smo shvatili da demokracija ima i svojih loših strana, da uključuje iracionalno odlučivanje birača, preveliki, često negativan utjecaj medija i opasne metode manipuliranja biračima. I razumjeli smo Winstona Churchilla koji je rekao da je  demokracija loš sustav, ali bolji još nije izmišljen

Ovaj tekst je objavljen na ovom portalu 14.7.2016. godine. Nakon toga je  popunjavan novim sadržajima i prešao je obim dopušten na ovom portalu, pa sam ga podijelio u 3 dijela.


 0X32 -HERODOT

Grčki povjesničar Herodot ((V. st. pr. Kr.) koji je prvi definirao demokraciju

(Izvor slike: http://cultural.bzi.ro/...)

 

I.DIO – DEMOKRACIJA, ŠTO JE TO?

Kako razmišljaju prosječni birači

Jednog petka, u lipnju 2007.godine, u sitnim noćnim satima na maloj, lokalnoj TV postaji jedno otkačeno, zafrkantsko društvo uključilo se u proučavanje naše političke scene na  originalan način. Sljedeći dan, u subotu,  trebali su se održati izbori za predsjednika jedne velike stranke. I to društvo je željelo prije izbora malo testirati raspoloženje birača pa su organizirali telefonsko javljanje i glasanje gledatelja. Bez obzira što se ta  emisija često odvija u jednom otkačenom tonu, javilo se mnogo ljudi i bilo je zanimljivo proučavati reakcije ljudi koji su se javljali i glasali. Nije bilo neobično što je na tom glasanju ogromnu većinu glasova dobio jedan kandidat, koji je, uostalom, sljedeći dan i pobijedio. Ali je bio zanimljiv razgovor s glasačima. Voditeljica i cijelo društvo su sa svakim glasačem malo popričali i  zamolili ih  da obrazlože zašto su glasali za svog kandidata. Odgovori su redovito bili „mlad je, pametan i sposoban“. Međutim, kada su bili zamoljeni da obrazlože po čemu je kandidat sposoban, nitko to nije znao objasniti. Jedan od voditelja, pomalo time i iznerviran, našalio se i pitao: „Recite mi konačno u čemu je sposoban, da li dobro kuha, pere suđe, pegla, što je učinio da ste zaključili da je sposoban?“ Nitko nije znao odgovoriti. Njihovo je jednostavno uvjerenje bilo takvo i oni bi glasali za njega. Zašto, to nisu znali objasniti. Jedna moja poznanica tada mi je kratko rekla: „Glasat ću za njega, jer je tako sladak.“

Taj kandidat je poslije postao vrlo loš premijer, ali za mnoge birače to ništa ne znači. Oni će opet glasati za njega  „jer je sposoban“.

Pročitao sam knjigu pod naslovom „Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti  o štetnim odlukama, neizvršenim obećanjima i katastrofalnim rezultatima njegove vlade, čak su lijevi mediji jako kritički pisali o njemu, a najbliži suradnici, njegovi ministri su za njega rekli da je nesposoban i lijen. I pored svega, 5.siječnja 2020. godine taj kandidat koji je bio najlošiji predsjednik Vlade, postao je Predsjednik Republike. Mediji su birače uvjerili da je taj kandidat „lider“ i birači su zaboravili sve što je prije bilo.

Toliko o demokraciji i volji naroda.

I to je bila prava slika biračkog tijela koje odlučuje o ljudima koji  upravljaju sudbinom građana Hrvatske. A tako razmišljaju i na osnovi takvih kriterija glasaju i milijuni građana „zapadnog demokratskog svijeta“.

Iracionalnost, pokretačka sila birača

Iracionalne sile, „alkemija i magija“

Na biralištu ljudi donose važne odluke koje će imati utjecaja na njihove živote, na živote njihovih obitelji, na cijelo društvo. I normalno bi bilo očekivati da će u svoje odluke unijeti svoje znanje, iskustvo i mudrost, da će ozbiljno razmišljati, racionalno analizirati kandidate, proučavati njihove dosadašnje rezultate, pokazanu sposobnosti, znanje, poštenje, moralne osobine i liderske sposobnosti.

Nažalost, ne događa  se ništa od toga.

Ljudi tako važne odluke donose potpuno iracionalno, bez ikakve logike, kao da uopće ne razmišljaju već ih nose neke iracionalne sile i snažna „alkemija i magija“. Na njihove odluke utječu dojam i emocije, a ne racionalna prosudba, utječu  detalji koji nemaju nikakav utjecaj na to hoće li kandidat za kojeg glasaju biti dobar ili loš političar, predsjednik, premijer, gradonačelnik ili samo zastupnik.

Takvo ponašanje je teško racionalno objasniti, ali su ga dobro proučili ljudi koji se bave oglašavanjem, prodajom i marketingom. Oni su shvatili da ljudi kada nešto kupuju ne djeluju racionalno niti logično. I to treba znati i kada se prodaje televizor, Coca-Cola, ali i imidž nekog političara. Jedan od takvih stručnjaka je i Rory Sutherland, čuveni  britanski stručnjak za oglašavanje  koji je to sve objasnio kroz mnogobrojne primjere u knjizi: „Alkemija - Nevjerojatna moć ideja koje nemaju smisla“ koju je objavio 2019. godine. Autor navodi brojne poslovne primjere koji pokazuju kako sve odluke donosimo nesvjesno i reagiramo instinktom. Zato je bitno otkriti nesvjesne žudnje, emocije, instinkte kupaca i korisnika.

On piše:

      „Ljudi o sebi misle da su racionalna bića, ekonomska teorija i poslovni svijet smatraju da donosimo logične odluke na temelju određenih dokaza. Nismo takvi i to ne činimo. Racionalnost u našim životima igra malu ulogu pa umjesto toga, nama upravljaju nesvjesne želje i potrebe. Privlači nas lijepo, ekstravagantno i apsurdno - raskošne pozivnice za vjenčanje i intrigantne note sićušnih parfemskih bočica. Najbolje ideje nemaju racionalnog smisla, najbolje ideje potiču nas da više osjećamo, a manje razmišljamo.“

O tome nismo imali pojma

Početkom 1990-ih mi o svemu tome nismo imali pojma i vjerovali smo da je demokracija najsavršeniji i idealan oblik društvenog uređenja kojemu moramo težiti. Zato su u početku mnogi političari u svojim nastupima željeli ostavljati dojam ozbiljnosti i svoje su potencijalne birače zamarali raznim ozbiljnim projektima na kojima će raditi kada ih izaberu i kojima će poboljšati život građana. Nisu razumjeli da takve ozbiljne, stručne priče birače ne zanimaju i da oni, kada to čuju, odmah mijenjaju kanal na televiziji i prebacuju se na turske sapunice.

Vjerovali smo isto tako da će birači ogorčeni zbog korupcije, nemorala političara i raznih afera tražiti kandidate koji će biti pošteni, hrabri, nekorumpirani, dokazano sposobni, a onda smo se iznenadili kada su birači uzastopce birali kandidate koji su bili sve suprotno od toga. Dugo nam je trebalo da shvatimo da mnogi birači ne vole kandidate koji su bolji od njih i razni mutni, korumpirani likovi, demagozi koji lijepo pričaju i lažu, imponiraju biračima i „osvajaju  njihova srca“. Trebamo se samo sjetiti izreke „on je krao, ali je i nama dao.“

Kada bi birači racionalno razmišljali, lako bi otkrili kada im se laže, a laže im se jako često. Umjesto toga oni vole čuti laž, samo je važno da ta laž lijepo zvuči i da im ogovori ono što žele čuti.  

Tako se ponašaju svi birači na svijetu, što se može potkrijepiti mnogobrojnim primjerima.

A pravi majstori i oni koji iza kulisa ili iz „duboke države“ upravljaju izborima to dobro znaju i koriste svaki puta  kada žele svog kandidata dovesti negdje na vlast. I dovode kandidate koji znaju iskoristiti iracionalno ponašanje birača i biračima nude ono što se im se najlakše može „prodati“.

„Zaljubljeni“ birači

U izbornom procesu je važan jedan fenomen o kojem se malo priča i kojeg bi mogli najbolje objasniti psihijatri i psiholozi. (Naravno, to ne vrijedi za one birače koji uglavnom nemaju svoj stav i ne mogu se odlučiti do samog zadnjeg trenutka kada ubacuju svoju odluku u biračku kutiju ili uopće ne odlaze na biralište.) Taj fenomen vrijedi za one koji imaju svog kandidata i glasaju za njega, a tog kandidata nisu izabrali prema njegovom programu, sposobnosti i  povjerenju da će dobro voditi grad, županiju ili državu. Oni su svog kandidata izabrali na potpuno iracionalan način tako da su se već u početku „zaljubili“ u njega. I nakon toga im nije ništa važno, više ne vide njegove greške ili pravo lice, neće ih pokolebati čak ni  ako se otkrije da je taj kandidat čovjek potpuno nesposoban, sumnjive prošlosti, lopov, prevarant, psihopat, lažljivac ili slično.

To je kao i kod ljubavi. Ljubav je potpuno iracionalna i nitko se ne zaljubi u djevojku jer dobro kuha, dobra je gazdarica, vrijedna, štedljiva, marljiva. I na tu zaljubljenost neće ni malo utjecati, ako zaljubljenom mladiću otkrijete da njegova izabranica ima neke mane, svadljiva je, lijena, neuredna, zločesta.

Na sve to će odgovoriti onom čuvenom replikom „Nobody's perfect“ (Nitko nije savršen) s  kraja filma „Neki to vole vruće“.

 0X45 NITKO NIJE SAVRŠEN

Završna scena iz filma „Neki to vole vruće“

Daphne (Jack Lemmon prerušen u djevojku) na kraju skida periku i svom udvaraču, milijunašu Osgoodu priznaje da je muškarac. Zaljubljeni Osgood se ne da smesti i samo odgovori: „Well, nobody's perfect“ (Nitko nije savršen)

Zašto ljubav tako funkcionira ne može se objasniti racionalnim argumentima. I izbor kandidata se temelji na iracionalnim, emocionalnim, ideološkim, vrijednosnim stavovima borača, a ne na temelju poštenja ili dokazanih sposobnosti kandidata. Na tu iracionalnost u odlučivanju nema nikakav utjecaj stupanj obrazovanja birača. I visokoobrazovani birači donose odluke na iracionalan način kao i oni neobrazovani.  Kada se birač „zaljubi“ u svog kandidata i stvori svoju sliku, nikakva nova informacija o kandidatu, koliko god bila uvjerljiva i negativna najčešće neće poremetiti tu ljubav. I birač će sebe uvjeriti da to nije istina, da je to laž koju plasira konkurencija  i naći će neko, koliko god bilo naivno i bizarno, opravdanje kojim će braniti svog kandidata.

U lipnju 2021. godine Zagrepčani su mogli izabirati između dva kandidata za gradonačelnika. Jedan kandidat je bio uspješan poduzetnik, doktor ekonomskih znanosti, vrlo popularan pjevač i skladatelj, duhovit i simpatičan čovjek. Drugi kandidat je bio politički aktivist, koji nikada nije radio u realnom sektoru, samo se bavio aktivizmom, protestirao protiv svega i svačega, ležao na ulici, lupao loncima i rajnglama, imao neko čudno obrazovanje i bio financiran iz inozemstva..

I što se dogodilo?

Zagrepčani su izabrali ovog drugog kandidata. Vjerovali su da kandidat koji nikada u životu nije ništa konkretno radio može upravljati gradom od gotovo milion stanovnika. Preko medija su ih uvjerili da je taj kandidat mlad, obrazovan i urban, da će riješiti probleme otpada, provoditi zelene politike, da će rješavati komunalne probleme grada i neće se baviti ideologijom. A sebe su uvjerili da su oni, koji za njega glasaju, progresivni europejci. Ubrzo je Zagreb postao, vjerojatno,  najprljaviji grad u Europi, po gradu se šeću štakori i divlje svinje, trava je nepokošena, donose se katastrofalne odluke, vlast u gradu se uglavnom  bavi rodnom i ostalim ideologijama, zapošljavaju i financiraju samo „svoje“ simpatizere, a ni korupcija im nije strana.

Ali ljubav najvećeg dijela njegovih glasača nije se pokolebala, pronalaze nevjerojatna opravdanja za nered i prljavštinu koja vlada u Zagrebu.

Demokracija se temelji na potpuno iracionalnim odlukama biračkog tijela. Možda je to razlog što u zapadnim demokracijama, posebno u Europi, u zadnjim desetljećima  na vlast dolaze sve nesposobniji političari koji su ozbiljno oslabili i unazadili Europu.

To je problem za koji još nitko nije našao rješenje. 

Primjer iz 2016.

Na biralištima ljude pokreće masovna iracionalnost, ali to se ne manifestira samo u politici i na izborima. Ta iracionalnost je prisutna u mnogim drugim aspektima društvenog života.  Uz nevjerojatan rast utjecaja i moći društvenih mreža veliki, često i ogroman broj ljudi, može se okupiti oko nekih potpuno iracionalnih ideja i odluka. Samo treba izbaciti neku ideju koja se može objasniti jednom rečenicom ili jednim sloganom, koji zvuči poticajno, pokreće emocije i stvara kod ljudi iluziju da rade nešto važno i progresivno i koja će ih pokrenuti protiv „onih drugih, zaostalih i zatucanih“.  Kod toga se puno ne razmišlja i argumenti, logika, istinite informacije ne igraju nikakvu ulogu.

U knjizi „Nova moć- Kako moć funkcionira u našem hiperpovezanom svijetu – i kako ju podrediti sebi“ koju su objavili 2018. godine, Jeremy Heimans i Henry Timms pišu o novoj moći koju stvaraju mase ljudi povezane društvenim mrežama. To su objasnili kroz mnogo zanimljivih primjera, ali nisu istaknuli, po mom mišljenju, jednu važnu činjenicu. Sve te moćne akcije pokretale su se na temelju vrlo jednostavnih ideja koje se nisu temeljile na nekim analizama činjenica, kao posljedice nekih novih saznanja i ozbiljnih analiza, već su se temeljile na emocijama i iracionalnim uvjerenjima koja su se širile društvenim mrežama. Takva moć može biti  korisna i pozitivna, ali može biti i veoma opasna, ako je u rukama opasnih manipulatora koji preko toga realiziraju svoje ciljeve.

I kod nas se može naći mnogo primjera kako ta Nova moć funkcionira.

Možemo se sjetiti velikog protestnog skupa koji je 1. lipnja 2016. okupio oko 20.000 ljudi na Jelačićevom trgu u Zagrebu koji su željeli dati podršku promjeni kurikulne reformi koju je lijeva, SDP-ova vlast (2012.-2015.) htjela provesti, a nova, HDZ-ova vlast (premijer Tihomir Orešković) je 2016. godine zaustavila te promjene.

Iz reakcija sudionika vidjelo se da oni uopće ne znaju u čemu je problem i sve njihove reakcije bile su na temelju (dez)informacija iz medija.

Najčešće reakcije prosvjednika bile su:

  • „Ne želimo da se reforma zaustavi.“
  • „Političari maknite šape od obrazovanja naše djece.“
  • „Ne želimo da nas vraćate u srednji vijek.“
  • „Zatucana konzervativna vlada ne želi suvremenu reformu obrazovanja i želi ju zaustaviti“.

Tih par parola su prosvjednici lako zapamtili, a ostalo ih nije zanimalo, a najmanje jesu li te parole istinite i je li to „baš tak'“.

A u stvarnosti reformu, na kojoj se radilo od 2005. godine,  nitko nije uopće zaustavljao. Sukob je buknuo zbog promjena koje je SDP, dok je bio na vlasti, htio uvesti, odnosno

postavili su  svoje ljude koji su usmjerili reformu u smjeru koji je, po mišljenju ogromnog broja stručnjaka, mogao donijeti velike štete.

Tijekom cijele 2016. godine oko kurikulne (a ne kurikularne) reforme zavladala je prava histerija i opet su se sukobili „ustaše i partizani“, a da ovi koji su histerično „branili“ kurikularnu reformu, jer ju „vlast želi zaustaviti i ukinuti“,  nisu se niti potrudili proučiti o čemu se tu radi. Tako je i u koncepciji obrazovanja Hrvatska bila ponovo radikalno i tragično podijeljena.

Tijekom zadnjih nešto manje od 100 godina mi smo doživjeli i proživjeli mnogobrojne reforme, a među njima i veći broj reformi obrazovanja. Zadnja je započela 2005. kada je usvojen Hrvatski nacionalni obrazovni standard, tzv. HNOS. Na izradi HNOS-a učestvovalo je 448 stručnjaka, učitelja, nastavnika i profesora sa škola, sveučilišnih nastavnika, akademika i znanstvenika. Unatoč uspješnoj jednogodišnjoj primjeni u 49 eksperimentalnih škola, političkom odlukom (SDP-ove vlade) odustalo se od HNOS-a bez ikakvog obrazloženja.

Kod toga nije nitko demonstrirao.

Tada se odlučilo na brzinu provesti reformu i izraditi novi kurikul (odnosno naukovnu osnovu) koji se naziva NOK – Nacionalni okvirni kurikulum. Osim što je izbacio naziv hrvatski, taj program je želio radikalno promijeniti sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj i uvesti promjene, koje su po mišljenju mnogih praktičara i znanstvenika bile opasne i ugrozile bi po nekim svojim elementima razvoj hrvatskog gospodarstva i društva.

Kraj svih štetnih promjena koje ta SDP-ova reforma htjela uvesti najvažnija je bila što nije uvažavala i nije razumjela bitnu ulogu matematike, fizike, kemije, biologije, geologije, tzv. STEM-a, (science, technology, engineering i mathematics) kao temelja inženjerskih, medicinskih, biotehničkih, ekonomskih  i drugih struka. Kada je akademik Paar pitao dr. Borisa Jokića, voditelja te „reforme“ , zašto nisu uključeni stručnjaci iz navedenih područja, dobio je odgovor: „Ne trebaju mi“.

U emisiji na HRT-u akademik Paar je, pored ostalog,  rekao:

     „Rezultati su vrlo zabrinjavajući. Zabrinjavajuća su tri područja, prvo STEM područje, a ono je osnova razvoja hrvatskog gospodarstva i medicine u ovom stoljeću…

      Kolega Jokić sudjelovao je na nekoliko rasprava na Sveučilištu, ali on se pozivao na političku potporu, a ne na stručne argumente. Imam dojam da on ne voli rasprave bazirane na stručnim argumentima…“

Naravno, kod toga nije najmanje važna činjenica da je glavni kreator „nove SDP-ove reforme“ bio sveučilišni profesor, zadnji sekretar Komunističke partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Naravno, sve to ljudi koji su na Jelačić placu demonstrirali nisu znali, nije ih zanimalo, jer su bili „informirani“ preko medija da „zatucana konzervativna vlada ne želi suvremenu reformu obrazovanja i da ju želi zaustaviti“.

I to se događalo u 21. stoljeću, 2016. godine, kada se svaka osoba može preko mnogobrojnih izvora dobro informirati. No, to naši, „progresivni“  intelektualci ne žele, jer se informiraju samo preko „svojih medija“ kojima vjeruju i koji im oblikuju njihovu  „progresivnu“ svijest.

Američki izbori 2012.

U listopadu 2012. godine Amerika se pripremala za izbore. U završnici su se dva glavna kandidata, Barack Obama i  Mitt Romney,  ogledala u nekoliko debata pred milijunskim TV auditorijem.

Većina američkih birača debatu predsjedničkih kandidata shvatila je kao jedan TV show i sigurno nisu većinu od toga razumjeli niti ih je previše zanimalo. Razumjeli su neke najjednostavnije poruke koje su im servirane.  Američki, kao i naši birači, reagiraju iracionalno, ne na temelju nekih ozbiljnih analiza i ocjena kandidata i njihovih stavova i uvjerenja, već samo na temelju površnog dojma koji kandidat ostavlja na njih. Njima su već kroz filmove, TV i ostale medije tako dobro „ispeglali“ mozak da djeluju poput „zombija“ koji niti ne razmišljaju već se njima upravlja putem medijskih mašinerija.

 0X33-OBAMA NA TV

Debata predsjedničkih kandidata Baracka Obame i Mitta Romneya

(Izvor slike: http://www.dailyrecord.co.uk/news/uk-world-news/obama-and-romney-square-up-on-foreign-1394497#JQtceTr66LWZQGf2.97)

Čuveni američki profesor i guru menadžmenta dr. Ichak  Adizes analizirao je njihov nastup i prije izbora u SAD, na svom blogu u tekstu pod nazivom "Policy Issues: Obama's Leadership Style" (Politička pitanja: Obamin stil vođenja) predvidio je Obaminu pobjedu zbog sljedećih razloga:

          „On je bolji govornik od Romneya, u govoru ima stanke na pravim mjestima, pomiče ruke na način koji prati njegove riječi. Njegova je intonacija savršena i mijenja se u skladu s tim što govori. Čak, ako i koristi 'blesimetar' to nećete ni primijetiti. Tako je vješt govornik da izgleda kao da spontano govori osobi koja sjedi kraj njega. Mnogo je simpatičniji, više relaksiran i mnogo se smije. Po podiju se kreće kao da pleše. Kraj njega se osjećate ugodno, on je topao, ne djeluje stresno, ponaša se kao da je već pobijedio. Romney, s druge strane izgleda hladan, ne osjeća se ugodno u svojoj koži, previše se trudi da se svidi. Često izgleda kao da recitira govor koji je netko drugi napisao. Izgleda mnogo manje  autentičan nego Obama.

      Ako sam u pravu i ako forma nadvlada suštinu, mnogi će glasati za Obamu, a da nemaju ni malo pojma što on zastupa i što misli napraviti.“

Iz ovog teksta se uopće ne može  zaključiti da je riječ o predsjedničkim kandidatima koji bi željeli upravljati najmoćnijom zemljom na svijetu. Prije bi se moglo pomisliti da se opisuju neki TV voditelji ili popularni glumci u sapunicama. A taj tekst pokazuje što vodeći američki intelektualci misle o američkim biračima, ali i pokazuju što misle o demokraciji.

I kada su 6. studenog 2012. birači izašli na izbore, pobijedio je Barack Obama, (za drugi mandat) baš kao što je profesor Adizes i predvidio.

U prvoj debati predsjedničkih kandidata prenošenoj na TV davne 1960.godine, u kojoj su sudjelovali Richard Nixon i John Kennedy, pobijedio je Kennedy. Ali nije Kennedy pobijedio zato što je imao bolje programe i predstavio bolju viziju Amerike, već zato jer se Nixon znojio pred TV kamerama, bio je prehlađen i nisu ga dobro napudrali prije nastupa. Uostalom, ogromna većina radio slušatelja koji nisu gledali nastup smatrali su da je Nixon u debati bio bolji.

A 2000. godine je Al Gore promijenio svoju frizuru da više liči na Reaganovu, jer je mislio da će time dobiti više glasova. Znao je da to ima više utjecaja na birače nego neki politički programi.

Obama „mirotvorac“

O Obami  američka i svjetska „progresivna i liberalna“ javnost ima jako pozitivno mišljenje, čak su ga obožavali dok je bio predsjednik, a i kasnije, a mediji su ga stalno hvalili. Smatrali su ga primjerom novog tipa političara koji će biti potpuno drugačiji od dosadašnjih predsjednika. Vjerojatno zato, samo devet mjeseci nakon što je postao prvi put predsjednik SAD (u siječnju 2009.), kada još nije stigao ništa učiniti, a najmanje nešto važno za mir u svijetu,  Barack Obama je, na iznenađenje svjetske javnosti,  dobio Nobelovu nagradu za mir u listopadu  2009.

Dobio je titulu „velikog svjetskog mirotvorca“. Zato je  zanimljivo utvrditi što je taj mirotvorac učinio za mir u svijetu dok je bio Predsjednik. A njegova je uloga bila sve samo ne mirotvorna. Kada je završio svoj drugi mandat i odlazio s funkcije predsjednika SAD, analitičari su zaključili da je Nobelovac Obama ratovao više od bilo kojeg drugog predsjednika u povijesti SAD i ratovao duže od bilo kojeg drugog predsjednika Sjedinjenih Država. Osim toga, Obama je jedini američki lider u čija se oba mandata zemlja nalazila u ratnom stanju. Ovo je objavio utjecajni britanski dnevni list The Guardian. Odnosno, na njegovim stranicama Medea Benjamin koja je prije toga, 2013. objavila knjigu “Drone Warfare: Killing by Remote Control” (Rat dronovima: ubojstva pomoću daljinskog upravljanja)”. Po njezinim podacima, tijekom 2016. američke jedinice komandosa nalazile su se u 138 zemalja (70 posto zemalja svijeta). A to je - 130 posto više nego u vrijeme Bushove administracije. Pozvavši se na podatke američkog stručnjaka za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost Mickey Zenka i na informacije iz Pentagona, Benjamin navodi da su SAD tijekom jedne godine u mandatu Baracka Obame na druge zemlje bacile 26.171 bombu. Odnosno: svaki dan, u prosjeku, po 72 bombe, što je – tri bombe na sat.

(Izvor: http://www.novi-svjetski-poredak.com/..., siječanj 2017.).

0X34-OBAMA I RAT

Mirotvorac Obama

(Izvor slike: Nobelovac Obama više ratovao od bilo kojeg drugog predsjednika u povijesti SAD (novi-svjetski-poredak.com)

Međutim, pored svega toga Barack Obama je u svjetskoj i hrvatskoj javnosti zapamćen kao veliki mirotvorac, veliki humanista, liberal, uglavnom, veoma pozitivna osoba.

Kako se pripremaju političari

Za koga se pripremaju američki političari

Slušajući debatu američkih predsjedničkih kandidata u listopadu 2012. godine bilo mi je potpuno nevažno tko će pobijediti, Barack Obama ili njegov izazivač Mitt Romney. Bez obzira tko pobijedi odnos Amerike prema Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu biti će isti. Međutim ono što mi je bilo jako zanimljivo i jako poučno, to su bile njihove debate. To su bili „dvoboji“ dvojice vrhunski pripremljenih „boraca“ koji su pokazivali i vrhunsko umijeće debatiranja, ponašanja, kretanja, govorenja, ali i vrhunsko znanje o  području o kojem su govorili. To je bio vrhunski show i na razini forme, ali i na razini sadržaja. U većini tema imali su suprotna stajališta, ali su vrhunski opravdavali svoje stavovi i vješto napadali stavove protivnika. Bili su spremni za svaki potez protivnika, imali  su spreman odgovor na svako pitanje, čvrsto definirani stav potkrijepljen s mnogo podataka.  Naravno, ne trebamo očekivati da su i jedan i drugi stručnjaci za sva područja iz kojih su dobivali pitanja ili da su se pripremali sjedeći dane i noći u nekakvim sveučilišnim ili senatskim knjižnicama, okruženi hrpom knjiga u kojima su pod svjetlom stolne lampe tražili mnogobrojne podatke. To su za njih napravili mnogobrojni stručni timovi, ekipe briljantnih profesionalaca koji su obrađivali brojna stručna područja, analizirali sva moguća pitanja, predviđali sve moguće situacije i pripremali na njih odgovore. Predsjednik i njegov protivnik pripremali su se „bubajući“ iz pomno pripremljenih sažetaka i analiza i predloženih zaključaka i stavova. Čak me sada manje zanima što su govorili, ali u njihovoj ležernosti  i odgovorima vidjelo se da iza svega stoji mnogo truda, muke, učenja, pripremanja i njih i njihovih timova. I novinari koji su sudjelovali u toj debati bili su vrhunski pripremljeni profesionalci i kroz izbor pitanja i kroz analizu nastupa kandidata u „dvoboju“.

U vrhunskoj predstavi svi sudionici su bili vrhunski, jer su svi znali da su kriteriji kojim će svi biti ocjenjivati vrlo strogi, neovisno o simpatijama novinara prema bilo kojem kandidatu. Letvica koju su morali preskočiti da bi dobili dobre ocjene nakon debate bila je postavljena jako visoko.

Sada se postavlja jedno logično pitanje. Ako prosječni birač stvarno ne razumije većinu toga što kandidati u debatama pričaju, a brojke, trendovi i analize koje iznose su mu dosadni, zašto i za koga se američki kandidati tako ozbiljno pripremaju? Zašto im je važno dobro odgovarati na pitanja novinara voditelja i pokazivati više znanja, uvjerljivosti i više liderskih osobina od protivnika?

Oni se pripremaju zato, jer žele ostaviti dobar dojam na „elitu“, američku intelektualnu, financijsku, gospodarsku, medijsku  i ostalu elitu koja ih sluša, ocjenjuje, komentira u medijima i poslije kroz medije oblikuje mišljenje one većine koja će odlučiti na izborima. Ta elita je dobro obrazovana, pametna, moćna i što je najvažnije, toj eliti je stalo do Amerike, odnosno do onoga što Amerika predstavlja. Ta elita razumije i gospodarstvo, politiku, kulturu, povijest i znanost, zbivanja u društvu, trendove razvoja, odnose u svijetu i interese Amerike. Mi možemo misliti što želimo o tome koliko oni stvarno poznaju Europu, Iran, Libiju, Hrvatsku ili uopće cijeli svijet kojim žele vladati, eksploatirati ga ili mu biti policajac, ali oni na svijet gledaju iz „kuta Amerike“ i američkih interesa. U toj eliti ljudi imaju različita mišljenja, različite stavove, ali svima je jedno zajedničko, oni su Amerikanci koji zastupaju američke vrijednosti i američke interese i Amerika im je važnija od cijelog svijeta (naravno uz novac oko kojeg se sve vrti i koji je smisao funkcioniranja Amerike).

I na temelju toga ocjenjuju svoje kandidate, svoje političare.

Kako se pripremaju hrvatski političari

Odmah u početku možemo reći – većina naših političara, ne samo predsjednički kandidati ili kandidati za neku funkciju, prije nekih nastupa, tiskovnih konferencija, nastupa u Saboru, u nekoj od gradskih skupština ili prije razgovora s nekim skupinama ljudi, pripremaju se jako malo ili se uopće ne pripremaju. Odnosno, takav dojam ostavljaju. Primjera za to ima bezbroj. Često im se u nekoj TV debati dogodi da kažu: „Baš ste me iznenadili s ovim pitanjem“. A da se malo pripremio mogao je gotovo sigurno predvidjeti to pitanje. Naime, i naši vodeći novinari su lijeni, ne pripremaju se i sva njihova pitanja su jako predvidljiva.

Možemo se samo sjetiti slučaja prije dosta  godine, kada su bili prosvjedi na Jakuševcu, zagrebačkom naselju kraj velikog odlagališta smeća. Prosvjednici su tražili da k njima dođu političari, da ih upoznaju s problemima i da se konačno nađe rješenje. Došlo je nekoliko mladih, važnih političara. Odmah se vidjelo da su došli potpuno nepripremljeni, nisu imali  pojma o čemu se radi, nisu znali odgovoriti niti na jedno pitanje. Susreli su se s ljudima koji se s problemom smeća bore već desetljećima, a svaki  od Jakuševčana mogao bi „obraniti doktorat iz ekologije“. Mladi političari rekli su im par fraza pred TV kamerama, odmah se pokupili i otišli, zapravo pobjegli su. Doći pred ljude i razgovarati o ovako složenom i važnom problemu potpuno nepripremljen, to znači totalno podcjenjivati svoje potencijalne birače. Ali, to na rejting tih mladih političara u javnosti nije uopće imalo bilo kakav utjecaj.

To za birače uopće nije važno.

 0X35-SMEĆE

Odlagalište smeća u zagrebačkom Jakuševcu, nedaleko gradskih naselja

(Izvor slike: http://blog.dnevnik.hr/...)

Jednom su me poznanici zamolili da malo pomognem jednoj političarki (za koju su znali da ju simpatiziram) u pripremi za nastup u jednoj TV debati. Napisao sam 10 pitanja za koja sam pretpostavljao da će ju voditelj debate pitati i odgovore na ta pitanja. Trebala ih je samo proučiti i zapamtiti. Poslije sam gledajući tu debatu vidio da moja pitanja i odgovore nije ni pogledala, nije se uopće pripremila. Voditelj joj je postavio baš ona pitanja koja sam predvidio, a ona nije znala odgovoriti na njih, petljala je i ostavila loš dojam.

Takvih primjera ima bezbroj na svim razinama.

Zašto se ponašaju tako i kako je to moguće?

Tako se političari ponašaju u prvom redu zato, jer su uvidjeli da se na izborima ne pobjeđuje niti znanjem, niti sposobnošću, niti dobrim programom, pa što bi se uopće trudili. 

Kada sam jednom mladom ambicioznom političaru koji se planirao kandidirati na izborima, htio malo razjasniti pojmove iz gospodarstva, poduzetništva i razvoja proizvoda, o tome kako se stvaraju nova radna mjesta, on i njegov tim su me gledali jako sažaljivo. A u sebi su mislili: „Što je ovaj dosadan, što nam to priča, pa kome to treba“. Poslije sam na TV slušao kako u razgovoru s novinarima lupeta nevjerojatne  gluposti, a novinari su mu povlađivali i klimali glavom.

Postoji li hrvatska elita?

Možda najvažniji razlog što se političari uopće ne pripremaju za svoje nastupe, ne uče, ne obrazuju se je u tome što u Hrvatskoj nema jake intelektualne elite koja bi mogla ili željela ili joj je stalo do toga da stručno ocijeni što netko govori, predstavlja ili zastupa. I koja bi kroz medije stručno i argumentirano zastupala određene stavove, borila se za njih i obrazlagala ih, raspravljala o njima i sudjelovala u raspravama o važnim temama.

U medijima se u pravilu brane „svoji kandidati“ ili napadaju „protivnički kandidati“. „Našim kandidatima“ je sve dozvoljeno pa uopće nije važno što govore, a protivnici su, kao u ona stara komunistička vremena, „neprijatelji“ pa zastupaju pogrešne stavove bez obzira što govore. Suluda podjela na „mi i oni“ je važnija od bilo kakvih argumenta. Argumentirana debata koja je, bez obzira na sva zastranjivanja, bila temelj razvoja Zapadne civilizacije od antičkih vremena do danas, kod nas je potpuno nestala. Demokracija se temelji na čuvenoj Voltaireovoj[1] izreci iz XVIII. stoljeća: „Ne slažem se s onim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete".

Svaki totalitarizam najprije to načelo izbaci van upotrebe.

Za vrijeme referendume o ustavnoj definiciji braka u prosincu 2013. vidjeli smo nevjerojatnu eskalaciju netolerantnosti, vrijeđanja, poziva na zabranjivanje govora i na izbacivanje neistomišljenika s posla. Takvu eskalaciju agresivne netolerancije ne pamtim još od 1971., nakon Hrvatskog proljeća (kada sam pored ostalog dobio s pendrekom po leđima na Jelačić  placu). I što je najstrašnije u toj netolerantnosti pod plaštem progresivnosti su prednjačili mladi ljudi, kojima su inače puna usta demokracije i liberalnih vrijednosti.

Medijima i njihovoj  „eliti“ je jedino važno da pobijedi „njihov kandidat“ pa makar se iz aviona vidi da je nesposoban i da će oko sebe okupiti isto takvu ekipu i vjerojatno upropastiti grad, općinu, županiju ili cijelu zemlju. Tu argumenti, znanje, stručne rasprave ni za našu elitu niti za birače ne igraju nikakvu ulogu.

Tko su elite?

Ali netko bi ipak nešto trebao znati, nekoga bi ipak sve to trebalo zanimati i netko bi ipak na sve to trebao reagirati i netko bi morao dati prijedloge kako da se to popravlja.

To bi bila uloga tako zvanih elita. Jer to je uloga elita u svakoj zemlji. I sada dolazimo do pitanja ima li Hrvatska takve elite. Odnosno što su to elite i što bi one trebale raditi. Nažalost, Hrvatska nema elitu koja ima obrazovanja, koja ima moć i kojoj je stalo do Hrvatske.

Često u medijima, ali i u raznim istraživanjima i novinari, znanstvenici, profesori i tzv. analitičari  koriste pojam „političke elite“, „naše elite“ ili slično. Jedan prijatelj je u  razgovoru često spominjao pojam „naše elite“. Nisam se s njim složio. Smatrao sam da govori o ljudima čija je elitnost, po mom mišljenju i po mojim kriterijima,  jako dvojbena. Odnosno ti ljudi za mene jednostavno nisu elita.

A tko onda jest? Tko su onda elite, koga možemo smatrati elitom?

Prema Klaićevom rječniku[2] elita (iz latinskog eligere = izabrati, birati, izabrano) su izabrani ljudi, odličnici, „cvijet“ nekog društva, neke zajednice. A elitan znači izabran, odličan, otmjen. Još se može reći da je to dio ljudi, društvenih skupina, ustanova ili društva koje zauzimaju istaknuta ili iznadprosječna mjesta. To je i društven izraz koji označava kategoriju osoba u sustavu ili podsustavu koje igraju značajne vodeće uloge, zahvaljujući individualnim svojstvima, obrazovanju, socijalnim položaju. Posebno je važno reći da je izvorno taj izraz korišten u svezi s predmetima i proizvodima visoke kvalitete.

Mogu se složiti s jednim dijelom definicije da su elite izabrani ljudi na vrhu (nečega) izabrani po kriterijima (nekakvim), ali uz to moramo vezati još jedan kriterij, a to je sposobnost, znanje i ugled. A to kod naših „elita“ nije uvijek (ili nije najčešće) povezano. Ako se pod elitama smatra netko kao „cvijet“ društva, tada se od tih elita očekuje veliko znanje i sposobnost, ali i djelovanje u interesu društva, zastupanje moralnih vrijednosti društva i zastupanje nacionalnih interesa. Kada se sve to zbroji, jako malo ljudi može kod nas zaslužiti epitet elita. A isto tako smo svjesni potpune devalvacije pojma elita, jer se zna nalijepiti na mnogo čudnih likova kakvi se mogu naći na putu u zatvor u Remetincu ili na koncertima raznih cajki i pjevaljki. Jedan značajan dio naših „elita“ nikada nije bio u Lisinskom, niti zna kako izgleda HNK iznutra i nije nikada, nakon škole, pročitao niti jednu knjigu.

Trebamo se samo sjetiti koliko je samo čudnih likova dobivalo epitet „moralnih vertikala“ društva. Naša, svojevremeno najpoznatija i općeprihvaćena „moralna vertikala“ poznata je i po tome što je 1971 kao rektor Zagrebačkog sveučilišta, dok su studente odvodili u zatvor, tadašnjem studentskom prorektoru Ivanu Zvonimiru Čičku poslao poruku da ga se ne budi, jer spava. A ja sam osobno bio prisutan na sastanku s nekim Amerikancima, kada je ta „moralna vertikala“, taj poznati akademik tako ružno govorio o Hrvatskoj kako niti u jednoj zemlji na svijetu niti jedan pripadnik elite ne bi govorio o svojoj zemlji.

Ali elitnost te „moralne vertikale“ je za našu javnost neupitna.

Društvena elita ne može biti samozatajna, sakrivena u nekakvim kabinetima da za nju nitko ne zna ili aktivna u nekom uskom krugu na nekom potpuno marginalnom i za društvo nevažnom području. Elita mora djelovati, mora utjecati na razvoj društva, mora se javno boriti za određene vrijednosti i mora se boriti za interese društva. Elita mora imati znanja i intelektualnu snagu da određuje smjera razvoja društva. Ona ne mora (ali može) imati političku ili financijsku moć, ali mora imati stav i ugled, mora imati znanje, mora jasno obrazlagati svoje stavove i imati snage utjecati na „široke narodne mase“, ali i na donositelje odluka. I mora voljeti svoju zemlju. To se svugdje u svijetu podrazumijeva samo po sebi.

Svugdje u svijetu elite su ljudi, koji pored svega u prvom redu vole svoju zemlju, imaju duboku izražen patriotski osjećaj, svoje djelovanje su usmjerili na dobrobit svoje zemlje i svoje znanje i sposobnosti stavili su u službu svoje zemlje i nacionalnih interesa.

Važno mjesto među elitama trebala bi imati inteligencija. Osnovna značajka inteligencije trebala bi biti, pored ostalog, intelektualna znatiželja, informiranje iz raznih izvora i potreba da se kritički, a ne jednostrano procjenjuju zbivanja oko sebe. Međutim, mnogi naši intelektualci žive u uskim rezervatima svojih istomišljenika, znaju citirati naslove nekoliko knjiga ili nekoliko članaka i očekuju da na temelju toga dobiju ugled i moć u društvu. A o realnom svijetu, o svim procesima koji se odvijaju u gospodarstvu u javnoj upravi, u svim segmentima društva, ne znaju ništa.

Znanstvenici su svugdje skupina koja se smatra elitama društva. I oni bi trebali preuzeti najveću odgovornost za razvoj društva. Čak ako ih politika zaobilazi, morali bi naći načina da se čuje njihov glas. A kada se čuje, kakav je to glas? Prije desetak godina, u Zagrebu, u Hotelu Westin, 11. svibnja 2012. održan je okrugli stol  s temom „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize“.  Na tom skupu su znanstvenici  mogli i trebali mnogo toga reći.  Nažalost, i taj skup je kao i dva u HAZU kojima sa prisustvovao, pokazao da naša znanost živi u svom svijetu, u svom balonu odvojenom i od stvarnosti realnog svijeta i od Hrvatske. I da o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize nema pojma, a većinu znanstvenika ta tema slabo zanima. A sve to  prekrivaju  hrpom fraza o važnosti znanja, znanosti,  itd. Naša znanost i visoko obrazovanje su u velikoj krizi, prestali su biti sposobni dati svoj koristan doprinos društvu.

Ima nekoliko angažiranih intelektualaca koji nastoje govoriti, ukazivati na probleme, ali to je samo „lajanje na Mjesec“ koje se ubrzo izgubi u kakafoniji i buci trivijalnih tema kojima se zabavlja prosti puk, u galami trećerazrednih ljudi, urlanju cajki i narodnjaka, žutih novina i koordiniranih akcija razaranja društva. 

Nemoćni da dođu u priliku da nešto kažu i djeluju, a ovakva politika im se gadi, mnogi znanstvenici i intelektualci su se povukli u svoje laboratorije i kabinete, stručnjaci u borbu za goli život, a ostali uz svoje obitelji da brane ono što im je najvrjednije.

Kako narod ocjenjuje - od Staljina, Tita do Escobara

Tko je najveću Rus svih vremena, 2008.

Početkom ljeta 2008. u Rusiji se odvijala jedna internetska anketa u kojoj su Rusi izabirali „najvećeg Rusa svih vremena“. I najveći broj glasova dobio je Staljin. Jedan od najstrašnijih i najokrutnijih svjetskih diktatora i jedan od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva, monstrum  koji je tijekom tridesetogodišnje vladavine, sve do smrti 1953. godine, bio odgovoran za masovna ubojstva milijuna Rusa,  za prosječnog Rusa i glasača na „demokratskim izborima“, je „veliki čovjek“. Na trećem mjestu je Lenjin, čovjek koji je pokrenuo „Crveni teror“ i čije su najčešće riječi bile „likvidirati, strijeljati i eliminirati“, vođa revolucije koja je unesrećila i unazadila Rusiju tijekom dugog razdoblja povijesti. Za te glasače milijuni mrtvih, teror i strah koji je vladao desetljećima, glad, bijeda i zlo koje je uništilo ruski narod, nisu značili ništa.

Spomenik Staljinu, 2023.

S vremenom su Rusi svoje divljenje Staljinu počeli iskazivati i tako da su mu ponovo počeli podizati spomenike. Portal Global.espreso.tv u tekstu od 15. kolovoza 2023. godine piše da je u  gradu Velikiye Luki u Rusiji otkriven spomenik Staljinu.

 0X62 STALJIN

Otkrivanje spomenika Staljinu u  gradu Velikiye Luki u Rusiji, 2023. godine.

(Izvor slike: U Rusiji otkriven spomenik Staljinu: Pravoslavni svećenici ga blagoslivljaju (espreso.tv)

Vrhunac svega dogodio se kada je pravoslavni svećenik blagoslovio spomenik. Mnoštvu okupljenih poručio je:

   "Da, Crkva je patila pod Staljinom. Veliki broj svećenika ubijen je za vrijeme Staljinove vladavine Ali, zahvaljujući tome, sada imamo puno novih ruskih mučenika kojima se možemo moliti i koji nam sada pomažu  u  oživljavanju naše domovine".

Može li nešto luđe od toga?

 0X63 STALJIN

Ruski pravoslavni svećenik blagoslivlja spomenik Staljinu uz zastave sa Staljinovim likom

(Izvor slike: VIDEO Pravoslavni svećenik u Rusiji blagoslovio spomenik Staljinu, TV voditeljica: 'On je bogom dan vođa' (direktno.hr)

Organizator događanja na kojem se vijorila zastava sa Staljinovim likom bila je Zaklada Ruski vitez, koja je ranije predložila preimenovanje Volgograda u Staljingrad. Svečanom otvaranju nazočilo je više od stotinu ljudi. Među njima su bili političar Sergej Baburin i TV voditeljica Marija Šukšina koja je u svom govoru Staljina nazvala "bogom danim vođom".

Sramota iz Hrvatskog zagorja, 2023.

Slično reagiraju i neki Hrvati za koje desetine tisuće pobijenih ljudi na Križnom putu, u Bleiburgu i ostalim logorima, teror OZNE, KOS-a i UDBE, prisilna kolektivizacija sela, diktatura, Goli otoci, uništenje Hrvatskog proljeća, ubijanje emigranata, ne znače ništa. Njih impresionira blještava maršalska uniforma i činjenica da je diktator bio vođa „nesvrstanog svjetskog pokreta“. I, što je najvažnije, bio je „velika faca“, kao što je rekao jedan moj poznanik. Kada sam mu rekao da je Idi Amin bio još veća faca, jer je navodno bio i ljudožder, nije se pokolebao.

Da se ni bismo čudili Rusima koji podižu spomenike jednom monstruoznom diktatoru, moramo, nažalost, priznati da  i mi nismo daleko od tog sramotnog ludila. Na portalu www.Zagorje.com od 7. listopada 2023. godine mogli smo pročitati naslov „Zagorje dobiva Aleju svojih velikana: Bit će tu Gubec, Tito, Tuđman i mnogi drugi“.

Projekt je, kako je i najavila prošle godine, idejno pokrenula Turistička zajednica područja Tuhlja, Klanjca i Velikog Trgovišća znana kao Biser Zagorja, a u suradnji s Općinom Veliko Trgovišće u čijem je vlasništvu i zemljište na kojem se Aleja gradi i koja je nositelj projekta vrijednog 94.747 eura. Prva faza projekta je pod ingerencijom Općine Veliko Trgovišće, radovi su započeli nedavno, a kako kažu iz Općine, kroz uređenje javne zelene površine kao parka s tematskom stazom posvećenom velikanima Hrvatskog zagorja stvorit će se adekvatan prostor za ugodan boravak u prirodi i upoznavanje s velikanima Hrvatskog zagorja, primjeren za svakodnevno korištenje lokalnog stanovništva i turista.

0X97 VELIKANI ZAGORJA

Početak izgradnje Aleje velikana u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju

(Izvor slike: Zagorje dobiva Aleju svojih velikana: Bit će tu Gubec, Tito, Tuđman i mnogi drugi / Zagorje.com)

Taj sramotan projekt podizanja spomenika jednom komunističkom diktatoru govori o  totalnom sunovratu civilizacijskih kriterija koji je sve više prisutan u Hrvatskoj.

Slučaj Pabla Escobara

Na TV kanalu „History“ jednom je prikazivan zanimljiv film o najvećem kolumbijskom narkodileru Pablu Escobaru, monstruoznom ubojici koji je pobio tisuće ljudi, čak je oborio jedan putnički avion pun civilnih putnika, žene i djece, jer je u avionu bio jedan njegov protivnik. Kada ga je policija konačno ubila, na njegov sprovod došlo je 20.000 uplakanih Kolumbijaca iz naroda. I njima okrvavljene ruke tog ubojice nisu ništa značile.

Na temelju kakvih kriterija će svi ti birači izabirati najbolje kandidate na demokratskim  izborima? 

Ljudi, pa na kaj to liči?

Opet se počeo odvijati izborni spektakl u Americi. Može se uočiti da iz izborne trke najprije otpadaju oni koji ne mogu sakupiti dovoljno novaca. Zašto količina novaca utječe na izborne šanse? Stvaraju li milijuni dolara bolje kandidate ili ti novci služe za manipuliranje biračima putem skupih medija.

I kod nas bi se našlo  zanimljivih  iskustava „po tom pitanju“.

Možemo si sada zamisliti situaciju u kojoj bi se netko radi vica, eksperimenta ili nekog drugog razloga, odlučio malo „zaigrati“ i potrošiti veliku lovu na medijsku kampanju za nekog nepoznatog kandidata. Siguran sam da bi na taj način i onaj simpatični, malo retardirani (nažalost pokojni)  Malnarov[3] prijatelj Ševa iz TV emisije Noćne More mogao pobijediti na izborima. Samo treba hrvatski narod kroz dulje vrijeme sustavno bombardirati porukama „kako je Ševica simpatičan, dobar, pravi čovjek iz naroda, ima velika uha“ i uspjeh je zagarantiran.

Zašto navodim te bizarne primjere sakupljene „zbrda zdola“ po cijelom svijetu. Svi oni govore o kriterijima koje prosječan birački puk koristi kod izbora i ocjenjivanja svojih predstavnika, miljenika, simpatija. A demokracija, kao najbolji sustav vladanja „od kada je svijeta i vijeka“ temelji se baš na  kriterijima i odlukama takve biračke mase.

Dok smo bili  komunizmu,  sa zavišću smo gledali na demokratski Zapad. A kada smo se konačno riješili komunističke diktature, pohrlili smo prigrliti zapadnu demokraciju s uvjerenjem da je to ideal kojem trebamo težiti. I još uvijek možemo slušati političke fraze o tome kako će Europa ocjenjivati našu političku zrelost prema stupnju demokracije koju ćemo ostvariti.

I sada, kada se malo okrenemo oko sebe,  kada sve to ozbiljnije analiziramo, imamo li pravo početi se pitati. „Ljudi, pa na kaj to liči? U što se taj ideal „vrgnul“?

Tu nešto ne štima. Osjećamo da je demokracija vrlo osjetljiva biljka, ali ako se ne pazi, dobro ne zalijeva, postaje nešto što nije puno bolje od raznih diktatura.  Pa i Hitler i Lenjin došli su na vlast demokratskim izborima, ali to ih nije priječilo da već drugi dan sve to preokrenu u najgore, monstruozne diktature.

Demokracija, što je to?

Demokracija je loš sustav, ali 

Kada se govori o demokraciji, tada se često koristi izreka Winstona Churchilla koju je on izrekao u Donjem domu 11. studenog 1947. godine:

            „Mnogi su oblici vladavine već isprobani i mnogi će još biti isprobani u ovom grješnom i nesretnom svijetu. Nitko ne može tvrditi kako je demokracija najsavršeniji i najrazboritiji sustav. Štoviše, govori se da je to najgori oblik vladavine, ako se zanemari sve ostale koji su do sada isprobani.“

Ova Churchillova izreka obično se tumači na sljedeći načina:

            „Demokracija je loš sustav, ali bolji još nije izmišljen“.

Obično se smatra da je prednost demokracije u njezinoj predstavničkoj ulozi, a nedostatak predstavlja često anarhija i redovito strančarenje.

Jeremy Shearmur,  profesor emeritus na Australian National University, o demokraciji piše:

        „Osnovna prednost demokracije je mogućnost da ljudi mogu  promijeniti vlade glasanjem, a ne nasilnim pobunama. Vlade bi također trebale biti odgovorne za svoje postupke demokratski izabranom parlamentu. Zatim, tu je ideja da bi se javna politika trebala moći kontrolirati u propisanom postupku, koji bi uključivao raspravu o karakteru problema s kojima se suočavamo kao i teorije i mišljenja o javnoj politici koje bi potom i same bile izložene kritici, što je, zbog ljudske pogrešivosti, od presudne važnosti.

          „….ideje moraju biti izložene kritici. U tom kontekstu, važno je da ljudi mogu slobodno iskazati sumnje u mišljenja koja su općeprihvaćena. No, iako u tom smislu svatko ima pravo na mišljenje, ne znači da je svačije mišljenje jednako ispravno. Ono što nam treba je situacija u kojoj ljudi mogu slobodno problematizirati postojeće ideje, ali tako da i ono što oni iskazuju može biti kritički vrednovano i procijenjeno. Nadalje, ako je potrebno donijeti odluke za opće dobro, moramo imati institucije preko kojih se najbolje ideje, u bilo kojem trenutku, mogu provesti u djelo. 

       Jasno je da čak i najbolje ideje ne moraju biti ispravne pa čak i ako jesu, akcije koje se temelje na dobrim idejama, mogu imati neželjene posljedice. Očito su nam potrebni demokratski sustavi unutar kojih se može učiti, a trenutno prihvaćene ideje se mogu kritizirati - i unaprijediti. Ali unutar takvih sustava mora postojati volja svih građana da budu informirani i prihvate zaključke provedenih rasprava.  A to bi značilo da svi ponekad moramo prihvatiti zaključke koje teško razumijemo.“

(Izvor: http://ideje.hr/...)

Definicije demokracije

Pojam 'demokracija' ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi skovana je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda". Pojam demokracija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore.

Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine." I kroz takav oblik vladavine „narod iskazuje svoje interese“.

Obično se smatra da bi se odrednica koju je pružio grčki povjesničar Herodot (u V. st. pr. Kr.) mogla smatrati prvom definicijom demokracije. On joj ističe tri bitne značajke:

  • jednakost sviju pred zakonom,
  • odgovornost pri obnašanju javnih službi,
  • pučko vrhovništvo (suverenitet).

 0X32 -HERODOT

Grčki povjesničar Herodot ((V. st. pr. Kr.)

(Izvor slike: http://cultural.bzi.ro/...)

Demokracija se prema antičkoj političkoj doktrini mogla pretvoriti i u ohlokracija[4] (vladavina rulje) koja se prikazuje kao loša varijanta, kao prava  izopaka demokracije.

Demokracija u staroj Grčkoj

Demokracija predstavlja temelj razvoja Zapadne civilizacije. Razvijala se kroz stoljeća, s većim ili manjim posrtanjima, iz Grčke, kolijevke demokracije. Temelji se na vrlo jednostavnom načelu - većina stanovnika neke zemlje, glasača, na slobodnim izborima, slobodnom voljom izabiru svoje predstavnike koji će ih, po njihovom mišljenju, najbolje predstavljati u vlasti.

Vrlo jednostavno i opće prihvatljivo.

Ali u realizaciji to ne izgleda tako lako. Malo bolji poznavatelji povijesti govore da to baš nije štimalo najbolje niti u staroj Grčkoj, bilo je puno svađa, borbi frakcija i manipulacija. A demokracija u starom Rimu se velikim dijelom svela na dobivanje naklonosti rimskog puka stalnim podmićivanje, uz „panem et cercenses[5]“ (kruha i igara). I suvremeni birači u današnjoj demokraciji funkcioniraju na sličan način.

Kada se govori o demokraciji često se spominje i grčki filozof Sokrat (470.-399. g. pr. Kr.) koji je (navodno) rekao:

       „Demokracija će ispaštati zato što će pokušati svima ugoditi. Siromasi će zahtijevati imovinu bogatih. A demokracija će im to dati.

         Mladi će zahtijevati da budu uvažavani kao i stari, žene će željeti da budu kao muškarci, stranci će zahtijevati prava starosjedioca. A demokracija će im to dati.

          Lopovi i prevaranti će željeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati.

        A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje prethodne monarhije ili oligarhije.“ 

To je bilo  399. g. pr.Kr., kada je  već trideset godina od Periklove ­smrti i njegova je ostavština prešla u ruke nesposo­bnih činovnika koji su upravljali gradom i sudjelovali u općoj korupciji.

Sokrat nije bio elitista u uobičajenom smislu, on nije smatrao da pravo glasa treba imati  samo odabrana manjina. Međutim, on je smatrao da samo onima koji racionalno i duboko razmišljaju o određenim temama treba dopustiti da se uopće približe glasačkim mjestima.

Naravno, to je bilo neizvedivo i onda, kao što je neizvedivo i danas.

Iskustva  republike starog Rima

Razvoj i pad demokracije može se proučavati na primjeru republike starog Rima koja je nakon nekoliko stoljeća uspjeha  na kraju propala i završila kao autokracija i carstvo. O tome se može pročitati zanimljiv tekst u knjizi „Republika na samrti“, autora Edwarda J. Wattsa. Prijevod knjige izdan je 2020. u Zagrebu. Autor knjige je napisao:

        „Rim pokazuje da je osnovna, najvažnija funkcija republike stvaranje političkog prostora kojim upravljaju zakoni, prostora koji promiče kompromis, raspodjeljuje odgovornost vladanja među skupinama predstavnika i nagrađuje dobro upravljanje. Politika u takvoj republici ne bi trebala biti igra nultog zbroja u kojoj dobitak jednog igrača znači gubitak za drugog. Političara koji pobijedi u političkoj borbi može se poštovati, ali onoga koji izgubi ne bi trebalo kažnjavati. Rimska republika nije poticala svoje vođe da traže potpunu i neupitnu političku pobjedu. Nije zamišljena tako da prisili jednu stranu da prihvati sve što druga želi. Prije bi se moglo reći da je nudila alate koji su, poput američkog „filibusteringa[6]“, (odugovlačenja zasjedanja) služili održavanju procesa političkog pregovaranja sve dok se ne nađe obostrano prihvatljiv kompromis.

       Taj proces je stoljećima vrlo dobro funkcionirao u Rimu, ali je funkcionirao samo zato što su rimski političari prihvaćali zakone i norme republike. Opredijelili su se za to da svoje sporove rješavaju u političkoj areni koju je uspostavila republika, a ne putem političkog nasilja. Republikanski Rim uspio je u tome možda više od bilo koje druge države prije ili poslije……

      ….Nijedna republika nije vječna. Ona živi samo onoliko dugo koliko je njezini građani žele. I stoga, kako u 21. stoljeću nove ere, tako i u 1. stoljeću stare, kada republika ne funkcionira onako kako bi trebala, njeni građani mogu odabrati sigurnost autokratske vlasti umjesto kaosa propale republike. Kada sloboda vodi neredu, a autokracija obećava funkcionalnu i energičnu vladu, čak i državljani uhodanih republika mogu poželjeti odbaciti uvriježene, principijelne zamjerke vladavini jednog čovjek a i prigrliti praktične koristi. Rim nudi lekciju o tome kako bi građani i vođe neke republike mogli izbjeći da prisile svoje sunarodnjake na donošenje tako mučne odluke…..

      ….Ako rana i srednja stoljeća rimske republike pokazuju koliko učinkovit može biti takav sustav (demokratski), njeno posljednje stoljeće otkriva kakve goleme opasnosti nastaju kada političke vođe cinično zloupotrebljavaju mehanizme izgradnje konsenzusa da bi opstruirali funkcije republike. Poput političara u modernim republikama, Rimljani su mogli uložiti veto da bi spriječili izglasavanje zakona, mogli su ustvrditi prisutnost nepovoljnih religijskih okolnosti da bi poništili rezultate glasanja koji im nisu odgovarali i mogli su upotrijebiti ostale parlamentarne alate da bi usporili ili zaustavili politički proces, ako im se činilo da se previše brzo kreće prema ishodu koji im se ne sviđa. Kad su upotrijebljeni onako kako se zamišljeni, ti alati su pomagali u promicanju pregovora i političkih kompromisa sprečavajući većinske skupine da nameću rješenja manjinama. Ali u Rimu, kako i u današnjem svijetu, političari su ih mogli upotrijebiti i kako bi spriječili republiku da čini ono što je njenim građanima potrebno. Raširena zloupotreba tih alata ukazivala je na prve znakove bolesti rimske republike.

        Mnogo ozbiljnije prijetnje republici pojavljuju se kad se svađe između političara preliju izvan okvira kontroliranog okruženja predstavničkih skupština i pretvore se u nasilna sukobljavanja običnih ljudi na ulicama. Rimljani su uspijevali izbjeći političko nasilje cijela tri  stoljeća, prije nego što je u 130-ima i 120-ima pr.Kr republiku potresao niz političkih ubojstava. No čim se u rimsku politiku uvuklo nasilje svjetine, institucije republike brzo su izgubile mogućnost kontroliranja konteksta i sadržaja političkih rasprava. U generaciji nakon prvog političkog atentata u Rimu političari su počeli naoružavati svoje pristalice i upotrebljavati prijetnju nasiljem da bi utjecali na glasanje u skupštinama i na izbor magistrata. U roku od dvije generacije Rim je zapao u građanski rat.

A  dvije generacije poslije August je zavladao kao rimski car.“

Teror u službi „demokracije“

Zanimljivo je i tragično da se najbrutalniji  režimi vole pozivati na demokraciju, a vrhunac tog apsurda mogao se vidjeti u nazivima okrutnih, diktatorskih, komunističkih nedemokratskih režima kao što su DDR-Njemačka Demokratska Republika (njem. Deutsche Demokratische Republik) i  DNRK- Demokratska Narodna Republika Koreja. A sjetimo se da se brutalan, komunistički  režim SSSR-a hvalio da ima najdemokratskiji ustav na svijetu.

A i jugoslavenski komunisti, posebno njihov autoritativni dugogodišnji vođa, diktator Josip Broz Tito voljeli su se kititi demokraciijom. Milovan Đilas, Titov dugogodišnji  blizak  suradnik, poslije  protivnik i jedan od najpoznatijih disidenata u svijetu, u svojoj knjizi „Vlast i pobuna- memoari“, objavljenoj 2009. godine citira dio Titovog govora na  VI. Kongresu partije u Zagrebu, 1952 godine:

         „…Nijesmo mi za demokratiju ni zbog Zapada ni zbog Istoka, a ponajmanje zbog buržoaskih  otpadaka, nego zbog samih sebe, zbog radničke svoje klase i svog naroda, zbog socijalizma – jer bez demokartije nema i ne može biti socijalizma – zbog čistote svog vlastitog socijalističkog i komunističkog bića i svojih konačnih ciljeva“

Okrutni, krvavi revolucionarni režimi voljeli su objašnjavati da je teror nužan za uspostavu demokracije. Takav izopačeni stav objašnjava Maximilien Robespierre. jedan od vođa Francuske revolucije, u svom govoru „Vrlina i teror“, koji je održao 5. veljače 1794. godine. Taj govor možemo naći u knjizi Simona Sebra Montefioria „Govori koji su promijenili svijet“,

       „Ali ako je bit republike ili demokracije jednakost, iz toga slijedi da ljubav prema domovini nužno obuhvaća ljubav prema jednakosti….

Ne samo da je vrlina duša demokracije nego ona i može postojati samo u takvoj vlasti.…

      …Nasreću, ljudima je vrlina prirodna, unatoč aristokratskim predrasudama. Nacija je uistinu pokvarena kad, postupno gubeći karakter i slobodu, prelazi iz demokracije u aristokraciju ili u monarhiju. To je oronulost i smrt političkog tijela…….

….Moramo ugušiti unutarnje i vanjske neprijatelje Republike ili nestati s njom. Sad u ovoj situaciji, prvo načelo vaše politike trebalo bi biti voditi narod razumom, a narodne neprijatelje terorom.

            Ako je izvor narodne vlade u vrijeme mira vrlina, izvori narodne vlade u revoluciji u isti mah su vrlina i teror; vrlina bez koje je teror poguban; teror bez kojeg je vrlina nemoćna. Teror nije ništa drugo nego pravda, hitra, oštra, nepopustljiva; poput emanacije vrline; to nije toliko posebno načelo koliko posljedica općeg načela demokracije primijenjena na najneodgodivije potrebe naše zemlja. …

     …Pokorite terorom neprijatelje slobode i kao osnivači Republike imati ćete pravo. Vlada revolucije despotizam je slobode protiv tiranije…..“

To je himna ubijanju koja će poslužiti kao nadahnuće za užase boljševičkog i fašističkog terora 20. stoljeća.

0X36-ROBESPIERRE.

Smaknuće Maximiliena  Robespierrea na giljotini, 28 srpnja 1794. godine

Francuska revolucija kupala se u krvi kao i sve druge ljevičarske revolucija poslije nje.

(Izvor slike: https://www.ft.com/content/12f33c91-5b7b-45fa-a295-afdfea735eec)

Liberalna demokracija

Liberalna demokracija, također poznata pod nazivima građanska ili buržoaska demokracija, je naziv za društveno-političko uređenje, odnosno najčešći oblik moderne demokracije, čija je karakteristika reprezentativnost (predstavnička demokracija) uz slobodu političkog djelovanja (politički pluralizam).

U praksi se liberalna demokracija iskazuje kroz vlast koja legitimitet crpi na temelju slobodnih, tajnih i poštenih izbora na kojima se ravnopravno natječe više različitih političkih stranaka (višestranačje).

Sve države u današnjem zapadnom svijetu smatraju se liberalnim demokracijama, a u njima vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako upravo liberalna demokracija predstavlja idealno društveno uređenje kojima sve zemlje trebaju težiti. Takva shvaćanja proširila su se i na druge dijelove svijeta. U najširoj javnosti se zato liberalna demokracija smatra sinonimom za demokraciju.

Liberalna demokracija također se smatra jednim od ciljeva za koji se zalaže ideologija liberalizma. (www.wikipedia)

Osnovna ideja demokracije zasniva se na uvjerenju da legitimnost nekog oblika vlasti proizlazi iz njenog prihvaćanja od strane većine onih kojima se vlada. Pošto je svakom pojedincu i svakoj grupi ljudi u interesu da njima ne dominira netko drugi, svi imaju razloga prihvatiti demokraciju

Demokracija omogućava da većina ljudi u većini slučajeva dobije uglavnom ono što želi, dok se onima koji nisu zadovoljni ishodima ostavlja mogućnost da pregovaraju i traže kompromise.

U  nedemokratskim političkim sustavima (oligarhija, teokracija, plutokracija) razni pojedinci ili grupe ljudi imaju političku moć. Oni koji je imaju moć odlučuju o javnim pitanjima, dok se drugi podređuju njihovim odlukama.

U demokraciji svi građani imaju jednaku političku moć, tako da svi odlučuju, ali se i svi podređuju donesenim odlukama. Uz to, liberalna demokracija ne samo da daje svima jednaku mogućnost utjecanja na odluku, nego i štiti prava i slobode pojedinaca, te im pruža mogućnost da pokušaju promijeniti mišljenje većine. Demokracija, dakle, ne može osigurati da će se svi slagati s donesenim odlukama, ali može pridonijeti održavanju mira, pravičnosti i stabilnosti.

Shvatimo li demokraciju kao puku proceduru, možemo reći kako su legitimne sve (i samo one) odluke koje su donesene ispravnom procedurom. Demokracija omogućava da većina ljudi u većini slučajeva dobije uglavnom ono što želi, dok se onima koji nisu zadovoljni ishodima ostavlja mogućnost da pregovaraju i traže kompromise

Demokracija se temelji na slobodi govora i mišljenja.

Demokracija se temelji na slobodi govora i mišljenja. To lijepo zvuči i mnogi pametni ljudi su rekli puno mudrih misli koje to objašnjavaju. Na primjer, čuveni ekonomist i nobelovac Milton Friedman (1912.-2006.) je to, pomalo idealistički objasnio:

        "Mi vjerujemo da cijelo opravdanje slobode govora i medija, cijeli naš sustav, počiva na nadi da će ljudi najbolje biti u stanju razlikovati istinu od obmane, ako imaju priliku čuti niz različitih mišljenja...Zato hajde da omogućimo sukob mišljenja.

        Neka se različita uvjerenja sukobljavaju na slobodnom tržištu ideja. Ali nemojmo dozvoliti monopol niti subvencioniranje jednog brenda ideja u odnosu na druge."
Drugi veliki ekonomist i nobelovac, Friedrich August von Hayek (1899.-1992.) ne gleda na ljude tako idealistički, ali uvjerljivo zastupa slobodu govora i protiv je zabrana:

        "Istina je da velika većina ljudi nije sposobna razmišljati neovisno, o većini pitanja prihvaćaju poglede koji su već gotovi i bit će jednako zadovoljni, ako su rođeni ili naučeni zastupati jedan set vjerovanja ili neki drugi. U bilo kojem društvu, sloboda mišljenja bit će od direktnog značaja samo za manjinu.

       Ali to ne znači da je itko kompetentan ili da bi itko trebao dobiti moć da izabere tko su ti koji imaju pravo na tu slobodu. U svakom slučaju, to ne opravdava da neka osoba ili skupina ima pravo odrediti što drugi ljudi trebaju misliti."

To sve jako lijepo zvuči, ali u praksi i zemlje koje se najviše hvale demokracijom kao što su  SAD i Velika Britanija kada procijene da im je to nužno, na primjer za vrijeme rata, stave medije pod svoju kontrolu. Za vrijeme Zaljevskog rata, 1991. godine, i Iračkog rata 2003. godine, znači ne tako davno,  američka vojska je strogo određivala medijima što smiju pisati i objavljivati.

Još gora situacija je nastala je na američkim sveučilištima koja su se uvijek hvalila da su svjetionici slobode. Na njima vlada nevjerojatno agresivno i netolerantno  ljevičarsko jednoumlje kakvo je vladalo u nekadašnjim komunističkim državama. Danas pod krinkom liberalne demokracije svjedočimo novomu totalitarizmu koji pokazuje zapanjujuće strukturne podudarnosti s komunističkim totalitarizmom kojeg se svi koji smo živjeli u komunizmu dobro sjećamo.

Na kraju  bih htio istaknuti jednu lijepu, pomalo idealističnu  definiciju demokracije koju je izrekao američki predsjednik Abraham Lincoln[7] u  Gettysburgu, 19. studenoga 1863., nekoliko mjeseci nakon velike bitke, krvave  na tom mjestu u  građanskom ratu između Sjevera i Juga, kada je govorio o vladi naroda, od naroda, za narod:

       „Na nama je ovdje da se posvetimo velikoj zadaći što leži pred nama- da od ovih časnih mrtvih preuzmemo još veću predanost prema cilju, kojem su oni već dali punu mjeru predanosti – da mi ovdje jasno razriješimo kako ovi mrtvi nisu dali život uzalud, da će ova nacija vođena Bogom imati novo rođenje slobode -  i da vlada naroda, od naroda, za narod neće nestati sa zemlje.“

(iz knjige S. S. Montefiore „Govori koji su promijenili svijet“[8])

Mutiranje demokracije

Demokracija više nigdje nije onakva kakva je bila zamišljena u staroj Grčkoj, a ni na Zapadu nije više onakva kakvu smo  zamišljali dok smo živjeli u komunizmu. Nažalost, nije više ni onakva kakva je bila kada smo rušili komunizam.  Stalno se mijenja, mutira više nego korona virus i sve više dobiva jedan izopačeni oblik u kojem prepoznajemo konture komunističkih diktatura iz kojih smo bježali. O tome piše novinarka Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji od 12.prosinca 2012. komentirajući Summit za demokraciju, na kojem je američki predsjednik Joe Biden okupio više od stotinu izabranih svjetskih lidera:

                „Od rušenja Berlinskog (u istočnoj verziji Antifašističkog) zida, s kojim je simbolično srušena (europska) granica između slobodnog zapadnog svijeta i jednopartijskih režima sovjetskoga komunističkog bloka prošlo je više od trideset godina i demokracija je u međuvremenu mutirala više od koronavirusa.

        Mnogi pioniri demokracije koji su (stvarno ili simbolično) razbijali cigle s Berlinskog zida ostali su razočarani vidjevši kako su nakon rušenja zida ljudi pohrlili prema svjetlima supermarketa, a ne prema slobodi, shvativši da su se nekadašnji prvaci Partije i tajne policije sa svojom mrežom suradnika preko noći preobratili u vlasnike tih “supermarketa” i arbitre ljudskih prava. U Hrvatskoj, koja se u tom velikom europskom oslobađenju, formalno oslobodila i od Jugoslavije i od komunizma, ali i izuzetno krvavo platila tu slobodu, danas institucijama maršira duh maršala Tita, koji bi se uskoro mogao spustiti i na ulice i trgove.

      U Americi koja je predvodila demokratsko buđenje Europe, danas se od sveučilišta do dijela Bidenovih stranačkih pajdaša, preko različitih “woke” i “cancell” ideologija, širi “progresivni” pogled na zapadnu (američku) paradigmu slobode i demokracije, koji izgleda kao neki virus proizveden još u bivšem Brežnjevljevu laboratoriju.

      Percepcija demokracije drastično je mutirala i na razini pojedinca. Viktor Orban, koji je u vrijeme velikog oslobađanja Europe od komunizma skakao na ruske tenkove, danas je kao mađarski premijer ostao bez pozivnice za Bidenov Summit za demokraciju. A pozivnicu je dobio Aleksandar Vučić, koji je bio dio (veliko)srpskog ratnog stroja kao dio posljednjeg totalitarnog bastiona u oslobođenoj Europi, koji je u etnički očišćenoj Glini branio granice velike Srbije.

       U tih tridesetak godina toliko se puta pokazalo – od “oslobađanja” Iraka, preko obojenih revolucija u državama bivšeg SSSR-a do arapskih proljeća – da demokracija nije nužno cilj, već je najčešće tek sredstvo u funkciji realpolitike i geopolitike."

„Demokracija“ kreira apsurd XXI. stoljeća

Sve više me šokira i žalosti jedan apsurd vremena u kojem živimo. Okruženi smo gotovo nezamislivim dostignućima ljudskog duha, uma i znanja. Teoretski fizičari došli su do samog početka stvaranja svemira, a internet, računala, mobiteli, elektronika, roboti, neuroznanost, proučavanje ljudskog mozga, AI-umjetna inteligencija i još mnogo toga došli su do takvih nevjerojatnih razina koje više ne mogu razumjeti niti ljudi koji posjeduju visoko obrazovanje i na području tehnike i medicine. Svi se možemo samo diviti rezultatima razvoja znanosti, kao štafeti koju su najblistaviji umovi u povijesti čovječanstva predavali jedni drugima stvarajući tehnička „čuda“ koja su nevjerojatno promijenila i olakšala život svih ljudi na Zemlji i u velikoj mjeri promijenila funkcioniranja društvenim zajednicama  u svim državama svijeta.

A istovremeno, ako pogledamo oko sebe (a to vrijedi i za većinu država na svijetu) vidimo da tim društvima, društvenim sustavima upravljaju vrlo često neobrazovani, poluobrazovani, „frtalj“ obrazovani, pogrešno obrazovani, nesposobni i često nemoralni manipulatori, pojedinci kojima je „demokratski“ sustav dao ogromnu moć. I njihova nesposobnost i nesposobnost ljudi koje sa sobom dovode na površinu uništavaju razvoj društava. Zahtjevi koji se kod nas postavljaju na poslove premijera, gradonačelnika, župana, direktora državnih poduzeća i ostalih su tako niski da već svatko  tko u birtiji diskutira o politici misli da može biti premijer, jer vide da oni koji dolaze na visoke položaje nisu ništa  bolji od njih.

Kako je to moguće? Kako je moguće da spodobni i pametni pojedinci, čak tisuće vrhunski sposobnih pojedinaca dozvoljavaju da njima u krajnjoj liniji upravljaju najlošiji među nama.

To je apsurd ne samo XXI. stojeća, već svih stoljeća prije toga.

U znanosti, gospodarstvu, sportu rezultati se lako mogu mjeriti i uspijevaju samo najbolji. U politici koja donosi moć uspijevaju samo najbolji manipulatori koji mogu uz podršku medija manipulirati „prostim pukom“ i doći na vlast, ali ne mogu riješiti imalo složeniji problem.

Apsurd o kome govorim vrlo zorno može se uočiti u Zagrebu kroz djelovanje Gradske skupštine. U Gradu djeluju i žive na tisuće najobrazovanijih ljudi koji imaju znanje i sposobnosti za rješavanje najsloženijih problema. A samim Gradom upravlja Gradska skupština i Gradsko poglavarstvo u kojima sjede ljudi nesposobni riješiti imalo složeniji problem. Godinama se ne uspijevaju riješiti problemi odlagališta otpada, spalionice smeća, Sveučilišne bolnice Blato, Maksimirskog stadiona, Žičare na Sljemenu, poduzetničkih zona, velikog broja broj nezaposlenih, tehnološkog parka, kanalizacije gradskih naselja blizu središta grada i još mnogih drugih ozbiljnih strateških problema. Kada su na dnevnom redu neke ozbiljnije teme kao na primjer Strategija razvoja Grada, razvoj gospodarstva, razvoj poduzetništva, pa analiza poslovanja i restrukturiranja Zagrebačkog holdinga, tada se vidi da većina zastupnika pripremljene materijale nisu pročitali, a niti razumjeli.  Bitno im je samo da dignu (ili ne dignu ruku) kako im je naredio njihov šef. Čak se vidi da ni najveće stranke nemaju stručne timove koji bi bili u stanju nešto ozbiljno proanalizirati i pripremiti stručne prijedloge.

Sjećam se, dok sam vodio Razvojnu agenciju Zagreb (do 2012. godine)  ljudima na Sjednici skupštine našeg trgovačkog društva govorio sam o poduzetništvu, inovacijama, razvoju proizvoda i razvojnim planovima poduzeća. Gledali su me s totalnim nerazumijevanjem i pokazivali su mi da ih te teme uopće ne zanimaju, a oni su ocjenjivali rad poduzeća i trebali usvajati razvojne planove. Svaki put nakon Sjednice osjećao sam se jadno i žalosno.

I pitao sam se, zar je to moj Zagreb.

Ako je tako u Zagrebu, kako je tek u manjim gradovima i mjestima.

Demokratski pesimizam

Današnja liberalno-demokratska društva su u krizi koja ima različite oblike, a posebno je izražena kriza demokracije. Neki filozofi tu krizu povezuju sa sposobnostima građana i pretpostavljaju da velik broj ili čak većina građana nisu dostatno sposobni ili kompetentni donositi odluke koje bi bile u skladu s njihovim interesima i interesima društva u cjelini. Tim problemom zaokupljeno je bilo petero autora čiji su prilozi objavljeni pod općim naslovom „Demokratski pesimizam“  u knjizi „The Epistemology of Democracy“ objavljenoj u travnju 2023. godine. Komentar te knjige je objavljen na portalu www.ideje.hr u kolovozu 2023. Suurednica zbornika Hana Samaržija s ponosom ističe da je ova knjiga „prva međunarodna publikacija posvećena isključivo novom području epistemologije demokracije“. (Epistemologija je grana filozofije koja se bavi prirodom i dosegom znanja)

Na taj pesimizam filozofe su potaknuli Trump, Orban, Marine Le Pen, Brexit i AfD, koji ih zabrinjavaju. Vjerojatno ih proglašavaju radikalnom desnicom. Zanimljivo je da ih ne zabrinjavaju Podemos, Možemo i slični, koji predstavljaju radikalnu ljevicu, što pokazuje  ideološku opredijeljenost tih zabrinutih filozofa pa se može sumnjati u njihovu objektivnost.

Zastupnicima demokratskog pesimizma zajedničko je stajalište da su za krizu demokracije odgovorni spoznajno nedorasli građani. Kao bića koja bi trebala raspolagati sposobnošću razumskog spoznavanja, građani nisu dorasli rješavanju problema s kojima se susreću društvo i država. Populističke vlade i pogrešne politike posljedica su njihovih loših odluka na izborima.

(Pretpostavljam da, kada ljevica pobjeđuje na izborima, tada filozofi zaključuju da građani nisu nedorasli)

Jedan od odgovora tih filozofa na pitanje što treba učiniti da bi se izbjegle loše posljedice neodgovornih odluka birača na izborima svodi se na smanjivanje broja onih koji imaju pravo odlučivati na izborima. Umjesto svih punoljetnih građana – od kojih većina, zapravo, nema predodžbu o načinu funkcioniranja državnih institucija ni o složenosti odluka koje vlast mora donositi – pravo odlučivanja o političkim pitanjima treba povjeriti onima koji su ovladali epistemičkim vrlinama, koji stječu točne spoznaje i sposobni su donositi kvalificirane odluke.

(Naravno, odluku o tome tko su građani koji su „ovladali epistemičkim vrlinama, koji stječu točne spoznaje i koji su sposobni donositi kvalificirane odluke“ treba povjeriti spomenutim filozofima. Izgleda da oni ne primjećuju da to baš ne zvuči previše demokratski, već nas podsjeća na vremena u kojima je partija na vlasti odlučivala tko su „podobni“, a tko su „nepodobni“ građani. Lako se može uočiti da nas zapadni, liberalni intelektualci sve više žele vratiti u društvo iz kojeg smo jedva, jedvice pobjegli.)

Najradikalnija antidemokratska stajališta iznosi Jason Brennan, autor čuvene knjige „Against Democracy“., objavljene 2016. godine.  Jason F. Brennan je američki filozof i profesor. strategije, ekonomije, etike i javne politike na poslovnoj školi McDonough na Sveučilištu Georgetown.

Brennan  tvrdi da su „većina građana koji glasaju na izborima nesofisticirani i uglavnom neznalice… Općenito, glasači znaju vrlo malo osnovnih političkih informacija o tome tko su njihovi predstavnici, što njihovi predstavnici rade dok su na funkciji, što mogu učiniti, što predlažu činiti ili što su očekivani učinci njihovih prijedloga.“

Tu predodžbu o glasačkom tijelu Brennan upotpunjuje slijedećim opisom kojim do krajnosti podcjenjuje i prezire birače:

      “Glasači su, zapravo, plemenski, svinjoglavi, konformistički, spoznajno pristrani, neprofinjeni i ograničeni. Kad glasaju, oni ne nastoje riješiti problem, nego izražavaju svoje identitete ili se bave javnim signaliziranjem.”

Dakle, može se zaključiti da Brennan misli kako je potpuno neosnovano očekivati da bi rasprava s građanima o ozbiljnim političkim problemima mogla biti smislena jer oni gotovo ništa ne znaju o predmetu rasprave. Isto tako, kad odlučuju na izborima, oni ne rješavaju stvarne probleme.

(Naravno, Brennan, sebe smatra pripadnikom one manjine unutar glasačkog tijela koja razumije politiku i zna o čemu odlučuje. Nekada smo imali manjinu koja se proglašavala „avangardom radničke klase“ i koja si je po tome, uz brutalne represije, dala za pravo da o svemu odlučuje, jer zna sve najbolje, a sada bismo trebali imati „avangardu intelektualne klase“ koja bi trebala imati pravo da o svemu odlučuje, vjerojatno još uz brutalniju represiju nego što je bila u komunizmu. Meni izgleda da u svakom od tih zapadnih liberalnih intelektualaca čuči jedan mali Staljin ili jedan mali Pol Pot.)

Iracionalnost, glupost i kratko pamćenje

Slučaj Milana Bandića

U noći, subotu na nedjelju, 28. veljače 2021. godine umro je Milan Bandić, gradonačelnik Zagreb, čovjek poznat po nevjerojatnom broju afera, 250 kaznenih prijava i boravku u zatvoru Remetinec. Njega se godinama, zajedno s nekim njegovim suradnicima prozivalo ili optuživalo za klijentelizam, korupciju i mnogobrojne kriminalne radnje, ali to građanima Grada Zagreba nije smetalo da ga biraju na izborima 5 puta pa je vladao glavnim hrvatskim glavnim gradom dvadeset godina.

Ubrzo nakon njegove smrti započela su mnogobrojna hapšenja i u srpnju 2021. je već 18 ljudi povezanih s Bandićem završilo u zatvoru. U medije su doprle snimke tajno snimljenih njegovih razgovora s vozačem i ostalima iz kriminalne družine  u kojima su komentirali svoje kriminalne radnje. Snimke  su mogle šokirati samo naivne ljude, jer se to znalo godinama, ali se zataškavalo i nije procesuiralo, budući da je  takav njegov način djelovanja mnogima odgovarao.

Nažalost, tako se radi na mnogim mjestima u Hrvatskoj, a slučaj Bandić i njegova „koruptivna hobotnica“ predstavljaju ogledni primjer za proučavanje patologije hrvatskog društva, pravosudnih institucija i izbornog procesa.

0X37. BANDIĆ

. Antologijska fotografija Milana Bandića snimljena 2000. u Kozari putevima

(Izvor slike: https://www.tportal.hr/...)

Kada analiziramo  „Slučaj Bandić“ treba se usredotočiti na dva glavna pitanja:

  1. Kako je moguće da ljudi dvadeset godina na izborima glasaju za takvog čovjeka?
  2. Kako je moguće da pravosudne institucije nisu riješile taj problem, jer je se sve znalo, sve je bilo jako očigledno i lako dokazivo?

Do odgovora  na drugo pitanje nije teško doći. Da se htjelo sve se moglo riješiti u samom početku. Ljudi koji stvaraju koruptivnu hobotnicu, Bandićevu i ostale,  nisu neki jako pametni ljudi koji operacije vode na genijalan, zamršen, sofisticiran i prikriven način koji je teško otkriti i pratiti. To su nemoralni, beskrupulozni, pohlepni, ne previše pametni ljudi koji mogu djelovati jedino u situaciju kada im se korupcija dozvoljava. A Bandiću i mnogim drugima je korupcija bila „dozvoljena“, pravne institucije su godinama okretale glavu, jer je politici tako odgovaralo.

Odgovor na prvo pitanje je mnogo teže naći, jer se temelji na nelogičnom i teško razumljivom ponašanju birača. Možemo pojednostavljeno reći da su tri razloga za takvo ponašanje birača:

  1. Iracionalnost
  2. Glupost
  3. Kratko pamćenje.

Prosječan birač se ponaša potpuno iracionalno i kandidati na izborima bi trebali u svojem stožeru imati psihologe, psihijatre i ljude koji dobro poznaju ponašanje masa. U zadnje vrijeme imaju tzv. PR stručnjake, ali to su stručnjaci za manipuliranje ljudima, slanje lažnih poruka, stvaranje lažne uljepšane političara i za „peglanje mozga“ birača preko medija, ali oni većinom ne razumiju kako se birači ponašaju i zašto se tako ponašaju. Ljudima na izborima nisu važne priče o projektima i budućim planovima, koje su im uglavnom nerazumljive i dosadne, sve manje ih zanimaju domoljubne izjave, borba protiv korupcije i nečije poštenje, čak su im i izbori sve manje važni, jer više od 50% ne izlazi na izbore.

Birač se u samom početku „zaljubi“ u svog kandidata na temelju nekih naizgled nevažnih detalja, izgleda, ponašanja, govora, ali najvažnije prema bliskosti ideološke orijentacije, onda stvori svoju sliku o tome što će taj kandidat raditi i kakve vrijednosti će zastupati kada bude izabran. Potpuno je nevažno što je ta slika  najčešće potpuno pogrešna. Nakon toga su biraču nevažne bilo kakve informacije koje pokazuju da je stvaran kandidat potpuno drugačiji, neće ga pokolebati ni informacije o nekim kriminalnim radnjama, aferama i sumnjivom ponašanju. Ili će tvrditi da to nije istina ili će naći svakakvo opravdanje za svog kandidata. Vrhunski primjer za to je izjava koja se mogla čuti i za vrijeme Tita i za Bandića: „On je krao, ali je i nama dao.“

Birač ne voli kandidata koji je pošten, nepotkupljiv, koji nije korumpiran, jer birač ne voli ljude koji su bolji od njega. Zato birače korupcija ne smeta previše, jer bi se rado i sami uključili u te koruptivne procese da mogu.

Svaki pokušaj argumentirane diskusije s političkim oponentom o njegovom kandidatu je unaprijed osuđen na neuspjeh, jer je nemoguće argumentima polemizirati s nekim koji nastupa iracionalno, a često strastveno i agresivno. A katkada ta iracionalnost ima kao podlogu čisti interes.

Jednom sam pokušao argumentima razgovarati sa simpatičnim susjedima, gljivarima.  Naravno, nisam uspio. Njima je „Bandić dao“ prostor u centru grada za njihov Muzej gljiva i oni bi za Bandića  glasali dok god je živ.

Kako objasniti činjenicu da ljudi koji su inače pametni i razboriti na izborima donose odluke koje su jednostavno glupe. Kako objasniti da političar koji je bio loš premijer, lijen i svadljiv, koji je iz stranke eliminirao sve uglednije ljude, o kojemu su njegovi najbliži suradnici imali najlošije mišljenje, najednom u očima mnogih birača postane "pravi lider"? Trebaš biti stvarno glup i zaslijepljen da ne vidiš ono što je očito i da galamu i bezobrazluk proglasiš liderskim osobinnama. 

Ili što reći za izjave ozbiljnih, uglednih  ljudi da je Bandić puno napravio za Zagreb i da je Zagreb zahvaljujući njemu postao lijep europski grad. Nakon dvadeset godina vladavine i potrošenih stotine milijardi kuna u Zagrebu se ne može naći neki kapitalni objekt koji je radikalno unaprijedio Zagreb. (Fontane se ne računaju.) 

Prava "veličina" onoga što je u Zagrebu napravljeno za vrijeme 20 godina gradonačelnika Milana Bandića najbolje će se moći ocijeniti, ako se usporedi s onim što je napravljeno za vrijeme zagrebačkih gradonačelnika Većeslava Holjevca i Pere Pirkera.

Na izložni "Zagreb Većeslava Holjevca od 1952. do 1963.: Urbanistička vizija i arhitektonski dosezi" koja se održavala u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 21.4.2021.- 20.5.2021. godine moglo se vidjeti što je u Zagrebu izgrađeno i kako je Zgareb promijenjen u 11 godina za vrijeme gradonačelnika Većeslava Holjevca.

  0X37 PANO

 

Pano s izložbe „Zagreb Većeslava Holjevca od 1952. do 1963.: Urbanistička vizija i arhitektonski dosezi“ koja se održala u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 21.4.2021 - 20.5.2021.

Nakon Holjevca gradonačelnik je bio Pero Pirker u razdoblju  od 1963. do 1967.godine. U tih 4 godine u Zagrebu je napravljeno više nego u Bandićevih 20 godina, a uz to je Zagreb zadesila strašna poplava. I pored toga često sam čuo ugledne zagrebačke intelektualce koji su s divljenjem govorili o tome što je „Bandić napravio u Zagrebu“. Jedan se trudio da Bandić dobije počasni doktorat, a drugi, vrhunski dirigent, pozivao ga je da dirigira Zagrebačkom filharmonijom na Bundeku.

Vrlo često se mogu čuti izjave nekih političara: „Birači će na budućim izborima kazniti ili nagraditi nekog kandidata.“ To je u početku bilo naivno, a sada je i glupo, jer birač „pamti“ maksimalno tjedan dana. Nakon toga je zagušen novim informacijama pa ono što je dobro ili loše vrlo brzo  zaboravi i odluke donosi na temelju slike koju si je stvorio u zadnjih mjesec dana ili zadnjih nekoliko mjeseci ili slike koju će mu mediji nametnuti nešto prije izbora..

Možemo na kraju zaključiti da se jedan od ključnih procesa koji se odvijaju u nekom  društvu, izbor ljudi koji će društvom upravljati i dobiti veliku moć, temelji na toliko iracionalnih i nelogičnih odluka da uopće nije čudno da je rezultat tog procesa najčešće loš.

I pored svega, na kraju treba postaviti pitanje svih pitanja: „Kako je moguće da komunistički totalitarni sustav za gradonačelnike izabire Holjevca i Pirkera, a demokratski, kapitalistički sustav izabire jednog Bandića?“

Slučaj Milana Bandića je vrlo poučan i da bih, u prvom redu sebi, objasnio kako je bilo moguće da u Zagrebu dvadeset godina ljudi izabiru Bandića za gradonačelnika, napravio sam dublju analizu s pitanjima i odgovorima. Pitao sam se:

  1. Je li on bio sposoban čovjek, menadžer i uspješan gradonačelnik? 
  2. Je li bio obrazovan čovjek koji bi impresionirao svojim znanjem i akademskom titulom?
  1. Je li bio čovjek koji je ljude osvajao svojim poštenjem?
  2. Je li pokazao hrabrost u Domovinskom ratu?
  3. Je li bio čovjek s čvrstim moralnim i ideološkim stavovima=

Na sva pitanja odgovor je: NE.

Nakon toga sam se pitao što je to radio Milan Bandić da bi pet puta pobjeđivao na izborima. U prvom redu, on je vještinu političke manipulacije biračima doveo do savršenstva. I shvatio je da je to najvažnije od svega.

  1. Ljudi su imali dojam da mu je stalo do njih, do „malog čovjeka“,
  2. Stalno se prikazivao kao čovjek koji mnogo radi „za svoj Grad“,
  3. Bio je vješt politički fajter u „uličnim političkim tučnjavama“,
  4. S vremenom je stvorio jaku i moćnu interesnu mrežu koja ga je podržavala i glasala za njega,
  1. Stalno je bio prisutan u medijskom i javnom prostoru,
  2. Imao je faraonske ovlasti i veliku moć što je mnoge fasciniralo, a posebno žene.

Detaljniju analizu fenomena Bandić objavio sam u tekstu na ovom portalu. Može se pročitati na: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Priča Andrije Hebranga

Jedan vrlo upečatljiv primjer iracionalnog i potpuno nepredvidljivog ponašanja birača na izborima  čuo sam u  emisiji  „Press klub“ Tihomira Dujmovića, 8. travnja 2021. godine na TV Z1. Gost voditelja bio je  prof.dr.sc. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva u Hrvatskoj vladi (1990.-1998.) i kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima 2010. godine. Govorio je o organiziranom, udruženom pothvatu „duboke države“ koja je učinila sve da pobijedi ljevičarski kandidat. Ubacila je u izbore nekoliko kandidata „desnice“ (Nadan Vidošević, Dragan Primorac i Milan Bandić) koji su Hebrangu odnijeli znatan broj glasova. Međutim, najveće razočaranje doživio je od birača u Hercegovini. O tome je rekao:

          „To je moje najveće životno, ljudsko i političko razočaranja. Hercegovina je u ratu bila napadnuta jednakom žestinom kao i Hrvatska, samo nešto kasnije. Tamo je Hrvate trebalo „pomesti“. Ja sam tada bio ratni ministar zdravstva sa  dvogodišnjim  iskustvom u ratnom sanitetu i rekao sam si da ne mogu pustiti da tamo Hrvati stradaju, jer nemaju ratni sanitet. Umiralo se i od običnih rana.

Napravio sam s tadašnjim ministrom zdravstva Herceg-Bosne ugovor o humanitarnoj suradnji.

      Proveo sam na bojištima Bosne i Hercegovine dvije godine. Glava mi je bila u torbi desetak puta, mogao sam poginuti desetak puta.

      Ulazio sam u totalno okruženje Lašvanske doline, u Novu Bilu, osnivao sanitet i tajnim letovima dovodio opremu, kirurge, anesteziologe.

       Moji konkurentni na predsjedničkim izborima 2010. godine,  nisu ni nogom stupili za vrijeme rata u Hercegovinu. Milan Bandić za vrijeme rata nije ni jednom bio u Hercegovini. Kada ga je Gojko Šušak  jedno nazvao i rekao: „Čuj, sutra Andrija ide dolje, idi i ti, da ne budu rekli da samo HDZ pomaže Hercegovinu i ljudima tamo.“

Bandić mu je odgovorio: „Pa ti su lud, dolje se puca.“ I, naravno, da nije išao.

      U jednoj anketi iz Hercegovine (Bljesak info.) Primorac koji je cijeli rat proveo u Americi dobio je više glasova od mene. A ja sam stalno imao glavu u torbi u Hercegovini.

Zar to nije razočaranje u elementarnom ljudskom smislu?

       Dolje sam osnovao i Medicinski fakultet, da ne govorim o osnivanju ratne bolnice u Tomislavgradu, opremi, sanitetu...

I nakon toga biračko tijelo ti kaže: 'Budalo jedna, tko ti je kriv.“

 0X38. HRBRANG

Prof.dr.sc. Andrija Hebrang u Press klubu Tihomira Dujmovića 8.4.2021.godine

(Izvor slike: snimak zaslona https://www.youtube.com/watch?v=KDPdCvbUoto)

 Kraj I. dijela

Nastavak slijedi

 

II.DIO  Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (II.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)

III. DIO Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (III.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)

 

[1] Voltaire - pravim imenom Francois Marie Arouet (Pariz, 1694.-Pariz-1778.) francuski književnik, povjesničar i filozof.

[2] Klaićev rječnik - Rječnik stranih riječi objavljen je još 1951., a posljednje izdanje 2012. Riječ je o jednoj od najpopularnijih knjiga hrvatske kulture. Autor je  Adolf  Bratoljub Klaić (1909.- 1983.), veliki hrvatski jezikoslovac i prevoditelj

[3] Željko Malnar - (1944. – 2013.), hrvatski  istraživač, pustolov, svjetski putnik, putopisac, filmski radnik, kolumnist i televizijski autor,  autor dokumentarnih filmova, i voditelj originalne, otkačene TV serije anti-showa „Noćne more“. 

[4] Ohlokracija -  naziv koji se koristi za vladavinu rulje ili mase ljudi, neoplemenjena demokracija, odnosno njena sposobnost da utječe na ustavne vlasti. Označava i zastrašivanje legitimnih vlasti. Kao pogrdni izraz za majoritarianizam, srodan je latinskom izrazu mobile vulgus (hirovita, nepostojana gomila).

[5] Panem et circenses -  (lat.), kruha i igara; riječi kojima je D.J.Juvenal u svojoj desetoj satiri karakterizirao dekadentni mentalitet puka u carskome Rimu: narod ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirkusu. Danas se tim izrazom označuju slični potezi vlasti kojima se javnosti skreće pozornost s problema, a također i životno stajalište potpune nezainteresiranosti za sve što ne služi zabavi i užitku.

[6] Filibustering- zloporaba zastupničkih ovlasti u nekom parlamentu, poput neprestanog odugovlačenja zasjedanja kako se neki zakon ne bi izglasao.

[7] Abraham Lincoln, - (1809. - 1865.), 16. američki predsjednik, izabran  1860. Izbor istaknutog protivnika ropstva na čelo države bio je znak za pobunu u robovlasničkom Jugu. Do ožujka 1861. sedam je južnih država napustilo Uniju i osnovalo Konfederaciju Američkih Država s Jeffersonom Davisom na čelu.  Time 1861. započinje građanski rat koji završava pobjedom Unije 1865. i oslobađanjem crnih robova 1. siječnja 1863. Lincoln je za predsjednika izabran i na izborima 1864., a ubijen je godinu dana kasnije u atentatu.

[8] Simon Sebag Montefiore (2013), Govori koji su promijenili svijet, Edicija Božičević, Zagreb

 



Komentari

Komentiraj