14. 12. 2020
Velikani hrvatske znanosti (6) - Anton Dolenc − stručnjak, znanstvenik i profesor (II.dio) - Sjećanja
Profesor Anton Dolenc je tijekom svoje duge sveučilišne karijere obrazovao i odgojio tisuće i tisuće inženjera koji su diplomirali na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Njegova karizmatična osobnost, nezaboravna predavanja, rješavanje problema u industriji i ekskurzije po tvornicama u zapadnoj Europi ostali su u sjećanju svih njegovih studenata, suradnika i prijatelja.
Profesor Dolenc u obilasku Münchena sa svojim studentima na jednoj od apsolventskih ekskurzija.
(Izvor slike: arhiva inženjera Alde Raića)
Vrlo je teško opisati jednog tako velikog čovjeka kakav je bio profesor Anton Dolenc. Možemo navesti faktografske podatke, opise nekih događaja, njegovih knjiga, stručnih i znanstvenih dostignuća, ali kakav je bio kao čovjek najviše ćemo doznati kroz sjećanja njegovih prijatelja, suradnika i bivših studenata. Na simpoziju PIFT 2020. (Povijest i filozofija tehnike), krajem listopada 2020. slušao sam zanimljivo predavanje inženjera Marijana Kalee koji je govorio o čuvenim apsolventskim ekskurzijama na kojima je profesor Dolenc vodio svoje studente po tvornicama u Njemačkoj, Austriji Italiji i Švicarskoj. Te ekskurzije su bile savršeno organizirane, kroz njih smo prvi put upoznali što je to dobra organizacija i veoma je korisno da je kolega Kalea to zapisao i objavio. Predavanje kolege Kalee potaknulo me je da i ostale kolege zamolim da zapišu svoja sjećanja ili priče koje su čuli od drugih i pošalju mi uz to i fotografije profesora Dolenca. Treba sakupljati što više podataka i slika iz života našeg velikog profesora.
Prvo ću objaviti tekst Marijana Kelee o apsolventskim ekskurzijama koji je predstavio na PIFT-u 2020. A onda i još neke njegove zapise o profesoru Dolencu.
Marijan Kalea: Sjećanja na profesora Dolenca
Marijan Kalea, dipl.inž. rođen je 10. lipnja 1943. godine u Zagrebu, a od 1946. godine živi u Osijeku. Oženjen je i otac dvoje djece. Sin mu je poginuo kao civilna žrtva rata. Diplomirao je 1966. godine na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radom kod profesora Požara "Vrijednost gubitaka prijenosa i transformacije". Nagrađen je Rektorovom nagradom 1966, kao odlični student ETF-a.
Bio je zaposlen u Hrvatskoj elektroprivredi od 1967. do 2008. godine. Od 1978. do 2007. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku izvodio je predavanja iz predmeta Osnove elektrotehnike i Elektroenergetskih postrojenja, kao izabrani viši predavač uz rad.
Od 1979. godine do 1992. godine bio je direktor Elektroprijenosa-Osijek, a u razdoblju 1974-1978. zastupnik u Saboru Hrvatske i predsjednik njegova Odbora za proizvodne djelatnosti i trgovinu. Za taj rad odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem. Bio je neko vrijeme predsjednik Savjeta za prijenos električne energije Jugoslavije, a poslije i Hrvatske.
Marijan Kalea, 2010.godine
(Izvor slike: arhiva Marijana Kalee)
Primjer sjajne organizacije profesora Dolenca - Isječak sjećanja: stručna apsolventska ekskurzija šk. 1965/66. godine.
Na stručnu apsolventsku ekskurziju u inozemstvo uobičajeno se išlo krajem četvrte godine studija. Godinama je organizator tih ekskurzija bio, nenadmašan u tome i po vezama u čitavoj Europi, profesor Dolenc. Opisat ću kako se odvila naša ekskurzija, 16-30. srpnja 1966. U životu se nisam susreo s toliko sjajnim organizatorom.
Te pouke koristio sam cijeli svoj život, stručni ali i privatni.
Osnovna značajka „Dolenčeve“ organizacije
Objasnimo općenite značajke 'Dolenčevskog' pristupa organizaciji na primjeru organiziranja takvih apsolventskih ekskurzija. Najvažnije: sve unaprijed isplanirati, praktično do zadnjeg detalja i pravodobno – dovoljno dugo prije početka glavne aktivnosti – početi s potrebnim, naravno također planiranim, pripremama. U našem primjeru, godinu dana unaprijed pripremala se jezgra vodstva za svoju ekskurziju nagodinu prisustvujući svim sastancima i aktivnostima vodstva i sveukupnih polaznika oko priprema za ekskurziju promatrane godine. Jer je na takva putovanja išla svake godine nova generacija apsolvenata, već godinama pod Dolenčevim vodstvom (i još jednim profesorom koji se mijenjao).
Detaljan plan puta
Načinjena je detaljna kalendarska i topografska razrada plana putovanja, točke koje će se obići i duljine putanja između njih te trajanja pojedinog puta (putovanje unajmljenim dvama autobusima, jedan vuče prikolicu sa šatorima, a drugi vojničku kuhinju), uključujući zaustavljanje.
Plan putovanja, ekskurzija apsolvenata ETF-a, 16-30 srpnja 1966
(Izbor slike: arhiva Marijana Kalee)
Pravodobno umnožavanje brošure koja sadrži sve naprijed spomenuto i podjela svim učesnicima. Plan puta sadrži pored topografskih karata središta gradova i, primjerice, popis odjeće i obuće, vreća za napuhavanje i vreća za spavanje te higijenskih potrepština svakoga, grupne potrepštine koje nosi samo jedan imenovani član grupe (primjerice pribor za čišćenje cipela ili pranje veša), datume i sate pojedinih događaja na putovanju pa čak i jela koje će se priređivati za doručak, ručak i večeru svakoga dana u toliko i toliko sati…, uključujući ručkove koje će nam – opet unaprijed dogovoreno – prirediti tvornice koje ćemo obići. Podjela zadataka po dežurnim grupama za određeni dan (dizanje i rušenje šatora u kampovima, pomoć pri kuhanju, pranju i spremanju suđa, kupovanje kruha, povrća i krumpira na mjestima stizanja…). Što je zabranjeno (osobna strana valuta), a što dozvoljeno (u slobodno vrijeme po gradovima mogu ići najmanje trojica u skupini). Disciplinski sud. Adrese kampova.
Priprema za put
Ustanovljavanje imena ukupne skupine polaznika, podjela na grupe od po 12 članova uključujući određivanje vođe među njima. Održavanje nekoliko predavanja za sve učesnike radi upoznavanja s bitnim gradovima (i znamenitostima te elektrotehničkim tvornicama u njima) što će se obići; predavači dobri poznavatelji tih gradova.
Trajalo je to u pravilu dva tjedna! Iz toga su se izračunavale potrebe konzervirane i suhe hrane, tjestenine, mlijeka u prahu i čaja … za cijelo putovanje. To je sve skupa pravodobno dobavljeno donacijama ili kupovinom (na put će ići jedna profesionalna kuharica, jedan liječnik i dva pomoćna radnika) i uskladišteno na fakultetu. Vježba podizanja i rušenja šatora, u Zagrebu, nekoliko dana pred polazak. Utovar sve robe i osobnih stvari dan prije polaska. Odvijanje ekskurzije prema planu putovanja i povratak. Stizanje na granicu na povratku neznatno se razlikovalo od planiranog vremena! Stizanje u Zagreb kasno noću. Sutradan – planirano, dakako – raspremanje svih stvari iz autobusa i spremanje nepotrošenih a uskladištivih tvari za iduću generaciju…
Izbor pomoćnika
Izabrana su dvojica studenata s treće godine (jedan od te dvojice bio sam ja, bio sam demonstratorom na Dolenčevom Zavodu za elektrostrojarstvo) da neprestano prati tijek priprema za ekskurziju studenata tadašnje četvrte godine, koji će te godine i ići na ekskurziju. Tako se prije puta 'znalo sve' o ekskurziji, kao što će znati i ona dvojica iz buduće treće godine kada sadašnja treća bude u četvrtoj. Održavana su predavanja o gradovima koje će se posjetiti; predavači su bili dobri poznavatelji tih gradova i njihovih znamenitosti. Ili su čak živjeli neko vrijeme u tim gradovima, popratili to dijapozitivima, glazbom s kazetofona, topografskim kartama. Sjećam se inženjera Toissanta Levičnika, asistenta profesora Požara, koji je priču o Parizu počeo taktovima Edith Piaff ili berlinsku priču taktovima Marlen Dietrich.
U autokampovima
Na put se išlo s dva autobusa (jedan za studente jake, a drugi za studente slabe struje – te je vodio profesor Stanko Turk, jer su se razlikovali i objekti koji će se obilaziti). Jedan autobus vukao je terensku poljsku kuhinju, a drugi je vukao prikolicu s utovarenim šatorima, zračnim jastucima i vrećama za spavanje. Da, išlo se u autokampove i hranilo se kuhanjem ponesenih vlastitih a nosivih namirnica (konzerve hrane, tjestenina, mlijeko u prahu, čaj, …, pribavljenih Dolenčevim zagrebačkim vezama)! U Zagrebu je održana vježba podizanja šatora i proba pakiranja stvari u autobuse. Na put su krenuli profesionalni kuhar i liječnik, te dva pomoćna radnika. Studentski učesnici podijeljeni su u unaprijed poznatih osam grupa od po 12 studenata, unaprijed raspoređenih u šatore (po trojica studenata, odnosno dvije studentice), koje grupe su imale pojedinačna zaduženja na putu, određene unaprijed po danima.
Profesor Dolenc uz naše šatore u Campingu Seebucht, Zürich, srpanj 1966.
(izvor slike: tekst sa simpozija PIFT-2020)
Na putu
Prije puta svaki je učesnik dobio šapirografom odštampanu knjižicu (i danas je čuvam, bila mi je uzor za to kako valja organizirati neku aktivnost koja okuplja više ljudi) u kojoj je bila opisana cjelokupna organizacija. U prilogu je bio tekst na njemačkom i talijanskom (mi smo putovali u Austriju, Njemačku, Švicarsku i Italiju) kojim se obraćalo nekome ako se zaluta, da uputi do adrese kampa („Oprostite, ja sam se izgubio. Da li me možete uputiti kako da stignem do kampa...“). U knjižici su bile adrese svih kampova i datumi do kojih treba stići pošta, ako bi je tko želio uputiti učesnicima (nije tada bilo mobitela). Bio je i popis stvari koje je svaki učesnik trebao i smio ponijeti u torbi veličine 60x30x35 cm. U autobusima je izmaknut zadnji red sjedišta te je montirana prečka, na koju su se na vješalicama vješala odijela, bijele košulje (morale su biti najlonske, da se mogu prati na putu) i kravate; za muškarce. Djevojke su imale svoj popis, uključujući haljinu za večernje izlaske. Svaka grupa imala je komplet grupnih stvari (četka za odijela, pribor za čišćenje cipela, toaletni papir, deterdžent, spužva za pranje košulja, kvačice i špaga). Konačno, u detaljnom planu puta, nabrojano je, po datumima i satima, što se, kada i gdje događa, uz specifikaciju svakog obroka (možemo li to uopće vjerovati!!!). Za svaki grad, u priručniku bile su i karte užeg centra umnožene na ozalid-kopijama.
Dolenc prati kartu plana grada, kaže nama u vožnji autobusom jednom dugom ulicom neka mu čitamo imena poprečnih ulica kako bi uspostavio korespondenciju s kartom, i jedan vikne slavodobitno: „Einbahnstrasse!“, a profesor se grohotom nasmije u mikrofon, svaka druga ulica je jednosmjerna, Stuttgart, 21. srpnja 1966.
(Izvor slike: tekst sa simpozija PIFT-2020)
Ujutro, na dan početka puta sva je oprema utovarena u autobuse, a krenulo se na večer. Došavši na pojedino odredište, u svaki novi grad, zaputili bismo se u autokamp. Tu su jedni bili zaduženi za podizanje šatora (što smo uvježbali u Zagrebu), jedni za podizanje poljske kuhinje, a jedni za pomoć kuharu pri pripremi jela i pranju suđa. Tako je za sat-dva prvo jelo bilo posluženo, a na večer spremno spavanje. Ja sam u svojoj grupi bio određen za podizanje šatora i još sam bio u disciplinskom sudu koji se sastao samo jednom, kada smo trebali kazniti jednog, zato što nije na vrijeme došao do autobusa nakon zastanka. Kazna: oduzimanje jednodnevnog džeparca, jer naravno i džeparac smo u devizama dobivali organizirano – ukupni iznos 10 (deset!) US dolara za cijeli put, drugačije se u to doba nije moglo raspolagati devizama. Sutradan, nakon povratka s ekskurzije, bile su određene grupe za raspremanje autobusa.
Šetnja s profesorom Dolencom münchenskim ulicama, srpanj 1996
(izvor slike: tekst sa simpozija PIFT-2020)
Disciplina na putovanju
Profesor Dolenc je držao strogu disciplinu na putovanju. Prije nego li se stiglo na neko odredište (uglavnom tvornice elektrotehničke opreme), autobus je zastao na ugibalištu, studenti su se preobukli u odijela i kravate i tako nastupili u tvornicu. Tamo je profesor Dolenc najprije pitao gdje je zahod i kada je to obavljeno krenulo bi se u obilazak. Nakon toga, opet stajanje autobusa i presvlačenje u putnu odjeću. Kad bismo iznimno išli u restoran na ručak ili večeru – na račun firme koja nas je primila, profesor Dolenc je tražio od posluge da nam donesu dosta kruha, jer se u to doba mi nismo mogli najesti „po europski“ – s malo kruha. Profesor je imao ugovorenu lozinku „Vau-vau“ i kada bi je on uzviknuo trenutno je trebalo prekinuti sa svim aktivnostima i najbrže moguće okupiti se oko njega. To je jednom bilo potrebno u Hoffbräuhalle-München, gdje smo mi pretjerali s kolektivnom pjesmom i preoteli publiku službenom orkestru. Slobodno se moglo ići po gradovima u grupama od najmanje trojice (jednom se nešto dogodi, drugi ostaje s njim, a treći ide po pomoć).
Nogometna utakmica protiv Siemensa
Na ekskurziji smo odigrali i nogometnu utakmicu protiv Siemensa iz Erlangena, dakako opet unaprijed organiziranu na inicijativu profesora Dolenca. Mi smo se ozbiljno pripremali za tu utakmicu, svake nedjelje od kasnog proljeća. U Zagrebu, pred polazak, posudili smo od nekog nogometnog tima dresove i kopačke, a da ih prije toga nikad nismo koristili. Došao je i dan utakmice, protiv nas je tim Siemensa koji igra u nekoj njemačkoj ligi, a popodne kiša lije kao iz kabla. Utakmica je mora odigrati na totalno raskvašenom i blatnom terenu s loptom, nabreklom i otežalom od kišnice. Gol velik, ne vidiš mu krajeve. Bio sam vratar, loptu ne mogu uhvatiti, ispada mi iz ruku, naprosto se je bojim. Strašno; primio sam četiri gola, protivnik niti jedan. Petnaest minuta prije kraja izbacuje me iz igre naš kapetan i staje on na gol umjesto mene. Nismo do kraja primili više niti jedan gol, a dali smo jedan – počasni: rezultat 4:1.
Naš golman (autor ovog teksta) primio je četiri gola, Erlangen, 20. srpnja 1966.
(izvor slike: tekst sa simpozija PIFT-2020)
Povratak
Obišli smo Austriju, München, Nürnberg, Erlangen, Nuklearnu elektranu Obrigheim u izgradnji, Stuttgart, Zürich, Winterthur, Baden, ..., prešavši put od oko 2500 kilometara i nakon 15 dana putovanja, bilo nas je oko 80 studenata, profesor Dolenc nas je, na prijelazu talijansko-jugoslavenske granice kod Trsta, zapitao: „Koliko je sati?“ Mi smo odgovorili. On će na to: „A u koliko sati smo prema planu puta trebali biti na talijansko-jugoslavenskoj granici?“ Vrijeme se razlikovalo praktički nimalo!
To je bio profesor Dolenc! Nakon prelaska talijansko-jugoslavenske granice, izašli smo nas šestorica-osmorica iz autobusa razdragani, podigli smo oduševljeno teškog profesora Dolenca (imao je preko 100 kila) s tla i nekoliko puta bacili u zrak uz njegov radosni osmijeh.
To je jedan od najdirljivijih trenutaka kojega se sjećam iz razdoblja svoga studiranja.
Sudionici apsolventske ekskurzije na kraju putovanja s profesorom Dolencom u Trstu, 30. srpnja 1966
(izvor slike: tekst sa simpozija PIFT-2020)
Zanimljivi detalji iz života profesora Dolenca
Rođen je u Klagenfurtu (Celovcu), Austrija, 15. I. 1905, a umro u Zagrebu, 3. VII. 1984. Diplomirao na Tehničkom fakultetu u Ljubljani 1927. Bio je upravitelj tvornice »Jugoslavensko Siemens d.d.« u Zagrebu između 1928. i 1945. Od 1945. bio tehnički direktor tvornice »Rade Končar«.
Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu bio je honorarni nastavnik od 1939, a redoviti profesor od 1946. Nakon osnutka Elektrotehničkoga fakulteta (1956) bio je prvi dekan, radio na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani (1971–1974) te na fakultetu u Sarajevu (1978-1982).
U mirovinu otišao je 1974, ali je radio i dalje na Zavodu za elektrostrojarstvo ETF-a u Zagrebu. Umro je u Zagrebu, 3. srpnja 1984. u 80. godini života.
Inovacije
Uveo je, prvi u svijetu, lakiranu žicu namjesto žice izolirane pamukom u tehnologiju izrade statora asinkronih motora već 1930.godine. Izumio je trofazni sinkroni generator s kompaundiranom uzbudom (samouzbudni generator) kao i posebnu konstrukciju asinkronog motora s četverokutnim statorskim limom, te uveo centrifugalno lijevanje aluminija u utore složenog paketa rotorskih limova asinkronog kaveznog motora, namjesto bakrenih šipki kojih je manjkalo u ratu (1943). Nakon rata, ostvario je osobit agregat za zavarivanje.
Najprije u zatvor, a onda postaje tehnički direktor
Dolenc je nakon oslobođenja bio nekoliko dana u zatvoru, no nakon intervencije je oslobođen i tada je postao tehnički direktor ELIH-a (Elektroindustrije Hrvatske). Profesor Zlatko Plenković bio je od 1945. prvi upravitelj Končara, koji je bio dio ELIH-a. Profesor Tomo Bosanac postaje glavni direktor Končara, 1946. godine. Nakon ukinuća ELIH-a, Dolenc je postao tehnički direktor Končara.
Mariborski otok
Putovao je po Austriji kombijem s natpisom lažne, nepostojeće tvrtke (zvala se „Elektrolux“ ili tako nekako) s lažnim dokumentima (čak mi se čini da mu je to sve dao osigurati Tito), ne bi li u AEG-u ili negdje drugdje došao do nacrta ili čak dovršenih dijelova generatora za HE Mariborski otok, jer su Nijemci počeli gradnjom u ratu (1942), obavili početne građevinske radove u strojarnici, pa je u Končaru valjalo izvesti doslovno jednak generator, barem vanjskih dimenzija, kako bi se mogao smjestiti u 30%-tno dovršenu građevinu. Lukavošću i podmićivanjem (ponesenim cigaretama, špekom i suhim mesom, čega u Austriji tada nije bilo) pribavio je dio tehničke dokumentacije, a dovršeni dijelovi generatora dovezeni su u Jugoslaviju, kao i druga oprema i materijal za koje je Dolenc ocijenio da bi bile korisne Končaru.
HE Mariborski otok puštena je u pogon 1948. godine.
Hidroelektrana Mariborski otok, 1953. godine
(Izvor slike: https://www.vecer.com/maribor/he-mariborski-otok-je-stara-70-let-6582853)
Izgradnja velikih elektrana i postrojenja
Sudjelovao u gradnji velikih elektrana i i postrojenja, bio pokretač hrvatske elektroindustrije, organizator proizvodnje električnih strojeva te postrojenja željezarâ u Jugoslaviji (Jesenice, Sisak, Smederevo, Zenica, Skopje, Split). Prema iskustvu stečenom pri izradi generatora za HE Mariborski otok, poslije su u Končaru izrađivani još veći, u svijetu poznati generatori. Recimo, onaj za HE Zakučac bio je tada (1962) najveći u svijetu s tolikom brzinom vrtnje, 300 okretaja/minuta. (Konstruirao ga je profesor Tomo Bosanac, a za njegovu mehaničku konstrukciju zaslužan je profesor Zvonko Sirotić.
Nova zgrada ETF-a
Organizirao je aktivnosti oko izgradnje nove zgrade za smještaj ETF-a; primjer doista teško dostižne organizacije Dolenčeve. Planom je bilo predviđeno 6-godišnje razdoblje za gradnju: Zgrada A – za nastavne potrebe i potrebe svakog studenta za učenjem, Zgrada B – za osiguranje masovne nastave u pet velikih predavaonica i laboratorijske nastave u dva velika laboratorija te Zgrade C (nebodera) – za smještaj svih zavoda Fakulteta. Korištenje Zgrade A otpočelo je pri mojemu upisu na ETF, 1962. Preseljenje u niže katove Zgrade C otpočelo je 1963. godine, kada gornji katovi nebodera još nisu bili dovršeni (amerikanski; to je najvjerojatnije jedinstven slučaj uopće u nas, zahvaljujući profesoru Dolencu)!
Predavanja
Predavao je predmet Električni strojevi (transformatori, generatori i motori). U nastavu kao i naše sveukupno elektrostrojarstvo unosio je snažan inženjerski, praktični pristup. Svoja je predavanja često ilustrirao primjerima iz prakse, onim što se njemu događalo u raznim prilikama na elektranama i industrijskim postrojenjima. Takve istinite i stručno vrlo zanimljive priče studenti su stalno očekivali i osobito pažljivo slušali.
Za predavanja, govoreći glasno, uvijek u pokretu, hodao bi tamo-amo pred pločom, meni je ličio na lava, neznatno pogrbljen (zbog koncentracije i spremnosti lava za skok, rekao bih), naglašeno krupan, s onim sijedim brkovima pod nosom. Na svakom predavanju znao bi se zaustaviti i obratiti se dvorani pitanjem „I kaj…“. Onda bi se zadovoljno nasmijao, svejedno da li je naš odgovor bi točan ili netočan, češći je bio ovaj drugi. Slijedilo bi pažljivo objašnjenje o tome kako i zašto je tako trebalo gledati na to pitanje.
Često bi mu se dogodilo da neku frazu izrekne na slovenskom, onda zastane i pita: „Kaj nisam v Lublani?“; to mu je bio zapravo štos (ja barem vjerujem). Uglavnom nastojao je smišljenim upadicama privlačiti pažnju studenata (da ne zaspu, odlutaju u drugim mislima s predavanja). Sjećam se kada je otpočeo novi odjeljak predavanja o njihajućoj frekvenciji. Počeo je riječima: „Njihajoćesa frekvencii…“ i onda osjetio da smo začuđeni, pa pita: „Kaj ne znate kaj je to njihajoćesa frekvecii?“. Onda netko vikne naziv tog pojma na hrvatskom, a on se nasmije.
Ili priča iz njegove vlastite prakse. Kao mladi inžinir došao je na Trg bana Jelačića s ampermetrom da izmjeri struju nekog tamošnjeg trošila. Nije gledao na namješteno mjerno područje ampermetra, a ono je bilo znatno niže od očekivane struje tog trošila. Kazaljka ampermetra se vrtjela oko svoje osovine (karikirano) u krug, što je Dolenc zorno pokazao vrteći kažiprst pred dvoranom. Mnogi su zauvijek zapamtili tu njegovu vizualnu poruku: prije mjerenja moraš znati – po prilici – koliku struju, napon ili … očekuješ.
Puštanje u pogon HE Zakučac
Ili priča o svečanom puštanju u pogon HE Zakučac. Dolazi Tito i naravno svi su nervozni, premda su jučer sve skupa probali; pustili zapravo elektranu u stvarni pogon. Sve pomoćno osoblje, brojni inženjeri, tehničari i majstori koji su sudjelovali u montaži već su se prepustili proslavi na nekom drugom mjestu od onoga na kojem su se okupili – naravno – samo zvaničnici. Tito treba samo okrenuti nekakav konačni prekidač i elektrana je trebala proraditi.
Ne ide!
Dolenc bijesan, nema mu pri ruci nikoga od praktičara – svi su na „svojoj“ proslavi. Zaključak: svečano puštanje u pogon uvijek organizirati tako da su svi majstori, tehničari i inženjeri negdje u blizini ali „iza kulisa“ – zlu ne trebalo. Najaviti im da će sutradan biti fešta organizirana samo za njih.
Dolenc je napisao priručnik „Stavljanje velikih elektrana u pogon“, 1957. godine, pored više knjiga i brojnih stručnih elaborata i članaka.
A tko bi me pital?
Nije bio doktor znanosti. Nema valjda relevantne komisije u Hrvatskoj pred kojom bi branio disertaciju. Prema jednoj anegdoti rekao je: „A tko bi me pital?“, a prema drugoj: „Pravi inženjer nikad ne doktorira, njegovi doktorati su projekti i radovi“. Postao je 1970. počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta (poput Nikole Tesle, na primjer). Povelju o tome potpisali su Ivan Supek (rektor), Hrvoje Požar (dekan ETF-a) i Danilo Blanuša (promotor).
Smrt Profesora
Profesor Dolenc umro je nad vodovodnim šahtom u podrumu svoje kuće, kamo se zaputio da zatvori dovodni ventil jer je kod susjeda pukla vodovodna cijev, što je uzrokovalo poplavu. Žena ga našla mrtvoga.
Danas ima ulicu u Zagrebu, na Knežiji. (Nedaleko je Ulica Davorina Bazjanca.) Imao je dva sina, jedan je umro, trgovac, radio je u zagrebačkom predstavništvu „Karl Pfisterera“ iz Stuttgarta, a drugi, strojarski inženjer, dugogodišnji direktor u jednoj stranoj tvrtki.
Marijan Ožanić: Sjećanja na profesora Dolenca
Nakon što sam pročitao zanimljiv tekst Marijana Kalee o apsolventskim ekskurzijama studenata s profesorom Antonom Dolencom prekopao sam svoje arhive i pronašao onu čuvenu knjižicu s uputama koju je u srpnju 1967.godine, prije puta dobio svaki sudionik naše ekskurzije, generacije apsolvenata školske godine 1966/67. To je uska knjižica (21cm x 10cm) od dvadesetak uskih papirnatih listova spojenih klamericama. Na tim listovima su detaljne upute o svemu što sudionici puta moraju nositi sa sobom i što moraju znati.
S nama je uz profesora Dolenca kao vođa puta išao i profesor Jože Černelč.
Takve knjižice dobivali su sudionici svih apsolventskih ekskurzija s profesorom Dolencom.
Stranice čuvene knjižice s uputama koju je u srpnju 1967.godine, prije puta dobio svaki sudionik ekskurzije, generacije apsolvenata školske godine 1966/67.
(Izvor slike: arhiva Marijan Ožanića)
S apsolventske ekskurzije 1967., Am Zell am See, u Austriji.
(Izvor slike: arhiva Josipa Gelešića)
Kraj 2. dijela
PRVI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Literatura:
- http://sl.wikipedia.org/...
- Ožanić, Marijan: Dr. Tomo Bosanac – čovjek koji je projektirao najveći generator na svijetu, http://zg-magazin.com.hr/dr-tomo-bosanac-covjek-koji-je-projektirao-najveci-generator-na-svijetu/, 14. 5. 2012
- Ožanić, Marijan: Prof.dr. Zvonimir Sirotić (1921-2013), http://www.croatianhistory.net/..., lipanj 2012
- http://www.fer.unizg.hr/...
- Moser, Josip: Anton Dolenc (1905-1984), HEP-Vjesnik, 122, ožujak 2001
- Ban, Drago: Prilog za biografiju Prof. Antona Dolenca, http://www.croatianhistory.net/..., 2014
- Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
- Stručna ekskurzija apsolvenata, Školska godina 1965/66, ETF, Zagreb, 1966