Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (2) – Početak u „starom“ Končaru

Povijest vojne proizvodnje u Končaru ima nekoliko faza. Prva faza odvijala se u „starom“ Končaru, od 1985. godine, od potpisivanja ugovora između SSNO-a i Uprave Končara i osnivanja Sektora za vojnu proizvodnju u Institutu do stečaja Instituta 1990. godine.


 FX13-RUSKI GUSJENIČAR

Samovozni raketni lanser, ruska „Strela“ (9K35M Str'ela-10M), od koje je sve krenulo.

Snimljeno u radionici u novoj zgradi za vojnu proizvodnju u Končaru.

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

 

Predsjednik SOUR-a Rade Končar Ante Marković i SSNO (Savezni sekretarijat za narodnu obranu) potpisali su 1985. godine ugovor o proizvodnji Raketnog protuzrakoplovnog sustava za djelovanje na malim/srednjim visinama  po ruskoj licenci. Nakon toga je bivša država, SR Jugoslavija 1986. godine kupila od SSSR-a jedan divizion (3 baterije s po 6 lansirnih vozila) protuzrakoplovnog raketnog sustava za djelovanje na malim visinama 9K35M Str'ela-10M. Samohodni raketni lanser je kompletan lansirni uređaj na oklopnom vozilu koji koristi protuavionske rakete.  "Strela" je bila namijenjena za zaštitu od napada iz zraka i kao potpora oklopnim formacijama u kretanju. Koristila je samonavođene rakete dugačke 2,30 m. Lanser je imao 4 lansirna mjesta  i još 4 nosača za kontejnere raketa  u vozilu. Borbeni komplet sadržavao je 8 raketa – četiri u lanserima i četiri u unutrašnjosti vozila.

Nakon provedenih ispitivanja, Vojno-tehnički institut izradio je „Program realizacije razvoja i usvajanje proizvodnje Strela 10M2J“ i započela je priprema za licencnu proizvodnju i razvoj vlastite inačice pod oznakom Strela 10M2J kako bi se njome zamijenilo stariji, također sovjetski sustav 9K31 Strela-1. Projekt se temeljio na ugradnji lansirnog sklopa i uređaja na modificirani domaći oklopni transporter M80A.

Projekt je razvijan je pod oznakom A-85.

Program razvoja i usvajanja proizvodnje A-85 vodio je OOUR KONČAR-Elektrotehnički institut (ETI). Za voditelja programa postavljen je mr.sc. Boris Gvozden, a za usvajanje proizvodnje angažirani su stručnjaci proizvodnih poduzeća (OOUR-a[1]) iz Radne organizacije (RO)  KONČAR-Elektrouređaji s lokacija Borongaj i Sesvetski Kraljevec. Voditelj te proizvodnje bio je Ivan Brzac.

U razvoj sustava sudjelovao je veći broj specijaliziranih poduzeća namjenske (vojne) proizvodnje iz svih republika.

KONČAR je za finalizaciju „Strijele“, program A-85 kao nositelja projekta osnovao novu radnu jedinicu „Proizvodnja posebne namjene“ (PPN). Za nju je u tvorničkom krugu, u Zagrebu, na Trešnjevci, na Fallerovom šetalištu izgrađena nova zgrada i nabavljena specijalna oprema za proizvodnju. Dio je financirala bivša JNA.

 (Po dostupnim podacima nakon osamostaljenja Hrvatske razvoj sustava S-10 nastavljen je u Srbiji pod nazivom „Sava“. Daljnju proizvodnju u FAMOS-u prekinuo je rat u BiH.)

Zanimljivo je da o tom ugovoru koji je KONČAR potpisao sa SSNO ništa nisam mogao naći niti u jednoj Končarevoj monografiji i knjizi koja govori o povijesti poduzeća Končar. U knjizi „Ime trajnog sjaja-Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“ iz 2008. godine može se pročitati što se važno dogodilo u Končaru u 1985. godini, može se pročitati da je 11. siječnja 1985. godine potpisan ugovor o isporuci dva generatora za  grčku hidroelektranu Stratos,  da je u travnju potpisan ugovor o izgradnji hidroelektrane Dubrava na Dravi i Đale na Cetini, da je 6. rujna potpisan četvrti petogodišnji ugovor s čehoslovačkim tvrtkama „Omnia“ i „Strojmalt“ o kooperaciji u području proizvodnje hladnjaka i zamrzivača, da započinje proizvodnja tiristorskih lokomotiva, da je za ukupne izvozne rezultate, za plasman proizvoda u više od 90 zemalja svijeta, za izvoz na razini 132.000.000 dolara u 1984. godini SOUR Rade Končar 7. studenog 1985. godine dobio nagradu „Zlatni globus“ Privredne komore Hrvatske. Ali nigdje nije zabilježeno potpisivanje ugovora kojim je započela vojna proizvodnja u Končaru. U knjizi o 50. godina razvoja Končarevog instituta naveden je Sektor namjenske proizvodnje u organizacijskoj shemi Instituta, ali ništa više.

Krajem svibnja otišao sam u NSK i prolistao Končarevce[2] (tvornički list, tjednik) iz 1985., 1986. i 1987. godine koji je redovito, iz tjedna u tjedan pratio sva događanja u Končaru. I nisam našao ništa.

Boris Gvozden mi je tada rekao da je Program A-85 je imao status strogo povjerljivog programa. Vojna proizvodnja u Končaru bila je službena tajna o kojoj se nije htjelo (ni smjelo) previše pričati ni pisati.

Zato sam se oslonio na sjećanja kolega končarevaca, sudionika  tog vremena, koliko god su sva sjećanja neprecizna i subjektivna, ali su uvijek zanimljiva.

Promjene proizvodne organizacije i stalna poboljšanja na „Strijeli“

Od trenutka kada je KONČAR dobio rusku dokumentaciju i rusko borbeno vozilo „Strelu“ kao uzorak za proučavanje, Končarevi stručnjaci  su na tom samovoznom raketnom lanseru stalno unosili poboljšanja i modernizirali ga da su na kraju dobili moderno, sofisticirano oružje koje je bilo u rangu najboljih svjetskih rješenja.

Ruska licenca se temeljila na starom rješenju iz 1960-ih godina na gusjenicama, bez računala, s optičkim ciljnikom, na starim tehnologijama, a Končarev konačni proizvod bio je na kotačima, s kamerom umjesto optičkog ciljnika, s radarom, s centralnim računalom i s računalom koje je imao zapovjednik borbenog vozila.

Uz to se mijenjala i proizvodna organizacija koja je proizvodila „Strijelu“.

Ugovor je potpisan i proizvodnja je započela u „starom“ Končaru, odnosno u  tzv. SOUR-u Rade Končar. Radilo se u ETI-u (Elektrotehničkom institutu) i PPN-u (Proizvodnja za posebne namjene), novoj organizacijskoj jedinici u kojoj su radili Končarevi stručnjaci s Borongaja i Sesvetskog Kraljevca. U takvoj organizaciji izradio se prototip koji je bio na gusjenicama. Tako se radilo do kraja 1990. godine, kada su Institut i mnoge druge Končareve tvornice otišli u stečaj.

U 1991. godini osnovano je specijalizirano poduzeće za vojnu proizvodnju nazvano KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., (SUS) i to poduzeće je preuzelo proizvodnju „Strijele“ i sve stručnjake  koji su na tome radili. Tada započinju radikalni procesi poboljšanja i modernizacije borbenog vozila.

Da bismo sve te promjene mogli lakše pratiti Dalibor Burnać je izradio tabelu u kojoj je na pregledan način prikazao tijek razvoja  borbenog raketnog sustava SRL S-10 CRO (Strijele).

FX14-TABELA STRIJELE

Tijek razvoja borbenog vozila SRL S-10 CRO (Strijele).

(Izradio: Dalibor Burnać)

Kako bismo mogli pratiti zanimljiv razvoj Končareve „Strijele“ trebamo krenuti od početka i pročitati što nam o tome mogu ispričati stručnjaci koji su u Končaru radili na „Strijeli“..

Početak proizvodnje

Boris Gvozden

Boris Gvozden bio je u vojnom programu u Končaru od samog početka na važnim funkcijama, o počecima vojne proizvodnje ima dosta saznanja i ispričao mi je mnogo zanimljivih podataka:

       „Nakon izrade i usvajanja „Programa realizacije razvoja i usvajanje proizvodnje 9K35M  Strela 10M2J“ u Vojnotehničkom  institutu u Beogradu 1985. godine, pod oznakom Program A-85, započela je priprema za licencnu proizvodnju i razvoj vlastite inačice pod oznakom Strela 10M2J, raketnog protuzrakoplovnog sustava za djelovanje na malim/srednjim visinama. Cilj je bio zamijeniti stariji, ruski sustav 9K31 Strela-1.

Jugoslavija je 1986. godine od SSSR-a kupila jednu bateriju (6 lansirnih vozila) oklopnih vozila na gusjenicama s lanserom 9K35M Strela-10M2J za potrebe proučavanja i usvajanje proizvodnje.

Program se temeljio na ugradnji lansirnog mehanizma i elektroničkih blokova sustava na modificirani domaći oklopni transporter na gusjenicama-M80A, proizveden u „Famosu“ iz Sarajeva, (Fabrika motora Sarajevo).

Nositelj cijelog  Programa A-85 na usvajanju proizvodnje bio je Vojnotehnički institut iz Beograda. Precizno su definirane taktičko-tehničke karakteristike sredstava: lansera na oklopnom vozilu na gusjenicama-M80A, pokretne tehničke radionice, elektroagregata, rakete i nastavno-trenažnih sredstava.

Uključivanje KONČAR-a u vojnu proizvodnju na programu A-85 inicirano je  od strane Uprave tadašnjeg SOUR-a[3], a osnovnu zadaću kao nositelj projekta dobio je  „Elektrotehnički institut“ (ETI). Uprava KONČAR-a je u SSNO (Savezni sekretarijat za narodnu obranu) u Beogradu  poslala ponuda za usvajanje proizvodnje i finalizaciju raketnog sustava. Bilo je dosta teško dobiti taj posao, jer je program već bio dodijeljen „Rudi Čajevcu-Tvornici vojne elektroničke opreme i uređaja“ iz Banja Luke. Zahvaljujući Anti Markoviću i Milki Planinc, uspjeli su program „dovući“ u Zagreb. U KONČAR-u program je startao 1985. godine.

KONČAR-u je dodijeljen posao razvoja, usvajanja proizvodnje i finalizacije 3 borbena sredstva: lansera na oklopnom vozilu, tehničke radionice i elektroagregata. Za to je formiran posebni sektor unutar ETI-a pod nazivom „Sektor posebne namjene“, a u RO „Končar-Elektrouređaji“ formirana je nova radno/proizvodna jedinica pod nazivom „Proizvodnja posebne namjene“ (PPN).

 FX15- SHEMA ETI-a

FX16- SHEMA ETI-a

Organizacijska shema Instituta u kojoj se vidi mjesto Sektora za namjenske programe.

Shema je iz vremena kada je Boris Gvozden bio direktor Instituta, a Petar Janković ga je zamijenio na mjestu upravitelja Sektora za namjenske programe.

(izvor slike: knjiga 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)

Namjenska proizvodnja, odnosno proizvodnja vojne opreme i naoružanja u KONČAR-u počela je sa „Strelom“.  Dr. Božidar Frančić i Dimitar Manđurov postavili su me za voditelja tog programa u ETI-u, a Petar Janković, sada pokojni,  bio mi je zamjenik.

Upravljali smo razvojem i usvajanjem proizvodnje na Programu, koordinirajući kooperante širom Jugoslavije, 2 u Sloveniji, 2 u BiH, 3 u Srbiji, 1 u Crnoj Gori,  1 u Makedoniji (proizvodili su pozicije od bakelita) i 2 u Hrvatskoj. Glavni kooperanti su bili: „Teleoptik“ iz Beograda, „FKS“ iz Svetozareva, „Zrak“ iz Sarajeva, „Rudi Čajavec“ iz Banja Luke, „Autoelektrika“ iz Gorice, „Famos“ iz Sarajeva, „TAM“ iz Maribora, „RIZ“ iz Zagreba i „Končar-Elektroagregati“ iz Rijeke.  KONČAR je zajedno s njima trebao finalizirati:

  • lansirni uređaj na oklopnom transporteru na gusjenicama,
  • posebnu pokretnu radionicu za kontrolu cijelog sustava i
  • elektroagregat za napajanje energijom više vozila kako na vježbama ne bi morali koristiti vlastite motore."

Dalibor Burnać

      „U  'starom'  Končaru,  prije Domovinskog rata radili smo na tzv.  A-85 programu. To je bio vojni program, proizvodnja „posebne namjene“ samohodno-raketnih  lansirnih uređaja protuzračne obrane. Na tome su radili djelatnici iz Instituta i dio djelatnika iz tvornica Elektrouređaja iz Borongaja i Sesvetskog Kraljevca. (U Kraljevcu su se u to vrijeme za potrebe JNA proizvodile pokretne vojne kuhinje te  uređaji ADPS za pokretanje zrakoplovnih motora Migova)

Samohodni raketni lanser je kompletan lansirni uređaj na oklopnom vozilu koji koristi protuavionske rakete.  Projekt proizvodnje raketnih lansera vodio je VTI-Vojno tehnički institut iz Beograda,  a mi smo bili nositelji završne montaže i proizvođači lansirnog uređaja. To je ruski sustav, 'Strela' i radili smo po ruskoj licenci. Preuzimali smo konstrukcijsku i tehnološku dokumentaciju. Na tom programu, koji je započeo 1985. godine,  u početku nas je bilo 60, pola-pola, Institut i Elektrouređaji.

'Strela'  je bila namijenjena za zaštitu od napada iz zraka na vitalne objekte, zračne luke, mornaričke baze i kao potpora oklopnim formacijama u kretanju. Koristila je samonavođene rakete dugačke 2,30 m. Lanser je imao 4 lansirna mjesta  i još 4 nosača za kontejnere raketa  u vozilu. Rakete su relativno skupe, jedna je cca 100.000 eura (današnja cijena), ali ruši avion od 50-100 miliona dolara. 

Kod velikih projekata u bivšoj državi bilo je pravilo da se po svim republikama organiziraju kooperanti pa smo i mi imali kooperante od Slovenije do Makedonije.“

Preuzimanje dokumentacije i reinženjering sustava

Kada se radi neki proizvod po licencnoj dokumentaciji, prvo treba preuzeti dokumentaciju,  prevesti ju, proučiti, a ako je potrebno i ako smo za to sposobni i izvršiti poboljšanje dokumentacije. To je veliki posao i o tome su pričali kolege koji su preuzimali dokumentaciju:

Boris Gvozden

       „Zadaća naše ekipe u „ETI-Sektoru posebne namjene“ je bila da najprije u godinu dana  preuzmemo konstrukcijsku i tehnološku dokumentacije, ogromnu količinu A4 formata, te je snimimo na mikrofilm. Paralelno s time, pokrenut je reprojektiranje našeg dijela sustava. U izvorno dobivenoj ruskoj dokumentaciji koristila se zastarjela tehnologija, elektroničke komponente su bile ruske. Sve se moralo preraditi na novu, zapadnu  tehnologiju koju smo u KONČARU već imali, odnosno dobili licencom od švedske ASEA-e. Taj postupak nazvali smo „prevođenje ruske licence na našu, zapadnu tehnologiju“, što nisu najbolje prihvatili u SSNO-u.

Blokove elektroničkih podsustava: upravljanje lansera, navođenja i pozicioniranja pomoću elektromotornih pogona i blokove za obradu signala s raketa na lanseru uspješno smo realizira vlastitim rješenjima, komponentama koje su bila u domeni tehnologije KONČAR-a.

Od ključnih podsustava na lanseru preuzeli smo i razvili računalo (analogno) za praćenje zrakoplova/letećih objekta. U momentu kada lanser počne pratiti zrakoplov, dolazi do zahvata letećeg cilja pomoću glave za samonavođenje rakete. Tim signalima s rakete računalo upravlja lanser i automatski prati zrakoplov. Razvoj svih elektroničkih blokova je obavljen u ETI-u.

„KRUŠIK“ iz Valjeva je trebao  usvojiti i proizvoditi rakete, ali kako su kasnili u razvoju, koristili smo ruske rakete za potrebe naših ispitivanja.

Usvajanje proizvodnje radarskog daljinomjera za praćenje parametara leta zrakoplova, vodio je „Rudi Čajevac“, ali je značajno kasnio pa smo koristili ruski daljinomjer za provedbu ispitivanja.“

Boris Meško

Prijevod s ruskog

      „Ruski sam učio u školi. U 4. razredu gimnazije nastupio sam na saveznom takmičenju iz ruskog i osvojio 3. mjesto. Prevodio sam priličnu količinu ruske dokumentacije za 'Strelu',  tehničke upute za kompletni sustav. To je bila jako debela knjižurina.

Mi smo imali prevodilicu, bila je stvarno dobra cura, znala je dobro ruski, ali se nije snalazila u svim onim tehnikalijama i nije bila efikasna. Ona je znala bolje ruski od mene, ali nije imala pojma o tehnici. Ja sam znao tehniku, a imao sam i nekog pojma o ruskom. Pa sam bio nekakva dobitna kombinacija.

Sjedili smo na jednom sastanku koordinacije i razgovaralo se o tome kako tehnički uvjeti postaju usko grlo. I bili bi gotovi za 3-5 mjeseci. Onda sam ja  bio prebrz i rekao sam: „Ja to napravim za dva tjedna.“

I odmah su mi uvalili taj zadatak.

Nisam, fakat, napravio za dva tjedna, ali sam prijevode  napravio za tri.“

Miroslav Vučetić

Miroslav Vučetić-Vučko kao vrhunski stručnjak za elektroniku imao je važnu ulogu u razjašnjavanju, upoznavanju, a nakon toga i modernizaciju prilično zastarjele  ruske dokumentacije te  primjenu tada suvremenih rješenja.

Preuzimanje i modernizacija dokumentacije

      „U Institutu je bila formirana grupa koja se bavila vojnom proizvodnjom. Bio je Meho (Boris Meško), ja, Boris Gvozden, vrhunska ekipa koja je bila uzeta iz Instituta i ubačena u vojni program. Trebalo je pročitati ogromne količine ruske licencne dokumentacije za Samovozni raketni lanser SRL PZO. I utvrditi kako to uopće funkcionira.

Mene su trebali da prepoznam o čemu se tu radi i što bi trebalo razvijati. Trebalo je prepoznati što to Rusi hoće u svojoj dokumentaciji, a onda to sve modernizirati. Po našem mišljenju to je bila katastrofalna razina. Sve je trebalo iznova složiti i napraviti. Taj ruski dizajn je bio toliko star da se moralo puno toga novog napraviti. Trebalo je smisliti kako da zadržiš istu prijenosnu karakteristiku i da ju osmisliš na moderniji način. I da svemu pridružiš neke funkcije koje do tada sustav nije imao. U tome su upotrijebljena mnoga znanja. Puno je posla bilo napravljeno na upravljanju elektromotornim pogonima po vertikali i horizontali. Sve je to trebalo napraviti i osmisliti, sve sheme napraviti ispočetka i ubaciti u naš sustav. Dokumentaciju smo dobili na ozolid papirima i sve je najprije trebalo arhivirati i onda  prebaciti na mikrofilm.

Posao pripreme i proučavanja dokumentacije trajao je skoro godinu dana.

Trebalo je sve pregledati, pročitati na ruskom jeziku. Masu te ruske elektronike nitko živ nije prepoznao. Nisu znali o čemu se radi. Ja sam ljudima morao tumačiti kako nešto od toga radi. To je bila klasična tehnologija i morao si unutra prepoznati funkcije. Trebalo je što prije otkriti što je to i što svaki papir sadrži.

Mene su ljudi došli pitati: „Miro,  znaš li ti kaj je to štift?“

Jedna ženska me pita: „Kaj je to  štift?“

A ja ju pitam: „Znaš li ti kaj je to lippenstift?“  Ona nije imala pojma što je to.

A to je „ruž za usne“.

Rusi su imali pojmove koje su naslijedili od Nijemaca, zarobljenika koji su kod njih radili. Na nacrtima je bilo svega, njemačkih i  ruskih riječi.

Pisalo je „zangovoj karandaš“ i pitali smo se kaj je to. Imaš u popisu opreme i to piše i ne znaš za što to služi i što je to. A to je tehnička olovka (Каранда Занга), koja ima onaj mehanizam kojim steže minu. Rus napiše da je to alat. Ja sam prepoznao za što taj alat služi. Tehnička olovka ima onaj mehanizam kojim steže minu. Uređaj je imao nit lampica i s tim zangovoj karadašom, uhvatiš glavu lampice i izvadiš ju. To nigdje ne piše. Sada ti to prepoznaj.

Rješavali smo od ovakvih najtričavijih stvari do vrlo složenih. A sve je bilo važno.

Rusi su me zvali šemotehnik. I jako su me voljeli.

Mi smo tražili da Rusi dođu k nama da ih možemo ispitivati. Došli su u Zagreb i odgovarali su na naša pitanja. Njihov predstavnik Ovčenikov  je bio korektan i od njega smo mogli dobiti puno informacija. Iako je to katkada bilo i opasno. Jednom sam ih pitao zašto je ugrađen otpornik vrhunske preciznosti od 0,01 posto. Po mojim računima nije trebala ništa bolje od 5 posto.

Ovčenikov nije znao odgovor. Rekao je da treba pitati ljude u Moskvi.

Onda sam ja to pitanje postavio u Moskvi, kada je došao čovjek iz njihova instituta odgovarati na naša pitanja. Ovčenikov stoji i sluša što će ovaj reći. A ovaj mrtav hladan kaže: „Taj otpornik smo našli u ladici i onda ga specificirali na nacrtu.“

Ovčenikov je poludio, skoro je dobio nervni slom. Ljutito je rekao: „Mi smo za taj otpornik morali cijeli svijet prohodati da ga nađemo i nabavimo. I strašno je puno koštao. Za taj jedan otpornik mogli smo kupiti čitavo skladište normalnih otpornika koji su nam stvarno trebali.“

To je sve trebalo prepoznavati. Kada smo radili svoju dokumentaciju morali smo znati što ugrađujemo i zašto baš to. I hoće li naše promjene ispravno funkcionirati. Puno toga smo nadogradili.

Kada su jednom prilikom došli turski delegati i njihov vojni ataše pogledati našu vojnu proizvodnju, oni nisu mogli vjerovati da smo to sve napravili. Rekli su: „To nije modifikacija, vi ste napravili novi sustav.“

A to je kasnije rekao i izraelski vojni ataše.

Problemi s kabelima

Ovčenikov nas je upozoravao: „Pazite na kabele. Pazite da te kabele položite tako da dođu na propisano mjesto. Nemojte ništa mijenjati, jer ćete jedino tako osigurati da nemate smetnje.“

Morao si dobro paziti kuda vodiš kabele. Čim su se promijenili kabeli i lokacije kabela, bilo je sranja. Rekao sam im: „Pa kaj ste to napravili? Povucite kabele jedan do drugoga da ne napravite petlju. I sve će vam raditi.“

Ako krivo postaviš kabele na „Strijeli“, kompas neće raditi. Ako si kabele postavio  na vozilo od metala tako da čine električnu petlju kojom teče struja, vozilo postaje magnet i igla kompasa će poludjeti. Rus je znao o čemu govori. Oni su se namučili dok su došli do pravih položaja kabela.

Na tiristorskoj lokomotivi sam jako pazio da poštujemo ono što je Ovčenikov rekao.

Zato mi je bio važan Lavicki da nađemo kabela kojima ćemo moći šemirati lokomotivu. Nikada nismo imali problema s ožičenjima. U sklopovima je bilo velika uloga Lukačevića, 

Prva računala

U to vrijeme se javlja prvo osobno računalo. Ja sam simulirao horizontalni i vertikalni pogon u microcapu (Microcomputer Circuit Analysis Program).

Računala su bila još uvijek preslaba da bi mogao nešto ozbiljnije napraviti. Napravio sam modele i pustio da to radi. Za nekoliko jednadžbi trebalo je 5-6 sati. Pokreneš ujutro i oko 15 sati dobiješ rezultat, izračun odziva sustava.

Danas mi za to treba 5 minuta.

Mihret Verem - Miha

Miha je radio na računalnoj obradi i arhiviranju dokumentacije.

       „Došao sam u 'žutu zgradu'. Tu smo radili na dokumentaciji za „Strelu“. Ja sam bio u timu za sistematizaciju i zamjenu materijala, jer je sve materijale s ruskog trebalo prevesti na JUS.

 FX17-ŽUTA ZGRADA

„Žuta“ zgrada uz portu na ulazu u lokaciju na Fallerovom šetalištu.

Snimljeno 31.5.2019. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Budući da su se već počeli koristiti kompjutori, htjeli smo sve unijeti u kompjutor da se svi podaci mogu prema potrebi izlistati. U Institutu je tada već bio jedan jači kompjutor. Delegirali su me i zbog toga, jer je moja žena bila programer za taj kompjutor pa su mislili da je to i meni blisko. Tražila se velika zaštita svih podataka i velika tajnost. Kada smo izlazili iz prostorije u kojoj smo radili, morali smo zaključati stol, staviti pečat, javiti se, pridržavati se vojne, JNA procedure. Radili smo oko 2 godine na toj dokumentaciji. Izvorna dokumentacija je bila na ruskom, pa smo dobili dva korespondenta za ruski, a svaki drugi dan smo u večernjim satima imali školu ruskog jezika. Za strojare to nije bio veliki problem, jer je moja generacija i u tehničkim školama i na faksu koristila mnogo ruske dokumentacije i knjiga. 

VTI – Vojno tehnički institut iz Beograda je bio zadužen da se to ispravno i korektno prevodi. Sva je dokumentacija išla u VTI. Oni su to ovjeravali i održavali kontakt s Rusima za eventualne neke izmjene kojima smo nešto htjeli poboljšati. Taj je projekt bio iz 1960-ih godina i tehnologija i materijali bili su pomalo zastarjeli. Osim toga htjeli smo izbjeći preveliko šarenilo materijala. Pravilo je bilo da ne idemo s lošijim materijalima nego što su bili ruski. Odlučili smo – ako imamo šipke promjera 8mm i 10 mm, tada ćemo koristiti 10 mm uz istu kvalitetu. Na VTI-u su bili jako kruti i svaka promjena na dokumentaciji je užasno dugo trajala.

Sve to smo ukucavali u računalo da bi se materijali mogli sortirati po kvaliteti i po dimenziji te i da bismo ih mogli poslije izlistati. Ispale su 4 velike knjige materijala. 

Radio sam oko 6 mjeseci u Računskom centru Instituta. Direktorica tog centra bila je Marija Šantak. Jednom prilikom nije bilo slobodnog terminala za rad na tom računalu. Tada je netko došao na ideju neka Verem otiđe u sobu od direktora Manđurova koji je bio mjesec ili više dana na studijskom putovanju u Ameriku. I ja sam preko mjesec dana bio gore u njegovoj sobi i unosio podatke. Svi su terminali (Paka 2000) bili povezani u mreži. Znao sam šifru i mogao sam ući u računalo AS 400.

 FX18-IBM RAČUNALO 1979

Končarev računski centar s IBM računalom, 1979. godine

(Izvor slike: 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)

Nisam mogao vjerovati da direktorske kancelarije mogu tako raskošno izgledati u socijalizmu. Bio sam ljut, jer sam ja inače sjedio na rasklimanom stolcu, a ovdje vlada velika raskoš. Manđurov je bio nevjerojatno korektan i jako susretljiv. Ne znam, je li već tada znao da će biti direktor vojnog programa.

Kada smo to završili, Malenica i Brzac su dokumentaciju nosili na VTI u Beograd. Tamo su svi bili oduševljeni našim radom. Nitko drugi to nije napravio na tako kvalitetan način. Svi ostali kooperanti u proizvodnji „Strele“ su imali podatke na papirima pisanim na pisaćim strojevima ili ručno.“

Izrada prototipa

Boris Gvozden

       „Ruska dokumentacija je prerađena u ETI-u i prema našoj novoj dokumentaciji, krajem 1987. godine, uspješno smo izradili prototip lansera sa svim elektroničkim blokovima. Prvi korak bio je da na novi oklopni transporter na gusjenicama, proizveden u „Famosu“ i dostavljen iz Sarajeva, ugradimo ruski lanser i provedemo prvo probno gađanje na poligonu na Prevlaci, na rtu Oštro.

Uspješno smo savladali montažu lansera na oklopni transporter i povezati sve pripadajuće podsustave u funkcionalnu cjelinu. Te, 1987. godine naš lanser nije još bio gotov. Izradili smo ga 1988. godine, demontirali ruski lanser s oklopnog transportera, montirali prethodno kompletno ispitan naš lanser i našim novo razvijenim elektroničkim blokovima te finalizirali oklopni transporter M-80A s našim lanserom. To je sve urađeno u ETI-u, u P-objektu na Fallerovom, na Trešnevci. U P-objektu je bio smješten „Sektor za namjenski program“ na trećem katu, a za potrebe montaže i finalizacije sustava u prizemlju dobili smo prostor Laboratorija za ispitivanje električnih proizvoda u protueksplozijskoj zaštiti (direktor Nenad Marinović). Za mehaničku obradu i bravariju lansera korištena je Prototipna radionica u ETI-u.

FX19-P-OBJEKT

Upravna zgrada Instituta (tzv. P-objekt) s Laboratorijem za mehaniku i Laboratorijem za ispitivanje električnih proizvoda u protueksplozijskoj zaštiti, izgrađena 1985. godine.

(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

Prototip smo izradili 6 mjeseci prije roka. SSNO nam je trebala isplatiti, zbog skraćenja roka, oko 10% vrijednosti do tada utrošenih financijskih sredstava na programu (koliko se sjećam preko 3 milijuna dolara), koje nažalost nismo dobili.

Problem kašnjenja kooperanta, „Rudi Čajavca“ na izradi radarskog daljinomjera riješen je s ruskim daljinomjerom.

 FX20-FAMOS A85-TEH PREGLED

Prototip Končareve „Strijele“ na oklopnom transporteru od  „Famosa“.

Snimljeno za vrijeme tehničkog pregleda u ZTZ-u,  zrakoplovno tehničkom  zavodu,

(sada ZTC-zrakoplovno tehnički centar), u Velikoj Gorici

 (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

 FX21-FAMOS GUSJENIČAR

Prototip Končareve „Strijele“ na oklopnom transporteru od  „Famosa“.

Lansirni uređaj je spušten i pokriven ceradom

Snimljeno u ZTZ-u,  zrakoplovno tehničkom  zavodu u Velikoj Gorici

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Kada je prototip bio gotov izveli smo prvo probno gađanje na poligonu na Prevlaci, na rtu Oštro.

Rok smo uspjeli skratiti zahvaljujući izvanrednoj ekipi koja je na tom programu radila u „Sektoru za namjenski program“ u ETI-u. To su Petar Janković, Miroslav Vučetić, Vladimir Blaško, Željko Mesar, Miroslav Vukobrat, Vladimir Mucko, Boris Meško, Gordan Kurelac, Milivoj Samojlović i Miroslav Palčić (iz Elektrouređaja-Sesvetski Kraljevac.) Ispričavam se, ako sam nekoga ispustio.

Ekipi ETI-a pridružena je ekipa iz Elektrouređaja iz Borongaja i Sesvetskog Kraljevca na poslovima izrade mehaničkih sklopova lansera, odnosno na usvajanju proizvodnje i tehnologije lansera te izrade alata i naprava. U toj ekipi glavni su bili Ivan Brzac i Zdenko Malenica. S njima su došli Dalibor Burnać i Miroslav Palčić, iz Elektrouređaja-Sesvetski Kraljevac. Oni su radili s ekipom iz Instituta u P-objektu. Miha Verem je došao s Borongaja. Ljudi koji su došli s Borongaja smješteni su kao posebna radna jedinica u onoj maloj, „žutoj zgradi“, uz ulaz u KONČAR, na Fallerovom šetalištu. Osnovna zadaća im je bila organizacija vojne proizvodnje u Sesvetskom Kraljevcu. Tu lokaciju Uprava KONČAR-a je predložila vojsci, kao najpogodniju lokaciju izvan Zagreba,  dok se završna montaža trebala odvijati na Fallerovom šetalištu u novoj zgradi koja je za to projektirana i izgrađena.

Sve do 1990. bili smo financijski odvojeni. Financiranje je išlo preko ETI-a, koji  bi  za ukupno obavljene poslove fakturirao SSNO-u, a plaćao PPN-u i svim glavnim kooperantima za njihove obavljene poslove. 

Ekipa iz ETI i ekipa iz Elektrouređaja organizacijski su se spojile tek kada je osnovano poduzeće „KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi“, odnosno kada je ETI otišao u stečaj.“

Dalibor Burnać

      „Vozilo gusjeničar  radio je 'Famos' iz BiH (Sarajevo). Išao sam na preuzimanje tog vozila. Famos bi isporučio vozilo, a mi smo napravili lanser. Na lanseru je i optički nišan koji je proizvodio ZRAK Sarajevo. Neke dijelove je radila tvornica 'Prva  petoletka' iz Trstenika u Srbiji. Specijalne elektro- motore su radili u 'Iskri' u Kranju, a bakelitne dijelove su radili u Makedoniji. To bi sve došlo kod nas, mi smo imali preuzimanje, onda bismo to sve složili i  podesili.

Ispitivanja gađanja smo provodili na Prevlaci, a klimo-mehanička  u Nikincima, u Srbiji, u Srijemu, malom mjestu između Hrtkovaca i  Šapca. U Nikincima su imali veliku klima komoru u kojoj smo cijelo vozilo ispitivali na – 30 stupnjeva C.

Rakete je  radila tvornica 'Krušik'  u Srbiji (Valjevo). Nikada ih nismo mi radili, već su kasnije za potrebe Republike Hrvatske zarobljene ili kupovane na vanjskom tržištu.

Raketni lanser s vozilom zvao se 'Strijela 10'.

Manja 'Strijela 2',  za koju smo proizvodili elektroniku i punjač,  lansirala se s ramena.

Za vrijeme usvajanja proizvodnje na Strijeli 10 po fazama, kada je nešto bilo gotovo, došla bi ekipa iz VTI-a. Oni bi to  preuzimali prema predviđenim ispitnim listama, a mi bismo nakon toga mogli fakturirati vojsci, (JNA) za obavljeni posao svaka tri mjeseca kako bismo mogli pokriti troškove. Vojska nam je, dok smo radili u sektoru 'Posebne namjene', u starom Končaru,  za taj vojni tzv. A-85 program plaćala kvartalno.

Prethodno je, tijekom iste godine (1990.), u PPN-u započela izrada tri prototipa nulte serije lansirnog uređaja projekta A-85. Dovršeni su sredinom 1990.godine. Probno gađanje izvršeno je na Prevlaci. Nakon toga je jedno kompletno borbeno sredstvo upućeno na ispitivanja na poligonu Nikinci u Srbiji, drugo na ispitivanje na plovnost na poligonu 'Manjača' u BiH, dok je treće ostalo u 'Končaru'.

Tako da je nama ostalo samo jedno domaće samohodno raketno borbeno sredstvo u vrijeme početka Domovinskog rata,

U JNA je novo sredstvo dobilo oznaku 'Tip M90'.

Imali smo još dvije original ruske 'Strele', koje smo dobili uz licencu. Jedna je bila rastavljena, kako bismo kooperantima dali dijelove radi lakšeg usvajanja pozicija koje su oni trebali proizvoditi.“

Mihret Verem - Miha

          „Vučko (Miroslav Vučetić) i njegov tim su radili u Institutu na elektronici za 'Strelu', a mi smo ovdje radili strojarski dio. Djelovali smo kao dva odvojena odjela. Vučko je bio glavni u elektronici. Prvi čip u Europi je napravljen u Končaru i na tome je radio Vučko. On se nerado hvali s tim. Nismo imali mogućnosti proizvoditi te čipove u Končaru, surađivali smo s Iskrom. Međutim, poslije su Kinezi i Japanci to radili tako jeftino da mi ne bismo mogli konkurirati cijenom.

U ekipi su bili Zdenko Malenica i Ivan Brzac. Mislim da je kao direktor ili upravitelj više figurirao Ivan Brzac, Malenica je bio drugi čovjek. Do rata ja nisam imao nikakav upliv u elektriku. K nama su dolazili i neki ljudi iz vojnih proizvodnji u Srbiji i Bosni, neki su ostali za stalno. Dalibor Burnać i ostali radili su na vozilima, na lanseru,  Tek negdje 1988. godine, pred rat taj dio Instituta i naš dio je spojen u Namjensku proizvodnju i direktor je postao Dimitar Manđurov. 

Pred sam rat došla je vojna policija iz JNA i uzela je dio naoružanja za ta vozila.

Nakon prvog njihovog upada imali smo vremena nešto i posakrivati po Končaru.

Početak proizvodnje

Godine 1987. ili 1988. godine došla je jedna originalna „Strela“ iz Rusije. Odmah smo ju rastavili i proučili. Famos (Fabrika motora Sarajevo) radio je vozilo na bazi svog desantnog vozila. Bilo je i drugih dijelova, radiostanica, motora i drugih koje su radili mnogi drugi proizvođači iz cijele države. Končar je bio nositelj cijelog projekta, vjerojatno  zahvaljujući Markoviću.

Kada je počela proizvodnja, ja sam otišao na 3-6 mjeseci u tvornicu Jedinstvo u Zagrebu. Oni su imali dobre i velike NC strojeve. Končar nije imao tako velike NC strojeve i mi smo tamo koristili strojnu obradu. Jedinstvo je puno radilo za Rusiju, za prehrambenu industriju, proizvode od inoxa, npr. za proizvodnju pekmeza. Bilo je u planu uključiti i tvornicu Jedinstvo u naš projekt.

Mi smo tada već imali laser koji nam je omogućio veliki prestiž u izradi dijelova, pogotovo od pancir lima. Laser je bio u Prototipnoj radionici.

Na A-85 programu su za konstrukciju bili zaduženi – Danko Cvitković, Rusić, Vukobrat, Burnać, a za strojnu obradu Siniša Ristić, Perović. 

Viktorija Pajić je vodila antikorozivnu zaštitu. Bio sam 2018. godine, na Dan oružanih snaga na Jarunu gdje je bila izložena jedna naša 'Strela'. Vidio sam da je antikorozivna zaštita i nakon 30 godina bila u nevjerojatno dobrom stanju. A mi smo Viktoriju zafrkavali i gnjavili kada je inzistirala da se prije farbanja  površina mora dobro prebrusiti, odmastiti i pripremiti. 

U to vrijeme, 1989. godine moj sin je bio u Beogradu u vojsci i ja sam često, 6-8 puta, nosio dokumentaciju u VTI. Dokumentacija se morala nositi osobno, ne poslati poštom. Zamolio sam Brzca da to ja nosim da vidim usput sina. Svaki put sam išao s JAT-om ujutro i navečer sam se vratio, jer je to bilo jeftinije nego da putujem vlakom i da me nema 3 dana. Budući da sam se bavio letenjem i padobranstvom, nije me bilo strah vožnje u avionu. 

S VTI-a je došao i glavni kontrolor, major Modrić, inženjer elektrotehnike koji je kasnije radio s nama u SUS-u.

EI-Niš je trebala raditi trenažer lansera. I tamo sam išao, nosio sam “pult upravljanja” jojstick za navođenje. To je bio kompletno naš proizvod izrađen po ruskoj dokumentaciji. Montažu i podešavanje svaki put  je radio Dalibor Burnać.

Ja sam tada bio kontrolor, ispitivač i preuzimač te neka vrsta tehnologa i veza između nas i kooperanata. Svaki dio koji se napravio bio je pod našom kontrolom. U Končaru  se sve sastavljalo. Imali smo  završnu montažu,

Mi smo tada bili zaduženi isključivo za lanser. Gore je bila tzv. ljuljka, nosač rakete, pa kupola, tzv. podveska u kojoj je bio operater. Ta podveska je bila napravljena kao za pilote iz „Ratova zvijezda“.

To smo sastavljali na velikoj vibracijskoj ploči. Ideja je bila da se na toj ploči na kraju izvrši ispitivanje. Uspjelo se sve sastaviti bez greške, uz mnogo truda i mnogo mjerenja. U tu svrhu je na moj prijedlog kupljen trokoordinatni CNC mjerni centar. To je bila jedna od najvećih investicija u Končaru. Bio sam na 3-4 obuke za to mjerenje u Mariboru i Beogradu, jer je proizvođač tog mjernog centra, Mauser-Komeg imao tamo instalirane svoje centre za pokazno mjerenje. Novina tog stroja je bila što niste trebali imati prihvatni alat kod mjerenja, što je odlično. Kako god komad stavite na radnu površinu trokoordinatni centar se dovodi na bazu mjerenog komada. Zbog toga nisu bili potrebni mnogobrojni, užasno skupi i precizni alati za mjerenje. Time smo izbacili oko 80 posto ruskih alata za mjerenje. 

VTI je zahtijevao da alati za mjerenje budu proizvod poduzeća SOKO iz Mostara, jer su oni bili verificirani za mjerenje i imali su mjeriteljski odjel koji je mogao jedini dati certifikat za etalone i mjerne uređaje. 

Željko Mesar

Dolazak generala Kadijevića

      "Sjećam se da je jednom došao u inspekciju general Veljko Kadijević sa cijelom svojom ekipom. Došli su pogledati što radimo. Imali smo jedno rusko vozilo i parkirali smo ga u P-objektu Instituta, u prizemlju. Tamo smo bili Milivoj, Dalibor, Palčić i ja u novim radnim odijelima. Dolaze Manđurov, Frančić i generali. Kadijević je mrko gledao, a Manđurov je predstavljao mogućnosti Končara. Tada ga Kadijević  prekine: „A, imate li vi iskustva u tome?“

Manđurov je počeo nešto pričati, kada ga je prekinuo Frančić i rekao: „Imamo, mi smo napravili tiristorsku lokomotivu.“

Space Shuttle

Bilo je zanimljiva situacija, kada sam dr. Gottfrieda Deutschmana, predstavnika tvornice Isovolta iz Austrije vodio iz našeg laboratorija u glavnu zgradu Instituta. Prolazimo kraj tiristorske lokomotive koja je stajala na pruzi. On me pita što je to. Ja mu kažem da je to tiristorska lokomotiva na ispitivanju. On se iznenadio: „Kao da ste mi rekli da ste napravili space shuttle.“

Ispitivanje prototipa

Boris Meško

Provjera ciljničkih naprava

      „Sa ciljničkim spravama se provjeravala kinematika sustava. U to je bilo uključeno i mjerenje sila preko nekakvih ruskih dinamometara.  Provjera lansera  se provodilo na sljedeći način - imaš lanser sa četiri vodilice, imaš ploču - shemu u veličini 1:1 s točno ucrtanim pozicijama sve 4 vodilice i radara i nišanske sprave. To postaviš cca 15-30 metara od lansera i onda se provjeravalo je li lanser dobro izmontiran, odnosno koja su odstupanja od idealnih mjera. Provjeravali smo vizualno.

Na lanser se stavila THP vodilica, 'Trup hahalogni pristrelki' tj. optički nišan, rektifikacijski nišan. Nešto kao dalekozor s končanicom, kao snajper. I gledalo se pogađa li on u određenim pozicijama točno u onaj križ koji mora pogoditi na onoj udaljenoj shemi. Umjesto kontejnera s raketom na vodilicu staviš jednu napravu na koju staviš taj durbin. Staviš ploču koja ima na sebi oznake, rektifikacijski nišan. Onda tu ploču staviš na određenu daljinu oko 15 metara od te vodilice. Na svaki lanser staviš tu napravu, taj rektifikacijski nišan. I kada operater uđe u vozilo i kada glavni nišan podesi na određeno mjesto, nišan na vodilici mora gledati na jedan okvirić gdje je križ. Ako se to ne poklapa sve se mora ponovo mehanički podesiti.

Operater u vozilu gleda na glavni nišan, imaš 4 točke gdje su vodilice i točku gdje je nišan. Operater nanišani, ti uzmeš rektifikacijski nišan i ideš od vodilice do vodilice i gledaš gdje pogađa ta vodilica. I ona mora pasti u polje tolerancije. Nišanđija gleda na glavni optički nišan, na okular, (još nisu imali ekran). Unutra imaš končanicu, kada s tom končanicom operater pogodi mjesto označeno na tabli, tada i vodilice raketa moraju gledati na mjesto koje je nacrtano. Ispitivač uđe unutra, narihta da gleda kud treba, ode gore, stavi tu vodilicu i sve provjeri. Gledam je li kinematika u redu.

Osim toga objesio se visak, onda se podesio nišan na taj visak, pa se onda  išlo po vertikali. Taj nišan nije smio odstupati od tog viska više od, ne znam koliko stupnjeva. To je bila vrlo razrađena metoda koja je funkcionirala i sve je dobro bilo. Svako vozilo je prošlo tu provjeru.

Najčešće je ispitivanje provodio Željko Mesar.“

Mihret  Verem - Miha

Ispitivanje u Nikincima

      "Sve je uspjelo, sastavili smo „Strelu“ i na završno ispitivanje išli smo u Nikince u Srbiju. Tamo su imali velike klima komore za ispitivanje. Do tamo se putovalo uz vojnu pratnju 5 dana vlakom, jer je vlasnik svega bila JNA. Kod ispitivanja prvo se ide na + 50 stupnjeva C, a iza toga na - 30, pa kiša, vjetar, te ovo i ono. Kada su išli na -30 stupnjeva C, a prije toga su ispitivali „pod kišom“, morali su krampovima razbijati led da uopće mogu ući u vozilo. Naravno, najprije smo proveli ispitivanje u vrhunskim Končarevim laboratorijima. 

Plaće su nam bile dobre, stalno smo se osposobljavali i lijepo sam napredovao.

A onda  je brzo došla kriza, propast  i stečaj Instituta."

Gordan Kurelac

Ispitivanje borbenog vozila

     "Vrlo brzo sam skužio sustav rada borbenih vozila. Vodio sam praktički sva ispitivanja, od fazne kontrole do završnih ispitivanja. Na ispitivanju sam puno surađivao sa Željkom Mesarom. Željac i ja smo puno toga radili zajedno, radili smo i na puštanju kompletnog sustava u pogon. Trebali smo podesiti sve parametre sustava da može optimalno raditi prema zahtjevima. Prvo smo podešavali lansirni uređaj na podestu. Kada ga staviš na borbeno vozilo, treba  opet sve podesiti i provjeriti je li sve u redu.

Znali smo raditi do 1 sat u noći.

Prije toga se odlazilo kod kooperanata na preuzimanje svih podsustava koji se ugrađuju u lansirni uređaj. Išli smo u RIZ, TELEOPTIK, ELKU u Tugonici u Zagorju, u ZRAK, OPTIKU i ostala poduzeća koji su proizvodili te dijelove.

Nakon toga je bila montaža sustava, puštanje sustava u rad izvan borbenog vozila, ispitivanje nakon ugradnje u borbeno vozilo, te ispitivanje borbenog vozila na terenu, na Prevlaci. Sve smo ispitivali prema ruskim standardima, jer je licenca bila ruska. Trebali smo zahtjeve ruskih standarda izvući van i napraviti program ispitivanja tako da sve bude precizno definirano. Uz to smo koristili i našu  pokretnu tehničku radionicu u vozilu.

Mi smo imali i naša rješenja koja smo morali provjeravati.

Radio sam i na programu klimatskih ispitivanja koja smo provodili u Nikincima, kraj Hrtkovaca  u Srbiji.

Ispitivanja smo trebali složiti i vremenski da se to sve ispita u roku dva tjedna. Sve je to još potvrđivao VTI iz Beograda. Oni su dolazili k nama na preuzimanje sustava.

Blaško je započeo projekt ispitne stanice pa sam ja poslije njega na tome radio i s Nenadom Marinovićem. Nažalost,  to nikada nije realizirano.

Bili smo ne samo stručnjaci, bili smo i dobra ekipa, dobar tim. Nismo se svađali, ostajali smo na poslu i do 1 sat u noći. Nismo išli doma dok ne završimo posao. Danas toga više nema.

Ispitivanje na Prevlaci

Kada smo podesili sve parametre, ispitali sve u Končaru i tada je borbeno vozio otišlo na teren, na ispitivanje na vojni poligon na Prevlaci[4]. To je nekada bio jedan od najsuvremenijih poligona za ispitivanje artiljerijske municije, PVO i drugih raketa u Europi. 

Iz Zagreba je vozilo išlo vlakom do Ploča, uz vojnu pratnju i nekog od nas. To su obično bili Milivoj, Palčić ili Dalibor. Iz Končara smo išli do Črnomerca. Tu je jedna kosina, rampa kraj igrališta na Rudešu,   po kojoj je vozilo ušlo u vagon. Od Končara do Rudeša smo išli na gusjenicama, a poslije i na kotačima.

Vlakom smo došli do Ploča, tada bi labudica preuzela borbeno vozilo i otišli smo na poligon Prevlaku. Uz to je uvijek išla i naša pokretna tehnička radionica u kojoj smo vozili rezervne blokove i uređaje za ispitivanja. U slučaju nekog kvara mogli smo ih brzo zamijeniti na terenu.

Gađali smo „imitatore cilja“. To su bile svjetleće rakete koje su se izbacivale u zrak. U momentu kada je naš sustav na vozilu „zahvatio“ taj imitator, lansirala bi se raketa koja se glavom za samovođenje automatski kretala prema cilju.

Poslije su naši imali tzv. IZC, svjetleći cilj. To je bila raketa od VBR-a koja  leti oko 400 m/sekundu. Na tu raketu dodali smo jedan svjetleći dio da sve vidimo i pratimo.

Gađali smo mnogo puta, isprobavali smo i razne rakete, ne samo borbeno vozilo. Pucali smo u prostoru prema moru, u smjeru Italije. Bilo je slučajeva da je prolazio neki brod pa smo morali prekinuti. Cijeli nautički prostor je vojska osigurala da u tu zonu brodovi ne mogu priči. Uletavali su i ribari u to područje pa su ih vojni patrolni brodovi presretali i tjerali van.

U blizini je bio i helikopter.

U blizini su se avioni spuštali na aerodrome u Tivtu i Dubrovniku. I na to je trebao paziti.

Jedno jutro su došli Manđurov i Gvozden, htjeli su vidjeti gađanje. Kada su oni došli u 8 ujutro, mi smo već ispalili 16 raketa. Morali smo imati idealne meteo-uvjete. Najbolje je ujutro prije izlaska sunca. Kada izađe sunce,  nemaš više tu čistu situaciju za ispitivanje, idealnu kontrasnost cilja.

Na gađanju su bili i pripadnici JNA i VTI, oni su nas stalno pratili.

Bilo je slučajeva da nismo pogodili metu, ako nije bilo u redu preticanje. Tada smo promijenili blok upravljanja i blok regulacije po horizontali. Sve smo zamijenili za sat vremena i nastavili smo s gađanjem. Rezervni blokovi su već bili podešeni.

 FX22-PREVLAKA

FX23-PREVLAKA

FX24-PREVLAKA

FX25-PREVLAKA

Prevlaka, rt Oštro gdje se nalazi vojni poligon

 (Izvor slike: http://jna-sfrj.forumbo.net/...)

 FX26-KURELAC

Fotografija s poligona na Prevlaci. Na tom poligonu su gađali imitatore cilja u letu.

Gornji red - Milivoj ( glavni montažer), Branko Ćorić (otišao u Švicarsku), Željko Mesar

Donji red – Vladimir Mucko, Gordan Kurelac, Palčić ( elektromontažer), Kecman ( otišao u Bosnu ) i Rusić ( otišao u Kanadu)

(Izvor slike: arhiva Gordana Kurelca)

Zadnje ispitivanje u Nikincima

U 1991. bilo je dosta zeznuto. Bili smo u Nikincima i radili klimatska ispitivanja borbenog vozila. U kasarni smo gledali TV i vidimo Špegelja gdje govori: „Moramo u svim gradovima neutralizirati oficire JNA. Moramo okružiti kasarne.“ 

Mene pozove komandant kasarne: „Vidite što se to dešava, to nije u redu. To je jugoslavenska vojska.“

Rekao sam mu: „Mi smo ovdje tehničari, radimo kao profesionalci, meni je osobno žao što se to događa.“

Ispitivali smo borbeno vozilo na - 30 stupnjeva C. Unutar borbenog vozila na - 30 stupnjeva C  ne možeš  biti više od 15 minuta. U Beču sam u komori skoro nastradao, zato smo se morali stalno mijenjati.

Jedno popodne 1991. godine dođe  8-10 oficira i prate oni Željca i mene što radimo. Kontrolirali su nas da ne bismo nešto sabotirali, osjetili smo da će se nešto uskoro dogoditi a to je bilo već pred početak rata.

Kada je rat počeo, JNA je pokupila sve što je bilo u Nikincima, a što mi nismo uspjeli vratiti u Zagreb.

Krajem lipnja 1991. godine otišao sam iz SUS-a."

Nova zgrada, kupnja CNC strojeva „MAZAK“  i opreme za klimo-mehanički laboratorij

Boris Gvozden

      „Kako smo postigli dobre rezultate na prototipu, zahtijevali smo od SSNO-a investiciju za novu zgradu. U to vrijeme je u vojsci bila strogo zabranjena gradnja objekata za proizvodnju, jer je vojska imala višak  nekretnina. Naš zahtjev opravdali smo time da će zgrada biti centar za završna i klimo-mehanička ispitivanja lansera pri finalizaciji sustava. Uspjeli smo dobiti financijska sredstva iz SSNO-a i u krugu ETI-a na Fallerovom izgrađena je nova zgrada.

FX27-SUS

Zgrada SUS-a, upravna zgrada i radionice.

Snimljeno 9.8.2017.godine

 (izvor slike: arhiva autora)

Sve investicije SSNO je financirao kreditom koji je davao KONČAR-u. Taj financijski dio vodio je Ivan Cesarec, član uprave KONČAR-a. Na kraju je ispalo dosta povoljno za nas.

Nabavljena je i najsuvremenija proizvodna i ispitna oprema: CAD računala, CNC strojevi („MAZAK“) - koordinatni mjerni centar, te oprema za klimo-mehanička ispitivanja, vibrator i klima komore.

CNC-strojeve smo uspjeli dobiti na temelju tehnološke razrade mehaničkih sklopova lansera. Prema ruskoj tehnološkoj dokumentaciji, proizvodnja lansera temeljila se  na korištenju preko 600 alata. Sa SSNO-om dogovoreno je da se kupe CNC strojevi i stroj za lasersko rezanje limova kako bi se ti alati zamijenili. Napravljena je precizna računica, predočena SSNO-u, kojom je izračunata ušteda na zamjeni tih mnogobojnih alate kupnjom CNC strojeva i lasera za rezanje. Među njima bio je vrlo zanimljiv i veliki obradni centar „MAZAK“ (navodno na njemu se uz posebni softver mogla izrađivati bešumna elisa za propulziju podmornica). Stroj je mogao obraditi konstrukciju u tri osi dimenzije 3m x 2m x 0,5 m s točnošću od 10 mikrona. Imao je šaržer s 80 reznih alata, obrada se programski obavljala automatski. 

FX28-MAZAK

CNC obradni (procesni) centar, tip YMS H400/ MAZAK, Japan

(Izvor slike: arhiva Pere Popovića)

Proizvođač stroja je bio MAZAK (YAMAZAKI MAZAK, Japan.

Tip stroja YMS H400/MAZAK

Tehnički podaci stroja:

  • Radna površina 1.500 x 1.500 mm
  • X = 3.050 mm
  • Y = 1.600 mm
  • Z = 915 mm
  • Brzina vrtnje max 2.500 okr/min
  • Maksimalna masa jedinici 8 

Nabavljenim CNC-strojevima  supstituirani su ruski alati na broj od oko 50 alata, samo za izradu otkova i odljevaka. Koordinatni mjerni centar bio je predviđen za ispitivanje točnosti svih mehaničkih sklopova lansera. Zdenko Malenica je vodio tehnologiju izrade mehaničkih sklopova lansera. Poslan je u Japan s ekipom proučiti značajke strojeva. Strojevi su isporučeni u KONČAR 1987.-1988. godine.

U naredne dvije godine trebalo je instalirati te CNC-strojeve, a za to nam je trebalo preko pola milijuna dolara, za temelje i za dolazak Japanaca na puštanje u pogon. Zbog predratne situacije u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, Japanci nisu htjeli doći na puštanje tih strojeva u rad, tražili su veliku iznos za garanciju za svoju sigurnost da im se neće ništa desiti, oko 200.000 $. Na kraju su ipak došli neki Japanci, ali ne znam jesu li došli iz Japana ili iz Europe. Financijske poteškoće riješio nam je Damir Begović, iz nadležnog ministarstva i u to vrijeme veoma utjecajni političar u HDZ-u. Na kraju 1991. godine, nakon što su riješeni tehnički (temelji) i financijski problemi, CNC-strojevi su bili instalirani i pušteni u rad. Među strojevima bio je i laser za rezanje. Instalirali smo, također“ i vibrator i klima komore te organizirali rad klimo-mehaničkog laboratorija. 

Te poslove oko laboratorija kao i najznačajnije prijevode ruske dokumentacije vezane za projekt A-85, te odabir CNC i klimo-mehaničke opreme vodio je Boris Meško.

Kasnije tijekom Domovinskog rata 1994./1995., nabavili smo iz Švicarske i stroj za SMD montažu elektroničkih komponenata za izradu elektroničkih modula za frekvencijske pretvarače, upaljače i projektile.“

Boris Meško

        „Od japanske firme Jamazaki MAZAK kupili smo 3 stroja i jedan laserski rezač. Definirala ih je ekipa iz Sesvetskog Kraljevca i Borongaja. Za obradne centre glavni su bili  Brzac i Malenica. Oni su naručili veliki obradni centar, manji obradni centar i numeričku tokarilicu, plus laserski rezač. Najprije su uhodali tokarilicu, jer je bila najjednostavnija. Kupili su malo više hardvera, alata i slično i zakinuli softver. A strojevi bez softvera nisu mogli raditi. Mazak je imao softver za direktno povezivanje računala sa strojem za rezanje i za optimiranje dijelova za optimalno korištenje materijala. Taj softver od Mazaka u početku nismo kupili pa smo se snalazili AutoCadom, (Computer Aided Design - AutoCAD je jedan od najstarijih i najčešće korištenih CAD programa opće namjene za osobna računala.) Naknadno se kupovao softver. Za laserski rezač sam ljude učio o Autocadu da mogu nešto raditi. Pomogao sam da se uhoda rezanje na rezaču s AutoCadu. S tim su rezali pancir lim.

Pravi softver dobili su 1993. godine.“

Dalibor Burnać

      „U sklopu reorganizacije, za vojni program je 1989. godine osnovano poduzeće 'Proizvodnja za posebnu namjenu' (PPN). Za njega je u tvorničkom krugu (svojim sredstvima-kreditom) izgrađena nova zgrada s uredima i laboratorijima kao i za završnu montažu lansirnog uređaja te za ugradnju na oklopno vozilo. Uz to nabavljena je specijalna oprema za proizvodnju i ispitivanje pozicija, podsklopova i sklopova.

Još u 'starom' Končaru, za A-85 program smo uz novu zgradu kupili laserski rezač, CNC tokarilicu, CNC glodalicu sa šest gnijezda i veliki, precizan  CNC stroj, s 80 alata, te velikom obradnom površinom i velikom preciznošću. Za stroj je potreban veliki i skupi specijalni temelj, kao i za ostale strojeve.

To sve tada nismo mogli instalirati, jer nismo imali love.“

Boris Meško

Definiranje i nabava opreme

      „Na vojnom programu A-85 radio sam od 1986. do 1991. godine. Tijekom 1980-ih bio sam na sastancima gdje su se definirale narudžbe za opremu. Bio sam zadužen za nabavku i kompletiranje mjerno-ispitne opreme, pogotovo za klimo-mehaniku i ostalu mjernu opremu za mjerenje vibracija i naprezanja. Specificirao sam sve naprave koje su bile potrebne za ispitivanje i bavio se organizacijom ispitivanja. Specificirao sam na osnovu  ruske dokumentacije, a neke stvari sam prilagođavao i mijenjao. Specificirao sam i klimo-mehanička ispitivanja koja su za Ruse bila jako važna.

Poslije su mi uvalili dobar dio elektroničke mjerne opreme pa sam bio odgovoran za nabavku opreme za digitalizaciju signala. Postavio sam osnove, što nije nikada realizirano, da se automatiziraju neka mjerenja. Specificirali smo hrpu opreme od Pet Browna za digitalizaciju signala, to je bila vrhunska oprema u to doba. Tu opremu smo dobili i s tom opremom je kasnije SUS radio.

Ta oprema je naručena da se koristi za mjerenja u serijskoj proizvodnji za "Strijelu", za ispitivanje određenih blokova. Nažalost, do serije nije došlo, pa su ispitivanja i dalje rađena 'manufakturno', što je bilo sasvim odgovarajuće u tim uvjetima. A mjerna oprema je korištena za neke druge stvari, kao što je  ispitivanje raketa VBR-a.

Surađivao sam na tehnologiji i konstrukciji, uhodavali smo nove metode, uhodavali smo upotrebu računala u toj cijeloj priči, jer Rusi nisu ugradili računala. Ruski sustav je bio iz 60-ih godina."

Vibrator i klima-komora

Kod naručivanja kapitalne opreme  bio sam zadužen i za elektrodinamički pobuđivač, tzv. vibrator. To je bio 3-tonski vibrator koji je za ono doba imao izvrsne karakteristike. Kupljen od engleske firme Ling Dynamics. Vibrator je bio tip Ling LS 860 s opcijom dugog udarca, mogla se ostvariti vibro-dinamička sila od 30 KN do frekvencije od 3000 Hz. Zahtjev za tim vibratorom proizlazio je iz tehničkih uvjeta propisanih za „Strelu“. Kupnju je financirala vojska kroz vojni program za „Strelu“.

Mi smo napravili liste potreba koje su naravno bile više liste želja nego stvarnih potreba. Nakon toga se išlo na razgovore gdje su te liste želja skresane od strane vojnih stručnjaka u VTI. VTI je bio u Beogradu i u Nikincima. Tamo je bilo je par dobrih ljudi, par zadrtih, par blesavih, kao i svugdje. Izvrstan je bio Vlado Kremer,  voditelj kompletnog programa s njihove strane, vojnik koji je vodio vojni dio bio je pukovnik Popović, za neka područja je bio zadužen Marković, čisti četnik, ali je bio dobar stručnjak. Bio je i jedan izvanredan stručnjak za radare, pa jedan za optiku, Kokalović, stariji čovjek, ali je još uvijek bio kapetan prvi klase. Bio je  malo „razbarušen“, svako malo je napravio neko sranje pa bi mu snizili čin, ali je inače bio super čovjek.

Vibrator smo kupili u Engleskoj po mojoj narudžbi.  Željko je išao u Englesku na školovanje za taj vibrator. Ja nisam išao na školovanje, jer sam predviđao da neću raditi s vibratorom, već će Željko biti operativac.

Osim vibratora kupljene su i 3 klima-komore. Dvije veće i jedna manja, s jako dobrim karakteristikama. Jedna je bila od 1 kubika i jedna od 2 kubika i jedna 90-litarska, laboratorijska.  Proizvođač komora bio je njemački Heraeus. To je  u ono doba bio najmoderniji i najskuplji model klima-komore. Za divno čudo, vojska nije puno gnjavila. Za vibrator su više zafrkavali, jer su imali sličan vibrator u Nikincima. Uz njega su imali i klizni stol, što sam ja predvidio, ali su mi to odfikarili. Budući da je klima-komore vojska dosta naručivala, od proizvođača su tražili popriličan popust.

Na klima komorama je radio Željko Mesar. Klima-komore i vibrator bili su predviđeni da se preko njih radi tzv. test screening, t.j. da se razni dijelovi, štampane ploče, elektronika podvrgnu vibro i temperaturnim naprezanjima,  uvjetima kojima  će biti izloženi u prvom razdoblju eksploatacije. Željelo se izbjeći tzv.  infant mortality. Krivulja otkaza elektronike ima oblik kade. Na početku imaš jako puno otkaza, to je infant mortality, onda se stanje ustabili pa radi stabilno, a onda se na kraju pojavljuje povećani broj otkaza, što je posljedica istrošenosti dijelova.

Uz to smo naručili nekoliko mjernih uređaja za mjerenje vibracija.

Na vibra-stolu na koncu nismo vibrirali kolijevku, premda se moglo, nego smo radili razna ispitivanja dijelova. To je Željko radio, jer sam ja u međuvremenu otišao iz SUS-a.

Po nekakvoj ruskoj metodi radili su i ispitivanja lopatica za plinske kompresore za Tvornicu plinskih turbina. Poslije smo mi, kao VESKI iznajmili taj stroj i radili ispitivanja elemenata zavješenja kabina poljoprivrednih strojeva za francuski Setin.

Taj uređaj je, nažalost, došao prekasno. Tijekom rata nije bilo vremena za detaljna, razvojna  ispitivanja. Na „Strijeli“ su bili ispitivani neki blokovi, ali razvojna ispitivanja se nisu radila.“

Željko Mesar

       "U okviru programa  proizvodnje 'Strele' naručena je određena oprema. To su bili oscilosckop, funcion generator, Hewlett Packardovi ispitni instrumenti, razni izvori, klima-komore, vibrator, dinamo vaga za ispitivanje momenta, hrpa elektroničke i mjerne opreme. Ja sam to sve preuzeo. Ta  oprema došla i u P-objekt, U početku je i vibrator bio u P-objektu, u prizemlju. A onda se to sve preselilo u onaj novi objekt izgrađen za SUS.

Vibrator je kupljen od Engleza od firme Ling Dynamics. To je bio najveći vibrator u Hrvatskoj. Preuzeo sam taj vibrator, instalirao  ga i spojio po dokumentaciji koju sam imao. Ali ga nisam smio pustiti u rad dok nije došao njihov čovjek. Kada je vidio kako je sve spojeno, pohvalio me. Stisnuo je gumb i pustili smo ga u rad. Onda sam otišao za taj vibrator u Englesku, na  tečaj od tjedan dana u Cambridge. Trebali smo ići Boris i ja, ali su bila smanjena sredstva za investicije, Boris je odustao,  pa sam išao sam. Firma je zapravo u Roystonu, gradiću udaljenom  dvadesetak km od Cambridgea. To je firma od stotinjak ljudi i radili su za cijeli svijet. Svako jutro dolazio je jedan njihov čovjek po mene.

Naš vibrator je bio zadnji u nizu hlađenih  zrakom. Poslije su oni veći bili hlađeni vodom.

Taj vibrator je bio stol koji vibrira od 5 do 3000 Hz. Moglo se na njemu raditi udare do 50 G. A moglo se na njega staviti 400 kg opreme. Na tom vibratoru smo vibrirali svu militira (vojnu)  opremu, opremu za šinska vozila i opremu za transport koja mora  proći vibro-test. Na vibrator smo stavili elektroničke blokove i pojačalo u kutiji i sve je moralo proći program ispitivanja. Nakon vibriranja sve se otvaralo i gledalo je li što otpalo. Ako je nešto otpalo, moralo se ponovno dobro učvrstiti, pa se ponovo funkcionalno ispitivalo. Sve je moralo zadovoljiti propisane uvjete.

Taj vibrator smo selili nekoliko puta. To je velika hrga od  2 tone. Uz to je hrpa kabela koje treba spojiti. Imao je pojačalo, ormar visok 2 metra, težak 200-300 kg, hrpu energetike i kontroler za kontrolu rada vibratora. Ja sam to spajao, puštao u rad i radio s tim. Imao sam prikladno računalo da isprogramiram što želim ispitivati.

Sva oprema osim na vibrator stavljala se i u klima-komoru

Bile su tri klima-komore, velika 1500 l, srednja 500 l i mala 90 l. To su bile njemačke, Heraeusove komore s mogućnostima upravljanja i programiranja. Kontrolirala se temperatura i vlaga. Klima-komore sam instalirao i pustio u rad. U komorama su se vršila klimatska ispitivanja. Mogući raspon temperatura kod klimatskih ispitivanja bio je od  -40 do + 200 stupnjeva C. Razni blokovi su se ispitivali na – 30 do + 50 stupnjeva C. Mogao si programirati npr. 2 sata na 50 stupnjeva C, ovak, pa onak, itd.

Neka ispitivanja su trajala  4-6 dana. Bio sam voditelj ispitivanja  za te klima komore. Na kraju sam ja jedini ostao koji je ispitivao sve komponente i podsustave, a kada se montirao cijeli sklop,  tada sam sve kontrolirao i puštao u rad. Ispitivao sam i elektromotorne pogone, desetak podsustava, aparaturu za lansiranje, vezu i sekundarni izvor napajanja.

Za vrijeme štrajka zvali su me da dođem u Institut s klima-komorom i vibratorom. Rekao sam im: „Kaj je vama? Pa klima-komora je teška 1.5 tone, a to nije moja oprema.“

U okviru te opreme bio je i troosni ispitni centar za ispitivanje dimenzija predmeta povezan s računalom kojeg je vodio pokojni Trampuš. Ja sam Trampiu pomagao kod puštanja opreme u rad. Tramp je s tim strojem počeo mjeriti."

Stečaj Instituta, 21.12.1990. godine

Boris Gvozden

     „Godine 1988., 23. rujna prešao sam na mjesto v.d. direktora Elektrotehničkog instituta, a ulogu direktora Sektora posebne namjene u ETI-u preuzeo je Petar Janković.

Dimitar Manđurov je prešao voditi razvoj na razini SOUR-a. Vitomir Kovačec je vodio Radnu organizaciju za razvoj.

Potkraj 1990. godine, osnovan je holding „KONČAR-Elektroindustrija“ d.d.

ETI je početkom 1990. godine ponudio preko 110 razvojnih projekata radnim organizacija iz sastava holdinga. Uspjeli smo većinu projekata ugovoriti, ugovorenost je iznosila 116% prema tada raspoloživim razvojnim kapacitetima. U to vrijeme, preko 600 inženjera, magistra i doktora u ETI-u je radilo je na razvojnim projektima za radne organizacije.

Tada u radnim organizacijama nastupaju poteškoće u poslovanju, izražena nelikvidnost i nemogućnost financiranja razvojnih projekta. To stanje dovodi nas u blokadu.

ETI (Elektrotehnički institut)  21. prosinca 1990. godine odlazi u stečaj i moja funkcija direktora prestaje.

Stečaj je tada doživjela i grupa radnih organizacija u KONČAR-u, među kojima je bila i radna organizacija Elektrouređaji u čijem je sastavu bio i PPN. U trenutku otvaranja stečajnog postupka u PPN-u je radilo oko 30 zaposlenika.

PPN je ugašen, a djelatnike (ekipu iz Borongaja i S. Kraljevca) kao i ekipu „Sektora za namjenski program“ iz ETI-a preuzelo je novoosnovano poduzeće „KONČAR - Specijalni uređaji i sistemi“ d.o.o. (SUS).“

Kraj 2. dijela

 

OSTALI DIJELOVI TEKSTA

PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

PETI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ŠESTI  DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

LITERATURA

  1. Car, Stjepan (2011), 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike, KONČAR-Institut, Zagreb
  2. Havliček, Milena (2008.), Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binosa Press d.o.o., Zagreb
  1. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

 

[1] OOUR – osnovna organizacija udruženog rada. koju su ljudi skraćeno zvali samo OUR - bio je naziv za osnovni (najniži) poslovni pravni subjekt u nekadašnjoj samoupravnoj socijalističkoj Jugoslaviji od 1974. sve do njenog raspada 1990-ih. OOUR -i su počeli nicati nakon donošenja Ustava iz 1974., a nakon Kardeljevog Zakona o udruženom radu donesenog 25. studenog 1976. postali su obligatni pravni oblik, po kojem se svaka dotadašnja radna organizacija morala preoblikovati. Oni su idealizirano zamišljeni kao „asocijacije slobodnih proizvođača, sredstvo da se poveća efikasnost privrede u društvenom sektoru i samoupravljanjem reintegrira već dobrano dezintegrirano jugoslavensko društvo“. OOUR-i su se grupirali u RO-Radne organizacije, a RO-i u SOUR- Složenu organizaciju udruženog rada.

[2] Končarevac – tvornički list, „Informativni list radnika Složenog poduzeća Rade Končar“, do 1990. izlazio jednom tjedno,  imao je tiražu od čak 20.000 primjeraka. Svaki zaposlenik  KONČAR-s dobivao je besplatno taj list. Kao tvornički list počeo je izlaziti već 1947. pod nazivom Svjetlost. Od 1956. do 1964. izlazio je pod nazivom Vjesnik, a  od 1964. do kraja 1990. izlazio je tjedno pod nazivom Končarevac. Nakon 1990. izlazi je jednom mjesečno. Ljudi u KONČAR-u pamte jedan skandal vezan uz Končarevac. Polovicom 1980.tih , jednog 4.travnja, na dan NDH Končarevac je osvanuo u svečarskom ruhu, s logom u crvenoj boji, što se inače događalo samo uz neke važne datume. Nastala je uzbuna u poduzeću, komunisti su se sastajali, tražili krivca, ali ga, što je stvarno nevjerojatno, nisu nikad našli.

[3] SOUR – kratica za "složena organizacija udruženog rada". SOUR se sastojao od OOUR-a, „osnovnih organizacija udruženog rada“. Oni su bili temelj socijalističkog samoupravljanja. OOUR -i su počeli nicati nakon donošenja Ustava iz 1974.,  a nakon Kardeljevog Zakona o udruženom radu donesenog 25. 11. 1976. postali su obvezni pravni oblik, po kojem se svaka dotadašnja radna organizacija morala preoblikovati. OOUR-i su udruživani u RO-Radnu organizaciju ili u SOUR-Složenu organizaciju udruženog rada . Svaki OUR, bio je formalno pravno samostalni pravni subjekt, financijski i komercijalno nezavisan. 

[4] Vojni poligon Prevlaka – nekada jedan od najsuvremenijih poligona za ispitivanje artiljerijske municije, PVO i drugih raketa u Europi. Sa suvremenim optičkim sustavima  navođenim radarom pratila se i snimala trajektorije leta projektila. Tamo su se ispitivale Strele 2M (iz svake proizvedene serije je poneki komad dolazio na Prevlaku i opaljivao na zračne mete), ispitivala se artiljerijska i minobacačka municija (veliki kalibri), ispitivale su se topovske cijevi (izdržljivost na konstantno pucanje), probno su se ispitivale raznorazne rakete, koje su kasnije išle u proizvodnju (orkan), itd. Ispred poligona izvršeno je dosta raketnih gađanja sa protubrodskim i protuavionskim raketama - i sve je to praćeno i mjereno radi detaljnih analiza. Temeljem sporazuma potpisanog u Ženevi 30. rujna 1992. nakon jednogodišnjega srbijansko-crnogorskoga zaposjednuća (u okupaciji nije sudjelovala samo JNA, nego i postrojbe crnogorske teritorijalne obrane) njihove jedinice napustile su Konavle. Poluotok Prevlaku i okolicu posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. u 20 sati i 30 minuta.

Prevlaka je poluotok u Hrvatskoj na ulazu u Boku kotorsku u južnoj Dalmaciji. Nalazi se u jugoistočnome dijelu Konavala uz mjesto Vitaljinu za čiji je morski greben vezana 170 metara širokom i 3 do 4 metara (nadmorske visine) visokom kopnenom spojnicom koja se također naziva Prevlaka. Najviša točka te spojnice je 8,2 metara. Od uskog spoja s kopnom do krajnje točke poluotoka – rta Oštra ima 2,5 km. Rt Oštra, iako nije najjužnija točka Republike Hrvatske, najjužnija je točka kopna. (Izvor: http://jna-sfrj.forumbo.net/...)

 



Povezani članci

Komentari

Komentiraj