• Razvoj/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

14. 07. 2017

Znanost i industrija (3): Zvonko Benčić − znanstveni put kroz „Mravlju zemlju“ učinske elektronike

• Marijan Ožanić

Prof.dr.sc. Zvonko Benčić

Ovaj životopis profesora Zvonka Benčića rezultat je razgovora koje smo vodili u njegovoj sobi na FER-u od veljače do srpnja 2017. godine. On je govorio o svom životu, radu u Končaru, znanstvenoj karijeri na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i osvojim aktivnostima nakon umirovljenja 2010. godine. Ja sam snimao, poslije sam audio zapis „skidao“, uređivao i upotpunjavao mnogobrojnim slikama, a on je tekst autorizirao.

Iako je, vjerojatno, dosta podataka izgubljeno u „magli zaborava“, zahvaljujući odličnom pamćenju profesora Zvonka Benčića cijeli je tekst pun važnih i zanimljivih detalja koji su značajan doprinos našoj industrijskoj i znanstvenoj povijesti i govori o jednom vrijednom, bogatom i zanimljivom životu.

Senj 1940. i prije toga

Rođen sam 23. travnja 1940. godine u Senju, na dan sv Jurja, kada je u Senju velika procesija. Koje li podudarnosti! Stanujem u Jurjevskoj ulici u Zagrebu nazvanoj po Kapelici sv. Jurja, koja je negdje na pola puta do Cmroka. U Senju je bilo prvo radno mjesto mog oca, na Senjskoj gimnaziji. Moj otac, Vladimir Benčić bio je profesor i predavao je fiziku i matematiku. Završio je 1935. godine Filozofski fakultet[1] (matematika i fizika) u Zagrebu, to je današnji Prirodoslovno-matematički fakultet. Bio je student profesora Hondla[2] i kolega s našim profesorom Lopašićem[3]. Profesor Lopašić je godinu dana stariji od mog oca. Zajedno su bili na godini, polagali ispite i studirali. Vladimir Benčić je slušao predavanja 1930./31., zatim je jednu školsku godinu pauzirao zbog odsluženja vojnog roka, te je nastavio studij 1932./33. godinu i diplomirao je 16. srpnja 1935. godine.

Nacional Vladimira Benčića kojim se upisao u 1. semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, šk. god. 1930./31.

(izvor slike: knjiga „Stanko Hondl, život i djelo“)

Benčići su iz Istre, zaseoka Puški, blizu Čiriteža, oko 5 km udaljenom od Roča (središte glagoljske književnosti iz 13. stoljeća). Moj pradjed, Petar Benčić 1880. godine odlazi u Roč gdje je dobio službu čuvara pruge na željezničkoj stanici. U braku s Antonijom Pavletić imao je desetero djece: Petra (1882.), Jakova (1883.), Josipa (1885.), Petra(1887.), Antuna (1889.), Franju (1892.), Feliksa (1895.), Ivana-Johana (1889.), Josipu (1891.) i Antoniju (1907.). Svi su otišli u Ameriku. On je jedini ostao.

Bojna obitelj je teško živjela. Kupovala se vreća bijelog brašna mjesečno, vode nije bilo pa su djeca za doručak dobivala čašu crnog istarskog vina i komadić bijelog kruha. Muška djeca, kao djeca željezničara putovala su vlakom do Pazina (pruga Divača−Pazin dovršena je 1876. godine.) u tada tek otvorenu Prvu hrvatsku državnu gimnaziju (tzv. Pazinska gimnazija, otvorena je 1899. godine).

Malo mjesto Roč u Istri

(izvor slike: http://www.buzet.hr/...)

Moj pradjed Petar umro je u Roču 1934. godine u 76. godini života. Prabaka Antonija rodivši desetoro djece živjela je u starosti u svojoj kućici u Roču sama i umrla je je 1947. u 88. godini života. Rad, jad, rastanci s djecom, suze, tuga, to je bio život naše istarske majke-heroja. To je bio život naših istarskih obitelji.

Rodna kuća djedova i pradjedova Zvonka Benčića u Roču. Kuća se nalazi blizu željezničke stanice Roč.

Ispred kuće je Zvonkov stric Dušan Benčić sa suprugom Ljubicom rođ. Trajbar .(Roč, 1. prosinca 1981.).

(Izvor slike: arhiva profesora Benčića)

Pisma iz Amerike

Sređujući pisanu ostavštinu naše obitelji moj stric Dušan Benčić, umirovljeni profesor Geodetskog fakulteta u Zagrebu i ja našli smo pisma brata našeg djeda i strica, Petra Benčića iz Amerike. S navršenih dvadeset godina Petar odlazi u emigraciju, brodom iz Trsta na rad u Ameriku (SAD). Došao je u grad Savannah 10. 12. 1908. godine, a onda je otišao u grad Autman u državi Georgiji. Napisao ih je neposredno prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Hrvatska još bila u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U pismu svojim roditeljima u Istri, prije više od 100 godina opisuje patnje i sve tegobe života naših istarskih Hrvata u emigraciji. Pismo „Treći put stranac“ uputio je Petar Benčić, nakon jedne godine boravka u Americi. Pripovijest je je zanimljiva, ne samo po svojoj iskrenosti i istinitosti nego i zato što daje pogled na život našeg čovjeka u Istri u onom vremenu, kada su mnogi morali napustiti svoj rodni kraj u potrazi za kruhom, ukrcavši se na brod koji vodi u neizvjesnost života u tuđini. U početku mu je bilo grozno i piše:

          „Amerika je zemlja uistinu bogata, ali pitanje je: česa je bogata. Nevjerojatni odgovor dajem. Bogata je 1) žulji, 2) poti, 3) krvi… Morao sam raditi po sili, a Bože sačuvaj da bi se bio zaustavio da si znoj sa čela otarem, što je više ličilo na krv nego na vodu. Cijeli je čas stajao kapo kod mene s revolverom u ruci. …“

Petar je u to vrijeme primio mnogo udaraca po glavi od okrutnog poslodavca. Petar je u Americi nakon svih pretrpljenih tegoba ipak našao bolji posao i počeo napredovati. Putem Katoličke crkve dobio je posao u ledani u Augusti. A ubrzo će se svojom sposobnošću afirmirati i postati ravnateljem Inozemnog odjela u First National Bank (1914.).

Poziv Hrvatima u Americi da dođu u banku razgovarati s Petrom Benčićem

(izvor slike: članak „Treći put stranac“)

Kupio je auto. Imao je dvoje djece, Olgu i Roberta i unuke Paulu, Petra i Roberta koji i danas žive (?) u Americi. Umro je 1925. u dobi od 38 godina od posljedica udarca u glavu koje je primio  kod dolaska u Ameriku i koje je opisao u pismu roditeljima. Pismo Petra Benčića objavili su Dušan Benčić i Zvonko Benčić u Hrvatskoj reviji, u časopisu Matice Hrvatske, 2009. godine.

Bijeg iz Italije

Moj djed Josip dobiva mjesto prometnika u Roču, a zatim u Hrpelju, Izoli, Kopru i Trstu. Radili su na željezničkoj stanici u Trstu. Stanovali su u Trstu na San Giustu (istočni dio Trsta na brdu San Giusto). Ulica se zvala Via del Molina a Vento. Moji i mama i tata su rođeni u Trstu. Prezime mamine obitelji je Valentinčić. Kada je Trst, nakon završetka I. svjetskog rata (1920.) došao pod Italiju[4], moji djedovi po mami i po tati, dobili su premještaj na Siciliju. Nisu se htjeli preseliti na Siciliju i dobili su nalog da u roku dva mjeseca isprazne stan. Nudili su mu na izbor mjesto zaposlenja u Austriji i Italiji, no on je rekao: „Ne želim da moja djeca postanu stranci. Mi smo se mučili i radili da našoj djeci bude bolje“.

U to doba, 1922. godine, gotovo sve smo ostavili u Trstu i postali smo izbjeglice. Posljednjim izbjegličkim vlakom obitelj odlazi u tada osnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Dida Benčić je pobjegao u Prekomurje. Dobio je mjesto prometnika, najprije u Šalovcima kraj Mađarske granice, zatim nakon desetak seoba u Zvečaju kraj Karlovca i napokon u Zagrebu. Tu je školovao svoju djecu što su uvijek Istrani i željeli.

Dolazak mamine obitelj u Zagreb

Mamina obitelj je odmah došla u Zagreb i stanovali su u vagonima iza Botaničkog vrta. Ljude koji su stanovali u vagonima zvali su „vagonaši“. Dobriša Cesarić opisao ih je u pjesmi „Vagonaši“, 1928. godine.

Vagoni u kakvima je stanovala mamina obitelj (četvero djece), Valentinčić po dolasku u Zagreb

(izvor slike: https://www.parentium.com/...)

Vagonaši

Mi stanujemo u vagonu

Što nije nikada na putu,

U jednom kutu nam je krevet,

A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,

Željezni, nahereni, tužni.

U ovom kraju stareži i dima

Najljepši dan poružni.

……………………………………..

U nedjelju kad stane rad,

Eh, onda bijeda pije, pije;

Zapjeva neko hrapavim glasom,

A neko ženu bije.

Alkohol ubija… znamo, o znamo,

Znamo da alkohol škodi,

No rakije, rakije, rakije amo,

Jer utjehe nema u vodi.

Vagonaši su bili i tema jedne slike Krste Hegedušića.

Krsto Hegedušić, „Vagonaši“

(izvor slike: http://vinkokalinic.blogspot.hr/...)

Prema kazivanju moje mame, pjesma ne daje istinitu sliku, nije tu bilo opijanja, već su ljudi živjeli jako siromašno. Mama mi je pričala da zimi, kada je išla u školu, nije mogla izaći iz vagona van, jer se sve zaledilo, pa je njezin tata kada se vraćao s posla razbijao led sjekirom  da može izaći.

Dida i tata Benčić, dolazak u Senj

Dida Benčić je završio za šefa stanice u Zvečaju[5] i moj otac je iz Zvečaja u školu putovao u Karlovac. On nije uopće išao u osnovnu školu, jer u Zvečaju nije bilo škole, a malo dijete nije moglo putovati u Karlovac vlakom. Moj djed ga je učio i pripremao za gimnaziju, učio ga je grčki i latinski i ostalo. I moj tata je položio ispit da se može upisati u karlovačku gimnaziju. U tu gimnaziju je 50 godina ranije išao Nikola Tesla. Zatim je djed Benčić došao u Zagreb, stanovali su u Šenoinoj ulici. Obje obitelji su se našle u Zagrebu.

Državna realna gimnazija u Rakovcu (danas dio Karlovca), koju je od 1870. do 1873. pohađao Nikola Tesla, a klasičnu gimnaziju Benčić od 1921. godine.

(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/tesla.html)

Nakon što je tata završio fakultet u Zagrebu, čekao je dvije godine da mu Ministarstvo dodijeli radno mjesto. Dobio je dekret za Senj. Imao je veliku sreću, jer je bilo dobro da nije dobio Bosnu, Makedoniju i slično. Senj je bliže Zagrebu od Rijeke. To je najbliža luka Zagrebu. I tako je tata došao na Senjsku gimnaziju.

Kuća obitelji Čolić u kojoj je mnogo godina bila smještena Senjska gimnazija

(izvor slike: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=680.new)

Tata Vladimir i mama Paula upoznali su se i vjenčali u Zagrebu i zajedno su otišli u Senj. Ja sam se rodio u Senju 1940. godine.

Senj 1943.

(izvor slike: http://www.cro-eu.com/...)

Bombardiranje Senja

Kada sam imao tri i pol godine, 1943. godine, u listopadu, Senj su bombardirali njemački avioni. Toga se sjećam. Bio sam s ocem na Nehaju, došli su avioni i bombardirali Senj[6]. U Senju tada nije bilo niti vojske, koja je već prije pobjegla van. Gledali smo s Nehaja kako se iznad Senja diže veliki oblak prašine. Mama je bila kod kuće, bila je u drugom stanju s mojom sestrom. Kada je to prošlo, požurili smo doma. Prije nego smo stigli doma, došao je drugi val bombardiranja. Mi smo se sklonili u jedan dućan pokraj crkve. Bomba je pala na crkvu i potpuno je srušila. Gazda dućana nam je rekao da se sklonimo u magazin, jer se dućan ispunio prašinom. Nastao je polumrak. Sjećam se, da sam se kao mali čudio da nas pušta u magazin, a može mu netko nešto ukrasti.

Kada je drugi val bombardiranja prošao, otrčali smo kući. Kuća je bila preko puta gimnazije, na nju je pala požarna bomba i sve je gorjelo. Tata je skočio gore i pobacao je s trećeg kata neke knjige, fotelje. Nagorjele knjige imam još uvijek doma.

Nagorjela matematička knjiga koju je otac bacio kroz prozor kuće u plamenu

(izvor: arhiva Zvonka Benčića)

Dvije fotelje su polomile noge, popravio sam ih i još ih imam. Kućegazda koje je stanovao u prizemlju je poginuo. Drugi dan išli smo u luku i vidjeli potopljene barke i brodove, razrušene magazine.

Po pričanju mojih roditelja, onog dana kada su Nijemci bombardirali Senj, bio je topli jesenski dan. Ja sam na sebi imao „špilhoze“, kada su došli hladniji dani trebalo je moliti za topliju odjeću.

Tako su moji već dva puta sve izgubili. Jednom su pobjegli iz Trsta, sve su ostavili, a onda im je u Senju sve izgorjelo. Ja sam prva generacija poslije njih kojoj nije propao stan.

Kada smo sve izgubili, mamu u drugom stanju i mene, primile se nas časne sestre u samostan Marije Terezije u Senju. Za to je trebala posebna dozvola biskupa da muško dijete dođe u ženski samostan. Časne sestre su me čuvale. U samostanu su neke časne sestre imale tuberkulozu, srećom nisam je dobio. Moja mama je sestru rodila u travnju 1944. godine. Nakon poroda se razboljela, pa je otišla u bolnicu na Sušaku, a ja sam ostao kod jedne obitelji u Senju.

Franjevačka crkva u Senju (crkva je srušena u II. svjetskom ratu). Razglednica, Ministarstvo kulture., Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine, Zagreb

(izvor slike: http://www.cro-eu.com/...)

Urušeno krovište magazina obitelji Vrhovac poslije bombardiranja 1943. godine. Na fotografiji se vide ostatci bačvastog svoda nekadašnje crkve sv. Marije Magdalene, snimio Ivan Stella st.

(izvor slike: M. Sobolevski: Bombardiranje Senja zrakoplovima... Senj. zb. 30, 363-376 (2003)

Dolazim u Zagreb

Kada se rodila sestra, došli smo iz Senja u Zagreb. Putovali smo iz Senja najprije kamionom, (vozio sam se u kabini), zatim vlakom, pa jedan dio pješice jer je bila srušena pruga i konačno drugim vlakom smo došli u Zagreb. Na prelasku iz jednog u drugi vlak sam se izgubio, ali se ne sjećam da sam se preplašio. Našao me je moj ujak Metod. Moja mama je došla kod svoje mame, u stan u Paromlinskoj 75, točno tamo gdje je sada Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Te jednokatne kuće danas više nema. I tako sam ja 1944. godine došao u Zagreb.

Tata je bio najprije u domobranima, a onda u partizanima. Kada je kapitulirala Italija, masovno su se prebacivali u partizane. Bio je najprije u boračkoj, a zatim u prosvjetnoj jedinici.

Sjećam se kako su partizani ulazili u Zagreb po Trnjanskoj cesti. Išao sam s ujakom Ćirilom gledati. Bili smo tamo gdje je bila skela (današnji Most slobode) i gledali smo kako ulaze i tražili nekog poznatog. Nismo vidjeli nikog poznatog.

Nakon rata, moj otac je dobio mjesto u gimnaziji u Križanićevoj. To je bila II. muška realna gimnazija. U toj gimnaziji je i prof. Lončar[7] bio profesor, ali ne u toj zgradi, jer je ta zgrada izgrađena 1931., a Lončar se te godine već zaposlio na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.

Moj otac je postao direktor te gimnazije. Budući da nismo imali gdje stanovati, stanovali smo u fizikalnom kabinetu. Sjećam se svih instrumenata koji su bili u kabinetu. Bilo je strojeva za proizvodnju statičkog elektriciteta, lajdenskih boca, jedna rendgenska cijev, akustičke sprave za pokazivanje rezonancije. Bili su fantastični ti instrumenti. Još se sada sjećam kako sam vrtio ručice i punio lajdenske boce. U fizikalnom kabinetu je bio jedan motorgenerator, to je bila vrlo moderna zbirka. To je škola Hondla i Stjepaneka i to su bili Hondlovi pokusi. Svi učenici profesora Hondla duboko su bili svjesni važnosti pokusa za razvijanje fizikalnog mišljenja.

U predgovoru svog glasovitog udžbenika Fizika za više razrede srednje škole, iz 1922. godine, prof. Hondl je napisao:

          „Sve se fizikalno znanje osniva na motrenju prirode. Motrimo li pojav, koji se zbiva bez naše pomoći, kažemo da izvodimo opažanje. Ako sami izazivljemo pojav, što ga hoćemo proučiti, pravimo pokus (lat. experimentum). Onakvo opisivanje pojava, koje se osniva na motrenju, pri kojem nismo mjerili, jest  kvalitativno (lat. qualitatis, kakvoća). Znanje višeg stupnja, t.j. kvantitativno (lat. quantitas, kolikoća) dobiva se mjerenjem. Kad kažemo da Röntgenove  zrake idu kroz drvo, to je kvalitativno, a kad umijemo reći, koliki se dio zraka zaustavi u drvu debelom 1 cm, to je kvantitativno.“

Nažalost, 1970-tih godina ta zbirka iz fizikalnog kabineta je završila u smeću. To sam vidio u dvorištu gimnazije. Tu sam našao bačene strojeve za proizvodnju statičkog elektriciteta i U-cijevi koje se mogu uvlačiti/izvlačiti jedan u drugu (tzv. Quinckeove cijevi). Sa svake strane  su bili otvori, na ulazu se zvuk dijelio na dva dijela, putovao putevima različite duljine, pa je na izlazu dolazilo do rezonancije. Moglo bi se pogledati tko je tada bio direktor gimnazije i tko je to sve pobacao. Škola je postala 1972./73. Centar za kulturu, a tehnička kultura i fizikalni laboratorij im nisu trebali. Danas se u školama rijetko izvode pokusi.[8]

Kada smo se iz fizikalnog kabineta preselili u stan, nismo ništa imali, spavali smo na željeznim bolničkim krevetima, na daskama (za vrijeme rata u Križanićevoj školi je bila bolnica, pamtim velike crvene križeve na krovu). Bila je velika stvar, kada smo uspjeli nabaviti krevete. Po krevete smo išli u Jurišićevu ulicu na mjestu gdje je sada McDonald’s. To je bio dućan pokućstva »Kruljac«. Kupili smo na doznake koje smo dobili, jer nam je sve izgorjelo u ratu.

Godina 1946. i pučka škola u Draškovićevoj

Godine 1946. krenuo sam u Osnovnu školu u Draškovićevoj ulici[9] (sada je to škola »Dr. Ivan Mertz«) Ta škola je imala dva ulaza. Na jednom ulazu piše DJEVOJČICE, a na drugom DJEČACI. Bili smo strogo separirani. Niti kod ulaza u školu nismo mogli biti zajedno. Svatko je čekao pred svojim vratima da uđe u školu. Na toj školi su još uvijek natpisi DJEVOJČICE i DJEČACI.

Zgrada Osnovne škole u Draškovićevoj ulici. Križićem je označena soba u kojoj je 1928. umro blaženi Ivan Mertz.

(izvor slike: http://putksuncu.hr/osnovna-skola-ivan-merz-iz-zagreba)

Škola u Draškovićevoj ulici snimljena 10. veljače 2017.

(izvor slike: arhiva autora)

Škola u Draškovićevoj ulici. Iznad ulaza vide se natpisi DJEVOJČICE (lijevo) i DJEČACI (desno).

Snimljeno 10. veljače 2017.

(izvor slike: arhiva autora)

Prve dvije godine (šk. god. 46./47. i 47./48.) mi nisu ostale u lijepoj uspomeni. Učiteljica Vunić je bila stroga i tukla nas je. Nismo se usudili ni maknuti, ruke smo morali držali na leđima. Onome tko je bio zločest pošarala je čelo olovkom i rekla mu: „Sada idi doma i reci roditeljima što si napravio“. Na početku prvog razreda za pisanje i računanje smo imali pločice; na jednoj strani su bile crvene linije za pisanje, a na drugoj crveni kvadratići za računanje. Brisalo se pravom spužvicomPosebno mi je bio težak krasopis, jer sam bio ljevak i najradije bih pisao lijevom rukom. Išlo mi je jako teško. Pisali smo tintom i perom. Tintu smo nosili u školu u bočicama i trebalo je jako paziti da se ne prolije. Kada sada na to gledam, jako je važno što smo učili krasopis. Vježbaš ruku, ali vježbaš i mozak. To je korisno kao i sviranje glasovira. Danas djeca ne znaju pisati, ne znaju držati olovku. To vidim po mojim unucima.

Tako je bilo u 1. i 2. razredu. Poslije, u 3. i 4. razredu pučke škole (šk. god. 48./49. i 49/50) došla je nova učiteljica, Jeričević (majka poznate plivačice Jeričević). Bilo nas je oko 60 u razredu, vladao je nered, red se nije mogao držati. Zadnji sat učiteljica nas je postepeno puštala doma da ne pravimo gužvu. Tko je bio miran mogao je otići doma i sat ranije.

U prvom i drugom razredu još su nam Sv. Nikola i Krampus dolazili u školu. Imali smo i vjeronauk u školi. Kateheta za vjeronauk zvao se Benčić, jedan Zagorac, nije mi bio u rodu. Vjeronauk je bio u školi do 1948., do prekida sa Staljinom. Imali smo i rusku učiteljicu koji je nas učila napamet ruske dječje pjesmice.

Knjiga s posvetom koju je Zvonko Benčić dobio na kraju 2. razreda osnovne škole.

Posvetu je potpisala razrednica V. Vunić i upravitelj škole slikar Oton Gliha.

(izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)

Sjećam se da smo obvezno morali ići gledati prvomajsku paradu. Prvo je išla vojska, tenkovi su se tu kod Križanićeve škole, u Solovljevoj ulici, skupljali od 3 ujutro, bila je strašna buka. Tenkovi su išli nekadašnjom ulicom 8. maja do Umjetničkog paviljona. Tu je bila tribina s velikim slikama Marxa, Engelsa, Lenjina, Tita i Staljina. Poslije 1948. više nije bilo slike Staljina. Ja pitam oca: „A gdje je Staljin?“ A on mi kaže: „Daj šuti“.

Do 1948. godine na prvomajskim paradama nosile su se slike Tita i Staljina

(Izvor slike: https://bonerjea.org/2015/01/05/josef-stalin-josip-tito-saga-did-the-killer-get-killed/)

Dosta sam izostajao iz škole. Na kraju četvrtog razreda dobijem svjedodžbu i tamo piše da mi je učiteljica dala 5 za one predmete koji mi ne idu, crtanje, pjevanje, a za druge, matematiku i ostalo mi je dala 4. To je imalo velikih posljedica. Nisam mogao upisati Klasičnu gimnaziju, jer se tamo moglo upisati samo s odličnim uspjehom, a ja sam prošao s 4. Možda mi je to učiteljica i hotimično napravila da se ne mogu upisati.

Gimnazija u Križanićevoj (od 1950. do 1958.)

I tako sam krenuo u II. mušku realnu gimnaziju u Križanićevoj ulici, tamo gdje je moj tata bio direktor. Nije mi bilo drago, jer kada je došla inspekcija obično su me prozvali i ispitivali. To je bilo doba kada knjiga nije bilo. Naučio sam uvezivati knjige. Nismo kupovali teke, već smo si ih sami pravili, kupovali papir i uvezivali. Nije bilo ni udžbenika, nešto iz hrvatskog, zbirka zadataka iz matematike, teoriju nismo čitali.

Gimnazija u Križanićevoj, izgrađena 1932. godine, arhitekt Egon Steinman, (projektirao je i zgradu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Marulićevom trgu). Moj razred u nižoj gimnaziji je bio u prizemlju zadnji u nizu, a u višoj na prvom katu drugi u nizu.

(izvor slike: https://kolekcionar.eu/...)

Gimnazija u Križanićevoj danas. Snimljena 10. veljače 2017.

(izvor slike: arhiva autora)

Škola mi je bila jako lagana. Nije bilo udžbenika, sve sam zapamtio u školi i to je bilo sve. Prva četiri razreda nisam ništa učio. Stanovali smo pored školskog igrališta. Nikada nije bilo više od 4−5 sati škole. Ako je škola ujutro, nastava završi do 1 sat, od 1−2 popodne sam napisao zadaće i onda do mraka na igralište. Jako sam puno čitao. Nije bilo televizije, došla je tek 1956. godine. U zimi je već u 5 sati mrak, tada se satima moglo čitati.

Bilo je veliko siromaštvo, prvu kremšnitu sam pojeo na jednoj maturalnoj zabavi, u ulici Brešćenskoga (okomita ulica na današnju Bauerovu), kada sam imao 13.−14 godina, a sladoled sam dobio kada je završila školska godina. Nije bilo sladoleda, ni naranči, ni limuna. Kada je bio slet na kraju godine, vježbali smo bosi da budemo svi jednaki, jer nije bilo tenisica. Ali je taj šljunak užasno pikao. Samo je jedan u razredu imao gramofon. Donio ga je u školu, ostali smo poslije škole i slušali ploče. Tada sam prvi puta čuo Louis Armstronga.

Profesori su bili dobri. Iz zemljopisa je bio profesor Koščina. On je bio kapetan broda, mogao je jako lijepo opisivati krajeve, jer je to sve vidio. U 3. razredu smo imali „Nauku o čovjeku“. Profesorica Turk je bila jako stroga, ali smo puno naučili. Iz matematike je bila profesorica Miklin, kasnije Grošinić. Ona je jako dobro predavala. Sjećam se i profesora Žanetića  iz povijesti. Njegov sin je bio onaj igrač Hajduka. Profesor  je nama predavao uglavnom teme izvan programa. Spominjao nam je HSS, iako Radić i HSS nisu bili u programu. Bio je jako mršav čovjek, bolio ga je želudac, izgledao je kao kostur, pa smo ga zvali „Kostur“. Dao nam je jako puno vrijednih stvari, ono što nije bilo u nastavnom programu. U gimnaziji su bili i profesori koji su imali doktorat. Takav je bio profesor Deduš koji je imao doktorat iz fizike.

Hrvatski jezik sam učio iz časopisa Priroda[10] koji je objavljivalo Hrvatsko prirodoslovno društvo. Časopis još uvijek izlazi. Taj časopis je mene naučio pisati. U školi, od stranih jezika, se forsirao ruski, ali sam se uspio izvući pa sam već u prvom razredu gimnazije učio engleski.

Časopis Priroda iz 1950., 6 brojeva

(izvor slike: http://www.njuskalo.hr/...)

Za vrijeme mature (1958.) je već vladao Novosadski dogovor[11] (usvojen 1954.) i ja pišem molbu za polaganje mature. U molbi sam napisao da želim pisati pismeni dio ispita – tada i tada. I napisao sam pisati ću. Kolege iz razreda upozorile su me da je po novom pravopisu pisatću i da mi škola ne će primiti molbu za polaganje mature. Ispravio sam molbu i gotovo.

Po pričanju sjećam se anegdote iz rasprave o nazivlju o matematici u Društvu matematičara i fizičara Hrvatske. Jedan prijedlog je bio da se dogovore nazivi prava i kriva. U raspravi prof. Đuro Kurepa je rekao: „Pa ne ćemo dati nazive pravac i krivac“.

Na maturi smo imali pismene zadaće iz hrvatskog, matematike i engleskog. Bojao sam se da ću hrvatski loše napisati. Zato sam čitav 8. razred studirao Prousta. To je nekih 3.000 stranica. Čak sam kupio sabrana djela. I osposobio sam se da mogu napisati zadaću na bilo koju temu. Hrvatsku sam zadaću napisao najbolje, a iz matematike o kojoj nisam vodio računa, dobio sam jedva 4. Engleska zadaća je bila prijevod iz Hemingwayevog romana „Kome zvono zvoni“, jedna čitava stranica. To je bilo jako teško. Da si nisam na maturu donio veliki Filipovićev rječnik ne bih mogao isplivati iz toga.

Tko je s vrlo dobrim položio maturu mogao je biti oslobođen usmenog ispita na maturi. Usmeni je bio matematika, fizika, hrvatski, povijest i engleski.

Studiranje na Elektrotehničkom fakultetu i stipendija Končara

Za faks nije bilo prijemnog ispita za one koji su gimnaziju položili s vrlo dobrim ili odličnim. Ali nije bilo inflacije odličnih ocjena, kao danas. Na polugodištu rijetko tko je prošao s 5, a na kraju godine je svega nekoliko učenika prošlo s 5. A takav se kriterij držao i na maturi. Nije bila poplava odličnih, bilo ih je samo nekoliko.

Nakon mature imao sam jedno od najljepših i najdužih ferija u životu. Proboravio sam više od mjesec dana kod nonine sestre (po mami) u Trstu. Stanovao sam u samom središtu Trsta, u ulici Vialle XX Settembre No. 9 na četvrtom katu. U toj ulici, unutar dvostrukog drvoreda, još i danas postoje vrtne terase niza kafića. Impresionirao me žamor razgovora koji se dizao sve do četvrtog kata. Tada u Zagrebu nije bilo takvih kafića, a sastajanja po privatnim stanovima smatralo se dekadentnim ostatkom nekadašnjeg društva.

Htio sam upisati Prirodoslovno-matematički fakultet (PMF), ali sam ipak upisao elektrotehniku, jer su mi doma rekli: „Daj upiši nešto praktično, u familiji su ti svi profesori i jedva žive“. Otac mi je bio profesor matematike i fizike, njegova je sestra bila učiteljica, ujak mi je bio profesor na tehničkoj školi u Klaićevoj, predavao je matematiku. Stric mi je bio profesor na Optičkoj školi u Zagrebu, pa je kasnije prešao na Geodetski fakultet, gdje je i bio dekan.

Kod upisa na Elektrotehnički fakultet (ETF) osnovni mi je problem bio pribor za crtanje. Imao sam sreću da je moja nona imala bratića u Trstu i on mi je kupio šestar. Onda još nije bilo grafos pera. I „šiber[12]“ je bio problem. Imao sam stari šiber kome je bio potrgan klizač. Nekako sam ga zalijepio, potegnuo crtu s oznakama da bih mogao računati. Imam osjećaj da sam se jedva provukao na kolokviju za šiber, jer je bilo jako teško s takvim šiberom naučiti računati.

Šiber (rehnišiber, logaritamsko računalo)

(izvor slike: https://no.wikipedia.org/wiki/Logaritmisk_skala

Kolokvij smo polagali u amfiteatralnoj dvorani Zgrade za fiziku[13] na Marulićevom trgu br. 19. Bilo je teško fizički polagati; klupe su i danas uske, nije bilo na klupi mjesta da se komotno stavi šiber i papir (v. sliku). A kolokvij iz šibera je bio uvjet da se ostane na fakultetu.

Zgrada za fiziku, na Marulićevom trgu 19, prema projektu arhitekta Egona Steinemana iz 1926./27.

(izvor slike: naslovnica knjige „Stanko Hondl, život i djelo“)

Gradnja  zgrade za fiziku, 1929. godine. Ing. Steinmann (lijevo) na gradnji.

(izvor slike: naslovnica knjige „Stanko Hondl, život i djelo“)

Predavaonica Zgrade za fiziku na Marulićevom trgu

(izvor slike: knjiga „Stanko Hondl, život i djelo“)

Na prvoj godini je bilo jako puno sati. Upisao sam 58 sati u prvom semestru (predavanja i vježbe). U subotu su bila 2 sata predvojničke, a ostale se dane natrpalo puno sati i dva dana nisam imao ni vremena za ručak. Trčali smo po cijelom gradu, jer je faks bio razbacan na više mjesta u gradu. Nosio sam si sendviče, jer nisam htio izostati s predavanja.

Prve stranice indeksa Zvonka Benčića

(izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)

Prva godina na faksu je bila veliko opterećenje, jer je bilo puno programa za crtanje: graf iz matematike, programi iz statike, pa programi iz nacrtne. Svaki program je uzimao po 10 dana vremena. Nije bilo dovoljno vremena za učenje. Onda sam, budući da me nitko nije mogao savjetovati, rekao sebi da to neću moći. Polagati ću ispite kako se meni dopada. Zato sam si matematiku ostavio za kraj, jer mi to nije bio problem. I najprije sam ispolagao sav „sitniš“. Onda je došao kraj drugog semestra i ustanovio sam da mi fali samo matematika za upis u 2. godinu.

 Uzeo sam si 5 dana odmora i otišao kod ujaka Metoda u Pulu. Nakon toga sam čitavo ljeto i dio jeseni samo spremao matematiku. Položio sam ju i to se pokazalo jako dobro, jer nas je samo četvoro na godini „očistilo“ prvu godinu do kraja. Mogao sam „čist“ ući u 2. godinu. Bila je godina za godinu, ali se moglo prenijeti 8 bodova, među njima nije bila matematika.

Na prvoj sam godini napravio jednu glupost, jer čovjek u početku ne zna polagati ispite. Kod Statike nisam učio teoriju, već sam samo rješavao zadatke. Riješio sam točno 300 zadataka. Ali to nije bilo znanje. Na zadacima se ne da sve naučiti, već samo tipični zadaci, pa sam se kroz statiku jedva provukao. Poslije nisam nikada na taj način učio. Najprije sam pročitao knjigu i proučio teoriju. Nakon 4. semestra bilo je samo pitanje hoću li dobiti 4 ili 5 na ispitu. Nisam više dobio niti jednu trojku.

U mojoj generaciji, na slaboj struji, su bili Svetko Fatović, radio je u ATM-u, bio je jedan od najboljih studenata. I Faruk Hadžiomerović, izvanredno inteligentan student, zavidnu karijeru je postigao SAD-u. Za Zdenka Tonkovića nisam nikada mislio da će studirati elektrotehniku, jer se bavio poviješću umjetnosti. Miodrag Đurić, moj kolega iz gimnazije, je radio u Končaru na električnoj vuči i nakon nekoliko godina je otišao u Kanadu. Vlado Kuterovac je bio jako dobar student, na fakultet je došao kasnije, jer je bio u vojsci, na vojnim školama.

Poslije druge godine dijelili smo se na slabu i na jaku struju. Ja sam otišao na slabu struju. Bilo nas je ukupno 220 studenata. Prva godina je imala zajedničke temeljne predmete matematiku, fiziku, nacrtnu geometriju, ništa iz elektrotehnike. Profesori su bili Blanuša[14], drago mi je da sam ga slušao, pa izvrsni eksperimentator Lopašić iz Fizike, bio sam mu demonstrator, Bazjanac iz Tehničke mehanike koji nas je učio sustavnosti, Petričević iz Nacrtne geometrije, Hergešić iz Elemenata strojeva. Imali smo i Mehaničku tehnologiju, tu je bio Šahnazarov, koji je slabo govorio hrvatski.

Akademik Danilo Blanuša, veliki hrvatski matematičar

(izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/...)

 Jedan od čuvenih fizikalnih pokusa profesora Vatroslava Lopašića, profesor i asistenti.

(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Profesor Lopašić na  izletu.

(izvor slike: knjiga Vatroslav Lopašić - Klasik hrvatske fizike)

Na mojoj drugoj godini, akademskoj godini 1959./1960., u jesen, profesor Josip Lončar na početku jednog predavanja iz predmeta Osnovne elektrotehnike, nakon što je donekle zavladala tišina, započeo je: „Jedna vesela vijest za vas. Jučer sam u JAZU održao predavanje i svi su mi pljeskali“. Začudno smo se pogledavali i pitali se kakva je to vesela vijest. Nastavio je: „Vesela vijest za vas. Sutra ću to isto predavanje održati i za vas“.

Došao sam na to predavanje. Na dugačkom stolu stajale su dvije kilovatne žarulje prekrivene tuljcima i pored njih mala kutijica s potenciometrom. Profesor Lončar je okretanjem potenciometra mijenjao jakost svijetla. Kasnije sam shvatio da je u kutiji bio tiristor. To je bilo manje od tri godine nakon što su 1957. godine u General Electricu izumili tiristor. U to doba je objavio svoja dva glasovita članka o poluvodičima u časopisu Elektrotehnika.

Završio sam slabu struju, a imali smo svega 2 sata vježbi gdje smo se upoznali s tranzistorima, prof. Turk je bio asistent. O poluvodičima nismo ništa čuli, a diplomirao sam 1962. godine. Ako se gleda povijesno, 1956. godine su trojica Amerikanaca dobili Nobelovu nagradu[15] za izum tranzistora, a oko 1955. godine je američka vojska bila opremljena s tranzistorskim radiostanicama.

Na elektronici smo se iscrpljivali s cijevima – jedan semestar su bile cijevi, od diode, triode, tetrode, pentode, hektode, pa do cijevi pentagrid converter-a. Učili smo konstrukciju tih cijevi. Drugi semestar elektronike su bila pojačala, uzemljena katoda, uzemljena anoda, uzemljena rešetka, a treći semestar elektronike, su bila kaskadna pojačala.

RCA trioda − tip 808

(izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

 Kada sam studirao, nije mi napamet palo da pitam oca ono što nisam razumio. Mislio sam: „Pa što on zna. Pa nije on studirao elektrotehniku“. I onda sam došao do njegovih zabilješki s predavanja na PMF-u. To je oko 600 stranica. Imam ih i danas. To su predavanja od profesora Ladislava Stjepaneka. Ta elektrotehnika, nauka o elektricitetu, je bila tri puta opsežnija od one koju smo mi učili na ETF-u. Otac mi se nije nudio, a tada se na PMF-u učilo jako puno.

Ako pogledaš nastavni program od Lončara što ga je on postavio oko 1930. godine, taj program je po naslovima identičan programu na Mudroslovnom fakultetu, jer je Lončar završio taj fakultet. Poslije je to dorađivao.

Teka bilježaka Vladimira Benčića s predavanja prof. Hondla Eksperimentalna fizika I. (mehanika) akad. god. 1930./31. i primjer njezine jedne stranice. Format teke je 16 cm x 20 cm i ima točno 100 stranica

(izvor slike: knjiga „Stanko Hondl, život i djelo“)

Prva stranica bilježaka Vladimira Benčić s predavanja prof. Stjepaneka

(izvor slike: knjiga „Stanko Hondl, život i djelo“)

Miroslav-Fric Plohl[16] je na Tehničkom fakultetu postao predavač, a da nije studirao niti na jednom fakultetu. Plohl meni nije predavao, jer je poginuo 1939. godine, ali mi je predavao njegov sin. Zamisli, čovjek koji nema fakultet ima tako kvalitetna predavanja. On je bio kapetan fregate u austrijskoj vojsci. Naš fakultet ga 1926. godine zove da drži nastavu, a formalno je bio nekvalificiran. Nije mogao postati redoviti profesor. Bio je Slovenac iz Gorice, odlazi u Ljubljanu i zamoli profesora Milana Vidmara[17] na Ljubljanskom sveučilištu da kod njega polaže. Vidmar ga je oslobodio ispita i dao mu je da samo napiše diplomski. I na temelju toga dobio je diplomu Ljubljanskog fakulteta i preporuku da radi na Zagrebačkom fakultetu. Imam čak izrezak iz slovenskih novina gdje piše da je „jedan stariji gospon polagao diplomski i da je na sva je pitanja znao odgovoriti“.

Prof. ing. Miroslav Plohl, utemeljitelj Zavoda za elektrotehniku i elektrostrojarske struke, 1925.

Predstojnik Zavoda od 1925. do 1939.

(izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.)

Dolazak u Končar 1962. i diploma 1963.

Profesor Dolenc mi nije predavao,(bio je na jakoj struji), ali je on bio ključna osoba za moj dolazak u Končar. Moja mama poznavala je njegovu obitelj i zamolila ga da mi pomogne dobiti stipendiju od Končara. I već četvrti semestar sam imao Končarovu stipendiju. Ta stipendija je bila krasna stvar. Mogu reći da sam kao student imao veća primanja nego kao inženjer početnik u Končaru. Stipendija se dobivala na temelju prosječnih ocjena i završavanja na vrijeme, tako da sam imao maksimalnu stipendiju, Još sam imao dvije demonstrature, pa mi se sakupilo ondašnjih 28.000 dinara. A prva plaća u Končaru bila mi je 27.000 dinara. Tako da sam nakon završetka faksa došao na lošije. Kod mene doma je bio takav režim da sam morao dio te stipendije davati u kuću. Poslije mi je sve otac vratio. To me je tjeralo da moram na vrijeme završiti.

U Končar sam prvi put došao, kada sam potpisao ugovor za stipendiju. Inače mi se Končar činio užasno daleko. Stipendiju smo podizali u referadi na fakultetu. Jedan mjesec nisam dignuo stipendiju, negdje sam bio. I onda sam zamolio Končar da mi pošalju stipendiju. Iz Kadrovskog su mi javili da moram doći podignuti stipendiju. Tamo je bila supruga od profesora Jože Černelča. Ona se brinula za stipendiste. U Končar sam jedino dolazio na radioničku i kasnije na industrijsku praksu.

Na industrijskoj praksi sam bio zajedno s mr. sc Miroslavom Matasovićem u Baždarnici, u laboratoriju kod inženjera Ravnaka. A s mr. sc. Dušanom Božićem sam neposredno kontaktirao. Imali su jedan stariji pokvareni osciloskop te je Matasoviću i meni Božić dao zadatak da ga popravimo. S tim smo se mi tri tjedna zabavljali, ali ga nismo uspjeli popraviti. To je bio prvi kontakt s Končarom, a poslije je kontakt bio kroz diplomski.

Diplomski sam radio u Končaru, u studenom i prosincu 1962. I kroz to sam se odmah zaposlio, što je bilo dobro. Zaposlio sam se 5. studenog 1962. godine, a diplomirao sam 16. siječnja 1963.

Kada sam kao diplomant došao u Institut Končar, Kadrovski me je odredio da odem kod prof. Vojislava Bege. A Bego je bio u barakama. Te barake su bile na zapadnoj strani Končara, gdje je sada Tehnološki park. Kada sam došao tamo, bilo mi je grozno. Zima je, dršćeš, a tko je prvi došao, morao je ujutro najprije naložiti peć, nabacati ugljena i drva, zagrijati prostoriju. Bili smo smrznuti, trebalo je vremena da se ugrijemo. To mi se nije dopalo. Bio sam tamo svega 6−7 dana, otišao sam u Kadrovski i rekao im da me mjerenja uopće ne zanimaju. Mene u prvom redu nije zanimao nekonfor koji je tamo vladao. I onda su me pitali što me zanima i rekao sam: „regulacija“. I tako sam došao u Institut[18], kod prof. Černelča[19], u Sektor za automatsku regulaciju i nuklearnu opremu, tzv. Sektor ARNO, u Odjel za usmjerivače. U Odjelu za usmjerivače razvijali su se električki živini ventili i usmjerivački sklopovi sa živinim ventilima.

Zanimljivo je primijetiti da je Sektor ARNO osnovan prilikom utemeljenja Končareva Instituta 1961. godine, vjerojatno utjecajem Savezne komisije za nuklearnu energiju (SAKNE), kojoj je predsjednik bio ministar unutarnjih poslova i sekretar Partije Aleksandar Ranković. To je bilo u onoj „ciglastoj zgradi“ (tzv. zgrada H-a, u šali smo je nazivali smiješna zgrada), u Končaru na Trešnjevci, na Fallerovom šetalištu. Ta zgrada je bila građena za sindikat, ali se sindikat nikada nije uselio, već je te prostorije dobio Institut.

Organizacijska i upravljačka struktura Elektrotehničkog instituta iz 1961.,

u kojem se zaposlio mladi inženjer Zvonko Benčić

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

Savjet i Uprava Elektrotehničkog instituta iz 1961., u kojem se zaposlio mladi inženjer Zvonko Benčić

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

Jože Černelč, direktor sektora u KONČAR-u u kojem je počeo raditi mladi inženjer Benčić

(izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925. − 2015.“)

„Ciglasta zgrada“, Zgrada Sektora za automatsku regulaciju i nuklearnu opremu Elektrotehničkog instituta u izgradnji 1961. godine.

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

U sektoru ARNO bilo je nekoliko odjela. To su bili Laboratorij, Elektronika, Regulacija, Nuklearna oprema. Nuklearnu opremu je vodio Brezinščak, Elektroniku je vodio Satrapa, Usmjerivači su bili izravno pod direktorom Instituta Plenkovićem, a Regulaciju su vodili redom Rožić, Gazzapi i na kraju je došao Obrad Vagić koji je kasnije bio direktor sektora ARNO sve do 1988. godine.

Tu sam radio diplomski. I taj diplomski je bila jedna nebuloza. Imao sam izborni iz industrijske elektronike na fakultetu pa sam iz tog područja uzeo i diplomski. Dobio sam zadatak od Jaroslava Satrape da napravim istosmjerno pojačalo s cijevima snage 20 W u dva mjeseca. Ispalo je da to mora biti pojačalo s predstupnjem i s još tri stupnja u kaskadi. I za to trebaju dva izvora za napajanje, jedan od oko 300 V i drugi od oko 700 V. Prvo moraš projektirati transformatore, pa napraviti izvore,  onda sve to trebaš složiti, to je ispalo teško nekih 20 kg. Proradilo mi je samo predpojačalo. Ono dalje nije uopće radilo (osciliralo je), jer nisam stigao završiti. To je trebalo donijeti na fakultet. Prvi put sam otišao do Plenkovića i zamolio sam ga da mi da institutski auto. Znači, to sam nekako sklepao, položio diplomski i više me nitko za to nije pitao. Položio sam diplomski kod Hruške[20], a ne kod Plenkovića, jer je Plenković bio na jakoj struji.

Vojska (od 1963. do 1964.)

Nakon kratkog vremena u Končaru, otišao sam u vojsku. Bio sam u vojsci 11 mjeseci od proljeća 1963. do proljeća 1964., u Vrhnici, malom mjestu u središnjoj Sloveniji, oko 20 km jugozapadno od Ljubljane. To je rodno mjesto Ivana Cankara, velikog slovenskog književnika (1876. – 1918.). U mojoj tenkovskoj brigadi je bilo oko 600 vojnika, šestorica smo imali fakultet, a 160 vojnika je bilo nepismenih. Njih je sve trebalo naučiti pisati i tu smo imali puno posla. Vodio sam Vojnički klub, u stvari, bilo mi je perfektno, samo je sve predugo trajalo. Kada smo išli na poligon, išao sam s velikim šatorom, sa stolovima. U šatoru se igrao šah, to sam sve morao organizirati. Išli smo na poligon  pokraj Pivke, malog gradića na jugu Slovenije. Bio je već mjesec listopad, bilo je krasno, šuma, fini zrak. Tamo je Cerkniško jezero. Kada smo došli tamo, oficiri su nam rekli da moramo logor postaviti gore na brdo. Nije mi bilo jasno zašto. Par dana nakon našeg dolaska, u jednoj noći, dolina se sva ispunila vodom. Da smo ostali dolje, ne znam kako bismo prošli. Kada se sve napunilo dubina je bila oko 10 metara. Uz vođenje kluba pisao sam i upute za oficire u svezi „moralno-političkog vaspitanja“. Vadio sam podatke iz novina i to slagao.

U vojsci sam učio njemački. Dok sam studirao,  Končar mi je omogućio da idem na tečaj njemačkog, a u vojsci sam ga usavršavao. Budući da sam već onda znao da ću ići na poslijediplomski na PMF, čitao sam „Uvod u višu analizu“, Željka Markovića. Onda sam 1964. u proljeće izašao iz vojske i došao ponovo u Končar.

Dolazak u „Mravlju zemlju“

Tek što sam se vratio iz vojske, direktor Instituta prof. Zlatko Plenković, 1964. godine je smanjio svima u Sektoru plaću za 20% (i meni koji „nisam bio ni kriv ni dužan“). Naime, tzv. sitna pruga u „Željezari Ravne“ u Sloveniji nije puštena u pogon na vrijeme. Jedan od problema bio je nedovoljan upravljački strujni impuls na rešetki živinog ventila.

Za onoga tko je projektirao elektromotorne pogone valjačke pruge uopće nije bilo važno zašto je strujni impuls preslab. Fizički procesi unutar živinog ispravljača uopće ne zanimaju projektanta elektromotornog pogona. Međutim, za onoga koji je projektirao živin ventil to je bio itekako važan proces ionizacije i uspostavljanja električkog luka (tzv. paljenje luka) u ventilu uz njihov utjecaj na jakost strujnog impulsa. Projektant sustava (valjačkog pogona) nadmoćan je projektantu komponente (živinog ventila). Projektant sustava zna što ne valja u projektu komponente, a projektant komponente (živinog ventila) ne treba znati, a većinom i ne zna, što ne valja u projektu sustava, odnosno cijelog pogona.

Projektanti komponenata su „mravi“ i oni rijetko dobivaju za svoj rad strukovna i društvena priznanja. Oni rade u tzv. „Mravljoj zemlji“. „Mravi“ rade na području projektiranja komponenata i sklopova učinskih pretvarača. A menadžeri istraživanja i razvoja uz pomoć proizvodnje umnažaju kapital. Hijerarhijski dijagram područja učinske elektronike pokazuje da „Mravlju zemlju“ čine komponente pretvarača.

Hijerarhijski dijagram područja učinske elektronike

(izvor slike: članak „Mravlja zemlja“. Arhiva prof. Benčića)

 Kada sam se zaposlio u Elektrotehničkom institutu Rade Končar, nisam bio svjestan „Mravlje zemlje“. Na ondašnjem Elektrotehničkom fakultetu (ETF-u) u Zagrebu stekli smo temeljna znanja iz elektrotehnike te znanja o komponentama uređaja i postrojenja. O sustavima gotovo ništa nismo čuli. Domet znanja o sustavima sadržavao je jednosemestralni kolegij temeljen na knjizi „Osnovi automatske regulacije“ autora Otta Schafera, u prijevodu Vladimira Muljevića.

Nadolazeće generacije su duboko svjesne postojanja „Mravlje zemlje“ i ne žele raditi u njoj. Zato se traže, uz tehnička znanja i znanja iz ekonomije i menadžmenta. Nužno će „Mravlju zemlju“ popunjavati stranci.

Na prijediplomskom studiju su poželjni holistički predmeti. Stari profesori se teško mire da na prijediplomskom studiju ima sve manje mjesta za predmete koji se bave komponentama velikih sustava, npr. za predmete koji tumače transformatore, rotacijske strojeve i poluvodičke ventile. Tim predmetima je mjesto na poslijediplomskom studiju, a najviše na poslijediplomskom specijalističkom studiju. Tko organizira razvoj i istraživanje taj ima moć. Tko upravlja procesima u sustavu taj ima golemu moć.

Ukratko o učinskoj elektronici

Da bismo razjasnili osnovne pojmove iz učinske elektronike i razumjeli zašto je i za što potrebna možemo se koristiti člankom „Zadaci energetske elektronike“[21] prof. Zlatka Plenkovića koji je objavio u časopisu Informacije Rade Končar, 1972. godine.[22] On tamo piše:

              »Teški elektromotorni pogoni (električna vuča, valjaonice, velike dizalice) ne mogu se kvalitetno riješiti bez upotrebe istosmjernih motora pa je za njihovo napajanje potrebna istosmjerna struja. U tu svrhu najprije su se upotrebljavali motor-generatori, t.j. uređaji koji su električnu energiju izmjeničnog sistema pretvarali u mehaničku, a zatim pomoću istosmjernog generatora ponovno u električnu, ali sada istosmjernog sistema. Motor-generatori su bili teški, skupi, bučni i radili s nepovoljnim stupnjem djelovanja.

              Ovi nedostaci uklonjeni su razvojem usmjerivačke tehnike. Usmjerivači vrše pretvaranje električne energije jednog sistema u drugi (npr. izmjeničnog u istosmjerni) pomoću električnih ventila. U usmjerivačima se struja pomoću ventila usmjeruje u željenom smjeru, pa prema tome do konverzije dolazi direktno, tj. bez prethodnog pretvaranja u mehaničku energiju.

              … Naziv električni ventili uzet je prema analogiji s pneumatskim ventilima koji mogu propuštati struju plina u jednom smjeru, a spriječiti protok u suprotnom smjeru. Nakon razvoja raznih vrsti električnih ventila danas su od prvenstvenog značenja poluvodički silicijski ventili – diode, tranzistori, tiristori i trijaci.

              Razvoj usmjerivačke tehnike praktički je započeo s razvojem živinih ventila. Živini ventili zahtijevali su posebne uređaje za paljenje luka i održavanje uzbude. Stoga su bili relativno skupi i nepraktični za primjenu u uređajima manjih snaga. …Zbog znatno povoljnijih karakteristika silicijskih dioda i tiristora oni su u svim područjima primjene zamijenili živine ventile. …Gubici u tiristorskim usmjerivačima približno su 2 do 5 puta manji od gubitaka u usmjerivačima sa živinim ventilima.

              …Razvojem elektronskih cijevi došlo je do razvoja  jednog novog područja elektrotehnike koje smo nazvali elektronikom. Razvoj tiristora i drugih poluvodičkih ventila omogućio je razvoj jednog dijela elektronike koji danas nazivamo energetska elektronika. Energetska elektronika je zajednički naziv za usmjerivačku tehniku, tehniku elektronskih ventila i elektronskih regulatora, kao što je prikazano na slici.«

Područja primjene energetske elektronike

(izvor slike: članak „Zadaci energetske elektronike“)

Usmjerivač je naziv koji postoji samo u hrvatskom jeziku. Profesor Plenković je oko 1945. uveo u hrvatski jezik riječ 'usmjerivač' kao prijevod njemačke riječi Stromrichter, uvedene u njemački jezik 1932. godine, u vrijeme žive.

Usmjerivač je sklop koji spaja istosmjernu i izmjeničnu mrežu, a tok energije može biti i u jednom i u drugom smjeru. Na istosmjernoj strani je primjerice motor. Mreža može napajati motor, a motor može kočiti i regenerativno vraćati energiju u mrežu. To je usmjerivač. Ispravljač je onaj koji to ne može. Ispravljač je niža kategorija od usmjerivača. Može biti tiristorski usmjerivač, a diodni ispravljač.

Što se tiče razvoja elektroničkih poluvodičkih komponenata imamo diode[23] od 1948. godine. Dioda je poluvodički ventil s dva priključka koji posjeduje ispravljačke osobine. Poluvodičke diode se izvode se temelju PN prijelaza u monokristalu silicija ili, rjeđe, na temelju prijelaza metal-poluvodič.

Učinske diode oblika hokejskog paka

(izvor slike: www.china-rectifier.com)

Premda je bilo i ranijih istraživanja, zasluga za otkriće tranzistora[24] pripala je 1947. godine Williamu Shockleyu[25]. Bipolarni tranzistor je troslojna NPN ili PNP komponenta. Mana im je što trebaju dosta veliku struju upravljanja. Treba stalni imati impuls da bi vodio. Nakon toga su razvijeni tranzistori koji se upravljaju naponom. Tu ne treba stalno ulagati energiju da bi tranzistor vodio.

Tiristor se pojavio u Bellovim laboratorijima 1957. godine, poslije tranzistora. U početku u Bellu nisu prepoznali značaj i budućnost tog otkrića. Onda su to prenijeli u General Electric. GE je shvatio o čemu se radi i oni su već 1960. godine radili malo jače tiristore. A ASEA je 1965. radila tiristorske istosmjerne elektromotorne pogone.

Tiristori su poluvodičke komponente s višeslojnom poluvodičkom strukturomu u monokristalu silicija. Imaju dva stabilna stanja − vodljivo i nevodljivo, a prijelaz iz jednog stanja u drugo vrlo je brz. Tiristor je ustvari je četveroslojna NPNP komponenta, koja na jednom unutarnjem sloju ima upravljačku elektrodu. I kada na tu elektrodu dođe strujni impuls, onda se regenerativno uspostavlja proces vođenja i defacto se tiristor pretvara u diodu. Tiristor ima to svojstvo da se uklapa kratkim strujnim impulsom, tipično 50−100 mikrosekundi i ne treba stalno ulagati energiju da bi bio dioda. Najvažnija osobina tiristora jest mogućnost upravljanja vrlo velikim snagama uz utrošak malih iznosa snage.

Proizvođači poluvodičkih komponenata proizvode brojne vrste tiristora. Postoje tiristori s dvije, tri i četiri elektrode. S obzirom na smjer protjecanja struje tiristori mogu biti jednosmjerni i dvosmjerni. U tiristore spadaju: dijak, četveroslojna dioda, tiristor (često zvan SCR) i trijak.

Tiristor strujne opteretivosti 100 A i naponske opteretivosti 1200 V montiran na rashladno tijelo – dvije tanke žice su priključci upravljačke elektrode

(izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Thyristor)

Tranzistor IGBT je ujedinio dobra svojstva MOSFET-a i dobra svojstva tiristora. Upravlja se naponom kao MOSFET, a pretvara se u bipolarni tiristor uklapanjem MOSFET-a.

IGBT modul (IGBT i poredne diode) strujne opteretivosti 1200 A i naponske opteretivosti 3300 V

(izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Insulated-gate_bipolar_transistor)

Rad na živinim ispravljačima

Dok sam studirao na PMF-u fiziku čvrstog stanja, paralelno sam u Končaru radio na živinim[26] ispravljačima, na fizici ioniziranih plinova. Tada sam učio kinetičku teoriju plinova. Pokušavao sam živini ispravljač nekako izračunati, ali nije išlo. Geometrija živinih ispravljača je toliko složena da to nisam uspio analitički obuhvatiti. Tako da smo i dalje ostali samo na pokusu.

Kada sam već dvije godine radio u Končaru i nešto sam ispitivao na živinim ispravljačima, dođe do mene Plenković i kaže mi: „Dajte pazite da vas struja ne strese“. A ja mu kažem: „Pa ja sam slabostrujaš“. A on me pita. „Što vi niste jaku struju završili?“ Plenković nije ni znao da ja nisam završio jaku struju.

Odjel za usmjerivače bio je formalno pod Černelčem. A Černelč se nije petljao u živine ventile, jer je Odjelom izravno rukovodio Plenković[27] koji je bio direktor Končareva instituta. Plenković mi je davao zadatke, što trebam napraviti, a ne Černelč.

Jože Černelč, autor karikature Vladimir Jarić[28]

(izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925. − 2015.“)

Končar je odluku o vlastitom razvoju  bespumpnih živinih ventila donio 1949. godine. Već 1952. započela je proizvodnja živinih troanodnih ventila (ekscitrona) za struju od svega 60 A. Na toj proizvodnji ispitivani su i usavršeni osnovni tehnološki postupci proizvodnje bespumpnih živinih ventila: utaljivanje metalnih provodnika u staklene izolatore, žarenje čeličnih i grafitnih dijelova u vakuumskim pećima, zavarivanje šavova posude u zaštitnoj atmosferi argona itd. I što je najvažnije školovani su potrebni stručnjaci.

U to vrijeme nije bilo pristupačnih ispitnih metoda. Zgodno je prisjetiti se kako je nepropusnost posuda ispitivana. U posudu se utisnuo amonijak i lakmus papirom koji je reagirao na amonijak tražena su propusna mjesta.

Uređaj za automatsko punjenje akumulatorskih baterija (110V, 50A) sa živinim bespumpnim troanodnim ventilom proizvodnje Rade Končar, 1956. godine.

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“

Godine 1961. za ispravljačke stanice za gradsku električnu vuču (tramvaj, trolejbus) razvijen je šestanodni bespumpni ventil (ekscitron) za struju od 600 A i za napon od 600 V. Proizvedeno je 60 tih ventila za cijelu Jugoslaviju.

Ispitivanje šestanodnog ventila (ekscitrona) struje opteretivosti od 600 A i naponske opteretivosti od 600 V tijekom montaže

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“

 Godine 1964. da bi se ubrzao razvoj i proizvodnja uređaja i sustava učinske elektronike, u okviru Elektrotehničkog instituta Rade Končar, utemeljena je „Proizvodnja pretvaračkih i regulacionih uređaja“ (URU). Godine 1969., integracijom s Odjelom za terenska ispitivanja, također u okviru Instituta, utemeljena je „Proizvodnja industrijske elektronike“ (PIE).

Godine 1966. razvijen je jednoanodni bespumpni ventil za struju od 30 A i za napon od 600 V. Ovih ventila proizvedeno je samo 12, jer je bilo velikih poteškoća s pucanjem anodnih izolatora tijekom formiranja. Formiranje je trajalo 10 dana i noći neprekidno. Osim toga, postalo je očito da će na tim malim strujama i naponima tiristori potpuno istisnuti živine ventile.

Na tim 30 A posudama sam zajedno s inženjerkom Urh, kasnije Godec, napravio referat za 7. međunarodnu konferenciju o ioniziranim plinovima u Beogradu. To je bila 1965. godina. Tu smo eksperimentalno proučili stabilnost uzbudnog luka. Naime, glavni luk kada se gasi može ugasiti i uzbudni luk i ispravljač prestaje raditi. Onda sam ustanovili optimalnu veličinu induktiviteta koji treba staviti u krug pomoćna anode da bi taj luk bio stabilan.

Jednoanodnih živinih ventila je napravljeno 150 komada i oni su bili za elektrovučne podstanice na željeznici. Čitava pruga Zagreb-Rijeka bila je elektrificirana s tim podstanicama sa živinim ispravljačima. Posljednji živin jednoanodni bespumpni ventil proizveden je 19. svibnja 1971. godine za Željezaru Štore u Sloveniji.

Ispitivanje jednoanodnih bespumpnih živinih ispravljača 1971. godine.

(izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“

Došao sam na područje živini ispravljača koji su bili na izdisaju. To je bilo vrijeme kada se jedna tehnologija gasila i stvarala nova. Bila je sreća što sam sudjelovao u stvaranju nečeg potpuno novog. Ali sam ipak 4-5 godina radio na živinim ispravljačima. A to je ustvari područje ioniziranih plinova, vrlo teško područje. Izračunati parametre tih živinih ispravljača bilo mi je nemoguće. To je valjkasta posuda, unutra su anoda i katoda, pa rešetke od grafita, pa neke deionizacijske plohe, pa tzv. parni valjak. Sve je konstruirano tako da se kada struja prestane teći što prije uništi ionizacija i da ne dođe do vođenja živinog ispravljača u suprotnom smjeru. To je nemoguće izračunati. Čitao sam i čitao knjige o fizici ioniziranih plinova, na kraju se sve svelo na intuiciju i pokuse.

Pet problema  sa živinim ispravljačima

Bilo je pet velikih problema sa živinim ispravljačima:

1. Jedan problem je bio fiksacija katodne mrlje.

     To znači da katodna mrlja gori točno na određenom mjestu živine lokve. I to se rješavalo tako da se u tu živinu lokvu uroni jedan prsten od molibdena, a živa moći molibden i penje se prema gore. Time je smanjeno isparavanje žive iz katode i time smanjena ovisnost tlaka živinih para u ventilu o strujnom opterećenju. To je imalo učinak da je katodna mrlja bila fiksirana.

2. Drugi problem smo zvali „štekanje“ plovka (njem. Stecken, zaglaviti).

    To su bili ekscitroni, bili su u čeličnoj posudi, plovak se trebao odvojiti od pomoćne anode i stvoriti pomoćni luk. Budući da je posuda bila željezna, a plovak isto željezni, on se zbog remanentnog magnetizma zalijepio za posudu pa nije htio isplivati. Zato se to zvalo „štekanje plovka“. Taj problem nije nikada zadovoljavajuće riješen. Kada plovak nije htio isplivati, radnici su znali da treba nekoliko puta gumenim čekićem lupiti po plaštu posude ventila i ispravljač malko zdrmati da se plovak odlijepi.

3. Povratna paljenja.

    Ona nastaju kada se na anodi stvori katodna mrlja. Nastaje električni luk i anoda postaje katoda. Vođenje struje od katode prema anodi značilo je kratki spoj u usmjerivaču.

4. Trajnost ventila u svezi s održavanjem vakuuma.

     Kada smo sklapali ugovor sa Željeznicom, bilo je pitanje kako dugo se može održati vakuum, jer su to bili bespumpni živini ispravljači. Do tog doba radili su se pumpni živini ispravljači. Sve je to bilo jako glomazno, pa je trebalo imati sustav za ispumpavanje. Onda smo otišli na zavarene čelične posude i bilo je pitanje kako se dugo drži vakuum. I Plenković je dao obećanje Željeznici da će se vakuum održati 30 godina. Nismo imali neke čvrste podloge za takav zaključak. Problem je u tome što kroz stjenku čeličnog plašta živinog ispravljača relativno lako prelaze atomi vodika koji su sitni i onda kvare vakuum.

5. Problem bio i anodni provodni izolator.

    Sabirnica je ulazila u živin ispravljač, a željezno kućište je bilo izolirano staklom. Dolazilo je do naprezanja različitih materijala i izolatori su pucali. Imali smo jedan uređaj s polariziranim svjetlom kojim smo gledali naprezanja u izolatoru.

Živu smo kupovali iz Idrije u Sloveniji. Imali smo i uređaj za rafinaciju žive, jer je trebalo živu pročistiti prije ugradnje. Živa i živine pare su otrovne, ali smo tome pridavali premalo važnosti. Pokusna montaža je bila u maloj sobici, u prizemlju H- zgrade. Kada smo se selili iz te sobe, pod ormarom sam našao lokvu žive koja se stalno isparavala. Koliko znam nitko se nije žalio na neke zdravstvene probleme.[29]

To razdoblje razvoja i proizvodnje živinih ventila trajalo je još 4-5 godina, sve do 1968. godine. U tom razdoblju mnogima još nije bilo jasno da će doći poluvodički ventili.

Zašto se živini ventili nisu puno prije napustili?

Živini ventili su se razvijali i proizvodili u Končaru još 12 godina nakon otkrića tiristora, 1957. godine. A 1960-tih su se već u svijetu radili ispravljači za galvanizaciju elektrolize snage od 1 MW. 

Danas je lako postaviti pitanje zašto se nije ranije napustio razvoj i proizvodnja živinih ventila i pretvarača i započeo rad na razvoju i proizvodnji poluvodičkih učinskih pretvarača. U to vrijeme i Dolenc i Černelč na Fakultetu su rekli da nema šanse da dođu tiristori umjesto živinih ispravljača, jer tiristori imaju malu masu, nisu preopteretivi i nikada neće ući u valjaonice. Sjećam se razmišljanja prof. Dolenca i prof. Plenkovića, oko 1966. godine. Tvrdili su:

              »Tiristorski ventili imaju malu masu, silicijska pločica je debela ne više od 0,5 mm, vremenska konstanta silicijske pločice je svega 3 ms, tiristorski ispravljači nidu značajnije preopteretivi pa se ne mogu upotrijebiti u teškim intermitentnim elektromotornim pogonima kao što su to pogoni u željezarama.«

Još 1967. godine u jednom članku prof. Plenković i inž. Tokić,  tehnolog živinih ventila, pišu:

              »...i pitanje je, da li dosadašnje izvedbe tiristora imaju prednost u teškim pogonima pred modernim izvedbama ekscitrona koji su ipak robustniji i izdrže znatno veća naponska i strujna preopterećena.«

Končar je proizvodio mnogo valjačkih elektromotornih pogona i onda se reklo: „Pa ne može ova sitna silicijska pločica malog toplinskog kapaciteta izdržati ta velika udarna opterećenja“. Zaključak je bio da su živini ventili potrebni i da će i dalje će biti potrebni. A poluvodički ventili će se koristiti tamo gdje nisu tako velike struje i velika udarna opterećenja. Meni je već 1968. bilo jasno da živini usmjerivači nemaju budućnost.

 U razvoj i proizvodnju živinih ispravljač je otišlo puno novaca. Mnogo novaca smo uložili u nužnu opremu, ispitne metode i zgradu. Nažalost, živa se prerano ugasila. Razvoj živinih ventila, te uređaja i postrojenja sa živinim ventilima nije donio očekivani profit, jer je doba poluvodičkih učinskih ventila (u prvom redu tiristora) došlo za nas „prerano“ Svakako bi bilo bolje da je vrijeme poluvodičkih učinskih ventila došlo deset godina kasnije. Tako bi se materijalna ulaganja u proizvodnju živinih ventila više isplatila. A bila su velika – peć za žarenje željeza, peć za žarenje grafita, sustav za ispumpavanje i formiranje ventila, sintetička metoda mjerenja otpornosti ventila na povratno paljenje i drugo. Ipak uloženi novac nije bačen, jer je ostala zgrada, ljudi i znanje koji su znali projektirati postrojenja. Nikada ne bismo mogli napraviti Đerdap s tiristorima da prije toga nismo radili na živi.

Treba istaknuti da se nadolazeća nova komponenta baze učinske elektronike (poluvodički učinski ventili i signalne komponente) ne bi mogla tako brzo iskoristiti da nije unaprijed stvoren istraživačko-razvojni i proizvodni kadar zajedno s proizvodnom i ispitnom opremom i zgradama. Godine 1970., na području učinske elektronike zaostajali smo za svijetom svega 4−5 godina.

Proizvodnja živinih ventila i na bazi nje proizvodnja postrojenja sa živinim ventilima omogućila je Končaru zauzimanje velikog dijela jugoslavenskog tržišta na području učinske elektronike u razdoblju od 1968. do 1991. godine. Na području sustava uzbude, diodnih i tiristorskih lokomotiva, istosmjernih i izmjeničnih elektromotornih pogona, električnih filtara, indukcijskog zagrijavanja i taljenja, te mrežno-tonfrekvencijskog upravljanja Končar je bio jedini proizvođač. Na području sustava napajanja TT uređaja, punjača akumulatorskih baterija i vojnih uređaja konkurirale su još tvornice Radioindustrija − RIZ, Zagreb, Nikola Tesla − Zagreb, Iskra − Maribor i Elektrotehnički institut Nikola Tesla u Beogradu.

Zadnji trzaji živinih ispravljača bili su u doba davanja ponude za sustav uzbude sinkronih generatora 190 MVA za HE Đerdap (1968. − 1969.). Bile su dvije varijante, jedna je bila da se uzbudni sustav napravi sa živinim ventilima, a drugi s tiristorima. Prevladala je tiristorska varijanta, a sami tiristori su kupljeni od švedske tvrtke ASEA.

Godine 1971. proizveden je prvi tiristorski usmjerivač za napajanje i regulaciju motora snage 1800 kW te isporučen valjaonici bešavnih cijevi Željezare Sisak.

Povijest nas uči da se uz dobru organizaciju raspoloživih resursa možemo upustiti u borbu za opstanak i s najrazvijenijima na svjetskom tržištu.

Prva predavanja na Ruđeru i na konferenciji

Dosta sam surađivao s Institutom Ruđer Bošković i oni su me pozvali da im održim predavanje o problemima razvoja živinih ventila. Imao sam 24 godine, 2 godine staža, nakon dolaska iz vojske i nisam smatrao da je to nešto ozbiljno. Došao sam tamo u njihovu salu, nakupilo se puno ljudi, održao sam predavanja. Bilo je pitanja,  nije mi bilo problema odgovoriti.

U proljeće, 1966. godine sam mjerio stabilnost uzbudnog luka u 30 A-skom živinom ventilu. Napravio sam jednu sintetičku metodu, poanta je bila da se vjerojatnost povratnog paljenja u praksi smanji na 10⁻⁸ ili tako nešto. Snimio sam te statističke krivulje i s tim referatom,  zajedno s fizičarkom Mirjanom Urch,  otišao sam na 7. međunarodnu konferenciju o ioniziranim plinovima u Beograd. I tamo sam održao taj referat. To je bio jedan od prvih radova koje je Končarev institut objavio na nekoj međunarodnoj konferenciji. Te Nove godine, 1966./67., dijelile su se nagrade za najbolje radove. To je bilo u prostoriji gdje je sada Klub umirovljenika Končara. Generalni direktor Ante Marković je podijelio nagrade i čestitao.

Prva stranica referata na 7. međunarodnoj konferenciji o ioniziranim plinovima

(izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)

Poslijediplomski studij na PMF-u (1964. − 1969.)

Kada sam došao u Končar, već u ljeto 1964., tražio sam da me pošalju na poslijediplomski studij na ETF. Ali me tamo nisu htjeli poslati, jer su prednost imali stariji, Durbešić, Bobetić i još jedan. Rekli su mi: „Ti nisi na redu. Oni su stariji i imaju prednost.“

Tada sam odlučio da ne ću gubiti vrijeme, već ću upisati fiziku na PMF-u, jer sam znao da dolaze poluvodiči. Uvidio sam da će budućnost energetske elektronike biti zasnovana na poluvodičkim ventilima. I upisao sam 1964. godine poslijediplomski studij na PMF-u iz fizike čvrstog stanja. Tražio sam preporuku od Končar-a, ali mi je nisu htjeli dati. Tada sam otišao do profesora Švarca na faksu i molio ga preporuku. Nakon toga sam otišao kod profesorice Kranjc na PMF-u iako ju nisam poznavao, da mi i ona napiše preporuku. Tako sam pribavio preporuke da upišem poslijediplomski na PMF-u, ali od Končara nisam dobio dozvolu da pohađam predavanja. Kadrovski mi je napisao da me ne puštaju na predavanja. Šteta što taj dokument nisam sačuvao.

Sam sam si i financirao. Nisam mogao financirati poslijediplomski studij na Elektrotehničkom fakultetu, jer je bio skup, a poslijediplomski studij na PMF-u nije bio tak skup. Jedan semestar je koštao kao moje 1,5 plaće. Znači tri plaće na godinu su mi otišle na studij. Slušao sam primjerice predmete: Statistička mehanika, kvantna teorija čvrstog stanja, Defekti u čvrstom tijelu, Defekti u čvrstom tijelu izazvani nuklearnim zračenjem, Kristalna rešetka. Uvod u teoriju mnoštva čestica.

Bio mi je veliki problem, jer nisam mogao pohađati predavanja na prvoj godini poslijediplomskog studija, jer mi Končar nije dao da izostajem s posla. S druge strane sam morao položiti neke diferencije. Morao sam proći sve njihove praktikume s 4. godine tu na Marulićevom trgu. Ali to sam mogao, jer su bili popodne. Za to vrijeme sam imao poseban režim života. Radio sam u Končaru do pola 4, radilo se i u subotu, dođem doma u 4:15, nešto pojedem i od 17:15 do navečer učim koliko mogu. Nije bilo dana da nisam radio do 9 ili 10 sati. To je tako trajalo jedno 4−5 godina dok nisam magistrirao.

Učenje pojedinog ispita mi se rasteglo na nekoliko mjeseci. Bilo bi mi lakše da sam mogao sjesti i raditi 10 sati. Onda bih to puno brže završio. Ja se nisam mogao mjeriti s onima koji su na Ruđeru samo to radili. Vodio sam paralelno dva života.

Na poslijeplomskom studiju sam se upoznao s Rupčićem, a poslije i s Duževićem. I oni su studirali 'čvrsto stanje' i pomogli su mi sa zabilješkama s predavanja da lakše uđem u to područje.

Ja fiziku nisam znao, nisam ju razumio u dubini. Pogotovo tu kvantnu mehaniku. Nisam mogao za to niti nabaviti knjigu. Nije bilo knjiga. Znao sam da postoji glasovita knjiga Alberta Messiaha[30] Quantum mechanics, na engleskom. I pišem u Trst da mi pošalju knjigu. Dobijem odgovor od tršćanskog knjižara da knjigu ne smiju prodati na Istok. Nevjerojatno doba. I onda sam otišao u Trst, kupio knjigu, strahovao i od talijanske i jugoslavenske carine i prešvercao ju (danas se taj udžbenik može preuzeti s Interneta). Tako sam počeo čitati tu kvantnu mehaniku. Dvije knjige imaju valjda 1500 stranica. Nije mi išlo. Teško mi je bilo to čitati.

I onda sam naletio na knjigu od Diraka koju je on napisao 1928. godine i onda su mi stvari postale jasne. I u hipu sam to naučio. Glavni mi je problem bio naš Elektrotehnički fakultet koji me je naučio da u svemu tražim fizikalnu sliku. I ja sam si u svemu pokušao napraviti fizikalnu sliku. Htio sam fiziku na PMF-u učiti metodologijom ETF-a. Ali to nije išlo. To je jedno drugo područje, jedan drugi duh. Kada sam shvatio da mi fizikalna slika ne treba, tada sam sve riješio.

Shvatio sam da si neke stvari ne trebam vizualno predočiti. I da za time nema ni potrebe. Mučilo me je kako svjetlost može biti i val i čestica. Mučilo me kako nastaju zabranjeni i vodljivi pojasevi u poluvodiču. A to si pitanja nisam trebao niti postavljati. To je naprosto tako i ovisi o mjerenju koje će ustanoviti jednom valna svojstva, a drugi put svojstva čestica. Zašto da si to pokušam predočiti, kada to nikako ne mogu vidjeti. Danas, s pedesetogodišnjeg odmaka mogu reći da mi je udžbenik od Messiaha dao tri temeljne poruke:

• neka pitanja ne treba ni postavljati,
• neka objašnjenja nikada neću razumjeti,
• fizikalni zor mi nije potreban za opisivanje pojava u nevidljivom svijetu (npr. elektromagnetsko polje u elektromehanici).

Shvatio sam da neke stvari neću nikada naučiti, jer jednostavno nemam dovoljno vremena i ne ću stići. Studij fizike mi je promijenio pogled na život. Elektrotehnika mi nije, ali fizika jest.

Znao sam da dolaze poluvodiči i dogovorio sam se da napravim radnju iz tehnologije diode (magistarska radnja se zvala Ispitivanje legiranih P-N prijelaza. Naslov radnje mi je predložio inženjer Zdravko Bendeković iz RIZ-a. Napravio sam i jedan projekt kao pripremu za magisterij. Da se odobri ta radnja trebalo je napisati nešto o toj učinskoj diodi. Napisao sam 1965. godine tridesetak stranica o učinskoj diodi i o tom projektu pod naslovom „Osnovi dobivanja P-N prelaza na siliciju metodom legiranja“. To sam prezentirao na kolokviju na „Ruđeru“. I to je prošlo. Uopće nisam bio svjestan da je to javna obrana teme magistarske radnje. Zatim sam za Končar izradio predstudiju pod naslovom: „Pripremna studija za osvajanje ispitivanja i ulazne kontrole poluvodičkih usmjerivačkih ventila“. Na osnovu te predstudije mr. sc. Dušan Božić, brat inženjera Danila Božića koji je radio u RIZ-u, i mr. sc. Zoran Trampuž izradili su za ulaznu kontrolu uređaje za ispitivanje statičkih karakteristika dioda i tiristora.

Uvodna i druga stranica koncepta obrane teme magistarskog rada

„Osnovi dobivanja P-N prelaza na siliciju metodom legiranja“

(Izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)

Rezultati moje predstudije predočeni su prof. Zlatku Plenkoviću i inženjeru Zlatku Petroviću iz Uprave Končara. Razgovor je bio u onoj ciglastoj H-zgradi, na drugom katu, u najsjevernijoj sobi. Inženjer Petrović je konstatirao da nema smisla ulaziti u proizvodnju poluvodičkih dioda, jer je materijal za izradu diode skuplji od kupovne cijene Westinghausove diode. Na temelju te moje predstudije donesena je odluka da Končar u to neće ulaziti. To je bilo u trenutku kada su u živu uložene velike investicije. I sada bi to sve trebalo napustiti i ponovo puno investirati u poluvodiče. Danas pretpostavljam da su teškoće uhodavanja proizvodnje živinih ventila vjerojatni razlog odbijanja. Za novu investiciju nije bilo ni hrabrosti niti novaca, iako nam je RIZ nudio suradnju. Bio je dogovor da do veličine nekoliko ampera komponente proizvodi RIZ, a Končar iznad toga, jače od desetak ampera.

Ova odluka inženjera Petrovića značila je preokret u načinu razmišljanja u Končaru. Do tada je vladalo mišljenje da Končar mora proizvoditi sve bitne komponente elektroenergetskih postrojenja. Zato je i proizvodio živine ventile.

Zlatko Petrović

Autor slike Krunomir Dvorski

(izvor slike: http://www.science.uwaterloo.ca/...)

Imao sam dobru suradnju s RIZ-om. Odlazio sam k njima i održao im dva predavanja o kristalnoj strukturi tvari, nakon što sam na PMF-u položio ispit iz tog područja. Nakon toga Končar mi je platio 3. i 4. semestar poslijediplomskog studija. Ali i dalje nisam mogao ići na predavanja. Poseban mi je problem bio napraviti tu diodu za poslijediplomsku radnju u poslijepodnevnim satima. Po podne nije bilo ljudi na Ruđeru i nisam mogao nikoga ništa pitati.

Prof. Ing. Zlatko Plenković, u vrijeme kada je bio direktor Instituta (1961. do 1972.)

(izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

U razdoblju 1967. do 1968. izradio sam u okviru magistarskog rada u Institutu Ruđer Bošković, u suradnji s RIZ-ovim odjelom Tvornice poluvodiča u Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu (s inženjerom Zdravkom Bendekovićem) pokusne primjerke tzv. sendviča (silicijska pločica s PN-prijelazom obostrano zalemljena na pločici za kompenzaciju toplinskih naprezanja) PIN-učinske diode opteretivosti 200 A i 1400 V postupkom legiranja. Šablona za legiranje dioda mi je bila dio magistarske radnje. Izradio sam je iz komada grafita koji se upotrebljavao za tzv. anodnu glavu živinog ventila. Končar je naručio materijal za radnju, silicijsku pločicu, pločice za kompenzaciju toplinskih naprezanja od volframa i molibdena te folije za legiranje. Kemijsku obradu materijala napravio mi je laboratorij u RIZ-u, proces legiranja radio sam na Ruđeru. Bilo mi je dosta teško. Nisam mogao izostajati s posla pa sam radio isključivo popodne. Na Ruđeru sam dobio cijev i čitav sustav za ispumpavanje, jer se to legiranje radilo u vakuumu na 1200^oC. To je bila jedna kremena cijev, koja se priključivala na sustav za ispumpavanje zraka vakuumskim pumpama. Za spajanje sam morao u radionici naručiti izradu mehaničke metalne spojnice. I kada sam to sve napravio, pripremio i priključio, otišao sam u susjednu zgradu, u kojoj je RIZ u Institutu za fiziku imao nekih osam soba, po dijelove sendviča diode. Kada sam se vratio, sve sam našao razlupano. I dan danas ne znam kako je ta cijev pala na pod. Trebalo je nanovo napraviti metalne spojnice za spajanje vakuumskog sustava, jer raspoložive kremene cijevi nisu bile jednakog promjera. To mi je bio problem – sve sam sam financirao. Morao sam majstoru u radionici platiti iz svog džepa da mi to napravi. Na kraju sam bio nesretan, jer se u to doba već pojavio proces difuzije. I mislio sam da radim nešto što je već zastarjelo. Međutim, nisam bio u pravu. I dan danas se proces legiranja koristi za stvaranje posebnih omskih kontakata s PNP strukturom. Znači nije bilo baš profulano.

U to vrijeme RIZ-tvornica poluvodiča razvila je i proizvela, kao druga tvornica u Europi, bipolarni tranzistor.

Magistarsku radnju obranio sam 1969. godine. Mentor mi je bila prof. dr. sc. Milena Varićak. Prof. Varićak uvelike mi je pomogla vođenjem (savjetima) kroz poslijediplomski studij i prilikom izrade magistarske radnje. Obranu magistarskog rada imao sam na Marulićevom trgu. U komisiji mi je bio profesor Vladimir Šips i pitao me je o termionskoj emisiji (isijavanje elektrona s površine zagrijanog metala), te izvod Richardson-Dushmanove jednadžbe. Izvod sam znao, no poslije sam ga pitao, pa zašto me je to pitao. Odgovorio mi je: „Pretpostavljao sam da ćete to znati.“ A ja sam učio sve drugo, a samo ne to.

Šablona za legiranje sendviča silicijske diode 

(izvor slike: arhiva prof. Benčića)             

Koljeno propusne karakteristike opteretivosti 200 A, 1400 V 

(izvor slike: arhiva prof. Benčića)

Vjenčanje

U vrijeme kada sam bio na poslijediplomskom i duboko u fizici čvrstog stanja na PMF-u, oženio sam se. Supruga mi se zove Dubravka. To je bilo pred 50 godina. Dobili smo kćer Marinu. Supruga je danas doktorica znanosti, internistica sa specijalizacijom iz pulmologije.

Napredovanje u KONČAR-u

U Elektrotehničkom institutu Rade Končar zaposlio sam se 5. studenog 1962. godine u Zavodu za regulaciju, u Odjelu za usmjerivače, na mjestu stručnog suradnika. Nedugo nakon magistriranja, 1969. godine osnovan je Zavod za energetsku elektroniku, a ja sam postavljen za šefa Odjela za razvoj usmjerivačkih sklopova. Ubrzo je taj odjel narastao i 1970. godine postavljen sam za upravitelja Zavoda za energetsku elektroniku. U listopadu 1989. godine postao sam v.d. direktora Sektora za industrijsku elektroniku u Institutu.

Doktorsku disertaciju „Odabiranje i zaštita tiristora u sklopovima opterećenim intermitirajućom strujom“ obranio sam 1988. godine na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Mentor mi je bio prof. dr. sc. Stanko Turk.

Odnos Instituta i INEM-a

Izdvajanjem dijela elektronike iz Instituta (ETI-a), 1. siječnja 1974. osnovan je INEM − Elektronika i informatika. INEM je uzeo 232 zaposlenika, 3.700 m², ispitnu opremu od Ravnaka (Sektor za mjernu opremu i ispitivanja) i dijelove Instituta koji su radili na živinim ispravljačima. Ljudi koji su se bavili razvojem ostali su sa mnom u Institutu.

Odnos između ETI-a i INEMA bio je jako korektan. INEM je proizvodio, a mi smo imali razvoj za INEM do faze prototipa. Za ugovaranje razvoja s Institutom, u INEM-u su bili zaduženi Vladimir Fresl i Nenad Kvasnička. S njima sam imao razuman i prijateljski odnos. U Institutu, u našem Zavodu ostala je izrada prototipova i ono što se radilo u manjem broju komada. Imali smo jako puno ugovora s vojskom. Na primjer, Institut je isporučivao opremu za specijalnu vojnu proizvodnju u brodogradilištu u Splitu. Tako smo u Zavodu za energetsku elektroniku imali čak i jednu malu proizvodnju.

Nije bilo jednostavno proizvod prenijeti iz Instituta u proizvodnju. INEM-ovi inženjeri su proboravili godinu dvije u Institutu da bi usvojili proizvod i onda su ga prenosili u INEM. Inženjer Marijan Franković je s inženjerom Marijanom Pinhakom radio na statičkom stabilizatoru u Institutu i onda Franković otišao u INEM i brinuo se o proivodnji i prodaji. Tako je bilo i kod tiristorske lokomotive.

Godine 1972. sklopljen je s ASEA-om ugovor o licenci i kooperaciji. Ugovor je vodio INEM: Plenković, Pecotić, Fresl. Usvajanje licencne dokumentacije je bilo u INEM-u, a ako je trebalo nešto posebno razviti to je bilo kod nas u Institutu. Ali kada smo dobili od ASEA-e dokumentaciju, dokumentacija nije sve riješila. Nismo mogli u potpunosti samo zamijeniti komponente. Trebalo je puno toga prilagoditi. A sve komponente se nisu ni mogle dobiti na tržištu. Nismo mogli sve u potpunosti kopirati, jer u proizvodnji nismo imali takve alate i strojeve. Puno je toga trebalo preračunati da bi se moglo proizvoditi.

Početak proizvodnje tiristorskih pretvarača, 1968.−1973.

Saznanja o tiristorima dobili smo već jako rano. Tri godine nakon izuma tiristora (General Electric, 1957.), akademik Josip  Lončar je na svom predavanju akademske godine 1959./60. demonstrirao korištenje tiristora za regulaciju svjetla žarulje. O tome je objavio članak »Kontrolirani silicijski ispravljači − značajan napredak u tehnici poluvodiča«, 1960. godine, u časopisu Elektrotehničar.

Godine 1963. inženjer Marijan Lorković koji je radio u Sektoru ARNO u Institutu objavio je rad »Trinistori kao sklopni elementi« u časopisu Elektrotehničar. U to vrijeme u Institutu još nismo koristili riječ tiristor.

Inženjer Božidar Frančić[31], koji će kasnije postati direktor Instituta, a nakon toga i direktor cijelog Končara, 1964. je na VII. Savjetovanju JNK CIGRE (Jugoslavenski nacionalni komitet CIGRE) održao referat »Uzbuda generatora ispravljačima«. Ovaj referat dao je prve podloge za projektiranje tiristorskih sustava uzbude za HE Đerdap.

Godina 1968. godina može se smatrati početkom proizvodnje tiristorskih pretvarača. Tada je dovršen razvoj tiristorskog pretvarača za regulaciju brzine vrtnje istosmjernog motora snage 50 kW. Projektanti su bili Obrad Vagić za regulaciju, Miroslav Vučetić za elektroniku i ja za učinski dio. Ovaj elektromotorni pogon primijenjen je u rotacijskom stabilizatoru napona i frekvencije. Tako da smo na izlazu dobivali stabilni napon i frekvenciju.

Prvi takav rotacijski stabilizator isporučili smo krajem 1968. godine za napajanje računala u Centru za automatsku obradu podataka Grada Zagreba u Nehajskoj ulici u Zagrebu. Novi stabilizator napona predstavljen je stručnoj javnosti 20. prosinca 1968. godine. Za razliku od prijašnjih rješenja, umjesto četiri stroja imao je samo dva − motor i generator. Demonstracija stabilizatora pobudila je veliku pozornost stručnjaka.

Do 1973. godine isporučeno je 8 rotacijskih stabilizatora snage od 10 kV do 110 kVA. Za te rotacijske stabilizatore napona i frekvencije tiristori su kupljeni od poznate švedske tvrtke ASEA. Prva konstrukcija tog ormara bila je jako ružna, jer je ventilacijski kanal bio „čista“ improvizacija. Kada sam pisao ASEA-i za tiristore, pitao sam ih imaju li neku konstrukciju za rashladna tijela. U vrlo kratkom vremenu poslali su nam ručno napravljene skice plastičnih dijelova koji služe za montažu rashladnih tijela tiristora i formiranje ventilacijskog kanala.

Kada je Plenković to vidio, otišao je u roku tjedan dana gore u ASEA-u i tu je bio početak licence. Uspostavio je suradnju koja je kulminirala 1972. godine sklapanjem dugoročnog ugovora o licencnoj i kooperacijskoj suradnji na području industrijske elektronike.

Poslije kada smo radili sa stabilizatorima nazvani su statičkim stabilizatorima napona i frekvencije. Statičke stabilizatore smo sami razvili. Taj je razvoj radio inženjer Marijan Pinhak. To je bio trofazni stabilizator 3x12 kVA. Kasnije je taj stabilizator proizvodio INEM, i pojačanjem ventilacije povećana je snaga na 48 kVA.

Prijelomna točka u razvoju učinske elektronike bila je odluka o prijelazu sa živinih ventila na tiristore u slučaju usmjerivača za napajanje uzbude generatora u HE Đerdap. Radile su se ponude i za živine ventile i za tiristore. I tada je odlučeno da to budu tiristori. Srpski akademik Petar Miljanić se zalagao da se u Đerdap ugrade tiristori. To je bio naš vlastiti razvoj, a ne licenca od ASEA-e. Samo smo tiristore i plastične dijelove kupili od ASEA-e. Bilo je očito da je živa gotova. Nije nas bilo strah. Ako su drugi mogli, mogli smo i mi. Mi smo tu usmjerivačku tehniku ispekli na živi. Samo je trebalo zamijeniti živin ventil s tiristorskim ventilom. Znači, već je bila formirana kadrovska baza. Nije trebalo ništa iz početka. Samo je trebalo promijeniti tehnologiju. Ako se pogledaju knjige, udžbenici iz 1930. godine i današnji udžbenici, to je isto, nema tu neke razlike. Ventil je ventil.

Godine 1970. dovršen je razvoj tiristorskog usmjerivača za napajanje uzbude sinkronog generatora snage 190 MVA za HE Đerdap[32]. Usmjerivačka skupina sastojala se od šest paralelno spojenih tiristorskih sklopova. Za svaki generator predviđene su po dvije usmjerivačke skupine. Projektanti usmjerivača su bili inženjeri Antonio Brajder, Vladimir Fresl i Miroslav Vučetić. Elektroniku je razvio i projektirao inženjer Miroslav Vučetić. Regulaciju su vodili inženjeri Mladen Kajari i Ivan Žgombić. To je bilo doba kada smo se o svemu dogovarali.

Tiristorski usmjerivač za napajanje uzbude sinkronog generatora 190 MVA u HE Đerdap.

Sastoji se od 6 trofaznih usmjerivačkih mostova spojenih u paralelu. Granična strujna opteretivost je 3000 A, a granična naponska opteretivost 3000 V

(izvor slike: članak „Među prvima u svijetu“)

Prototip ispravljača za Đerdap smo napravili u Institutu u mom Zavodu za energetsku elektroniku. To je bio veliki ispravljač i nije mogao ući u podrumsku prostoriju tzv. zgrade H, u kojoj je bio Laboratorij Zavoda za energetsku elektroniku. Tada sam isposlovao da se na H-zgradi probiju posebna velika vrata; srušili smo prozor i napravili velika dvokrilna vrata (sada su vrata zazidana tako da se ne vidi gdje su bila.) Te, 1970. godine je predsjednica CK SKH dr. Savka Dabčević-Kučar posjetila Elektrotehnički institut i tom joj je prilikom direktor Instituta prof. Plenković pokazao usmjerivač za Đerdap. U svibnju 1971. godine montiran je prvi generator i obavljena prva vrtnja u HE Đerdap. Pušten je u rad i prvi od tri statička tiristorska sustava nezavisne uzbude. U noći 14. na 15. lipnja potekli su prvi kilovati struje s prvog generatora.

U razdoblju 1968. do 1973. razvijeni su mnogobrojni regulirani istosmjerni pogoni za razne elektromotorne pogone, za uređaje za punjenje i održavanje stacionarnih akumulatorskih baterija, za sustave za neprekinuto napajanje TT-uređaja i slične namjene.

Tiristorski regulator pogona dizala s naponski upravljanim asinkronim kaveznim motorom

(izvor slike: „Rade Končar-20 godina Elektrotehničkog instituta“)

Godine 1973. tiristorska tehnika je zavladala istosmjernim elektromotornim pogonima. Za to su bili posebno zaslužni mr. Želimir Bobinac i inženjer Slobodan Prpić. Rad koji sam napisao zajedno s prof. Ivanom Flegarom i prof. Zlatkom Plenkovićem »Strujno dimenzioniranje usmjerivača za napajanje valjaoničkog motora snage 2,8 MW za valjaoničku prugu u Željezari Zenica« (Informacije Rade Končar br. 56−57 iz 1972. godine jedan je od prvih radova u svijetu koji se bavio proračunom zagrijavanja tiristora u intermitirajućim uvjetima rada.

Hrvatsko proljeće, 1971.

Zbivanja iz Hrvatskog proljeća[33] 1971. osjetila su se i kod nas u Institutu. U Zavodu nas je bilo četrnaest. Imali smo u petak prije 29. studenog 1971. (tadašnjeg praznika, Dana republike) svoj zbor radnika. Predsjednik zbora radnika, Antonio Brajder napisao je koncept pisma da podržavamo studente. Taj koncept je policija uhvatila na Elektrotehničkom fakultetu. U petak zbor radnika nije bio završen i nakon vikenda čim smo ujutro došli na posao, Brajder sazove zbor radnika da izglasamo podršku studentima. Nismo donijeli nikakvu odluku.

Za nekoliko dana morali smo sazvati novi zbor radnika. Na zbor radnika došao nam je netko iz Končara (ne mogu se sjetiti imena), komercijalni direktor Instituta Slavko Kolar, direktor Instituta Zlatko Plenković, partijski sekretar Instituta Ranko Pecotić. Kada su nas pitali što hoćemo, Branko Jurak suradnik Zavoda je rekao: »Što mislite, zar mislite da želimo dizati revoluciju«. Pecotić nas je obranio, odigrao je pozitivnu ulogu. Sada je u mirovini, u Smokvici na Korčuli. Bio je vrlo korektan. Na kraju je to prošlo da se nikome nije ništa dogodilo. Jedino je Brajder otišao u Njemačku, u Siemens, u Erlangen. Najveća mu je referenca bila što je u časopisu Končar-Informacije imao članak o uzbudi generatora. Siemensovci su se iznenadili što je sve radio i u Siemensu je napredovao vrlo visoko, do deputy directora. To je sve za godinu-dvije usporilo razvoj Zavoda.

Demonstracije tijekom Hrvatskog proljeća.

Po cijelom Končaru održavali su se zborovi podrške Savki i Tripalu

(izvor slike: http://povijest.hr/...)

Elektronika za podmornice, od 1972.

Jednom, 1972. ili 1973. godine došao k nama inženjer MT poručnik. Milenko Žvanović iz Brodarskog instituta u Zagrebu koji je vodio elektroenergetske sustave velike podmornice klase Sava. Rekao nam da imaju dokumentaciju od švedske tvrtke Tudor i pitao nas: „Možete li vi nešto takvo napraviti?“ To su bili statički istosmjerno-izmjenični pretvarači snage 4 kW, napona 115 V i frekvencije 400 Hz za pomoćno napajanje velike podmornice. Tudor je imao dva tiristora u seriju. A mi smo rekli da možda možemo izaći s jednim tiristorom. I projektirali smo vlastito rješenje. To je tada bilo jako hrabro.

Projekt je radio inženjer Nenad Rister. Inženjera Ristera doveo je u Institut prof. Plenković. Sjećam se da mi je rekao: »Imam jednog jako dobrog studenta«. Rister je došao u Institut, i za diplomski je dobio pretprojekt pretvarača Tudor. To govori nešto razini nekadašnjih diplomskih radova. Nakon diplomskog Rister je u Zavodu za energetsku dovršio razvoj i obavio isporuku pretvarača.

Ja sam sklopio ugovor za 6 pretvarača. I u jednom času sam ustanovio da me materijal košta više nego što smo ugovorili cijenu proizvoda. Situacija je bila gotovo bezizlazna. Iz Beograda je došao major Nedić da vidi kako napreduje posao i ja mu kažem da više nemamo novaca da bismo mogli nastaviti, jer nas sam materijal košta toliko za koliko je sklopljen cijeli posao. Nedić mi kaže: „Ja ću ovdje ostati tri dana i vi meni dokažite da materijal toliko košta. I mi ćemo napraviti novi ugovor“. Mene je tada Nedić spasio. Kasnije sam saznao da je taj Nedić poslije otišao za vojnog atašea u London. Više ga nikada nisam vidio. Tako smo napravili te prve pretvarače, a onda smo preko vojske novu seriju takvih pretvarača izvezli u Sjevernu Koreju. Tu seriju je napravio INEM.

Montaža uređaja industrijske elektronike u proizvodnoj hali tvornice INEM.

Plavi uređaji u prvom planu su istosmjerno-izmjenični pretvarači Tudor, 4 kW/115 V/400 Hz za pomoćno napajanje velike podmornice SAVA.

(izvor slike: Prospekt tvornice INEM, 1984.)

U Končarevoj Tvornici srednjih električnih strojeva je za podmornicu klase Sava razvijen istosmjerni motor snage od oko 1 MW. U Zavodu za energetsku elektroniku razvili smo regulator brzine vrtnje tog propulzionog motora. Opremali smo tri klase podmornica, Sava, Una i diverantske ronilice. Proizvodile su se u Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu.

S lijeva na desno sve tri klase podmornica u SFRJ projektirane i izgrađene u Hrvatskoj.

Klasa Una, klasa Heroj i klasa Sava.

(izvor slike je: http://www.forum.hr/...)

Opis podmornica sa slike:

− Klasa Una, džepna podmornica; 18,82 m x 2,70 m; deplasman 76,1/87,6 tone; dubina ronjenja 105 m, brzina podvodna 4 − 8,1 čv; BSO Split, 1981. Prema projektu Brodarskog instituta izgrađeno je 6 diverzantskih podmornica klase Una u razdoblju od 1981. do 1989. u Splitu za bivšu JRM. Podmornice su namjenski građene da u slučaju rata do talijanske obale prevezu podmorske diverzante i tajno polože manja minska polja.

− Klasa Heroj; 50,38 m x 4,68 m; deplasman 614,5/704,6 tone; dubina ronjenja 150 m; brzina podvodna 4 − 15,3 čv; BSO Split, 1967.

− Klasa Sava; napadačka podmornica, 55,84 m x 5,05 m; deplasman 834/969 tone; dubina ronjenja 270 m; brzina podvodna 4,5 − 16 čv; BSO Split, 1978.

Podmornica klase UNA

(izvor slike: http://www.zadarskilist.hr/...)

Podmornice klase UNA u plovidbi

(izvor slike: http://www.hrbi.hr/...)

Zanimljivo je da smo u konkurenciji s Institutom Nikola Tesla iz Beograda gotovo uvijek dobivali posao. Komercijalist u Specijalnoj proizvodnju u brodogradilištu u Splitu bio je Jure Barić, a tehnička osoba inženjer Kajo Krstulović. Oni su dolazili k nama sklapati ugovore. Obično smo nakon sklapanja ugovora otišli u tadašnji glasoviti Gradski podrum nešto pojesti.

U ponudi dali smo 20 % veću cijenu. I onda u Beogradu, pred generalom se svadimo, pregovaramo, on nam snizi cijenu 15 %. I mi svi sretni. U to doba elektronika nije bila planski namijenjena Hrvatskoj. Bilo je predviđeno da elektronička industrija bude u Ljubljani i Nišu. Ali smo se mi ubacili u taj posao i poremetili koncepciju. Bili smo u prednosti, jer smo regulaciju mogli ispitivati na motorima u našim tvornicama Rotacijskih strojeva, tu blizu nas.

Jugoslavensko savjetovanje o energetskoj elektronici 1978. u Zagrebu

Inicijativu za tu seriju savjetovanja dao je 1973. godine srpski akademik Petar N. Miljanić (1927. − 2015.), profesor Mašinskog i Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu. Vodio je kratko i Institut Nikola Tesla u Beogradu. U Beogradu je od 20. − 22. lipnja 1973. godine organizirano 1. savjetovanje. Mi se u početku nismo prijavili da ćemo sudjelovati. Onda je Miljanić intervenirao kod Plenkovića i pitao ga zašto se Končar ne javlja. Tada smo se prijavili i sudjelovanjem i referatima.

I drugo savjetovanje bila je u Beogradu, u studenom 1975. godine. Tada je bilo 160 učesnika, 66 autora i 50 referata. Prva dva savjetovanja su bila samo na razini države. Nakon 2. savjetovanja formiran je međuakademijski odbor. S naše strane bili su prof. dr. Tomo Bosanac (JAZU i ETF, Zagreb), prof.  Zlatko Plenković (Končar, INEM, Zagreb) i ja (Institut). Poslije je organizirano još 5 savjetovanja, svake dvije-tri godine.

Vrhunac razvoja učinske elektronike Končaru bio je 1978. godine i dogodio se na 3. savjetovanju o energetskoj elektronici u Zagrebu. Organizaciju trećeg savjetovanja koje se održalo u Zagrebu od 23. do 26. svibnja 1978. godina dobio je Elektrotehnički institut Rade Končar. Suorganizatori su bili Razred za matematičke, fizičke i tehničke znanosti JAZU i Elektrotehnički fakultet. Savjetovanje se financiralo kotizacijom i novcima dobivenih od SIZ-a za znanstveni rad.

Miljanić me je nagovorio da ne mijenjamo naziv konferencije u učinsku elektroniku. Ja sam popustio, Plenković je popustio i Bosanac je popustio. Ali u biti to je krivi naziv, jer se npr. ne radi o energetskom pretvaraču, nego o učinskom pretvaraču. Važno je koliko se energije prenese i uz koju djelotvornost u jedinici vremena. I na kraju je u Zagrebu održano 3. jugoslavensko savjetovanje o energetskoj elektronici. Tako je uveden naziv 'energetska elektronika'. To je bio još jedan argument za taj naziv, jer se u to doba već govorilo 'energetski transformator', iako je ranije naziv bio 'učinski transformator'.

Proizvodni program Končara objavljen u časopisu Informacije Rade Končar (br. 1, 1954. godina). Vidi se da su upotrebljavali nazivi 'učinski transformator' i 'učinska sklopka'

(izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)

U Organizacijskom odboru savjetovanja bili su Plenković (predsjednik, Institut), Bosanac (potpredsjednik, JAZU i ETF), Benčić (tehnički voditelj i urednik Zbornika radova, Institut), Mira Luetić (administracija, JAZU), Stevo Mikac (tehnički voditelj, Institut) i Ivo Durbešić (stručna ekskurzija, INEM). To savjetovanje je bilo međunarodno i bilo je vrhunac učinske elektronike u Končaru. U organizaciji su mi jako pomogli kolega Stevo Mikac (Institut) i pravnica Mira Luetić (JAZU), supruga poznatog kirurga akad. prof. Vladimira Luetića.

Moram spomenuti da me je otprilike dva mjeseca prije početka Savjetovanja pozvao direktor Sektora Obrad Vagić i prijetio da mogu nastradati, jer nisam prijavio savjetovanje SUP-u (Sekretarijat unutarnjih poslova, tadašnja milicija). Odgovorio sam mu da je organizator Savjetovanja JAZU. No, za vrijeme Savjetovanja direktor Vagić je bio na službenom putu u Njemačkoj.

Savjetovanje se održalo u hotelu Interkontinental (danas Westin) s oko 400 sudionika. Imali smo 95 referata, 17 iz inozemstva. Od toga 29 referata je bilo iz Elektrotehničkog instituta Rade Končar i RO Industrijska elektronika Rade Končar.

S referatima je sudjelovala svjetska krema, bio je profesor S. B. Dewan sa Sveučilišta u Torontu (Kanada); Forest B. Golden, jedan od autora prvog General Electricovog priručnika iz poluvodiča (SAD); B. R. Pelly iz International Rectifiera (Velika Britanija); R. Clement iz C. D. S Westinghousea (Francuska), koji je razvio metode ispitivanja; profesor Hans C. Bertele s Tehničkog fakulteta u Beču, jedan od pionira učinske elektronike u Austriji i mnogi drugi.

Referati su se držali na hrvatskom i engleskom jeziku i simultano se prevodili na hrvatski odnosno engleski jezik. Na otvorenju konferencije odličan desetominutni govor je održao Ante Marković. A predsjednik JAZU prof. dr. Jakov Sirotković je priredio za sudionike Savjetovanja primanje 23. svibnja 1978. godine u 20:30 u palači JAZU, na Zrinskom trgu 11. Na kraju Savjetovanja, 26. svibnja organizirana je posjeta u HE Varaždin, dvorcu Trakošćan i spomeniku Seljačkoj buni u Donjoj Stubici.

Program 3. jugoslavenskog savjetovanja o energetskoj elektronici

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Bedž sa savjetovanja

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

 Članovi  Koordinacijskog odbora Savjetovanja o energetskoj elektronici.

(Izvor slike: Zbornik, „EDPE 2017 – Abstracts and Program. 19th International Conference on Electrical Drives and Power Electronics, Dubrovnik, kolovoz 2017.“)

Nakon tog savjetovanja jedan dvobroj časopisa Automatika (1−2/1978.) posvetili smo tekstovima sa Savjetovanja.

U časopisu „Elektrotechnik und Machinenabau (Jg. 96. H.3.str. 121., 1979.) prof. H. Bertele je dao osvrt na Savjetovanja i napisao, pored ostalog:

         „… Posebno upadljivi bili su referati iz Poduzeća Rade Končar, zbog „zdravog inženjerskog duha“ industrijskog poduzeća koje je aktivno u cijelom području moderne učinske elektronike“

          U tjedniku Končarevac objavljene su dvije informacije o Savjetovanju pod naslovima: Savjetovanje o energetskoj elektronici (god. XI., br. 606, četvrtak 1. juna 1978.) i Končarevci podnijeli 29 referata (god. XI., br. 607, četvrtak 8. juna 1978.).

Tiskan je i Zbornik u tri sveska, od oko ukupno 1200 stranica, u 500 primjeraka. Znači, vrhunac smo dostigli 20 godina nakon mog upisa na fakultet. Da se nešto ozbiljno i novo napravi, treba 15−20 godina (ako se ima znanja i novca). To bi današnji političari trebali imati na umu.

Naslovna stranica časopisa Automatika posvećenog 3. jugoslavenskom savjetovanju o energetskoj elektronici

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Uvodnik časopisa Automatika posvećenog 3. jugoslavenskom savjetovanju o energetskoj elektronici

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Članak prof. Bertelea u časopisu

„Elektrotechnik und Machinenabau (Jg. 96. H.3.strr. 121., 1979.)

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Savjetovanje je putovalo − Beograd 1973. i 1975.; Zagreb, svibanj 1978.; Sarajevo, lipanj 1981.; Ljubljana, lipanj 1984.; Subotica, lipanj 1986.; Beograd, listopad 1988. I kada smo mi trebali ponovo doći na red, u lipnju 1991., došao je rat.

Nakon raspada Jugoslavije, to savjetovanje su preuzeli KOREMA i EDZ, spojili su ga s Konferencijom o elektromotornim pogonima i dali mu naziv Međunarodna konferencija o elektromotornim pogonima i energetskoj elektronici. Službeni jezik konferencije postao je engleski. Nazivom smo suzili područje učinske elektronike i umanjili njezin značaj. Organizirali su pet konferencija: 1992., 1994., 1996., 1998. i 2000. godine.

Konferencija je na kraju degenerirala. Od 2003. godine konferencija se organizira u suradnji sa Slovacima, naizmjence svake 4. godine, sudionici su većinom predavači s fakulteta. Nema ambicije da se unaprijedi. Dečki nisu zainteresirani, a nekada smo bili prvi u Europi, jer u to vrijeme europske konferencije nije bilo. Nismo tu svoju prednost iskoristili. Pitam ih zašto neće napraviti nešto veće i ambicioznije. Odgovorili su mi da baš žele da to bude mala, fina, „bonbon“ konferencija (!).

JUREMA

Sedamdesetih godina radio sam puno i u JUREMA-i. To je bilo „Jugoslavensko društvo za regulaciju, mjerenje i automatizaciju“, tada jedino stručno društvu u Hrvatskoj, što je okupljalo jugoslavenske stručnjake iz područja mjerenja, automatizacije, kibernetike i znanosti o sustavima na godišnjem skupu u Zagrebu.

JUREMA-u je osnovao prof. dr. sc. Vladimir Muljević[34] i vodio ju je kao predsjednik desetak godina. U razdoblju od 1974. do 1980. dužnost predsjednika Izvršnog odbora JUREMA-e obavljao je prof. dr. sc. Juraj Božičević. Sada više nema JUREMA-e, već je te poslove preuzela KoREMA (Hrvatsko društvo za komunikacije, računarstvo, elektroniku, mjerenja i automatiku).

U okviru JUREMA-e, 1977. godine, od 19. do 22. travnja, organizirao sam zajedno s prof. Ervinom Zentnerom 1. simpozij o elektromagnetskoj kompatibilnosti pod nazivom „Električne smetnje i elektromagnetska kompatibilnost“. Predsjednik izvršnog odbora JUREMA-e bio je Juraj Božičević[35], a podpredsjednik Rafael Schmidtbauer. Ja sam bio u Znanstvenom kolegiju JUREMA-e. Zajedno s Zentnerom bio sam i voditelj i urednik Zbornika. Suorganizatori simpozija bili su Elektrotehnički institut Rade Končar iz Zagreba i Jugoslavenski elektrotehnički komitet iz Beograda. Pokrovitelj JUREME 1977. bio je Mika Špiljak, predsjednik Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. To je bilo doba kada je na konferencije JUREMA-e dolazilo  400−500 ljudi. Tada se i učilo na konferencijama.

U predgovoru Zbornika s Prvog simpozija o elektromagnetskoj kompatibilnosti sam napisao:

       »Usporedo s razvojem tehničke civilizacije mijenja se i čovjekova okolina, no istovremeno se sve više i više onečišćuje. … Zaštita ljudske okoline od onečišćenja danas u doba tehničke revolucije je od životne važnosti.

        Jedan od vidova onečišćenja ljudske okoline su električne struje, električna polja, magnetska polja i elektromagnetsko zračenje. Danas je ljudski organizam često izvrgnut takvom elektromagnetskom zračenju na koje nije bio naviknut tokom evolucije.

     Elektromagnetska kompatibilnost predstavlja elektromagnetski sklad u danoj okolini. … Dakle, potrebno je poznavati izvore smetnji, metode mjerenja smetnji (uključujući mjernu opremu), metode suzbijanja smetnji, te elektromagnetsko djelovanje između uređaja i između uređaja i živih organizama. …

       Uspješan rad na suzbijanju smetnji moguć je samo ako je poznavanje problema elektromagnetske kompatibilnosti dovoljno duboko. Osim toga, rad na problemima elektromagnetske kompatibilnosti zahtijeva suradnju i široku razmjenu informacija stručnjaka ne samo iz različitih područja elektrotehnike nego i iz drugih područja znanosti (nuklearna fizika, medicina, biologija itd.).«

U Predgovoru Zborniku s Drugog simpozija o elektromagnetskoj kompatibilnost (ožujak 1980.), 25. godišnjeg skupa JUREMA sam pored ostalog napisao:

       »Glavna tema ovog Drugog simpozija o elektromagnetskoj kompatibilnosti je elektromagnetska kompatibilnost elektromotornih pogona međusobno i s okolinom. ... Ove su teme vrlo aktualne, jer naša industrija upravo sada razvija vlastitim snagama tiristorsku lokomotivu.“

Ljudi misle da se o elektromagnetskoj kompatibilnosti počelo govoriti tek sada. Ne, to smo počeli 1977. godine, pred 40 godina. U taj Zbornik sam stavio karikature, što je bilo neobično u ono doba. Kolega Ivan Flegar, poslije profesor u Osijeku i Zagrebu, upoznao me je s jednim varaždinskim karikaturistom, Mladenom Bašićem. Nisam ga do tada poznavao, ali je on u to vrijeme bio predsjednik Hrvatskog društva karikaturista. Napravio mi je 4−5 karikatura koje sam stavio u Zbornik. Pitao sam direktora Instituta dr. sc. Božidara Frančića da li smijem staviti karikature na zbornik ozbiljnog simpozija. Frančić mi ja samo rekao da umjesto 'jalovina' napišem 'jalova snaga'.

Godine 1979. za jedan JUREMA-in seminar smo napravili knjižicu »Energetska elektronika − tiristori u regulacijskim i upravljačkim krugovima«. Autori su bili Anton Lisac, Ivan Flegar, i ja. Flegar je napisao dio o sklopovima učinske elektronike. To ja bio prvi takav tekst na hrvatskom jeziku.

Zadnja stranica korica zbornika Prvog simpozija o elektromagnetskoj kompatibilnosti (1977.)

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Faradayev kavez i elektromagnetska kompatibilnost

Razvoj proizvoda je zahtijevao da se mjere radiofrekvencijskle smetnje, konduktivne smetnje koje se šire vodovima i zračne smetnje preko elektromagnetskog polja. To nam je posebno trebalo za ispitivanje uređaja koje smo radili za vojsku. Odlučili smo da treba nabaviti Faradayev kavez za ta ispitivanja. Zato sam s Jandrom Šimićem, 1977. – 1978. godine otišao u tvornicu EI u Nišu (Elektronska Industrija – Niš, od 2016. u stečaju). Kolege iz Niša bili su autori članaka na simpoziju pa smo se poznavali. Pogledali smo i njihov laboratorij i instrumente. Bilo nam je neugodno zapisivati pa smo sve pamtili. Iz Niša smo se žurili u Beograd da ulovimo vlak za Zagreb koji je išao u 16:00 sati. Nismo imali vezu pa sam Šimića nagovorio da autostopiramo, ali ipak nismo stigli na vrijeme i u Zagreb smo došli jako kasno, mislim oko 2 sata poslije pola noći. To je bio početak rada na elektromagnetskoj kompatibilnosti.

Mr. sc. Jandro Šimić u karakterističnoj predavačkoj pozi

(izvor slike: knjiga „50 godina Instituta“.)

Nakon toga smo u Institutu odlučili kupiti Faradayev[36] kavez. To je zatvorena metalna mreža ili metalni oklop koji štiti predmete ili ljude u svojoj unutrašnjosti od djelovanja elektromagnetskih polja. Našli smo da ga proizvodi Siemens i naručili smo ga. Kavez je u dijelovima došao na Carinu Zapadni kolodvor u Zagrebu  Ploče su bile malo natučene i morali smo odlučiti hoćemo li ih preuzeti ili ne. Kolega Šimić i ja smo odlučili da to ipak uzmemo, jer na elektromagnetsko polje neće utjecati udubine na pločama, naime polje neće prolaziti kroz ta udubljenja.

I tako je taj kavez sastavljen i postavili smo ga u onaj veliki laboratorij u  prizemlju H-zgrade Instituta, zatim smo ga preselili u tzv. šed-halu i konačno u zgradu Instituta. Tu je još i danas. U tom kavezu su se mjerile elektromagnetske smetnje. Poslije smo ga koristili i za ispitivanje kućanskih aparata.

Faradayev kavez za mjerenje konduktivnih radiofrekvencijskih smetnji, snage zračenja i osjetljivosti na elektromagnetske smetnje. Dimenzije kaveza 5240x3530x2655 mm.

(izvor slike: „Rade Končar-20 godina Elektrotehničkog instituta“)

Kada smo već imali dosta iskustva s Faradayevim kavezom, dobili smo upit iz Novkabela, tvornice kabela iz Novog Sada, za jedan veliki Faradayev kavez za ispitivanje kvalitete kabela metodom parcijalnih izbijanja. To se radi preko Scheringovog mosta. U to vrijeme sam operirao polipe u nosu i kolega Šimić je došao k meni doma i pitao me je da li da to nudimo. Ja sam mu rekao: »Naravno, pa mi znamo kako se radi kavez. Ponudit ćemo ga«. To je bila velika, impozantna mehanička konstrukcija, skoro građevinska visine oko 4 metra i površine oko 20m². Imali smo u Institutu Odjel za dizajn, u kojem su radili arhitekti koji su nam izradili projekt mehaničke konstrukcije kaveza.

Knjiga "Energetska elektronika I." (1978.)

Knjigu »Energetska elektronika – I. dio poluvodički ventili« počeo sam pisati 70-tih godina bez znanja Plenkovića. Kada je rukopis bio završen pokazao sam ga prof. Plenkoviću. Naime, u to vrijeme nisam još radio honorarno na Fakultetu (ETF-u), pa sam znao da ne mogu sam objaviti udžbenik Sveučilišta u Zagrebu. To je opsežna knjiga, oko 400 stranica. Napisana je isključivo na bazi Končarevog iskustva. Nije to prepisivano od drugih. Strane knjige nisam koristio, jer ih u to doba još nije bilo. U to vrijeme je Plenković bio na fakultetu, a meni je bilo stalo da to postane udžbenik. S Plenkovićem sam proveo sigurno više od sto sati radeći na jasnoći i cjelovitosti udžbenika. Sada, kada ponovno uzmem u ruke udžbenik, mogu tvrditi da nisam našao niti jednu činjenicu koja i danas ne vrijedi.

Osnovni poticaj pisanju knjige bila je afirmacija učinske elektronike kao znanstvene discipline i definicija područja učinske elektronike. To mi je bilo važnije od izrade doktorske radnje. Knjigu sam objavio u koautorstvu s profesorom Plenkovićem 1978. godine. Knjiga je predstavljena 22. svibnja 1978. godine u izdanju Školske knjige, tijekom 3. jugoslavenskog savjetovanja o energetskoj elektronici. I postala je  sveučilišni udžbenik.

Naslovnica knjige Energetska elektronika I.

(izvor slike: arhiva prof. Benčića)

Knjizi sam dao naslov »Energetska elektronika – I. dio«, jer sam se nadao da ću imati vremena nakon prvog dijela napisati sljedeće dijelove: dio II. Pretvarački sklopovi, dio III. Uređaji i postrojenja, a dio IV: nešto u svezi elektromagnetske kompatibilnosti te djelovanja pretvarača na mrežu i na trošila. Međutim, ostvario sam samo taj prvi dio. Naprosto, nije bilo vremena, morao sam izraditi doktorsku radnju (uvjet rada na fakultetu), a onda je došao i stečaj Instituta. Po zaposlenju na ETF-u, 1994. godine nastavnog posla je bilo previše (kasno sam došao na fakultet), a moji suradnici nisu bili zainteresirani da mi pomognu u pisanju nastavka udžbenika.

Na kraju knjige bile su tablice u kojima su bili engleski i hrvatski nazivi. I tada me lektor gospodin Strojni pita da li da se u naslov stupca tablice upiše hrvatski ili hrvatskosrpski. Ja mu kažem hrvatski i tako je u knjizi upisano hrvatski. Nitko nije reagirao. Ali je karakteristično za to vrijeme da smo razmišljali kako da se postavimo, ako netko reagira.

Energetska ili učinska elektronika

Naziv „usmjerivač“ uveo je prof. Plenković vjerojatno 1948. godine kada je počeo predavati na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Ovaj naziv je bio prijevod njemačkog naziva Stromrichter, uvedenog u njemački jezik 1932. godine. Predmet je nazvao Usmjerivači i pod tim nazivom se predavao do uvođenja nastavnog plana ETF 4, školske godine 1978./79., kada je preimenovan u Energetska elektronika, umjesto u Učinska elektronika. U Europi je naziv 'učinska elektronika' (engl. power electronic) prevladao oko 1970. godine.

Godine 1976. borio sam se da se predmet Usmjerivači na ETF-u koji sam trebao predavati preimenuje u Energetska elektronika. Pokušao sam dogovoriti promjenu naziva predmeta s prof. dr. sc. Radenkom Wolfom, predstojnikom Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju. Ali nije išlo. Profesor Wolf se bojao da predmet ne prijeđe u Zavod za elektroniku (danas Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave). Konačno sam ga uspio nagovoriti da sazove zajednički sastanak obaju Zavoda. Predstojnik Zavoda za elektroniku bio je prof. dr. sc. Stanko Turk.

Našli smo se u knjižnici tog Zavoda. Kada smo se svi složili da ćemo popiti kavu, prof. Turk je pitao prof. Wolfa zašto smo se sastali. Prof. Wolf je bio jako pristojan čovjek i bojažljivo je odgovorio da bismo željeli naziv predmeta Usmjerivači promijeniti u Energetska elektronika. »Pa to nije sporno«, odgovorio je prof. Turk. Svi smo se pogledali, a prof. Turk je nastavio: »Ostanite da još popijemo kavu«. I tako smo u nastavni program uveli naziv Energetska elektronika.

Konačno, 1990. godine, predmet sam nazvao Učinska elektronika. Naziv je potpuno u skladu s činjenicom da je za elektroničke pretvarač bitna prenesena energija u jedinici vremena uz što veću djelotvornost. U glasovitoj knjizi prof. dr. sc. Josipa Lončara spominje se faktor učina, a u prvom broju časopisa Informacije Rade Končar iz 1954. godine, u pregledu proizvodnog programa Poduzeća Rade Končar, napisano je 'učinski transformatori' i 'učinske sklopke'. Osim toga, naziv energetska elektronika sugerira da se upotrebljava samo u elektroenergetici, što nije točno.

„Zlatno doba“ elektronike u Hrvatskoj

Do 1985. godine bilo je „zlatno doba“ elektronike u Hrvatskoj. Moja generacija je imala sreću. S jedne je strane na fakultetu stekla solidno znanje od svojih profesora, a s druge strane diplomirala je u trenutku kada je počeo intenzivan razvoj elektronike, učinske elektronike, regulacije i automatizacije u svijetu. U kojegod smo se područje zaputili, sve je bilo novo. Bili smo samosvjesni. Znali smo da sve ono što mogu proizvoditi drugi, možemo proizvoditi i mi. Imali smo mnogo originalnih razvojnih rješenja, ali nažalost patente i inovacije nismo prijavljivali.

Znanje stečeno vlastitim razvojem omogućilo je sklapanje licencnog i kooperacijskog ugovora s ASEA-om i njegovo maksimalno iskorištavanje. Po sklapanju ugovora INEM je postao neprikosnoveni autoritet na području industrijske elektronike u Jugoslaviji.

Dugoročno planiranje

U svim dugoročnim planovima Končara učinska elektronika je imala svoje mjesto. U dopisu od 19.10.1978. godine naslovljenom na Vojno-tehnički institut u Beogradu, direktor Instituta Dmitar Manđurov predlaže za financiranje cijeli niz važnih razvojnih zadataka, među kojima je i razvoj pretvarača za napajanje elektroničkih uređaja, punjača akumulatora i za druge primjene.

U poglavlju V. predlaže (izvadak):

»1. Pretvarači u sistemima za istosmjerno napajanje (AC/DC i DC/DC)

Osnovni ciljevi istraživanja su:

− iznalaženje novih sklopovskih rješenja s visokim radnim frekvencijama (do 50 kHz) u cilju smanjenja specifične težine (kg/kW) i specifičnog volumena (dm³/kg) uređaja,

− iznalaženje novih sklopovskih rješenja u cilju postizanja maksimalno moguće kompatibilnosti u sistemu: napajanje – pretvarač – trošilo,

− iznalaženje novih sklopovskih rješenja u cilju smanjenja broja komponenata u uređajima i time povećanja pouzdanosti,

− iznalaženje novih konstrukcijskih rješenja u cilju smanjenja specifične težine (kg/kW) i specifičnog volumena (dm³/kg) uređaja.

2. Pretvarači u sistemima za izmjenično napajanje (DC/AC i AC/AC)

Osnovni ciljevi istraživanja su:

− iznalaženje novih sklopovskih rješenja u cilju smanjenja specifične težine (kg/kW) i specifičnog volumena (dm³/kg) uređaja,

− iznalaženje novih sklopovskih rješenja u cilju dobivanja izmjeničnog napona sa što manjim sadržajem viših harmonika,

− dobivanje što boljih dinamičkih svojstava sistema izmjenjivač – filtar,

− smanjenje izlazne impedancije pretvarača (da bi bio u stanju pregarati osigurače u izmjeničnom razvodu),

− iznalaženje novih sklopovskih i konstrukcijskih rješenja u cilju smanjenja akustičke buke.«

Rukopis dr. Božidara Frančića, koncept dopisa na Republički savjet za.

(izvor slike: arhiva prof. Zvonka Benčića)

Za Savjetovanje u Opatiji 31. svibnja 1984. godine dr. sc. Božidar Frančić je napisao osvrt na studiju »Osnove dugoročnog razvoja SR Hrvatske« (osvrt ima 15 stranica). U uvodu kaže:

        »Projekt 'Znanstvene osnove dugoročnog razvoja SR Hrvatske do 2000. godine' po svom obuhvatu i cilju bez sumnje nema presedana u nas. Opsežna svodna studija i 31 parcijalna studija o pojedinim značajnim područjima daju zaista bogatu osnovu za raspravu, kako u suštini same analize i zaključaka tako i o metodologijskom pristupu.«

U potpoglavlju 5.1. pod naslovom »Razvoj elektronike s proširenjem na računarstvo i informatiku« kaže:

         »Smatramo da je to izraziti prioritet u tehnološkom razvoju. Zaostajanje elektronike, jedan je od najtežih promašaja razvoja u republici. … Teško je ocijeniti da razvojni pravac elektronike, danas proširen na područje računarstva i informatike, nije već znatno ranije utvrđen kao prioritetni pravac razvoja industrije u SR Hrvatskoj. Razvoju elektronike i računarstva valja u Republici osigurati izraziti prioritet. … «

Kada se gospodarski sustav počeo rušiti Frančić je u početku još vjerovao da će se naći izlaz iz teškoća. Mjesec dana prije smrti, pred ljeto 1990.godine zvao me u svoj ured u Neboderu na četvrtom katu i kaže mi: »Benčiću, nemojte se ništa bojati. Institut će ostati, samo ćemo ga smanjiti i izbaciti ćemo sve iz Instituta što tu ne spada«.

Mjesec dana nakon toga bio je mrtav, a za pola godine 21. prosinca 1990. Institut je otišao u stečaj.

Poduzeće RK−Elektronika i informatika je 4. siječnja 1991. otišlo u stečaj.

Tiristorska lokomotiva

Odluka o projektu tiristorske[37] lokomotive donesena je na razini Končara 1976. godine. To je bio veliki projekt u kojemu su sudjelovali Elektrotehnički institut, Tvornica lokomotiva, Tvornica srednjih električnih strojeva (SES) i Tvornica transformatora. Projekt razvoja tiristorske lokomotive vodio je prof. dr. sc. Borivoj Rajković[38] koji je već 1973. godine doktorirao na ETF-u s temom „Dinamičko ponašanje naponom reguliranog asinkronog motora“. On je bio šef Odjela u Zavodu za regulaciju i imenovan je voditeljem tima. Tijekom vođenja projekta Rajković je pušio i do 80 cigareta na dan i upropastio se. Otišao je na operaciju aorte koja je uspješno izvedena u Švicarskoj. Umro je 2016. godine.

Prof. dr. sc. Borivoj Rajković (1937.− 2016.)

(izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“)

Sektor za industrijsku elektroniku i automatizaciju, koji je vodio direktor Obrad Vagić, imao je 5 Zavoda. To su bili Laboratorij, Zavod za elektroniku (upravitelj Miro Vučetić), Zavod za regulaciju (upravitelj: Mladen Kajari), Zavod za energetsku elektroniku, (upravitelj Zvonko Benčić) i Zavod za upravljanje procesima (upravitelj: Franjo Jović). Osamdesetih godina u Sektoru je radilo oko 200 ljudi. Jović je za vrijeme Domovinskog rata bio dekan Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku. Sada je u mirovini. Nedavno (2015.) sam mu objavio knjigu „Geometrijska linijska holografija“.

Mladen Kajari, upravitelj Zavoda za regulaciju

(izvor slike: knjiga „50 godina Instituta“)

U vrijeme početka razvoja tiristorske lokomotive direktor Instituta (Rade Končar – OOUR -Elektrotehnički institut) bio je prof. dr. sc. Božidar Frančić[39].Tijekom gotovo cijelog vremena razvoja tiristorske lokomotive direktor OOUR-a Elektrotehnički institut (ETI) bio je Dmitar Manđurov[40], dipl. inž. (od 14. studenog 1977. do 22. rujna 1988.). To je bilo doba kada učinski ventili nisu bili dovoljno komercijalno razvijeni (IGBT se pojavio oko 1990.) da bi se mogli upotrijebiti poluvodički pretvarači za upravljanje izmjeničnim motorima. Zato su korišteni istosmjerni motori. Na projektu istosmjernog motora za tiristorsku lokomotivu je doktorirao Zlatko Smolčić (1931. − 1999.) iz SES-a. Zlatko Smolčić je 1983. godine postao redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu.

Dmitar Manđurov, direktor Instituta od 1977.do 1988.

(izvor slike: knjiga „50 godina Instituta“)

Inženjerski tim SES-a, koji je radio na razvoju vučnog motora za tiristorsku lokomotivu (slika iz 1985.)

Slijeva na desno: dr. Zlatko Smolčić i rukovoditelji odjela, Marijan Ožanić, Odjel tehnologije, Pero Lukavečki, Projektiranje asinkronih motora, Zlatko Bertol, Tehnički ured, Jere Furčić, Projektiranje istosmjernih strojeva. Na slici nedostaje Danijel Terhaj, Odjel konstrukcije.

(izvor slike: arhiva autora)

Končar je do tada proizvodio diodne lokomotive. Prema licencnoj dokumentaciji tvrtke ASEA, Tvornica lokomotiva Rade Končar proizvela je 1970. godine prvu četiriosovinsku električnu diodnu lokomotivu (Bo'Bo') za 25 kV/50 Hz te isporučila tadašnjim Jugoslavenskim željeznicama (br. 441-030). Kooperanti su bile tvornice: Janko Gredelj, Zagreb; Mašinska industrija, Niš; Đuro Đaković, Slavonski Brod; Energoinvest, Sarajevo i Elektrosrbija, Beograd. Končar, Tvornica srednjih električnih strojeva za diodnu lokomotivu izrađuje četiri vučna motora snage 850 kW, 10 asinkronih motora za pomoćni pogon, te izvodi kompletnu električnu montažu i ispitivanje lokomotive.

Nakon toga je 1972. godine Tvornica lokomotiva Rade Končar proizvela prvu od 75 ugovorene četiriosovinske električne diodne lokomotive (Bo'Bo') za CFR u Rumunjskoj. Lokomotiva se razlikuje od isporučenih za domaće tržište nizom tehničkih pojedinosti: rasvjetnim tijelima i signalnim uređajima, te dodatnoj opremi za udobnost strojovođe. Godine 1974. isporučena je 100-ta lokomotiva za Rumunjske željeznice.

Do 1990. godine proizvedene su 333 diodne lokomotive (25 kV/50 Hz, 3700 kW, za 120, 140 i 160 km/h); 203 za tadašnje Jugoslavenske željeznice, a 130 za Rumunjske željeznice.

Diodne lokomotive u montaži u Tvornici lokomotiva

Lijeva, crvena je za Jugoslavenske željeznice, a desna je za Rumunske željeznice.

(izvor slike: knjiga: „RADE KONČAR“–1946.-1986.“)

Znali smo mane diodnih  lokomotiva. Regulacija brzine vrtne i vučne sile išla je mijenjanjem napona na istosmjernom motoru. To mijenjanje napona bilo je u skokovima. Lokomotivski transformator imao je oko 38 odcjepa. I kada birač prelazi s jednog odcjepa na drugi javlja se skok vučne sile i može doći do proklizavanja. Znali smo, ako se postupno mijenja napon, vučna sila će se moći povećati i moći ćemo izvući veću vučnu silu iz te lokomotive. Problem je bio i u tome što se napon kontaktnog voda mijenja u širim granicama pa dolazi do asimetrije napajanja napona motora pomoćnih pogona, a s time i do pregrijanja motora. I nemoguće je podesiti kondenzator pomoćne faze za tako veliki dijapazon promjene napona da bude simetričan sustav. Znali smo kolika je snaga pomoćnih pogona i onda smo rekli: „Moramo napraviti pretvarač jednofaznog napona u trofazni“.

Mi smo u Institutu već prije naučili projektirati pretvarače za vozila − preko vojnog programa razvojem pretvarača za podmornice. I podmornica i lokomotiva su vozila. Imaju glavni pogon i pomoćni pogon. Za podmornice smo projektirali pomoćne pogone, to su pomoćna napajanja. I projektirali smo pretvarače za glavni pogon. A i u lokomotivi postoje glavni pogon i pomoćni pogon. Tako da smo tu tehniku donekle znali

Budući da smo radili s vojskom bilo mi je jasno da se elektronika ne može odijeliti od mehanike. I unutar Zavoda za energetsku elektroniku smo osnovali jednu jaku grupu strojarskih inženjera. To je vodio inž. Vlatko Rajić. On je bio šef Odjela za mehaničke konstrukcije. Progurao sam mehaničke konstrukcije i to se pokazalo kao jako dobro. Nemoguće je odvojiti mehanički od električkog projekta. Ungarov je projektirao električni dio tiristorskog glavnog pretvarača, a Rajić mehaniku. Oni su radili zajednički, bili su soba do sobe.

Glavni pretvarač je projektirao Josip Ungarov. Na tome je magistrirao na ETF-u 1980. godine. s temom „Analiza vučnog kruga tiristorske lokomotive modeliranjem na digitalnom računalu“. Josip Ungarov je radio na Željeznici, doznao sam za njega pa sam ga pozvao u Institut. Pred godinu dana je otišao u mirovinu.

U jednom bloku glavnog pretvarača GEMP 442 (približne izmjere: 2m×2m×2 m) je sustav od dva tiristorska ispravljača u jednofaznom poluupravljivom mosnom spoju (880 V/1330 A) za napajanje dva vučna motora. Odabrano je hlađenje vodom pa je trebalo osmisli i razviti sustav hlađenja vodom. Tiristori koji su tu upotrjebljeni, te silicijske pločice imale su promjer oko 50 mm. Tu je nastao veliki problem kojeg je trebalo riješiti. Da ne bi došlo do pregrijanja i u pojedinim dijelovima silicijske pločice do koncentracije struje, razlika temperature silicijske pločice na periferiji i u sredini ne bi smjela biti veća od 1−2 ^oC. Zaista je bilo izazovno napraviti te rashladne komorice koje će dobro hladiti tu silicijsku pločicu.

Problem hlađenja je rješavao Andro Bešić kroz magistarski rad. Andro Bešić je iz Splita, bio je tehnički direktor brodogradilišta u Trogiru. Dao sam mu da računa temperaturna polja i računa raspodjelu temperature po dosjednoj površini silicijske pločice i tog rashladnog tijela. Bešić je znao da profesor Damjanić iz Splita (na arhitekturi) ima jedan program na ondašnjem računalu za proračun temperaturnih polja. Profesor Damjanić je petnaestak godina radio u Engleskoj i razvio je program za proračun naprezanja u armirano-betonskim konstrukcijama. Taj program je Bešić iskoristio za proračun temperaturnog polja u silicijskoj pločici. Ne znam kako je to uspio napraviti. U to doba je Damjanić radio u Ljubljani. Bešić je došao k njemu i Damjanić mu je pokazao program. Bešić je ostao u njegovoj sobi čitavu noć. Ujutro je već imao neke rezultate. Kada su 1990-tih nastale poteškoće s brodogradilištima, Bešić je pokupio obitelj i otišao u Novi Zeland.

Za napajanje pomoćnih pogona razvijen je pretvarač jednofaznog napona u trofazni. Motori pomoćnih pogona su trofazni, a napajanje je iz jednofaznog napona kontaktnog voda 25 kV/50 Hz. Slične je pretvarače imala je i ASEA. Naš pretvarač je projektirao inž. Anton Lisac. Snaga je oko 180 kVA. I tako smo riješili napajanje pomoćnih pogona.

Mr. sc. Slavko Tasić je radio istosmjerni pretvarač za napajanje  elektronike. Elektronika je imala preko stotinu kartica. Taj pretvarač je bio snage oko 2 kW. I to je bio naš samostalan razvoj u našem Zavodu. Tasić je bio na Ruđeru, bavio se elektronikom. I ja sam saznao da je vrlo sposoban i pozvao sam ga u Končar.

U Zavodu za elektroniku su razvili kartice za elektroniku, kod inž. Miroslava Vučetića. Vučetić je na lokomotivi vodio elektroniku. On je izvrstan elektroničar. Regulator je projektirao mr. sc. Željko Arbanas. I Arbanas i Slavko Tasić su sada u Americi, Arbanas u New Yorku, a Tasić je u Torontu.

Mr. Željko Arbanas u Knjižnici ETI-a 1981.

(izvor slike: „Rade Končar − 20 godina Elektrotehničkog instituta“)

Čitavo postrojenje lokomotive vodio je Željko Šakić. On je iz Tvornice lokomotiva došao u Institut. Šakić je bio ključna osoba, jer je znao postrojenje lokomotive. Rasuti model za lokomotivu je napravljen u Laboratoriju za rotacijske strojeve u Institutu. Nije bilo većih problema. Radilo se do kasno uvečer. Sjećam se, oko 8 sati navečer, nazvao me voditelj projekta Rajković i kazao mi da Tasić mora hitno doći u Končar jer ima problema s pretvaračem za napajanje elektronike.

Razvoj tiristorske lokomotive završen je 1981. godine i predstavljen prototip. To je bila  četiriosovinska tiristorska lokomotiva snage 4400 kW, napona 25 kV/50 Hz i brzine do 160 km/sat (br. 442-001). Lokomotiva je u cijelosti razvijena, projektirana, konstruirana i proizvedena u tvornici Rade Končar. Važno je naglasiti da je 85 % opreme: vučni motori, transformator, tiristorski pretvarači, upravljačka elektronika, sklopni aparati i mehanički dijelovi lokomotive (okretna postolja, sanduk, pneumatska instalacija i uređaji) proizvedeno u Končaru. Vučni motori izrađeni su u novoj tehnologiji, imaju H-klasu izolacije i novi način hlađenja.

U jednom bloku GEMP 442 (približne izmjere: 2 m × 2 m ×2 m) je sustav od dva tiristorska ispravljača u jednofaznom poluupravljivom mosnom spoju (880 V/1330 A) za napajanje dva vučna motora.

(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Tiristorska lokomotiva

(izvor slike: knjiga: Rade Končar, 1946. − 1986.)

Prototip lokomotive bio je podvrgnut opsežnim tipskim, istraživačkim i eksploatacijskim ispitivanjima u laboratorijima i ispitnim stanicama u Končaru, kod kooperanata, na željezničkim prugama, u ispitnoj stanici Arsenal u Beču i na specijalnom poligonu u Cerhenicama u ČSSR. Tijekom probnih ispitivanja prototip lokomotive prešao je više od 200.000 km i prevezao oko 180 milijuna tona robe bez ikakvih tehničkih poteškoća. Ispitivanja su provedena u najtežim uvjetima, tipično brdskim dionicama, na suhim i mokrim kolosijecima, pri čemu su pokretane kompozicije koje prema željezničkim tablicama vrijede za šesteroosovinske diodne lokomotive. Po mnogim parametrima ta lokomotiva je u to vrijeme bila jedna od najboljih lokomotiva u svijetu.

Klimatska ispitivanja tiristorske lokomotive serije 442, snage 4,4 MW i maksimalne brzine 160 km/h u ispitnoj stanici ORE, Arsenal u Beču.

(izvor slike: knjiga: Rade Končar, 1946. − 1986.)

Kasnije je niz tehničkih rješenja razvijenih za tiristorsku lokomotivu (tiristorski pretvarač za napajanje pomoćnog pogona, protuklizna zaštita, regulacija brzine vožnje i dr.) iskorištena za modernizaciju diodnih lokomotiva.

Tiristorske lokomotive u montaži u Tvornici lokomotiva

(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Končareva tiristorska lokomotiva razvijena je krajem 1970-ih godina i predstavljena 1981. U razdoblju 1985.–1990. proizvedeno je samo 16 tiristorskih lokomotiva, oznake 442; 15 lokomotiva i danas vozi, a jedna lokomotiva je uništena u Domovinskom ratu. Te lokomotive već 35 godina rade bez problema. Nažalost, s 15 lokomotiva nije se mogao vratiti uloženi novac. Na projektu razvoja tiristorske lokomotive je u jednom času radilo oko 40 ljudi, ne samo u Institutu. A to nije bilo malo.

Bio sam oko 2010. godine na ispitivanju Siemensove lokomotive koja je bila 6 MW, dok je naša bila 4,4 MW. Siemensova lokomotiva ima izmjenične motore, a za njihovo napajanje i upravljanje služe izmjenični pretvarači napona i frekvencije s IGBT tranzistorima. Njihove nove lokomotive nisu više tiristorske nego tranzistorske (IGBT). Nekada je tranzistor bio pojam minijaturizacije. Znači razvoj je išao – diodna lokomotiva, tiristorska lokomotiva i nova bi trebala biti tranzistorska lokomotiva.

Pa zašto taj IGBT nije napravljen ranije, pa ranije su napravljeni integrirani sklopovi, krugovi. Taj IGBT je sastavljen od više stotina paralelno spojenih tranzistora, unutar jednog čipa. Tehnologija kojom se to proizvodi je vrlo složena, to je vrhunska tehnologija. Danas u svijetu ima možda 5 tvornica koje to rade. Ako i jedan tranzistor zakaže, može se sve baciti. A kada se rade mali tranzistori, mali integrirani sklopovi, baciš ga i gotovo. Nije velika šteta.

Ne slažem se da je razvoj lokomotive povukao Institut u stečaj. Lokomotiva je bila gotova 1981.− 1982. i ona nije mogla povući Institut u stečaj. A stečaj Instituta bio je 21. prosinca 1990. godine.

Sukob s Vagićem

Projekt tiristorske lokomotive je išao uz vrlo korektnu suradnju velikog broja ljudi. Mi smo jedan drugog gurali. Međutim, Obrad Vagić, direktor Sektora bio je jako protiv projekta. Trebalo je ljudima otvarati zadatke da pišu elaborate, teme, kako smo to zvali, a on je bio protiv toga. Prve teme u svezi razvoja lokomotiva otvorio sam mimo volje direktora Vagića. Treba otvoriti temu, a on ne želi potpisati. Vagić je bio direktor sektora, a ja sam bio upravitelj Zavoda. Teškom mukom smo gurali zadatke za razvoj tiristorske lokomotive. Ne znam kako je bilo moguće da Vagić tako sabotira jedan veliki projekt koji se vodio na razini Končara.

Kada ovako gledam, stalno mislim da Hrvatska nije bila predviđena za elektroniku u Jugoslaviji i da je zato Vagić sabotirao razvoj. Teško je utvrditi razloge takvog ponašanja, ali znam da je bio prijatelj sa Stankom Stojčevićem.

Kada sam 1978. godine organizirao Jugoslavensko savjetovanje o energetskoj elektronici, sve je vodila Akademija i sve je išlo preko kancelarije Akademije. A ja sam sa Stevom Mikcem koordinirao aktivnosti.

I onda dva mjeseca prije početka konferencije zove mene Vagić. i kaže mi: »Znaš da to zbog toga možeš doći u zatvor«.

Ja pitam: »Zašto?«

On kaže: »Niste skup prijavili policiji«.

Ja mu kažem:  »Neću ga niti prijaviti, to radi Akademija«.

Mjesec dana prije početka savjetovanja on me opet pozove i pita: »A što, ako bude financijski krah, tko će to snositi?«

Ja mu opet odgovaram: »Financijski to vodi Akademija«.

I kada je počela savjetovanje, Vagić je otputovao na službeni put u Njemačku. Tako je izbjegnuo zajednički ručak sa stranim predavačima (ručak je bio u zgradi Instituta, na četvrtom katu pored restorana). Vagić je radio problema i u JUREMA-i. JUREMA-u je vodio Juraj Božičević i JUREMA je doživjela procvat. Ja sam bio u  Znanstvenom kolegiju JUREMA-e. U jednom času je Vagić optužio Božičevića da je sebi isplaćivao neke novce, da je pronevjerio novce i da je nekorektno vodio JUREMA-u. Božičević se godinu dana natezao i borio i branio od tih optužbi. I tada je Vagić zajedno s Rade Bulatom[41] srušio kompletni Izvršni odbor JUREMA-e i sve preuzeo. Glavni problem kod JUREMA-e je bio što Komunistička partija nije imala kontrolu nad organizacijom. Tada su se aktivnosti JUREMA-e drastično smanjile. Božičević je na konferencijama imao do 400 ljudi, a poslije njega se sve to srozalo.

Vagić mi je radio problema i dok smo radili na vojnom programu za podmornice. Vrhunac je bio kada je jednom sazvao partijski sastanak, nakon posla, poslije pola četiri. Pozvali su sve upravitelje zavoda. Nisam znao o čemu se radi. Glavna je tema bila sklapanje nepovoljnih ugovora za vojsku od strane mog Zavoda i da sam napravio veliku štetu Institutu. I tražio je moju odgovornost. Natezali smo se dva sata, bez rezultata. I drugi dan je nastavljeno.

Partijski sekretar bio je Milenković i on me je branio. Na kraju je zaključeno da nema nikakvih elemenata za krivičnu odgovornost. Godinu i pol nakon toga su moji suradnici zbog ušteda dobili nagradu Instituta.

Problem je bio u karakteru Obrada Vagića. On je živio u uvjerenju da  ako ti nešto predlažeš to je zato da se ti time okoristiš. I zato je odmah bio protiv i svaki je prijedlog mijenjao. S Vagićem sam se natezao dvadesetak godina. I kada sad gledam unatrag, možda bi bilo pametnije da sam otišao iz Instituta. Ne bih izgubio toliko energije.

Onda je Vagić bio smijenjen i ja sam 1988. bio postavljen za direktora Sektora za industrijsku elektroniku i automatizaciju. Vagić je ostao u Sektoru. Nije bilo pametno što sam se te dužnosti prihvatio. Očito je već nekome bilo jasno da sve ide u propast.

Slom Končara

Negdje prije dopusta 1990. godine Predsjednik Uprave Končara dr. Frančić pozvao me je u onaj glavni neboder i razgovarali smo o Institutu. Rekao mi je da se ništa ne bojim da će Institut opstati, da se neće rasformirati, ali da će se reducirati. Izbaciti će se sve ono što u Institut ne spada. Razgovarali smo da bi ostalo oko 600 ljudi. Tada me je pitao bi li ja otišao u INEM za tehničkog direktora. Da baš ne uletim, otišao sam u tvornicu INEM u Jankomiru i porazgovara s ljudima tamo. Vidio sam da Frančić s njima nije ništa dogovorio. Rekao sam Frančiću da ipak ne bih tamo otišao. Meni je to ipak dugačko putovanje iz Gornjeg grada gdje stanujem u Jurjevskoj ulici do Jankomira gdje je INEM. Pa se nisam mogao odlučiti.

U ljeti je Frančić počinio samoubojstvo i već u jesen su nam plaće pale na par stotina maraka. Tvornice su bile u teškoćama i više nisu plaćale za razvoj Institutu.

Program spašavanja Končara

Kada smo vidjeli kamo to ide, zajedno s prof. Plenkovićem smo pokušali nešto napraviti. U toj grupi smo bili Plenković, Kelemen, Durbešić, Bobinac i ja. Bilo nas je pet. Sastajali smo se u Plenkovićevoj vikendici na Plešivici, kod Durbešića kod kuće i kod mene doma. Na kraju smo napisali dokument od desetak stranica o tome što bi trebalo napraviti s Končarom. Plenković je, mislim preko Mršića, koji je bio Ministar uspio dogovoriti da nas pozovu u Vladu i da taj dokument predamo Josipu Manoliću, koji je onda bio Predsjednik vlade.

Pozvani smo da dođemo u Vladu, na Markov trg u 15:00 sati. Bio je kasna jesen, oblačan dan, pa je već u to vrijeme bilo polumračno. Odveli su nas na prvi kat. I rekli nam: »Tu sjednite i počekajte, doći će Predsjednik vlade«. Mi čekamo, otvaraju se vrata i u tom polumraku vidimo da dolazi netko lijepo obučen. Dolazi konobar i pita hoćemo li kavu sok ili nešto slično. Mi to popijemo i čekamo dalje. Već je prošlo i „trifrtalj“ sata opet konobar dolazi − hoćete li još nešto. I konačno su se otvorila vrata i dođe potpredsjenik Vlade Bernardo Jurlina. I prva mu je riječ bila: „Što vi komunisti ovdje tražite?“ Onda mu je Plenković odgovorio, da sam se ja zaprepastio: »U ovoj sobi ste jedino vi komunist«. Onda je rekao: »No, kažite što hoćete«.

Plenković je u 10−15 minuta prepričao glavne crte tog dokumenta i dao mu ga. Jurlina je to bez riječi uzeo i rekao: »Ja ću to prenijeti Predsjedniku vlade«. I pozdravili smo se. Nakon toga se više nije ništa desilo.

U Institutu je počela priča o profitnim centrima. Ja sam puno surađivao s vojskom i imao sam osiguranog posla za jedno 10 mjeseci. Napravio sam elaborat, pomagala mi je gospođa Crljenica iz Financijskog odjela. Napisao sam što bismo mogli raditi u profitnom centru za učinsku elektroniku. Kada sam to predao, nitko me poslije za to nije ništa pitao.

Onda smo rekli da ćemo otići do prof. dr. sc. Osmana Muftića. On je bio ministar za znanost, tehnologiju i informatiku  i primio je Plenkovića i mene. Na tom sastanku je bio i njegov pomoćnik prof. dr. Marijan Šunjić kojeg sam znao s poslijediplomskog studija na PMF-u. Mi objašnjavamo Muftiću kako nema smisla da se Institut rasformira, da je tu sakupljena jaka kadrovska, stručna i znanstvena baza, što možemo dokazati s radovima koje smo radili. I onda Šunjić upada u razgovor i kaže: »Znate, vi u privredi ne možete napraviti niti jedan znanstveni rad. Ovo o čemu pričate nisu znanstveni radovi«. A u tom trenutku je u institutu radilo 70 ljudi koji su imali doktorat i magisterij.

A Muftić kaže: »Moj pomoćnik se više puta zaleti«.

I opet se nije ništa dogodilo.

Jedina nada nam je bila Ministarstvo gospodarstva, tu je bio dr. sc. Božo Udovičić, ministar energetike i industrije. Otišli smo i k njemu. On nas je primio i opet smo rekli da nema smisla to što se radi s Institutom. On nam kaže Končar se mora rastaviti u mala poduzeća. I tu Institut nema šta tražiti.

A razgovarali smo s kolegama inženjerima. Čak ni oni nisu imali razumijevanja.

Stečaj Instituta, odlazim na "Burzu"

Institut je otišao u stečaj 21. prosinca 1990. godine. I par dana prije Božića stečajni upravitelj pozove nas u restoran u Institutu i kaže nam: »Možete ići doma. Dobiti ćete radne knjižice, ali prije toga morate vratiti za što ste sve zaduženi«. Tu su spadale i knjige. Meni se sve nakupilo. Dan poslije Božića mojoj supruzi je otkriven rak, već je 7. siječnja bila operirana. I nađeš se u situaciji, nemaš posla, supruga je ozbiljno bolesna.

Na Burzu dođeš, pa te onaj činovnik pita koje si škole završio, koje jezike znaš, imaš li koji dodatni tečaj, specijalizaciju. I sve  to marljivo zapisuje. Ponižavajuće. I tada čovjek spozna da njegovo znanje nitko ne treba, kao da ga nema. Bezvrijedno je. Da dođem na Jelačić plac i počnem vikati: »Ja znam matematiku«. Strpali bi me u ludnicu u Jankomiru. Pitaš se tko treba ono što znaš. Kada se nađeš na burzi, pitaš se što si radio 30 godina. To sam doživio kao poništavanje i obezvređivanje mog prošlog rada.

Knjige nisam htio vratiti i nisam mogao dobiti radnu knjižicu. Nakon natezanja od petnaestak dana meni Mirjana Godec potpiše da sam vratio knjige. I neko vrijeme sam bio na burzi.

Povratak u Končar, novi Institut, engleski jezik  i i pitanje o „pinki“

Novi institut pod nazivom Končar – Institut za elektrotehniku osnovan je 31. prosinca 1990. godine. I onda smo pet pozvani u Institut, 60 sa stalnim radnim odnosom i možda oko 60 koji su imali ugovor na određeno, na tri mjeseca i tako. Prvu poslovnu godinu 1991. novi Institut je imao 113 zaposlenih, 98 s visokom i višom stručnom spremom, od čega 26 magistara i doktora.

Ubrzo nakon formiranja novog Instituta pod novim nazivom Končar – Institut za elektrotehniku, imenovani direktor Instituta dr. sc. Ante Miliša pronio je glas da će se odsada na kolegiju razgovarati na engleskom jeziku, jer … »treba vježbati engleski jezik da bi lakše ušli u Europu«.

Kojeg li paradoksa: stvaramo hrvatsku državu, a ignoriramo hrvatski jezik. Naši iseljenici diljem svijeta dobro znaju da je posljednje domovinsko utočište jezik; zato, iako slabo govore hrvatski, na domjencima pjevaju hrvatske pjesme.

Danas, više nemamo niti jedan časopis iz područja elektrotehnike koji objavljuje članke i na hrvatskom jeziku.

Mene su zadužili da pribavljam poslove. I to je bio šok za mene. Nije meni bio problem nuditi i pregovarati, to sam radio i prije. Odem na razgovor u Ministarstvo, razgovaralo se u vojsci. Oni trebaju punjače, mi smo imali takve punjače. Tada mene čovjek pita: »A pinka?«. Ja nisam niti znao što je to pinka. On kaže: »Pa, 20 % za mene«. Ja mu kažem: »Od kuda ću vam dati 20 %?«. I jasno, od posla ništa.

Onda sam pokušao otići u Zabok u tvornicu Regeneracija. Oni su trebali nekakve pretvarače za rasvjetu. Pitam za auto da dođem do tamo. Onda shvatim da Institut nema auto, već ga ima samo direktor. Tako sam se ja trijeznio.

U našem Zavodu za energetsku elektroniku na 4. katu glavne zgrade Instituta ostalo nas je troje. Bili smo Viktor Šunde, Mirta Lugović i ja. Ostali smo, jer smo imali projekt od Ministarstva. Svi ostali su otišli. Dolaziš na posao, penješ se po onim stepenicama, jedno staklo između trećeg i četvrtog kata je bilo propucano od metka. Dođem gore, sve prazno. Nitko te ne pita što radiš, takav je bio početak.

Ratne godine

Vratim se s godišnjeg, dođe jesen 1991., spremao se rat. Ja sam na Gornjem gradu punio vreće s pijeskom, zatvarali smo podrumske prozore. Dva dana prije raketiranja Banskih dvora bio sam dolje u Tuškancu i tovario na kamion vreće s pijeskom. I za dva dana, 7. listopada 1991. godine na to mjesto je pala raketa. Bio sam u Končaru kada je bilo bombardiranje Banskih dvora i gledam kako se nad Gornjim gradom diže oblak dima i pitam se je li i moj stan u Jurjevskoj bomba potrefila. U Jurjevskoj su popucala stakla na onim prozorima koji su bili zatvoreni.

Spomen-ploča postavljena na zgradi Vlade Republike Hrvatske u povodu 20. obljetnice napada

(izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Raketiranje_Banskih_dvora)

Raketirani Banski dvori

(izvor slike: http://www.portaloko.hr/clanak/na-danasnji-dan-prije-21-godinu-raketirani-banski-dvori-video/0/36631/)

I onda su počela dežurstva u tunelu na Gornjem Gradu. U Zagrebu je bilo pedesetak uzbuna i u tom sam tunelu proboravio oko 450 sati na dežurstvu. To je bilo tako da sam u 6 navečer ušao u tunel, a izašao u 6 ujutro. Dežurstva su bila 12 sati, od 6 do 6 sati. Malo sam se doma naspavao i odlazio u Končar. U tom skloništu zadatak mene i još četvorice je bio da otvorim vrata kada zatuli uzbuna i da se ljudi mogu skloniti unutra. Jedna su vrata na Mesničkoj, jedna u Radićevoj, i dvoja vrata na Ilicu.

Problem s „osiguranjem“

Dok sam 1991. godine bio na godišnjem, na Cresu, netko me zove iz Instituta (ne sjećam se tko je zamjenjivao direktora) i pita me: »Imate li što protiv da vas Institut osigura?. Odabrali smo petnaestak ključnih ljudi koje bismo osigurali«. Ja kažem: »Ako mislite da treba, osigurajte me«. U jesen, poslije godišnjeg zove me tajnica generalnog direktora Vjekoslava Srba i neka se javim na MUP u Martićevu ulicu. Rekao sam joj: »Ako me trebaju, nek' me oni zovu«. I prođe tri tjedna i opet me zove: »Vi se niste javili«. »Pa neću se ni javiti, nek me zovu«, odgovorio sam joj. I konačno mene MUP pozove. I tamo me pitaju: »Što ste vi napravili s onim novcem od Končara koji ste dobili od osiguranja?«. To je bila premija od oko 800 maraka. To je išlo preko neke banke na uglu Vlaške i Vončinine ulice. Ja kažem: »Ništa, pojeo sam ga. Plaća mi je minimalna«. Pitaju me: „Biste li to vi napisali?«. Dao sam tu izjavu u jednoj maloj sobici na katu i više me nitko nije ništa pitao. A u Institutu sam onda napravio jedan elaborat koji je pokrivao tih 800 maraka.

Tada mi je definitivno postalo jasno da ja tu ne želim biti. Sve sam poduzeo da bih došao na fakultet.

Odlazim iz Končara, dolazim na Fakultet

Nadao sam se da ću u Končaru dočekati mirovinu. Nikada nisam prije planirao doći na fakultet. Na kraju sam vidio da moram otići. I sve sam poduzeo da dođem na fakultet. Bilo je komplicirano, jer Ministarstvo financija odobrava novac, a Ministarstvo znanosti otvara radno mjesto. I to je trajalo dobrih godine dana. I onda sam došao na fakultet na Zavod za električne strojeve i automatizaciju. Znači, ja sam ustvari na fakultet došao silom prilika. Uvijek sam smatrao da u Končaru moramo napraviti radne uvjete kakvi su u Americi. I išli smo polako prema tome. I onda se sve srušilo.

Imali smo prekrasan laboratorij, 800 m². Netko bi rekao prevelik, ali kada je bilo 3. jugoslavensko savjetovanje o energetskoj elektronici, doveo sam strane goste u laboratorij. Rekli su mi: »Mi takve aparature nemamo niti u Americi«. Sami smo razvili uređaj za mjerenje toplinske impedancije poluvodičkih komponenata za hlađenje zrakom i vodom, od silicija do rashladnog sredstva. Siemensovci su rekli: »I mi to nemamo«. Imali smo oko 35 osciloskopa. Znači, zaista se moglo dobro raditi. Imali smo i dobro skladište materijala i dijelova i kada je trebalo napraviti neki prototip, mi smo ga odmah mogli napraviti. Sve smo imali pri ruci. Imali smo i Faradayev  kavez za mjerenje konduktivnih smetnji. Sve je bilo opremljeno kak' treba.

Kada je došlo do stečaja, postavilo se pitanje: »Tko će plaćati takav prostor? Dajte to sve rastavite i nekam preselite«. I tako je taj laboratorij prestao funkcinirati. I onda dođeš na fakultet i shvatiš da niti na fakultetu ništa nije tvoje, kao što niti u Končaru nije ništa bilo moje.

Više nije bilo energije da ponovno gradim laboratorij na fakultetu. I onda sam se bacio na definiranje skupine predmeta učinske elektronike, s puno novih premeta. I tako je to. Na fakultetu sam se cijelo vrijeme, od 1976. godine, borio za afirmaciju učinske elektronike, i u Splitu, u Rijeci, čak sam i u Sarajevu predavao jednu godinu samo da se to područje afirmira. To mi je bilo puno važnije nego da doktoriram.

Važno mi je bilo da tu na fakultetu formiram skupinu predmeta iz učinske elektronika: Sklopovi učinske elektronike, Učinska elektronika (za elektrostrojare), potpuno novi predmet Upravljanje pretvaračima i novi predmeti Razvoj elektrotehničkih proizvoda i Upravljanje elektromotornim pogonima. Sve te predmete sam pokrivao svojom knjigom i prevedenim knjigama. Tako se može reći da sam se naradio.

Kada je u Elektrotehničkom institutu Rade Končar objavljen stečaj, meni je 20. prosinca 1990. godine prestao radni odnos. U novoosnovanom trgovačkom društvu Končar − Institut za elektrotehniku d.o.o. zaposlio sam se 21. siječnja 1991. godine kao savjetnik direktora za područje elektronike. Savjetnik sam bio samo formalno. Direktor Ante Miliša nije mario za mene, nije mi davao zadatke. Zaključio sam da moram otići.

Moj radni vijek u Končaru je završio 30. studenog 1994. godine.

Sljedeći dan, 1. prosinca 1994. zaposlio sam se na Fakultetu elektrotehnike i računarstva na radnom mjestu izvanrednog profesora za skupinu predmeta Energetska elektronika.

Karijera na fakultetima

Godine 1973. započeo sam se baviti nastavnim radom i počeo sam predavati premet Poluvodičke komponente na Višoj tehničkoj školi Rade Končar u Zagrebu (1973.−1980.). U Splitu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje[42] (FESB), 1974. godine, preuzeo sam kolegij Energetska elektronika. Na FESB me je doveo prof. dr. sc. Borivoje Rajković, a ogromnu podršku u formiranju predmeta dali su mi profesori Martin Jadrić, Mate Kurtović i asistent Ljubomir Kulušić. Posebno mi je bilo važno da je predmet nazvan Energetska elektronika, jer se u Zagrebu taj predmet još uvijek zvao Usmjerivači. Tako je Split, 1974. godine, dvije godine prije Zagreba imao predmet Energetska elektronika. Meni je bilo stalo da se područje energetske elektronike afirmira i na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (usmjerivači su samo jedna vrsta poluvodičkih pretvarača).

U to vrijeme, na fakultetu u Splitu bili su aktivni mnogi profesori iz Zagreba, neki od njih Končarevci: Frančić, Rajković i Smolčić. Končar je bio jako tolerantan i dozvolili su mi da svaki drugi tjedan na dva dana dolazim u Split. To je trajalo do rata, 1990. godine.

U Zagrebu na ETF-u, na Elektrotehničkom fakultetu sam počeo predavati 1976. godine. Preuzeo sam od prof. Zlatka Plenkovića predavanja iz predmeta  Usmjerivači. Tada više nije bilo žive, već su to sve bile poluvodičke komponente i poluvodički sklopovi i uređaji. Zato sam kasnije naziv predmeta Usmjerivači promijenio u Energetska elektronika.

U Rijeci, na Tehničkom fakultetu (RITEH) Sveučilišta u Rijeci, predavao sam od 2001. nekoliko godina predmet Energetska elektronika.

Za znanstvenog asistenta na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu izabran sam 1978. godine, a 1979. za višeg predavača. Godine 1992. izabran sam za izvanrednog profesora. Za redovitog profesora izabran sam 1997. godine, a za redovitog profesora u trajnom zvanju 2002. godine. U travnju 2011. izbran sam u počasno zvanje posebno istaknuti profesor FER-a. U mirovinu sam otišao sa 70 godina života, 47 godina radnog staža, 2011. godine u jesen.

Doktorat

Na fakultetu sam počeo predavati kao magistar znanosti 1976. godine. U to vrijeme sam kao magistar mogao bez voditi magisterije. Kod mene je magistriralo desetak ljudi. Tada je donesena odluka da onaj tko ima samo magisterij ne može voditi postdiplomante. Rečeno mi je da postdiplomanti koje vodim ne mogu kod mene magistrirati i da moraju preći kod nekoga na Zavodu koji ima doktorat (makar s njima nisu ništa radili). Možda je to bilo 1980.-tih godina.

Do tada nisam radio svoj doktorat jer mi je bilo važnije da formiram područje. Rekao sam: »Što će mi doktorat, ako se ne mogu baviti učinskom elektronikom«. I onda sam još 1978. godine napisao knjigu iz učinske elektronike, da pokažem da to područje postoji i čime se bavi. Onda sam se suočio s činjenicom da ne mogu raditi na fakultetu, jer nemam doktorat. I tada sam se 1982. godine odlučio za doktorat. To mi je bilo izvanredno teško, jer za izradu doktorata od Končara nisam dobio niti jednog slobodnog sata. I kada sam polagao doktorski ispit i to sam morao odraditi u Končaru.

Za moj doktorat Vagić nije imao sluha.

Važno je reći da meni nije netko drugi zadao temu doktorata. Na temelju mojeg iskustva i prakse u Končaru odredio sam temu na kojoj bih mogao doktorirati. Doktorat je bio proračun strujne opteretivosti poluvodičkih ventila u intermitirajućim pogonima. To je bilo zanimljivo i zbog projektiranja pretvarača za valjaonice.

Jedan segment doktorata bila je aproksimacija toplinske impedancije sa zbbrojem eksponencijalnih funkcija i tu sam napravio suradnju sa Semikronom, njemačkim proizvođačem poluvodičkih komponenata. Bilo je oko 220 komponenata koje sam obradio s kolegom Željkom Jakopovićem. I ono što smo napravili ušlo je u Semikronov katalog. Kada je trebalo nešto dalje raditi, otišao sam u Semikron i rekao im: »Sada bih trebao otići korak dalje da bih mogao računati toplinska polja i za to trebam od vas neke dimenzije«. Nakon toga su se vrata zatvorila i tamo me više nisu pozvali. Netko kaže: »Pokaži se da znaš pa ćeš imati posla«. Ne, baš je suprotno od toga. Ako se pokažeš, postaješ opasan i zatvoriti će ti vrata. Doktorirao sam 1988. kod profesora Stanka Turka, ne na mojem Zavodu, nego na Zavodu za elektroniku.

Današnji fakulteti

Doktorati

Današnji doktorati su na razini nekadašnjeg magisterija. Kako može biti dobar doktorat, ako nakon diplomiranja za tri godine napraviš doktorsku radnju. Ti u tom slučaju ne možeš sam definirati radnju, već čekaš da ti mentor zada i ti to napraviš. To postaje dio školovanja, kao domaća zadaća. A nekada je čovjek radom pronašao svoju temu i onda otišao do profesora i rekao mu – ja bih to radio. Za doktorat je trebalo 4-5.000 sati rada i trebalo ga je proživjeti.

Način učenja

Sada se na fakultetu ispiti polažu u međustepenicama. Mi smo prije polagali cjeline i morali smo integrirati gradivo. Fizika 1 i 2 se polagala zajedno. Matematika 1 i 2 zajedno, Elektronika 1, 2 i 3 zajedno. Kada polažeš cjelinu, moraš pročitati knjigu, a kada polažeš parcijalne dijelove, onda knjiga više nije nužna. Nekada se učilo po knjizi, a sada se uči po Power Pointu i Internetu. Danas se na FER-u objavi 2−3 udžbenika godišnje. A u Znanstvenonastavnom vijeću ima 180 docenata i profesora.

Nije elektronička knjiga uništila pisanu knjigu, već način učenja. Osim toga, udžbenik se nedovoljno vrednuje. Da napišeš udžbenik, moraš zaokružiti područje. Mora proučiti i ono „gdje nisi doma“. Treba riješiti, oznake, nazivlje. Sada više nastavnik nije prisiljen da tako radi.

Naravno, sadašnja generacija nije biološki lošija od prethodne. Samo je strpana u drugi režim rada.

Bolonja i cjeloživotno učenje

I Bolonja[43] koja je rekla cilj je „učenje za radno mjesto“ je glupost. Trebaš steći osnovna znanja i kada čovjek ode raditi, poslodavac bi trebao imati strpljenja godinu dana da novak postane produktivan. A sada hoće da odmah bude produktivan. Za mene je bedastoća i pojam 'cjeloživotno učenje'. Postoji samo cjeloživotni rad. I kroz rad se uči. Ako nešto ne znam, misli se da treba otići na tečaj. Pa ja znam sam sebe naučiti, ako sam završio fakultet.

Moje nakladništvo

Knjigama sam se počeo baviti još dok sam bio u Končaru, 1994. godine. Bilo mi je vrlo jasno da mi je budućnost u Končaru neizvjesna, a na fakultet još nisam došao, jer je procedura dolaska na fakultet dosta dugačka traje i do godinu dana. I onda sam odlučio baviti se s nečim, da imam neku rezervu. Najjednostavnije je bilo s knjigama i tako sam počeo i osnovao tvrtku Graphis zajedno s kolegom prof. dr. sc. Viktorom Šundom (Orah, Vrgorac, 1959.). On je danas na FER-u profesor i preuzeo je predmete iz skupine predmeta 'učinska elektronika' zajedno s prof. dr. sc. Željkom Jakopovićem.

Išao sam na stručne i znanstvene knjige iz tehnike, većinom iz elektrotehnike. Ali su zalutale i neke druge knjige, npr. iz medicine, a bilo je i nekoliko zbirki pjesama.

Nagrade

Mislim da sam u Graphisu uredio preko 100 knjiga (računam da je to do sada oko 30.000 stranica). Od toga je deset knjiga dobilo Strossmayerovu nagradu, ili za najuspješnije znanstveno djelo ili za izdavački poduhvat. Zagrebački velesajam i HAZU ustanovili su 1989. godine nagradu 'Josip Juraj Strossmayer' za najuspješnija znanstvena djela i izdavački pothvat objavljen na hrvatskom jeziku u Republici Hrvatskoj i hrvatskoj dijaspori. Nažalost, ta je nagrada ukinuta. Velesajam više nema novaca i Akademija je od toga odustala. Velika je šteta što je Akademija odustala, nije se uopće radilo o novcu. Nagrada je imala jednu reputaciju i to je bilo vrijedno priznanje.

Među onim knjigama koje su dobile nagradu izdvojio bih knjigu »Dinamika električnih strojeva«, Božidara Frančića i Martina Jadrića koju smo objavili 1997. godine. Drugo izdanje knjige objavili smo 2004. godine. Prof. Frančić je s prof. Jadrićem predavao u Splitu i držao predavanja iz predmeta Rotacijski strojevi. Jadrić i Frančić su počeli pisati knjigu i napisali su 4 poglavlja. Nakon smrti Frančića (1990.), knjigu je završio Jadrić. Ja sam knjigu uredio, knjiga je dobila je Strossmayerovu nagraduza najuspješnije znanstveno djelo za tehničke znanosti. Strossmayerovu nagradu dobile su knjige dr. sc. Radovana Miloševića iz tvornice Končar − Električni aparati srednjeg napona (Borongaj) »Mehanizmi električnih sklopnih aparata: osnove teorije i praksa«, 2004. godine,h i »Vakuumski električni sklopni aparati: osnove teorije, praksa i pojmovnik«, 2011. godine.

Pred pet godina sam se odvojio od Graphisa i osnovao sam vlastitu tvrtku Kiklos − krug knjige. Ostavio sam Graphis, jer nisam mogao voditi samostalnu politiku i o svemu sam se morao dogovarati s partnerom. U Kiklosu sam već napravio oko 15 knjiga. To je 3−4 knjige godišnje.

„Glazbena akustika“ Franje Dugana

Posebno sam ponosan na knjigu »Glazbena akustika« autora Franje Dugana[44], orguljaša, skladatelja, pisca, matematičara i fizičara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Knjigu sam objavio 2014. godine.

Naslovnica knjige Glazbena akustika, Franje Dugana

(izvor slike: arhiva prof. Benčića)

S Duganom sam se počeo baviti potpuno slučajno. Godinama sam hodao jednom zubaru, zove se prof. dr. sc. Stanko Vukovojac. I on mi je stalno govorio kako je imao pametnog djeda, po maminoj liniji, Franju Dugana. Mene je konačno zanimalo tko je taj njegov djed. I onda sam s dr. sc. Brankom  Hanžekom, iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti u HAZU, otišao u Hrvatski državni arhiv ma Marulićevom trgu i pregledao Duganovu ostavštinu. To je 6 kutija materijala. I tu sam našao rukopis knjige iz 1943. godine o  glazbenoj akustici, 67 stranica.

Malo sam prolistao i mislio pa ja to mogu napraviti za 3−6 mjeseci. Matematiku znam, tu su parcijalne diferencijalne jednadžbe, matematika obrađuje fiziku, glazbeni instrumenti nisu nikakav problem, jer se tumači s fizikalne strane. Još je bilo područje grla i uha, za što sam kasnije trebao konzultacije. I počeo sam raditi. Rukopis je bio uredan, napisan na pisaćoj mašini, a formule su bile napisane rukom. Prvo sam to prepisao, dao sam naslove poglavlja i numerirao formule.

Dugan je kao glazbenik i znanstvenik opisao mehaničke titraje i valove, titranje žice, štapića i membrane, svirale, svirale s jezičcima, orkestralne duhačke instrumente, čovječje grlo i uho kao i sam zvuk i zvučne pojave. Dugan integrira područja fizičke akustike, glazbenih instrumenata te anatomije grla i uha u svrhu što boljeg sviranja orgulja.

I onda sam odlučio to sve, do zadnje formule provjeriti. Posebno sam se mučio s titranjem jezička. To je greda učvršćena na jednom kraju i ima svoju frekvenciju. I nikako izvesti formulu. Ono što je Dugan napisao, ne razumijem. I onda sam počeo polako čitati knjige koje je Dugan čitao. Tih knjiga je bilo 30-tak. I našao sam knjigu iz koje je on uzeo te formule. Tada mi je bilo jasno. Polako sam ulazio u znanstveno stručne prilike tog doba, od 1920. do 1940. U rukopisu nije bilo slika. Na temelju teksta mogao sam nacrtati sliku , ali sam ju htio nacrtati na način kako se crtalo u to doba. Pa sam pogledao kakve slike ima Oton Kučera. Anatomski atlas ljudskog tijela uzeo sam iz 1930. Jako puno se pozivao na Helmholtza.

Kod uređivanja išao za tim da apsolutno sve razumijem što je Dugan napisao, i povrh toga da znam da je to istina. Zamolio sam dr. Ivkovića, liječnika koji ugrađuje umjetne pužnice da i on pregleda knjigu i da mi ispravi eventualne pogreške. Rekao je da je sve što je Dugan napisao uglavnom točno. Uz stare slike anatomije sam ubacio i nove da se može lakše razumjeti.

Polako sam ulazio i u Duganov život. Dugan je glazbenik-samouk. U šestom razredu gimnazije dolazi u dodir s tadašnjim organistom zagrebačke prvostolnice Vatroslavom Kolanderom, kojega i nasljeđuje na tomu mjestu. Godine 1900., Dugan se ženi s Anom Jagić, nećakinjom hrvatskoga slavista Vatroslava Jagića. Onda sam rekao Vukovojcu da me odvede u Hrvatsko Zagorje, u malo mjesto Zajezdu, gdje je Dugan kao pučkoškolac počeo svirati orgulje. Preko puta crkve je osnovna škola koju je Dugan pohađao. U jednoj polovici je bio učitelj, a u drugoj su bili đaci od 1.−4. razreda. Onda sam otišao u Krapinicu gdje je rođen, 5 km od Zajezde ispod Ivanščice. Tu još žive potomci Dugana. Otišao sam i na groblje. Tada sam rekao, ja više to ne ću, dosta. Saznaš stvari koje ne trebaš znati.

Hanžeka sam zamolio da mi napiše Duganov život kao profesora matematike. Duganova praunuku Snježanu Drevenšek sam zamolio da napiše glazbeni dio životopisa. Ona je završila glazbenu akademiju i živi u Ljubljani.

Paradoksalno je da je Dugan živio od toga što je bio profesor matematike i fizike na gornjogradskoj gimnaziji, a stalno se bavio glazbom. U drugoj polovici života je bio na, kako on to naziva, Akademiji glazbe. To je sada Muzička akademija. Bio je penzioniran 1943.

Duganovu knjigu sam uređivao 3 godine. I tako je od rukopisa od 67 stranica nastala knjiga od 300 stranica.

Franjo Dugan (1874. − 1948.) orguljaš, skladatelj, matematičar, fizičar i pisac

(izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dugan.html)

Knjiga „Glazbeni instrumenti“

A sada radim novu knjigu od Dugana, »Glazbeni instrumenti«. To je knjiga koja je izašla za NDH, ali je 1945. uništena i ostalo je samo nekoliku primjeraka. Radim reprint te knjige, ali takav reprint da se suvremene stručne primjedbe mogu napisati na margini. A ako ima više primjedbi, napisat će se u esej na kraju knjige. Htio bih da ta Duganova knjiga bude udžbenik. A opet ne bih htio mijenjati Duganov rukopis.

Napustio nas je prof.dr.sc. Zvonko Benčić, 21.rujna 2021. godine

Iznenada, neočekivano, u utorak, 21.rujna 2021.godine umro je prof.dr.sc. Zvonko Benčić, sveučilišni profesor, znanstvenik, končarevac, pisac, istraživač, nakladnik, više od svega dobar i plemenit čovjek, u 82. godini života.

Prof. dr. sc. Zvonko Benčić, u kafiću na FER-u, 17.6.2020. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Profesor Benčić otišao je nenadano, dok je bio u velikom poslu pripreme 10.simpozija „Povijest filozofije i tehnike“, PIFT-2021. Njegov prijatelj prof. emeritus Igor Čatić mi je napisao:

         „U ponedjeljak mi je prof. Z. Benčić napisao da mu je važniji zbornik PIFT-a od izlaganja. U utorak sam mu odgovorio da je meni važnije predavanje od teksta. Uvečer, u 19 sati nazvala me njegova kćerka i javila tužnu vijest. Otišao je jedan dragi čovjek.“

Svi koji smo ga poznavali osjećamo veliku bol i prazninu koja je nastala odlaskom jednog velikog i dobrog čovjeka.

Meni je drago da sam napisao i na svom portalu objavio dva velika teksta o profesoru Benčiću, jedan tekst  o njegovom životu i radu, 14.7.2017. a drugi tekst o njegovim aktivnostima kojima se bavio nakon odlaska u mirovinu, 15.12.2020.godine. Njegovo život je bio zanimljiv, bogat događajima, radom, učenjem, stručnim i znanstvenim rezultatima u Končaru i na Fakultetu u vremenu do mirovine, a nakon mirovine bio je i dalje nevjerojatno aktivan, radio je jako mnogo i bio je jedan od najaktivnijih umirovljenika koje poznam. Godišnje je napisao, uredio, preveo i izdao nekoliko vrlo zanimljivih i vrijednih knjiga iz područja znanosti, tehnike, povijesti tehnike te životopise značajnih osoba iz naše povijesti. Veliki broj tih knjiga bile su rezultat ozbiljnog, dugogodišnjeg istraživanja. Deset knjiga dobilo je Strossmayerovu nagradu ili za najuspješnije znanstveno djelo ili za izdavački poduhvat.

Smrt ga je zatekla dok je završavao uređivanje Zbornika s prošlogodišnjeg simpozija PIFT-2020, knjige  s više od 1000 stranica, a uz to je završavao priprema za ovogodišnji PIFT-2021 koji se trebao održati od 23.-25.studenoga 2021.godine na FER-u. Uz to je imao nekoliko knjiga u rukopisu koje je pripremao za izdavanje.

Ispraćaj prof.dr.sc. Zvonka Benčića bio je 24.rujna 2021.godine na groblju Mirogoj u Zagrebu.

Uz katolički obred lijepim riječima su se od profesora Benčića oprostili svećenik iz njegove župe, končarevac dr.sc. Ivan Bahun i jedan kolega iz Elektrotehničkog društva Zagreb.

Sa ispraćaja prof.dr.sc. Zvonka Benčića, 24.9.2021. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Počivaj u miru Božjem dragi profesore Zvonko.

LITERATURA

1. Benčić, Zvonko i Urch, Mirjana (1966.), An investigation of the stability of excitation-arc in industrial excitrons in nonstationary conditions, Proceedings of the Seventh international conference on phenomena in ionized gases, Vol. III (Beograd 1966.)
2. Benčić, Zvonko (1980.), Područje energetske elektronike, Automatika, god. 21, br. 1−2, str. 3−10, 1980.
3. Benčić, Zvonko (2006.), Živino doba učinske elektronike u Končaru 1949.- 1968., Končarevac, ožujak 2006., Zagreb
4. Benčić, Zvonko (2006.), Među prvima u svijetu − Početak tiristorskog doba učinske elektronike u Končaru 1968. – 1973., Končarevac, rujan 2006., Zagreb
5. Benčić, Zvonko (2007.), Mravlja zemlja, Sustavsko mišljenje, Glasnik Hrvatskog društva za sustave, 16 (4), 2007, Zagreb
6. Benčić, Zvonko (2008.), Mravlja zemlja − epilog, Sustavsko mišljenje, Glasnik Hrvatskog društva za sustave, 17 (2), 2008., Zagreb
7. Benčić, Dušan i Benčić, Zvonko (2009.), Treći put stranac, Hrvatska revija, časopis Matice Hrvatske, Godište IX/2009., Zagreb
8. Benčić, Zvonko (2011.), Psi laju, a informacija prolazi, Sustavsko mišljenje, Glasnik Hrvatskog društva za sustave, 20(1), 2011., Zagreb
9. Benčić, Zvonko i Hanžek, Branko (2011.): Vatroslav Lopašić - Klasik hrvatske fizike, Kiklos, Zagreb, 420 str.
10. Dugan, Franjo, st. (2014.), ur. Zvonko Benčić i Branko Hanžek, Kiklos – krug knjige, Zagreb
11. Car, Stjepan (2011.), 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike, Končar − Institut, Zagreb
12. Frančić, Božidar i Jadrić, Martin (1997.), Dinamika električnih strojeva, Graphis, Zagreb
13. Grupa autora (1981.), Rade Končar − 20 godina Elektrotehničkog instituta, RO „Rade Končar“ – Razvoj proizvoda i proizvodnje, OOUR Elektrotehnički institut, Zagreb
14. Grupa autora (1986.), Rade Končar – 1946. − 1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
15. Grupa autora (2001.), Končar  – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
16. Grupa autora (2014.), Stanko Hondl (1873. − 1971.) – Život i djelo, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za matematiku, fizičke i kemijske znanosti, Zagreb
17. Grupa autora, ur. Drago Ban (2015.), 90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925. − 2015., FER, Zagreb
18. Havliček, Milena (2008.), Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binosa Press, Zagreb
19. http://www.croatianhistory.net/...
20. Kuljiš, Mirko (2014.), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Kiklos, Zagreb
21. Lončar, Josip (1960.), Kontrolirani silicijski ispravljač − značajni napredak u tehnici poluvodiča, Elektrotehničar, god. 16., br.1-2, 1960), Zagreb
22. Lorković, Marijan (1963.), Trinistori kao sklopni elementi, Elektrotehničar, XVI, br. 3−4, str 1−4, 1963.
23. Plenković, Zlatko i Tokić, Branko (1967.), Razvoj jednoanodnih živinih ventila, Pet godina rada Elektrotehničkog instituta Rade Končar, 1961.−1966., str. 6−13, 1967.
24. Plenković, Zlatko (1972.), Zadaci energetske elektronike, Informacije Rade Končar 56−57/1972., Zagreb
25. Povijest XVI. gimnazije, http://www.gimnazija-sesnaesta-zg.skole.hr/...
26. Sobolevski, Mihael (2003.), Bombardiranje Senja zrakoplovima u Drugom svjetskom ratu, Senjski zbornik, 30, 363−376, 2003.

[1] Mudroslovni fakultet – U vrijeme svoga boravka u Zagrebu 1869. godine car Franjo Josip potpisao je zakonski članak koji 5. siječnja 1874. godine dobiva vladarevu sankciju da se osnuje Mudroslovni fakultet s filozofičko-historičkim i matematičko-prirodoslovnim odjelima. Na temelju toga je 19. listopada 1874. godine svečano otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu. U njegovu su sastavu tada djelovala četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski. Pod imenom Mudroslovni fakultet započinje s radom akademske godine 1874/1875. Filozofski fakultet posvetio je posebnu pozornost razvijanju fundamentalnih disciplina svojega prirodoslovno-matematičkoga odjela, koji je s vremenom postao kolijevkom nekoliko novih fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Na prvih šest katedara (za filozofiju teoretsku i praktičnu s poviješću filozofije, za povijest opću, za povijest hrvatsku, za filologiju slavensku s osobitim obzirom na povijest jezika i literature hrvatske i srpske, za klasičnu filologiju latinsku i za klasičnu filologiju grčku) upisano je prvih 26 studenata. Godine 1928. mijenja naziv u Filozofski fakultet, a za vrijeme NDH (1941. do 1945.) ponovo se naziva Mudroslovni fakultet.

[2] Stanko Hondl, (Zagreb, 22. listopada 1873. − Zagreb, 16. travnja 1971.), profesor fizike na Sveučilištu u Zagrebu, bavio se teorijskom i eksperimentalnom fizikom te filozofijom znanosti. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu (kod prof. Vinka Dvořáka) i diplomirao 1895. Boravio je u Göttingenu i Berlinu, gdje je slušao Planckova predavanja i sudjelovao u njegovu seminaru. Doktorirao je 1898. u Zagrebu. Zaposlio se kao gimnazijski profesor fizike u Vinkovcima 1896., a potom u Zagrebu (1896. − 1911.). Habilitirao je za privatnog docenta fizike i započeo predavanja na Sveučilištu (1902./03.). Godine 1911. biva izabran za izvanrednog, a 1915. za redovitog profesora Mudroslovnog (kasnije Filozofskog) fakulteta. Bio je predstojnik Fizikalnog kabineta od 1911. i dekan fakulteta (1919./20. i 1932./33.), te je zaslužan za izgradnju zgrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Marulićevom trgu 19 (koja je sve do 1991. korištena za tu namjenu). Bio je rektor Sveučilišta (1936. − 1938.), član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti: dopisni od 1908. i redoviti od 1923. te njezin potpredsjednik (1933. − 1942.), predsjednik Hrvatskog prirodoslovnog društva (1934. − 1936.), pročelnik Astronomske sekcije, potpredsjednik Društva srednjoškolskih profesora i suradnik Nastavnoga vjesnika (1907. − 1911.). Prof. Hondl se bavio teorijskom i eksperimentalnom fizikom, poviješću fizike kao i filozofskim pitanjima znanosti (poznate su rasprave: O nulmjestima gibanja tekućine, Nacrt povijesti kvantitativne atomistike, Pogledi suvremene fizike, Anatomija fizikalnih znanosti). Za povijest fizike posebno su važni njegovi radovi o Markantunu de Dominisu i Ruđeru Boškoviću (Marko Antonije de Dominis kao fizičar, Faraday o Boškovićevoj atomistici, Boškovićevi računi o gustoći svjetlosti, Stay i Bošković o apsolutnom gibanju, Boškovićev dalekozor s vodom, Bošković i fotometrija, Dvije osebujne Boškovićeve zamisli, I. Relativna sila inercije, II. Stvaranje svijeta i dr.). Napisao je također niz srednjoškolskih udžbenika iz fizike, a predavanjima na Pučkom sveučilištu, popraćenim pokusima, te prilozima u časopisu Priroda, doprinio je i popularizaciji znanosti.

[3] Vatroslav Lopašić (Pakrac, 9. prosinca 1911. − Zagreb, 17. prosinca 2003.), hrvatski fizičar, "klasik hrvatske fizike" i zaljubljenik u glagoljicu i hrvatski jezik. Rođen je u Pakracu, u staroj obitelji iz Karlovca. U Srijemskoj je Mitrovici polazio osnovnu školu. U Zagrebu je polazio realnu gimnaziju u Zagrebu. Upisao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1934. godine na grupi predmeta Teorijska matematika. Iste je godine imenovan na dužnost asistenta dnevničara u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta. Doktorirao eksperimentalnu fiziku 1939. godine istražujući ultrazvuk. Mentor je bio prof .Stanko Hondl. Iste godine je asistent iz fizike. Godine 1943. postao je predavač teorijske fizike na Filozofskom fakultetu. Predavao je do 1945. godine. Surađivao na Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića. Maknut je smjesta predavača jer je kao vjernik bio nepoćudan. Sljedeće je godine našao mjesto honorarnog nastavnika fizike na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a godinu poslije je profesor na toj školi. Od 1950. je godine izvanredni profesor fizike na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. S Ivanom Supekom, Mladenom Paićem, Krešimirom Balenovićem i Josipom Lončarem osnovao Institut Ruđer Bošković u Zagrebu. Dužnost pročelnika III. odjela (za elektroniku) na toj ustanovi obnašao do 1956., ali je s položaja maknut kao i 1945., zbog vjerskih razloga. Novo je radno mjesto našao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu gdje je za redovnog profesora izabran 1958. godine. Već prije, od 1950., na tom je fakultetu bio predstojnik Zavoda za fiziku. Dužnost je obnašao do 1967. godine. Svako mu je predavanje bilo popraćeno pokusima. Na istom fakultetu držao je kolegij na poslijediplomskom studiju Mjerenja u fizici i tehnici. Akademske je godine 1959./1960. izabran za dekana. Radio je i honorarno na PMF-u u Zagrebu gdje je predavao neke specijalne kolegije iz područja fizike. Objavio je mnogo radova na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Pet su njegova udžbenika iz fizike udžbenici zagrebačkog sveučilišta.

[4] Trst (tal. Trieste) je grad u Italiji, u Tršćanskom zaljevu, na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora. Za vrijeme Napoleonove vlasti Trst je bio dio Ilirskih pokrajina, a kasnije se vraća u sastav Habsburške monarhije, ali gubi status slobodne luke. Grad postaje slobodni carski grad i centar pokrajine Austrijsko primorje (Kűstenland). Tijekom 19. stoljeća grad se dalje razvija kao najznačajnija luka cijele Habsburške monarhije. Nakon Prvog svjetskog rata grad je zauzela Italija i grad gubi svoju dotadašnju važnost. Izgubio je vezu sa zaleđem koje je ostalo u Austriji i Kraljevini SHS, te zbog toga bitno slabe lučke funkcije. Nakon dolaska fašista na vlast u Italiji jača pritisak na slavensko stanovništvo koje se iseljava iz grada.

[5] Zvečaj − naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Grada Duge Rese, Karlovačka županija.

[6] Bombardiranje Senja − Prvo dvotjedno bombardiranje Senja izvršili su njemački zrakoplovi u listopadu 1943., Njemačke borbene zrakoplovne snage s područja sjeverne Italije žestoko su bombardirale Senj dva dana, tj. 7. i 8. listopada 1943. Avioni "štuke" u jatu od šest zrakoplova kružile nad gradom, bacale bombe i mitraljirale. U ovim napadima porušeno je gotovo 50% vitalnijih objekata u gradu, potopljen je ili oštećen veći broj brodova u senjskom pristaništu i bilo je velikih ljudskih gubitaka, a napose među civilnim stanovništvom, koji ni do danas nisu u potpunosti utvrđeni. Popisano je 48 ljudskih žrtava. Daljnjih 13 napada izveli su angloamerički zrakoplovi od srpnja 1944. do veljače 1945. Svi ti napadi proizveli su velike ljudske gubitke civilnog stanovništva i teška razaranja stambenih, povijesnih, kulturnih, javnih i crkvenih objekata, što je imalo trajne posljedice za arhitekturu i urbanizam grada i život njegovih stanovnika. Angloameričke snage prvi su put bombardirale Senj 15. srpnja 1944., a zatim 14. kolovoza i 18. rujna iste godine. Više konkretnih činjenica imamo o bombardiranju Senja 10. i 12. listopada 1944. Članak o ta dva angloamerička bombardiranja Senja objavljen je u zagrebačkoj Novoj Hrvatskoj i to pod naslovom "Prigodom terorističkog napadaja na Senj teško oštećena zgrada Biskupije". Članak u cijelosti glasi: "Senj, 18. listopada. − Neprijateljski zrakoplovi napali su 10. o. mj. Senj bombama i strojničkom vatrom. Bombe su pale isključivo na zgradu biskupije, koja je teško oštećena. Tko pozna Senj i smještaj biskupije, koja je malo po strani, i tko zna da u blizini biskupije nema nikakvoga vojničkog cilja, te uzevši u obzir sve okolnosti pod kojima je napadaj izvršen, ne može se nipošto zaključiti da je biskupija slučajno pogođena… Prigodom ovog napada srušena su dva zrakoplova, koja su pala u more. Pogođen je i treći, te se pretpostavlja, da je i on srušen. Jedan srušeni zrakoplov potonuo je u samoj luci. Od posade nije nitko spašen. Na dan 12. listopada izveli su neprijateljski zrakoplovi ponovni teroristički napadaj na Senj. Poginulo je ukupno osam osoba. Njemačkim i  angloameričkim bombardiranjem grada Senja izvršen je pravi kulturocid i urbocid nad ovim starim i poznatim uskočkim gradom. Više od 80% građevina svih vrsta bilo je u ruševinama, a Senjani ostali bez većine svoje imovine. Do sada je utvrđeno poimenično 57 smrtno stradalih osoba.

[7] Josip Lončar (Đakovo, 21. 11. 1891. − Zagreb, 28. rujna 1973.) akademik, sveučilišni profesor, elektrotehnički stručnjak i fizičar, pionir hrvatske elektrotehnike i elektronike, radiofonije i televizije. U Zagrebu je studirao matematičko-fizikalne znanosti na Mudroslovnom fakultetu, a na Sorboni u Parizu (1910./15.) studira elektrotehniku. Doktorirao u Zagrebu 1920., a od 1931. redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1937. predaje kolegije Osnove elektrotehnike i Električna mjerenja. Na fakultetu je osnovao laboratorije za iste kolegije u kojima je obavio mnoga istraživanja. Zaslužan je za utemeljenje i pokretanje Radio Zagreba, napravio je elektrotehničke sheme za njeno funkcioniranje (1924./26.) i izveo tehničke radove. Tu je surađivao s O. Kučerom i J. Horvatom, bivšim učenicima vinkovačke Gimnazije. Godine 1930., kada je proradila prva televizija u Europi, u Londonu, konstruirao je i napravio je prvi tv-prijamnik u svom laboratoriju, te gledao tv-sliku iz Londona. Umirovljen je 1957. kada je TV Zagreb počela s redovitim emitiranjem svoga dnevnog trosatnog programa. Djela su mu: »Konstrukcija radio stanica za primanje« (1927./29.), »O savremenoj televiziji« (1937.), »Osnovi elektrotehnike« (1923./38.) »Uvod u električna mjerenja« (1937./39.) i druga. Redoviti je član JAZU-a od 1947. Godine 1961. dobio je Nagradu za životno djelo grada Zagreba, a 1970. izabran je za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Elektrotehnički fakultet je 1971., uveo godišnju Nagradu »Josip Lončar« za istaknute uspjehe u studiju i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi.

[8] To je bilo u vrijeme reforme socijalističkog obrazovnog sustava iz 1973. godine. Tada je uvedeno tzv.usmjereno obrazovanje. U Križanićevu ulicu dolazi gimnazija »Tin Ujević« sa svojim nastavnicima i opremom, a dio profesora odlazi u MIOC. Škola je 1972./73. imala 16 razrednih odjeljenja, po četiri za svaku generaciju. Prof. Ruža Feldman je upravljala Školom uz stalnu pomoć prof. dr. Rudolfa Filipovića, filologa, jezikoslovca i anglista, kao predsjednika Savjeta. A 1977. godine XVI. gimnazija izgubila pravnu osobnost, te se sa XVII. gimnazijom »V. I. Lenjina«, smještenom u Križanićevoj 4a, ujedinjuje u Obrazovni centar za jezike sa sjedištem, također, u Križanićevoj 4a. Godinu kasnije spomenutom Obrazovnom centru pridružila se i dotadašnja Klasična gimnazija. (iz http://www.gimnazija-sesnaesta-zg.skole.hr/skola/povijest)

[9] Osnovna škola u Draškovićevoj ulici – Pučka škola u Draškovićevoj ulici otvorena je 1. rujna 1901. godine. Novoosnovana škola granala se na dvije škole – na Dječačku pučku školu u Draškovićevoj i na Djevojačku pučku školu u Draškovićevoj. U istoj zgradi do Prvoga svjetskog rata bilo je smješteno i Gradsko zabavište za predškolsku djecu tijekom prve školske godine 1901./1902. Školska zgrada je 1914. već prve ratne godine preinačena u vojnu bolnicu i to je ostala sve do 1930. god.  a nastava je i za učenike i za učenice organiziran u školskoj zgradi u Samostanskoj ulici.  Za vrijeme dok je bila bolnica u njoj se liječio i potom umro 10. svibnja 1928. g. dr. Ivan Merz, danas Blaženik Katoličke Crkve. Odlukom Ministarstva prosvjete, početkom rujna 1933. godine, nakon gotovo 20 godina izbivanja, Škola je konačno vraćena u vlastitu zgradu u Draškovićevoj ulici i nastavila je raditi pod imenom Narodna osnovna škola Janka Draškovića u Zagrebu. Početkom Drugoga svjetskog rata Škola je ponovno iseljena iz svoje zgrade u Draškovićevoj ulici, a učenici su nastavu pohađali u školskoj zgradi u Varšavskoj ulici. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, tj. 1945. godine, školska zgrada u Draškovićevoj ulici u vrlo kratkom vremenu osposobljena za rad te su učenici kraj školske godine  1944./1945. dočekali pod njenim krovom. U razdoblju od 1945. do 1962. godine u zgradi su postojale dvije škole, svaka sa svojom upravom: Osnovna škola Draškovićeva (kasnije IX. sedmogodišnja škola) i Prva osnovna osmogodišnja škola. U ožujku 1963. promijenjen je naziv škole u Osnovna škola Otokar Keršovani Zagreb. A  1.siječnja 1995. godine Škola je preimenovana u Osnovnu školu „Dr. Ivan Merz“, po blaženom Ivanu Mertzu koji je u toj zgradi umro, dok je tu bila bolnica.

[10] Časopis Priroda – časopis Hrvatskog prirodoslovnog društva. Godine 1911. Društvo je počelo izdavati časopis za popularizaciju prirodnih znanosti: »Priroda«, izlazi bez prekida do danas. Popularni članci objavljuju se na hrvatskom jeziku, a godišnje izlazi 12 brojeva. Hrvatsko naravoslovno družtvo su 1885. osnovali istaknuti hrvatski prirodoslovci (među njima: Spiridion Brusina, Gjuro Pilar, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Antun Heinz i Fran Kesterčanek) sa svrhom da se u Hrvatskoj, slično kao u zemljama razvijenog zapada, počnu njegovati prirodne znanosti. Prvi predsjednik Društva bio je Spiridion Brusina, tada upravitelj Hrvatskoga narodnog zoološkog muzeja u Zagrebu i prvi profesor zoologije na Zagrebačkom sveučilištu.

[11] Novosadski dogovor – dogovor je sklopljen 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca. To je dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i književnici trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavnjen jezik. U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Promjene u odnosu na dotadašnji Boranićev pravopis obuhvaćale su i novu zajedničku pravopisnu terminologiju (nekoliko desetaka naziva, npr. umjesto dotadašnjega hrv. t.očka uvedena je riječ tačka, a ta se bez potrebe počela širiti i u druga područja). Taj je pravopis u Hrvatskoj živio do druge pol. 1960-ih, kada su ga se odrekle hrv. institucije i hrv. javnost, pa je taj, politički nametnut dogovor, odumro.

[12] Šiber – popularni naziv za logaritamsko računalo, skraćeno od njemačkog naziva Rechenschieber, na engleski slide rule. To je mehaničko analogno računalo koje je već u 17. stoljeću (1652.) razvio velečasni William Oughtred (engleski matematičar) na temelju radova o logaritmima Johna Napiera (škotski matematičar i astronom). Inženjeri su ga masovno koristili od 1950-tih do 1970-tih godina, kada su ga zamijenili digitalni džepni kalkulatori i ostala računala. Danas se više uopće ne koristi. Na prvoj godini na tehničkim fakultetima obvezni ispit je bio računanje pomoću logaritamskog računala. Bez položenog tog ispita nije se moglo dalje studirati. Logaritamsko računalo je kombinacija matematike (logaritamske skale) i mehanike (pomicanje letvica sa skalama). Sastoji se od nepomičnoga dijela (štapa) i pomičnoga jezika te prozirne pločice sa crtom koja služi za namještanje brojeva i očitavanje rezultata. Na štapu i jeziku označene su razne logaritamske skale pomoću kojih se mogu obavljati sve računske operacije, osim zbrajanja i oduzimanja. Na skalama su označeni brojevi, a odmjereni njihovi logaritmi. Proizvodnja logaritamskih računala je bila standardizirana. Najčešće su se proizvodila mala logaritamska računala sa skalama od 12,5 cm, zatim srednja sa skalama od 25 cm i, rjeđe, velika sa skalama od 50 cm (imao ga je prof. Lopašić). U akademskoj godini 1973/74. održani su na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zadnji ispiti iz logaritamskog računala.

[13] Zgrada za fiziku – Marulićev trg 19, Zagreb. Zgrada fizike nalazi se u samom središtu grada Zagreba, na Trgu Marka Marulića, jednom od osam reprezentativnih perivojnih trgova „Zelene potkove“ Donjeg grada. Od 1887. do 1909. godine prostor koji danas zauzimaju Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića i Trg Marka Marulića zvao se Zapadni perivoj. Trg je definiran i oblikovan prije Prvog svjetskog rata izgradnjom Sveučilišne knjižnice prema projektu Rudolfa Lubynskog (1911.−1913.) u njegovom južnom dijelu i simetričnom postavom dvije sveučilišne zgrade (kemije i fizike) u sjevernom dijelu Marulićevog trga. Tako je položaj i izgled Fizikalnog zavoda u sjeverozapadnom dijelu trga određen gradnjom Kemijskog zavoda u sjeveroistočnom dijelu prema projektu Vjekoslava Bastla 1913. Prve skice za novi Fizikalni zavod izradio je 1914. Vjekoslav Bastl po uputama predstojnika Fizikalnog zavoda Stanka Hondla. Na izgradnju praznog gradilišta uz Kemijski zavod na Mažuranićevom trgu čekalo se trinaest godina. Novogradnja za fiziku popunila je praznu česticu, a nacrte je 1926./27. ponovo izradio Egon Steinmann koji se potpuno prilagodio zatečenom stanju primijenivši urbanističke uvjete i ugovorene komisijske programe. Procjena ukupnih troškova gradnje zgrade fizike iznosila je 11.000.000 dinara. Početak gradnje bio je u ožujku 1927. godine. Na gradnji je bilo zaposleno oko stotinu radnika. Gradnja je nekoliko puta stala zbog nedostatka novaca, otegnula se i ukupno je trajala četiri godine, a potpuno uređenje deset godina. Nadzor gradnje obavljao također Egon Steinmann. Od početka zamisli (1909.) trebalo je 23 godine, a od zakonske odluke o izgradnji (1914.) 18 godina za dovršetak zgrade i djelomično useljenje odjela 1932. godine. A tek nakon još 5 godina, 1937. Fizikalni zavod na čelu sa dr. Stankom Hondlom dobio je svoju prvu posebno izgrađenu i opremljenu zgradu. Danas su u toj zgradi Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Geografski odjel PMF-a i Klub hrvatskih Humboltovaca.

 [14] Danilo Blanuša − matematičar (Osijek, 1903. − Zagreb, 1987.). Srednju školu završio je u Osijeku 1921. Studij elektrotehnike započeo 1921./22. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, nastavio i diplomirao na Technische Hochschule u Beču 1934. Od 1926. do 1929. bio je izvanredni slušač Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beču, gdje je pohađao kolegije iz teoretske fizike i matematike. Doktorat znanosti postigao je 1943. iz područja Besselovih funkcija, a habilitirao se iste godine na Tehničkom fakultetu (od 1956. Elektrotehnički fakultet) u Zagrebu. Godine 1934. – 1943. radio je u centrali u Zagrebu. Na zagrebačkomu Tehničkom fakultetu postaje 1944. izvanredni profesor matematike, 1945 – 1947. honorarni je nastavnik, 1947. izvanredni, a 1949. redoviti profesor te predstojnik Zavoda za primijenjenu matematiku. Redoviti je član JAZU od 1958. te dopisni član SANU od 1970. i Osterreichische Akademie der Wissenschaften od 1974. God. 1960. dobio je Nagradu »Ruđer Bošković«, 1967. Nagradu grada Zagreba, a 1974. Nagradu za životno djelo. Sudjelovao je u radu mnogih domaćih, inozemnih i međunarodnih matematičkih kongresa i simpozija. Bavio se problemima izometričkog smještanja i relativističke termodinamike. U prvoj skupini radova najvažnija su istraživanja o izometričkom uranjanju hiperbolične ravnine H2 klase C~ u euklidski prostor R6. O Blanušinim radovima o izometričkom smještanju održan je 1959. poseban seminar na Moskovskomu državnom sveučilištu »Lomonosov«. U području relativističke termodinamike Blanuša je dao drugačiju koncepciju ugrađivanja fenomenološke termodinamike u okvire specijalne teorije relativnosti od one M. Plancka i A. Einsteina; danas je u znanosti općenito prihvaćena Blanušina koncepcija.

[15] William Bradford Shockley (London, 1910. − Stanford, 1989.), američki fizičar i izumitelj. U suradnji s Johnom Bardeenom i Walterom Houserom Brattainom, Shockley je izumio tranzistor, za kojeg su sva trojica nagrađena Nobelovom nagradom za fiziku 1956. godine

[16] Miroslav-Fric Plohl −  prof. ing., (Gorizia, Italija, 1881. − Karlovac 1939.), radio kao pomorski stručni časnik za velike ratne brodove te vrlo mnogo na telefoniji i radiotehnici. Godine 1910./1911. iznašao je novi postupak kojim se omogućuje proizvođenje neprigušenih valova istodobnom upotrebom izmjenične i istosmjerne struje. Svrha toga bila je povećanje frekvencije izmjenične struje. Njegov je postupak strojnim načinom omogućavao proizvođenje neprigušenih titraja, koji su mogli svladati velike udaljenosti, potrebne za bezičnu telegrafiju. Ovaj izum preuzela je poznata tvrtka Telefunken Gesellschaft u Berlinu. Izumio je i novi način proizvodnje električnih titraja pomoću iskrišta u osobito kratkim valovima, što je preuzela tvrtka Siemens u. Halske iz Beča. Postavio je i egzaktnu metodu izračunavanja električnih transformatora. U godini 1918.−1919. radio je kao konstruktor tršćanske tvrtke Stabilimento Tehnico Triestino te potom u Rijeci za tvrtku Whitehead & Co. Radio je osobito na usavršavanju i iskoristivosti turbokompresora, ostvarivši zavidne rezultate. Njegove patente preuzela je tvrtka Whitehead & Co. Godine 1920. preselio se u Beč gdje je radio kao tehnički ravnatelj tvornice Radio G.M.B.H. do kraja 1924. godine. Na poziv Tehničke visoke škole u Zagrebu preuzeo je 1925. godine nastavničku službu za kolegije Jaka struja, Prijenos i razdiobu električne energije. Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu prof. ing. Miroslav Plohl s velikim je entuzijazmom osnovao Zavod za elektrotehniku 1925.−1926. i uredio laboratorij jake struje. Uz laboratorij osnovao je i uredio 1929. godine stanicu za baždarenje električnih brojila i preciznih mjerila na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Formalne kriterije za izbor u redovitoga profesora ispunio je tek 1930. diplomiravši elektrotehniku u Ljubljani. Uživao je veliko poštovanje kao nastavnik i predavač i među kolegama. Službu dekana obavljao je od 1936. godine do iznenadne smrti 1939. godine kada je izgubio život nesretnim slučajem dok je vršio svoju dužnost kao predsjednik električnog poduzeća Banovine Hrvatske.

[17] Milan Vidmar– (1885.−1962.), slovenski elektroinženjer, šahovski velemajstor, teoretičar, filozof i pisac. Bio je specijalist za energetske transformatore i prijenos električne energije. Bio je profesor i dekan na Ljubljanskom sveučilištu, član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, bio je među osnivačima Fakulteta za elektrotehniku. Godine 1948. osnovao je Institut za elektrotehniku koji i danas nosi njegovo ime.

[18] Elektrotehnički institut (ETI) poduzeća Rade Končar osnovan je 25. ožujka 1961. odlukom Radničkog savjeta s ciljem organiziranja kontinuiranog znanstvenog istraživanja, razvoja proizvoda, tehnoloških procesa i mjernih metoda s područja elektrostrojogradnje. U Institutu se zaposlio 191 radnik, od toga 38 diplomiranih inženjera, a rad se odvijao u pet sektora – razvoj proizvoda, mjerna tehnika, automatska regulacija i nuklearna oprema, razvoj elektrotehničkih materijala, te projektiranje tehnoloških procesa. Institutu su pripali svi laboratoriji i dio zaposlenika Konstrukcijskog ureda poduzeća Rade Končar. Godine 1981. ETI je imao 12 sektora, 40 zavoda, 130 odjela i zajedničke službe s 550 zaposlenika, a 1985. imao je 700 zaposlenika. Prije stečaja, 1989. godine Institut je imao oko 1.000 zaposlenika. ETI je otišao u stečaj 21. prosinca 1990. godine. Novi institut pod nazivom Končar − Elektrotehnički institut d.o.o osnovan je 31. prosinca 1990. godine. Prvi direktor bio je dr. sc. Ante Miliša. Prvu poslovnu godinu 1991. novi Institut je imao 113 zaposlenih, 98 s visokom i višom stručnom spremom, od čega 26 magistara i doktora. Na kraju 2010. Institut je imao 169 zaposlenika, od toga 136 s visokom i višom stručnom spremom, 24 magistra i doktora, a 29 na doktorskim studijima.

[19] Jože Černelč – (Bistrica ob Sutli, Slovenija,1920 – Zagreb, 2008), profesor na Elektrotehničkom fakultetu, inženjer, Končarevac. Jože Černelč diplomirao je 1952. godine. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nakon čega se zapošljava prvo u Direkciji PTT, a zatim u poduzeću Rade Končar, gdje ubrzo postaje direktor Sektora za razvoj automatske regulacije i nuklearne opreme Elektrotehničkog instituta. Od 1959. godine honorarni je nastavnik, a od 1966. godine stalni nastavnik na Zavodu za elektrostrojarstvo ETF-a u Zagrebu. Izvanredni profesor postao je 1971. godine. Održavao je nastavu na smjerovima Energetika i ESA, te na poslijediplomskom studiju. Obavljao je niz dužnosti u stručnim organizacijama i tijelima na ETF-u, i izvan njega. Uz grupu predmeta Regulacija električnih strojeva osnovao je i organizirao laboratorij u kojem su studenti kroz timski rad projektirali, gradili i puštali u pogon sustave regulacije elektromotornih pogona. Za svoj znanstvenoistraživački i pedagoški rad dobio je brojne nagrade.

[20] Ivan Hruška (Brod na Savi, 1919. − Zagreb, 1997.), elektrotehnički inženjer, sveučilišni profesor. U rodnom je gradu završio gimnaziju 1937. U Zagrebu je do 1940. u Strojarskom odsjeku Tehničkog fakulteta, a nakon rata je diplomirao 1950. u njegovu Elektrotehničkom odjelu. Od 1951. radio je kao asistent u Zavodu za visokofrekventnu tehniku Tehničkog fakulteta (od 1956. Elektrotehničkoga). Nakon izbora za docenta prelazi 1961. na Tehnološki fakultet, u Biotehnički odjel, gdje je 1967. izabran za izvanrednog profesora. Ondje i na budućem Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu predavao je do umirovljenja 1981. predmete: mjerenje, regulacija i automatizacija, mjerenje i mjerna instrumentacija te kontrola procesa i automatizacija. Neke od tih predmeta predavao je i na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i na Tehnološkom fakultetu. Na Elektrotehničkom fakultetu držao nastavu iz predmetâ industrijska elektronika i analogna tehnika. Predavao je niz predmeta i na poslijediplomskim studijima spomenutih fakulteta. Surađivao u zbornicima savjetovanja i časopisima te s industrijskim poduzećima.

[21] Današnji naziv je 'učinska elektronika'.

[22] Taj članak je napisan 2 godine nakon zaustavljanja proizvodnje živinih ventila i živinih usmjerivača u Končaru (treba ga čitati u kontekstu tog vremena).

[23]Dioda – nelinearna poluvodička komponenta (ili, rjeđe, elektronska cijev) s dva priključka koja posjeduje ispravljačke osobine. Poluvodičke diode se izvode se temelju PN prijelaza ili, rjeđe, na temelju prijelaza metal-poluvodič. Diode se mogu razvrstati po materijalu na kojemu su rađene (silicij, germanij, galij arsenid, silicij karbid) i po tipu (ispravljačke, svjetleće, foto-diode, Zenerove diode, Schottkyjeve diode, tunel-diode itd.).

[24]Tranzistor – poluvodička komponenta. Koristi se za pojačanje električnih signala, kao elektronička sklopka, za stabilizaciju napona, modulaciju signala i mnoge druge primjene. Osnovni je tvorna element mnogih elektroničkih sklopova, integriranih krugova i elektroničkih računala. Tranzistori se prema načinu rada dijele u dvije glavne grupe: bipolarne i unipolarne tranzistore. Pod pojmom tranzistor najčešće se podrazumijeva ranije otkriveni bipolarni tranzistor. Premda je bilo i ranijih istraživanja, zasluga za otkriće tranzistora pripala je 1947. godine Williamu Shockleyu. Prvi tranzistori bili su izvedeni od dotiranog germanija, a prvi silicijski tranzistor bio je proizveden od tvrtke Texas Instruments 1954. godine. Uslijedio je brz razvoj poluvodičke tehnologije i brojne vrste novih vrsta različitih bipolarnih tranzistora. Prvi unipolarni MOS (metal-oxide-semiconductor) tranzistor proizveden je već 1960. godine.

[25]William Bradford Shockley (London, 1910. − Stanford, 1989.), američki fizičar i izumitelj. U suradnji s Johnom Bardeenom i Walterom Houserom Brattainom, izumio je tranzistor, za kojeg su sva trojica nagrađena Nobelovom nagradom za fiziku 1956. godine.

[26] Živa (lat. hydrargyrum) − kemijski element sa simbolom Hg. Živa je srebrenobijeli, tekući teški metal. Ona je jedini metal i pored broma jedini element koji je u normalnim uvjetima u tečnom stanju. Zbog svoje velike napetosti površine, živa ne vlaži površinu na kojoj se nalazi, već zbog jake kohezije stvara kapi. Ona, kao i svi drugi metali, odlično provodi električnu struju. Zbog svoje električne vodljivosti i vrlo visokog površinskog napona živa je idealna kao kontaktni materijal u nekada korištenim živinim prekidačima. Međutim, zbog problema oko zbrinjavanja elektronskog i električnog otpada od 2005. godine u EU (Direktiva o ograničenju upotrebe opasnih materija, RoHS direktiva) je zabranjena upotreba živinih prekidača. U posebnim okolnostima i danas se koriste kontakti koji sadrže živu, npr. da se izbjegnu kratki spojevi u kontaktu (npr. kod živinih releja).

[27] Zlatko Plenković (Podgora, 1917. – Zagreb, 2003.), inženjer, znanstvenik i gospodarstvenik. Diplomirao je 1942. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te se zaposlio u zagrebačkoj podružnici Siemens AG, u kojoj je djelovao do 1945. godine. U novoutemeljenomu poduzeću »Rade Končar« stupio je 1946. na rukovodeću dužnost tehničkoga direktora (do veljače 1946.). Od 1946. do 1961. bio je upravitelj Konstrukcijskog ureda i tehnički direktor poduzeća Rade Končar. Osnivač je i prvi direktor Elektrotehničkoga instituta »Rade Končar« (1961. do 1972.). Institut je bio pretečom Više tehničke škole – Zagreb, kojoj je Plenković bio dekanom od 1973. do 1975. godine. Bio je i direktor poduzeća Rade Končar – Industrijska elektronika. Na Elektrotehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao je predmet Usmjerivači. Profesor Plenković je oko 1945. uveo u hrvatski jezik riječ usmjerivač kao prijevod njemačke riječi Stromrichter, uvedene u njemački jezik 1932. godine. Bio je počasnim članom Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.

[28] Vladimir Jarić – Jarac, (9.5.1933., Slavonski Brod- srpanj 2011.,Zagreb), diplomirani inženjer strojarstva, Diplomira 1959. na tadašnjem Tehničkom i Strojarsko- brodograđevnom fakultetu (danas Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu, od 1964. do 1997. radio je u Tehničkom uredu Tvornice generatora na problemima mehanike električkih rotacijskih strojeva, kao konstruktor, savjetnik i šef odjela za mehaničke proračune. U ljeto 1997. prešao je u tvrtku MARTING d.o.o. gdje je radio kao savjetnik za mehaniku rotacijskih strojeva do 31.12.1999., kada odlazi u mirovinu. Vladimir Jarić bio je vrhunski stručnjak za mehaničke proračune u Tvornici generatora, jedna od legendi KONČAR-a. Još donedavno svaki je Končarev generator svoju je mehaničku sigurnost  i najviše mehaničke parametre mogao zahvaliti proračunima inženjera Jarića i njegovog tima. Gospodin Jarić bio je dio „stare garde“ inženjera koji nisu bili samo izuzetni stručnjaci, već su bili i veliki intelektualci široke kulture i dobri ljudi.  Intelektualce treba krasiti u prvom redu plemenitost, širina duha i duhovitost. Uz stotine najsloženijih mehaničkih proračuna koje je izradio za konstrukcije generatora, nacrtao je i na tisuće karikatura kojima je ilustrirao mnoge  događaje i ljude iz KONČARA. U tome je bio nenadmašan, duhovit, briljantan. U tim karikaturama nije bilo nikada zloće, cinizma ili izrugivanja  – bili su to plemeniti crteži  s porukom dobrog čovjeka.

[29]Zbog problema oko zbrinjavanja elektronskog i električnog otpada od 2005. godine u EU (Direktiva o ograničenju upotrebe opasnih materija, RoHS direktiva) je zabranjena upotreba živinih prekidača. U posebnim okolnostima, i danas se koriste kontakti koji sadrže živu, samo u slučajevima kada se nastoji dobiti posebno malehan otpor kod kontakta ili da se izbjegnu kratki spojevi u kontaktu (npr. kod živinih releja). 

[30] Albert Messiah - (1921–2013), francuski fizičar, profesor na Sveučilištu  Pierre i Marie Curie. Njegova knjiga o kvantoj mehanici obrazovala je generacije fizičara u Francuskoj i u svijetu.

[31] Božidar Frančić (1932., Sušak − 1990., Zagreb), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a  u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redoviti profesor. Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant, direktor Elektrotehničkog instituta (1972. – 1977.), a od 17.7.1986. do smrti 1.7.1990. bio je predsjednik SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih (1.7.1990.) počinio je samoubojstvo.

[32] Đerdap – misli se na Hidroelektranu Đerdap. HE Đerdap je sustav od jedne branske i jedne riječno protočne hidroelektrane, Đerdap I i Đerdap II, koje su izgrađene na rijeci Dunav na izlasku iz Đerdapske klisure, na srpsko-rumunjskoj granici, čime pripada i Srbiji iRumunjskoj. Đerdap I sagrađen je 1970. godine na 943. kilometru rijeke. Na srpskoj i rumunjskoj strani Dunava napravljeno je po 6 generatora od po 176,3 MW. Snaga generatora na pragu sa srpske strane iznosi 1058 MW. Instalirani su za protok od 4800 m³/s i puštani su u pogon od 1970. do 1972. godine. Nalazi se u mjestu Karataš, a neposredno ispod hidrocentrale nalaze se ostaci rimske utvrde Diana. Đerdap II sagrađen je 1984. godine na 863. kilometru. Na srpskoj strani je snaga generatora na pragu 270 MW (10 agregata po 27 MW i protok od 422 m³/s). Puštani su u pogon 1985., 1986., 1987., 1998. i 2001. godine.

[33] Hrvatsko proljeće – kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze. Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971. U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv."hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.

[34] Vladimir Muljević (Zagreb, 1913. − Zagreb, 2007.), prof. emeritus, prvi hrvatski doktor elektrotehničkih znanosti i pionir elektrotehnike i računalstva. Počasni član HAZU. Potomak stare požeške obitelji, najstariji hrvatski humboltovac, prvi hrvatski doktor elektrotehničkih znanosti, osnivač i 30-godišnji predstojnik Zavoda za automatiku i računalno inženjerstvo Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Nakon diplomiranja za elektrostrojarskog inženjera na zagrebačkom Tehničkom fakultetu (1939.) i stjecanja akademskoga stupnja doktora tehničkih znanosti (s temom vezanom za poboljšanje asinkronih elektromotora Nikole Tesle, Pojava nadvalova u krletkastim rotorima s velikim brojem utora) na bečkoj Tehničkoj visokoj školi (1944.) svoj je znanstveni vijek od 1949. godine, profesor Muljević proveo na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, kojemu je bio i dekan. Na fakultetu je osnovao Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo, potaknuo je osnivanje seminara JUREMA (danas KoREMA) i desetak godina bio njegov predsjednik, pokretač je i glavni urednik časopisa Automatika i Hrvatsko sveučilište, pokretač je i organizator Tehničke enciklopedije Leksikografskoga zavoda u Zagrebu i član prvoga redakcijskoga odbora, jedan je od utemeljitelja Tehničkoga muzeja u Zagrebu, jedan je od pokretača i prvi predsjednik Zajednice diplomiranih inženjera Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu "Alma Matris Alumni Croatiae − ETF Zagreb" (AMAC). Kruna je njegova rada zacijelo impresivna bibliografija radova: objavio je oko 450 znanstvenih i stručnih priloga, knjiga, udžbenika i sveučilišnih skripata, a sastavio je, objavio ili uredio i nekoliko rječnika iz područja mjerenja, automatske regulacije i automatizacije.

[35] Juraj Božičević (Vrbovsko, 1935. – Zagreb, 2016.), profesor i doktor znanosti, inženjer, znanstvenik, državni tajnik u Ministarstvu znanosti, inovator, pisac knjiga, izdavač. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu, gdje je maturirao 1954. Studirao je na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1961. te doktorirao 1980. Područja znanstvenog i stručnog interesa bili su mu znanost o sustavima i kibernetika, kemijsko inženjerstvo, mjerenje i automatsko vođenje procesa, menadžment znanja i inovacija, tehnologijski menadžment, inteligentni poučavateljski sustavi te znanstveno i visokoškolsko obrazovanje. Od 1961 − 1963. bio je stručni suradnik Zavoda za regulacionu i signalnu tehniku Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. U razdoblju 1967. − 1972. radi kao docent Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Odjeli u Sisku. Od 1972. do 1980. redoviti je profesor Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Reizabran je u zvanje redovitog profesora 1987. na današnjem Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, gdje je u razdoblju 1980.− 2006. bio predstojnik Zavoda za mjerenja i automatsko vođenje procesa. Osim znanstveno-nastavne karijere na Sveučilištu u Zagrebu, surađivao je kao savjetnik u gospodarstvu i industriji te ostvario bogatu međunarodnu znanstvenu i stručnu suradnju, kao i brojne studijske boravke u inozemstvu kao inicijator i savjetnik na projektima. Napisao je prvu hrvatsku knjigu iz područja vođenja »Automatsko vođenje procesa« (Tehnička knjiga, Zagreb, 1971.). Njegove knjige »Temelji automatike I. i II.« (Školska knjiga, Zagreb, 1979. i 1981.) objavljene su u deset izdanja. Aktivno je radio na povezivanju znanosti, gospodarstva i industrije te je s tim ciljem organizirao brojne znanstvene i stručne skupove, od kojih se posebno ističu konferencije »Tehničke znanosti za hrvatsko gospodarstvo« te znanstveno-stručne rasprave Od čega će Hrvatska živjeti?«. Jedan je od utemeljitelja Akademije tehničkih znanosti Hrvatske i redoviti član Akademije od 1993. te njezin drugi predsjednik u dva mandata (1997. − 2001. i 2001. −2003.). Od 2004. do 2008. obnašao je funkciju državnog tajnika za visoko obrazovanje i tehnologiju u Ministarstvu znanosti i tehnologije RH. Tijekom tog perioda pokrenuti su i realizirani mnogobrojni tehnološki projekti kojima se nastojalo povezati našu znanost i gospodarstvo, na čemu je profesor Juraj Božičević uporno djelovao. U svojoj svestranosti bio je vlasnik i direktor izdavačke kuće Edicije Božičević, poznate po izdavačkom konceptu promoviranja literature rjeđe prevođenih kulturnih sredina te otkrivanju manje poznatih autora.

[36] Faradayev kavez − zatvorena metalna mreža ili metalni oklop koji štiti predmete, električnu opremu ili ljude u svojoj unutrašnjosti od djelovanja elektromagnetskih polja. Električni naboj doveden na kavez uvijek se razmješta na njegovoj površini tako da je unutarnje električno polje uvijek jednako nuli bez obzira na polja i naboje izvan kaveza. U kavez ne prodiru ni radiovalovi. Koristi se za zaštitu osjetljivih mjernih instrumenata i uređaja u laboratorijima i industriji. Ime je dobio prema britanskom znanstveniku Michaelu Faradayu koji ga je izumio 1836. godine. Faradayev kavez ima sljedeće učinke: unutar kaveza nije moguć prijem radiovalova (npr. radio, GSM), udari li munja u Faradayev kavez, npr. u automobil ili zrakoplov, osobe unutar kaveza ostaju sigurne, jer je jakost električnog polja unutar kaveza poprilično manja od vanjske. U blizini otvora metalne oplate prodire vanjsko elektromagnetsko polje unutar zaštićenog prostora. Jačina prodora ovisi o širini otvora u odnosu prema valnoj duljini vanjskog polja elektromagnetskog polja. Ako se unutar kaveza dogodi električno pražnjenje, osobe izvan kaveza su sigurne.

[37] Tiristorska lokomotiva Končara serijske oznake HŽ 1142 je višenamjenska četveroosovinska lokomotiva s pojedinačnim osovinskim pogonom Bo'Bo' trajne snage 4400 kW na naponu napajanja 25 kV/50 Hz. Razvijena je za Hrvatske željeznice krajem 1970-ih godina i predstavljena 1981. godine. To je prva električna lokomotiva razvijena u Jugoslaviji. Proizvodila se do 1989. godine. Lokomotive (prototip i samo 15 predserijskih) je proizveo Končar iz Zagreba. U ravnici mogu razviti brzinu do 160 km/h. Neki brzinski testovi su pokazali 181 km/h i više. Namijenjene su za vuču putničkih vlakova brzinom do 160 km/h te za vuču teretnih vlakova, pretežito na nizinskim prugama, ali i na brdskim prugama uz manje preinake.

[38] Borivoje Rajković (Doboj, BiH 1937. – Zagreb, 2016.), redoviti profesor na FER-u, maturirao u Zenici 1956., diplomirao 1961. i doktorirao 1973. na ETF-u Sveučilišta u Zagrebu. Područja stručnog i znanstvenog rada bila su mu elektronika, elektromotorni pogoni i električna vozila. U Institutu Rade Končar radio je od 1961. do umirovljenja 2002. godine. Na FESB u Splitu bio je redoviti profesor od 1992. i predavao je kolegije Regulacija električnih strojeva i Laboratorij regulacije električnih strojeva. Na FER-u je predavao kolegije Industrijska postrojenja i Posebna poglavlja iz električne vuče. U KONČAR-u je vodio projekt razvoja tiristorske lokomotive.

[39] Božidar Frančić (Sušak, 1932. – Zagreb, 1990.), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redovni profesor. Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant. Bio je direktor Instituta od 6. listopada 1972. do 14. studenog 1977. godine. Od 1. siječnja 1978. do 14. lipnja 1984. godine bio je direktor Radne organizacije RO Razvoj proizvoda i proizvodnje u kojoj je bio i Elektrotehnički institut. Od 17. srpnja 1986. do 30. svibnja 1989. godine bio je Predsjednik poslovodnog SOUR-a Rade Končar, od 1. lipnja 1989. do smrti 1. srpnja 1990. godine bio je Predsjednik Upravnog odbora SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih (1. 7. 1990.) počinio je samoubojstvo.

[40] Dmitar Manđurov (Solun, Grčka 1935.), strojarski inženjer, direktor u Končaru. Strojarsko-brodograđevni fakultet završio je u Zagrebu 1960. godine i 1964. se zaposlio u Elektrotehničkom institutu Končara. Organizirao je razvojni rad na području strojarske tehnologije. Neka njegova tehnička rješenja su patentirana. Za direktora Instituta je imenovan 14. studenog 1977. godine. Član Upravnog odbora SOUR-a Rade Končar postao je 1989. godine, a 1990. direktor novoosnovanog poduzeća Končar − Specijalni uređaji i sistemi (SUS). Kao savjetnik direktora 1991. i 1995. je umirovljen.

[41] Rade Bulat (Vrginmost, 1920.-Zagreb, 2013.), partizanski komandant, završio kurs na Vojnoj akademiji Vorošilov u Sovjetskom Savezu, Višu vojnu akademiju JNA i Komandno-generalštabnu školu u SAD-u. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Dobio je više jugoslavenskih odličja i Orden narodnog heroja.

[42] FESB − Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, osnovan je 1960. godine u Splitu, te je jedan od 11 fakulteta Sveučilišta u Splitu. Ukazom Sabora NR Hrvatske 1960. godine osnovan je Elektrotehnički fakultet u Splitu, a iste godine ustanovljen je i Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu. Njihovim objedinjavanjem, 1971. godine djeluje Fakultet elektrotehnike strojarstva i brodogradnje − FESB, koji je od 1974. godine u sustavu Sveučilišta u Splitu. Iz starog zdanja Biskupove palače, Fakultet 1980. godine preseljava u zgradu na sadašnjoj lokaciji. Nakon dovršetka druge faze zgrade 2007. godine, Fakultet ima na raspolaganju gotovo 30.000 m² moderno opremljenog prostora s 19 predavaonica, 11 računalnih učionica i 95 znanstvenih i nastavnih laboratorija. Na Fakultetu je do sada različite studijske programe završilo više od 9000 studenata, a doktorat ili magisterij znanosti obranilo je 115 kandidata.

[43]Bolonja – Bolonjska deklaracija je zajednička deklaracija europskih ministara obrazovanja potpisana u Bologni 19. lipnja 1999. godine, a odnosi se na reformu sustava visokog obrazovanja u Europi koji je postao poznat kao Bolonjski proces. Hrvatska je potpisala Bolonjsku deklaraciju 2001.godine. Neki od ciljeva Bolonjskog procesa su sljedeći. (1) Prihvaćanje sustava temeljenog na dvama glavnim ciklusima, preddiplomskom i diplomskom. Pristup drugom ciklusu zahtijeva uspješno završen prvi ciklus studija koji mora trajati najmanje tri godine. Stupanj postignut nakon prvog ciklusa treba odgovarati europskom tržištu rada odgovarajućom razinom kvalifikacije. Drugi ciklus vodi k magisteriju i/ili doktoratu, kao što je to slučaj u mnogim europskim zemljama. (2) Uvođenje bodovnog sustava, kao što je ECTS, kao prikladnog sredstva u promicanju najšire razmjene studenata. Bodovi se mogu postizati i izvan visokoškolskog obrazovanja, uključujući i cjeloživotno učenje, pod uvjetom da ih prizna sveučilište koje prihvaća studenta.

[44] Franjo Dugan – (Krapinica, 1874. − Zagreb, 1948.), hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pisac i akademik, matematičar i fizičar. Franjo Dugan se još kao dječak oduševio zvukom orgulja te su mu one cijeli život bile u središtu glazbeničkoga i skladateljskoga zanimanja. Glazbu je najprije učio kod Vatroslava Kolandera, čije je mjesto stalnoga orguljaša Zagrebačke katedrale kasnije i naslijedio. Započeo je i završio studij matematike i fizike, ali je ljubav prema glazbi ipak prevladala. Studij glazbe nastavio je kod Roberta Kahna i Maxa Brucha na Visokoj glazbenoj školi u Berlinu, gdje je 1908. i diplomirao. Vrativši se u domovinu, djelovao je kao profesor matematike i fizike u Osijeku i Zagrebu. Od 1921. pa sve do umirovljenja 1941. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je teorijske glazbene predmete, kompoziciju i orgulje (1940.−41. bio je i rektor Muzičke akademije). Od 1919. bio je dopisni, a od 1921. i redoviti član JAZU (današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti).

Povezani članci

• Znanost i industrija (1): Tomislav Kelemen – život posvećen transformatorima
• Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa (I.dio)
• Velikani hrvatske znanosti (1) Tomo Bosanac – Otac generatora
• Velikani hrvatske znanosti (2), Vojislav Bego – Otac ispitnih stanica
• Velikani hrvatske znanosti (3), Zlatko Plenković – Osnivač Instituta
• Kronologija drame jednog velikog poduzeća u 1990.
• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)
• Razvoj Končareve tiristorske lokomotive – kroz karikature Borisa Meška
• Zgrade tehničkih fakulteta u Zagrebu iz početka XX. stoljeća
• Velikani hrvatske znanosti (6) - Anton Dolenc − stručnjak, znanstvenik i profesor (I.dio)
• Što končarevci rade u mirovini (2) – prof. dr. sc. Zvonko Benčić, znanstvenik, pisac, istraživač, nakladnik
• Napustio nas je prof.dr.sc. Zvonko Benčić, 21.rujna 2021.godine

Komentari

• Milan Perkovac

  01. 10. 2017

  Uživao sam čitajući ovaj krasni tekst gospodina Zvonka Benčića. Lijepo je ljudski, arhivski, faktografski, povijesno i psihološki sve opisao. Vidim u njemu dio svojih razvojnih aktivnosti (npr. Tiristorski Regulator Asinkronih Motora Dizala – skraćeno: TRAMD, bio je to od mene predložen radni naslov tog projekta, ali se on kasnije zadržao i u komercijalnom imenu nakon usvajanju u INEM-ovoj serijskoj proizvodnji; bio je to jedan od najvećih serijski proizvedenih uređaja energetske elektronike u Končaru). Međutim ne vidim ostale aktivnosti odjela Elektromotornih pogona, koji sam godinama prije raspada Elektrotehničkog instituta Rade Končar vodio. Razumljivo je da svatko vidi više svoj od ostalih dijelova. Tako nije dotaknut i jedan projekt koji je meni bio značajan, jer je bio moj prvi projekt po dolasku u Institut 1972.g., ali je predstavljao i cijelom Končaru značajan izvozni proizvod u Libiju, gdje smo zajedno sa Slovenskim SMELT-om projektirali željezaru u Tripoliju, Libija, koja je uspješno puštena u rad 1976.g. Odjel Elektromotornih pogona, pa kasnije i Zavod za regulaciju, projektirao je i niz frekvencijskih pretvarača s naponskim i strujnim međukrugom (KONVERT-U i KONVERT-I) i vektorsku regulaciju izmjeničnih strojeva, u kojem je došlo do izražaja povezivanje energetske i upravljačke mikroprocesorske elektronike. Napravljene su projektne aktivnosti pripreme razvoja električne lokomotive s izmjeničnim strojevima, za razliku od tiristorske lokomotive serije 442, koja je ovdje dobro opisana, a izvedena je s kolektorskim istosmjernim strojevima. Načinjen je i ispitivan 40 kW-tni model s tzv. Depenbrockovom metodom regulacije, za koji je prije sloma instituta 1990.g. bilo naznačeno kao onaj koji će se primijeniti na pogone električnih tramvaja. Patentirani su i pretvarači za pogon perilice rublja, a u suradnji s RIZ-om (mr. sc. Srebrenka Ursić) razvijen je i ispitan poluvodički čip za tu namjenu. Zanimljiv mi je opis prijelaza sa živinih ventila na poluvodičke ventile i tehnologije. Tu se pokazalo koliko duboko fizikalno znanje može predstavljati oslonac za izbor novih tehnologija, ili pak izostanak tog znanja može voditi na udaljavanje od naprednih koncepata i rješenja, što onda ima za posljedice napretke ili zaostajanje za drugima u svijetu. Koncept usitnjavanja Končara 1990., i time nepotrebnost Instituta, određen od vizionara hrvatskog gospodarstva, koji g. Benčić spominje, ja prvi puta ovdje susrećem. Povezivanje Končara i ideologije (Jurlina) očito je imao značajni udio u tom usitnjavanju i svi smo mi to 21.12.1990. platili 'burzama', svih nas 852 zaposlenika Elektrotehničkog instituta, u tom trenutku. O tom segmentu još će se možda pisati studije, ako netko bude želio iz dubokih previranja i dobrih i loših koncepata nešto i naučiti. Zavod za regulaciju, koji sam u tom trenutku vodio, predložio je novoj upravi Končara osnivanje mješovite tvrtke "Končar pogoni i upravljanje p.o." (tvrtka s najvećom, potpunom odgovornosti osnivača), s vlastitim kapitalom bivših zaposlenika (s jedne strana) i prostorom i opremom Končara (s druge strane), što je od Medvedovićeve uprave bilo u prvi mah i prihvaćeno, pa nam je odvjetnički ured Valentić/Mišetić iz Medulićeve ulice sastavio takav osnivački akt. U Privrednom (danas trgovačkom) sudu pojavili su se nas svih 21 bivših zaposlenika, i nitko od predstavnika Končara. Dobra ideja time je odmah otpisana. Ostalo je nas 21 osnivača nove tvrtke, sada s promijenjenim imenom; Drives-Control d.o.o., koji su nakon stečaja Instituta, umjesto na burzu, otišli u Severinsku 4, na svoja nova radna mjesta, na našu novu adresu, i u dvije godine razvilo već dvadesetak novih uređaja i sustava, te postali najbolja mala firma komitent Zagrebačke banke. U jednom trenutku zapošljavali smo 25 djelatnika, financirali vlastiti razvoj, postdiplomsko i doktorsko školovanje. Zaposlenici su postali vlasnici tvrtke. … Dalje je duga priča, o čemu možda drugom prilikom, o otkriću strukturne konstante atoma koja objedinjuje neke temeljne teorije fizike, o imenovanju nove mjerne jedinice (po mom prijedlogu 'boscovich' za fizikalnu veličinu 'vrsta tvari' … https://doi.org/10.4236/jmp.2017.83027 ). … Svakako čestitke g. Benčiću na prekrasnom prikazu svog života i života vezanog uz njegov profesionalni i društveni razvoj.

Komentiraj