• Kriza/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Društvo/

02. 12. 2017

Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (III.DIO)

• Marijan Ožanić

TS 275/33 kV Gurun, Malezija

KONČAR je 1991. godine isporučio opremu za Transformatorsku stanicu TS 275/33 kV Gurun za Perwaja Steel, najveću državnu čeličanu u Maleziji. Isporučeni su SF prekidači, rastavljači, potporni izolatori i transformatori.

Koliko se sjećam bilo je velikih financijskih problema s tom isporukom.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Bitka za Vukovar (od 25. kolovoza – 22. studenog 1991.)

Dok se KONČAR borio da preživi na tržištu cijela Hrvatska borila se u krvavom, brutalnom ratu protiv velikosrpske agresije. Najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom vodila  se za Vukovar od 25. kolovoza – 22. studenog 1991. godine. Bitka je završena velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Bitka za Vukovar je slomila ofenzivu JNA na Hrvatsku. 

Vodotoranj u Vukovaru - simbol patnje grada

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_za_Vukovar)

KONČAR u obrani Hrvatske

Končar se svojim i kadrovskim i ostalim resursima, znanjem i svojim proizvodima aktivno uključio u Domovinski rat. Končareva poduzeća su surađivala s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske i proizvodila oko 30-tak sasvim novih proizvoda u obrambene svrhe.

Priča o SUS-u

U „starom“ Končaru vojnom proizvodnjom se bavio Sektor za namjenske programe u Elektrotehničkom institutu.

Organizacijska shema Instituta u kojoj se vidi mjesto Sektora za namjenske programe

(izvor slike: knjiga 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)

Nakon stečaja Instituta taj Sektor je izdvojen i na tom programu i s tim ljudima je 15.4.1991. godine osnovano novo poduzeće za proizvodnju oružja, KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., poznato kao SUS. U to poduzeće je ušao i dio ljudi iz Poduzeća posebne namjene iz Sesvetskog Kraljevca kraj Zagreba.

SUS je počeo raditi 1.8.1991. i  31.8.1991. imao je 99 radnika. Krajem 1992. godine (31.12.) SUS je imao 155 radnika, a plan za 1993. bio je 165. radnika.

Najvažniji i najsofisticiraniji proizvod SUS-a za potrebe Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata bio je „Samovozni raketni lanser SRL PZO Strijela 10-CRO“ koje su Končarevci zvali samo „Strijela 10“.

Vrijeme ide, mnogo toga se zaboravlja i ubrzo više nitko neće znati kako se u KONČAR-u za vrijeme rata za potrebe Hrvatske  vojske proizvodila najsofisticiranija vojna oprema. Zanimljivo je da se u svim Končarevim publikacijama spominju mnogobrojni generatori, transformatori i ostali proizvode koje je Končar proizvodio i isporučivao po cijelome svijetu, ali nema niti riječi o proizvodnji vojne opreme koja je bila veoma važna u obrani Republike Hrvatske. Razumijem da su za vrijeme rata ti podatci spadali pod vojnu tajnu i pod rubriku „strogo povjerljivo“ i o tome se nije smjelo previše pisati. Ali sada, toliko godina nakon rata i nakon što poduzeće SUS više ne postoji ne vidim razloga da se ne piše o proizvodima na koje KONČAR treba biti jako ponosan.

Osim toga, za usporedbu, HS Produkt d.o.o. iz Karlovca, naša poznata tvornica koja proizvodi oružje je često u medijima, a njihove proizvode možete naći na njihovoj web stranici sa slikama i s mnogo tehničkih podataka.

Zato sam zamolio kolegu Dalibora Burnaća, koji je u SUS-u u to vrijeme bio konstruktor i vodio dio proizvodnje (u sastavu SUS-a bila je i elektronika) kao i završnu montažu da se sjeti tih vremena i da mi ispriča kako je to bilo. Dalibor mi je o tome pričao 7.kolovoza 2017. godine. Sjedili smo u klimatiziranom prostoru poduzeća VESKI, dok je  vani vladala „paklenska“ vrućina:

      „U  'starom'  Končaru,  prije Domovinskog rata radili smo na tzv.  A-85 programu. To je bio vojni program, proizvodnja „posebne namjene“ samohodno-raketnih  lansirnih uređaja protuzračne obrane. Na tome su radili djelatnici iz Instituta i dio djelatnika iz tvornica Elektrouređaja iz Borongaja i Sesvetskog Kraljevca.  (U Kraljevcu su proizvodili pokretne vojne kuhinje te  uređaj ADPS za pokretanje zrakoplovnih motora Migova).

      Samohodni raketni lanser je kompletan lansirni uređaj na oklopnom vozilu koji koristi protuavionske rakete.  Projekt proizvodnje raketnih lansera vodio je VTI-Vojno tehnički institut iz Beograda,  a mi smo bili nositelji završne montaže i proizvođači lansirnog uređaja. To je ruski sustav, 'Strela' i radili smo po ruskoj licenci. Preuzimali smo konstrukcijsku i tehnološku dokumentaciju. Na tom programu, koji je započeo 1985. godine,  u početku nas je bilo 60, pola-pola, Institut i Elektrouređaji.

     'Strela'  je bila namijenjena za zaštitu od napada iz zraka na vitalne objekte, zračne luke, mornaričke baze i kao potpora oklopnim formacijama u kretanju. Koristila je samonavođene rakete dugačke 2,30 m. Lanser je imao 4 lansirna mjesta  i još 4 nosača za kontejnere raketa  u vozilu. Rakete su relativno skupe, jedna je cca 100.000 eura (današnja cijena), ali ruši avion od 50-100 miliona dolara. 

Kod velikih projekata u bivšoj državi bilo je pravilo da se po svim republikama organiziraju kooperanti pa smo i mi imali kooperante od Slovenije do Makedonije.

Samovozni raketni lanser SRL PZO Strijela 10-CRO

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća) 

        Vozilo, gusjeničar  radio je 'Famos' iz BiH (Sarajevo). Išao sam na preuzimanje tog vozila. Famos bi isporučio vozilo, a mi smo napravili lanser. Na lanseru je i optički nišan koji je proizvodio ZRAK Sarajevo. Neke dijelove je radila tvornica 'Prva  petoletka' iz Trstenika u Srbiji. Neke motore su radili u 'Iskri' u Kranju, bakelitne dijelove su radili u Makedoniji. To bi sve došlo kod nas, mi smo imali preuzimanje, onda bismo to sve složili i  podesili.

Ispitivanja gađanja smo provodili na Prevlaci, a klimo-mehanička  u Nikincima, kod Šapca. U Nikincima su imali veliku klima komoru u kojoj smo cijelo vozilo ispitivali na – 30°C.

Rakete je  radila tvornica 'Krušik'  u Srbiji (Valjevo). Nikada ih nismo mi radili, već su za potrebe RH zarobljene ili kupovane na vanjskom tržištu.

Raketni lanser s vozilom zvao se 'Strijela 10',  a manja 'Strijela 2' ,  za koju smo proizvodili elektroniku i punjač,  lansirala se s ramena.

Kada je na Strijeli 10 po fazama nešto bilo gotovo, došla bi ekipa iz VTI-a. Oni bi to  preuzeli, a mi bismo fakturirali vojsci, (JNA), svaka tri mjeseca da bismo mogli pokriti troškove.

Vojska nam je, dok smo radili u sektoru 'Posebne namjene', u starom Končaru,  za taj vojni tzv. A85-program plaćala kvartalno.

Gađanje na vojnom poligonu kraj Pule

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

   Pripreme za finalizaciju 'Strijele 10/A-85' događale su se u vrijeme restrukturiranja Končara  radi prelaska na tržišnu privredu. U sklopu reorganizacije, za vojni program je 1989. osnovano poduzeće 'Proizvodnja za posebnu namjenu' (PPN). Za njega je u tvorničkom krugu (svojim sredstvima-kreditom) izgrađena nova zgrada s uredima i laboratorijima kao i za završnu montažu lansirnog uređaja te za ugradnju na oklopno vozilo. Uz to nabavljena je specijalna oprema za proizvodnju i ispitivanje pozicija, podsklopova i sklopova.

Zgrada SUS-a, upravna zgrada i radionice. Snimljeno 9.8.2017.godine

 (izvor slike: arhiva autora)

      Potkraj 1990. 'Končar' je postao holding  'Rade Končar – Elektroindustrija' d.d., ETI (Institut) je bankrotirao, PPN je ugašen, a vojni program i djelatnike koji su na njemu radili preuzelo je novoosnovano poduzeće 'Končar - Specijalni uređaji i sistemi' (SUS d.o.o.). Direktor je bio Dmitar Manđurov, dipl.inž.

      Prethodno je, tijekom iste godine, u PPN-u započela izrada tri prototipa nulte serije lansirnog vozila projekta A-85. Dovršeni su sredinom 1990. Probno gađanje izvršeno je na Prevlaci. Nakon toga je vozilo upućeno na ispitivanja na poligonu Nikinci u Srbiji, drugo na ispitivanje na plovnost na poligonu 'Manjača' u BiH, dok je treće ostalo u 'Končaru'. Tako da je nama ostalo samo jedno domaće samohodno raketno vozilo.

U JNA je novo sredstvo dobilo oznaku 'Tip M90'.

Imali smo još dvije original ruske 'Strele', koje smo dobili uz licencu. Jedna je bila rastavljena, kako bismo kooperantima dali dijelove, pozicije koje su oni trebali proizvoditi.

Budući da smo svi već početkom 1991. znali što će se dogoditi, zadnji put smo otišli u Nikince da poberemo što više svoje opreme.

I tako je taj cijeli  program stao.

Nakon toga smo ostali bez plaća, a neki djelatnici su otišli iz poduzeća.

      Sredinom 1991. godine imali smo zbor radnika i dobili novog direktora dr. Blagu Brkića. Pitali smo se što će biti s nama.

     Kada smo se vratili s godišnjih odmora, tražili smo što bismo počeli raditi za obranu RH, jer za proizvodnju 'Strijela-10' nismo imali sredstava. Iz Slovenije smo dobili par skica za izradu ciljničkih naprava za minobacače. Oni su to probali raditi, ali nisu uspjeli (kratko im je trajao rat). U vojarnama je ostalo dosta minobacačkih cijevi, ali bez ciljnika. Za ukupno 20 dana  napravio sam konstrukcijsku dokumentaciju, te dao izraditi odljevke. U Alatnici su nam obradili dijelove koje nismo mogli sami, jer još nismo imali instalirane sve strojeve. I za manje od mjesec dana smo imali serijsku proizvodnju.

To su bila prva sredstva koje smo zaradili  u novom poduzeću.

          U lipnju 1991. je kod nas  u poduzeće došlo 26 vojnih policajaca iz JNA  s papirima i zahtjevom da uzmu 3 Strijele-10. Nismo im ništa dali (jer smo ih u međuvremenu rastavili na najmanje dijelove), te su ljutito otišli.

Poslije su još jednom pokušali.

Poslije toga smo Strijele kompletirali da budu borbeno sposobne, ali smo  ih morali sakrivati po Končaru .

     U rujnu smo, već kao SUS organizirali obuku HV-vojnika za rad s lanserima, a  Darko Rukavina, (danas general), osigurao je žurno preuzimanje vozila. Tijekom noći su kvalificirani vozači prevezli gusjeničare do baze 1. brigade ZNG-a u Petruševcu i tamo ih parkirali u šumarak

Mi, te i sve ostale  Strijele-10, koje smo napravili  i sada stalno održavamo.

Jedna Strijela  za vrijeme rata bila je kod INA-OKI-a  da brani INA-OKI od napada iz zraka. Da su raketirali OKI cijeli Zagreb bi bio u 'banani'.

       Vodeći proizvodnju mehaničkih dijelova prototipne serije napravili smo jedan lanser više s namjerom da nam koristi za interna ispitivanja i modernizaciju pa smo tako imali jedan lanser viška, ali nismo imali vozilo. Tada sam u studenom 1991. godine, kada su naši oslobodili vojarnu Jastrebarsko, otišao tamo s Darkom Rukavinom da nađemo nešto što će nam odgovarati za izradu oklopnog vozila. Našli smo šasiju od kamiona TAM 150, i to u lošem stanju: kočnice su bile neispravne, neki kotači oštećeni i  odspojena mjenjačka kutija. U nedostatku boljega, šasija je otpremljena u servis i nakon popravka dovezena u prostor SUS-a. 

Servisirana šasija TAM-a 150 dopremljena je u SUS krajem 11. mjeseca 1991.godine, a do 4. mjeseca 1992., napravili smo kompletan oklop.

Tada smo mjesečno imali po 300 sati prekovremenog, radili smo u subote i nedjelje, svaki dan do 10 sati navečer. Do 18 sati popodne sam radio u proizvodnji, a onda nekad i do 22 sata navečer radio sam na dokumentaciji za sljedeći dan.

I tako je to išlo iz dana u dan.

        Ja sam se bavio mehanikom i konstrukcijom, a elektroniku je radio Vučko (Miroslav Vučetić, dipl.inž.) i njegov tim.  On je već onda, kada smo radili u starom Končaru, prešao na zapadnu tehnologiju. Zbog toga su nas jedno vrijeme iz VTI-a htjeli „hapsiti“, jer su tražili da bude zamjenjivost bloka s ruskom opremom. Mi smo rekli, izvana će biti blok kao i originalni, ali ćemo unutra staviti zapadnu tehnologiju. U izradi tako kompliciranog sustava surađivali su kolege od softveraša, elektroničara, električara, zavarivača, tokara, glodača, tehnologa, ispitivača, lakirera....

Dio elektronike je proizvodio  INEM, ali po dokumentaciji koju je napravio Vučko.

        Kod prva dva borbena vozila na kotačima (šasija TAM-a 150) koristili smo dijelove i sklopove koje smo prilikom suradnje dobili od kooperanata. Nakon toga sve sklopove smo morali sami usvojiti (glavni ležaj kupole, TV kamera, radarski daljinomjer inklinomjer, GPS, kompas, računala zapovjednika i operatora....)

Radarski daljinomjer smo razvili  s poduzećem Radar-ing d.o.o.

Za isporučena tri borbena samohodna raketna lansera koja smo predali HV-u u listopadu 1991. godine, plaćeno nam je cca  1.500.000 maraka.

        Još u 'starom' Končaru, za A-85-program smo uz novu zgradu kupili laserski rezač, CNC tokarilicu, CNC glodalicu sa šest gnijezda i veliki, precizan  CNC stroj, s 80 alata, te velikom obradnom površinom i velikom preciznošću. Za stroj je potreban veliki i skupi specijalni temelj, kao i za ostale strojeve.

To sve tada nismo mogli instalirati, jer nismo imali love.

      Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i većina članova Vlade RH u svibnju 1992. godine posjetili su SUS i obišli proizvodnju proizvoda specijalne namijene uključujući i proizvodnju Strijele-10 CRO. Izrazili su zadovoljstvo s viđenim i dali potporu daljnjem razvoju Strijele 10 CRO i ostalih projekata.

Predsjednik Franjo Tuđman u posjeti SUS-u, u svibnju  1992. godine.

Rukuje se s voditeljem projekta Strijela u SUS-u, Daliborom Burnaćem.

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

MORH nam je odobrio 10.000.000 kuna kredita. U to vrijeme je Ministar obrane bio Luka Bebić.

Tada smo instalirali sve nove strojeve pa smo bili dobro opremljeni da možemo brže i bolje raditi. 

      Kod prvog vozila koristili smo ruski, originalni materijal, pancir za oklop na vozilu koji smo dobili uz licencu. Pošto je pancir materijal bio odžaren, trebalo ga je zakaliti Kalionicu je u Končaru imala Alatnica. U peći smo grijali taj materijal na 950° C . Nakon toga je zakaljen u ulju da materijal dobije potrebnu tvrdoću. Zato smo dimenzije dijelova konstrukcije oklopnog vozila morali prilagoditi dimenzijama peći .

Tako je napravljeno prvo vozilo. Poslije smo taj pancir lim HPA-10 kupili u Krmelju Sloveniji.

Raketni sustav na šasiji TAM-150 (s kotačima) nazvali smo 'SRL S-10-CRO'.

Kamione za ostale proizvedene SRL S-10 CRO smo kupovali u poduzeću TAM Mariboru.

       Pokušaj dogovora sa 'Brodarskim institutom' prilikom usvajanja oklopa nije uspio, jer su oni imali sasvim druge ideje, a meni je bilo glavno smjestiti lanser i ostalu elektroniku. Išao sam na dogovor s idejom smanjenja troškova.

      Za potrebe HV proizveli smo, ustvari renovirali i modernizirali osmatračke radare, za vojsku i za meteorologe. Od starih engleskih radara koristili smo samo kostur, stup i tanjur (koji smo komplet obnovili), a sve ostalo izveli novim materijalima. Oprema unutar radara bila je komplet nova, tako da je imao domet 60 kilometara. Osmatračke radare smo također proizvodili s poduzećem 'Radar-ing', koje je u to vrijeme bilo u Tehnološkom parku Zagreb.

SUS je napravio 6 osmatračkih radara, 3 kom za vojsku (HV) i 3 za meteorologe (DHMZ-Državni hidrometeorološki zavod).

Osmatrački radar za potrebe HV, kao i DHMZ-a

Radar je instaliran na prikolici koju su napravili u SUS-u

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

          Vojska nije imala love za plaćanje pa je Končaru dala dionice Tankerske plovidbe da pokrije dugove svih proizvođača za MORH. Od tih novaca poduzeća unutar Končara, proizvođači namjenske proizvodnje, naravno nisu dobili ništa.

       Ostali proizvodi 'Končar SUS-a' bili su - ciljnička naprava za minobacače UN-1, UN-2; netrzajni top, ciljnička naprava UN-3, metak reaktivno kumulativni 82 mm, razorni projektil 82 mm, upaljač udarno trenutni; detektor metala; raketni lanser 90 mm M95, kumulativna raketa 90 mm 'OSA'; raketni lanser jednocjevni128 mm M92, raketa 128, raketni upaljač RUTI M 94; lansirni uređaj-elektronika strijele S-2; punjač baterija 3,6 /22,5; izvor napajanja (baterija) za strijelu S-2 i IGLA; solarni punjač....

Protugradna raketa

                 (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

        'Strela 1' je bila starija generacija ruske 'Strele' na kotačima. Današnja, najmodernija S-10 raketa ima puno veći domet. Kada 'uhvati' avion ne pušta ga. Ima i opciju eliminiranja mamaca koje za svoju zaštitu izbacuju  avioni.

Ispitivanja brzine projektila, probojnosti radili smo na našem poligonu Bizek pod Sljemenom. U tome je sudjelovao i prof. dr. Zdravko Dolinar sa Strojarskog faksa.

U vremenu od 1991. do 1993. napravili smo oko 30 novih profesionalnih proizvoda.

                Netrzajni top i streljivo 82 mm

                 (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

      Između ostalog, Vučko je napravio solarni punjač. Od nepropusne šperploče koju smo izrezali na laseru napravili smo aktovku. Kada bi to otvorio, vidjele  bi se solarne ćelije i mogli smo puniti napajanje za Strijelu 2, protuzračni lanser koji poslužuje  borac s ramena.

Napravili smo i bespilotnu letjelicu koju vojska nije htjela kupiti. Letjelica je imala domet 50 km, mogla je izviđati i snimati.

       Do 1993.godine SUS je bio u punoj snazi, imali smo promet po zaposlenom oko 200.000 maraka. Tada se broj zaposlenih nepotrebno jako povećao. Kada smo krenuli u SUS-u bilo nas je oko 60, a s vremenom smo narasli na 120, pa na 250.

     SUS je 2000.godine, kada je došla Račanova vlada, otišao u stečaj. U 3. mjesecu počeli smo sa štrajkom. Prije štrajka 13 mjeseci nismo dobili plaću.

Ali to je već druga priča.“

I sada mi izgleda gotovo nevjerojatno da su u tako kratkom vremenu usvojili toliko velik broj različitih, vrlo složenih i sofisticiranih novih proizvoda. I onda, nakon svih proizvoda koje su proizveli za našu vojsku tijekom rata, SUS je ostao bez novaca, radnici bez plaće, započeo je štrajk, stečaj i 2000. godine poduzeće je likvidirano.

To se nije smjelo i nije trebalo dogoditi.

I to je priča koja mora jedno biti ispričana, jer se mora znati što se dogodilo.

Oklopnjaci

Među velikim brojem različitih proizvoda od mina do raketa zanimljiva su bila oklopljena vozila, oklopljeni kamion i oklopljena lokomotiva koje su Končarevci proizveli krajem 1991. godine. Krizni štab Končar d.d. osnovan je 30. kolovoza 1991. godine, a isti dan u 22 sata osnovna je prva naoružana jedinica za neposrednu obranu poslovnog i proizvodnog prostora. Zapovjednik obrane bio je Ivica Žigolić, dipl.inž. Na poticaj jedinice za obranu končarevci su  u rujnu u 1991. godine, u samo tjedan dana,  proizveli  oklopljeni kamion. Za izradu vozila poslužio je stari TAM 5000 u vlasništvu poduzeća  KONČAR-Uslužne djelatnosti. Idejno rješenje rad je Ivice Žigolića, metalne ploče dali su Generatori, a cijeli posao obavila je skupina radnika iz poduzeća KONČAR-Srednji električni strojevi. U nedjelju, 30. rujna obavljeni su još posljednji radovi i oklopnjak je točnu u podne izašao iz tvorničke hale. „Krštenje“ prvog oklopnjaka obavio je Stjepan Haramina, zapovjednik područne policijske postaje Trešnjevka, davši mu ime Domoljub 101. Vozilo je službeno predano MUP-u RH 1. listopada 1991.godine. To oklopljeno vozilo služilo je za borbu protiv snajperista u Gradu Zagrebu. 

 Predaja oklopnjaka Domoljub101 MUP-u 1.listopada 1991. godine.

(Izvor slike: Končarevac-listopad 1991.)

„Domoljub 101“, cestovno oklopno vozilo pred trešnjevačkom policijskom postajom, 30.9.1991.god.

(Izvor slike: tvornički list „Končarevac“, listopad 1991.)

Skica „Domoljuba“. Autor skice Ivica Žigolić.

(Izvor slike: tvornički list „Končarevac“, listopad 1991.)

Odmah nakon toga končarevci su izradili šinsko oklopno vozilo, zapravo stavili su oklop na diesel lokomotivu. I ovaj put idejno je rješenje izradio Ivica Žigolić. Najprije je to vozilo zamišljeno da djeluje unutar Končareve lokacije na Fallerovom šetalištu po industrijskom kolosijeku. Trebalo je poslužiti za prebacivanje ljudi i opreme u ratnim uvjetima s jednog kraja lokacije na drugi, a funkcioniralo je i kao borbeno vozilo što omogućuju puškarnice s obje strane vozila. Vozilo je dugačko 8,1 m i visoko 3,1 m. Kada su u HŽ-u doznali za to oklopljeno šinsko vozilo, izrazili su želju da ga koriste njihovi radnici koji rade na popravcima uništenih tračnica, pragova i kontaktne mreže i moraju prolaziti kroz područja u kojima se puca. Vozilo su končarevci 15. studenog 1991.godine predali Hrvatskim željeznicama, a preuzeo ga je Ivan Švaljek, zamjenik generalnog direktora HŽP-a.

Oklopljeno šinsko vozilo, 1992. godine.

To je prepravljena stara dizelska lokomotiva, a tijekom Domovinskog rata vozilo je bilo namijenjeno radnicima Hrvatskih željeznica za obilazak i za popravak tračnica.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Skica oklopljenog šinskog vozila. Autor slike Ivica Žigolić

(Izvor slike- arhiva Ivice Žigolića)

Gospodin Ivica Žigolić, u emisiji „U naslonjaču“,  na OTV-u 2000. godine ispričao je kako su se radili ti oklopnjaci. Svoju priču je nadopunio u emisiji Glas Hrvatske na Hrvatskom radiju, 8.10. 2014., na Dan neovisnosti:

         „U početku Domovinskog rata zagrebačka policija imala je veliki problem, a to su bili snajperisti, KOS-ovci koji su vrebali sa svih strana. Tako je bilo i na zagrebačkoj Klaki, novom naselju u Gornjoj Dubravi, gdje su s krovova nebodera pojedini snajperisti ugrožavali živote građana. Pripadnici naše policije nisu mogli doći do njih, jer nisu imali nikakvo oklopljeno vozilo. Tada su nas ljudi iz MUP-a zamolili da nešto na brzinu napravimo da oni mogu riješiti problem snajperista. Sjedio sam u Kriznom štabu KONČAR-a, kroz prozor sam vidio jedan običan kamion TAM 5000 na gumenim kotačima i sine mi ideja. Napravio sam skicu u roku 10 minuta. Na Kriznom štabu smo odmah odlučili da idemo u akciju. Radilo se s velikim entuzijazmom i po noći, tijekom zamračenja. Debelim limom smo obložili taj kamion, ofarbali smo ga u one šarene boje, i nacrtali na taj oklop hrvatski grb. Za 8 dana smo napravili oklopnjak. Kum mu je bio tadašnji zapovjednik trešnjevačke policije gospodin Haramina.  Nadjenuo mu je ime Domoljub 101. U nedjelju, 30. rujna kada smo krenuli s njime po nekadašnjoj Končarevoj ulici, do Trešnjevačkog placa i nazad, ljudi su nam pljeskali.  Drugo jutro smo ga predali MUP-u. U vozilo je stalo 8 policajaca. Oklopnjak je krenuo prema Dubravi i pripadnici MUP-a su sredili te snajperiste.

          U to vrijeme su snajperisti bili i po zgradama na Voltinom naselju, u susjedstvu Končara. Na zgradama koje se zovu „papagajke“ bilo je nekoliko mjesta s kojih su KOS-ovci pucali po nama u Končaru. U dvorištu Končara sam vidio jednu našu manevarsku lokomotivu, nacrtao sam oklop, organizirao naše ljude. Radili smo i pod uzbunama. Za 7 dana lokomotiva je bila oklopljena i ofarbana. U to vrijeme je pruga Zagreb-Nova Gradiška bila ozbiljno oštećena, a radnici nisu tamo mogli doći, jer se pucalo. Tada nas je HŽ zamolio da im ustupimo tu oklopljenu lokomotivu.  Predali smo ju upravi HŽ-a, oni su u oklopljenoj lokomotivi otišli tamo, popravili prugu i vratili se.

       Poslije toga, 1994. ili 1995. godine, pukovnik Paul Malmasary, časnik francuske vojske, član misije OESS-a u Hrvatskoj , došao do mene, jer me htio upoznati i vidjeti naše oklopnjake. On je povjesničar i napisao je 1989. godine knjigu o šinskim oklopljenim vozilima. Knjiga se zove LES TRAINS BLINDES 1826. -1989. Spremao je novu knjigu o toj temi i htio je u nju uvrstiti i ovo naše šinsko oklopno vozilo.

      Nakon toga je to naše vozilo postalo zanimljivo francuskoj maketarskoj zajednici koja se bavi izradom svakakvih modela, od jeepova, kamiona do aviona. Oni su napravili i vrlo vjernu maketu tog našeg oklopnjaka, veličine 1m koja će biti u jednom njihovom muzeju. Nakon toga u njihovome vojnom časopisu izađe jedan članak o Hrvatskoj, slike, intervju sa mnom, objašnjenje kako je nastalo to zanimljivo vozilo.

     U budućem Muzeju Domovinskog rata uz 18 drugih oklopnih vozila biti će izložena i ova dva naša oklopljena vozila."

 Časnik francuske vojske, povjesničar Paul Malmassary čestita Ivici Žigoliću na dobro realiziranoj ideji oklopljene dizelske lokomotivre.

(Izvor slike: Končarevac – veljača 1998.)

Tijekom Domovinskog rata, a prema podacima prikupljenim u Ministarstvu obrane, izrađeno je osamdesetak oklopnih vozila ručne izrade. Za zbirku budućeg Muzeja Domovinskog rata odabrano je oko petnaest vozila, a među njima su i dva Končareva oklopna vozila.

Dopis Ministarstva obrane Republike Hrvatske kojim se Predsjednik upravnog odbora KONČAR-a izvješćuje o odabiru vozila za Muzej Domovinskog rata.

(Izvor slike: tvornički list Končarevac, svibanj 1996.)

Nažalost,  to se još nije realiziralo i sada oba oklopnjaka stoje zapušteni i zaboravljeni uz zapadnu ogradu Končara.

Oba oklopljena vozila danas. Snimljeno 9.8.2017.godine

Nalaze se uz zapadnu ogradu KONČAR-a, zapuštena i zaboravljena.

(izvor slike: arhiva autora)

Na bojištu u Sunji

Dva puta smo 1991. godine išli na bojište u Sunju, gradić na Banovini kraj Siska. Sunju su branili pripadnici dijela 2. gbr i 57. samostalnoga bataljuna, pripadnici zagrebačke policije te mnogi dragovoljci (među kojima su bili i Slobodan Praljak, poznati glumac Sven Lasta i redatelj Miro Međimorec). Napadi su na Sunju bili gotovo svakodnevni raznovrsnim oružjem, uključujući i zrakoplovstvo. Cestovna veza između Siska i Sunje bila je prekinuta. Branitelji su cijelo vrijeme rata pružali žestok otpor neprijatelju i uspjeli su obraniti Sunju, koja nikada nije okupirana. Tako je bitno olakšana obrana grada Siska, sisačke Posavine, te održan mostobran južno od Save koji će značajnu ulogu odigrati u akciji 'Oluja'.

Najprije smo koncem ljeta odvezli jedinicama HV-a u Sunju pokretne kuhinje. Prilikom uhodavanja tih kuhinja, koje je KONČAR poklonio našim borcima, pitali smo ih: 'Kako vam možemo još pomoći?' Jedan od zapovjednika, simpatičan šezdesetogodišnjak Alojz nam je rekao: 'Trebaju nam stvari za kuhinju do kojih teško dolazimo i kojih se rijetko sjete kod nabavke materijala. To su kute za kuhare i osoblje, kuhinjske krpe i slične sitnice koje se nalaze u svakoj kuhinji. A dobro bi nam došle i ljuštilice za krumpir. Krumpir je odlična hrana, ali oljuštiti velike količine je velika gnjavaža'.

Kada smo se vratili u Zagreb pokrenuli smo akciju. Moj prijatelj Milan Lekić[1], koji je tada radio u tvornici Srednjih električnih strojeva,  nacrtao je plakat kojeg smo objavili u listu Končarevac. To je bio atraktivni poziv končarevcima da se uključe u akciju. Uključili su se ljudi iz svih tvornica i sakupili smo mnogobrojne potrepštine koje su vojnici na bojištu trebali - od kuta, krpa, stvari za kuhanje i čišćenje, ljuštilice za krumpir, do knjige recepata.

Stranica lista „Končarevac“ iz prosinca 1991. godine s pozivom za sudjelovanje u akciji

(Izvor slike: zvornički list "Končarevac", prosinac 1991.)

Sve to dovezli smo u Sunju krajem godine 1991. godine, dan nakon što je Sisak bio granatiran, rafinerija gorjela, a skela koja je vozila preko Save pogođena. Zato smo se te subote ujutro na parkiralištu u Novom Zagrebu (gdje je sada Avenue Mall) našla samo četvorica – Jura Zbiljski, Stipe Šola, Davor Fliker i ja. Ostali su, nakon što su u Dnevniku vidjeli slike Siska u plamenu, odustali.

Jura Zbiljski i Marijan Ožanić u Sunji kraj Končareve pokretne kuhinje, prosinac 1991.

(Izvor slike: arhiva autora)

Tada sam u Sunji sreo svog prijatelja, kolegu sa studija Slobodana Praljka[2], koji je bio komandant tog dijela fronte.

Slobodan Praljak sa suborcima u Sunji

(Izvor slike: https://www.24sata.hr/...)

Razrušen toranj crkve u Sunji.

Snimljeno tijekom našeg boravka u Sunji u prosincu 1991.godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Spomenik poginulim končarevcima

U Domovinskom ratu poginula su 22 končarevaca, poginuli su naši prijatelji i suradnici. Njima u spomen, malo iza glavne porte u Baštijanovoj ulici, u Zagrebu podignut je spomenik s njihovim imenima.

Spomenik poginulim končarevcima. Snimljeno 29.9.2017. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Imena 22 končarevca na spomeniku. Snimljeno 29.9.2017. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Svake godine u mjesecu prosincu polažu se vijenci na spomenik uz postrojavanje nekadašnje jedinice za obranu Končara, prigodne govore i sjećanja na poginule končarevce.

Proizvodnja, isporuka i izvoz, svim problemima usprkos

Ipak, kraj svih problema koje je trebalo rješavati i svih drama koje smo proživljavali i rata koji je razarao Hrvatsku,  KONČAR je nekako, u tvornicama koje su se održale ili osnovane na mjestu onih u stečaju, održavao proizvodnju i isporučivao proizvode i za domaće tržište i za izvoz.

Poduzeća u stečaju i nova poduzeća koja su osnovana na mjestu onih u stečaju ili likvidiranih završavala su prije ugovorene poslove s minimalnim brojem radnika. Novopostavljeni direktori s burze su pozivali  radnike koji su im trebali i završavali su ugovorene poslove.  KONČAR se drastično smanjio, to mu je povećalo produktivnost, a najbolja poduzeća su kretala „od nule“, s drastično promijenjenim načinom rada. Jedno veliko poduzeće, koje je uvijek bilo „perjanica“ KONČAR-a, nije otišlo u stečaj, iako je „trebalo“, nisu promijenili način rada, izgubili su najkvalitetnije ljude i stalno su bili u gubicima koje je cijeli sustav KONČAR nadoknađivao. 

Modernizacija TS Matulji

U lipnju 1991. završena je modernizacija daljinski upravljane TS Matulji, u blizini Opatije, u kojoj je u samo tri mjeseca montirano 110 KV postrojenje uz priključivanje na tri dalekovoda 123 kV, montažu dva transformatora 20 MVA, 110/20 kV, te montažu opreme za upravljanje, mjerenje i zaštitu. To je bio prvi posao novoosnovanog poduzeća KONČAR-Montažni inženjering d.o.o.

TS 110/10 (20) kV, Matulji

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Registarske tablice

U prosincu 1991. godine, na temelju ugovora s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske, poduzeće KONČAR - Alati d.o.o. započelo je proizvodnju registarskih tablica za cestovna vozila. Predviđena je mjesečna proizvodnja 60.000 pari registarskih tablica. Mislim da malo ljudi zna da se tablice za vozila proizvode u KONČAR-u. To je bila potpuno nova proizvodnja u KONČAR-u.

Registarske pločice

http://www.slobodnadalmacija.hr/...)

Ugovor s MUP-om potpisan je 5. studenog 1991. godine za proizvodnju prvih 250.000 pari registarskih pločica. Posao je dobiven u konkurenciji s još četiri ponuđača. Pripremi proizvodnje i projektiranju pristupilo se uz konzultacije sa stručnjacima američke kompanije 3M. Njemačka kompanija Tönnjes GmbH isporučila je dio opreme i prenijela svoja iskustva za ovaj tip proizvodnje. Od ovog poduzeća su kupljene  namjenske preše za istiskivanje oznaka na pločicama i stroj za laminiranje reflektirajuće folije na aluminijsku traku, a na njihovu je sugestiju izrađen alat za istiskivanje i dizajniranje oznaka, brojki i slova. Dio opreme, odmatač trake, ravnalica lima i jedna ekscentar preša nabavljeni su u Končarevim tvornicam ili je izrađen u poduzeću Alati d.o.o.

Proizvodnja registarskih pločica u KONČAR-u

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Uz strogu kontrolu, probna proizvodnja krenula je vrlo brzo, a prve pločice isporučene su naručitelju 10. prosinca 1991. godine. U početku je bilo problema s grbom koji se znao odlijepiti, ali su uskoro i ti problemi riješeni. Od prvog dana četrdesetak radnika radilo je u dvije smjene i subotom. Do 15. veljače 1992. godine dostignut je maksimalni  kapacitet od 4.000 pari pločica dnevno, a do početka travnja isporučeno je 170.000 pari registarskih pločica.

Proizvodnja registarskih pločica-linija od odmatača, kade za pranje lima, ravnalice, laminatora, uređaja za posmak ekscentar preše do reznog alata. Nakon toga se utiskuje broj, nanosi boja, lijepi grb, pakira u folije i otprema naručitelju.

(Izvor slike: Končarevac-travanj 1991.)

Popravci generatora  u Nigeriji

KONČAR je 15. listopada 1991. potpisao ugovor o popravku generatora snage 176 MVA u Hidroelektrani Shiroro u Nigeriji na kojem je zakazao sustav zaštite strane proizvodnje prouzročivši veliku štetu.

Isporuka transformatora za Farakku u Indiji

U 1992. godini, pored svih financijski dubioza koje su pratile ugovor, isporučena je oprema za veliku termoelektranu TE Farakka II (2X500 MW) u Indiji, Murshidabad,  Zapadni Bengal. Končareva oprema je obuhvaćala četiri jednofazna regulacijska generatorska transformatora snage 200 MVA, 420/21, četiri transformatora vlastite potrošnje 25 MVA, 220/11 kV, dva transformatora opće potrošnje 55 MVA 400/11 kV, te osam specijalnih silikonskih transformatora 1750 kVA, 11/04 kV.

Isporuka transformatorske stanice za Maleziju

KONČAR je 1991. godine isporučio opremu za Transformatorsku stanicu TS 275/33 kV Gurun za Perwaja Steel, najveću državnu čeličanu u Maleziji. Isporučeni su SF prekidači, rastavljači, potporni izolatori i transformatori.

Koliko se sjećam bilo je velikih financijskih problema s tom isporukom.

TS 275/33 kV Gurun, Malezija

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Generatori za HE Vrhovo u Sloveniji

U drugom polugodištu 1991. godine  Generatorci privode kraju montažu tri generatora 14,3 MVA, 6,3 kV, 107 o/min za Hidroelektranu Vrhovo, na donjem toku Save u Sloveniji. Elektrana je početkom 1993. godine završena i puštena u rad.

Montaža generatora u HE Vrhovo u Sloveniji

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Oprema za CPS Molve III

U CPS Molve III[3] (Centralna plinska stanica) za bušenje plina, puštenoj u rad 19. prosinca 1992. godine,  KONČAR je sudjelovao s projektom i isporukom opreme. Isporučio je pogonske motore, transformatorsku stanicu, nadzor, upravljanje i vođenje procesa, razvodno postrojenje za pročišćavanje i pripremu tehnološke vode, razglas i telefonija, te montažu kompletnog električnog postrojenja. Centralna plinska stanica Molve (CPS-Molve) je postrojenje za tehnološku obradu prirodnog sirovog plina s bušotina Duboke Podravine, namijenjenog za komercijalnu upotrebu u plinovodnom sustavu Republike Hrvatske.

Općina Molve zauzima sjeveroistočni dio Koprivničko-križevačke županije.

Upravljanje u CPS Molve III

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Oprema za TE North Khartum u Sudanu

Krajem 1992. godine počela je otprema elektroenergetske opreme iz KONČAR-a za Termoelektranu TE North Khartoum (2X60 MW) u Sudanu. Isporučena su dva generatorska transformatora snage 75 MVA, 110/11 kV i postrojenje vlastite potrošnje 6,6 i 0,4 kV. U isporuku opreme uključen je i prvi sustav sabirničke zaštite tip RSX 2  110 kV, novi proizvod poduzeća KONČAR-Elektronika i informatika d.o.o. namijenjen zaštiti kompleksnih sabirničkih postrojenja. U sklopu posljednje isporuke, 22.1.1993. godine otpremljene su oklopljene generatorske sabirnice s ormarima zaštite i ormarima naponskog transformatora, komandna ploča i dizelski generator 1875 kVA, 415 V.

Posao je kvalitetno odrađen, ali mislim da su i taj izvozni posao pratile velike financijske dubioze.

Sustav RSX 2 110 kV za TE North Khartoum, Sudan

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Rast prodaje i poslovanje bez gubitaka

Godine 1992. godine povećana je prodaja za 3 % u odnosu na 1991. godinu, a ukupni plan za 1993. u odnosu na 1992. bio je veći za 26%, a plan  izvoza za 55%.

Poslovnu godinu 1991. KONČAR je završio bez gubitaka, a u 1992. godini ostvarena je dobit 3.300.000 DEM.

U 1992. godini postignuta je vrijednost prodanih proizvoda i usluga 38.000 DEM po zaposlenom, a u prvih 5 mjeseci 1993. godine 45.000 DEM po zaposlenom.

Obveznice Republike Hrvatske

U okviru programa Republike Hrvatske za sanaciju velikih izvoznika i posredno njihovih banaka KONČAR d.d. dobio je odlukom Vlade značajan iznos dugoročnih obveznica. Obveznice su dodijeljene na ime uloga kapitala kojima se mogu izmiriti obveze po kreditima Zagrebačkoj banci. Izdavanjem i ulaganjem Republika Hrvatska omogućava kapitalizaciju kredita koje ne mogu riješiti poduzeća u stečaju kao i dijela kredita u poduzećima koja kontinuirano posluju, a zbog rasterećenja njihovog poslovanja.

Odlukom Upravnog odbora KONČAR d.d. tako primljeni kapital usmjeriti će se kao ulog holdinga u pojedina poduzeća za izmirenje dijela njihovih obveza i Financijsku agenciju za izmirenje obveza koje je Agencija preuzela radi otkupa stečajnih dužnika i sudjelovanja u rješavanju prisilnom nagodbom po posebnom dogovoru sa Zagrebačkom bankom.

(Izvor: Končarevac – rujan 1991.)

U travnju 1991. „KONČAR“ d.d. je dobio od Republike Hrvatske privremene obveznice[4] kojima je izmireno 195.000.000 dinara kredita Zagrebačkoj banci, a koje su u studenom 1991. godine dobile konačno dospijeće s 1. ožujkom 1992. godine.

U srpnju 1991. godine je Vlada Republike Hrvatske odobrila KONČAR-u d.d. 2 milijarde dinara obveznica za izmirenje obveza Zagrebačke banke radi sanacije poduzeća u Sustavu KONČAR na temelju elaborata svih poduzeća koji su sumarno pokazali sposobnost uspješnog poslovanja.

Obveznice Republike Hrvatske prikazane u Končarevcu iz rujna 1991. godine

(Izvor slike: Končarevac – rujan 1991.)

Hrvatska država je preuzela obvezu da tijekom 20 godina nadoknadi Zagrebačkoj banci novac plasiran ranijih godina u Končareva poduzeća koja taj novac bilo zbog stečaja ili zbog drugih poremećaja nisu mogla vratiti.

U Izvješću o financijskoj konsolidaciji koje je izradio Član Upravnog odbora za financije  7.2.1992. godine za Upravni odbor od 10.2.1992., pored ostalog, piše:

• Da je pokriće gubitaka i sanacija provedeno na teret obveznica Republike Hrvatske 143,2 mil. DEM, na teret dobavljača 9,7 mil. DEM, te iz vlastitih sredstava ostvarenih naplatom potraživanja na kredit 15,4 mil. DEM…….

U Prilogu Izvješća prikazano je korištenje obveznica Republike Hrvatske po poduzećima. Tabela prikazuje samo poduzeća koja su dobila najveće iznose obveznica. Poduzeća su obveznice dobivala direktno ili preko poduzeća KONČAR-Financijska agencija d.o.o.

Gospođa Lidija Juric, u to vrijeme poslovna tajnica jednog člana Upravnog odbora, napisala mi je u svezi obveznica:

            „Končareve kreditne obveze Vlada je pokrila državnim obveznicama. To je bio uvjet Vjekoslava Srba za dolazak u KONČAR. Je li to točno ne mogu potvrditi; imam samo njegovu riječ.

        Dakle, kad pišeš o podršci Vlade Končaru, ne napišeš bezlično da je Vlada i obveznicama pomagala KONČARU ..... nego konkretno napišeš da su Končareve kreditne obveze pokrivene (plaćene) državnim obveznicama. Jer u masi otpuštanja, gubitka tržišta .....ne trebaju ti još i  kreditne obveze za nešto što nije u funkciji,  ma koliko one bile male u odnosu na ukupnu vrijednost KONČARA. 

        Kao što je rekao Ces (Ivan Cesarec, član Upravnog odbora za financije), nama su ostali krediti za tvornice, a njima (u Srbiji i Makedoniji) tvornice.  Krediti su bili i za razvoj tvrtki u Hrvatskoj. Končar se nije previše zaduživao. Onda se vodila konzervativna politika zaduživanja ....Ces bi rekao do 20% na kapital. KONČAR je bio u sitnim postocima zadužen u odnosu na vrijednost.

To je i Srb znao kad je dolazio. I uvijek je to isticao.“

Godinama se vjerovalo i pričalo da je Uprava KONČAR-a jedina zaslužna što je Vlada RH dala  državne obveznice kojima su se sanirali dugovi, odnosno kreditne obveze  KONČAR-a. Krajem 2018. godine iz tzv. izvora vrlo bliskih tadašnjoj Upravi KONČAR-a doznao sam da je u svemu tome veliku ulogu (netko kaže i najveću) imala Zagrebačka banka, odnosno njezin tadašnji, vrlo utjecajni direktor. ZABA je uvijek pratila KONČAR u investicijama i bila je jako zainteresirana da spasi  svoje plasmane u posrnuli KONČAR, a bila je svjesna da KONČAR bez državne pomoći neće biti u stanju platiti  svoje kreditne obveze.

Srpanj, 1991.

Ukinuta zajednička financijska funkcija

Nakon petnaestogodišnjeg kontinuiranog djelovanja zajedničke financijske funkcije u Končaru, 15. srpnja 1991. godine započeo je postupak likvidacije „RK-Financije“. U to vrijeme je u toj funkciji radilo 55 zaposlenika. Bilanca sredstava i izvora sredstava svedena je na relativno male iznose.

„Financije“ su bile nastavak ranije Interne banke koja je od 1976. do 1989. godine obavljala cjelokupno financijsko poslovanje za tadašnja Končareva poduzeća i radne organizacije. Koncentracija novčanih sredstava omogućavala je kroz dugo vremensko razdoblje stabilnost sustava.

Nakon reorganizacije 1989. godine, platni promet s kupcima i dobavljačima prenesen je na tada osamostaljena poduzeća, a Interna banka transformirala se u financijsku organizaciju zaduženu u osnovi za obavljanje svih kreditno-garantnih poslova.

Vlasničkom transformacijom sustava osnivanjem holdinga decentralizirani su krediti, a poduzeća su preuzela obavljanje svih kreditno-garantnih poslova.

(Izvor: Končarevac-srpanj 1991.)

Listopad, 1991.

2. savjetovanje direktora

Kao što je već početkom godine najavljeno krajem godine, 15. do 16. listopada 1991. godine  organizirano je 2. savjetovanje direktora sustava KONČAR.  Nažalost, nije to bilo u na Zvečevu, jer je Zvečevo bilo uništeno, već je Savjetovanje organizirano u Stubičkim Toplicama u hotelu „Matija Gubec“.

Hotel Matija Gubec u kojem se održalo 2. savjetovanje direktora KONČAR-a

(izvor slike: https://epodravina.hr/...)

Tema savjetovanja bila je „KONČAR U 1992“. Tijekom dva dana članovi Upravnog odbora kroz predavanja su iznosili analizu poslovanja cijelog Sustava i pojedinih poslovnih područja za koje su bili zaduženi i planove razvoja za budućnost. Uz njih predavači su bili i gosti, dr. Franjo Gregurić^[5], predsjednik Vlade RH,  koji je govorio o hrvatskom gospodarstvu u 1992. godini i predstavnici Končara u drugim zemljama koji su  dali izvješće o poslovanju na tim tržištima.

Prvi dan savjetovanju su prisustvovali Rudolf Kolar, predsjednik Gospodarske komore Grada Zagreba i predsjednik Skupštine KONČAR d.d. i mr. Miljenko Cimeša, potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.

Među mnogobrojnim materijalima mogu se uočiti podatci koji dodatno pokazuju uvjete u kojima se u to vrijeme poslovalo.

U Strategiji razvoja Poslovnog područja „Energetika i transport“ navedena je promjena vrijednosti marke, odnosno stalni pad vrijednosti dinara koji se tada koristio. (Dinar se koristio do 23. prosinca 1991. godine, kada ga je zamijenio Hrvatski dinar - HRD i to u omjeru 1:1).

Hipoteke na nekretnine

U materijalima za Sastanak direktora u Stubičkim toplicama 16. listopada 1991. godine je pored ostalog pisalo:

          „Poduzeća u sustavu KONČAR u 1991. imala su 47.000.000 $ deviznih kredita od kojih je pretežni dio bio dugoročan i reprogramiran.

Za kredite i garancije jamčilo je društvo  'KONČAR-Financijska agencija', jer su banke to uvjetovale.

Jamstva po deviznim kreditima i garancijama preuzeo je KONČAR d.d. preko KONČAR-Financijske agencije kao uvjet  rješavanja globalnih odnosa sa Zagrebačkom bankom za dovršenje starih inženjering poslova.

Hipoteke opterećuju KONČAR-Financijsku agenciju sa cca 43.000.000$ od čega stvarno pokriće iz imovine iznosi cca 20.000.000 $.

Veliki broj poslovnih objekata KONČAR-a je bio pod hipotekom. To su bili:

• Mini neboder (Objekt C), 'Žuta' zgrada (Objekt A), 'P' objekt, Poslovna zgrada u Središću, dio poslovnog objekta u Borongaju, dio poslovnog objekta u Splitu, Odmaralište u Savudriji, Poslovnica u Beogradu, Montažni objekt u Kroflinovoj ulici (tamo je Tehnološki park), 'Šed' hala, 'I' hala, 'Ciglasta' zgrada, Bivša garaža u Fallerovom šetalištu, Samački hotel ('Sahara'), dio prostora u Centru za obrazovanje.“

I Končarevo odmaralište, kamp u Savudriji je stavljeno pod hipoteku.

Tijekom Domovinskog rata u kampu su boravile izbjeglice i belgijski bataljon.

U 1996. godini  Končar je uložio mnogo truda i novaca da devastirani kamp uredi i pripremi za turističku sezonu.

(Izvor slike: tvornički list Končarevac, srpanj/kolovoz 1996.)

Zanimljivo je, Grad Zagreb je kupio montažnu zgradu za Tehnološki park, a da nitko nije bio obaviješten, ni u Gradu niti u Tehnološkom parku, da je zgrada pod hipotekom.

Montažni objekt , „baraka“ u kojoj je Tehnološki park Zagreb je pod hipotekom.

U pozadini su zgrade poduzeća KONČAR, od kojih su mnoge pod hipotekom.

(Izvor slike: arhiva autora)

1992.

Izvješće o financijskoj konsolidaciji

Upravni odbor je 10. veljače 1992. godine razmatrao „Izvješće o financijskoj konsolidaciji u 1991. godini" i konstatirao:

• „da su gubici poduzeća koja su prošla stečaj ili likvidaciju iznosili 100.600.000 DEM, što je 32.600.000 DEM više od procjene,
• da su ostala poduzeća sanirana sa 67.600.000 DEM, što je 56.600.000 DEM više od procjene,
• da je pokriće gubitaka i sanacija provedeno na:

• da u 1992. i daljnjim godinama mogu nastati novi gubici:

           To će biti pokriveno iz naplate potraživanja na kredit, prodaje imovine i stanova   

          te ostatke neiskorištenih obveznica Republike Hrvatske

• u 1992. i 1993. godini treba pribaviti 11.000.000 DEM kredita Zagrebačke banke za premošćivanje dinamike dospijeća obveza i osiguranja predviđenih izvora.“

Početak privatizacije

U proljeće 1992. godine u KONČAR-u je započeo postupak privatizacije. Na sjednici Skupštine KONČAR-Elektroindustrija d.dd. održanoj 17. ožujka 1992. godine donesena je odluka o pokretanju postupka privatizacije vlasništva u sustavu KONČAR te vezano uz to odlučila se za anketiranje svih zaposlenih.

Pokretanje postupka privatizacije u Končaru u ožujku  1992. godine

(Izvor slike:Končarevac-ožujak 1992.)

Poziv končarevcima da kupuju dionice KONČAR-a.

(Izvor slike: Končarevac-ožujak 1992.)

Prema odluci Skupštine KONČAR d.d. od 18. lipnja 1992. godine sve je spremno da se 1. srpnja može početi s postupkom privatizacije. Odlukom Skupštine utvrđena je vrijednost svakog od 40 poduzeća i odobrena podjela udjela.

Ponuda za prodaju udjela s ispisanim vrijednostima svakog poduzeća u DEM.

(Izvor slike: Končarevac, lipanj 1992. godine)

Naslovnica lista „Končarevac“ iz srpnja 1992. godine u kojem je bio tekst

o privatizaciji Končarevih poduzeća.

(Izvor slike: Končarevac-srpanj1992.)

Početak privatizacije 1. srpnja 1992. godine

 (Izvor: Končarevac-srpanj 1992.)

Naslov članka o privatizaciji u lista „Končarevac“ iz srpnja 1992. godine

u kojem je bio tekst o privatizaciji Končarevih poduzeća.

(Izvor slike: Končarevac-srpanj 1992.)

U Končarevcu iz srpnja 1992. godine objavljen je tekst o početku privatizaciji KONČAR-a. Zanimljivo je da se ne govori o prodaji dionica, već prodaju udjela.

U tekstu uz naslov piše:

          „Prema odluci Skupštine KONČAR d.d. od 18. lipnja prodaja udjela u 40 poduzeća sustava otpočela je 1. srpnja ove godine. Budući da je ovo posljednji broj Končarevca prije kraja roka za kupnju udjela - 15.rujna – želja nam je da vam ovom objavom dodatno pomognemo u odluci o kupnji udjela.

          Podaci se odnose na nekretnine svakog poduzeća, postignute rezultate u isporuci proizvoda i usluga u prvom polugodištu ove godine, kao i osnovni proizvodni program za svako od 40 poduzeća.

          Nadamo se da će Vam ovi podaci pomoći da lakše odlučite gdje da kupite koristeći i popuste koje je odobrila Skupština za sve končarevce.“

U rujnu je „Končarevac“ objavio tekst „Privatizacija, novi uvjeti i novi rokovi“ u kojem se izvješćuje o rezultatima  kupnje odjela do tada i objašnjava zašto je došlo do promjene uvjeta za kupnju udjela i koji su novi rokovi.

Analiza rezultata privatizacije i objašnjenje novih uvjeta

(Izvor slike: Končarevac - rujan 1992. godine)

Završena prva faza privatizacije KONČAR-a, rujan 1993. godine

U rujnu 1993. godine završena je prva faza privatizacije KONČAR-a uz relativno slab interes kupaca. Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno država i dalje je najveći vlasnik Končara.

Završena prva faza privatizacije Končara u rujnu 1993. godine.

(Izvor slike: Končarevac- rujan 1993.)

Vlasnička struktura KONČAR-a u rujnu 1998. godine

S vremenom se vlasnička struktura KONČAR-a polako mijenjala u nakon drugog kruga dražbovanja vlasnička struktura je prikazana na sljedećem prikazu. Mali dioničari imaju samo 8,6% dionica.

Struktura vlasništva Končara u rujnu 1998. godine

(Izvor slike: Končarevac-rujan 1998.)

Plaće

Lipanj 1992. godine

Tri sindikalne središnjice su se u lipnju 1992. godine pripremale za pregovore s Hrvatskom gospodarskom komorom o novom kolektivnom ugovoru i tražile najnižu osnovnu plaću u protuvrijednosti od 200 DEM. Pred dvije godine tražili su da najniža plaća radnika bude 400 DEM. A u 1992. mnogi su imali plaću od 100 DEM.

Zahtjevi za minimalnom plaćom od 200 DEM

(Izvor slike: Končarevac-lipanj 1992.)

Prosinac 1995. godine

Končar se počeo pomalo financijski stabilizirati i polako je „stao na svoje noge“, ali su u početku plaće bile prilično male, kao uostalom i u većem dijelu Hrvatske.

Na to sam pomalo i zaboravio, a onda sam u svojoj arhivi pronašao podatak da je prosječna bruto plaća zaposlenih u koncernu  za mjesec prosinac 1995. godine bila 3.703,00 kn. U taj iznos je bila uključena i naknada toplog obroka od 429,00 kn.

 Informacija za direktore koncerna KONČAR o prosječnoj bruto plaći.

(Izvor slike: arhiva autora)

Svibanj 1992.

3. Savjetovanje direktora

Pod nazivom TRGOVANJE S EUROPOM, u hotelu Matija Gubec u Stubičkim Toplicama 8. i 9. svibnja 1992. godine održano je 3. savjetovanje direktora sustava KONČAR. Uz direktore i članove Upravnog odbora KONČAR d.d. u radu savjetovanja sudjelovali su dr. Stjepan Zdunić, ministar u Ministarstvu gospodarskog razvitka RH, dr. Deša Mlikotin-Tomić, docentica i dr. Vilim Gorenc, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te mr. Ivo Bakija , konzultant za sustave kvalitete.

U izlaganjima je, pored ostalog  istaknuto da je postavljen dugoročni cilj vrijednost prodaje 100.000 DEM po zaposlenom. Rezultati iz početka 1992. godine su pokazali da se ciljevi ne ostvaruju. Više od realizacije iz prethodne godine ostvareno je na području ENEGETIKE I TRANSPORTA, dok je na svim ostalim područjima ostvareno manje.

Prikaz realizacije 1992/1991

(Izvor slike: Končarevac svibanj 1992.)

Končarevi direktori na 3. savjetovanju

(Izvor slike: Končarevac svibanj 1992.)

Posjete Predsjednika Tuđmana KONČAR-u

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman Tuđman i Vlada Republike Hrvatske davali su uvijek veliku podršku KONČAR-u. Predsjednik je posjetio KONČAR dva puta. Prvi put 11. svibnja 1992. godine, kada je obišao KONČAR-SUS i 27.svibnja 1996. godine kada je obišao lokaciju na Jankomiru i posjetio poduzeća koja proizvode transformatore. Pored toga,  s končarevcima se Predsjednik Tuđman nekoliko puta susretao na Končarevom izložbenom prostoru na Zagrebačkom velesajmu 1992., 1993., 1994., 1995. i 1998. godine.

Posjeta Predsjednika Tuđmana KONČAR-u 11. svibnja 1992. godine. Tada je posjetio SUS.

 Naslovnica Končarevca iz svibnja 1992. godine.

(Izvor slike: Končarevac-svibanj 1992).

 Na Zagrebačkom velesajmu 1992. godine Predsjednik Tuđman je posjetio Končarev izložbeni prostor.

(Izvor slike: Končarevac-rujan 1992.)

Umjetnost u KONČAR-u za vrijeme rata, 1993.

Potkraj ožujka 1993. godine u poduzeću Generatori d.o.o. priređena je izložba slika Biserke Habdelić, Kornela Ivoša i Zlatka Šavora, dugogodišnjih končarevaca, samoukih slikara.

Izložbi slika pridružila se i pjesnikinja zaposlena u istom poduzeću Ana Piršljin.

Izložbu u Generatorima otvorio je Vladimir Jarić-Jarac, Končareva legenda, jedan od Končarevih velikana, vrhunski inženjer, intelektualac i  genijalan karikaturist.  

Izložbu u Generatorima otvorio je Vladimir Jarić i biranim riječima izrekao komplimente autorima.

(izvor slike: Končarevac-travanj 1993.)

Kraj III. dijela

Nastavak slijedi

PRVI DIO -  http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

DRUGI DIO -  http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO -  http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

[1] Milan Lekić, (Lex) – (1955., Ričice kraj Imotskog), poznati hrvatski karikaturist. Jedan od naših najboljih portret-karikaturista, a vjerojatno najbolji na području tzv. brzopoteznih, „trominutnih karikatura“. Živi i radi u Zagrebu od 1960. Po zanimanju je strojarski tehničar. Do mirovine radio je u poduzeću KONČAR. Član je Hrvatskog društva karikaturista od 1997. godine. U Društvu je do sada obnašao slijedeće dužnosti: član Predsjedništva HDK 2002., predsjednik Nadzornog odbora 2003.-2004. te potpredsjednik HDK 2005. Dobitnik mnogobrojnih nagrada za karikature.

[2]Slobodan Praljak– (Čapljina, 2.siječnja 1945. – Haag, 29.studenoga 2017.), general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane. Prije rata je završio tri fakulteta, bio je jedan od osnivača HDZ-a, 1991. kao dragovoljac uključuje se u obranu Sunje. Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine. Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. Godine 1970. diplomirao je kao inženjer elektrotehnike na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu s prosjekom ocjena 4,5. Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, filozofiju i sociologiju. Godine 1972. je diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Predavao je filozofiju i sociologiju. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju Blesan i tulipan, tv-drame Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.) te dokumentarne video radove Sandžak i Duhan (oba 1990.). Sudjelovao u osnivanju HDZ-a i postao glavnim tajnikom Hrvatske demokratska stranke. U proljeće 1991. napustio je politički angažman te kao dragovoljac odlazi u Sunju pokraj Siska, a u rujnu 1991. imenovan je zapovjednikom obrane Sunje. U studenom 1991. dobio je čin pukovnika HV-a, a 1992. promaknut je u brigadira HV-a i postaje pomoćnik ministra obrane RH za informativno-psihološku djelatnost. Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je istaknut vojni zapovjednik. A 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. U studenom 1993. predao je dužnost zapovjednika HVO-a i vraća se u HV, gdje je kasnije obavljao razne dužnosti, pa i onu pročelnika vojnog kabineta Predsjednika RH dr Franje Tuđmana. Kao dragovoljac sudjelovao je u »Oluji» na pravcu Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni. Umirovljen je, na osobni zahtjev 1. prosinca 1995. godine. Slobodan Praljak je bio jedan od šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine (hercegbosanska šestorka), koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog optužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini. Hrvatski general Slobodan Praljak odlučio je preuzeti bitku za obranu pravde u Haagu. U obraćanju sucima, na kraju završnih riječi svoje obrane pred Haaškim sudom, poručio je da je njegova savjest čista i da zna da nije kriv za ratne zločine. Osuđen je 29. svibnja 2013. nepravomoćnom prvostupanjskom presudom na 20 godina zatvora. Dana 29. studenog 2017. na izricanju drugostupanjske presude u Haagu, nakon potvrđene prvostupanjske presude, Praljak je riječima: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!" podigao bočicu otrova te ju ispio. Nakon nekoliko sati, u bolnici u Haagu, general pukovnik Slobodan Praljak je umro.

[3] CPS Molve - Centralna plinska stanica Molve (CPS-Molve) je postrojenje za tehnološku obradu prirodnog sirovog plina s bušotina Duboke Podravine, namijenjenog za komercijalnu upotrebu u plinovodnom sustavu Republike Hrvatske. CPS Molve þini 3 postrojenja: CPS Molve I kapaciteta prerade 106 m3 plina dnevno, CPS Molve II kapaciteta prerade 3x106 m3 plina dnevno i CPS Molve III kapaciteta prerade 5x106 m 3 plina dnevno. Procesi prerade plina trebaju kontinuiranu opskrbu elektriþnom energijom i tehnološkom parom. Ispad elektroenergetskog napajanja uzrokuje zaustavljanje cjelokupnog tehnološkog procesa, a kod povratka napajanja su potrebne kompleksne procedure ponovnog puštanja postrojenja u pogon.

[4] Obveznice - Obveznica je dužnički vrijednosni papir koji se izdaje s ciljem prikupljanja financijskih sredstava s unaprijed definiranim rokom povrata. Obveznica je, iz pozicije izdavatelja, alternativa bankovnom kreditu. Obzirom na izdavatelja, obveznice se mogu podijeliti na: državne, municipalne i korporativne. U financiji, obveznica je isprava koja sadrži priznanje postojanja neke obveze a služi vjerovniku kao dokaz, da je dužnik obvezu preuzeo. Obveznice mogu izdavati države, velike bankovne, prometne ili industrijske tvrtke a svrha izdavanja je prikupljanje sredstava, najčešće u značajnim iznosima. Obveznice, za razliku od Dionica, donose unaprijed utvrđenu kamatu.

[5] dr.sci Franjo, Gregurić,.- (Lobor,  1939.), hrvatski političar, treći predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Prije 1990-te bio je zaposlen na rukovodećim mjestima u državnom poduzeću Astra. Kao člana HDZ-a, 17. srpnja 1991., predsjednik Franjo Tuđman postavio ga je za predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Predsjednik Vlade bio je do 12. kolovoza 1992. godine.  To je bila Vlada nacionalnog jedinstva. Nakon parlamentarnih izbora 1992. godine postao je zastupnikom u Saboru. Obnašao je i dužnost predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice. 

Povezani članci

• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)
• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (II.DIO)
• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (IV.DIO)

Komentari

Komentiraj