09. 10. 2021
Anatomija novog društva (8) – Formula uspjeha Milana Bandića na izborima
Kroz cijelu ljudsku povijest, od kada su prvi put uvedeni izbori, političari pokušavaju naći pravu formulu po kojoj bi sigurno pobjeđivali na izborima. I uglavnom ne uspijevaju. Formulu uspjeha na hrvatskim izborima možemo pokušati pronaći analizirajući uspjeh zagrebačkog gradonačelnika koji je pet puta pobjeđivao na izborima i vladao Zagrebom gotovo dvadeset godina
Antologijska fotografija Milana Bandića snimljena 2000. u Kozari putevima obilježila je njegovu vladavinu
(Izvor slike: https://www.tportal.hr/...)
Već u samom početku demokracije, u staroj Grčkoj i starom Rimu, mislilo se da novac i podilaženje masama mogu biti formula za uspjeh na izborima. U Rimu, pred više od 2000 godina, Julije Cezar se jako zadužio da bi mogao podmićivati rimski puk kupujući mu pšenicu i organizirajući zabave da bi ga izabrali za pontifexa maximusa (vrhovnog svećenika), a onda i propretora, upravitelja rimske provincije. Cezar odlazi 61.godine pr.Kr. kao propretor u Španjolsku, gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo, 60.godine pr.Kr. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. Da nije pobijedio na izborima zbog dugova bi ga vjerojatno poslali kao roba na galiju.
Novac i bogatstvo su važan dio formule uspjeha na izborima, ali nisu jedini.
Formulu uspjeha na hrvatskim izborima možemo pokušati pronaći analizirajući uspjeh zagrebačkog gradonačelnika koji je pet puta pobjeđivao na izborima i vladao Zagrebom gotovo dvadeset godina. Tko zna kako bi prošao na izborima 2021.godine da nije naglo umro od srčanog udara pod dosta nerazjašnjenim okolnostima 28.veljače 2021.
Milan Bandić je sigurno pronašao formulu uspjeha, iako su mnogi govorili da su mu na ruku išle konfuzne i nezrele hrvatske političke prilike, političke trgovine, loši protukandidati i mali izlazak na izbore, da ne spominjem razne teorije zavjere koje uključuju utjecaj Udbe i „duboke države“.
A drugi su isticali da za njega nikada nije glasalo niti 20% glasača u Zagreba.
Formula po kojoj je pobjeđivao Bandić ne odgovara za sve. Tomislav Tomašević je u Zagrebu pobijedio koristeći drugačiju formulu, onu po kojoj su u još nekim europskim gradovima pobjeđivali Sorosovi zeleno-crveni radikalno lijevi aktivisti. Ali Bandić je autohtoni hrvatski proizvod i zato je korisno proučiti zašto je Bandićeva formula bila dugoročno uspješna.
Neću se baviti Bandićevim životopisom, njegovim načinom upravljanja Gradom, njegovim aferama, optužnicama, boravkom u zatvoru, interesnom mrežom, koruptivnom hobotnicom, zanima me „u čemu je štos“, kako je uspio pet puta pobijediti na izborima.
Nemam iluzije da ću otkriti sve aspekte formule izbornog uspjeha, za to nemam dovoljno znanja iz područja politologije, psihijatrije, psihologije, posebno iz psihologije masa, a znam jako malo o tome kako se manipulira masama. Međutim, sa znanjem i iskustvom koje imam pokušati ću dati odgovor na pitanje koja sam najprije sebi postavio: „Kako je jedan ne previše pametan, poluobrazovan i ne previše sposoban čovjek uspio pet puta pobijediti na izborima za gradonačelnika u mom Gradu Zagrebu?“
Jesu li neke pozitivne ljudske osobine Milanu Bandiću omogućile pet puta pobjedu na izborima?
Obično se smatra da su sposobnost, obrazovanje, poštenje, hrabrost i čvrsta uvjerenja pozitivne osobine koje bi čovjek trebao imati i koje bi mu u nekom idealnom sustavu omogućavale da dobro radi svoj posao, bude cijenjen u društvu i pobijedi na izborima. Je li te osobine posjedovao Milan Bandić kada je pet puta pobjeđivao na izborima za zagrebačkog gradonačelnika?
- SPOSOBNOST? Je li on bio sposoban čovjek, menadžer i gradonačelnik?
NE
Tijekom „njegovih“ 20 godina Zagreb nije riješio ni jedan ključan problem, iako je imao, u odnosu na druge hrvatske gradove, ogroman proračun – ni prometnu povezanost sjevera i juga, istoka i zapada Zagreba, ni mostove, ni problem otpada, ni odlagalište smeća na Jakuševcu, ni dotrajali sustav vodoopskrbe, ni Dinamov stadion, ni nedovršenu bolnicu u Blatu, ni suvremenu poduzetničku infrastrukturu, ni sanaciju posljedica potresa, itd. A vrhunac svega je činjenica da u Gradu Zagrebu, jednom od glavnih gradova u EU, kilometar od centra Grada, od Jelačićevog trga ima kuća u kojima ljudi nemaju kanalizaciju. Bavio se malim zahvatima od fontana do klupa u parku, a veći projekti koji su se realizirali bili su ili naslijeđeni od prethodnika ili su se gradili niz godina.
Zagreb se razvijao stihijski bez vizije i strategije.
A uz to je gradonačelnik imao mnogo katastrofalnih promašaja – da spomenem samo izgradnju stambenog naselja u Sopnici novcima koji su bili predviđeni za sanaciju dotrajale vodovodne mreže. Nedavna poplava u Selskoj ulici nakon pucanja vodovodne mreže ponovno bi nas na to trebala podsjetiti.
Jedna od posljedica Bandićevog dvadesetogodišnjeg vladanja Zagrebom je da Zagrepčani više nisu ni znali kako se na kvalitetan i moderan način upravlja velikim gradom. Malo po malo prihvatili su da svaki spretan i lukav improvizator može biti menadžer i gradonačelnik, da za to ne treba ni znanja, ni obrazovanja, samo trebaš znati manipulirati ljudima, kadrovirati, uhljebljivati i da je normalno da gradom vlada koruptivna hobotnica. Nitko nije reagirao kada je za direktoricu Holdinga, poduzeća od oko 11.000 zaposlenika, postavio bivšu tajnicu. Iako u Zagrebu na raznim visokoškolskim ustanovama ima sigurno desetak katedri za organizaciju i menadžment, nitko od svih tih profesora nije reagirao.
I Bandić je iskreno vjerovao da je on dobar gradonačelnik i da ima znanje i sposobnost upravljati milijunskim gradom. Jednom je rekao da je uvjeren da bi mogao uspješno upravljati i New Yorkom, jer on zna kako se upravlja velikim gradom.
Građani su na izborima u svibnju 2021. godine željeli kazniti Bandića i velikom većinom su glasali za Tomislava Tomaševića i stranku Možemo“, uvjereni da će „mlad i obrazovan čovjek znati promijeniti stil upravljanja Zagrebom i eliminirati zagrebačku koruptivnu hobotnicu.“ Ubrzo su uvidjeli da to ne ide baš tako lako. I ja i mnogi ljudi koje poznajem bili smo šokirani 7.listopada 2021.godine, kada smo pročitali tekst indikativno naslovljen "Cirkus u našem gradu - cirkuski šator Zagrebačkog holdinga" u kojem je Ante Samodol, smijenjeni član uprave Zagrebačkog Holdinga detaljno opisao okolnosti svog razlaza s gradskom upravom i članovima platforme Možemo koji upravljaju Gradom Zagrebom. Samodol je kronološki naveo sve etape odnosa unutar Holdinga zbog kojih su on i Nikola Vuković nakon samo tri mjeseca na čelu Holdinga napustili Upravu. Opisao je nevjerojatno neznanje, neprofesionalnost, amaterizam, nesposobnost, neiskustvo, aroganciju, lažljivost, sklonost bezakonju i nezakonitim postupcima gradonačelnika i ekipe koji upravljaju Gradom Zagrebom. To se moglo i očekivati od ljudi koji nisu nikada „ništa ozbiljno radili“, bavili su se samo političkim aktivizmom, „lupanjem loncima i rajnglama“ i nisu imala nikakvog iskustva u rukovođenju iole ozbiljnijim sustavom, a dobili su priliku upravljati milijunskim gradom i poduzećem s 11.000 zaposlenika.
Građanima to sve na izborima nije bilo važno. Oni ne misle da je za upravljanje gradom potrebno neko ozbiljno znanje i iskustvo. Važno im je da im političar stalno priča o svojim dobrim namjerama i obećava da će riješiti sve probleme grada.
I Bandić kada je došao na vlast nije imao nikakvog iskustva u upravljanju ni poduzećem ni gradom i on se bavio aktivizmom (sindikalnim i partijskim), ali nije sjedao na ulici i lupao rajnglama, već je u tišini gradio svoju mrežu.
Građani, a ni široka javnosti nisu imali sliku o tome kako se u Bandićevo vrijeme stvarno upravljalo gradom. Odluke su se donosile u zatvorenim krugovima u koje javnost nije imala uvida. Ali Bandić je imao sreću da nije imao nekog svog Antu Samodola koji bi detaljno „iznutra“ opisao kako Bandić i ekipa upravljaju Gradom i donose odluke. A da su to znali građani bi bili vjerojatno šokirani primitivnom razinom upravljanja gradom.
Ja sam imao prilike kao direktor malog poduzeća u vlasništvu Grada biti nešto bliže upravljačkim strukturama grada, a imao sam prilike surađivati i s oporbom koja mi je bila u Skupštini trgovačkog društva. Bio sam užasnut i s vlašću i s oporbom.
Osnivanje Holdinga, poduzeća s preko 11.000 zaposlenika bio je vjerojatno jedan od najvećih organizacijskih poslovnih projekata u Hrvatskoj, a to su provodili ljudi koji nisu nikada radili u nekom većem poduzeću i koji o tom poslu nisu ništa znali. Početkom 1990-ih sudjelovao sam izbliza u osnivanju holdinga KONČAR-Elektroindustrija d.d., znao sam kako je to složen posao, bio sam, i onda i sada, kritičan prema načinu kako se to radilo, ali to se, uza sve greške, radilo neopisivo profesionalnije i kvalitetnije nego što se radilo kod Zagrebačkog holdinga. Diletantske postupke osnivanja Zagrebačkog holdinga "pokrivao“ je i opravdavao elaborat koji su napisali znanstvenici iz Ekonomskog instituta (ili fakulteta). Bilo me je sram kada sam čitao taj dokument.
Kada se osnivao Zagrebački holding i kada sam vidio kako se to radi, rekao sam kolegama: „Ako to uspije, ja ću javno na Jelačić placu poderati svoju diplomu.“
Naravno nije uspjelo i Holding nije ostvario ni jedan javno postavljen cilj. (Neki kažu da su prikriveni ciljevi ostvareni.)
Kolege koji su bili blizu upravljačkim strukturama Holdinga govorili su mi da nisu mogli vjerovati kako se upravlja tako velikim poduzećem. U određenim prilikama i ja sam vidio izbliza primitivnu razinu upravljanja Holdingom i bio sam šokiran.
- OBRAZOVANJE? Je li on obrazovan čovjek koji bi impresionirao svojim znanjem i akademskom titulom?
NE
Bandić je završio Politički fakultet, na danas nepostojećem smjeru Općenarodne obrane i društvene samozaštite. Mi smo se u ono vrijeme sprdali s ljudima koji su završavali takve škole. I onda smo u demokraciji dobili dva najmoćnija čovjeka u Zagrebu koji su završili takav fakultet, gradonačelnika i direktora najvećeg zagrebačkog poduzeća, ZG holdinga. U javnim nastupima je često pravio gafove koji su pokazali njegovo veliko neznanje i pomanjkanje opće kulture.
„Milana Bandića, između ostalog, nikada nitko nije vidio s nekom knjigom u ruci, pri nekom čitanju, nekoj intelektualnoj aktivnosti“, napisao je Ivan Pandžić u knjizi: „Ja, Milan“.
Ali to nije priječilo Muzičku akademiju da („iz zahvalnosti za financijsku potporu“) predloži dodjeljivanje počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu Milanu Bandiću početkom 2019. godine. To je izazvalo uzbunu na velikom broju fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. I Fakultet političkih znanosti (FPZG) pridružio se 28.ožujka 2019. Filozofskom, Prirodoslovno-matematičkom, Pravnom i Arhitektonskom fakultetu koji su donijeli odluke protiv tog počasnog doktorata. A uskoro su im se pridružili i drugi fakulteti.
U zaključku Vijeća FPZG-a stoji da „Fakultetsko vijeće smatra neprimjerenim da se ovo visoko priznanje dodjeljuje aktivnim političarima, a pogotovo smatra neprimjerenim da se ono dodjeljuje zbog ulaganja proračunskog novca u razvoj i izgradnju javnih institucija. Dodjela počasnog doktorata na temelju tog kriterija predstavljala bi loš presedan koji banalizira tu vrijednu titulu, šalje krivu poruku i dovodi u pitanje ugled Sveučilišta u Zagrebu.”
Bandića pobuna akademske zajednice nije previše pogodila pa je rekao da „Bandiću ne trebaju nagrade, nego nagrade trebaju Bandića”.
Jedan ugledan i popularan dirigent je htio da Milan Bandić na koncertu na Bundeku dirigira simfonijskim orkestrom. Sva sreća da se to ipak nije realiziralo.
- POŠTENJE, ČESTITOST? Je li on čovjek koji je ljude osvajao svojim poštenjem?
NE
Gradonačelnik je bio poznat po svojim mnogobrojnim aferama i po koruptivnoj hobotnici kojom je zarobio Zagreb. Svaki imalo veći projekt koji je financirao Grad Zagreb bio je pod sumnjom da je opterećen nekom koruptivnom aferom. Protiv Milana Bandića podignuto je velik broj optužnica (neki kažu nekoliko stotina) i nekoliko puta je završio u zatvoru. Ali to Zagrepčane koji su za njega glasali nije smetalo. Bila je popularna izreka osmišljena u komunizmu: „On je krao, ali je i nama dao.“
Pamtim njegovo vrijeme početkom 2000-ih kada su k meni u Tehnološki park dolazili neki naši iseljenici i žalili se da su za sastanak s gradonačelnikom Milanom Bandićem morali posrednicima plaćati 800 eura, a znam i poduzetnike koji su mi rekli da su plaćali da bi mogli doći do gradonačelnika.
Poslovanje koje je u sebi sadržavalo korupciju postalo je normalan način rada u mnogim gradskim poduzećima. Jedan direktor mi je pričao:
„Jednom smo bili na proslavi Bandićevog rođendana u jednom restoranu. Bandić je prišao grupi direktora gradskih poduzeća i oni su mu se počeli žaliti da imaju premale plaće. Tada im se nasmijao i rekao: 'Dečki, pa ja znam da vi ne živite od plaće'. Pa on nam je u lice rekao da krademo i varamo, da on to zna i da ga ne smeta.“
Dokaz takvog načina rada čuje se na tajnima snimkama telefonskih razgovora Milana Bandića i njegova vozača, objavljenim u srpnju 2021. godine, o čemu su izvještavali mnogi mediji. Bandić je ulovio u „pekmezu“ bivšeg ravnatelja poduzeća Gradska groblja Patrika Šegotu.
"Točno znam koliko je čvaknuo", rekao je Bandić svom vozaču i dodao "Šegota misli da su Groblja njegova prćija. Nije problem ako si što uzeo, uzeo si, što nije problem, ali ako si uzeo, a nisi mi rekao...“ (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/tajne-snimke-milana-bandica-i-vozaca-tocno-znam-koliko-je-cvaknuo---659807.html)
Da bi ostvario svoje ciljeva koristio je sve metode od nemoralnih do kriminalnih, stvorio je interesnu mrežu kojom je premrežio Zagreb, a (našim) novcima je plaćao razne udruge, obrtnike, manjine, sve koji su mu nakon toga bili dužni i glasali za njega.
Već se zaboravilo kako je izabran za gradonačelnika prvi put. U to vrijeme se gradonačelnik birao u Gradskoj skupštini. Bandić je u ožujku 2000.godine pokrenuo akciju da se raspusti Gradska skupština i nedostajala su mu za to dva glasa koje je dobio na jako mutan i sumnjiv način, neki kažu prevarom. Jedan je bio glas našeg velikog književnika Ranka Marinkovića, a drugi slikara Miroslava Šuteja. Oni su tada bili zastupnici HDZ-a u Skupštini Grada zagreba. Čuo sam i pročitao nekoliko priča o tome kako je Bandić dobio ta dva potrebna potpisa. Po jednoj je Marinković bio bolestan i ležao je u krevetu. Bandić je došao kod njega, zatvorio se u njegovu sobu i nakon dva sata izašao je iz sobe s potpisom. Drugu priču sam pročitao u tekstu novinara Denisa Kuljiša pod naslovom „Milan Bandić: Partijski boss u Bossovu odijelu“ kojeg je objavio na svom blogu „Žurnalist“ 1. studenoga 2017.godine. Kuljiš piše:
„Ono što je kuhao deset godina, Bandić je proveo za petnaest minuta. Ostavkama dvadeset i četvero oporbenih vijećnika Gradske skupštine, priložio je još dvije kuverte s pismenim odreknućem pisca Ranka Marinkovića i slikara Miroslava Šuteja, bez kojih je HDZ, u domu od pedeset mjesta, ostao u manjini. Kad je dostavljača otpravio na Glavnu poštu u petak, desetog ožujka 2000. godine, četvrt ure prije zatvaranja šaltera, operacija oslobođenja Zagreba već je bila završena, jer je žalbeni rok od 48 sati istjecao u nedjelju, izvan radnog vremena……..
U subotu, Canjuga je svojim službenim BMW-om klase 7 još jurio po gradu da otpadnike privoli na povlačenje ostavke……… uspio je zastrašiti Marinkovića, pa ga navesti da potpiše demantij. Plašljivi književnički penzioner…… objasnio je da ga je Bandić stisnuo u podrumskom restaurantu 'Kod Drageca', gdje je s akademikom Šimom Šimatovićem, ništa ne sluteći, do kasna igrao šah, i to sigurno ne za novce.“
Tomislav Jelić je u emisiji na Z1 televiziji 11.ožujka 2021. rekao da je te potpise Bandić dobio čistom prevarom.
Nakon raspuštanja Gradske skupštine na novim izborima Milan Bandić iz redova SDP-a je uz pomoć HSLS-a postao gradonačelnik Grada Zagreba 31.svibnja 2000.godine.
Iako je bilo očito i svima jasno kakvim se metodama služio Bandić da bi postao gradonačelnik, mnogi lijevi intelektualci bili su oduševljeni, iako su prije toga neprestano agresivno, arogantno, s puno „moralne superiornosti“ kritizirali Predsjednika Tuđmana. Da bi se mrski Tuđmanov HDZ skinuo s vlasti u Zagrebu sve su metode bile dozvoljene. Oduševljenje kojim je dočekan Bandić može se pročitati u knjizi Zvonimira Berkovića „Pisma iz Diletantije“ objavljene 2004.godine u kojoj se našlo pismo Milanu Bandiću objavljeno u Globusu 11.kolovoza 2000.godine. Berković, „svestrani intelektualac visoko kultivirana duha, bogati erudita elegantnog stila, rafinirani redatelj građanske Hrvatske“, prava „moralna vertikala“, piše:
„Velemožni gospodine!
Tako su nekada Zagrepčani oslovljavali Vašeg velikog prethodnika Adolfa pl. Mošinskog od Zagreb-grada. Usrdno se nadam da će i Vaše ime ostati jednakom slavom zabilježeno u dugom popisu vrijednih zagrebačkih gradonačelnik. Zato me žalosti što se vi, unatoč eventualnim zaslugama, nikada nećete smjeti potpisivati kao „Milan Bandić od Zagreb-grada“. Pravo na tu počast, naime, mogao bi Vam podariti samo Onaj koga više nema i pred kojim biste Vi, svaki put kada mu se obraćate (pa makar to bilo stoput na dan), morali izdeklamirati čitav ceremonijalni previšnji naslov: „Njegovu Apostolskom Veličanstvu, našem najmilostivijem caru, kralju i gospodaru, Franji Josipu I.“
Naravno, izjavljujući da polažem nadu u Vašu veličinu, izlažem se opasnosti da me proglase laskavcem i udvoricom……
Znam gradonačelniče, nije ugodno kada čujete da ste osuđeni na veličinu i da bi bilo bolje da se niste ni prihvatili ovoga posla ako ne ispunite što se od Vas očekuje. Budite hrabri! I neka Vas ne pogađa što Vam spočitavaju da ste Hercegovac.......Zar je Vaš rodni kamen manje vrijedan od grude koju je ovdje uložio rođeni Poljak, Adolf pl. Mošinsky od Zagreb-grada?
Iskreno Vaš
Zvonimir Berković“
Moram priznati da mi je bila muka čitati taj uradak.
Već se zaboravilo da se Bandić 1996. fiktivno rastao od svoje supruge Vesne da bi ona mogla po povoljnim uvjetima otkupiti stan od 38 kvadrata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gdje je živjela njena baka. Vjenčali su se opet 2003.godine
U listopadu 2014., zajedno s nekolicinom najbližih suradnika, uhićen je zbog sumnji za niz kaznenih djela na štetu grada kojemu je bio na čelu – od nezakonitog pogodovanja i zapošljavanja, zbrinjavanja otpada, korištenje službenih automobila u privatne svrhe te krivotvorenje isprava u slučaju koji je kasnije postao poznat kao afera Agram. Suđenje u aferi Agram je još uvijek u tijeku.
- HRABROST? Je li pokazao hrabrost u Domovinskom ratu?
NE.
Kada ga je za vrijeme rata ministar Gojko Šušak pozvao da s dr. Andrijom Hebrangom ide u njegovu rodnu Hercegovinu donijeti pomoć, Bandić je rekao: „Ne idem tamo. Pa tamo se puca.“
Pa ipak, Hercegovci su glasali za Bandića.
- ČVRSTA UVJERENJA? Je li bio čovjek s čvrstim moralnim i ideološkim stavovima.
NE.
Bandić je bio nemoralan čovjek bez ikakvih uvjerenja i nacionalnih, vjerskih i moralnih, koristio je i Stepinca i Tita, kada mu je i kako mu je odgovaralo. Svoja uvjerenja je mijenjao prema potrebi, trenutku i trenutnoj koristi. Bio je poznat po svojoj prevrtljivosti, bio je član SK, pa onda SDP-a, bio je desničar i ljevičar prema potrebi, ujutro je mogao biti na Bundeku s bivšim partizanima i Jugoslavenima i nositi bedž sa Titovom slikom, a navečer je bio „veliki katolik“, pomagao Crkvu i nosio križ na procesiji. Mnogi misle da je Zvonko Bušić počinio samoubojstvo nakon što je doživio veliki pljesak u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini upućen Bandiću, a dan prije toga je Bandić nosio bedž s Titovom slikom.
Znači, nije imao ni jednu osobinu koja se obično smatra pozitivnom ljudskom osobinom. A ipak su ljudi za njega glasali. To znači da ljudima na izborima te tzv. pozitivne ljudske osobine ne znače previše, odnosno da im neke druge osobine više znače.
Što je to radio Milan Bandić da bi pet puta pobjeđivao na izborima
On je vještinu političke manipulacije biračima doveo do savršenstva. I shvatio je da je to najvažnije od svega.
- Ljudi su imali dojam da mu je stalo do njih, do „malog čovjeka“.
Kroz svoje aktivnosti koje je u stopu pratio Radio Sljeme Bandić je stvarao dojam da se brine za ljude, za malog čovjeka, da je stalno uz njih i da rješava njihove probleme. I mnogi su mu vjerovali. U stvari, lagao im je u lice, iz Zagrepčana je pravio budale, ali su ljudi vjerovali da se on za njih brine. Sa svima je bio na „ti“ i želio pokazati bliskost s običnim ljudima.
Već su legendarne postale scene u kojima se ljudi javljaju Bandiću koji je gostovao na Radiju Sljemenu, iznose mu svoje probleme, a on im je odgovarao: „Dođite sutra u 9.00 u moj ured i sve ćemo riješiti.“ Jednog petka je Radio Sljeme bio pun takvih obećanja Gradonačelnika. Sljedeći ponedjeljak ja sam se zbog nečega našao u Uredu gradonačelnika (prvi i zadnji put) i vidio kako se realiziraju ta obećanja. U zgradu Poglavarstva masovno su dolazili ljudi koje je Bandić pozvao s obećanjem da će riješiti njihove probleme. Gradonačelnika (naravno) nije bilo i portiri su ljude usmjeravali da idu prema nekim uredima, ljudi nisu htjeli, jer su se „dogovorili s Gradonačelnikom“, nastala je gungula, galama, naguravanje. Uz to su u predsoblje Ureda gradonačelnika banuli Edo Murtić i Vlatko Marković i tražili Bandića. Vjerojatno je i njima rekao da dođu u 9.00 da će riješiti njihove probleme. Nastala je gužva, tajnica je bila na rubu živaca i ja sam se pokupio.
Isto tako su bile česte predstave u kojima su se ljudi žalili na neki problem – negdje nema pješačkog prijelaza, negdje je potrgana klupa u parku, negdje dugo stoji razbijena lampa na rasvjetnom stupu i slično. Tada je gradonačelnik svojim autoritetom angažirao ljude iz Poglavarstva i problem je bio odmah riješen. I, naravno, na Radiju Sljemenu hvalio se kako rješava probleme građana. To je običnog građana impresioniralo. A u stvari, on je obavljao zadatke referenata, riješio je problem jedne klupe, a stotine drugih klupa je ostalo oštećeno. U svakoj normalnog organizaciji, u organiziranom sustavu koji dobro funkcionira takve probleme svakodnevno rješavaju obični referenti. U sustavu koji ne funkcionira, kao Grad Zagreb, takve probleme svojim autoritetom rješava gradonačelnik uz veliku predstavu, kod čega stotine sličnih problema nitko ne rješava, stotine drugih klupa nitko ne popravlja.
Ljudi su bili impresionirani gradonačelnikom koji „puno dela“, a nisu uočavali da je dužnost gradonačelnika organizirati sustav koji će efikasno funkcionirati i sam automatski rješavati te probleme. A ne rješavati problem samo jedne klupe uz pohvale koje dobiva na Radiju Sljemenu. Ako gradonačelnik radi posao referenata, tada nije sposoban obavljati posao za koji je izabran i plaćen.
A jako je dobro znao raditi male predstave pred ljudima. Jednom je pozvao sve direktore gradskih poduzeća na Sljeme u Tomislavac na neki dogovor. Svi smo došli, a gradonačelnik je dosta kasnio. Kada je došao, objasnio je što se dogodilo:
„Išli smo cestom prema Sljemenu i prošli pokraj bake koja je na glavi nosila košaru punu jabuka. Baki je košara pala s glave i jabuke su se raspršile po cesti. Zaustavili smo auto, ja sam izašao počeo pomagati baki da pokupi jabuke. Kada smo bili gotovi, pitao sam baku: 'Znate li bako tko sam ja?' Rekla mi je: 'Znam, vi ste gradonačelnik Bandić'. Tada mi je baka dala dvije jabuke. Ja sam joj vratio jednu jabuku: „Uzeti ću jednu jabuku, a ovu drugu dajte svojoj unuci.“
Što drugo reći na to nego samo: „Bravo majstore!“
Ne znam ni jednog drugog političara koji bi tako reagirao. On je imao „politički nerv“ za takve situacije, znao je brzo reagirati i napraviti predstavu koju su sudionici pamtili i dalje prepričavali.
Fascinacija Milanom koji se brine za ljude bila je tako jaka da sam često čuo od običnih, pristojnih i dragih ljudi: „Ne dirajte mi Bandića.“
„Bandićeva priprosta dobrohotnost, njegove neotesane izjave koje su katkad izazivale i sažaljenje, stvarale su oko njega auru pučkog lidera, pomažući mu da ostane pošteđen ne samo kaznenog progona već i kolektivne ili stranačke mržnje koja bi tom radu pomogla……
U samo tri godine na mjestu tajnika SDP-a uspio je osnovati više od 200 ogranaka. Uspio se uvući u svaki mjesni odbor i imati tamo ljude. Milan Bandić je rano shvatio da moć na visokom tronu kratko traje ako nemaš odane vojnike na terenu, svoje spavače u svakom kvartu“, napisali su Ivan Pandžić i Jelena Badovinac u knjizi „Ja, Milan.“
„Te jeseni 2000.godine Bandić saziva sjednicu Poglavarstva u Kozari putevima koji su uz Kozari bok. Oba naselja bila su gotovo potpuno bespravno izgrađena. I u njima se guralo nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Fotografija koja je kod toga nastala jedna mu je od najdražih…..Milan Bandić u finom odijelu, poput Borata, gaca po sredini kaljava puta na zagrebačkoj periferiji i zamišljeno gleda u zemlju, dok ljudi oko njega, suradnici i građani, hodaju po strani, izbjegavajući lokve vode…Šok je već bio i sazivanje sjednice u neuglednom naselju punom Roma, sirotinje, prognanika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Šok je bio samo za političare. Stanovnici su ga dočekali cvijećem i priredili slavlje.“ (Knjiga „Ja, Milan“.)
Antologijska fotografija Milana Bandića snimljena 2000. u Kozari putevima
(Izvor slike: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/antologijska-fotografija-milana-bandica-koja-mu-je-obiljezila-vladavinu-u-finim-cipelama-doslovno-je-zagazio-u-blato-na-kozari-putevima-foto-20210228
„Koliko je Bandić dobro igrao zakulisne igre u svoju korist …, izvanredno dobro oslikavaju pregovori sa sindikatima u zagrebačkim tvrtkama. (To je bilo u listopadu 2003. godine, nakon što je u siječnju 2002. godine dao ostavku zbog afere s alkoholom i bježanjem pred policijom. Gradonačelnica je postala Vlasta Pavić, a on je bio dogradonačelnik za društvenu djelatnost). Pregovore sa sindikatima vodio je Stipe Tojčić iz HNS-a. Bili su to teški i mukotrpni pregovori u kojima su sindikati tražili povećanje plaća od 17 posto…...Tojčić je uvjeravao javnost da grad nema novaca i da su takve povišice nerealne. Sve je eskaliralo (u ožujku 2004.) i vozači u javnom prijevozu najavili su paralizu grada, grobari da neće ukopavati preminule. Tržnice su trebale ostati zatvorene. Grad je bio pred kolapsom. I tada kao spasitelj dolazi Milan Bandić koji se čitavo vrijeme držao postrani. Poglavarstvo donosi odluku da se smijeni Tojčić i sve u ruke preuzima Milan. Gotovo preko noći uspijevaju se dogovoriti i spasiti grad. Bandić pristaje na gotovo sve protiv čega je bio SDP dok je pregovarao Tojčić. ….Radnici 23 tvrtke koje će poslije prijeći u Holding dobivaju vjerojatno najbolji ugovor u državi.“ (Knjiga „Ja, Milan“.)
Ne treba spominjati da su mnogobrojni zaposlenici Holdinga i njihove obitelji nakon toga redovito vjerno na izborima glasali za Bandića, jer se „on bori za radnike“.
Gdje je Bandić stekao te sposobnosti?
Nešto od toga mu je, naravno, urođeno, ali je vještinu „rada s ljudima“, manipulacije s ljudima stekao radom „na terenu“, na samom partijskom dnu. O tome piše Denis Kuljiš u svojem članku „Partijski boss u Bossovom odijelu“ iz 1.studenog 2017. godine:
„Bandić je karijeru uličnog agitatora počeo u peščeničkom ogranku SDP-a, gotovo slučajno. Čovjek se, naime, u mirno doba, namjestio u Općinskom komitetu SKH, kao stručno-politički radnik. Šest godina bio je niži birokrat, s dobrom plaćom, reklo bi se – bez osobitih ambicija. Općinski partijski komitet najmanje i najbeznačajnije od petnaest zagrebačkih općina bio je mikrokozmos jugoslavenskog socijalizma. Smješten u nisko betonsko zdanje jeftine gradnje, s nizom crnih, staklenih ploča na ulazu, cimera institucionalnih stanara, tamo su bile smještene lokalne podružnice omladinske organizacije, Saveza rezervnih vojnih starješina, Aktiva za društvenu aktivnost žena te svih ostalih instancija bogatog komitetskog života, uključujući tu Narodno sveučilište i lokalno kino. Na vrhu peščeničkog političkog zigurata, dizao se partijski komitet, s predsjedništvom izabranim među direktorima jačih poduzeća i škola, te s nekoliko profesionalnih stručno-političkih radnika, koji su pripremali materijale za sjednice, razrađujući upute aparata i obilazeći partijske organizacije po firmama. Pripremali su partijske izbore ili provodili neku aktualnu akciju, recimo “implementaciju ZUR-a”.
Bandić je na Peščenici bio neugledni funkcionerčić, a ono čime se bavio samo se zvalo politikom, ali je bilo sličnije namještenju u Državnom statističkom zavodu ili nekoj sličnoj državnoj ustanovi bez izravnog doticaja sa zbivanjima na ulici. No, kad je stvar pukla, našao se na cesti, pa postao klasični agitator – svi su, naime, napustili brod: društvenopolitički radnici, predsjednici, sekretari, odbornici, omladinski aktivisti, brigadiri s radnih akcija, babe iz AFŽ-a, borci-subnorovci… Ispraznio se Socsavez, opustio komitet, raspala konferencija. Otišlo je sve dođavola, a tridesetičetvorogodišnji Hercegovac s gustom, uporno valovitom kosom, koja stoji kao novi partviš, bio je zadnji čovjek kojega je Račan ondje našao. Isto je bilo sa sadašnjim ministrom vanjskih poslova Toninom Piculom, koji je godinu-dvije čuvao i meo puste prostorije Općinskog komiteta u Novom Zagrebu. Bandić i Picula, najniži partijski službenici, postali su ključni ljudi Račanova SDP-a, nove hrvatske vladajuće stranke, umjesto sveučilišnih profesora, direktora, diplomata, poduzetnika, inženjera…“
- Stalno se prikazivao kao čovjek koji mnogo radi „za svoj Grad“
U javnosti se stvaralo uvjerenje da je Bandić čovjek „koji puno dela“, koji radi 365 dana u godini, koji ne ide na godišnji odmor, itd. I to je osobina koja je većini prvo pala na pamet vezano uz Bandića. On je stalno „bio na cesti“, bio u gradu, znao je svaku ulicu i stalno je „zujao“ po gradu.
I to je impresioniralo mnoge Zagrepčane.
Od jutra do mraka je obilazio Zagreb, svugdje je bio prisutan i stalno se ljudima nametao. U jutro su ga njegovi suradnici „stavili u auto“ i vozali po gradu od događaja do događaja, od mjesta do mjesta, da često nije ni znao kamo ide. Jednom smo za nekog vjerskog događaja stajali ispred crkve Sv.Mateja u Dugavama. Najednom se ispred crkve zaustavio auto, iz njega je izašao Bandić, malo se prošetao između vjernika, zadržao minutu-dvije, ušao u auto i odvezao se. Siguran sam da nije ni znao gdje je bio. Ali su ga ljudi vidjeli, komentirali, a uz to su govorili kako je Bandić „dao novce“ za uređenje platoa ispred crkve.
Nije bilo ni jedne vatrogasne zabave, niti jedne priredbe, ništa se u Zagrebu nije moglo dogoditi da tu nije bio Bandić.
Ali to nije rad.
Rad se mjeri rezultatima, a ne po prevaljenom broju koraka po cesti. To je kao da Ivica Todorić (u svoje vrijeme) govori da cijeli dan hoda po skladištima i prodavaonicama Konzuma i onda se hvali kako zna za svaku kilu brašna, deterdžent, mrkvu i kruh na kojoj se polici nalazi. To nije posao menadžera velike korporacije, kao što nije ni jedini posao gradonačelnika da stalno zuji po gradu.
Jednom se na sastanku direktora gradskih poduzeća Bandić ljutio na direktora Čistoće, jer ovaj nije znao za neke hrpe smeća na Zrinjevcu.
„Zašto to ja moram primijetiti? Zašto vas nema da takve stvari vidite? Ja sam stalno na cesti kao 'konjski drek', a vi svi samo sjedite u svojim uredima,“ žestio se Bandić.
Druge političare rijetko možete naći „na cesti“, osim kada je bila predizborna kampanja, a Bandić je bio „na cesti“ svaki dan.
I ljudi su za njega glasali.
- Bio je vješt politički fajter u „uličnim političkim tučnjavama“
Bandić je često bio u prilici javno govoriti u Gradskoj skupštini, na TV, na radiju, za razne novine ili su ga novinari ulovili na ulici. Morao je odgovarati na razne napade, obrazlagati neke svoje poteze ili držati govore u raznim prilikama. Nije bio dobar govornik i njegovi govori se neće pamtiti po njegovom govorničkom umijeće, ali se izvještio u duelima, svađama i prepirkama sa svojim političkim protivnicima. Često su ga napadali, a on je sve svodio na razinu diskusije i svađe u birtiji, odgovarao im je „narodskim“, slikovitim rječnikom s puno patetike i isforsirane duhovitosti, što su ljudi mogli razumjeti i poslije prepričavati. To ih je dugo vremena zabavljalo i voljeli su ga slušati, ali u zadnje vrijeme svima je počeo ići na živce, a i umorio se.
U prepirkama s protivnicima koji su ga napadali, npr. u Gradskoj skupštini, nije se koristio argumentima, već dosjetkama, skretao s teme ili je govorio ono što ga nitko nije pitao. Pamtim jednu takvu, za njega tipičnu prepirku u Gradskoj skupštini. Mislim da je bila riječ o rebalansu proračuna.
Jedan zastupnik (čini mi se iz HNS-a) pitao ga je: „U Dubravi je iskorišteno svega 20% iznosa predviđenog za investicije. Zašto niste više potrošili, izgradili, uložili?“
Bandić mu je odgovorio: „Znam ja vas, vi ste na izborima dobili jako malo glasova zato, jer vas građani ne podržavaju.“
Zastupnik: „Nisam vas to pitao. Pitao sam zašto je u Dubravi potrošeno samo 20% sredstava.“
Bandić: „Za mene su ljudi u Dubravi glasali, a ne za vas.“
Zastupnik: „Vi stalno skrećete s teme i ne odgovarate na moja pitanja.“
Bandić: „Da ste sposobni dobili biste više glasova.“
Dijalog se odvijao otprilike ovako (prema sjećanju) i prikazuje na koji način je Bandić vodio duele sa svojim protivnicima u Skupštini. Za to vrijeme su se pripadnici njegove stranke i vladajuće većine dobro zabavljali i uživali: „Baš ga je dobro sredio.“
Ali njegova najuspješnija metoda kojom je svladavao svoje protivnike – jednostavno ih je kupio. Sjećam se dva oporbena gradska zastupnika (jedan iz HIP-a, a drugi iz HSP-a) koji su argumentirano i vješto stalno napadali gradonačelnika. On je prestao polemizirati s njima, nije se s njima sukobljavao već ih je jednostavno zaposlio u Holdingu. Nakon toga nisu više napadali gradonačelnika.
4. S vremenom je stvorio jaku i moćnu interesnu mrežu koja ga je podržavala i glasala za njega
Grad Zagreb ima ogroman proračun u odnosu na sve ostale hrvatske gradove i svake godine se za razne namjene – kupnju materijala, zemljišta, nekretnina, opreme i realizaciju pojedinih poslova plaćaju iznosi koji ukupno dosižu nekoliko milijardi kuna. Onaj tko upravlja tom ogromnom količinom novaca ima veliku moć, a tu svoju moć može realizirati da poslove dijeli izabranim ponuđačima uz veliku mogućnost raznih koruptivnih operacija. A uz to su vezani poslovi tzv. nekretninskog biznisa i unosne prenamjene zemljišta o kojima je pisao Gordan Malić u „Teleskopu“ 2. ožujka 2021. i govorio Tomislav Jelić, a i mnogi drugi.
Veliki broj ljudi je imao velike financijske koristi od suradnje s Bandićem i podržavali su ga i glasali za njega.
Druga vrsta interesne mreže bili su zaposlenici u Holdingu, gradskim poduzećima i institucijama koji su svi bili zainteresirani da ostane status quo i da Bandić ostane na vlasti i glasali su za njega.
Osim toga, velika moć može zastrašiti ljude.
Jednom je u Knjižnici u Preradovićevoj 5 bilo predviđeno predavanje o upravljanju javnim poduzećima. I ja sam bio pozvan pored nekoliko drugih predavača. Budući da nisam neki stručnjak na tom području pozvao sam prijatelja, umirovljenog direktora jednog gradskog poduzeća. On je najprije pristao, a onda mi je ujutro javio da ipak ne bi došao: „Ja imam dvoje djece, a oni su jako moćni. Nije dobro da čuju da sam počeo nešto pričati.“
- Stalno je bio prisutan u medijskom i javnom prostoru
Neprestano je bio prisutan u medijima. Novinari Radija Sljemena su stalno išli s mikrofonima za njim i svaki sat u svim dnevnim vijestima, a između toga u raznim emisijama ljudi su mogli čuti ime Bandić, bez obzira o čemu je bila riječ. Najvažnije mu je bilo da se o njemu stalno priča – dobro ili loše.
Ljudi su neprekidno bili obasipani informacijama o Bandiću, novinari, a najviše Radio Sljeme u stopu su ga pratili i neprekidno izvještavali gdje je bio, što je napravio, što je rekao, što je kome „dao“. Novinari nisu izvještavali što je Grad Zagreb financirao, izgradio, donirao, već su radi efektnosti, ali vjerojatno i gluposti govorili: „Bandić je financirao, dao, izgradio.“ I u svijesti običnog građana stvaralo se uvjerenje da to sve Bandić daje, a zanemarila se informacija da su to novci Grada Zagreba, naši novci.
Bandić je znao moć medija, nastojao je njima manipulirati, a Grad Zagreb (čitaj Bandić) je financirao kroz neke potpore razne medije, čak i one koji su ga mrzili. Čuo sam da su neki novinari dobili i laptope.
A znao je da vijesti traju jedan dan i brzo se zaboravljaju, jer dolaze nove vijesti. Jednom je Bandić okupljenim direktorima rekao: „Čudim se Horvatinčiću da stalno reagira na novinarske napade. Najbolje je ne reagirati, jer će se sutra sve zaboraviti.“
U Zagrebu mnogi ujutro otvore Radio Sljeme i slušaju ga do navečer i stalno su slušali: „Bandić, Bandić, Bandić…“, čak možda nisu ni shvatili da je to često i neka negativna informacija. A razne njegove gafove, gluposti koje je izvaljivao prepričavali su danima po kafićima i gradili njegov kult.
Kada su takvi došli na izbore, zaokružili su ime koje su čuli nekoliko puta svaki dan ne razmišljajući kakav je čovjek tog imena.
- Imao je faraonske ovlasti i veliku moć što je mnoge fasciniralo, a posebno žene
Hrvatski politički sustav daje velike ovlasti i moć gradonačelnicima koji tu moć mogu koristiti za efikasno upravljanje gradom, a neki su to koristili za različite koruptivne radnje, osobno bogaćenje i za bogaćenje ljudi s kojima posluju. Velika moć fascinira mnoge ljude, a posebno žene. Jednom je Henry Kissinger rekao: „Moć je najbolji afrodizijak.“
U Zagrebu se moglo vidjeti kako to funkcionira u životu. Nevjerojatno je kako je veliki broj uglednih, visokoobrazovanih žena, sveučilišnih profesorica, znanstvenica, akademkinja bio fasciniran Bandićem. Bile su sretne da mogu biti u njegovoj blizini, surađivati s njim i odazvati se kada ih je pozvao na suradnju.
Jedna ugledna žena, bivša potpredsjednica Vlade, bivša ministrica EU integracija i zastupnica HDZ-a u Saboru, rekla je da joj je Bandić prijatelj i da mu je htjela pomoći u projektima za koje misli da su dobri za Zagrepčane. U njegovu stranku nije ušla, već se na listi našla kao nezavisna.
Žene s Bandićeve liste za izbore
(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/zagreb/zene-s-liste-m-bandica-uz-njega-su-ostale-sve-osim-zamjenice-svaljek-995169)
Neke od njih su ubrzo shvatile da su za Bandića bile samo dekor i prilika da se s njima hvali i da mu pomažu na izborima, a prvom prilikom ih je na ružan način odbacio. Međutim, i pored toga kod svakih novih izbora opet je velika grupa uglednih žena bila sretna da ih je Bandić pozvao na svoju listu ili u svoju stranku.
Politički sustav Bandiću (a i ostalim gradonačelnicima) je omogućio veliku moć kakvu nisu gradonačelnici nikada prije imali i to se počelo smatrati normalno, a mediji su još više potencirali što je gradonačelnik „napravio, odlučio, platio“. Stvorena je apsurdna situacija da su gradonačelnici u demokratskom sustavu imali prave diktatorske ovlasti u odnosu na gradonačelnike u komunističkom, nedemokratskom sustavu koji su morali odgovarati svim mogućim komitetima na raznim razinama.
Formula za osvajanje izbora je kod Bandića odlično funkcionirala i on je pet puta pobjeđivao na izborima i dvadeset godina bio na vlasti. Zar ne bi onda bilo logično da i drugi političari koriste tu formulu. Bilo bi, naravno, ali drugi uglavnom nisu htjeli od jutra do navečer juriti po gradu, biti „na terenu“, nisu znali komunicirati s običnim ljudima, nisu bili vični radu „na terenu“, stvarati svoje političke mreže, neugodno im je bilo lagati ljudima u lice, nisu znali vješto razgovarati s novinarima i svađati se kada je bilo potrebno, izvaljivati priglupe dosjetke koje će ljudi komentirati u birtijama i kafićima, nisu htjeli stalno nešto izvoditi da budu u medijima, nisu znali stvarati moćne interesne veze, a nisu ni znali dobiti podršku od sumnjivih likova i „duboke države.“
Zato je u Zagrebu pobjeđivao Bandić, a drugi nisu.
U ožujku 2015. ponovno mu je određen istražni zatvor, a ukinute su i mjere koje su ranije bile zamjena za boravak u zatvoru
(Izvor slike: https://www.poslovni.hr/...)
Bandić je osim toga, bolje od svih shvatio filozofiju, način mišljenja i odlučivanja birača. On nije idealizirao birače, kao što to mnogi političari rade. Shvatio je da njegovi birači ne vole ljude koji su bolji od njih. Birači ne vole poštene, hrabre, nekorumpirane i sposobne, pred kojima se osjećaju manje vrijedni i pred kojima sve njihove mane dolaze do izražaja. Birači vole političare koji su im slični. Sumnjam da veliki borci protiv korupcije previše impresioniraju birače. Birači su protiv korupcije uglavnom zato, jer sami nisu u nju uključeni. Korupcija je najlakši način bogaćenja i to mnoge impresionira. Pročitao sam jednu zgodnu „parolu“:
„Zahtijevam da se ukine korupcija ili mi dozvolite da se uključim.“
Svi smo često mogli čuti: „Onaj moj je pošteni bedak koji se ne zna snaći. I od njega nikada ne bu ništa.“
I zato sve Bandićeve afere na njegove birače nisu imale utjecaja.
Bez obzira koliko je puta pobjeđivao na izborima, Bandić sigurno neće biti zapamćen kao jedan od velikih zagrebačkih gradonačelnika, kakvi su bili npr. Adolf pl. Mošinsky, Milan Amruš, Vjekoslav Heinzel, Većeslav Holjevac i Pero Pirker. Ubrzo će biti zaboravljen i pamtiti će se samo njegove brojne afere i da je bio jedini zagrebački gradonačelnik koji je nekoliko puta bio u zatvoru.
To samo znači, ako netko zna formulu kako pobijediti na izborima i ako tu formulu uspješno koristi, ne znači da će biti zapamćen kao dobar gradonačelnik.
LITERATURA
- Berković, Zvonimir, (2004.), „Pisma iz Diletantije“, HENA COM, Zagreb
- https://www.zurnalist.online/...
- https://www.youtube.com/...
- https://teleskop.hr/...
- https://net.hr/...
- https://hr.wikipedia.org/...
- https://www.dnevno.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://dnevnik.hr/...
- Pandžić, Ivan, Badovinac, Jelena, (2014?), „Ja. Milan“, 24sata d.o.o., Zagreb