Jules - Moj život i strip, (I.DIO)

„Zlatno doba“ hrvatskog stripa velikim dijelom je obilježeno radovima velikog hrvatskog umjetnika, majstora stripa Julija Radilovića-Julesa. On je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. Njegovi stripovi ostali su u nezaboravnom sjećanju mojoj generaciji. Danas gospodin Radilović ima 93 godine i ispričao mi je priču o svom životu i stripovima koje je nacrtao.


001 JULES-AUTOPORTRET

 Autoportret Julija Radilovića-Julesa

(Izvor slike: knjiga „Zakletva huronskog poglavice“)

Uvod

Dosta davno, možda prije dvadesetak godina, u Studentskom centru je bio organiziran veliki sajam stripova uz razna predavanja. U jednom trenutku je za govornicu stupio gospodin Julio Radilović-Jules i pričao je tome kako je u „zlatno doba“ našeg stripa za Plavi vjesnik crtao stripove. Opisivao je na veoma  zanimljiv i duhovit način svoju suradnju s velikim scenaristom Zvonimirom Furtingerom i podsjećao nas na nezaboravne dane iz našeg djetinjstva, kada smo nestrpljivo svakog četvrtka kupovali Plavi vjesnik i čitali i gledali zanimljive i uzbudljive dogodovštine junaka iz stripova „Kroz minula stoljeća“, „Herlocka Sholmesa“ i drugih prekrasnih stripova.

Od onda je u meni tinjala želja da upoznam gospodina Julesa i da još jednom, ali mnogo detaljnije čujem tu priču o stripovima koji su obilježili moje djetinjstvo i djetinjstvo moje generacije.

U posjeti kod gospodina Radilovića

Prošlo je mnogo godina dok konačni nisam ostvario tu želju. Kada sam došao u mirovinu, dobio sam svoj web portal i počeo sam objavljivati tekstove iz područja povijesti industrije, poduzetništva, inovacija i razvoja, najprije o povijesti Končara, pa o našim velikim znanstvenicima, a onda sam počeo pisati životopise naših značajnih ljudi 20. stoljeća od kojih su mnogi još uvijek živi. Gospodin Radilović je sigurno jedan od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća.

Početkom ljeta 2020.godine odlučio sam konačno upoznati gospodina Radilovića i potražio sam njegovu adresu i telefonski broj. Kod toga mi je najviše pomogao gospodin Veljko Krulčić, autor odlične monografije „Hrvatski poslijeratni strip“.

Gospodina Radilovića sam nazvao telefonom početkom svibnja 2020. godine. Dogovorili smo se da ga posjetim sredinom lipnja u njegovom stanu u Petrinjskoj ulici 85, u Zagrebu.  Međutim, to je bilo u vrijeme kada je pandemija korona virusa divljala i kada sam došao do njegovog stana, gospodin Radilović mi je rekao da mu je njegova liječnica savjetovala da ne prima nikakve posjete dok traje pandemija. I sastanak smo odgodili za bolje dane. Prošlo je više od godinu dana i konačno smo se našli 19. listopada 2021. godine. Sjeli smo u njegovu dnevnu sobu i gospodin Radilović mi je pričao o svom životu, a ja sam tu priču snimao.

Na početku sam ga zamolio da u knjigu stripova „Kroz minula stoljeća“ koju sam mu donio napiše posvetu za moju unučicu Korinu. Rado je napisao posvetu, ali je rekao da mu je teško pisati i crtati, jer je u prosincu 2020. godine pao na ulici,  zaštitio se rukama i ozlijedio dlanove. U bolnici su mu stavili gips, ali su mu prsti dosta  ukočeni i teško drži olovku i pero. Zato više ne crta.

 002 JULES-2

Julio Radilović-Jules piše posvetu mojoj unučici Korini.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kada sam tijekom nekoliko posjeta razgovarao s gospodinom Julesom, više od svega zanimalo me je kako radi, razmišlja, kreira svoja djela jedan veliki crtač, genijalni umjetnik, kako se stvaraju stripovi, kako dolaze ideje, kako je jedan neiskusan mladić počeo crtati stripove, kako su stvarali genijalni umjetnici Julio Radilović-Jules i Zvonimir Furtinger[1].

 002 JULES

003 JULES

004 JULES

Julio Radilović-Jules u svom stanu 19.10.2021.godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Cijeli život se nije mogao ispričati samo u dva sata pa sam gospodina Radilovića posjetio još 28.10.2021. godine. Naravno, ni tada nismo bili gotovi i dogovorili smo se za treći susret. Tada je započeo treći val pandemije korona virusa i ja sam čekao da se cijepim 3.put. Kada sam konačno 29.11.2021. telefonirao gospodinu Radiloviću, cijeli dan mi se nije javio. Zvao sam ga i sutradan i opet se nitko nije javio. Jako sam se zabrinuo i nazvao sam gospodina Mladena Novakovića čiji broj mi je dao gospodin Radilović. Gospodin Novaković mi je rekao da je gospodin Radilović u Domu umirovljenika „Duga“ u Horvaćanskoj ulici na Trešnjevci. Nazvao sam 30. studenog 2021. Dom i razgovarao s gospodinom Julesom koji mi je rekao da je dobro i da jedva čeka da prestane zabrana posjeta i da opet može primati posjete.

Ubrzo su gospodina Julesa preselili u Dom „Duga“ u Ulici baruna Filipovića 1. Kada sam zamolio socijalnu radnicu da mi odredi termin za posjetu, rekla mi je da je gospodin Radilović dobro, ali da ga nitko ne smije posjećivati, osim njegove skrbnice gospođe Tarle. Tada sam uporno nazivao telefonom i socijalnu radnicu i dr. Tarle dok konačno nisam dobio dozvolu da posjetim gospodina Radilovića. Došao sam k njemu 28.12.2021. u Dom u Prilazu baruna Filipovića 1.

Gospodin Jules bio je u krevetu, prepoznao me, ali nije mogao razgovarati. Čestitao sam mu, s malim zakašnjenjem, Božić i zaželio mu sretnu Novu godinu. Kada sam odlazio, mahnuo mi je.

Zlatno doba hrvatske kreativnosti

Kroz život gospodina Radilovića pratimo slavno „zlatno doba hrvatskog stripa“. Zanimljivo je da se „zlatno doba hrvatskog stripa“ poklapa sa „zlatnim dobom hrvatskog filma“ i sa „zlatnim dobom hrvatske elektrotehnike“. Nevjerojatna je i neobjašnjiva prava eksplozija kreativnosti u Hrvatskoj koja se dogodila u jednom dosta kratkom povijesnom razdoblju od oko 40 godina, od 1940-tih do 1980-ih godina 20. stoljeća.

Nakon toga se ta kreativnost velikim dijelom ugasila.

Od Zabavnika do Plavog vjesnika

Početak povijesti hrvatskog stripa vezan je uz novine u kojima su se stripovi objavljivali. Svoj prvi strip Julio Radilović objavio je 1953. godine (kao 25-godišnjak) u  Horizontovom zabavniku, tjednom izdanju omladinskog ilustriranog lista „Horizont“ kojeg je od 1951.-1953. godine izdavao Centralni komitet Narodne omladine Hrvatske.  Urednik je bio Ivo Bojanić. Horizontov zabavnik pokrenut 1952. godine, oslanjao se isključivo na domaće autore, a po grafičkom izgledu podsjećao je na „Zabavnik“ braće Neugebauer koji je izlazio od 1943.-1945. godine.

X68 ZABAVNIK-2

Legendarni Zabavnik braće Neugebauer (1943.-1945.),  list koji slovi kao vrhunac domaćeg stripovskog izdavaštva. Osvajao je publiku vrhunskim stripovima i četverobojnim tiskom. Dosegnuo je nakladu od 150.000 primjeraka.

Robert Nobika Neugebauer (1917.-1992.) je pisao stihove, a Walter Neugebauer (1921.-1992.) je crtao.

Najpoznatiji stripovi iz tog razdoblja bili su „Patuljak Nosko“ i  „Mali Muk“ koji su ostali u sjećanju generacijama mladih  čitatelja.

(Izvor slike: knjiga „Kad je strip bio mlad“)

Redakcija „Horizontovog zabavnika“ angažirala je pored Andrije Maurovića i braće Waltera i Norberta Neugebauera i nekoliko mladih umjetnika. To su bili Borivoj Dovniković, Ismet Voljevica, Fran Gotovac i Julio Radilović. Horizontov zabavnik je naglo prestao izlaziti sredinom 1953. godine.

 005 ZABAVNIK

Zaglavlje prvog broja Horizontovog zabavnika s dijelom stripa „Kraljeva miljenica“, br.1, 8.VII.1952.

(Izvor slike: arhiva Nacionalne sveučilišne knjižnice)

Horizontov zabavnik je izlazio tjedno, djelomice u bojama, od 1952. do 1953., kada je izašao broj 51, zadnji broj. Glavni urednici su bili, od  broja 15 Duje Katić, a od broja 30 u siječnju 1953. godine, Milivoj Matošec. Odgovorni urednik je bio Drago  Auguštin

Redakcija je bila u Dežmanovom prolazu 9.

Zabavnik se tiskao u Rototiskari Hrvatske seljačke sloge, u Zagrebu, u Frankopanskoj 12. Cijena je bila 10 dinara (ondašnjih), a onda je 6.6.1953. u 48. broju povećana na 15 dinara. Izlazio je najprije utorkom, a od 14.2.1953. u subotu.

 006 ZABAV

Horizontov zabavnik je 14.2.1953., počeo izlaziti subotom a uz to je promijenjen i logo časopisa.

(Izvor slike: arhiva NSK- Nacionalne sveučilišne knjižnice, 27.10.2021.)

Zadnji broj Horizontovog zabavnika  bio je br. 51, koji je izašao 27.6.1953. Nakon toga je prestao izlaziti.

Svoj prvi veliki strip „Kroz minula stoljeća“, koji je poslije stekao kultni status, Julio Radilović objavljivao je od 1956.-1959. godine u omladinskom tjedniku „Plavi vjesnik“ novinske kuće Vjesnik iz Zagreba,  kojeg su svi zvali „Plavac“. Prvi broj lista pojavio se na kioscima 1. listopada 1954. godine i bio je na neki način nastavak neuspjelih strip-tjednika namijenjenih mlađoj publici; Miki stripa, odnosno starijeg Petka.

S Plavcem je Radilović surađivao do 1968. godine. Plavac je najznačajnije izdanje u povijesti hrvatskog stripa. Prvi broj je izašao 1. listopada 1954., a zadnji broj, 970., izašao je 1973. godine. Plavac je okupio veliki broj domaćih autora i objavio oko 180 domaćih stripova. 

Prije preseljenja u Frankopansku 12 uredništvo Plavca je od 1957. godine bilo u Masarykovoj 29.

Prvi Plavci su bili tiskani na lošem papiru, bili su lošeg izgleda i s lošim otiskom. Nešto više boja Plavac je dobio od 27.9.1957, ali je i dalje bio loš papir i loš otisak. Izlazio je u subotu i cijena je bila 15 dinara.

 007 PLAVI VJESNIK

Zaglavlje jednog od prvih brojeva Plavog vjesnika, 1954. Poslije će se to zaglavlje dosta mijenjati.

(Izvor slike: NSK)

Urednici u Plavcu

Prvi glavni i odgovorni urednik ovog “tjednika za pouku, zabavu i razonodu” bio je Mladen Bjažić. Pod njegovim vodstvom u prvih pet godina izlaženja (1954.-1959.) postavljene su čvrste smjernice sadržaja i razvoja lista. Plavac potom kratko vodi Antun Patik (1959/60.), kada se uredništvo seli u Frankopansku 12, a od 1960.- 1967. godine nastupa tzv. "zlatno doba" pod Nenadom Brixyjem. To je vrijeme najveće popularnosti lista, kao i najvećeg broja kvalitetnih stripova hrvatskih autora. 

 007 BRIXY

Nenad Brixy i Andrija Maurović

Na otvorenju izložbe  stripova Andrije Maurovića 22. prosinca 1967. godine u Galeriji Nova, Zagreb, Nikole Tesle 1

(Izvor slike: knjiga „Mauroviću s ljubavlju)

Nenad Brixy (1921.-1984.) je u Varaždinskim Toplicama dobio spomen ploču 11. rujna 2015. godine. Ploču su na njegovoj rodnoj kući postavili udruga Trash i Grad Varaždinske Toplice. Spomen obilježje nije dobio zato jer je bio nekada slavni urednik Plavog vjesnika, (to se uopće ne spominje), već kao prevoditelj popularnog stripa o Alanu Fordu.

0X47 BRIXY-1

0X48 BRIXY-2

 0X49 BRIXY-3

Spomen ploča Nenadu Brixyju u Varaždinskim Toplicama

(Izvor slike: U V.Toplicama otkriven spomenik Nenadu Brixyju čiji je prijevod Alana Forda bolji od originala (evarazdin.hr)

 

Glavni urednici Plavog vjesnika su bili:

  • od god.1, br.1 (1954): Mladen Bjažić;
  • od god.6, br.266 (1959): Antun Patik;
  • od god.7, br.307 (1960): Nenad Brixy;
  • od god.14, br.676 (1967): Pero Zlatar; od god.18, br. 855 (1971):
  • Darko Bekić; god.18, br. 873-891 (1971), v.d. glavni i odgovorni urednik: Pero Zlatar.
  • Uroš Šoškić, od 1.12.1971. do 1.5.1973. kao glavni urednik.

 008 PLAVAC

Zaglavlje Plavog vjesnika, 1964. godine.

(Izvor slike: NSK)

U samom početku Plavac je bio „tjednik za pouku, zabavu i razonodu“, a od god.19., br. 914 (1972) postao je „ tjednik mladih za društvena pitanja: informativni tjednik mladih za društveno-politička pitanja“.

Sredinom šezdesetih dolaskom Pere Zlatara za urednika, Plavi vjesnik prestaje biti strip tjednik i sve više postaje pop-rock časopis naginjući žutom tisku i traču. Listu je to donijelo kratkotrajnu veliku popularnost, ali ubrzo nakon toga i veliki pad popularnosti i gašenje 1973. godine. Možemo reći da je Pero Zlatar zadao jedan težak udarac umjetnosti stripa u Hrvatskoj.

13 godina u Plavcu

Julio Radilović je 13 godina, od 1956. do 1969., surađivao s Plavim vjesnikom i dogovarao projekt za projektom, stalno nove stripove bez stanke. Zahvaljujući ponajviše Radilovićevom „Kapetanu Lešiju“ (1960/61), „Afričkim pustolovinama“ (1962/64.),  „Baći izviđaču“ (1960/62), Plavi vjesnik je do sredine 1960-ih godina dostignuo svoj vrhunac i dosegnuo najvišu nakladu od 143.000 primjeraka.

 009 FRANKO. UL

Zgrada na adresi Frankopanska 12, u kojoj je od 1959/60 bila redakcija Plavog vjesnika.

Snimljeno 1922. godine

  X 00 X10 FRANKOP. UL

Kroz ulaz s ulice ušlo se u ovo  dvorište, gdje je su bili  ulaz i stepenice do redakcije Plavca

Snimka iz 1950. godine.

 0011 FRANKOP.UL

 Početak Frankopanske ulice, 1947. godine

 0012 FRANKOP

Frankopanska ulica iz 1918. godine.

(Izvor svih slika: Slike su obješene u prolazu do dvorišta u današnjoj Frankopanskoj ulici 12.)

Prostori u kojima je nekada bila redakcija Plavca sada se uređuju za Studij za dizajn, Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon izlaženja u Horizontovom zabavniku, Plavom vjesniku ili nekim drugim strip-časopisima veliki boj Radilovićevih stripova objavljen je u posebnim tematskim izdanjima knjiga, strip-albuma. Za tu priliku su neki stripovi dopunjeni ili neki dijelovi ponovno nacrtani, a neki su i obojani.

Neumorni promotori stripa

Tijekom pisanja teksta o životu Julija Radilovića upoznao sam ljude koji su kod nas mnogo učinili za popularizaciju stripa, objavljivali stripove, organizirali izložbe stripova i pisali o stripovima. To su gospodin Veljko Krulčić koji mi je  od samog početka pomogao da dođem do gospodina Julesa, gospodin Slaven Gorički, vlasnik prodavaonice stripova Torpedo Comics u Ulici sestara Baković, gospodin Vjekoslav Đaniš koji izdaje časopis KVADRAT, čiji broj 21, iz 2009. godine posvećen Juliju Radiloviću daje mnogo zanimljivih informacija i slika iz njegova života i gospodin Mladen Novaković koji je izdao mnogo knjiga Julesovih stripova, posjeduje originale Julesovih stripova i velika mu je podrška i pomoć.

 0013 KRULČIĆ

Veljko Krulčić (lijevo) govori na otvaranju retrospektivne izložbe stripova Julesa Radilovića na Prvom salonu stripa u Vinkovcima, rujan 1984. godine (u sredini Milan Obajdin)

(izvor slike: arhiva Veljka Krulčića)

 016 NOVAKOVIĆ 

Mladen Novaković i Jules, listopad 2017.

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

 0017 ĐANIŠ 

Vjekoslav Đaniš

(Izvor slike: https://www.matica.hr/...)

Uz to postoji jedna zanimljiva facebook stranica „Jules-legenda hrvatskog stripa“ koju uređuju Marija Juza i Bernarda Cesar, bivše učenice Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. 

  00127 JULES

Bernarda Cesar, Jules, Marija Juza, 2019.

(Izvor slike: https://m.facebook.com/..., 26.9.2019.)

Koliko se strip čita danas

Zlatno doba hrvatskog stripa je davno završilo, velikih majstora iz tog vremena više nema, naši najbolji strip crtači danas rade za strane poslodavce i objavljuju stripove kod inozemnih izdavača, ali je najozbiljniji problem da se strip sve manje čita. I to sve prave ljubitelje stripa  rastužuje i boli.

Na portalu www.zg-magazin.com.hr objavljen je 24.4.2023. tekst o rezultatima istraživanja o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj. Istraživanja su pokazala da se od sve vrste literature stripovi najmanje čitaju (5 posto).

           „U proteklih godinu dana barem jednu knjigu pročitalo je 40 posto građana Hrvatske, što ukazuje na nastavak trenda pada čitanosti u odnosu na protekle godine. Podatak je to iz Istraživanja o čitanosti i kupovini knjiga u Republici Hrvatskoj koje je u petak 21. travnja 2023. godine na otvorenju Noći knjige u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavila Tamara Kraus iz agencije Kvaka – Ured za kreativnu analizu.

         Među osobama koje čitaju, najviše je onih koji pročitaju dvije knjige godišnje. Kao i prethodnih godina, najviše čitaju žene (47 %), visokoobrazovane osobe (71 %), osobe s prihodima iznad 13 tisuća kuna (45 %) i osobe koje žive u Istri i Primorju (58 %). 

        I dalje se najčešće  čita beletristika (57 %), zatim publicistika (31 %) i stručne knjige (32 %), a najmanje knjige o umjetnosti (9 %) i stripovi (5 %).“

(Izvor: Čak 60 posto Hrvata ne čita knjige - ZG-magazin)

I pored toga, pravih ljubitelja uvijek ima i uvijek će ih biti, naši veliki majstori stripa imaju značajno mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti, a neke buduće generacije ponovno će otkrivati svijet mašte, uzbudljivih priča i prekrasnih crteža naših najvećih majstora stripa. I uživati će u tim stripovima  kao što su i  prethodne generacije u njima uživale.

Stripografija Julesa Radilovića

U knjizi u kojoj je objavljen Julesov strip „Zakletva huronskog poglavica“ i u časopisu KVADRAT, 2009, 21, posvećenom Juliju Radiloviću nalazi se popis 76  stripova koje je u svom radnom vijeku nacrtao Julio Radilović-Jules.  Dva stripa nisu objavljena. Veliki broj stripova pojedinačne su epizode unutar 8 velikih stripova.

 0014  STRIPOGRAF

0015  STRIPOGRAF

Popis stripova Julija Radilovića

(Izvor slike: časopis KVADRAT, 2009, 21)

Ovom popisu treba dodati još jedan strip Julija Radilovića-Julesa. To je:

Lupo na Divljem zapadu“, 1956., scenarij Zvonimir Furtinger, njemački nakladnik Rolf Kauka (Fix und Fox).

Taj nepoznati strip je premijerno objavljen u Strip reviji br.15, iz kolovoza 2014. godine.

.

Da bih s gospodinom Radilovićem  mogao razgovarati pročitao sam mnogo njegovih stripova, strip-albuma, knjiga, časopisa i tekstova na web portalima u kojima su objavljeni tekstovi o njegovom životu te nekoliko intervjua.

 0017 KNJIGE

Nekoliko knjiga sa stripovima Julija Radilovića-Julesa

(Izvor slika: arhiva autora)

Podrijetlo obitelji Radilović

Budući da je Julio Radilović rođen u Mariboru, mnogi su vjerovali da je on podrijetlom Slovenac. Međutim, u knjizi „Hrvati-slike iz ratničke prošlosti“, koju je Jules ilustrirao, našao sam podatak da je Jules podrijetlom s očeve strane iz mjesta Tugare kraj Omiša. Obiteljsko ime Radilović bilježi se tamo još u drugoj polovici 15. stoljeća. 

Jules je  rekao prijatelju da je jednom bio tamo kao dječak, vjerojatno s ocem.

Priča gospodina Julesa je njegova autobiografija

Kada smo razgovarali u listopadu 2021. godine, gospodin Radilović je imao  93 godine, ali je govorio jakim, čvrstim, jasnim glasom, rečenice su mu razgovijetne i teku bez zamuckivanja, s duhovitim opaskama. Sjeća se detaljno podataka starijih od 80 godina. Govori pomalo arhaičnim, zagrebačkim, purgerskim slengom. Nisam htio taj njegov slikoviti, meni dragi jezik prevoditi na hrvatski književni jezik. Nemam pravo dirati u jezik jednog velikog, genijalnog umjetnika i čovjeka. Htio sam sačuvati njegov način izražavanja. Osim toga, tekst nisam htio objaviti u obliku intervjua. Moja pitanja su nevažna, već sam pustio da gospodin Radilović slobodno priča o  svom životu i stripovima.

Priča gospodina Radilovića je njegova autobiografija.

Dok je gospodin Radilović govorio, ja sam snimao njegovu priču, a kada sam došao doma skinuo sam taj snimak i napravio transkript razgovora. Nisam mijenjao i dotjerivao njegove rečenice, ubacio sam slike koje sam snimio kod njega, dosta slika sam izvadio iz knjiga s njegovim stripovima koje imam ili sam ih posudio, dio sa stripova koje sam našao u NSK-Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, nešto sam skinuo s interneta, a nešto sam dobio od gospodina Krulčića. 

Nažalost, nisam dobio priliku da mi gospodin Radilović ispriča cijelu svoju priču kako smo planirali. Imao sam još dosta pitanja na koja mi gospodin Radilović više nije mogao dati odgovore.  Zato ću se pokušati snaći tako da odgovore na ta moja pitanja, odnosno neke praznine u priči gospodina Julesa popunim odgovorima koje je on dao nekim drugim novinarima i koji su objavljeni na drugim mjestima. 

U tu svrhu sam koristio  dijelove intervjua koji su objavljeni u tjedniku Nacional, br. 679, iz 18.11.2008., časopisu KVADRAT, br.21 iz 2009., na portalu www.osijek031.com od 26.3.2011., u Večernjem listu iz 15. veljače 2015., na portalu www.mojstrip.eu, od 25.12.2021. i u kratkom filmu kojeg sam našao na https://zagrebcomiccon.com/... , 2018.

Na portalu www.mojstrip.eu pronašao sam prvi intervju s Juliom Radilovićem Julesom objavljen 11.9.1958. godine u Plavom vjesniku broj 207. Nakon toga sam u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici pronašao broj Plavca u kojem je objavljen  taj Julesov prvi javni “nastup”. U uvodu teksta je objašnjeno zašto se objavljuje intervju s Julesom.

      “Dnevno stižu u redakciju pisma u kojima se čitaoci zanimaju za našeg popularnog crtača stripova Julija Radilovića. Na vaš zahtjev danas, evo, objavljujemo mali razgovor s Julesom. Nadamo se da će vas zadovoljiti!”

Intervju je objavljen pod naslovom “Teško je ubiti čovjeka“, ( misli se u stripu), što je jedna od izrečenih misli tada 30-godišnjeg crtača Julija Radilovića. Intervju nije potpisan. Sam Radilović pretpostavlja da je autor intervjua bio njegov prijatelj i scenarist njegovih stripova Zvonimir Furtinger. Vidi se da je intervju radio netko tko je bio blizak svom sugovorniku i koji ga je dobro poznavao.

 0017 INTERVJU-1

Dio prve stranice Plavog vjesnika br. 207 od 11.9.1958.

U uokvirenom dijelu najavljuje se intervju.  

(izvor slike: arhiva NSK)

 0017 INTERVJU-2

Prvi intervju Julesa Radilovića. Objavljen je u Plavom vjesniku br. 207 od 11.9.1958.

(izvor slike: arhiva NSK)

Koristeći kraće dijelove Julesovih intervjua iz drugih izvora vodio sam se mišlju da je to sve priča gospodina Julesa, a vjerujem da je manje je važno kome je tu priču ispričao i tko je tu priču zabilježio.

Dijelove teksta koje sam „posudio“ napisati ću u italicu da se razlika može uočiti. Na kraju svakog "posuđenog" pasusa ću navesti izvor, t.j. odakle sam taj tekst posudio.

Nakon što sam početkom siječnja 2022. godine  objavio tekst o Juliju Radiloviću na svom portalu, nastavio sam „kopati“ po arhivama u Gradskoj knjižnici, u NSK, po raznim privatnim arhivama i tekst neprekidno popunjavam i obogaćujem  novim informacijama.

Gospodin Jules priča o svom životu i crtanju stripova:

 

Djetinjstvo

Od Celja do Ljubljane (1928.-1939.)

Moj tata je otišao u Ameriku, čini mi se, 1912. godine, gdje je gotovo 20 godina radio kod brata u Portlandu, tako da je I. svjetski rat provel u Americi. I nije sudjeloval u ratu. Prije rata i prije odlaska u Ameriku služio je u austrougarskoj vojsci vojni rok, bio je razvodnik dvorske straže na dvoru cara Franje Josipa u Schönbrunnu. Uz to je bio najbolji strijelac u garnizonu, dobio je medalju.

Ne znam točno koje godine se tata vratil iz Amerike. On je bio ugostitelj. Najprije je imao lokal u Trstu, onda je imao lokal u Beču, a poslije toga u Grazu, Iz Graza je došel u Celje i tu se upoznal s mojom mamom. Mama se zvala Ljudmila, rođena Stabljar, a tata se zval Marko. Tak su se uzeli. U Celju se najprije rodio moj brat Vjekoslav (1926.), a ja dvije godine kasnije (25. rujna 1928.) u Mariboru.

Iz Celja smo se preselili u Maribor i tam je tata imal jedan dobar restoran. Tak smo bili jedno 3 godine u Mariboru. Onda je putoval amo-tamo i došao je u Ljubljanu. Tamo je naišao na jedno dobro mjesto, dobar položaj, restoran, pivnica, kuhinja, sve u sklopu hotela Tratnik. To je bio poznati ljubljanski hotel. Onda je to kupio ili iznajmio pa smo mi lijepo odselili u Ljubljanu.

U Ljubljani sam išao u pučku školu koju sam završio.

Odlazak u kino i čitanje stripova

Moj tata je Iz Amerike donio sa sobom dvije velike ljubavi – odlaske u kino i čitanje stripova. Najviše je volio vesterne, avanturističke i kriminalističke filmove pa se i u meni razvila žica avanturizma, romantike i ljubav prema povijesti. Već sam kao četverogodišnjak redovno odlazio u kino i uživao u uzbudljivim pričama. Očev brat slao nam je iz Amerike pakete s novinama u kojima su objavljivani stripovi u koloru, recimo “Princ Valijant”, a otac je bio pretplaćen na sve novine u kojima su tada izlazili stripovi u “šlajfnama”.

Sjećam se stripova Andrije Maurovića “Trojica u mraku” i “Sedma žrtva”, a stripovi Harolda Fostera bili su nam pojam. Proučavao sam ih s velikim zanimanjem i malo-pomalo u meni se rađala želja za crtanjem stripova. (izvor: Nacional)

0017-7 MAUROVIĆ

0017-8 MAUROVIĆ

0017-9 MAUROVIĆ

0017-1 MAUROVIĆ

0017-2  MAUROVIĆ

0017-3 MAUROVIĆ

0017-4 MAUROVIĆ

0017-5 MAUROVIĆ

0017-6 MAUROVIĆ

Nekoliko stranica čuvenih Maurovićevih stripova, izdanje  iz 1962. godine. Na svakoj stranici su samo dvije pasice stripa.

Scenarij je napisao F.M.Fuis (Franjo Martin Fuis).

Strip "Trojica u mraku" prvi put je objavljen 23.2.2936. do 27.6.1936.godine u "Novostima". Scenarij je napisao Krešimir Kovačić. 

(Izvor slike: arhiva autora)

Dolazak u Zagreb, 1939.

U međuvremenu je otac u Zagrebu zagledao ovu kuću u Petrinjskoj 85. Kuća je bila hotel, dole je bila gostionica, restoran. U Zagreb smo došli 1939. godine, u ljeto.

Iz Ljubljane smo došli u Klaićevu ulicu, preko puta srednjoškolskog igrališta. Tak sam ja za vrijeme rata s prozora gledal kako njemačka vojska egzercira na tom polju. Puška gore, puška dolje, marš lijevo-desno.

U Klaićevoj smo bili još 1940., a 1941. smo se preselili u Deželićevu.

Već se vidjelo da se nešto sprema i izbio je rat.

U Deželićevoj ulici stanovali smo u prizemlju. Tamo je u ono doba, 1940-ih godina  bilo puno konjskih zaprega. Pred kućom, pod prozorom, na cesti su se zaustavljali oni furmani, kočijaši. Ja sam gledal kroz prozor te „parkirane“ konje i kola, uzel sam blok i olovku i crtal sam konje, opremu, uzde, ukrase. Kad je bio parkiran na suprotnoj strani i gledal je tam, pa sam crtal s te strane. Tak da sam ga imal sa svih strana. Tu sam se jako izvještil u svemu, ruka mi je samo išla. Študiral sam detalje, imal sam dobru bazu na kojoj ću razviti taj svoj stripovski stil.

 0018 KONJ

Skica konja, 1950.

(Izvor slike: knjiga KVADRAT, 2009, 21)

Deželićeva se poslije rata nazvala Prilaz JNA.

Iz Deželićeve sam išao u vojsku. Iz vojske sam se vratio u Deželićevu, iz Deželićeve sam išao u Školu primijenjene umjetnosti  koja je odmah iza ugla.

I tek 1952. godine, 2. svibnja smo se preselili u Petrinjsku 85.

U kući u Petrinjskoj, kada idete po stepenicama sa strane su vrata, a na vratima su  bili  brojevi, brojevi soba. Sjećam se stepenice su bile pokrivene tepihom s mesinganim  šipkama.

Rat je to sve poništio. Hotel su preuzeli za njemačke oficire i tata nije mogao dobiti vlasništvo. Jedan čovjek je imao licencu za hotel i da može voditi gostionicu. Ta licenca mu je trebala trajati još nekoliko godina poslije rata.  Dole je bila kuhinja. Kada dođete kroz haustor po štengama, ova lijeva vrata, bila su velika vrata i  velika kuhinja. Sada su dole stanovi.

 0019 PETRINJSKA

Kuća u Petrinjskoj 85 u koju se 1952. uselila obitelj Radilović

Snimljeno 28.10.2021. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 0020 PETRINJSKA

Petrinjska ulica 28.10.2021.

(Izvor slike: arhiva autora)

 0021 PETRINJSKA

Zvonce na vratima stana Julija Radilovića

(Izvor slike: arhiva autora)

Tak je bilo za vrijeme rata, tata nije mogao ni ući u hotel, a kada je došlo, nazovimo ga „oslobođenje“, onda se sve nacionaliziralo, oduzelo vlasništvo i tako je ostao bez ičega. Da mu ne bi oduzeli kuću darovnicom je darovao 3. kat meni, 2. kat bratu, a 1. kat je zadržal za sebe. Nismo imali nikakve koristi od toga, samo smo mjesečno plaćati, ne znam kak se to zvalo.

Gimnazija

Tak je vreme prolazilo, brat i ja smo išli u školu, u gimnaziju. Meni se baš nije hodalo u školu, draže mi je bilo hodati po šumama, parkovima s blokom, crtal sam prirodu i sve što vidim oko sebe. To me je jako obuzelo.

Crtao sam puno po prirodi, usput sam dosta precrtavao Maurovića i Neugebauera  i druge svjetske majstore, jer u meni je ipak, rekao bih, tinjala želja za ovakvim stvaranjem…. Ali još nije došlo vrijeme. Nisam tada ni znao kojom se tehnikom i kako strip treba raditi, a ni kome se obratiti za savjet. (Izvor: KVADRAT)

I na kraju krajeva, nisam završio gimnaziju,

Jules

To sam dobil ovako – mi  smo u gimnaziji u sklopu književnosti proučavali razne pisce i među ostalima, naravno, i Julesa Vernea. A kak' smo bili đaci, huncuti, spremni na kojekakve vragolije pa smo ono smiješno Vukovo pravilo „piši kako govoriš“ pretvorili u „govori kako pišeš“. Onda nam Jules Verne nije bio Žil Verne, već Jules Verne. A pošto je moje ime Julio, onda su oni mene odmah prozvali Jules. I tak sam ja ostal Jules. Nisu me samo u školi zvali Jules, nego i doma, i tata i mama i brat i prijatelji i kolege i susjedi.

Svi su me zvali samo Jules. Nitko uopće nije znal kak' se ja zovem.

Posao kod Marija Saletta

Kada sam prestal ići u gimnaziju, onda sam došao kod Saletta kao naučnik. Ali, nisam ja bio početnik. Ja sam već znal slikati, s farbama, slova pisati. Nisam kod Saletta ništa naučio nego sam svojim talentom njemu služio. Slikao sam mu razne table, na primjer za finomehaničare sam slikao pisaće mašine, pa sam slikao za frizere glave, frizure, za mesnice sam slikao table s proizvodima. Uglavnom, sve što je netko naručivao, ja sam slikao. Bio sam praktički već  gotov majstor, bez ispita, bez diplome.  Bio sam samouk, ali sam dobro radil. To je Salettu dobro došlo, jer je imal velike narudžbe. On je bio pismoslikar, jedan od boljih u Zagrebu. Njegov brat Joža, Joška, kak' smo ga zvali, je kod njega crtao slova, mjeril i crtal velika slova za firme. Drugi majstori su ta slova maljali na staklo.

Ja se nisam s tim bavil, ja sam samo slikao što je trebalo.     

U crtanom filmu

Jedna nepoznata priča o crtanom filmu

Sada ću vam ispričati priču koju malo ljudi zna. Prvi studio za crtani film u Zagrebu nije bio, što povijest kaže, „Duga film“ i prvi film nije bio onaj „Svi na izbore“ (1945.)  i „Veliki miting“ (1951.).

 0022 VELIKI MITING

Scena iz filma „Veliki miting“, 1951., režija Walter Neugebauer.

Film je prvi put prikazan 28. travnja 1951. u nekadašnjem  „Balkan“ kinu.

(Izvor slike: https://www.telegram.hr/wp-content/uploads/2015/06/veliki_miting_02.jpg)

Prvi film koji smo radili zvao se „Mister Dollar“. Ekipa crtanog filma bila je u „Jadran filmu“, na Jordanovcu. To je bilo, čini mi se, 1946. To je vodila ruska slikarica Nina Tumin. Ona je bila šef, a crtači, članovi ekipe bili su, sada već vjerojatno pokojni Firšt koji je još za Kraljevine Jugoslavije radio na animiranim, crtanim  filmovima, reklamama, pa je već imao iskustva, onda je još radio grafičar Flek, mladi čovjek koji je inače radil za Oglasni zavod, ali se priklonil crtanom filmu, onda je radil moj prijatelj i kum, sada već pokojni Debenjak, nećak od čuvenog slovenskog slikara Rika Debenjaka, radio je i kolega Petar Škarica, Splićanin. Radili smo tam gore i moj brat i ja.

To je bila prva ekipa crtanog filma. Radili smo političko angažirani film „Mister Dollar“. Nismo ga dovršili. To je bilo u eri Informbiroa, sukoba sa Staljinom. Nina Tumin je bila Informbirovka pa su ju znogirali. Što je bilo s njom nitko ne zna. Kada je ona otišla, ekipa se raspala i ugasio se crtani film u Jadran filmu.

Tek iza toga je Fadil Hadžić počeo u Kerempuhu okupljati ljude koji će raditi na crtanom filmu. I onda je tek nastal "Duga film", godinu-dvije poslije toga, (osnovan 18.4.1951. i djeluje do 1952., kada ga nasljeđuje „Zora film“).

X70 DUGA FILM

Duga film, poduzeće za proizvodnju crtanih filmova, osnovano je 18.4.1951. godine. Djelovalo je u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Poduzeće su nazvali Duga, jer su htjeli raditi filmove u bojama.

U Duga filmu filmsku karijeru počela su mnoga autorska imena danas značajna u hrvatskoj i svjetskoj animaciji: Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković,  Vlado Kristl, Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša, Nikola Kostelac, Zlatko Grgić, Boris Kolar itd. Već nakon godinu dana država je likvidirala Duga film, smatrajući crtani film luksuzom u tadašnjoj teškoj ekonomskoj situaciji (1952. godine).

(Izvor slike: knjiga „Kad je strip bio mlad“)

Brat Vjekoslav i crtani film

Moj brat je radio u crtanom filmu, u Duga filmu. On je crtao na drugi način, ne ovako kao ja. Crtao je više dekorativno, u Disneyevom stilu. Kada je Fadil Hadžić osnovao crtani film, on se odmah mogao priključiti i postao je član ekipe u kojoj je Walter[3], naravno, bio glavni. U ekipi je bio i Nobika (Norbert)[4],  njegov brat kao scenarista, bio je i Delač, pa crtač Karabajić, moj brat, bil je Pauš, Kostanjšek. Znal sam ja sve te dečke.

0022-1 CRTANI FILM

Ekipa crtanog filma „Veliki miting“ u novoosnovanom „Duga filmu“ 1951.godine.

Gore s lijeva: Branko Karabajić, Turido Pauš, Norbert Neugebauer, Slavko Marjanac, dolje: Bordo Dovniković, Walter Neugebauer, i Vladimir Delač. Iznad njih na zidu fotografija njihovog velikog uzora Walta Disneya

(Izvor slike časopis KVADRAT, br. 43, 2020.)

To je bio Duga film. Napravili su, čini mi se, jedan ili dva filma, onda je došla (1952.) iz „visokih foruma“, zabrana rada. Rekli su: „Što će taj zapadnjački izum kvariti našu mladež, kao i strip.“ 

Tako su sve pomeli. Ali ovi nisu odustajali, nego su se i dalje borili pa su osnivali na drugom mjestu jednu malu ekipu. Tada je osnovan Interpublic kao novo, reklamno poduzeće koje je izdavalo „Globus“. Globus je u početku bio na velikom formatu kao novine, kao Vjesnik u srijedu, kasnije je prešao na revijski format.

Onda se je Walter opet angažiral i nagovoril ih da osnuju crtani film. Dečki su se okupili u bivšem veslačkom klubu „Gusar“, na Savi. Imali su veliki lijepi prostor, tam je bil atelje, sve fino. Dobili su stolove za kopiranje.

I ja sam radil u crtanom filmu, ali ne dugo. Postalo mi je monotono, stalno jedno te isto, nije bilo kreacije.

Škola primijenjene umjetnosti i odlazak u vojsku, 1948.

Pokušao sam se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, no kako sam skiksao u trećem razredu srednje škole, nisu me primili na prijamni ispit. (izvor: Nacional)

Tada sam se angažiral da se upišem u Primijenjenu. Moral sam vježbati doma da budem prošal na prijemnom ispitu. Naravno, prošal sam bez problema, još sam drugim dečkima i curama pomagal da mogu proć na ispitu.

Mi koji smo se upisali te godine mislili smo da ćemo kao đaci dobiti odgodu od vojske. A to su mogli dobiti samo studenti, a ne srednjoškolci. Mjesec dana smo sedeli u školi i onda smo lijepo dobili pozive za vojsku, jer smo imali 20 godina. Morao sam prekinuti školovanje i u 10. mjesecu sam otišao u vojsku.

U vojsci sam bio u Rakeku u Sloveniji. Bila je jaka zima, baš najgore vrijeme

Moj tata i prijatelji su stalno odlazili na vojni odsjek i pisali molbe da me otpuste iz vojske i da nastavim školovanje.

I za Božje čudo uspjeli su, demobilizirao sam se, pa sam iduće godine, 1949., lijepo za Uskrs došao kući. I nastavio dalje u školu. 

Neko vrijeme sam radil doma  za Oglasni zavod komercijalnu grafiku. Više sam vježbal i treniral, nego što sam imao koristi od toga.

Početak rada na stripu

Strip „Neznanac“, 1953.

Pohađao sam Školu primijenjenih umjetnosti i napustio sam ju zato, jer sam početkom 1953. godine, u veljači ili ožujku dobio ponudu da crtam „Neznanca“.

 0023 NEZNANAC

Dio stripa Neznanac, drugi nastavak. Crtao ga je, vjerojatno, Neugebauer.

U Desnom kutu uz naslov  je kratak sadržaj prvog nastavka.

U početku je Neznanac bio u bojama, a od 12.broja Neznanac je crno-bijeli

Radnja stripa se odvija u XVI. stoljeću, izuzetno burnom razdoblju hrvatske povijesti. Glavni junak je Gašpar Galga, bezbrižni lutalica i pustolov koji izdaleka stiže u Kužnu krajinu i ulijeće u vrtlog sudbonosnih zbivanja

(Izvor slike: NSK)

Moj brat je poznavao sve te dečke iz redakcije Horizontovog zabavnika, još iz crtanog filma. Desilo se da je pokojni Marks, crtač u crtanom filmu i autor filmova, bio treći u nizu crtača koji su radili Neznance. Počeo je Neugebauer, nastavio je Maurović, kada je Maurović obolio, zamijenio ga je Marks. Marksu se to nekako baš nije dalo raditi, više je bio sklon crtanom filmu, pa je rekao redakciji da to više neće raditi. I onda je nastala panika. Nemaju idućih nastavaka i nisu znali tko će dalje. I onda je moj brat, koji se kretao u krugu tih ljudi, rekao: „Pa mogao bi moj brat, on stalno nekaj crtkara, doma crta, precrtava. Možda bi on mogao.“ 

Onda mu urednik Auguštin kaže: „Pa neka dođe da vidimo.“

Brat mi je rekao: „Čuj, dogovoril sam ti sastanak s ljudima iz Horizontovog zabavnika, uzmi crteže koje imaš, odi tam pa se dogovori.“

I ja uzmem ono kaj sam doma črčkal i donesem. Bil je prisutan Nikša Fulgosi (1919.-1996.), scenarista, bil je Auguštin, glavni urednik, bili su Walter i Norbert Neugebauer, bilo ih je još nekolko. Ja sam to donesel i pokazal im. Oni su to prelistavali
Rekli su: „Dobro je, dobro, može.“

Dali su mi idući scenarij i rekli mi: „Za tri dana donesi nastavak.“ Ha, ha, ha

Prvi osjećaj mi je bil ponos da sam se uspio ugurati u strip-crtače. Dođem doma i onda je nastala panika. Sjednem pred prazni papir i šta sad. Nisam nikad to radil. Ne znam tehniku, ne znam ništa.

Sutradan, probudim se i pogledam ništa ne valja, uzmem i radim ponovo.

Onda sam počeo pregledavati druge stripove, malo gledam, malo čitam, ovo, ono. I počel sam i napravil sam prvi nastavak.

Nekako sam to ipak završio,  točno za tri dana. I tada me uhvatio strah kako će to u redakciji primiti.

I to sam im odnesel, pokazal.

„E, dobro, sve je dobro, može dalje“, rekli su.

Tak sam ja stupio u javnost sa stripom. I tu je počela moja karijera.

Imao sam 24 godine.

Dobil sam sljedeći scenarij „Neznanca“.

Veliki sam problem imao s kostimima, scenografijom, oružjem, Nisam bio zadovoljan s onim što su mi ostavili u nasljeđe, jer po meni u tom dobu to nije bilo tako. Nije tada bilo nikakve literature koja bi mi pomogla. Otišao sam na Gornji grad, na Katarinin trg u galeriju Benko. On je imao ogromnu knjižnicu i bio je jako susretljiv prema meni te mi je posudio knjige koje su me zanimale i koje su mi pomogle oko dokumentacije za Neznanca. Tako sam ja već tada, malo po malo unosio neke moje elemente u Neznancu. Počeli smo i drugu epizodu, napravili dva nastavka i gotovo.

Baš kad sam pomislio da mi je dobro krenulo, Horizontov zabavnik je 27.6.1953. prestao izlaziti. Šteta, scenarij je bio fenomenalan, jer Nikša je to odlično napisao. (Izvor: KVADRAT)

To se često događalo. Jedan list počne, pa je odozgo došla komanda da ga se zaustavi, ostalo je sve nedovršeno, pa se nastavljalo na drugom mjestu.

U ono komunističko doba strip je bila zapadnjačka izmišljotina koja „pogubno djeluje na mladež“.

 0024 NEZNANAC

Prva tabla stripa „Neznanac“ koju je nacrtao i potpisao Julio Radilović.

Izašla je 7.2.1953.u  br. 32 Horizontovog zabavnika,

(izvor slike: NSK, 27.10.2021.)

 0025 JULES-MLADI

Julio Radilović-Jules, u vrijeme crtanja Neznanca

(Izvor slike: časopis KVADRAT, 2009, 21)

Potpisivanje stripova

Vidio sam vanjske stripove, svi su se crtači potpisivali, Alex Raymond, Hal Foster. Kod nas se potpisival Walter Neugebauer koji je imao svoj potpis na svojim stripovima i na ilustracijama. I Maurović se potpisival.

Onda je Nikša Fulgosi, scenarist od Neznanca rekao da se moram potpisati. I ja se potpišem na prvu tablu „J. Radilović.“  Moral sam staviti J da ne bi netko mislil da je to moj brat, Vjekoslav, crtal. Onda mi je to bilo predugačko pa sam mislil to nekako skratiti, nekakav pseudonim izmisliti, pa sam se setil „JuRa“, Julio Radilović.  I ja se potpišem na drugu ili treću tablu. Fulgosi to gleda i veli: „Pa kakav ti je to glupi potpis. Kaj je Jura, budu mislili kakav to Zagorec crta Neznanca. Kaj ti nemaš nekakav nadimak?“

„Pa imam.“

„Pa koji?“

„Pa kaj ja znam je li to zgodno. U školi me svi zovu Jules.“

„E, pa to je pravo. Od sada dalje se potpisuješ Jules. Pa nek razmišljaju koji to Francuz crta moje stripove.“

I tak sam ja ostal Jules do kraja. 

 0026 POTPIS--JULES

Promjena potpisa Julija Radilovića na stripu „Neznanac“, 1952.

(Izvor slike: arhiva NSK)

Neobjavljeni i nedovršeni stripovi, 1953.

0026 NEDOVRŠ.

Kada je Horizontov zabavnik obustavljen,  Walter je probijao zid pa je iskamčio da može izdavati Zabavnik u koloru i tak je to opet teklo neko vrijeme.

Nikša i ja nismo bacili „koplje u trnje“, nego je Nikša napravil scenarij za „Seljačku bunu“, pa sam ja napravil dve stranice za pokazat.

Rekli su: „Dobro, ali momentalno ne možemo, nismo zainteresirani.“

Onda je napravil scenarij za „Zlatarevo zlato“, pa sam ja napravio dvije ogledne stranice i to smo odnesli u Globus, tadašnji koji je tek počel izlaziti.

Rekli su: „Nije loše, mogli bi mi to uzeti, ali ne možemo sada, jer imamo ugovor za licencu za američki strip  „Ben Bolt“, o onom boksaču. I opet ništa.

Tako smo kucali na vrata raznih redakcija, ali nismo ništa uspjeli.

 0027 JULES-mladi

Julio Radilović  na početku karijere

(Izvor slike: časopis KVADRAT, 2009,21)

Moja supruga Zdenka

Imali smo jedno društvo, tzv. klapu, pa smo se sastajali, družili smo se prijateljski, imali smo tzv. žureve, malo likera, sendviče, i takve stvari, no to je sve bilo bezazleno. Nitko s nikim nije bio u vezi. I onda smo samo po sebi, po nekim simpatijama, postali nekakvi parovi. Ali to je još uvijek bilo samo u prijateljskom druženju, nitko još nije „hodal“ s nekim. I tak smo se Zdenka i ja nekak složili, razumjeli smo se, lijepo smo razgovarali. Bilo nam je zgodno družiti se.

Kada sam ja krenul u Primijenjenu, onda smo se razišli. I nismo više kontaktirali. Ona je radila u frizerskom salonu u Margaretskoj ulici. Tam je bil veliki salon, imal je ulaz s Oktogona i iz Margaretske. Kraj salona je bil onaj poznati Foto Zaza.

Jednom se naša klapa iz razreda tu špancirala i ona je istrčala van, jer ju je mušterija poslala u slastičarnu, dala joj je novce da počasti frezerke u salonu. Ona istrči van u kuti i sretnemo se. Rekao sam: „O, bok. Kaj tu delaš?“

„Pa ja tu radim kao frizerka.“

Tak smo malo porazgovarali i rastali se.

Onda smo se opet našli kod jedne kolegice koja se spremala otići u Ameriku. Pa smo se tako malo družili, sve smo se češće sastajali. Vrijeme ide, vi ne utječete na sudbinu, stvari se događaju same po sebi i tak smo počeli hodati.

I tak smo se zaljubili jedno u drugoga.

I tak smo ostali zajedno. Neko vrijeme je išlo, išlo. Onda sam ja primio namještenje u Dekoru, Gradskom reklamnom uredu. Pričali smo i razgovarali i onda sam ja rekao: „Znaš šta, šta ćemo se ovako sastajati, pa danas možeš, sutra ne možeš, ajmo se mi lepo oženiti.“

Tak smo se mi lepo dogovorili i 6. veljače 1954. godine oženili, u matičnom uredu, u Ljubljanskoj ulici.

Oženil sam se kao radnik u Dekoru. Šef produkcije u Dekoru je bil Jambrić. On je bil kum Zdenki, a meni je bil kum moj prijatelj grafičar Bogdan Debenjak. Evo imam na zidu njegovu sliku u koloru.

Bila je svadba, tu kod mene, ništa veliko, bili su moji, kumovi, brat, sestra Nada koja je mlađa 10 godina od mene. Nemam s njom veze. Kada je tata umro 1968., ona je već bila udata za jednog zrakoplovnog oficira JNA.  Onda je nastala nesloga. Ona živi u Zagrebu.

Zdenka i ja smo počeli fino zajedno živjeti.

Zajedno smo proveli lijepe 54 godine.

Ona je bila sklona mojim poslovima, voljela je strip, voljela je umjetnost, crtanje. Nije u početku znala praktički ništa, samo je uživala u tome i bila je dobar kritičar.

Kada smo se oženili, ja sam imal jako puno posla. Onda sam joj jednog dana, dok je još radila u računovodstvu u Rukotvorinama, reko:

          „Čuj, jel ima uopće smisla da ti radiš. Ja zarađujem kraljevski, i zašto da ti trčkaraš amo-tamo, za tih bijednih 4.000 dinara, od čega pola potrošiš na gablece i na čašćenje kolegica, doma ne doneseš ništa, što nije dovoljno ni za režijske troškove. A ja zaradim deset puta više od tebe. Daj ti lijepo otkaz, ostani doma, budeš meni pomagala, ja ću brže raditi i više zaraditi.“

I tak je bilo. Dala je otkaz, došla je doma, ja sam joj pokazal šta radim, kako i na koji način. I onda sam ju uputil. Izvlačila je s tušem okvire mojih kadrova. Meni je to otimalo puno vremena. Onda sam joj s x-ovima označil u crtežima koje površine treba ispuniti crnim tušem. Pokazal sam joj kak se radi s tušem. Namočiš kist, malo ga otepeš, ideš oprezno po crtama, pofarbaš unutra i paziš da ne izađeš van s kistom. Bila je jako precizna. Fino je sve radila, super.

Osim toga angažirala se i u jednoj važnoj stvari koju je meni uvijek bilo mrsko raditi-obavljala je sve administrativne poslove i time me je jako odteretila, na čemu sam joj bio veoma zahvalan. Ona mi je bila i menadžer i zastupala me prema izdavačima. Ja prvo nisam imao vremena, a drugo, ako ćemo iskreno, nisam bio baš ni vješt u pregovorima s izdavačima. Nisam se puno baš ni interesirao, meni je bilo samo važno da radim.

Daj mi posao i ne pitaj za novce…

Ha,ha,ha! (Izvor:KVADRAT)

 0028 ZDENKA

Zdenka Radilović, rođena Hohnjec, pokojna supruga Julija Radilovića.

Slika stoji u njegovoj dnevnoj sobi.

(Izvor slike: arhiva Julija Radilovića)

Naučio sam ju pisati ova štampana slova u stripove, pa je niz godina upisivala tekstove u stripove, u moje i u tuđe. Puno je radila za Marcela Čuklija koji je bio urednik stripovskih izdanja u Vjesniku. Puno je radila i za Ervina Rustemagića, za njegov StripArt, upisivala slova u stripove. Radila je i za izdavačku kuću Epoha gdje je unosila tekstove, a imala je toliko posla da je jedne godine imala veći godišnji prihod od mene.

 0029 ZDENKA I DRUŠTVO

Zdenka Radilović, Zvonimir Furtinger i Jules

(Izvor slike: časopis KVADRAT, 2009, 21)

Kada se već uhodala, onda sam joj jednog dana rekel, sada ćeš avanzirati pa ćeš mi malo farbati. Onda mi je farbala strip „Baća izviđač“. I to je farbala osnovne boje. U početku sam imao sve žuto, plavo i zeleno. Označil sam joj što je žuto, što je plavo, šta je zeleno. Ona je to lijepo, fino farbala akvarelom, a ja sam to onda dovršil s finesama. I to je išlo, znate kak, ko po tekućoj vrpci. Mislim da mi je 80% olakšala posao.

Bila je jako zadovoljna i vesela. Brzo je radila da sam ja jedva stigel nacrtati, već je tražila idemo dalje.

I tak smo fino, lijepo radili. Sve je bilo super.

                                                                                     0030 ZDENKA Julio i Zdenka Radilović

(Izvor slike: http://arhiva.nacional.hr/clanak/49877/julio-radilovic-majstor-zlatnog-doba-avanturistickog-stripa)

Tak smo zajedno radili i zajedno dočekali tragični finale.

Oboljela je, 2008. godine,  od tumora na mozgu. Bila je na operaciji. 

Iako je operacija uspjela, imao sam loš predosjećaj. Već je bila predviđena za onkološki tretman i rezervirali smo mjesto za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama.

Ali nije išlo.

No život ide dalje.

Ja sam već dugo udovac.

Ispočetka mi je bilo teško, čudno, preko dana je vrijeme nekak išlo, imao sam posla, radio sam, a navečer je bilo teško. Naučen si da je netko kraj tebe, a nema nikoga.

Sam sam.

Vjerujete li Vi doista da bi Vam itko ili išta moglo zamijeniti osobu koja je bila dio Vas i koju ste izgubili?

Pa što može zamijeniti onu s kojom sam proveo 54 godine u nezaboravnoj sretnoj zajednici, s kojom sam svaki dan udisao isti zrak, kad smo se zajedno radovali sretnim trenucima života, zajedno žalovali u lošim vremenima, dijelili zlo i dobro, sanjali iste snove... može li to itko ili išta zamijeniti?

Bliske nam osobe žive dalje s nama i u nama, duboko u sebi pohranjujemo svoje uspomene i sjećanja, i živimo dalje naše živote koliko nam je to sudbina odredila.
Da, život je tako krhak i nepredvidiv.

Svaki naš dah je potencijalno posljednji, a sve završava šakom pepela...(Izvor: www.osijek031.com)

 0031 POSVETA ZDENKI

Posveta supruzi Zdenki napisana na knjizi stripova o Herlocku Sholmesu

(Izvor slike: knjiga Herlock Sholmes-3)

U Dekoru i Interpublicu, 1953.-1956.

U Dekoru sam bil od 1953., nakon što je prestal Horizontov zabavnik, do 22. prosinca 1954. Tada sam dobil ponudu iz Interrpublica. Tražili su me da bih ja došel k njima, podignuli bi mi plaću, naravno. Ja sam pristal i na  Dan Armije sam pokupio svoje krpice i preselio u Interpublic, 1954., u zimi.  Došel sam tamo, bilo nas je više i svi smo se zvali propagandisti. Član Umjetničkog vijeća i savjeta je bil Faget, propagandist, bivši izdavač Cinema magazina, još za Kraljevine Jugoslavije. On nam je držal predavanja o tome šta je propaganda, šta je propagandist, šta je reklama, bla bla bla. Sama teorija.

Kako još nisu bili dobro organizirani, nisu imali prostor za crtače, pa sam ja radil reklamne prijedloge u jednom kutu, na nekakvom stolu. U sobi je bilo 6-7 ljudi koji su radili neke druge poslove. Ja nisam naučen raditi u grupi, pa sam stalno mrmljal da ne mogu tako raditi, u tom ćošku, nemam inspiracije. Onda su mi jedan dan napisali adresu i  rekli: „Idi kod reklamnog servisa Emil Weber. Ima atelje gore, na zadnjem katu, na uglu Samostanske i Gundulićeve ulice, kraj nekadašnjeg Balkan kina.“

Odem ja gore. Ja sam poznavao Emila Webera, jer je on dolazil Salettu u radionu i naručival usluge za sebe, za svoje projekte koje je on radil za naručitelje. On je bio i inovator, sve je radil na moderan način. Na okruglom ćošku Petrinjske i Jurišićeve, gdje je nekada bila Radiostanica, dole u dućanu je bila trgovina radioaparata, telefona, svačega. Trebali su napraviti natpis za dućan. I onda je Emil Weber nabavio lesonit ploče  koje su bile popularne, jer su bile gipke. Te ploče su bile velike, dugačke. Dopelal ih je Salettu. Bilo je 7 ili 8 ploča, jer je naslov firme išao od Jurišićeve u Petrinjsku. Te ploče su s „airbrushom“ pošpricali finom plavom bojom.  Dok se to sušilo, Joško, Salettov brat narisal slova na papir, RADIO INDUSTRIJA. Onda je iz lesonita jedan njegov majstor onom pilicom izrezal slova. Ali to nije radil ručno, već smo imali mašinu, mali stroj na postamentu u koji se zašarafila pilica i stroj je rezal slova, samo je rukom trebalo voditi pilicu. To je Weber napravil. Izrezali su cijeli natpis i onda su to pošpricali u bijelo ko snijeg pa su ta slova zalijepili na lesonit ploče. Ploče je otraga spojil i onda su ih dizali gore iznad dućana, pričvrstili u Jurišićevoj, vukli okolo skroz i pričvrstili u Petrinjskoj. 

Sve su zrihtaili. Znate kak je to zgledalo? Super.

Kod tog Webera sam ja došel gore. Rekao mi je: „O, kaj je? Kod Saletta ništa?“

Rekao sam: „Ma, dobro. Ja sam otišel u Interpublic, nemaju mjesta pa su me poslali k vama.“

„Dobro je. I kod nas je malo tijesno. Ti odi doma pa buš doma radil. Kada napraviš, dođi mi pokazati pa ću ja napraviti ispravke, ako treba. Pa ćemo surađivati,“ rekao mi je Weber.

Tak sam ja lijepo doma radil kaj je trebalo, crteže, reklame, ovo ili ono. I dijapozitive za prikazivanje prije filmske predstave. To sam nosil Weberu. Rekao mi je: „Dobro radiš, nema puno grešaka.“

Za dijapozitive sam pisal slova i crtal, to su preslikavali na staklo i onda projicirali na filmsko platno, uz glazbu prije početka filma. Tu je bilo raznih stvari, reklama za lonce, za rajngle, kapute, za cipele, svašta. Trebalo je napisati npr.: „U toj trgovini u Jurišićevoj, možete kupiti, ovo-ono, jeftino i tako to.“ 

Trebalo je varirati slova da ne budu uvijek ista, velika, druga malo manja, pisana rukom. I tu sam ja naučil pisati slova rukom. Sve se rukom pisalo. Preko toga se išlo tušem, pemzlom i onda se retuširalo bijelom bojom, pa izbrusilo. Bilo je perfektno.

To sam stvarno jako dobro radil. Toga je bilo čudo.

Kod Webera sam radil, ali plaću sam dobival u Interpublicu.

Radil sam i u poduzeću i crtal stripove. Dok ste mlad i kada dobijete ponudu ne možete reći: „Čujte, nemrem. Ja sam prezauzet.“

Taj vam čovjek ne bu došel drugi put nešto ponuditi. Posel možete birati tek onda kada ste već poznati. Kao filmski glumci.

U Interpublicu sam radil do 1956., dok nisam otišel Bjažiću u Plavi vjesnik.

Rad za njemačkog izdavača Kauku, 1955.-1956.

0031 KAUKA

U Zagreb  je 1955. godine došao njemački izdavač Rolf Kauka iz Münchena koji je imao ogromnu produkciju stripova, izlazili su svaki tjedan. Imal je 3 ili 4 časopisa, Fix i Fox, Tipsi Topsi i još neke. Sve je to trebalo napuniti stripovima.

 0032 FIX I FOX

Strip Fix i Fox Rolfa Kauke

Sredinom 1950-ih umjetnički direktor kod Kauke je postao Walter Neugebauer.

(Izvor slike: https://www.lambiek.net/...)

Kauka je čuo za zagrebački crtani film pa je došao sim i vrboval je dečke da crtaju za njega, tko ima vremena i tko hoće. I bome su se dečki javili. Honorari koje je nudio, za njega su bili sitniš, a za naše dečke je bila lova do krova, kada se marka pretvorila u dinare.

Zarada je bila super.

U ono vrijeme sam upoznal i Furtingera (1912.-1986.), koji je isto radil u crtanom filmu. Pa se i on upoznal s Kaukom. Onda su oni malo razgovarali, pa tako sim-tam.

 0033 FURTINGER

Zvonimir Furtinger

Crtež Julija radilovića

(Izvor slike: http://www.stripforum.hr/...)

Kada je Kauka došel u Zagreb u crtani film, tu se upoznal s Furtingerom koji je bio dramaturg u crtanom filmu. Porazgovarali su se i onda je Furta mene animiral da bi mi radili neki strip. Rekao sam: „Da, da, dapače.“

I onda je Furta dogovoril s Kaukom da ćemo raditi za njega, ja i on, on scenarije, a ja crtež.

Objavljivali smo ih u strip-izdanjima “Fix i Fox” i “Kunterbunt”, ali nismo imali pravo potpisa. Uvijek je pisalo: Rolf Kauka zeigt. Znači, Rolf Kauka prikazuje.

Tak sam počel raditi za Kauku.

Radili smo i edukativni strip-serijal “Izumi i otkrića” o otkriću vatre, gradnji piramida i otkriću Amerike.

 0033-1 STRIP REVIJA

Naslovnica specijalnog Kaukinog izdanja  „Eulenspigel Kunterbunt“ u kojem je izlazio strip Julesa i Furtingera „Otkriće Amerike“. Originalne table su izgubljene, a dugo se nije moglo pronaći ni to specijalno izdanje. Nakon niza godina uzaludnog traganja Mladen Novaković je krajem 2021. godine uspio nabaviti brojeve s Julesovim stripovima iz samog početka njegove karijere.

(Izvor slike: Strip revija Večernjeg lista iz veljače 2022. godine)

Posao je išao preko Zagreb filma i odlično se plaćao. Furtinger i ja radili smo i mimo Zagreb filma dobivajući za to dodatni honorar.

To se super plaćalo.

Preračunato u dinare, kada sam ja svaki mjesec predal jedan strip, dobival sam honorar 43.000 dinara. To je bila ogrooomno. Prosječna plaća je bila 3.000-4.000 dinara. Moja pokojna supruga Zdenka radila je u Rukotvorinama u računovodstvu, imala je mjesečnu plaću 3.500 dinara.

Rolf Kauka pozvao me u svoj dvorac u Münchenu ponudivši mi smještaj i poseban honorar za svaki strip. Međutim, nisam mogao prihvatiti njegovu ponudu, jer još nisam bio odslužio vojsku. Iz vojske su me pustili privremeno zbog obiteljskih razloga, no po tadašnjim pravilima bio sam vojni obveznik sve do 33. godine. Dvoumio sam se, no ostao sam u Zagrebu, a kad sam prevalio 33. godinu München mi više nije bio zanimljiv.

Suradnja s Kaukom trajala je šest do sedam mjeseci. Nije da nisam htio dalje raditi, ali je iskrslo nešto drugo. (Izvor:NACIONAL).

0033-2 OTKRIĆA

Dio stripa „Otkriće Amerike“ koji je originalno objavljen 1956. godine u specijalnom Kaukinom izdanju „Eulenspigel Kunterbunt“.

To izdanje je pronašao 2021. Mladen Novaković i objavio u Strip reviji Večernjeg lista iz veljače 2022. godine, posvećenoj Julesu Radiloviću.

(Izvor slike: Strip revija Večernjeg lista iz veljače 2022. godine)

0033-3 OTKRIĆA

Prva (lijevo) i zadnja (desno) tabla Julesovog stripa „Otkriće Amerike“ iz 1956. godine. Objavljen je ponovo s hrvatskim prijevodom u Strip reviji 2022. godine.

(Izvor slike: Strip revija Večernjeg lista iz veljače 2022. godine)

NAPOMENA.

Iz razdoblja suradnje s njemačkim izdavačem Rolfom Kaukom je još jedan strip Julija Radilovića koji je pripremljen za Kauku, ali nije objavljen.

To je strip „Lupo na Divljem zapadu“ kojeg je Julio Radilović nacrtao po scenariju Zvonimira Furtingera 1956. godine.

0X471  LUPO-2

Početna tabla stripa „Lupo na Divljem zapadu“

Strip je Jules nacrtao 1956. godine, ali nije objavljen i ostao je kod autora. Jules ga je  uredno popisivao u svojoj stripografiji. Jedna tabla je predstavljena na nekim  izložbama. Mladen Novaković je cijeli strip preuzeo od Julesa i premijerno objavio u Strip reviji br.15 iz kolovoza 2014..

0X50  LUPO

Poslije zadnje stranice stripa „Lupo na Divljem zapadu“ u Strip reviji br. 15 Jules je napisao svoj komentar.

0X51  LUPO

Komentar koji je Jules napisao o svom stripu „Lupo na Divljem zapadu“ premijerno objavljenom u

Strip reviji br.15  iz kolovoza 2014..

Taj strip se originalno zvao „Tornado Jim“, a onda je Jules promijenio naslov u „Lupo na Divljem zapadu“.

"Kroz minula stoljeća" u Plavom vjesniku, 1956-1959.

0034 STOLJEĆA

Furtinger je, prije nego smo slali u Njemačku Kauki, pokazival te naše stripove prijateljima, između ostalima i Mladenu Bjažiću  koji je u to vrijeme bio urednik Plavog vjesnika. Mladen je jednog dana, polovicom 1956., tako nešto, pozvao Furtingera i mene na razgovor. Nismo znali o čemu se radi. Kaže nam on:

     „Čujte, ja imam malo problema s vlastima, jer mi stalno odozgora kljucaju da objavljujem inozemne stripove, američke i tako to, ajmo mi složiti nešto domaćega, da imam opravdanje za sve ostalo.“

Malo smo o tome pričali i onda se Zvonko složil i kaže:

    „Možemo napraviti jednu zgodnu priču iz naše povijesti. Recimo, mogla bi se zvati 'Kroz minula stoljeća'. To ćemo raditi u fazama od doseljenja Hrvata, pa franačka okupacija, tatarska provala, pa ne znam ovo, ono.“

I on počne odmah napamet pričati, ad hoc, kak bi se to sve odvijalo. Ja to slušam, pa to je bilo fenomenalno. Kak' je to njemu iz glave išlo, samo je sipal, čak je imal toliku predodžbu da je ubacival i dijaloge, kao da je to već gotova stvar. Uuu, Bjažić se oduševil i rekao je:

     „Dobro dečki, dobili ste zeleno svjetlo i hajd na posel, ali čim prije. Trebam to jako brzo.“

 0035 FURTINGER  I DRUŠTVO

Zvonimir Furtinger i Julio Radilović-Jules autori mnogih nezaboravnih stripova i Zdenka Radilović.

(Izvor slike: https://m.facebook.com/..., 4.10.2018.)

E onda je Zvonko sel i počel je pisati scenario. Meni je daval, a ja sam crtal. I tak je to onda krenulo i tak je išlo skoro 3 godine. (Strip „Kroz minula stoljeća počeo je izlaziti u Plavcu u br. 111., 9. studenog 1956. godine)

 0036 PLAVAC

Broj 111, Plavog vjesnika, od 9.11.1956. u kome je počeo izlaziti strip „Kroz minula stoljeća“.

(Izvor slike: NSK)

 0037 STOLJEĆA

Dio prve table legendarnog stripa „Kroz minula stoljeća“,

objavljena je u Plavom vjesniku 9.11.1956., broju 111.

(Izvor slike: NSK)

Usput sam se morao pripremati, jer me to sve zaskočilo. Morao sam puno čitati knjige iz povijesti, tražiti reference kojih kod nas do tada nije bilo. Teško je bilo nabaviti  knjige o kostimeriji, o svakodnevnim predmetima, kak' su se ljudi ponašali, kak' su bili odjeveni, kako su međusobno komunicirali, kakvi su bili odnosi između vlastele i puka. Sve sam ja to moral znati da se radnja dobro vodi. Zvonko je imal dobru biblioteku, od njega sam posuđival i čital o tim razdobljima koja sam crtao. Imal sam sreću da su u knjižari na Jelačić placu, još i danas postoji, ali se zove drukčije, imali dvije inozemne knjige, njemačko izdanje o kostimografiji. Knjige su bile velike, debele i skupe. Knjiga je koštala 11.000 dinara. Srećom sam imal love i rekao sam im: „Rezervirajte mi jednu, idem doma po novce.“ Tak sam kupil tu jednu knjigu.

Unutra je bila povijest kostima od praljudi do svjetskog rata.

Morali smo se pomagati i s kojekakvim leksikonima, najviše njemačka izdanja, pa starim grafikama, starim ilustracijama, Danas ljudi ne mogu shvatiti kakav je to bio težački posao, jer danas pritisneš samo dva gumba i imaš na internetu sve informacije koje ti trebaju.  Bože moj, što smo mi sve radili. Bio je to pravi očaj.

Čak sam od jednog znanca dobil mađarsku knjigu, debelu, bogato ilustriranu  knjigu o povijesti iz tih razdoblja koja smo mi obrađivali.  Nisam znao mađarski pa sam našao jednoga znanca koji je znao mađarski pa mi je prevodil neke stvari.

 0038 STOLJEĆA

0039 STOLJEĆA

0040 STOLJEĆA

0041 STOLJEĆA

0042 STOLJEĆA

0043 STOLJEĆA

Skice izrađene tijekom pripreme za crtanje stripa „Kroz minula stoljeća".

(Izvor slika: knjiga „Kroz minula stoljeća“.)

 0044 STOLJEĆA

Strip album „Kroz minula stoljeća“, izdan 1984.godine.

(Izvor slike: knjiga „Kroz minula stoljeća“.)

  0045 STOLJEĆA

Bitka iz stripa „Kroz minula stoljeća“, maštovite i efektne masovne scene.

(Izvor slike: knjiga „Kroz minula stoljeća“.)

 0046 SJENA

Jedna stranica stripa „Kroz minula stoljeća“, klasika hrvatskog stripa.

Izdanje nakon Plavca, potpisan je  Furtinger, a ne Zvonko Gazić.

(Izvor slike: arhiva Veljka Krulčića)

Furtinger kao Zvonko Gazić

Ja ne znam točno zašto se Furtinger potpisival na nekim stripovima kao Zvonko Gazić. Mislim da je bilo ovako - furt na njemački znači prijelaz preko rijeke. Frankfurt se zove tako, jer su Franci prelazili preko rijeke. Znači, imali su furt preko rijeke. Pa je Furtnger pretvoril u Gazić.

Hahaha!

Imal je više angažmana na raznim mjestima pa je negdje bio Furtinger, a negdje Gazić. Imal je još jedan pseudonim, trenutno ga se ne mogu sjetiti. To je bilo, vjerojatno zato, a to su manje-više i ostali kolege radili, da im primanja idu na razne račune da im porez bude manji.

To su bili trikovi koje smo svi mi naučili.

 0047 JULES I FURTA

Jules i Zvonimir Furtinger u vrijeme rada na stripu „Kroz minula stoljeća“.

(Izvor slike: časopis  „KVADRAT“, 2009, 21.) 

Mijenjanje formata stripa  „Kroz minula stoljeća“  u Plavom vjesniku

Ne znam zašto su "Stoljeća" u Plavom vjesniku izlazila u ranim formatima. To je sve zavisilo o volji urednika. Mi smo svi gunđali zbog toga. Počeli su na cijeloj, velikoj  stranici i to je tako išlo neko vrijeme. I onda najedanput, kada je bila scena Božji sud za Jelenu, kada su ju Franci optužili da je vještica, najedanput se pojavi ovak malo, na pola stranice. Pital sam Bjažića: „Pa, šta ti to znači?“

„A“, veli, „To je tako. Redakcijska potreba. Nešto drugo smo trebali staviti na tu stranu pa smo tvoj strip smanjili.“

Bili su neki glupi izgovori.

I tak je to išlo sim-tam, hoće-neće.

Nismo uopće mogli utjecati na to.

0048 STOLJEĆA

Na pola stranice

 0049 STOLJEĆA

Na cijeloj stranici

Strip „Kroz minula stoljeća“ je bio tiskan katkada na pola stranice, a katkada preko cijele stranice.

                                                                     (Izvor slike: NSK)                                                                                         

Plaćanje scenariste i crtača

Crtač je bil bolje plaćen od scenarista. Iz početka je išlo ovako – scenarista je od ugovorene cijene dobio 1/3, a 2/3 dobije crtač. Ne znam tko je to odredil. To je tako išlo neko vrijeme, onda sam se ja pobunil i rekao:

         „A zašto je to tako? Zašto scenarista uzima od mene moj trud i stavlja ga u džep, a ja od njegovog ne dobijem ništa. Vi lijepo meni platite moj honorar, koliko on meni iznosi prema pravilima Društva umjetnika koji određuje tarifu, a scenaristu platite onoliko koliko se normalno plaća po stranici teksta. I gotovo, šta ćemo dijeliti. Njemu njegovo, a meni moje.“

I tak je bilo.

Furta je imal svoj dio, a ja sam imal svoje.

Jedino smo kod „Stoljeća“ imali onaj sistem, njemu trećina, a meni dvije, jer smo bili uhodani da mi je bilo blesavo to mijenjati.

A kod svakog idućeg posla sam rekel meni moj dio i to bez poreza. Porez platite vi, meni moj honorar komplet.

I tak je bilo, skroz do kraja.

Moj prijatelj i suradnik Zvonimir Furtinger

On je bio genijalac kakav se rađa jednom u sto godina. Bio je prvorazredni scenarist i znao je pričati nevjerojatne pripovijesti. To nedostaje današnjim piscima u Hrvatskoj, koji se boje biti scenaristi jer to smatraju drugorazrednim zanimanjem. Žele biti veliki književnici, a nemaju za to talenta. Vani je scenarist iznimno cijenjeno zanimanje, a dobro je i plaćeno.

0049-1 FURTINGER.jpg

 Zvonimir Furtinger, 1972.

(Izvor slike: knjiga „Profesionalne tajne stripa“)

Počeli smo surađivati 1955. i radili sve do njegove smrti. On je bio stariji od mene 17 godina pa smo u početku bili na “vi”, no ubrzo smo prešli na “ti” i odlično se zabavljali. Bio je veliki prijatelj, imali smo slične sklonosti i sjajno smo se nadopunjavali. Kao stariji kolega davao mi je savjete i u privatnim stvarima tako da bez Zvonka nisam mogao zamisliti svoj život. Smatrao sam ga neuništivim i dugovječnim misleći da ću prije ja otići, a ne on.

Njegova me je smrt prenerazila.

No vrijeme liječi rane. (Izvor: Nacional)

  

Kraj I. dijela

Nastavak slijedi

 

[1] Zvonimir Furtinger (12.11.1912. u Zagrebu- 22.11.1986. u Zagrebu). Završio je 1930. godine završio trgovačku školu. Studirao povijest i arheologiju, a onda je za vrijeme ekonomske krize bio trgovački putnik, grobar, rudar, svirač i pjevač, kinooperater, statističar, šef reklamnog biroa pa čak i član neke egipatske mađioničarske trupe koja je krstarila po Bliskome istoku. Poslije povratka u Zagreb radio je kao grafički radnik, a zatim postaje suvlasnik rudnika lignita, pa direktor jednoga zagrebačkog kina i na kraju, početkom Drugoga svjetskog rata  činovnik u takozvanome kartel-birou Jugoslavenskih željezara. Vojnu akademiju polazio je 1942-43. i potom bio domobranski časnik da bi se nakon 1945. posvetio novinarstvu i publicistici. U jesen 1945. dolazi na Radio Zagreb, a tu je opet bio sve i svašta: novinar, režiser, autor, muzičar, pjevač, stručnjak za zvukovne efekte, filmski radnik i fotoreporter. Bio je redatelj na II. programu Radio Zagreba od 1945. do 1947. godine, a potom je radio u laboratoriju Radiocentra na tehničkim istraživanjima. Jedan je od pokretača i prvih urednika Radio Sljemena 1953. godine. Tijekom šezdesetih godina pisao je scenarije za prve televizijske serije, a od 1964. do 1979. godine bio je urednik u Dokumentarno-zabavnome programu Radio Zagreba. U to je vrijeme za radio dramatizirao djela svjetske književnosti te napisao i priredio brojne kriminalističke, znanstveno-fantastične i dječje radioigre, a jedno vrijeme bio autor popularnih radio-križaljki. Istovremeno, svih je tih godina bio suradnik u raznim listovima i časopisima: Dnevnik, Vjesnik, Narodni list, Večernji list, Studio, Globus, Fokus, Sirius. Svoj prvi roman, pustolovno-fantastični Crveni duh, napisao je 1926. godine u suradnji sa Stankom Radovanovićem. Kao Furtingerov ulazak u književnost obično se uzima znanstveno-fantastični roman Dr. Omega osvaja svijet (1938; također sa Stankom Radovanovićem) objavljen u nastavcima u zagrebačkome Dnevniku (ili Zagrebačkome listu, zabilježena su oba podatka!?). Tim romanom zapisao se među pionire znanstvene fantastike u Hrvatskoj. S istim koautorom započeo je i serijalizaciju povijesnoga romana Hrvatska na raskršću, ali okončanje toga projekta prekida početak rata. Otada Furtinger nam u naslijeđe ostavlja četrdesetak novela i pripovijesti, dvanaest romana, monografije o Heinrichu Schliemannu i Karlu Mayu, te, uz već spominjane brojne radiodrame, još i velik broj eseja i feljtona. Više romana napisao je zajedno s Mladenom Bjažićem, a najviše uspjeha postigli su romanom za mladež pod naslovom Zagonetni stroj profesora Kružića (1960), koji je kasnije prerađen i pod novim naslovom Ništa bez Božene objavljen od 1970. do 1986. u čak četiri izdanja. Potkraj života bavio se i parapsihologijom.

Rad na stripu započeo je 1954.godine napisavši scenarij za Neugebauerovoga Neznanca iz svemira koji je objavljen u tadašnjem ilustriranom tjedniku Globusu. Uza sve svoje (ne)redovne poslove (još i propagandista u Interpublicu te dramaturga na crtanome filmu) nastavio je pisati stripske scenarije za njemačkog izdavača Rolfa Kauku iz Münchena (Fix i Fox, Lupo – crni bombarder, Ofir, čarobni grad) od kojih valja izdvojiti strip Damon i Fintias (1955) prema Schillerovoj poemi Jamstvo, te poučno-zabavni serijal Izumi i otkrića(1956). Oba ta projekta likovno je uobličio Jules Radilović. Godine 1956. započinje Furtingerova suradnja s legendarnim Plavim vjesnikom. Zajedno s Norbertom Neugebauerom, Marcelom Čuklijem i Rudijem Aljinovićem bio je – može se tako reći – “kućni” scenarist popularnoga Plavca. U tandemu s Julesom nastaju tada nezaboravni strip-serijali Kroz minula stoljeća (1956-60), Izviđačke pustolovine (1956-59), Afričke pustolovine (1962-65), Din Kol (1964) i Herlock Sholmes (1966-69) te životopisni stripovi Gospodar električnih sila (1960), Čovjek koji je volio zvijezde (1960). Za uspostavljanje suradnje Furtingera i Radilovića s Plavim vjesnikom svakako je zaslužan tadašnji urednik Plavca Mladen Bjažić s kojim je Furta upravo tih godina najintenzivnije surađivao na cijelom nizu ranije spomenutih romana uspješnica.

Za Plavi vjesnik napisao je Zvonimir Furtinger još dva stripska scenarija, oba za crtača Žarka Bekera: Pavel Biri (1960) i serijal Zaviša (1960-67). Još za izlaženja Plavca napisao je scenarij za kratak fantastični strip za djecu Hapafor (1966; crtež Jules), a nakon njegova ukidanja još se u nekoliko navrata prihvaćao pisanja scenarija za stripove. Tako su nastali Jaimie McPheeters putuje na istok za Studio (1969), ogledna epizoda Izdajnik serijala Partizani za nizozemski strip-magazin Eppo (1975), dvije epizode serijala Alexis Montserrat za Naš strip (1984), kao i dvije dodatne epizode serijala Herlock Sholmes (Jedan Artur i još sedam drugih za Strip art 1972. i Čarobna svjetiljka za Cartoonist Profiles 1974), sve u suradnji s Julesom Radilovićem. Njegov
scenarij Sinjski boj realizirao je crtač Stanko Bešlić, a strip je objavljen u Politikinom zabavniku (1985) te u obliku albuma u izdanju Stripforuma (2008).

On je sam često – svojstveno svim velikanima, a Furtinger kao pisac i stripski scenarist to neosporno jest – znao demistificirati taj proces: “Pisati scenarij za neki strip znači imati u glavi fabulu i kraj, a zatim sjesti za pisaću mašinu i to napisati!”

Zvonimir Furtinger nagrađen je 1982.godine nagradom Sfera za životno djelo na području znanstvene fantastike. Umro je u Zagrebu 22. studenoga 1986. godine.

(Izvor: http://www.stripforum.hr/leksikon/autori/furtinger-zvonimir/)

 

[2] Maurović, Andrija (Muo u Boki Kotorskoj, 29.3.1901.- Zagreb, 2.9.1981.), hrvatski slikar, ilustrator i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa. Rođen  1901.godine u mjestašcu Muo kod Kotora, Maurović djetinjstvo provodi u Dubrovniku, gdje pohađa osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Po dolasku u Zagreb 1922. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti. Izdržava se pretežno vlastitim radom. Ilustrira i oprema knjige, brošure dnevne i tjedne novine, izrađuje plakate, oglase i slično. Tadašnja kruta sveučilišna pravila to nisu dopuštala i zbog toga ga izbacuju sa Akademije. U narednih desetak godina danonoćno će peći zanat grafičkog dizajnera i ilustratora. Maurovićev rad na stripu počinje u svibnju 1935. godine. U dnevniku "Novosti" i tjedniku "Oko" Maurović je potpisao niz stripova različitih žanrova, od vizionarske fantastike ("Podzemna carica", "Ljubavnica sa Marsa"), do variranja avanturističko egzotičnih ("Plijen demona džungle", "Razbojnikova vjerenica") i drugi.

Scenaristi njegovih predratnih stripova bili su novinari Franjo M. Fuis i Krešimir Kovačić. Naredna,1936. godina, donosi Maurovićeve najznačajnije domete; "Trojica u mraku" i "Sedma žrtva". Riječ je maestralnim vestern pričama melodramskog naboja. Stripovi o pustolovinama Starog mačka i Trojica u mraku predstavljaju sam vrh svjetske umjetnosti tripa.

Mauroviću se tematika Divljeg zapada posebno svidjela, jer joj se u svojim stripovima više puta vraćao. U većini njegovih vesterna ("Gospodar zlatnih bregova", "Posljednja pustolovina Starog Mačka", "Tvrđava smrti", "Sablast zelenih močvara" iz 1937, "Povratak Starog Mačka" iz 1967) središnji likovi su tajanstveni pravednik Crni Jahač, pjesnik lutalica Polagana Smrt i simpatični tvrdoglavi starkelja Stari Mačak alias Old Mickey, 

Maurović se potpuno posvetio likovnom radu i raskalašenom životu, zgrćući ogromne novce svojim crtežima i stripovima, toliko da je svaki mjesec mogao kupiti jednu kuću, ali bi sve profućkao na piće, žene i čašćenje. Kasnije je u životu doživio slom živaca, odrekao se svih užitaka i postao vegetarijanac;

Ratni vihor prekida cjelokupnu strip produkciju, ipak 1943. godine braća Neugebauer i Marcel Čukli pokreću "Zabavnik", list velikog formata. Maurović  se ponovo laća stripa. Rezultat je više nego impresivan. "Ahura mazda", "Brača Seljan" i "Grob u prašumi", a posebno ostvarenja o znamenitim ličnostima nacionalne povijesti "Knez Radoslav" i "Tomislav"  idu u red antologijskih stranica hrvatskog stripa. Godine 1944. Maurović odlazi u partizane. Po završetku rata Maurović se vraća crtanju. Krajem 1945. godine u "Novom svijetu" izdanju Društva novinara objavljuje stripovnu verziju  poznatog Travenova romana "Mrtvački brod". Slijedi prisilna petogodišnja pauza. Pod utjecajem gledanja na stripove kao "kapitalističku tvorevinu koja kvari mladež", oni se zabranjuju.

Godine 1951. i 1952. Maurović je bio plodan kao u svojim najboljim, predratnim danima. Najprije u omladinskom listu "Horizont" po vlastitom scenariju objavljuje strip adaptaciju Jacka Londona "Meksikanac", a zatim slijede "Opsada Zadra", "Tri dječaka", "Cvijet u kamenu", "Baš-Čelik" i vestern "Jahači rumene kadulje" po Zaneu Greyu. Istodobni za "Horizontov zabavnik" Maurović crta "Brodolomce na otoku Mega", novu verziju "Trojice u mraku", "Crvene orače",

 Bolest, uzrokovana između ostalog i neurednim usamljeničkim životom, nagriza Maurovićevo zdravlje i on se boji da će oslijepiti.

Počinje se suzdržavati bilo kakvih većih napora. Ipak, nekako uspijeva da 1955. za novo pokrenuti "Plavi Vjesnik" obraditi u stripu "Hajdučku pjesmu". Krajem pedesetih godina bilježimo novi Maurovićev povratak stripu. Za dnevnik "Večernji list" crta "Gričku vješticu", po romanu Marije Jurić Zagorke. Scenaristički dio posla obavio je Norbert Neugebauer. Maurović je početkom šezdesetih godina realizirao velik broj stripova u boji: "Biser zla", "Djevojka sa Sijere", "Uglomi gospodar pećina", "Rankov odred", "Čuvaj se senjske ruke".

Među osamdesetak kompletnih stripova koje je izradio (a možda i malo veći broj, jer “inventura” nije dovršena!) nalazimo razne žanrove, od povijesnih priča “Seoba Hrvata”, “Neznanac”, krimića a(“Testament porodice Armstrong”, “Ubojica s dječjim licem”), vesterna (“S posljednjim metkom”, “Jahač Usamljene zvijezde”, “Crveni orači”), do obrada povijesnih romana (Sienkiewicz: “Ognjem i mačem”, Šenoa: “Zlatarevo zlato”, Zagorka: “Grička vještica”).

Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima.

Umro je u Zagrebu 1981.godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju MIrogoju.

Nakon njegov smrti njegove su slike, ilustracije i stripovi razgrabljeni i malo tko zna gdje su sve Maurovićevi originali.

(Izvor:https://www.stripovi.com/...)

 

[3] Walter Neugebauer (Tuzla, 28.3.1921.-Munchen 31.5.1992.), bio je hrvatski crtač stripova. Walterov otac je poznati zagrebački fotograf iz Gundulićeve ulice.  Ni prije ni poslije u svijetu stripa nije bilo slučaja da neki četrnaestogodišnji dečko zauzme mjesto među profe­sionalcima te na stranicama popularnog tiska iz tjedna u tjedan niže svoje crtane tvorbe. Iznimci je ime Walter Neugebauer.

Nizovima šaljivih zgoda Nasredina hodže, objavljivanima 1935. i 1936. u “Oku” (Zagreb). Walter je vrlo brzo izrastao u vrhunskog autora i  uz Andriju Maurovića presudno je utjecao na prihvaćanje i popularnost stripa u Hrvatskoj. Energijom začudnom za jednog tinejdžera nizao je stripove u dječjim prilozima “Novosti”, “Hrvatskog dnevnika” i drugim listovima (za koje su mu scenarije pisali stariji brat Norbert – Nobika i prijatelj Branko Kovač). I dok je u šaljivim stripovima s likovima antropomorfiziranih životinja nakratko još bio pod utjecajem svog velikog uzora Walta Disneyja (čija je stilizacija u ono doba bila “zakon”!), u pričama iz suvremenog dječjeg svijeta, kao i u geg-stripovima s likovima odraslih junaka, ubrzo je izna­šao vlastita rješenja i postupno razvijao prepoznatljiv “walterovski” način oblikovanja.

U ožujku 1938., u prvom broju “Mickey stripa” (kojega je pokrenuo i uređivao reporter “Novosti” Franjo Fuis – poznatiji pod pseudonimom Fra Ma Fu), Walter je lansirao (i to u boji!) svoje najpopularnije junake – Jacka Jacksona i Bimba Bambusa. 

Radom za “Mickev strip”, čvrsto se uvjerio u svoje stvaralačke mogućnosti i radni kapacitet – pa se još iste godine ohrabrio na pokretanje vlastitog lista. Tako su 2.10.1938. na zagrebačkim ulicama kolporteri izvikivali prvi broj “Veselog vandrokaša” (“za­bavnog lista u stripovima”, tiskanog u dvije boje), koji je pripremila mala skupina prijatelja okupljenih oko sedam­naestogodišnjeg Waltera Neugebauera. Budući da je bio malo­ljetan, Walter nije mogao potpisivati list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika – no bio je duša i motor cije­log pothvata.

Crtao je sve stripove u “Vandrokašu”, grotes­kne (“Cik i Cak”, “Veseli vandrokaši”, “Tri lijenčine”, “Puž beskućnik”, “Zgode Dicka izvidnika” i druge), kao i realistične (“Winnetou”, “Muzej voštanih figura”, “Jahači rumene kadulje”, “Ukradeni nacrti”, “Gusarski bog Ptaa”) – ukupno sedam stranica stripa u svakom broju, uz desetak ilustracija za romane i novele. Cijeli list od 16 stranica bio je iscrtan njegovom rukom! Sve dok ga nisu snašle nevolje s enormnim porastom tis­karskih troškova i sve težom nabavkom papira (jer u Europi se u međuvremenu zahuktao Drugi svjetski rat!), “Vandrokaš” je održavao za ono vrijeme visoku nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka. U trećoj godini izlaženja list se pod pritiskom okolnosti ugasio.

Walterov najambiciozniji pothvat  “Zabavnik”, tjednik na 8-12 stranica velikog novinskog formata, ispunjenom stripovima i raznolikim zabavnim i poučnim štivom, koji se sa 103 broja potvrdio kao nešto najbolje u povijesti našeg stripovnog izdavaštva – a potvrdio se i kao izuzetna pojava. “Zabavnik” je bio jedinstven već time što su ga njegovi tvorci, poneseni mladenačkim entuzijazmom, uspjeli pokre­nuti u jednom izuzetno teškom vremenu, u doba Drugoga svjetskog rata, vremenu neimaštine i opće nesigurnosti. Vlasti ondašnje NDH dugo su odbijale izdavanje zabavnog tjednika, tvrdeći da je strip, namijenjen trovanju mladeži i da ne odgovara duhu “novog poretka”. Kad je nakon mnogih peripetija projekt ipak odobren, novinska je rotacija u svibnju 1943. odvrtila 70.000 primjeraka prvog broja “Zabav­nika” – lista koji je samom svojom pojavom unio tračak ra­dosti u sumornu ratnu svakodnevnicu, no zahvaljujući privlač­nosti i visokoj kvaliteti stripova i tekstova njegova će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka (kao kuriozum valja spomenuti da je “Zabavnik” dospijevao i na terito­rij pod kontrolom partizanskih snaga te se i ondje rado či­tao). Čitatelje su najviše privla­čili stripovi Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera i Ferde Bisa, koji su baš u “Zabavniku” objavili svoja vrhun­ska ostvarenja.

“Zabavnik” je objavljivao “Patuljka Noska”, “Gladnog kralja”, “Malog Muka” i druga Walterova  klasič­na ostvarenja. Poseban šarm tim crtanim pričama davali su popratni tek­stovi i dijalozi u rimovanim stihovima, koje je majstorski smišljao crtačev stariji brat Norbert – Nobika. 

U prvim godinama iza rata strip je bio u nemilosti i nije bilo mogućnosti za pokretanje strip-listova. No Walter se nije predavao: kao karikaturist humorističnog tjednika “Kerempuh” znao je dopuniti  njegov sadržaj brojnim kraćim stripovima satiričke tematike. U “Kerempuhu” Walter je ostvario svoj davni san o crtanom filmu. Uspio je nagovoriti glavnog urednika Fadila Hadžića da višak prihoda koji je ostvarivao visokotiražni “Kerempuh” usmjeri u proizvodnju nekog crtića. Tako je 1951. pod Walterovim umjetničkim vodstvom ostvaren naš prvi profesionalni crtani film “Veliki miting” (u trajanju od 22 minute).

Kad je početkom pedesetih godina ublažen onaj apriorno negativan stav spram stripa, Walter je bio među prvima koje su izdavači dječjih i omladinskih listova pozvali na suradnju. Ne samo što je (opet uz Nobikine šarmantne stihove) obogatio stranice “Pionirske zastave”, “Ilustriranog vjesnika” ili “Pionira”, nego je i sudjelovao u pokretanju novih izdanja, davši im značajan kreativni doprinos – od “Vjesnikovog zabavnog tjednika”, “Horizontovog zabavnika” i “Miki stripa” do “Plavog vjesnika”.

Upravo je na stranicama “Miki stripa” i “Plavog vjesnika” izradio nekoliko stripova kojima se predstavio i kao vrhunski majstor realis­tičnog izraza. Riječ je o adaptacijama Verneova romana “40.000 milja pod morem”, Wellsove fantastične priče “Prvi ljudi na Mjesecu” te “Amfibije” i “Otoka izgubljenih brodova”, ruskog pisca Beljajeva (prilagodba “Amfibije” izlazila je u “Plavcu” pod naslovom “Morski đavo”).

Iako je od 1958. živio i radio u Njemačkoj, gdje je niz godina kao umjetnički direktor vodio produkciju jednog značajnog izdavača stripova, a zatim je u vlastitoj producent­skoj kući proizvodio reklamne crtiće za Njemačku, Austriju i Švicarska, nije prekidao vezu s domovinom, u koju je često navraćao. U “Plavcu” je izlazio njegov “Winnetou” (po općem sudu najbolja stripska adaptacija Karla Maya) i “Tom i Malo medvjeđe srce” koji su godi­nama bili ljubimci djece. Umro je 1992. u Münchenu, u svojoj 72. godini. Sahranjen je u Zagrebu. (Izvor: http://www.stripforum.hr/leksikon/autori/neugebauer-walte/)

[4] Norbert Nobika Neugebauer, (Tuzla, 9. VI. 1917 – Offenbach, 6. V. 1992). hrvatski filmski redatelj i scenarist. S bratomn Walterom u razdoblju 1938–45. pokrenuo i izdavao nekoliko časopisa u kojima je pisao tekstove stripova (Vandrokaš, Veseli Vandrokaš, Zabavnik). Njih su dvojica realizirali i nekoliko crtanih filmova u duhu poetike W.Disneya: Svi na izbore (1945) i Bušo hrabri izvidnik (1958), kojih je redatelj; Veliki miting (1951), koji su zajedno režirali (Norbert je i scenarist); Veseli doživljaj (1951), u kojem je scenarist. Samostalno je režirao crtane filmove Gool! (1952) i Lažni kanarinac (1958). Od početka 1960-ih živio u SR Njemačkoj, gdje je s bratom radio stripove i reklamne crtane filmove.

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=43523)

 



Komentari

Komentiraj