27. 07. 2019
Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (4) –Ratne godine, razvoj nove Strijele-10CRO
Odmah na početku rata pokrenut je razvoj nove, modernizirane "Strijele". U to naše borbeno vozilo na kotačima uneseno je mnogu sofisticiranih rješenja. "Strijela" je nazvana SRL S-10 CRO. A još modernija inačica nazvana je SRL S-10 CRO/A1. Na kraju teksta je kratak film koji prikazuje bojevo gađanje sa "Strijelom" na rtu Kamenjak kraj Pule.
Prototip modernizirane Strijele-10CRO na kotačima u radionici SUS-a, montaža lansera.
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Nova "Strijela" na oklopnom vozilu na kotačima
Nakon propasti „starog“ Končara, stečaja mnogih Končarevih poduzeća i Elektrotehničkog instituta, u proljeće 1991. godine osnovano je u Končaru novo poduzeće za vojnu proizvodnju KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi, "SUS". U tom novom poduzeću nastavljena je proizvodnja samohodnog raketnog lansera (SRL), kojeg su svi zvali „Strijela“, ali uz mnoga unapređenja i poboljšanja. Najuočljivija promjena na "Strijeli" bila je zamjena gusjenica kotačima. Korištena je šasija s kotačima i motorom vozila TAM 150.
Prototip nove "Strijele" na kotačima dobio je oznaku SRL S-10CRO.
Nakon toga u "Strijelu" su ugrađeni mnogobrojni sofisticirani sustavi od radara, kamera, GPS-a do računala koji su u velikoj mjeri poboljšali karakteristike tog našeg raketnog lansera i približili ga najsuvremenijim oružjima iz tog vremena.
Ta nova izvedba "Strijele" dobila je oznaku SRL S-10CRO/A1.
Tijek razvoja Strijele S-10CRO, na kotačima.
Tabelu izradio Dalibor Burnać
Sljedeće poboljšane verzije dobile bi oznaku SRL S-10CRO/A2. Nažalost, 1999. godine raskinut je ugovor između MORH-a i SUS-a, proizvodnja i razvoj su zaustavljeni. A ubrzo nakon toga, 2000. godine SUS je otišao u stečaj.
Prototip nove Strijele S-10CRO
Raketni PZO sustav Strijela – 10CRO koji je razvijen u SUS-u imao je sljedeće tehničke značajke:
Tehničke značajke raketnog sustava Strijela – 10CRO
(Izradio Boris Gvozden 16.4.2019. godine)
A kako je taj raketni sustav razvijan i proizveden ispričali su mi kolege koji su na tome radili.
Dalibor Burnać
Ugovor između MORH-a i SUS-a
„Radi financijske pomoći SUS-u, u studenom 1991. godine potpisan je prvi ugovor između MORH-a (SRPZR -Sektor za razvoj, proizvodnju i znanost) i KONČAR-SUS-a za kompletiranje i stavljanje u funkciju tri originalna lansera Strijela-10 na oklopljenom vozilu.
Lanseri su već prije bili u operativnoj uporabi u HV.
Dobili smo šasiju starog vozila TAM 150
U starom PPN-u (u „starom“ Končaru) napravili smo tri prototipa Strele 10M2J. Jedan je sustav ostao kod nas, drugi je ostao u Nikincima u Vojvodini (gdje su rađena klimo-mehanička ispitivanja i preuzimanje završnih radova), a treći je odvezen na „Manjaču“ u BiH za ispitivanje na plovnost.
U to vrijeme, tijekom proizvodnje mehaničkih dijelova prototipne serije "Strijele" napravili smo jedan lanser više (četvrti lansirni uređaj) s namjerom da nam koristi za interna ispitivanja ili modernizaciju. Tako smo početkom Domovinskog rata imali jedan lanser „viška“, ali nismo imali borbeno vozilo. Taj dovršeni kompletan lansirni uređaj stajao je na stendu (postolju) neiskorišten, a sposoban za borbena djelovanja. S obzirom na potrebe PZO-a (protuzračna obrana), odlučili smo staviti ga u funkciju. Naravno, za to je trebalo oklopno borbeno vozilo na koje bismo ga ugradili. Modificirana vozila M80 iz tvornice FAMOS iz Sarajeva nisu nam bila dostupna, te je jedna od varijanti bila da se iskoristi šasija od PTR-a (pokretno tehničke radionice), izrađena na šasiji[1] TAM-150 koja je također bila dio naše proizvodnje u sklopu usvajanja Strele 10M2J.
Tada sam u studenom 1991. godine, kada su naši oslobodili vojarnu Jastrebarsko, otišao u tu vojarnu s časnikom HV-a Darkom Rukavinom (sada je general) da nađemo nešto što će nam odgovarati za izradu oklopnog vozila. Otišli smo Milivoj Samojlović, Miroslav Palčić i ja da vidimo šta bi se dalo iskoristiti. Pokazalo se da su hrvatske snage već ispraznile vojarnu, te smo zatekli tek jednu šasiju TAM-150, s kotačima i motorom u vrlo lošem stanju. Kočnice su bile neispravne, neki kotači oštećeni i skinuta mjenjačka kutija. U nedostatku boljega, šasija je otpremljena u servis i nakon popravka dovezena u prostor KONČAR-SUS-a.
Darko Rukavina, danas general Hrvatske vojske
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burmaća)
Servisirana šasija TAM-a 150 dopremljena je u SUS krajem 11. mjeseca 1991. godine, a do 4. mjeseca 1992., napravili smo kompletan oklop.
Tada smo mjesečno imali po 300 sati prekovremenog, radili smo u subote i nedjelje, svaki dan do 10 sati navečer. Do 18 sati popodne sam radio u proizvodnji, a onda nekad i do 22 sata navečer radio sam na dokumentaciji za sljedeći dan.
I tako je to išlo iz dana u dan.
Ja sam se bavio mehanikom i konstrukcijom, a elektroniku je radio Vučko (Miroslav Vučetić) i njegov tim. Ekipu S-10 je vodio Boris Gvozden. Vučko je već onda, kada smo radili u "starom" Končaru, na licencnoj dokumentaciji, prešao na zapadnu tehnologiju. Zbog toga su nas jedno vrijeme iz VTI-a (Vojno tehnički institut iz Beograda) htjeli „hapsiti“, jer su tražili da bude zamjenjivost bloka s ruskom opremom. Mi smo rekli: „Izvana će biti blok kao i originalni, ali ćemo unutra ugraditi komponente zapadne tehnologije.“
U izradi tako kompliciranog sustava surađivali su kolege od softveraša, elektroničara, električara, zavarivača, tokara, glodača, tehnologa, ispitivača, lakirera....
Dio elektronike je proizvodio "KONČAR-INEM", ali po dokumentaciji koju je napravio Vučko.
Kada sam saznao da u Brodarskom institutu u Zagrebu razvijaju oklopno vozilo također na šasiji TAM-150, otišao sam kod njihovog direktora prodaje, gospodina Vladimira Koromana da se dogovorimo o mogućoj suradnji. Nakon njihovih zamisli od kojih nisu htjeli odustati i naših potreba koje su uvjetovane lansirnim uređajem zaključeno je da se nikako ne možemo uskladiti. Pokušaj dogovora s 'Brodarskim institutom' prilikom usvajanja oklopa nije uspio, jer su oni imali sasvim druge ideje, a meni je bilo glavno smjestiti lanser i ostalu elektroniku u borbeno vozilo. Išao sam na dogovor s idejom smanjenja troškova. Nakon toga smo bili prisiljeni ići samostalno u razvoj oklopnog vozila. Sa skromnom podrškom krenuli smo u paralelno stvaranje dokumentacije i izradu oklopa vozila.
Prilagodba šasije s kotačima i motorom vozila TAM-150
U oklopno vozilo trebalo je smjestiti lanser, tri ili četiri člana posade (vozač, zapovjednik vozila i operator sustava ili po potrebi da bude zapovjedno vozilo, još jednog člana) i spremište za jedan borbeni komplet (4 rakete) u stražnjem dijelu vozila. Odmah pri početku projekta vidjelo se da će podvozje sa šasijom stvarati probleme glede siluete. Sama šasija je visine cca 1100-1200 mm, a zadali smo si zadatak da visina vozila bude oko 2 m. Jedna od mogućnosti je bila da vozača i zapovjednika smjestimo ispred prednjih kotača.
Prvi crtež kamiona TAM 150 u procesu pretvaranja u oklopno vozilo
(izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Takvo rješenje uvjetovalo je pomicanje mjenjača i volana, kao i prihvat oklopa za šasiju. Kad smo simulacijom dobili pozicije vozača i zapovjednika, krenulo se u konstrukciju kompletnog oklopa za smještaj lansirnog uređaja i ostale potrebne opreme. Projekt je zahtijevao pomicanje vozača ispred prednjeg kotača (na kamionu je iznad kotača), te premještanje sklopova mjenjača i volana radi smanjenja visine vozila, kao i ojačanje lisnatih opruga prednjih kotača.
Priprema i dorada šasije TAM 150 za prihvat oklopa.
(izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Uz vrlo mala sredstva i puno iskustva koja smo imali, odlučili smo da moramo napraviti profesionalno borbeno sredstvo po svim vojnim standardima.
Kod prvog vozila koristili smo ruski, originalni materijal, pancirni (HPA) lim za oklop na vozilu koji smo dobili uz licencu. Problem je bio u tome što je taj lim bio odžaren, te ga je trebalo zakaliti kako bi bio upotrebljiv za izradu oklopnog vozila. Kalionicu je u Končaru imala „Alatnica“. Dodatni problem je bio što sam konstrukciju, odnosno izradu pozicija morao prilagoditi dimenzijama peći za žarenje i kadi za kaljenje koje smo u poduzeću KONČAR-Alatnica imali na raspolaganju. U peći smo grijali taj materijal na 950 stupnjeva C. Nakon toga je zakaljen u ulju da materijal dobije potrebnu tvrdoću. Zato smo dimenzije dijelova konstrukcije oklopnog vozila morali prilagoditi dimenzijama peći. Tako je prvo oklopno vozilo izrađeno iz više pozicija nego ostala vozila, za koja smo kupili i koristili već zakaljeni pancir lim.
Tako je napravljeno prvo vozilo. Poslije smo taj pancir lim HPA-10 kupili u Krmelju Sloveniji.
Budući da smo već prije, za vrijeme usvajanja licence riješili zavarivanje raznih metala (pancir, aluminij, titan....), nismo imali nikakvih problema pri realizaciji projekta. U nekoliko navrata smo posudili naše zavarivače „Brodarskom institutu“, jer nisu imali iskustva s takvom vrstom materijala.
Oklop je oblikovan nakošenim plohama (najbolje je skošenje od cca 30 stupnjeva radi odbijanja projektila od zaštitnog oklopa) koje su ukrućene U-profilima dimenzije 50x50x4 mm. U nedostatku financija bili smo prisiljeni izraditi oklopno tijelo bez naprava, na tri obična bravarska stola.
Druge su komponente nabavljene u Hrvatskoj, poput neprobojnog stakla iz Tvornice stakla Lipik. S njima smo usvojili pancir staklo predviđeno na lansirnom uređaju za potrebe operatera.
Za razliku od ostalih oklopnih vozila domaće konstrukcije, posada je u naše vozilo ulazila kroz otvore na krovu, dok su dvoja vrata na stražnjoj strani omogućavala pristup borbenom kompletu od 4 rakete.
Razmještaj opreme unutar vozila
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Kod prva dva borbena vozila na kotačima (šasija TAM-a 150) koristili smo dijelove i sklopove koje smo prilikom suradnje dobili od kooperanata. Nakon toga sve sklopove smo morali sami usvojiti (glavni ležaj kupole, TV kamera umjesto optičkog ciljnika, radarski daljinomjer, inklinomjer, GPS, kompas, računala zapovjednika i operatora....)
Za raketni sustav bez izmjena su prihvaćene karakteristike Str'ele-10MJ.
Taj novi raketni sustav na šasiji TAM-150, s kotačima dobio je oznaku Samohodni raketni lanser SRL S-10CRO.
Prototip Strijele-10CRO 001 dovršen je u proljeće 1992. godine.
Kamione za ostale proizvedene SRL S-10 CRO smo kupovali u poduzeću TAM u Mariboru.
Prototip smo ispitali na više lokacija. Vozilo je testirano u Zagrebu, na pisti ispred ZTZ-a (Zrakoplovno tehnički zavod) Velika Gorica i na poligonu u Jastrebarskom, a lansirni uređaj na poligonu „Gakovo“ na Bilogori.
Probno gađanje izvršeno je raketom 9M31 (sustava Str'ela-1), jer novijih nije bilo. Nije bilo ni odgovarajućeg cilja, pa je, koliko se sjećam, na Gakovu gađana i pogođena raketa 128 mm ispaljena iz VBR-a. To je bila raketa imitator zračnog cilja koja je u svojoj glavi imala IC baklje (rakete koje su bile zaplijenjene od bivše JNA). To je istovremeno bilo i završno funkcionalno ispitivanje lansera. Istovremeno je provedeno probno ispitivanje i rakete IGLA (prijenosni laki raketni sustav SA-16).
Na jednak način provedeno je završno ispitivanje s gađanjem na poligonu rta Kamenjak nedaleko Pule.
Nakon završnog ispitivanja na poligonu Kamenjak, prototip je predan bitnici S-10 50 pukovnije PZO, postrojbi u kojoj su bila i druga sredstva istog sustava. Formiranjem 202. topničko-raketne brigade PZO-a u siječnju 1993. godine pukovnija je preustrojena u 1. topničko-raketni divizijun. Zapovjednik divizijuna postao je pukovnik Branko Vincelj.
Za isporučena tri borbena samohodna raketna lansera koja smo predali HV-u u listopadu 1991. godine, plaćeno nam je cca 1.500.000 maraka.
Strijela –10 CRO, na kotačima
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Prijedlog rješenja s vozilom Pandur
Usvajanjem našeg lansirnog uređaja, u što je uloženo puno rada, poslije prototipne serije uvidjeli smo da će to biti vrhunski proizvod. Početkom 1992. godine, (12. veljače 1992.godine), nacrtao sam projekt za naš lansirni uređaj na tada jednom od najboljih oklopnih vozila u svijetu, na oklopnom transporteru „Pandur“ kojeg je proizvodilo austrijsko poduzeće Steyr-Daimler-Puch.
Samohodni raketni lanser PZO S-10CRO na oklopnom vozilu Pandur, proizvođača Steyer-Daimler-Puch
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
U odnosu na licencnu dokumentaciju, Miroslav Vučetić je kompletnu elektroniku preprojektirao na zapadnu tehnologiju. Jedna od ideja je bila da ponudimo lansirne uređaje za vozila „Pandur“, jer smo znali da u svojoj gami proizvoda nemaju PZO sustav. Takvo rješenje bi nam možda omogućilo lakši izvoz PZO sustava. Po nekim obavijestima i Ministarstvo obrane Slovenije je bilo zainteresirano za suradnju. Tadašnji Ministar obrane Slovenije bio je gospodin Ternar, koji je na ispitivanju na Prevlaci bio kapetan i jedini je imao odobrenje da lansira rakete sa S-10. Ali naše ministarstvo očito nije bilo zainteresirano, jer do sastanka nije ni došlo.
Ugovor za 3 nova kompleta Strijela 10CRO
Početkom 1992. godine iz SRPZR formirana je Uprava za proizvodnju i iste godine ugovoren je razvoj i proizvodnja tri nova kompleta Strijele-10CRO na oklopljenom vozilu s kotačima. Praćenje razvoja i proizvodnje, kao i završna ispitivanja proizvedenih oklopnih vozila i lansera bila su u nadležnosti Uprave za proizvodnju i provodila su ih stručna povjerenstva MORH-a po posebno izrađenim nacrtima PKP-a, (to je bila prototipna proizvodnja) i Programima završnih ispitivanja."
Boris Gvozden
„U jesen i zimi 1991. godine, PZO postrojbe HV-a imale su uglavnom topove malih kalibara i prijenosne lake lansere Strela-2M, za lansiranje s ramena te nekoliko, pretežno starijih, samohodnih lansera s raketama S-1.
Ruske Strele-10M2J na oklopnom vozilu 9A34M, isporučene iz KONČAR-a bile su HV-u najsuvremenija sredstva. Zbog činjenice da bi raketni sustav Strela-10M2J znatno pojačao PZO Hrvatske, odlučeno je da se nastavi razvoj i usvajanje proizvodnje.
Oklopno vozilo za prihvat lansera, modificirani gusjeničar M80 nismo mogli dobiti iz „Famosa“. Zvonimir Ambrinac je predložio da se umjesto tog vozila za podvozak-šasiju upotrijebi kamion TAM 150, po uzoru na već pokrenuti projekt samohodnog minobacača u MORH-u.
U KONČAR-u u nadzorni odbor za proizvodnju vojne opreme i naoružanja imenovan je general Antun Tus.
Koordinaciju projekta samohodnog lansera na šasiji TAM-a 150 preuzeo je MORH. Za oklopno vozilo propisani su taktičko-tehnički zahtjevi, uz nužnu prilagodbu specifičnoj namjeni, tj. prijevozu raketnog sustava. U oklopnom vozilu je trebalo osigurati prostor za lanser i tri člana posade (vozač, zapovjednik vozila i operater sustava) te spremište za jedan borbeni komplet (4 rakete) u stražnjem dijelu.
Za raketni sustav bez izmjena su prihvaćene karakteristike Strele-10 M2J.
Razvoj i proizvodnju sustava ispred MORH-a koordinirao je Mirko Jukl.
Novi raketni sustav dobio je oznaku Strijela-10CRO.
Nabava šasije vozila TAM 150
Iz vojarne u Jastrebarskom u SUS smo dopremili dvije neispravne šasije TAM-a 150. Zahvaljujući prijašnjoj suradnji s TAM-om, organizirao sam popravak jedne šasije, kao i materijal za oklop vozila. Prilikom posjete TAM-ovoj tvornici oklopnih vozila u Krmelju, radi kupovine TAM-150 kamiona za S-10 broj 002, uočena je veća količina specijalnog „pancirnog“ lima za oklopna tijela BOV-a (borbeno oklopno vozilo). Budući da nam je taj lim po tehničkim značajkama odgovarao, a izrada BOV-a je prestala i TAM nije bio zainteresiran za lim, SUS je za nisku cijenu kupio čitavu količinu.
Rekonstrukcija šasije vozila TAM 150
Projektni ured SUS-a izradio je konstrukcijsku dokumentaciju oklopnog vozila na šasiji TAM 150 (tri osovine, 6 kotača), razvio tehnologiju rezanja (pomoću lasera) i zavarivanja pancirnog lima te organizirao proizvodnju i riješio ugradnju i povezivanje lansera s elektroničkim podsustavima na vozilu.
Poslove projektiranja i proizvodnje vodio je Dalibor Burnać.
Nosiva konstrukcija oklopnog tijela novog vozila na kotačima izrađena je od čeličnih U-profila 50x50x4 mm. Oklop je oblikovan nakošenim plohama pancirnog lima, pod kutovima koji su osigurali zaštitu posade i raketnog sustava od pješačkog streljiva. Posada je ulazila kroz otvore na krovu, dok su dvoja vrata na stražnjoj strani omogućavala pohranu i dostup borbenom kompletu od 4 rakete.
Izgled oklopnog tijela u proizvodnji u SUS-u.
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Montaža oklopnog tijela na šasiju vozila TAM 150 i lansera Strijele-10CRO u proizvodnji u proizvodnoj hali SUS-a
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Druge komponente za lanser nabavljene su u Hrvatskoj, poput neprobojnog-pancirnog stakla iz „Tvornice stakla Lipik“ za prozor operatera-rukovatelja lanserom, podsustav radio veze nabavljen je u RIZ-u u Zagrebu, a potrebne elektroničke komponente „švercane“ su iz zapadnoeuropskih zemalja, jer smo bili pod embargom.
Novim rješenjem napajanja u vozilu sa suhošaržiranim akumulatorima osigurana je autonomnost rada lansera, pa nije bio potreban posebni elektroagregat za napajanje. Za punjenje akumulatora osigurali smo originalno rješenje alternatora, koji je pogonjen motorom vozila TAM 150. Riješeni su i novi kabelski setovi s posebnim militari konektorima za povezivanje elektroničkih blokova na vozilu i lanseru.
Poslove praćenja proizvodnje tog dijela vodio je Vladimir Mucko.
Elektroničke uređaje na lanseru i vozilu vodio je Miroslav Vučetić.
Izradu mehaničkih dijelove kutija elektroničkih uređaja vodio je Miroslav Vukobrat.
Bili su to slijedeći podsustavi-uređaji:
- upravljanje elektromotornim pogonima za navođenje i pozicioniranje lansera,
- tiristorski pretvarači za regulaciju elektromotornih pogona za pokretanje lansera po vertikali i horizontali,
- obrada signala rakete. Za ispitivanja koristili smo ruske rakete S-1, jer rakete S-10 tada nismo imali (kasnije su nabavljene).
- računalo (analogno) za praćenje zrakoplova/letećeg objekta.
U momentu kada lanser počne pratiti zrakoplov, dolazi do zahvata glave za navođenje na raketi, računalo upravlja lanser tako da automatski prati zrakoplov."
Elektronički podsustavi-uređaji u vozilu i lanseru
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Pokretna kontrolna stanica PZO S-10CRO
Za kontrolu funkcionalnosti Samovoznog raketnog lansera sustava Strijela–10CRO, za provjeru osnovnih parametara raketa 9M37M, 9M37 i 9M31M, te za tehničko održavanje raketnih podsustava u SUS-u je proizvedena Pokretna kontrolna stanica PZO S-10CRO. Kontrolna stanica imala je sljedeće tehničke značajke:
Tehničke značajke Pokretne kontrolne stanice PZO S-10CRO.
(Izradio Boris Gvozden 16.4.2019. godine)
Boris Gvozden
„SUS je proizveo i pokretnu tehničku stanicu za kontrolu funkcionalnosti raketnog sustava S-10CRO, provjeru osnovnih parametara raketa 9M37M, 9M37(S-10) i 9M31M (S-1) i tehničko održavanje raketnih podsustava.
Izradu radionice vodio je Josip Šimag."
Pokretna kontrolna stanica PZO S-10CRO
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Završna ispitivanje prototipa Strijele S-10CRO
Boris Gvozden
„Prototip Strijele-10CRO dovršen je u proljeće 1992. i ispitivan na više lokacija. Testirano je oklopno vozilo s punim opterećenjem raketa na lanseru na Lučkom u Zagrebu i na poligonu Jastrebarsko. Na poligonu „Gakovo[2]“, na Bilogori, jugozapadno od Virovitice, probno gađanje iz ruskog lansera izvršeno je raketom 9M31-Strela-1. Novijih raketa S-10 u to vrijeme nismo imali. Nije bilo ni odgovarajućeg cilja, pa je gađana i pogođena raketa 128 mm ispaljena iz VBR-a.
Voditelji završnih ispitivanja u proizvodnji i na poligonima bili su Željko Mesar i Dalibor Burnać.
Ispitivanje prototipa Strijele-10CRO na poligonu Jastrebarsko
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Ispitivanje prototipa Strijele-10CRO na poligonu Gakovo
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Završna ispitivanja raketnog sustava S-10CROA1 provedena su uspješno na poligonu na rtu Kamenjak[3] kod Pule. Plotunskim lansiranjem raketa uspješno je pogođena raketa 128 mm koja je bila ispaljena iz VBR-a (max. brzina rakete 460 m/s).
Ekipa končarevaca iz SUS-a na gađanju na rtu Kamenjak (1992. godina).
S desna na lijevo: Boris Gvozden, Dalibor Burnać, zapovjednici gađanja prototipa, Milivoj Samojlović i Miroslav Palčić,
Ekipa končarevaca iz SUS-a na gađanju na rtu Kamenjak (1993. godina).
S lijeva na desno: Borid Gvozden, Miroslav Palčić, Željko Mesar, Milivoj Samojlović, Miroslav Vučetić.
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Lansiranje rakete na sustavu S-10CRO A1 na rtu Kamenjak.
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Završna gađanja plotunom S-10CRO A1 na rtu Kamenjak.
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Raketa leti prema cilju
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Rakete pogađaju cilj
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“))
Nakon završnog ispitivanja na poligonu na rtu Kamenjak[4], kraj Pule prototip je predan postrojbi sa sredstvima istog sustava - bitnica S-10CRO."
Željko Mesar
Gađanje na rtu Kamenjak
„Sa 'Strijelom' smo gađali na protuzračnom poligonu za bojeva gađanja na rtu Kamenjak kraj Pule. Tijekom cijelog rata smo išli na Kamenjak, kada je protuzračna obrana imala vježbe gađanja. Mi smo tamo došli s našim vozilom, prototipom „Strijele“. Naši sustavi su bili jako pokretni, jer su bili na kotačima, a ruski su imali gusjenice. Na kotačima lako preko noći pređeš 100 km, ali gusjeničar ide mnogo teže. Naše vozilo ima kotače i bez problema smo prošli oko 200 km do Pule. Ruska „Strela“ je bila na gusjenicama i sporije i teže se kreće.
Nama se nije dogodilo da sustav koji smo ispitali u Končaru nije spreman za gađanje na poligonu, iako se na putu drndao oko 250 km.
Gvozden, Dalibor, Milivoj, Palčić i ja došli samo kao tehnička podrška. Furali smo opremu sa sobom da na licu mjesto možemo sve popraviti, ako se nešto dogodi.
Sve je trajalo po nekoliko dana.
I onda mi za ručkom sjedimo i pukovnik Darko Rukavina, sada je general u mirovini, cijeli rat smo surađivali, kaže: „Generali traže da proizvođač izvrši gađanje. Neće naš čovjek iz toga gađati, dajte vi vašeg čovjeka.“ I gledaju mene.
Ja kažem: „Dobro, nema problema.“
Topnici su bježali od „Strijele“, jer im je to bilo nešto novo i nisu poznavali taj sustav.
Jedan vojnik, zvali smo ga „Žuti“, iz ekipe s kojom smo surađivali i koje smo obučavali, pita me: „Ideš li ti malo vježbati?“
„Dajte, molim vas, kaj bi ja sada trebao vježbati,“ odgovorio sam im.
Došli smo drugi dan i sjednem u vozilo. Najprije su ispaljivali nekakve metkiće koje nisam mogao niti vidjeti. I onda su otišli po VBR i s nekih rtova, udaljenih 6 km ispalili su rakete. Te rakete su imale na sebi neku iskru, svjetleći element, da ga vidiš. Dugačka više od 1 m i promjera 120 mm, lete preko 300 m u sekundi.
Ispale raketu iz VBR-a i ja „Tuf !!“ i pogodim ju iz prve direktnim pogotkom. Drugi pogodak je bio uz neposrednu blizinu rakete, jer je naš uređaj imao blizinski upaljač.
Naš sustav je imao raketu s glavom za samo navođenje. Gledaš u monitor i kada si poklopio cilj i glavu rakete, kada ga je ona zahvatila, nema spasa. Sustav je djelovao uz vjerojatnost od 75-80% da će ga pogoditi.
Poslije smo išli na klopu i ja kažem Rukavini: „Vidite, nisam ništa vježbao. To znači da je sustav dobar. Ja jesam na tome radio, podešavao, ali nisam nikada gađao. Sada sam gađao prvi put i odmah sam pogodio. Nije stvar u meni, jesam li ja dobar, sustav je dobar.“
Gađanje na Prevlaci
Nekada je takav poligon bio u Prevlaci, gdje je bivša JNA imala poligon za balistiku. Mi smo i tamo išli na gađanje i predavali prototip. Gađali su vojnici, a ne mi. Mi smo bili kao tehnička podrška.
Na Prevlaci su imali tri radara za mjerenje, u trokutu, s tri točke. Koristili su karte još iz Austrougarske na kojima su bile definirane te tri mjerne točke koje su za topništvo još davno Austrijanci postavili. I te točke su još dan danas tamo.
Sve se snimalo i poslije pregledavalo.
Tamo nije nikada bilo nikakvih problema.
Oni su se divili našem programu, rekli su da niti jedan program do tada nije išao tako dobro kao ovaj kojeg je vodio Končar.
Sve je išlo u fazama.
Prvo se na rusko vozilo stavio naš lanser. Pa naše vozilo-naš lanser, zatim naše vozilo-naš lanser i ruska raketa, pa raketa koju su razvijali iz Krušika, po ruskoj dokumentaciji. To je sve bilo u fazi prototipa.
Naravno, poslije je to unaprijeđeno, s kamerama, radarima, snimanjima i sl.
Rješavanje raznih problema
Optički nišan na vozilu bio je povezan preko jednog paralelograma koji je pomicao leću u nišanu. I kod jednog gađanja negdje pored Zagreba, uz kanal Odra-Odra, jave nam da nešto ne štima: „Ne valja aparatura za lansiranje. Javio nam operater da nema praćenja.“ Ne znam što je, znam da sam aparaturu provjerio. I Gvozden i ja sjednemo u auto i odemo tamo da vidimo što se događa. Uđem u vozilo i stvarno vidim da nema praćenja. Oni ispaljuju one metkiće, a nema zvučnog signala koji se čuje kada glava za samo navođenje rakete zahvati cilj.
I kažem Gvozdenu: „Aparaturu sam provjerio, ali stvarno nema praćenja.“
I mi stojimo sa strane na nasipu i gledamo prema dolje i onda otkrijemo u čemu je problem. Taj paralelogram se savinuo i to leća nije mogla pratiti.
Kada smo napravili naše vozilo, nismo imali optički nišan, jer ga nismo mogli nabaviti iz Slovačke, odnosno Rusije. Zato smo taj sustav s optičkim nišanom zamijenili video sustavom s kamerom i dodali dio za digitalizaciju. Operater više nije gledao preko optičkog nišana, već preko monitora.
Jedanput Gvozden i ja stojimo na brijegu i gledamo kako vježbaju gađanje. I dođe „Žuti“ koji je bio nešto kao desetar i kaže da operater u vozilu nema sliku, a zapovjednik vozila ima. Ekipa je bila zapovjednik vozila, vozač i operater. Mi smo napravili tako da i zapovjednik i operater imaju sliku, pa zapovjednik naprijed vidi što radi operater iza njega. To Rusi nisu imali. Kod Rusa zapovjednik nije vidio ono što vidi operater. Još se sve i snimalo. Mogli smo sliku staviti na dva monitora, ali ju je trebalo pojačati pa smo ugradili i distribucijsko pojačalo za sliku.
Uzeo sam sa sobom BNC, specijalni kabel i otiđem u vozilo pogledati o čemu se radi, Idemo dolje, skinemo poklopac i vidjeli smo da nije dobar spoj tog kabela i konektora. Pa slike ima-nema. Zamijenio sam taj kablić i bilo je sve u redu.
Prestrašili smo pilote
Napravili smo i TV–link s vozilom koje je gađalo tako da smo vani imali televizor, sjedili smo i gledali što radi operater u vozilu.
Jednom su iza nas došli piloti. Oni pitaju: „Kaj to gledate?“
Mi im kažemo. Piloti su vidjeli da operater kada zumira sliku vidi jasno avion. A njima su pričali da ovi dolje ništa nemaju, ništa ne mogu pogoditi. Kada su to vidjeli, zabrinuli su se."
Proizvodnja nove, modernije Strijele SRL S-10 CRO/A1
Dalibor Burnać
„Za pokretanje serijske proizvodnje SUS je od TAM-a kupio šasije kamiona TAM-150. U Sloveniji je također kupljen materijal čelik HPA-10 za izradu oklopnog tijela sa žicom za zavarivanje iz iste šarže. Prije toga je izvršena kemijska analiza materijala i ispitivanja epruvete na kidanje. Prilikom posjeta TAM-ovoj tvornici oklopnih vozila u Krmelju Gvozden i ja uočili su veću količinu specijalnog „pancirnog“ lima za oklopna tijela BOV-a. BOV (borbeno oklopno vozilo) je lako oklopljeno vozilo za prijevoz vojnika na bojištu. Budući da je izrada BOV-a već prestala, TAM nije bio zainteresiran za lim i SUS je uz povoljnu cijenu kupio čitavu količinu.
Druge su komponente nabavljene u Hrvatskoj – poput neprobojnog stakla za prozor operatera kao i glavni ležaj kupole lansirnog uređaja. Staklo je razvijeno u “Tvornici stakla Lipik” u suradnji sa SUS-om. Između slojeva stakla postavljan je grijač koji je staklani dostavljao SUS, a za završni unutarnji sloj upotrijebljeno je pleksi-staklo, za zaštitu od rasutih djelića u slučaju oštećenja. Ostali materijali su nabavljeni iz zapadnoeuropskih zemalja.
Drugo vozilo S-10CRO izrađeno je na jednak način kao i prvo (osim što je kod izrade oklopnog tijela bravarske stolove zamijenila jednostavna naprava za pozicioniranje elemenata). HV-u je drugo vozilo isporučeno potkraj 1992.godine.
Borbena sredstva S-10CRO preuzeta i predana su protuzračnoj postrojbi bitnici S-10 50, pukovnije PZO. U toj postrojbi su bila i druga istovrsna sredstva. Formiranjem 202. topničko-raketne brigade PZO-a u siječnju 1993. pukovnija je preustrojena u 1. topničko-raketni divizijun, no bitnica S-10 je zadržana i njoj su dodjeljivani i svi kasnije proizvedeni S-10 CRO/A1.
Prvi je zaprimljen u proljeće 1993., ostali su stigli nakon rata.
Modernizirane inačice SRL S-10CRO/A1
Treće isporučeno vozilo S-10 CRO bilo je prvi primjerak, model nove, modernizirane inačice A1. Nakon završetka spomenuta dva prototipa borbenih vozila na kotačima SRL S-10 CRO (001 i 002) i trećeg SRL S-10 CRO/A1 te njihovog uspješnog preuzimanja od Povjerenstva MORH-a, formirano je Stručno povjerenstvo koje su činili članovi iz MORH-a, GS OS RH i proizvođača. Oni su izradili Operativno–tehničke zahtjeve za razvoj i proizvodnju prototipne bitnice SRL S-10 CROA1/A2.
Tu bitnicu[5] je činilo 6 oklopnih vozila s lanserima Strijela 10 CRO (5 kom SRL S-10 CRO/A1 sa specijalnim računalima, radarskim daljinomjerom, TV kamerom i monitorima operatora i zapovjednika, GPS i kompasom i 1 kom SRL S-10 CRO/A2 s laserskim daljinomjerom, umjesto radarskog daljinomjera i termovizijskom kamerom radi omogućavanja rada pri lošijim vremenskim uvjetima i noću).
Značajke izvedbe A1
A1 serija se od prva dva izrađena vozila razlikovala izmijenjenim oblikom prednjeg i stražnjeg kraja oklopnog tijela. To je učinjeno radi ugradnje nove opreme. U prednjem dijelu poboljšan je prostor vozača, a na mjestu zapovjednika ugrađen je pult zapovjednika, monitor, video-rekorder, dodatna radio-stanica (uz onu za komunikaciju među posadom, druga za primanje „naznaka“ s osmatračkog radara ili puškice o dolasku zrakoplova), GPS uređaj i kompas, te inklinomjer za nagib vozila. Vozilo je opremljeno dodatnom radio-stanicom za primanje podataka (naznake cilja) s motrilačkog radara uz računalo zapovjednika smješteno iza zapovjednog mjesta. Pored radio stanice za komunikaciju među posadom, ugrađeno je računalo zapovjednika i radio stanica za primanje naznake o cilju sa osmatračkog radara.
Najvažnije poboljšanje A1 u odnosu na prva dva vozila bilo je preuzimanje naznake o cilju s radara i, po njoj, automatsko pozicioniranje lansera na cilj. Za to je moderniziran i lansirni uređaj. Dotadašnji optički ciljnik zamijenjen je televizijskom kamerom (s monitorom i „zumom“ kod operatera) i ugrađeni su enkoder i računalo operatera. Na lansirni uređaj postavljen je radarski daljinomjer koji je razvio kooperant tvrtke KONČAR – SUS, tvrtka RADAR-ING, iz Tehnološkog parka Zagreb.
Iz domaćih poduzeća stigli su i dijelovi središnjeg računala, sustav pogona za pozicioniranje lansera i komunikacijski sustav.
Nakon ugradnje moderniziranog lansirnog uređaja u preuređeno oklopno vozilo, provedena su kompletna ispitivanja kako bi se dokazala sukladnost izvedbe s ugovorenim zahtjevima i opravdanost realiziranih promjena. Usporedo su razvijane i komponente za integraciju zapovjednog sustava bitnice. U suradnji s poduzećem „Radaring“ modernizirana su tri motrilačko-akvizicijska radara Mk IV, kao i automatizirana vizualna postaja (puškica). Sustav je uspješno ispitan i na rtu Kamenjak.
Novi prednji kraj BV (borbenog vozila)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Novi stražnji kraj BV (borbenog vozila)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Prostor vozača
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Prostor vozača
(Slika iz 2019. godine)
(Izvor slike: arhiva autora)
Unutrašnjost vozila, prostor operatera. Operater gađa avione.
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Unutrašnjost vozila.
Mjesto operatera slikano iz sredine vozila.
(Slika iz 2019. godine)
(Izvor slike: arhiva autora)
Računalo operatera
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Prostor zapovjednika
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Unutrašnjost vozila.
Mjesto zapovjednika slikano iz sredine vozila prema prednjem dijelu
(Slika iz 2019. godine)
(Izvor slike: arhiva autora)
Kompas i GPS
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Na zadnjem dijelu je ugrađen rezervoar, novi tip akumulatora s boljim karakteristikama za zimske uvjete, vitlo, kao i postolje za lakšu promjenu kontejnera raketa.
Rezervoar i akumulatori
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Dvije radiostanice
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Protupožarna oprema
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Boce protupožarne opreme
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Webasto za grijanje BV (borbenog vozila).
Webasto je grijač na naftu ili benzin, koriste ga kamioni, a i neka osobna vozila.
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Na lansirnom uređaju zamijenjen je optički ciljnik televizijskom kamerom, monitor operatera, enkoder, ugrađeno je računalo operatera i postignuto je preuzimanje naznake o cilju s radara, te automatsko pozicioniranje lansera na cilj. Uz to usvojili smo glavni ležaj lansirnog uređaja, te radarski daljinomjer.
Treba napomenuti da su rađena ispitivanja s termovizijskom kamerom i laserskim daljinomjerom, ali za tu ugradnju nikad nije bilo prilike.
Lansirni uređaj prije ugradnje u BV (borbeno vozilo)
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Radarski daljinomjer
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
TV kamera
(Slika iz 1990-ih)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Što se tiče izrade prvog oklopa vozila radili smo ih na tri bravarska stola, a ostale na jednostavnoj napravi. Za prave naprave nije bilo novaca.
Ugradnja oklopa na šasiju TAM-150
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Oklop BV (borbenog vozila) prije ugradnje.
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Oklop ugrađen na šasiju TAM-150
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Nakon ugradnje moderniziranog lansirnog uređaja u preuređeno oklopno vozilo, napravljena su kompletna ispitivanja, da se dokaže ispravnost realiziranih promjena na kompletnom sustavu.
Paralelno je, u suradnji s poduzećem „Radaring“ kompletno moderniziran MAR - motrilačko akvizicijski radar, 3 komada, kao i automatizirana vizualna postaja (puškica-ima funkciju kao radar za davanje naznake prema SRL S-10CRO/A1, s tim da ju poslužuje jedan borac) za potrebe HV. Radi se o engleskom radaru iz drugog svjetskog rata dometa 60 – 100 km.
Napravljena je komplet nova prikolica za sve nove elektroničke elemente i tanjur. Za vrijeme vježbe na rtu Kamenjak prilikom bojevih gađanja MAR je slao „naznake“ o položajima MIG-ova u zraku prilikom rada sa školskom raketom. Sve „naznake“ su dolazile na modernizirani SRL S-10CRO/A1, koji bi se automatski zakrenuo prema cilju.
MAR-Motrilačko-akvizicijski radar izrađen za potrebe HV-a i DHMZ-a
Radar je instaliran na prikolici koju su napravili u SUS-u
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
SRL S-10 CRO/A1 na rtu Kamenjak
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Lansiranje rakete sa SRL S-10 CRO
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Rt Kamenjak SRL S-10CRO/A1 - plotun
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Rezultati ispitivanja potvrdili su funkcionalnost vozila i lansera i u prvom dijelu 1993. godine donesena je odluka o proizvodnji 12 primjeraka modernizirane inačice SRL S-10CRO/A1.
Tom odlukom su obuhvaćena dva već isporučena vozila nulte serije, koja su kasnije trebala odgovarati inačici A1.
Godine 1993. su na lansirni uređaj SRL S-10CRO/A1 montirani termovizijska kamera i laserski daljinomjer. Rezultati za tu vrstu opreme su bili solidni.
Godine 1995. razrađena je inačica SRL S-10CRO/A2, koja bi mogla ispaljivati i noviju sovjetsku protuzrakoplovnu raketu 9M333, dometa po katalogu 7 km.
Proizvodnja SRL S-10CRO/A1 realizirala se prema narudžbama od strane MORH-a.
Prvo borbeno sredstvo SRL S-10CRO s optičkim ciljnikom isporučili smo u proljeće 1992., a drugo zimi 1992. godine. Treće modernizirano sredstvo SRL S-10CRO/A1 isporučili smo u proljeće 1993. godine.
Ostala sredstva SRL S-10CRO/A1 isporučena su u proljeće 1997., u proljeće 1998. i u proljeće 1999. godine. Što se tiče dinamike i broja komada s naše strane nije postojao problem organizacije i izrade."
Modernizirana nova Strijela u marševskom položaju.
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Modernizirana nova Strijela u borbenom položaju.
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Boris Gvozden
Proizvodnja Strijele S-10CRO/A1
„Rezultati ispitivanja prototipa S-10CRO potvrdili su funkcionalnost vozila i lansera. Početkom 1993., donesena je odluka o proizvodnji dorađenije inačice A1 i nabavka ruskih raketa S-10.
KONČAR-SUS je bio već kupio šest dodatnih šasija TAM 150, no trebalo je osigurati komponente elektroničkih podsustava. Radi dostupnosti i cijene, nastojalo se postići da što veći udio elektroničkih uređaja bude proizveden u Hrvatskoj.
Tijekom, a i nakon proizvodnje kontinuirano se radilo na razvoju i poboljšavanju sustava. U vozila je ugrađivana najsuvremenija oprema. Opremljena su središnjim računalom za upravljanje raketnom paljbom, ciljničkim TV uređajima (ispitivanja su provedena i s termovizijskom kamerom), GPS-om, kompasom, radarskim daljinomjerom.
Jedna od većih modifikacija odnosila se na upravljanje pogona za pozicioniranje lansera prema cilju, tzv. „naznakom cilja“. Radio vezom dostavljana je „naznaka cilja“ iz višeg zapovjednog mjesta/radara u središnje računalo koje upravlja lanserom koji je automatski pratio cilj.
Hardversku opremu za to središnje računalo uspjeli smo nabaviti sa Zapada. Razvijen je i verificiran u računalu softver za:
- upravljanje raketnom paljbom, upravljanje i pozicioniranje lansera temeljem „naznake cilja“,
- obradu video signala cilja sa ciljničke televizijske / termovizijske kamere.
Komunikacijskim dijelom računala preko radio stanice ostvarena je veza s radarom ili višim zapovjednim mjestom. Preko računala je lanser dobivao „naznaku cilja“ i automatsko praćenje cilja te zapovijed za lansiranje raketa.
Razvoj softvera središnjeg računala vodili su Abdurahman Mujanović i Julio Franin.
Središnje računalo S-10CRO A1
(Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)
Ciljničku optičku spravu više nismo mogli dobiti iz sarajevskog poduzeća „ZRAK“, pa je razvijen novi ciljnički uređaj s TV kamerom, ugrađen na gornji dio lansera.
Upravljački sustav i monitor ciljničkog TV uređaja unutar lansera
(Izvor slike: prospekt „Strijela S-10 CRO/A1“)
Ispitivanja su provedena i termovizijskom kamerom.
Slika leta MIG-a s temovizijske kamere na monitoru
(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)
Radarski daljinomjer nismo nikada ni dobili iz „Rudi Čajevca“. Razvijen je i proizveden hrvatski daljinomjer za praćenje i izračun parametara leta zrakoplova. Razvoj je vodio pokojni dr. Aljoša Božiković, a izradu Milenko Kolega iz tvrtke RADARING d.o.o.
Antena radarskog daljinomjera na lanseru
(Izvor slike: prospekt „Strijela S-10 CRO/A1“)
Komponente GPS-a i kompasa nabavili smo, također, sa Zapada te je na središnjem računalu razvijen i provjeren softver za određivanje geo-položaja oklopnog vozila u prostoru.
Kompas i antena GPS-a na oklopnom tijelu
(Izvor slike: prospekt „Strijela S-10 CRO/A1“)
Završna ispitivanja raketnog sustava S-10CRO/A1 provedena su 1994./1995. godine na rtu Kamenjak."
Dalibor Burnać
Korištenje "Strijela" na bojišnicama
„Hrvatski S-10 – tri gusjeničara, a potom i tri oklopljena vozila na kotačima, točkaša - su tijekom rata korišteni na svim bojišnicama. Zaštićivali su stacionarne objekte (INA-OKI, zračna luka Pleso) i manevarske (u prvom redu oklopno-mehanizirane) postrojbe kopnene vojske. Svako lansirno vozilo u radu je bilo autonomno, ali moglo ga se koristiti i centralizirano, povezivanjem na razini voda i bitnice.
Niti jedno nije dobilo priliku za bojevo djelovanje. Već potkraj rujna, nakon većih gubitaka, JRV je počeo letjeti na većim visinama, a uz to je agresorsko zrakoplovstvo izbjegavalo lokacije na kojima su uočeni lanseri.
No sustav S-10 ispunio je zadaću već time što je odvratio moguće napade.
Raskinuti su ugovori s MORH-om
Prestanak rata smanjio je interes MORH-a za nova borbena sredstva, a zapovjedni sustav ostao je nerealiziran. U poslijeratnom razdoblju usporila se i izrada ugovorenih S-10CROA1/A2. Razlog su SUS-ove nemogućnosti brze nabave potrebne opreme zbog manjka novaca. A do toga je došlo zbog neredovitih isplata od strane MORH-a.
Poznato je u svijetu da zemlje koje su u ratu samostalno rješavale proizvodnju naoružanja, nakon završetka rata prave veliku ekspanziju u izvozu tih proizvoda. Kod nas je očito postojalo drukčije razmišljanje, jer je i za vrijeme Domovinskog rata prevladavalo mišljenje da je bolji uvoz od domaće proizvodnje.
Zbog navedenih razloga s kašnjenjem su izrađena još samo tri vozila SRL S-10CRO/A1 - po jedno 1997., 1998. i 1999. godine.
Ugovori s MORH-om raskinuti su 1999.godine, a potkraj 2000. je otvoren stečaj poduzeća."
Boris Gvozden
Sustav S-10CRO ispunio je svoju zadaću
„Raketni PZO sustav S-10CRO djelovao je tijekom čitavog rata na svim bojišnicama. Štitio je stacionarne objekte i manevarske postrojbe kopnene vojske, u prvom redu oklopno-mehanizirane. Svako lansirno vozilo je bilo autonomno u radu, ali moglo ga se koristiti i centralizirano, povezivanjem na razini voda i bitnice te višeg zapovjednog mjesta.
Neprijateljski zrakoplovi počeli su letjeti na većim visinama, a uz to je zrakoplovstvo JNA izbjegavalo lokacije na kojima su uočeni lanseri.
Može se zaključiti da je sustav S-10CRO ispunio zadaću, već i time što je odvratio moguće napade.
Prestanak proizvodnje "Strijele"
Zadnja Strijela-10CROA1 isporučena je 1999. godine, nakon rata. MORH je i prije odustao od daljnje proizvodnje.“
Planirane, ali nerealizirane, nove verzije
Boris Gvozden
„Još za vrijeme rata napravili smo detaljan program modernizacije „desetke“ uz korištenje raketa zapadnog porijekla. Predložili smo korištenje američkih samonavođenih raketa i projektila. Postojeća kamionska šasija TAM 150 je ocijenjena neperspektivnom, stoga smo predložili ugradnju lansera na neke od serijskih kamionskih šasija sa Zapada. Najpogodnija je ocijenjena, po cijeni i performansama, šasija vozila austrijskog Pandura. Osmišljeno je nekoliko rješenja lansera na tom vozilu, kao i nekoliko PZO raketa i projektila američkog porijekla.
S obzirom na prestanak interesa MORH-a, te neuspjeh plasmana na stranom tržištu, ta rješenja nisu realizirana.“
Dalibor Burnać
„U „Končaru“ se od početka konstantno radilo na razvoju i poboljšavanju cjelovitog sustava S-10 i uvođena su nova tehnička rješenja. Sam lansirni uređaj pokazao se vrlo kvalitetnim proizvodom i još tijekom razvoja programa A-85 zaključeno je da ima potencijala i za izvoz. Zato je već u fazi usvajanja licencne dokumentacije, uz veliko protivljenje Vojno-tehničkog instituta, Miroslav Vučetić kompletnu elektroniku preprojektirao na zapadnu tehnologiju. Temeljem toga je u kasnijem razdoblju razmotrena i mogućnost korištenja francuske protuzrakoplovne rakete Matra Mistral[6], kao i raketa drugih proizvođača u svijetu.
Maloserijska izrada oklopnih vozila na šasiji TAM-150 činila se neperspektivna, jer je taj kamionski podvoz stalno skoro maksimalno opterećen oklopom i lansirnim uređajem. Budući da SUS nije imao mogućnost nabavke motora s mjenjačem i neovisnim ovjesom, razmotrene su mogućnosti ugradnje lansera na neko od serijskih oklopnih vozila, odnosno da se, radi lakšeg izvoza, ponude samo lansirni uređaji za vozila koja u svojim izvedenicama nemaju PZO sustav. Razmatrala se mogućnosti da se za protuzračnu obranu brodova, morskih luka, kao i stacionarnih objekata raketni lanser montira na adekvatnu kontejnersku prikolicu.
Godine 1996. izrađeno je nekoliko prijedloga SRL S-10CRO/A2 u obliku hibridnog PZO sustava, koji bi uz sovjetske rakete nosio i naoružanje zapadnog porijekla za borbu protiv oklopnih ciljeva na tlu i jurišnih helikoptera.
Prijedlog za korištenje i drugih raketa na lanseru (15.10.1996.).
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Niti jedan od navedenih prijedloga nije realiziran."
Kraj 4. dijela
VIDEO
Kratak film koji prikazuje bojevo gađanje na Rtu Kamenjak kraj Pule.
OSTALI DIJELOVI TEKSTA
PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
PETI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ŠESTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
[1] Šasija- jedan od tri osnovna dijela motornog vozila (uz karoseriju i opremu motornog vozila).Pod pojmom šasija motornog vozila podrazumijevaju se sljedeći dijelovi motornog vozila: motor (kao osnovni skup) s uređajem za napajanje gorivom, podmazivanje, hlađenje, paljenje (kod Ottova motora) i transmisijom (spojka (kvačilo), mjenjač, kardansko vratilo, pogonski most), zatim hodni dijelovi (okvir, ovješenje, osovine s kotačima), uređaj za upravljanje (volan s dijelovima), uređaj za kočenje (kočnice s dijelovima) i elektro uređaji (akumulator, alternator, svjetla i signalizacija). Izvor - https://hr.wikipedia.org/...
[2] Gakovo – vojni poligon na Bilogori, jugozapadno od Virovitice, a istočno od Bjelovara. To je nekadašnji poligon JNA oslobođen 3. studenog 1991.u operaciji HV-a OTKOS 10. Bilogora se nalazi na prostoru između hrvatskih rijeka Drave i Save u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Taj prostor još nazivaju i Međuriječje. To je nisko prostrano gorje u sjevernoj Hrvatskoj. Sastoji se od niza humaka i brježuljaka, te kratkih niskih bila zaobljenih grbina i glavica, koji se pružaju duž jugozapadnog ruba Podravine od sjeverozapada na jugoistok u dužini oko 80 km, s najvišim šumovitim vrhom Rajčevicom (309 mnv).
[3] Kamenjak – vojni poligonu "Rt Kamenjak", Premantura, pored Pule. Poligon se nalazi na krajnjem južnom dijelu istarskog poluotoka i obuhvaća dio kopnenog, morskog i zračnog prostora u širem području značajnog krajobraza Donji Kamenjak, medulinski arhipelag i prostor unutar uvjetno zabranjenog područja LD (R) 26 Kamenjak s proširenjem te dijelom LD (R) 40 Marlera. (Oznaka ICAO – International Civil Aviation Organization). Kopneni dio Poligona se prostire na blago valovitom zemljištu koje je manjim dijelom pokriveno borovim šumicama a većim dijelom travnatim površinama i površinama pokrivenim niskim raslinjem. Dio zemljišta na Poligonu nalazi se u privatnom vlasništvu i obrađuje se. Sjeverna granica kopnenog dijela Poligona prostire se crtom Uvala Polje-Dražice a ostale granice omeđene su morem. Dužina kopnenog dijela Poligona pravcem sjever-jug iznosi 2500 m, a pravcem istok-zapad od 550 do 1550 m. Morski i zračni prostor Poligona omeđen je granicom zone LD (R)26 Kamenjak sa proširenjem, uključujući zračni prostor do 5000 m visine. (Izvor: https://www.morh.hr/...)
[4] Kamenjak – vojni poligonu "Rt Kamenjak", Premantura, pored Pule. Poligon se nalazi na krajnjem južnom dijelu istarskog poluotoka i obuhvaća dio kopnenog, morskog i zračnog prostora u širem području značajnog krajobraza Donji Kamenjak, medulinski arhipelag i prostor unutar uvjetno zabranjenog područja LD (R) 26 Kamenjak s proširenjem te dijelom LD (R) 40 Marlera. (Oznaka ICAO – International Civil Aviation Organization). Kopneni dio Poligona se prostire na blago valovitom zemljištu koje je manjim dijelom pokriveno borovim šumicama a većim dijelom travnatim površinama i površinama pokrivenim niskim raslinjem. Dio zemljišta na Poligonu nalazi se u privatnom vlasništvu i obrađuje se. Sjeverna granica kopnenog dijela Poligona prostire se crtom Uvala Polje-Dražice a ostale granice omeđene su morem. Dužina kopnenog dijela Poligona pravcem sjever-jug iznosi 2500 m, a pravcem istok-zapad od 550 do 1550 m. Morski i zračni prostor Poligona omeđen je granicom zone LD (R)26 Kamenjak sa proširenjem, uključujući zračni prostor do 5000 m visine. (Izvor: https://www.morh.hr/...)
[5] Bitnica – (doslovni prijevod franc. batterie), baterija je topnička vojna jedinica sastavljena od topničkog oružja (topova, minobacača, haubica, i dr.). To je osnovna topnička ili raketna taktička postrojba koja odgovara satniji u drugim rodovima vojske. S obzirom na sastav može biti topnička, haubička, minobacačka i dr. Po namjeni može biti protuzračna bitnica, bitnica obalnog topništva i dr., Kopnena bitnica i obalna bitnica svrstavaju se na jednome paljbenom položaju, a brodska bitnica na jednome dijelu broda. Bitnica se sastoji od 50-60 vojnika i 3 do 6 komada artiljerijskog oružja. Izvor: http://www.enciklopedija.hr/...
[6]Mistral– infracrveno navođeni zemlja-zrak projektil proizveden u europskoj multinacionalnoj kompaniji MBDA missile systems (bivši Matra BAe Dynamics). U kompaniju MBDA missile systems uključuju se Francuska, Njemačka, Italija i Velika Britanija., a sjedište kompanije je u Parizu. Mistral je temeljen na francuskom projektilu SATCP (fra: Sol-Air À Très Courte Portée) te je prijenosni projektil čiji je razvoj započeo 1974. godine. Njegova proizvodnja započinje 1988. godine a uvođenje u službu godinu potom. (Izvor- https://hr.wikipedia.org/...