17. 10. 2016
Poduzetnička pitanja i odgovori (3) – O inovacijama i razvoju
Inovacije su motor razvoja Zapadne civilizacije. O tome kakvo će se kod nas biti okruženje za stvaranje i komercijalizaciju inovacija i razvoj proizvoda konkurentnih na stranom tržištu ovisiti će razvoj Hrvatske u budućnosti.
Cijeli svoj poslovni vijek bavim se inovacijama, bio sam stalno okružen inovatorima, a često sam u Tehnološkom parku razgovarao s inovatorima i odgovarao na njihova pitanja. Izbor od tih mnogobrojnih pitanja i odgovora prikazati ću u ovom tekstu.
31. Inovacija, što je to ?
Ako vi ne uvodite inovacije, vaša konkurencija to sigurno rdai.
PITANJE
Nedavno sam mailom dobio jedan anketni upitnik s desetak pitanja. Uz to je došlo i pismo u kojem su mi objasnili da provode znanstveno istraživanje o inovacijama u našim poduzećima i ljubazno me mole da odgovorim na ta pitanja i ispunjen upitnik vratim na navedenu adresu. Nikada ne odbijam suradnju na takvim istraživanjima, jer smatram da su potrebna i korisna. Odmah sam se «prihvatio posla», ali sam zapeo na samom početku. I počeo sam o svemu malo više razmišljati i otvarati nova pitanja: «Što su to inovacije? Mislimo li pod tim pojmom isto i ja i oni koji su postavljali pitanja, ali i oni drugi menadžeri koji su isto tako dobili taj upitnik?»
Ako postoji mogućnost nerazumijevanja već i kod osnovnih pojmova, kakva je uopće upotrebna vrijednost takvog istraživanja. Jesu li inovacije samo izumi koji su dobili patentnu zaštitu, jesu li inovacije samo ono za što razni «otkačeni» inovatori dobivaju nagrade po svijetu? Jesu li inovacije nužno rezultat skupih istraživanja koja mogu provoditi samo velike kompanije?
U razgovoru sa svojim kolegama i poslovnim partnerima još niti jednom nismo došli na temu inovacija. Znači, menadžeri baš i ne smatraju da im je to važno, valjda misle da je to «igra ili luksuz» za koji nemaju vremena i novaca. Za što bi nam onda uopće trebale inovacije?
U anketi su me pitali koliku dobit ostvaruje moje poduzeće s osnova inovacija. Pa kako to mogu znati, u računovodstvu ne postoji konto na kojem bi se to vodilo? Mogao sam odgovoriti kako mi padne na pamet i riješiti problem, ali su mi se otvorila pitanja na koja sada ja želim dobiti odgovor.
Poduzetnik Vlado iz Osijeka
ODGOVOR
Svojim pitanjem potaknuli ste razmišljanje o tri različite teme. Prvo – kakva je vrijednost i upotrebljivost «anketarskih istraživanja», drugo – što su to inovacije i treće – za što nam inovacije trebaju? Ja sam veliki protivnik „istraživanja“ pomoću anketa slanih Internetom ili faxom. Anketni uzorak je u pravilu premali i ne predstavlja reprezentativan znanstveni uzorak, koji se može ponoviti i provjeriti. Osim toga ispitanici često ne razumiju pitanje, ne daju točne odgovore, jer ih ne znaju ili jednostavno lažu.
Smatram da je vrijednost takvih istraživanja veoma upitna.
I sam pojam inovacija treba razjasniti, jer obuhvaća veoma široko područje i moguća su mnogobrojna nerazumijevanja. Neki kolege poduzetnici u Tehnološkom parku su mi za svoj novi projekt znali treći: »To nije inovacija već normalan stručan posao na rješavanju određenog tehničkog zadatka». A ja sam ih uvjeravao da to novo rješenje ima i inovativnih elemenata.
Oko definicije pojma inovacija vlada poprilična zbrka, a sada se ta zbrka povećava, jer se uvode nove „finese“ pa se razlikuje inovacija i invencija. Mislim da je to potpuno nepotrebno, već možemo koristiti prilično zgodnu definiciju: “Inovacija je uvedena promjena u postojeće stanje s korisnim rezultatom”, odnosno “Inovacija podrazumijeva novost koja se umeće u postojeće stanje”.
Takva definicija ističe svaku promjenu, od one najmanje do pravog izuma. Inovacija je u svakom slučaju rezultat kreativnog procesa. Kreativnost je proces mišljenja koji nam omogućuje stvaranje novih ideja.
Inovativnost (ni)je snalažljivost. Inovativnost stvara nešto novo, a snalažljivost zaobilazi postojeća pravila kršeći postojeće norme u osobnom interesu.
Inovacija ne mora biti izum
Novost je uvjetovana razinom znanja sredine -“novo je novo u sredini u kojoj se razmatra”. Ono što je novo u jednoj sredini u drugoj može biti poznato rješenje, koje se već koristi. To je odgovor onima koji kažu: “To nije inovacija, jer to si negdje drugdje vidio”. Znači inovacija može imati nekoliko razina novosti - od novosti na razini nekog poduzeća, u nekoj državi do novosti u svijetu, što je preduvjet za izum.
Možemo reći - Inovacija ne mora biti izum, ali izum mora biti inovacija. Izum se zaštićuje patentom koji osigurava vlasniku isključivo pravo na izradu, korištenje, stavljanje u promet ili prodaju izuma. Suštinski uvjeti koje neki izum mora zadovoljiti za priznanje patenta jesu novost u odnosu na postojeće stanje tehnike, inventivna razina i industrijska primjenjivost. Dakako, izumi su osnovna i najjača pokretačka snaga razvoja. Ali u situaciji kad je cijela tehnološka i organizacijska razina gospodarstva niska, izvanrednu važnost ima primjena i onih znanja i rješenja koja su poznata u drugim, razvijenijim sredinama (u zemlji i inozemstvu) ili koja se mogu naći u stručnoj literaturi. Takva rješenja nerijetko mogu donijeti i donose velike uštede, smanjuju cijenu proizvoda, osiguravaju konkurentnu sposobnost. Na tom su području mogućnosti goleme.
I na proizvodu i u proizvodnji
Inovacije i novi proizvodi temelj su konkurentne snage i prednosti kojima se poduzeća bore na tržištu, jer donose »ono nešto» što konkurencija nema. Zato su najuočljivije inovacije koje predstavljaju novi proizvod ili neku novu značajku koja postojećem proizvodu daje prednosti na tržištu. Međutim, veliki broj inovacija realizira se u samoj proizvodnji proizvoda, u inovativnim proizvodnim i poslovnim procesima i u novoj tehnologiji. To može povećati kvalitetu, smanjivati troškove proizvodnje, povećati konkurentnost, a ne vidi se na samom proizvodu.
Iako se inovacije uglavnom uočavaju na materijalnom proizvodu kroz inovirani oblik, nove značajke proizvoda, kroz novu tehnologiju i slično, velike su mogućnosti inovacija koje inoviraju tzv. nematerijalne usluge i procese. To mogu biti novi način osposobljavanja radnika i menadžera, novi marketinški pristup, nova organizacija koja uključuje nove metode rada i slično.
Podjela inovacija
Inovacija je početna točka u procesu od kreativne ideje do proizvoda koji se komercijalizira na tržištu. Prema mjestu gdje se stvaraju inovacije možemo ih podijeliti na:
- inovacije individualnih inovatora,
- inovacije poduzetnika,
- inovacije i unapređenja unutar poduzeća,
- inovacije kao rezultat znanstvenih istraživanja.
Nekada smo inovacije dijelili u tri skupine. To su:
- izum[1] – originalno i novo rješenje zaštićeno patentom[2]
- tehničko unapređenje - inovacija na proizvodu, tehnologiji, opremi, inovirani proizvod, svaka racionalizacija nastala primjenom poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka u svim fazama procesa rada, kojima se postiže povećanje poslovne uspješnosti.
- unapređenje rada - inovacija na poslovnim i proizvodnim procesima, svako poboljšanje u organizaciji rada i postupaka u bilo kojem dijelu poslovnog ciklusa poduzeća, koje nije tehničko unapređenje, ali kojim se postižu poboljšanja rada.
Znači, kada se govori o inovacijama i kada se rade istraživanja treba biti precizan. Treba jasno definirati pojmove i omogućiti ljudima da se izjasne o svim vrstama inovacija i da ih znaju razlikovati.
Nažalost, u većini naših poduzeća ta preciznost je potpuno nepotrebna, jer uglavnom nemaju nikakvih inovacija.
Zašto poduzetnik mora biti inovativan i zašto treba inovacije
Poduzetnik ne treba inovacije zato da s njima putuje po svjetskim izložbama i dobivene nagrade vješa na zid. Inovacije i razvoj proizvoda treba da bi mu proizvod bio konkurentan na svjetskom tržištu, jer je tehnička i inovativna razina proizvoda važan element konkurentnosti. Inovativnost je temelj konkurentnosti. Uspješno poduzeće mora u prvom redu biti konkurentno.
Inovacijska razina proizvoda je razina proizvoda ili procesa mjerena stupnjem novosti (i originalnosti) u odnosu na slične proizvode ili procese, kod čega se očekuje da ta inovacijska razina donosi i konkurentsku prednost na tržištu
Tehnička i inovacijska razina postiže se:
- kreativnim procesom razvoja, novog inovativnog proizvoda,
- inoviranjem i unapređivanjem postojećih proizvoda.
Paralelno s time trebaju se odvijati procesi inoviranja i unapređivanja poslovnih i proizvodnih procesa uvađanjem novih tehnologija, organizacijski rješenja uz podršku računala i novih načina upravljanja.
Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb za svoje inovativne proizvode dobivali su nagrade na svim svjetskim izložbama inovacija od Bruxellesa, Pittsburgha, Moskve do Kuala Lumpura i 13 patenata, ali je ipak najvažnije u svemu da su te svoje inovacije komercijalizirali na tržištu.
Poduzetnik stalno na umu treba imati važno pravilo suvremenog poslovanja: “Sve što se sada radi može se učiniti i na bolji način. Ako to ne učinite vi, vaša konkurencija sigurno hoće”.
A to je zadatak inovacija i zato poduzetnik treba biti inovativan.
1.veljače 2008.
„Zid slave“ u Tehnološkom parku Zagreb s nagradama za inovacije s izložaba iz cijelog svijeta.
U 2012. već je bilo preko 150 raznih nagrada i 13 patenata
Sve te inovacije su komercijalizirane na tržištu
(Izvor slike: arhiva autora)
32.Kako do inovacija
Velike uštede mogu nastati iz mnogo malih inovacija koje su rezultat kreativnog doprinosa svakog pojedinca u poduzeću
PITANJE
Pročitao sam jedan vaš tekst o inovacijama i često razmišljam kako da to primijenim u svom poduzeću. Svjestan sam da su stalna poboljšanja u poduzeću važna da bismo smanjivali troškove, unapređivali svoje proizvode i povećavali konkurentnost. Ali se stalno suočavam sa činjenicom da “jednostavno nemamo vremena time se baviti, toliko smo opterećeni rješavanjem redovnih, operativnih zadataka.” Poduzeće mi ima više od trideset radnika i ja stalno razmišljam kako da neke stvari popravimo, unaprijedimo i poboljšamo, ali ne mogu sve sam. Svi moji suradnici opterećeni su operativnim zadacima i neće niti razgovarati o tim mojim prijedlozima, jer nemaju vremena. A vidim da nisu niti motivirani.
U novinama sam pročitao da se u japanskim tvornicama od svih zaposlenika traži da razmišljaju o inovacijama u svojem poduzeću. Koliko nam Japanci mogu biti uzor, jer su toliko različiti od nas? Moj tata koji je nekada radio u TEP-u u Zagrebu, pričao mi je da su u ono vrijeme jako poticali inovacije u poduzećima. Sada toga više nema gotovo nigdje. U novinama čitamo o našim inovatorima koji dobivaju nagrade na izložbama, ali to nije ono što meni treba.
Josip iz Zagreba
ODGOVOR
Uobičajeni izgovor svih nas, kako nemamo vremena da sjednemo i o mnogim stvarima razmislimo i poboljšamo ih, u stvari znači da „stalno siječemo tupom sjekirom, jer nikad nemamo vremena da stanemo i naoštrimo je“. Da bismo mogli nešto kvalitetno napraviti, unaprijediti ili promijeniti najprije trebamo naći vremena i o svemu razmisliti. Jako je važno za početak uočiti da nam unapređenja trebaju, jer će nas konkurencija bez toga uništiti. Kako ćemo konkurirati jeftinim proizvodima koji dolaze iz Kine ili iz nama bližih zemalja? Smanjivanjem plaća ne bude išlo.
Znači jedino nam preostaje poboljšavanje kvalitete, poslovnih procesa i samih proizvoda, da stalno smanjujemo svoje troškove poslovanja, ali i da razvijamo ili inoviramo proizvode. Za to je potrebno znanje i kreativnost. Naravno, da jedan čovjek to fizički ne može raditi sam, koliko god bio pametan (kao što svi poduzetnici misle o sebi). Znači moramo potaknuti i motivirati suradnike da i oni u tome sudjeluju.
Sva unapređenja možemo raditi na dva načina. Prvo, organiziranim razvojnim projektima koji su rezultat planiranja i strateških poslovnih odluka. Takvi projekti mogu dati najvrjednije razvojne pomake, ali su skupi, riskantni, traže mnogo ljudi, novaca i vremena. Može se ići i drugim putem i zaključiti da se velika unapređenja i uštede mogu dobiti kao zbroj mnogo malih inovacija na svakom mjestu, kao rezultat kreativnog doprinosa svakog pojedinca u poduzeću. (Naravno, obje aktivnosti mogu se provoditi paralelno i jedna ne isključuje drugu).
Međutim, čovjek ne može postati kreativan tako da mu se da zadatak da bude kreativan. Potrebni su mnogo složeniji mehanizmi.
Iskustva iz Japana i Amerike
Bez obzira što su nam Japanci daleki, treba i njihova rješenja upoznati, tim više što su na mnogim područjima „pobijedili“ Amerikance u konkurentnosti i učinkovitosti poslovanja. Zanimljivo je iskustvo “Toyote”, gdje je inovatorski pokret uistinu masovan i stalno se širi. U 1980. godine, bilo je 860.000 prijedloga, a 94 posto prijedloga ostvareno je u praksi. Prijedlozi se razrađuju u grupama, u sklopu kružoka kvalitete koje se sastaju svaki dan po 20 minuta (5 - 15 radnika) i razgovaraju o prijedlozima.
Zanimljivo je da je takav pristup rođen 1938. u Americi, gdje ga ne bismo očekivali. To je Scanlonov plan[3], pomoću kojega su se mnoga poduzeća u SAD tijekom „velike depresije“ izvukla iz teškoća. Plan je nazvan po Josephu Scanlonu[4], jednom od radničkih vođa u čeličanama. On je predložio pionirski plan suradnje sindikata i uprave za povećanje produktivnosti. Taj je plan predviđao da će radnici dobiti premiju za uštede u troškovima proizvodnje. Plan je odlično funkcionirao, troškovi su bili toliko smanjeni da su poduzeća počela iskazivati profit, a radnici su uz to dobili i premije. Osnova toga plana jest novo načelo, koje se od tada počelo nazivati načelo participacije. Stvarna participacija sastoji se u tome da se pronađe način pomoću kojega će se nagraditi radnici za svako povećanje produktivnosti. Tada glavni interes i uprave i radnika postaje produktivnost. U svim slučajevima gdje je primijenjen, Scanlonov se plan pokazao uspješnim. A to što se šire ne primjenjuje, valja pripisati bojazni menadžera da ne izgube svoju moć.
Naša iskustva
I kod nas ima dobrih primjera (iako su rijetki). U ljeto 2015. o svojim iskustvima govorio mi je direktor Energetskih transformatora Ivan Milčić:
Potičemo radnike da daju prijedloge za poboljšanje kvalitete procesa, zaštite na radu, uvjeta rada, proizvoda i smanjivanje troškova. Imamo uveden sustav da neposredni rukovodilac (vlasnik procesa) na licu mjesta odlučuje o tome hoće li se prijedlog poboljšanja kojeg predloži radnik prihvatiti i primijeniti ili ne. Sada smo sve pojednostavili, sve je transparentno, realizira se na operativnom nivou.
„Vlasnik“ procesa, s ljudima dogovori hoće li se prijedlog primijeniti ili ne. Ako je dobro, onda to uvodimo i standardiziramo. Čim čovjek prijavi, ima pravo na nagradu za prijedlog. A ako se primijeni, dobiva dodatnu nagradu, ne samo on nego i svi koji učestvuju u uvođenju poboljšanja uključujući i vlasnika procesa. Sustav je toliko transparentan da predlagač može sam izračunati nagradu koju može dobiti.
Jedan od naših godišnjih ciljeva je i broj prijedloga po zaposlenom što je za ovu godinu 1,6 prijedloga po čovjeku, odnosno za cijelu tvrtku oko 1000 prijedloga. To je ipak u usporedbi sa najboljima malo, jer jedan Porsche ima cilj 25. Na taj način vlastiti ljudi mogu se najbolje iskoristiti.
Oni konačno i mogu dati najbolje prijedloge za poslove koje obavljaju. Čovjek zna što ga muči, on zna što treba poboljšati i to treba iskoristiti, treba iskoristiti njegov intelektualni potencijal.
I nekada, u bivšem sustavu su se u našim poduzećima radnici poticali da razmišljaju o unapređenjima. Naravno, u okviru sustava koji je bio neefikasan, inovacije unutar poduzeća nisu mogle ostvariti čuda, ali su se u nekim sredinama (na primjer u zagrebačkom TEP-u) postizali lijepi rezultati. I onda je išlo teško, s mnogo nerazumijevanja i destimuliranja inovatora, ali je danas situacija još gora. Na sve se zaboravilo, pa se ne postižu niti oni rezultati koji su se nekada postizali. Inovativnost najbolje «uspijeva» u sredinama gdje se ideje traže i gdje postoji motivirajuća stvaralačka klima. Jako je važno potaknuti ljude da kreativno razmišljaju i nagraditi ih za uštedu koju ostvare.
Svojedobno, kad sam bio predsjednik Odbora za stvaralaštvo Tvornice srednjih električnih strojeva u KONČAR-u, u kojoj je do tada bilo malo inovacija, obilazio sam radionice i pozivao ljude da razmišljaju o unapređenju svoga rada. “Tko će bolje znati što se može unaprijediti na vašem radnom mjestu od vas? Razmišljajte malo o svom poslu, unaprijedite ga i bit ćete nagrađeni”, govorio sam im. Nakon toga je krenula lavina različitih ideja. Broj inovacija povećan je desetak puta i postizale su se velike uštede.
Pravilnik o inovacijama
Za poticanje inovacija vrlo je važno da se u poduzeću izradi Pravilnik o ocjenjivanju i nagrađivanju inovacija, koji će biti jednostavan i stimulativan i neće odbijati potencijalne inovatore. To nije jednostavno, jer se može napraviti zbrka i posvaditi ljude u poduzeću. Svako nagrađivanje izaziva zavist kod onih koji nemaju rezultata, ali i omogućuje da inovativne ljude koji donose uštedu poduzeću istaknete i nagradite. Prijedloge treba rješavati pošteno, stručno, brzo i profesionalno.
Sve to nije lako, ali rezultat može biti vrijedan truda. Vratit će vam se kroz povećanje konkurentnosti, što će već sutra biti preduvjet za uspjeh vaše tvrtke na tržištu.
A to je interes svakog poduzetnika.
veljača 2008.
Ocjenjivanje radničkog stvaralaštva (autor slike Milan Lekić)
(Izvor slike: arhiva autora teksta)
33.Inovatori i poduzetnici
Inovator rijetko kada postane poduzetnik, ali poduzetnik da bi uspio na tržištu mora biti inovator.
PITANJE
Nedavno sam gledao zanimljivu emisiju o industrijskoj revoluciji, kod čega je posebno bio obrađen izumitelj Škot James Watt[5]. Pored zanimljive priče o izumu parnog stroja i stvaranju industrijske revolucije u Engleskoj u 18. stoljeću, uočio sam jedan detalj. James Watt, bio je odličan izumitelj i inovator, ali je često je bio sklon depresijama i gubitku vjere u sebe. I jednom, kada je bio ponovno deprimiran, jer mu bankrotirao njegov poslodavac kod kojeg je radio kao istraživač, pojavio se poduzetnik Matthew Boulton, vlasnik ljevaonice kraj Birminghama i otkupio njegov patent. Time je, 1775., započelo jedno vrlo uspješno partnerstvo (Boulton & Watt), koje je trajalo sljedećih 25 godina. Jamse Watt je bio inovator, izumitelj, ali nije bio biznismen, a Boulton je bio odličan poduzetnik. I stvorila se „dobitna“ kombinacija.
I to partnerstvo izgleda tako logično, da bi čovjek očekivao da toga ima jako mnogo i da poduzetnici opsjedaju razne izložbe inovacija, tamo love inovatore i otkupljuju njihove inovacije. Kada razgovaram s inovatorima uviđam da i oni očekuju takva partnerstva, ali su razočarani, jer takvih partnera jednostavno nema. Često čitam u novinama kako se naši inovatori vraćaju s raznih svjetskih izložbi inovacija, ovjenčani zlatnim odličjima. I uvijek se govori u izvješćima kako su uspostavili mnogo kontakata i da „samo što nisu potpisali velike ugovore“. Nažalost od takvih ugovora nema ništa.
U čemu je problem? Kako to da inovatori ne uspijevaju naći „svoje poduzetnike“ da se i jedni i drugi obogate?
Marko iz Čakovca
ODGOVOR
Ovakav primjer partnerstva inovatora i poduzetnika koji je uočio vrijednost inovacije i u nju investirao nije čest. Ja osobno ne znam niti jedan sličan slučaj kod nas, (što ne znači da ih nema). Često sam se pita zašto se od svih tih naših inovacija koje hrpimice dobivaju nagrade u svijetu ne stvaraju uspješni poduzetnički projekti. Prodaja tih naših inovacija jednostavno ne ide, a ne potpisuju se nikakvi poslovni ugovori na izložbama ni u Americi, ni u Švicarskoj, niti u Maleziji. A nisam čuo niti jedan slučaj da je neki poduzetnik dobio želju da otkupi inovaciju koja je na izložbi inovacija u Pittsburghu dobila zlatnu medalju. I da s tom inovacijom napravi veliki biznis.
Naravno, nakon povratka s izložbi inovacija organizatori su puni hvale i bombastičnih najava za medije tipa: „Investitori su pokazali veliko zanimanje za naše inovacije i samo što nisu potpisani veliki ugovori“. Poslije se od toga ništa konkretno ne dogodi osim nove izložbe inovacije na nekom udaljenom kutku zemaljske kugle. I onda sve ponovo.
Naravno, nakon svih tih uspješnih pohoda po svijetu organiziraju se svečanosti na kojima političari hvale inovatore kako su važni za hrvatsko gospodarstvo, „gdje bi nam bio kraj da imamo u njih povjerenja“. Nakon glumatanja i prenemaganja pred medijima sve se ubrzo zaboravi do nove izložbe u svijetu i novih medalja. Sada već procesije činovnika idu u Kinu, jer se tamo organiziraju razne konferencije, izložbe, kongresi, a mi „moramo biti tamo“. I tako to ide.
Nekoliko skupina lukavih „mudraca“ jako dobro živi na račun inovacija i inovatora i na državni račun koriste blagodati „inovatorskog turizma“ putujući po cijelom svijetu. Ali od toga i društvo i gospodarstvo imaju jako malo koristi.
Nekada sam se pitao zašto je to tako, zašto inovatori ne mogu prodati svoje inovacije ili naći investitore. Dosta sam se čudio, a sada, kada imam nešto više iskustva mogu zaključiti sljedeće:
1.Rijetko inovatori mogu svoju inovaciju prodati
Vrlo često mi dolaze inovatori s klasičnim načinom razmišljanja: „Ja sam inovator i uživam u tome. Kada završim inovaciju, više me toliko ne zanima. Želim ju nekom prodati, da se mogu baviti drugom inovacijom.“
Stalno očekuju tog nekoga koji će uvidjeti genijalnost te ideje, kupiti ju i proizvoditi za tržište i baviti s onim „prljavim, prizemnim“ dijelom posla.
I ne dočekaju ga, jer toga nema.
A ne dočekuju ga zato, jer je put od ideje ili od uspješnog prototipa inovacije do uspjeha na tržištu dug, strašno trnovit i često vrlo skup. I treba biti „luđački uvjeren„ u vrijednost inovacije i uspjeh na tržištu koji se nazire (ili čak i ne nazire) negdje u daljini, u magli, da bi se taj neizvjestan put prošao. Inovator jedini iskreno vjeruje u svoju inovaciju. I jedino on može biti dovoljno uporan da svoju inovaciju gura do uspjeha uz „krv, znoj i suze“. A mnoge inovacije jednostavno ne uspiju.
Poduzetnik kakav je bio Matthew Boulton nalazi se vrlo rijetko, jer i on sam mora imati inovatorski duh oplemenjen poduzetničkim razmišljanjem, da bi razumio vrijednost tuđe inovacije. A takvi su vrlo rijetki. Ja ih još nisam upoznao.
Ali sam vidio već slučajeve, kada su neki poduzetnici htjeli prevariti inovatora.
2.Inovator rijetko kada postane poduzetnik, ali poduzetnik da bi uspio na tržištu mora biti inovator.
Jednom sam opisao 10 razloga zbog kojih inovator najčešće nikada ne postaje poduzetnik. I ti razlozi su kod 9 slučajeva u inovatoru. I on je glavni krivac, a ne netko drugi, niti Država, niti banke, niti kamate, nitko osim njega. Svi poduzetnici u Tehnološkom parku Zagreb bili su inovatori i dobili su mnogobrojne nagrade za inovacije i patente, ali su u prvom redu kao poduzetnici pokazali sposobnost borbe na tržištu, pa su u stanju i svoju inovaciju komercijalizirati na tržištu.
3.Medalje su samo „smokvin list“
Inovacije su nužne, ako želimo izvoziti, ako želimo pobjeđivati na tržištu. Važne su i one inovacije koje su izumi, ali su važne i sve one inovacije kojima se u svakom dijelu proizvoda i proizvodnje unose unapređenja i poboljšanja. Neke inovacije su rezultat dugotrajnog i skupog procesa istraživanja i razvoja, a neke su samo briljantna jednostavna nova ideja. Stvaranje inovacija treba poticati, financirati njihov razvoj, ali težište stavljati na njihovu sposobnost da se komercijaliziraju na tržištu. Za sada je težište na nastupima u inozemstvu, „inovatorskom turizmu“ i medaljama koje u stvari malo vrijede, ako se ne realiziraju na tržištu. A sve te medalje su zapravo samo „smokvin list“ kojim se prekriva nerazumijevanje za pravi značaj inovacija, slabi učinci rada svi mnogobrojnih inovatorskih udruga, ali i skupih istraživanja i razvoja i Hrvatskog inovacijskog sustava u koji se ulažu veliki novci, a rezultati su mali.
Nakon dugogodišnjeg iskustva bavljenja s procesima stvaranja inovacija zalažem se da se novci kojima se financiraju inovacije prvenstveno daju poduzetnicima-inovatorima, jer će oni znati kako doći do tržišta. Oni koji su „samo individualni inovatori“, izvan poduzeća i bez poduzeća, a često i razni umirovljenici, najčešće imaju toliko „kočnica u sebi“ da neće nikada korisno upotrijebiti dobivene potpore. A uvijek će biti nezadovoljni.
A posebno se zalažem za financiranje i poticanje posebne skupine inovatora. To su mladi, srednjoškolci i studenti. Prema njima ne treba biti strog, treba razvijati njihove inovatorske osobine, pratiti ih, odgajati i nagrađivati. Oni su pravi resurs iz kojeg će se razvijati poduzetnici.
Rezultati koje će na kraju neki od tih mladih ostvariti kao poduzetnici, biti će vrijedni svih ulaganja.
studeni 2008.
34.Zašto inovatori gotovo nikada ne postanu poduzetnici
Deset razloga koji koče inovatore da ostanu poduzetnici.
PITANJE
Nisam poduzetnik, ali na svom poslu u gradskom poglavarstvu često surađujem s poduzetnicima, a sada sam zadužen za poticanje inovatorstva i preko mene idu potpore za inovacije. Možda je u drugim gradovima drugačije, ali mi stvarno dajemo podršku inovatorima, izdvajamo dosta velika sredstva za razvoj njihovih inovacija, izradu prototipova i nastupe na sajmovima. Međutim, sve više uviđam da se sve te mnogobrojne inovacije ne pretvaraju u poduzetničke projekte od kojih bi društvo i gospodarstvo imalo neke koristi. Inovatori su mi dragi ljudi, cijenim njihov rad, ali sve više dolazim do uvjerenja da u svemu tome nešto ne štima i nam se uloženi novci ni na koji način ne vraćaju.
Zar dajemo novce da se netko igra i bavi svojim hobijem?
Zašto od naših inovatora ne uspijevamo dobiti poduzetnike koji će zapošljavati, plaćati porez i povećavati prihod našem gradu?
Kruno iz Velike Gorice
ODGOVOR
Tijekom velikog dijela svog poslovnog života bavim se inovacijama surađujem s inovatorima, a tijekom vođenja Tehnološkog parka bio sam okružen poduzetnicima inovatorima, a kroz projekte komercijalizacija inovacija pružali smo stručnu i financijsku potporu inovatorima. Na temelju tog dugogodišnjeg iskustva došao sam do određenih zaključaka.
Na putu od inovacije do tržišta, od inovatora do poduzetnika, ima mnogo trnja, znoja i suza i mnogo problema. Jedan dio problema je tehničke naravi, drugi financijske, treći je samo tržište, ali je veliki dio problema u samom inovatoru. Za mnoge dobre inovacije sam inovator je najveća kočnica i najveća prepreka na putu do poduzetničkog korištenja inovacije.
Inovator (najčešće) neće postati poduzetnik zbog sljedećih razloga. To su:
1.hobistički pristup - inovator ima svoju egzistenciju, a inovacijama se bavi «usput», iz hobija.
Tako se ne može postati poduzetnikom jer poduzetnik mora svoju egzistenciju vezati uz svoju poduzetničku ideju.
Hobisti nikada neće postati poduzetnici.
Jedan dobar i ugledan stomatolog iz Zagreba bio je inovator. Kreirao je vrlo zanimljivu inovaciju na području koje nema nikakve veze s njegovim zubarskim poslom. Inovacija je bila dobra, dobila je mnogo nagrada i prodano je nekoliko komada. Angažirao je jednu tvornicu da mu to proizvodi. Uložio je dosta novaca i truda da se inovacija realizira. Preko projekta «Komercijalizacija inovacija» angažirali smo stručnog konzultanta s fakulteta i financirali daljnji razvoj na poboljšanju proizvoda i pronalaženju boljeg materijala. Ali na tome je ostalo i očekivani rezultat nije postignut. Da bi se od te inovacije napravio pravi poduzetnički pothvat, treba se tom poslu potpuno posvetiti i uz njega, koliko je god to teško, vezati svoju egzistenciju. Zubar nije htio napustiti svoj zubarski posao i inovacijom se bavio iz hobija.
A to tako ne ide.
2. iluzija da će netko kupiti njegovu ideju, dati mu novce i onda dalje proizvoditi i plasirati tu ideju na tržište.
Takav je slučaj strašno rijedak i s njim jednostavno ne treba računati. pogotovo ne kod nas.
Vrlo često inovatori individualci navrate u Tehnološki park sa željom da im pomognemo u realizaciji njihove inovacije. Kod toga nam mnogi od njih kažu da bi bili najsretniji da svoju ideju nekome prodaju i da se ne gnjave s proizvodnjom i prodajom. Njihov je klasičan način razmišljanja: «Ja sam inovator i uživam u tome. Kada završim inovaciju, više me toliko ne zanima. Želim je nekom prodati da se mogu baviti drugom inovacijom». Stalno očekuju tog „nekoga“ tko će uvidjeti genijalnost njihove ideje, kupiti je, proizvoditi za tržište i baviti onim prljavim, prizemnim dijelom posla.
Uvijek takve razočaram, jer im otvoreno kažem da Tehnološki park, a najvjerojatnije niti itko na svijetu, neće kupiti njihovu inovaciju ili uložiti novce u nju. Koliko ja znam, gotovo nema slučaja da je netko kupio neku od naših inovacija (od individualnih inovatora) koje su dobile nagrade na Inovama, Pittsburghima, Bruxellesima i ostalim izložbama i da su ih inovatori na taj način unovčili. Ista je situacija u velikoj mjeri i svugdje u svijetu. Inovatori individualci trebaju se osloboditi iluzija kojima su se godinama zavaravali i na kojima su mnogi od njih potrošili cijeli život, o tome kako je najvažnija stvar da oni stvaraju inovacije, a netko će im za to dati novac.
Inovacije se rijetko (kod nas pogotovo) prodaju kao patent ili samo kao inovacija. One se stvaraju i realiziraju u poduzećima inovatora, velikim ili malim, plasiraju na tržište i to im jedino daje pravu ocjenu njihove vrijednosti. Zato uvijek sugeriram inovatorima da oni (koji jedini na svijetu vjeruju u tu inovaciju) utvrde ima li njihova inovacija tržište, da osnuju poduzeće i kroz to poduzeće je realiziraju, naprave proizvod i plasiraju ga do kupaca. Tek nakon toga mogu i poduzeće i inovaciju prodati. (nakon toga vjerojatno to više neće htjeti.)
Jedan inovator napravio je poseban bicikl. Taj je bicikl dobio mnogo nagrada na izložbama. Nakon toga nazvao me i rekao da mu se ljudi javljaju i da žele kupiti njegov bicikl. Zato me zamolio da nađem proizvođača koji bi proizvodio i na tržište plasirao njegovu inovaciju. Pitao sam ga je li razgovarao s jedinim našim proizvođačem bicikala. Rekao je da nisu uopće bili zainteresirani. Nakon toga sam mu rekao da ne znam kako bih mogao naći nekoga da mu to proizvodi, jer se naši obrtnici i mali proizvođači vrlo teško odlučuju da preuzmu u proizvodnju jedan takav novi, tržno neprovjereni proizvod.
«Ali, zanima me imate li vi svoju radionicu, garažu ili neku šupu?» pitao sam ga. Rekao je da ima.
«Imate li sina?», pitao sam. Rekao je da ima sina starog 22 godine i nezaposlenog.
«Pa onda počnite sami proizvoditi taj bicikl. kao što ste napravili prototip, napravite još par komada za koje imate narudžbu. Provjerit ćete bicikl u praksi, pomalo testirati tržište i postati poduzetnik. Vi ste jedini koji vjeruje u tu inovaciju i zato uložite u nju svoje vrijeme, znanje i novac. moći ćete dobiti kredit za početak proizvodnje. zašto se vi ne biste obogatili?» rekao sam mu na kraju.
Gotovo se uvrijedio: «Ali ja nisam poduzetnik. ja sam inovator. I vi mi morate pomoći da nađem proizvođača. Ako ne možemo naći proizvođača, tada trebamo zajednički napisati pismo Predsjedniku vlade da ga upozorimo kako je teško biti inovator u Hrvatskoj.»
Rekao sam mu da stvarno ne mislim pisati pisma Premijeru, ali mu iskreno želim pomoći u pokretanju poduzetničkog projekta ako je za to spreman. Nakon toga me bijesan počeo vrijeđati.
I tako je to završilo.
3.iluzija da će netko (država, grad, vlada) zbog toga što su inovatori «jako pametni» imati dužnost otkupljivati njihovu ideju.
Toga nema nigdje na svijetu.
Mnogi inovatori žive u uvjerenju da je njihova inovacija strašno važna za gospodarski oporavak Hrvatske i stalno ističu da im je to važnije od njihove moguće financijske koristi. Time sebe stavljaju u ulogu velike žrtve koja se žrtvuje za domovinu.
Takav stav ne pomaže ni njemu, ni inovaciji, a niti domovini.
4.Iluzija da će svoju inovaciju prodati i plasirati u inozemstvu, jer „u Hrvatskoj nitko nema razumijevanja za njihovu vrijednost»
Strašno je mala šansa da će se novi, tržno neprovjereni proizvod plasirati na strano tržište.
U svijetu je velika konkurencija, proizvodi se u velikim serijama, po niskim cijenama i za plasiranje na tržište potrebna je snažna promidžba, niska cijena proizvoda i veliko ulaganje u tržište i mala je šansa da će inovator svoju inovaciju prodati u svijetu. Zato se inovacije koje na izložbama po svijetu dobivaju zlatne medalje gotovo nikada ne uspiju prodati.
5. neznanje o poslovanju
Inovator bez znanja o poslovanju i tržištu neće uspjeti na tržištu.
Inovator, kao i većina drugih ljudi, nema dovoljno znanja o poslovanju, o tržištu, marketingu, organizaciji, financijama i jednostavno ne zna što treba učiniti da inovaciju plasira na tržište i od toga živi on i njegova obitelj.
A najmanje zna kako neku inovaciju učiniti konkurentnom na tržištu i kako ju proizvoditi po prihvatljivoj cijeni.
Takav je bio slučaj s jednim simpatičnim inovatorom, bez nekog velikog tehničkog znanja. Napravio je jedan mali uređaj koji bi, po njegovom mišljenju, mogao pokretati male kućanske aparate i za njega dobio nagrade na izložbama inovacija. Prijavio se na projekt Grada Zagreba «Integralni sustav razvoja i poduzetničkog korištenja inovacija» i došao na razgovor. Pozvao sam vodećeg stručnjaka za rotacijske strojeve da vidimo kako to funkcionira i da analiziramo ideju. Uređaj je funkcionirao, vrtio se, ali je imao jedan veliki nedostatak. Cijena jednog malog kućanskog aparata je između 100 i 200 kn, a cijena njegovog prototipa, koji je sam izradio, bila je nekoliko tisuća kuna. Naravno da je cijena koštanja prototipa uvijek mnogostruko veća od cijene proizvoda iz serijske proizvodnje. Da bi se snizila cijena, da bi se izradio potpuno upotrebljiv proizvod, potrebne su velike serije i proizvođači koji imaju skupu, modernu tehnologiju za proizvodnju. Takvih u Hrvatskoj nema, ali da ih i ima, male su šanse da bi njih, pored njihovih velikih tehničkih i marketinških timova, zanimali ovakvi proizvodi amatera, inovatora individualaca.
6. nesposobnost koncentriranja na biznis
Inovator mora «stati na loptu» i usmjeriti se na izvlačenje profita iz onog što je do sada stvorio.
Inovator je kreativan čovjek, pun ideja, koji se ne može koncentrirati na poslovanje, poslovni proces i sve one «krvave», ali i mučne i dosadne aktivnosti koje su potrebne za borbu na tržištu. On stalno stvara, proizvod po njegovom mišljenju nikada nije gotov, stalno ga treba poboljšavati.
Jedan stariji gospodin, inženjer u mirovini, koji se čitav život bavio ispitivanjem velikih električnih strojeva, generatora, napravio je vrlo zanimljivu inovaciju. To su bila kolica za invalide koja se mogu penjati po stepenicama. Nazvao ju je «lunohod». Za tu inovaciju je dobio jedne godine financijsku potporu i počeo pregovarati s proizvođačima koji će tu inovaciju početi proizvoditi. Nadao sam se da će se posvetiti toj inovaciji da je u potpunosti komercijalizira. Međutim, druge godine došao je s novom inovacijom «specijalni padobran», a „lunohod“ je pomalo zaboravio.
7. individualistički (monomanijakalni) pristup
Za posao je nužan timski rad raznih specijalista, podjela dužnosti i delegiranje odgovornosti.
Inovator je strašno vezan uz svoju ideju, sve želi sam, u nikoga nema povjerenja, ni sa kim ne želi podijeliti niti posao niti odgovornosti na poslu, ne želi priznati da bi netko drugi jedan dio posla mogao napraviti bolje od njega.
I zapravo je najveća kočnica za realizaciju svoje ideje.
8.sindrom opsadnog stanja
Inovator se stalno osjeća ugrožen. On živi u «neprijateljskoj okolini». Svi mu žele ukrasti ideju, svi ga žele prevariti. On se zavlači u svoju tvrđavu, pun nepovjerenja i ostaje sam.
A tako se ne može poslovati.
9.sindrom borbe s vjetrenjačama
Inovator se stalno mora dokazivati, boriti za priznanje svoje ideje, protiv okoline, protiv svih onih koji njegovu ideju ne razumiju, koji ga ne shvaćaju, koji ga žele podcijeniti, koji ga omalovažavaju. On živi (često s pravom) u uvjerenju da su svi protiv njega i da je Don Quijote.
Mnoge to počinje slamati prije nego se upusti u borbu na tržištu. Nitko nije od željeza.
A neki su tako uvjereni u svoju priču da ih nitko, nikakvo znanstveno obrazloženje ne može pokolebati. Posebno su tvrdi oni koji su „otkrili“ nove fizikalne zakonitosti koje prkose svemu što svjetska znanost vjeruje. Mislim da sam imao prilike vidjeti svaki „perpetuum mobile“[6] koji se stvarao u Hrvatskoj.
Ima i tragikomičnih priča. Početkom devedesetih na portu Končara u kojem sam radio došla su dva inovatora sa željom da porazgovaraju o svojoj originalnoj ideji. U stvari, najprije su bili u Uredu predsjednika Republike, oni su ih poslali u Končar, a na porti nisu znali što bi s njima pa su ih poslali k meni. Bili su iz Gorskog kotara, jedan je bio stolar, a za drugog sam zaboravio čime se bavio. Rekli su da su, nakon mnogo godina rada, izumili uređaj, zapravo generator koji bi imao stupanj iskoristivosti veći od jedan (to znači da bi više energije proizvodio nego što bi je trošio).
«Pa to je perpetuum mobile. Svima je jasno da to ne funkcionira, zašto gubite vrijeme na to», rekao sam im odmah na početku.
Međutim, oni su bili jako uvjereni da su otkrili nešto što još nitko drugi nije. Pokazali su mi svoje nacrte i sheme i počeli objašnjavati kako to funkcionira i kako će napraviti revoluciju u proizvodnji energije.
«Ali uzmite sve knjige iz fizike i elektrotehnike pa ćete vidjeti da u svima njima piše da to nije moguće», pokušao sam ih uvjeriti.
«U tome je štos da u svim knjigama krivo piše», nisu se dali razuvjeriti.
Željeli su da se njihov uređaj ispita u laboratoriju i da svima pokažu da imaju pravo. Bili su spremni platiti ispitivanja. Sada sam vidio da će biti ‘tvrda kost’. Budući da su bili zapravo vrlo pristojni i simpatični, napravio sam kardinalnu pogrešku. U želji da im pomognem, da ih uvjerim da to što rade i gube vrijeme i novac nema smisla, pozvao sam jednog stručnjaka za rotacijske strojeve. „Nevene, dođi mi malo pomoći. Daj potroši pola sata da ovim simpatičnim ljudima objasniš neke osnovne pojmove iz elektrotehnike“, zamolio sam ga.
Kolega Neven je došao, ali niti nakon dva sata nije ih uspio uvjeriti. Tada smo napravili novu pogrešku. Prihvatili smo da se taj prototip ispita u laboratoriju kako bi ih rezultati ispitivanja jednom zauvijek uvjerili da su na pogrešnom putu. Izvršeno je detaljno ispitivanje, a kada su im pokazani rezultati ispitivanja njihov je odgovor bio: «Niste dobro mjerili, rezultati su krivi.»
Oni su bili stvarno beznadan slučaj.
Takvu pogrešku više nikada neću učiniti.
10. nedostatak novca
Često je mnogo lakše izgovarati se da nema novaca i živjeti u svojoj mašti, nego upustiti se u riskantan i tegoban poduzetnički život.
Svi smatraju da je to najvažniji (a mnogi misle i jedini) problem. U jednoj anketi je većina inovatora navela da im treba kredit veći od 200.000 kn. Jedan je tvrdio da će za kredit od 400.000 kn u dvije godine zaposliti 25 ljudi. Nakon razgovora i analize tih ideja mogla se uočiti potpuna nerealnost u procjeni tržišta i poslovanja tvrtke. Nedostatak novaca je, naravno, uvijek veliki problem, ali tek na desetom mjestu. Novac je nužan i za izradu i ispitivanje prototipa, za istraživanje tržišta, za kupnju opreme, za pokretanje posla, ali prije nego što se krene u biznis potrebno je provjeriti poduzetničke šanse novog proizvoda kroz izradu poslovnog plana. U velikom broju slučajeva će se nakon izrade poslovnog plana zaključiti da je bolje ne uzimati kredit, ne investirati, ne ulagati u proizvodnju i poslovanje jer proizvod nema šanse na tržištu, odnosno nema šanse u onoj mjeri koja bi opravdala poduzetničko ulaganje u biznis.
Na temelju takvih iskustva zastupam stav da treba pomagati samo poduzetnike- inovatore, one koji su pokazali da znaju nastupati na tržištu i znati će komercijalizirati inovaciju. Protiv sam pomaganju onima kojima je hobi izmišljanje inovacije, a među njima ima mnogo umirovljenika što imaju vremena pa se time bave. Vrlo je vjerojatno da će svaka pomoć takvim inovatorima biti bačen novac.
Nažalost.
studeni 2007.
35.Komercijalizacija inovacija
PITANJE
U utorak 11. listopada 2016. bio sam na FER-u i slušao jako zanimljivo predavanje o Vilimu Felleru[7], hrvatsko-američkom znanstveniku, jednom od najvećih matematičara u svjetskoj povijesti. Naš suvremeni matematičar prof.dr.sci. Darko Žubrinić[8] na zanimljivi i dinamičan način, s puno važnih informacija i lijepih slika približio nam je lik i djelo Vilima Fellera koji je rođen u Zagrebu 1906. godine, gdje je proveo djetinjstvo i završio dvije godine studija na Mudroslovnom fakultetu.
Koliko sam god bio fasciniran životnim putom i znanstvenim dostignućima Vilima Fellera, tako me je impresionirala i njegova obitelj. Vilim Feller bio je sin svjetski poznatog farmaceuta Eugena Viktora Fellera[9] koji je 1901. godine u Donjoj Stubici blizu Zagreba sagradio obiteljsku kuću s ljekarnom te farmaceutsku tvornicu i laboratorij za potrebe proizvodnje Tamo je započeo proizvodnju Elsa fluida i raznih inačica (sapune, šampone, kreme za brijanje, balzame, higijenske i kozmetičke proizvode, elksire itd.), koji su postigli svjetski uspjeh. Prodavani su u cijeloj Europi, u Aziji (Japan i Kina), Africi (Egipat) i u SAD-u.
U ono vrijeme čuveni Elsa fluid je bila inovacija iz koje je gospodin Feller napravio uspješan poduzetnički projekt, sagradio tvornicu i jako se obogatio. Sagradio je nekoliko značajnih zgrada u Zagrebu i podigao veliku obitelj s dvanaestero djece.
U ono vrijeme inovatori nisu dobivali potpore od države, nisu dobivali nagrade na izložbama inovacija, a poduzetni ljudi su iz tih inovacija znali napraviti odličan posao.
Kako to da danas ima malo takvih primjera, a većina današnjih inovatora ne postaju poduzetnici?
Stari inženjer iz Zagreba
Inovator i podzetnik, Eugen Viktor Feller, Vilimov otac, oko 1905.
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/... )
ODGOVOR
Težak je put od inovacije do komercijalnog proizvoda na tržištu. Taj put je dug i skup, s mnogo „znoja i suza“, mnogo neuspjeha i mnogo potrošenog novca. Započet je i potaknut „inovativnom iskrom ili plamenom“ i ima mnogo stepenica do cilja. Inovaciju treba izraditi kao prototip, dotjerivati da bude tehnologična, ispitati funkcionalnost, izraditi probnu seriju, istraživati tržište i provoditi promidžbu na tržištu, proizvod treba nuditi, ugovoriti, organizirati proizvodnju, financirati, proizvesti, analizirati povratne informacije s tržišta. Na tom putu ima mnogo rizika i u svakoj fazi moguć je neuspjeh. Inovacija je samo početni impuls, a nakon toga sve je poduzetništvo.
Jedine inovacije koje imaju smisla su one koje će se prodavati na tržištu i s kojima će inovator i njegova obitelj živjeti. Ne trebaju nas uopće zanimati hobisti i inovacije koja se ne opravdaju na tržištu. Put od inovacije do tržišta je strašno težak i rijetki ga uspiju prijeći. Mnogi koji govore o inovacijama i njihovoj vrijednosti najčešće uopće nisu svjesni što sve treba učiniti i kakve napore uložiti da bi se na tržište došlo i uspjelo. Inovacije individualaca, bez logistike i bez pratećih službi nekog poduzeća, usprkos kreativnoj izvedbi i obliku, nisu pripremljene za tržišnu bitku. Najčešće nisu tehnologične, nisu optimalno dizajnirane, nisu ekonomične, skupe su za proizvodnju i tržište ih ne prihvaća.
Zato ima kod nas malo primjera inovacija koje su se uspješno komercijalizirale na tržištu. Ali ih ima.
Imao sam sreću da sam u Tehnološkom parku Zagreb bio okružen poduzetnicima koji s bili inovatori, bavili su se razvojem proizvoda i svi su svoje inovacije, koje su dobile mnogobrojne nagrade na izložbama inovacija i 13 patenata, komercijalizirali na tržištu. Poduzetnici Zvonko Viduka, s tvrtkom ALTPRO, Goran Orešković i VESKI, Željko Dujmović i MIKROTREND, Tomislav Bronzin i njegov CITUS i ostali kolege iz Tehnološkog parka znaju kako inovaciju komercijalizirati na tržištu. Takvih primjera ima u Hrvatskoj mnogo. Znači imamo ljude koji znaju komercijalizirati svoje inovacije.
Međutim, u Hrvatskoj su postoje i dvije značajne i velike skupine inovatora na koje se troše veliki novci, ali koji ne znaju komercijalizirati svoje inovacije. To su:
- inovatori- individualci,
- inovatori iz znanstvenih institucija
Individualni inovatori
Na Forumu pod nazivom „Inovacije – pokretač razvoja“, održanom 20. listopada 2016. u okviru izložbe inovacija ARCA u Zagrebu, na izlaganju projekta istraživanja poticajne klime u razvoju inovativnog poduzetništva u Republici Hrvatskoj čuo sam podatak da umirovljenici predstavljaju više od 40% svih inovatora. I to je najbrojnija skupina među inovatorima. Poduzetnika ima oko 20%. Istraživanje je izvršeno anketiranjem 143 inovatora. Bez obzira što sam veliki protivnik takvih istraživanja taj broj „inovatora-penzića“ odgovara otprilike i mojim iskustvima. Nažalost, umirovljenicima su inovacije uglavnom hobi kojim se bave u slobodno vrijeme. Iako oni mogu kreirati i vrlo vrijedne inovacije, oni nikada neće biti poduzetnici i u većini slučajeva od tih inovacija neće biti nikada ništa.
Već sam opisao dosta primjera inovatora koji nisu znali, uspjeli ili čak nisu htjeli komercijalizirati svoje inovacije. Mogu još navesti nekoliko primjera.
Jednom nam je došao gospodin srednjih godina, inženjer u mirovini, s pričom da ima oko dvjesto ideja i inovacija i želi da malo porazgovaramo o njima. «Ne možemo razgovarati o dvjesto ideja. Izaberite dvije pa da vidimo što možemo učiniti», rekao sam mu. Izabrao je jednu kuglu koja se sama kreće i daljinski je upravljana. Nije htio govoriti o detaljima jer prvo želi patentirati ideju da mu je netko ne ukrade. Na ideju o toj kugli došao je gledajući američki svemirski program Apollo. Već je dosta novaca potrošio za zaštitu ideje i za izradu prototipa. Rekao sam mu da on, nezaposlen čovjek s malim prihodima i obitelji, puno novaca troši na takve stvari koje se neće nikada komercijalizirati i da je to pomalo neodgovorno. Vidim da je kreativan, da ima i tehničkog znanja, savjetovao sam mu da gleda oko sebe i razmišlja o tome što ljudima treba, što bi ljudi kupovali, pa da krene od takvih ideja.
Niti nakon dosta dugog razgovora nismo našli praktičnu upotrebljivost te njegove kugle i nismo našli način kako to komercijalizirati.
Mnogo inovatora dolazi s inovacijama koje su namijenjene za automobilsku industriju. Naravno, auto je svima jako blizak proizvod, stalno pod okom, i kod kreativnih ljudi javljaju se ideje kako da se neke stvari poboljšaju. Međutim, odmah im odgovorim da je to područje na kojem imaju vrlo malo šanse. «U automobilskoj industriji vrte se milijarde dolara koje se ulažu u razvoj, dizajn, konstruiranje, tehnologiju i proizvodnju. Da bi neki inovator individualac na tom području mogao nešto uspjeti, nametnuti svoju ideju tim ogromnim kompanijama, šanse su stvarno zanemarive i rad na takvim idejama je potpuno gubljenje vremena i novaca.“
Inovatori-znanstvenici
Našoj znanosti nikako ne ide od ruke komercijalizacija inovacija, odnosno komercijalizacija rezultata znanstvenih istraživanja. Kako komercijalizirati svoje znanstvene rezultate postao je jedan od najvažnijih zadataka na sveučilištima. Koristila su se razna rješenja, od kojih su mnoga bila pogrešna i završavala u „slijepoj ulici“. Kroz sve organizirane odjele na fakultetima ili poduzeća osnovana za transfer tehnologije, kroz pokušaj poticanja akademskog poduzetništva nije napravljeno gotovo ništa. Poduzeće Ruđer inovacije d.o.o. osnovano 2007. na Institutu Ruđer Bošković je neslavno propalo, Poduzeće CTT-Centar za transfer tehnologije na Strojarskom faksu i nakon dvadesetak godina nije ostvarilo ništa, a u zadnje vrijeme se pokušava s osnivanjem „spin-off“ poduzeća na fakultetima koja su u stvari „poduzetništvo bez poduzetnika“. Naša znanost jednostavno ne razumije ni poduzetništvo niti tržište, a niti ne želi nešto naučiti, jer ima je i ovako dobro.
Pred nekoliko godina u GreenGold Centru u Zagrebu održano je predstavljanje novih EU natječaja za financiranje raznih razvojnih projekata. Poslije se vodila zanimljiva diskusija u kojoj su sudjelovali poduzetnici i znanstvenici koji su se željeli prijaviti na te natječaje.
Najzanimljivija mi je bila rasprava s jednom simpatičnom ekipom znanstvenika iz Splita. Direktor (čini mi se i vlasnik poduzeća), doktor biomedicinskih znanosti (ili nešto slično) predstavio je svoje poduzeće koje zapošljava tridesetak znanstvenika, redovito se javljaju na EU natječaje, projekti im redovito bivaju prihvaćeni i iz EU fondova izvlače velike novce kojima financiraju svoja istraživanja u okviru prihvaćenih projekate i financiraju poslovanje svog poduzeća. Svi smo bili impresionirani i pohvalili smo rad tih znanstvenika i njihov poduzetnički projekt, pravo poduzeće temeljeno na znanju. Svi prisutni poduzetnici htjeli su ćuti kako uspijevaju toliko novaca izvući iz EU fondova.
Tada je netko pitao: „Kako rezultate svojih istraživanja plasirate na tržište?
Odgovor nas je sve šokirao. „Mi ne idemo na tržište. Mi provodimo istraživanja koje financiraju EU fondovi, ali rezultate istraživanja ne plasiramo na tržište“, rekao je direktor.
„Pa vi ste vrtite unutar sebe i vi ste sami sebi svrha. Pa kome to treba?,“ rekao sam im.
Direktor je rekao da je svjestan toga, ali da oni ne znaju nastupati na tržištu. A netko od prisutnih im je preporučio da angažiraju neku agenciju koja bi njihove rezultate plasirala na tržište. Tada su pitali poduzetnika Zvonimira Viduku ima li on neku agenciju ili firmu koja prodaje njegove proizvode. On je bio iznenađen s pitanjem:
„Naravno, da nemamo. Ja i moji suradnici sami prodajemo svoje proizvode. Nitko to ne može učiniti bolje od nas, niti umjesto nas koji smo te proizvode kreirali i proizveli“.
Znanstvenici su ga gledali u čudu, jer njima nije palo na pamet da bi se mogli s rezultatima svojih istraživanja boriti na tržištu.
U 2014. godini sudjelovao sam u jednoj komisiji što je ocjenjivala znanstvene projekte Ministarstva znanosti (MZOS-a) koji su se trebali realizirati na fakultetima i znanstvenim institucijama (Prijavitelji projekta), a komercijalizirati u suradnji s poduzetnikom koji je Partner projekta. Projekti, izabrani kao najbolji, su dobili značajna sredstva, ali sumnjam da će ostvariti rezultate na tržištu, jer su kriteriji bili takvi da se to nije previše niti tražilo, a sam proces komercijalizacije inovacija predlagačima nije bio potpuno jasan.
Predviđeno je da razvojni projekti imaju dvije faze (dosta neprecizno objašnjene) – industrijsko istraživanje i nakon toga eksperimentalni razvoj kojim se izrađuje prototip i priprema za komercijalizaciju na tržištu. Većina kandidiranih projekata je imala samo 1. fazu i imao sam dojam da im zadatak komercijalizacije nije uopće jasan, jer nisu predviđali fazu eksperimentalan razvoj.
Uvjeren da se projekti koji nisu predvidjeli fazu eksperimentalnog razvoja (2. fazu) neće niti pokušati komercijalizirati na tržištu, predlagao sam da se odbiju svi takvi projekti. Moj prijedlog je odmah odbačen kao preradikalan, jer „ne razumije bit znanstvenog istraživanja“.
Imam običaj da na kraju takvih svojih aktivnosti napišem završni komentar, sebi kao podsjetnik. Poslao sam ga, u lipnju 2014., i vodstvu Projekta da im pomognem u kreiranju budućih projekata. Napisao sam:
„Ako će se sljedeće godine raspisivati sličan natječaj, trebalo bi iskoristiti iskustva iz ovog natječaja da budući natječaj bude bolji. Mislim da mnogo toga treba ispraviti i u ciljevima natječaja, kriterijima i načinu ocjenjivanja.“
Pored toga sam napisao:
- A posebno veliki problem bio je što u početku nisu dobro razjašnjeni osnovni pojmovi od istraživanja i razvoja, inovacija, strategije, komercijalizacije do pojma što je to novi proizvod.
- Nekim Prijaviteljima očito pojmovi industrijsko istraživanje i eksperimentalni razvoj nisu potpuno jasni, ne znaju što je to industrijsko istraživanje, a što je to eksperimentalni razvoj i tu je dolazilo do zbrke kod „pozicioniranja“ aktivnosti u pojedinu fazu istraživanja.
- Umjesto da se težište stavilo na razvoj novih inovativnih proizvoda, konkurentnih na stranim tržištima i na otvaranje novih radnih mjesta, rezultat ovog natječaja u najvećoj mjeri biti će nova oprema koju će dobiti fakulteti.
- Osim toga, oni projekti (a nema ih malo) koji provode samo industrijsko istraživanje, a potpuno zanemaruju fazu eksperimentalnog razvoja u stvari ne predviđaju konkretnu komercijalizaciju rezultata projekta. A to onda sakrivaju s nekakvim „potencijalnim komercijalizacijama“ kojima mogu zavarati neiskusnije ocjenitelje. Bez eksperimentalnog razvoja najčešće nije moguća komercijalizacija projekta na tržištu.
- Projekt koji ima samo 1. fazu u većini slučajeva niti ne treba Partnera (poduzetnika), već mu Partner služi samo da može prijaviti Projekt.
- Prava suradnja Prijavitelja (znanstvena institucija) i Partnera (poduzetnik) može se realizirati samo kroz Fazu 2.
Na kraju sam u svom završnom komentaru napisao:
„Da su tih 70.000.000 kuna dobili poduzetnici za svoje projekte razvoja proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, vjerojatno bi otvorili oko 100 novih radnih mjesta. Međutim, te novce su dobili fakulteti za projekte kojima će financirati kupnju neke nove opreme, vjerojatno će netko napisati pokoji članak, ali svi ti uloženi novci, nažalost, neće otvoriti nova radna mjesta niti će se realizirati na tržištu.“
(Sljedeće godine više nisam bio izabran za evaluatora projekata).
Nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje.
Obično se naši znanstvenici žale da se premalo ulaže u znanost. To je točno. Ali nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati. Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja.
U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom[10] u izvješću Europske komisije 1995. Europska komisija je formulirala taj problem u dokumentu pod nazivom „Green paper on innovation[11]“ u kojem je naglasila potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješniji.
Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .
Kada će naša znanost shvatiti tu činjenicu, tek onda će znanost imati značajniju ulogu u razvoju gospodarstva.
listopad 2016.
Put komercijalizacije inovacije-od ideje do tržišta (autor Milan Lekić)
(Izvor slike: arhiva autora)
36.Zašto inovacija ima kad ih ima, a nema kad ih nema?
PITANJE
Studentica sam na jednom privatnom poslovnom ekonomskom fakultetu i dobila sam vrlo težak zadatak za svoj seminarski rad. Profesorica mi je zadala temu pod naslovom: „Zašto ima malo inovacija u hrvatskim poduzećima“. Vjerujem da joj taj moj rad treba za neki njezin znanstveni projekt. A ja ne znam odakle početi.
Ona ne očekuje od mene da ja hodam po poduzećima i provodim istraživanja, jer bi to daleko prelazilo traženi obim jednog seminarskog rada, već samo da sakupim literaturu koja se bavi tim problemom.
Ne znam što da napravim pa vam se obraćam s molbom da mi pomognete, jer znam da se u Tehnološkom parku ozbiljno bavite inovacijama.
Studentica iz Varaždina
ODGOVOR
Tema je veoma ozbiljna i zanimljiva, ali bi zahtijevala dugogodišnja obimna istraživanja da se dođe do rezultata koji bi realno odražavali sliku i uzroke stanja. Poslati ću Vam popis neke literature koja se bavi tom temom. Ja se tom problematikom bavim godinama pa ću Vam napisati sažetak nekih mojih razmišljanja o tome.
U početku procesa tranzicije i promjene društva, početkom 1990-tih pogrešno smo vjerovali da će privatizacija i nestanak društvenog vlasništva riješiti sve probleme same od sebe? A stvoreno je stanje koje nije ništa bolje na području razvoja i inovacija nego što je bilo u komunizmu. Sada su istraživanje, razvoj i inovacije u gospodarstvu zanemareni, a u znanstvenim institucijama nisu okrenuti prema našim proizvodnim poduzećima, već im je glavni cilj objavljivanje u stranim časopisima i prijavljivanje na EU fondove o čega hrvatsko gospodarstvo ima malo koristi.
Može li se pretpostaviti da u nas nema inovacija zato jer smo “mi svi jednostavno takvi, neinventivni - to nam je u mentalitetu"?
Dakako, ne. Takvo je mišljenje apsurdno.
O tome lijepo piše Jean-Jacques Servan-Schreiber[12] u knjizi Svjetski izazov:
"U svim sredinama, bez obzira na boju kose i očiju, oblik nosa, lubanje, stas i slično, ima otprilike jednak broj i pametnih i manje pametnih, ali njihovi rezultati nisu jednaki, neovisno o klimi, konfiguraciji zla i prirodnim bogatstvima. Ta je kreativnost ili potaknuta ili nažalost ušutkana i ukočena s realnošću života, odnosima u društvu, organizacijom društva i stvaralačkom klimom“.
U tome leži odgovor na pitanje zašto inovacija u nekom društvu ima ili nema.
Osim toga, svatko ima više kreativnih sposobnosti nego što je toga svjestan. Ta je kreativnost ili potaknuta ili ušutkana.
Inovacije su u prošlom komunističkom sustavu bile hvaljene bombastičnim proglašenjima, frazama i svečanostima, a zapravo su bile potpuno marginalna pojava koja nikome nije trebala. Budući da tržište i profit nisu imali nikakvu ulogu, za menadžment u tvornicama inovacije su bile bez ikakve važnosti, a pronalazači su bili ljudi koji remete red stvari. Nisam mogao vjerovati da će novo kapitalističko društvo koje smo počeli stvarati na razvalinama komunizma biti još gore i na tom području još neuspješnije.
Kreativnost, inovatorstvo i stvaralaštvo mogu se razvijati u dinamičnim društvima koja su vezana za rezultate rada, proizvodnju i stvaranje, koja o tim rezultatima ovise i na njih reagiraju, koja su spremna preuzeti rizik.
U blokiranom, nesređenom, neorganiziranom, nestimuliranom, siromašnom društvu s negativnom kadrovskom selekcijom nema niti stvaralaštva niti inovacija niti pravog razvoja.
Glomazne, inertne, birokratizirane zajednice (kao što su naša ministarstva, agencije, državna poduzeća i razne institucije) - opterećene velikim administrativnim aparatom, u kojima ključna mjesta zauzimaju nesposobni ljudi, u kojima se ne razvija duh natjecanja, koje se ne bore za napredak, nego ga koče - nalik su na prethistorijske životinje koje su nestale, jer njihova ih je velika, teško pokretna masa priječila da se prilagode svojoj okolini i zahtjevima koji su se pred njih postavljali.
Inovacije razvoj i napredak na svim poljima ne dolaze kao posljedica propagandnih akcija i održavanja nekih kongresa ili simpozija, zvučnih kampanja i godina inovacija, nego kao rezultat opće društvene klime i suštinskih, a ne formalnih ciljeva. Tu klimu čine sustav vrednovanja rezultata rada i ostvarenih ciljeva, a ne zadovoljavanje birokratskih formalnosti. Čini je i kadrovska politika koja će se temeljiti na sposobnim, a ne na podobnim ljudima, koja će omogućiti sposobnima da rade i rukovode na način koji će dati korisne rezultate potrebne za napredak društva.
Poticanjem natjecanja i pretjecanja najbolji će dolaziti do izražaja i davati najbolje rezultate.
Inovacija će biti samo u onim sredinama koje ih traže, kojima su potrebne i koje stvaraju uvjete za njihov nastanak i razvoj. Drugim riječima, inovacije će nastajati kao rezultat djelovanja kreativnih, sposobnih ljudi u dinamičnom i poticajnom društvu.
A takvo društvo smo željeli stvoriti!
Za sada nismo uspjeli i zato nema dovoljno inovacija, ali ne smijemo odustati.
37.Statistika o inovacijama
Pogrješan način istraživanja dovodi često do neuvjerljivih rezultata.
PITANJE
Početkom srpnja 2008., pročitao sam u nekoliko naših novina zanimljiv članak pod nazivom „Inovacije u hrvatskim poduzećima“ s podnaslovom „Udio poduzeća koja imaju inovativne aktivnosti u hrvatskom gospodarstvu u razdoblju 2004.-2006. iznosio je 27,7 posto“. To zaslužuje detaljnu analizu, jer bi konkurentnost i inovativnost trebali biti glavne teme naše Izvozne ofenzive i predmet stalnih istraživanja, analiza i sličnih članaka. Budući da su inovacije temelj konkurentnosti poduzeća, a svjesni smo da nam je konkurentnost slaba, (izvozni deficit prešao već 10 milijardi dolara), očekivao sam da će biti nekih komentara.
Naravno, nije bilo komentara. Ili ta tema nikoga ne zanima pa je ubrzo zaboravljena ili više nema ljudi koji su u stanju taj podatak analizirati i razumjeti ili se misli da to više nije važno, jer će nam takve teme rješavati Europa.
Podatak iz članka da gotovo trećina hrvatskih poduzeća ima inovativne aktivnosti može se interpretirati na nekoliko načina. S jedne strane čudim se tom broju, jer izgleda prevelik u odnosu na saznanje koje imam o stvarnom stanju inovativnosti naših proizvoda, a prevelik i prema broju proizvodnih poduzeća kod nas. (To su glavna mjesta gdje se trebaju stvarati inovacije).
A s druge strane uvijek se pitam kako su uopće došli do tih brojaka i ostalih podataka iz te analize. Znaju li ljudi koji provode takva istraživanja i oni koji odgovaraju na pitanja što su to uopće inovacije?
Kako komentirate te podatke ?
Danijel iz Zagreba
ODGOVOR
I mene je taj članak potaknuo na razmišljanje. Najprije sam, kao i vi uočio da te podatke nitko nije komentirao niti u novinama niti u poslovnim časopisima. Kod nas se komentiraju samo izjave političara, teme o Vlatki i Dikanu ili o ustašama i partizanima, a u poslovnim časopisima samo teme koje govore o rastu ili padu dionica, makroekonomska razmatranja ili afere iz gospodarstva. Zapravo piše se samo o onim temama o kojima se može mudro razglabati u kafiću kod Charlija ili pisati stručna razmatranja nakon par surfanja po Internetu. Bilo kakva tema koja se bavi proizvodnjom, razvojem proizvoda, stvarnom konkurentnošću i inovacijama za većinu analitičara i „gospodarskih stručnjaka“ je terra incognita (nepoznata zemlja) za koju nemaju niti znanja, niti volje, niti hrabrosti da ju počnu istraživati.
Sve te podatke iz navedenog članka možemo komentirati tako da analiziramo same podatke i da komentiramo način istraživanja kojim su došli do tih podataka. Osnovni problem je u tome što ja tim brojkama previše ne vjerujem. Zato trebamo (ponovno i ponovno) reći nešto o načinu istraživanja koji danas redovito koriste istraživači s društvenih i ekonomskih fakulteta. To su „anketarska istraživanja“ koja se provode tako da se pošalju anketni upitnici na određeni broj poduzeća i nakon toga statistički obrađuju odgovori. Siguran sam da u početku uopće nije dogovoreno i usuglašeno što su to inovacije, pa odgovori ovise o tome „kako je netko shvatio pitanje“. A svatko ga je shvatio na svoj način.
Jednom sam mladom znanstveniku, koji mi je poslao svoj elaborat sa sličnom temom o inovacijama, napisao: „Vaše istraživanje je provedeno uobičajenom metodologijom, anketiranjem. Ali to je pogrešna metoda, pogrešan način istraživanja koji je doveo do toga da znanost i akademska zajednica više nije u stanju odgovoriti na zadatke i izazove ovog vremena. Ovo Vam govorim zato, jer mislim da to mladi moraju promijeniti. Ali za to je nužna beskrajna intelektualna znatiželja i osnovno poštenje u radu. Ili ćete ići linijom manjeg otpora, kao i mnogi stariji kolege i "štancati" radove koji ostaje samo u nečijoj ladici.
Istraživanja koja se iz kabineta provode na osnovu anketa ne mogu biti osnova za znanstvene zaključke zbog nekoliko razloga:
- broj odgovora na anketna pitanja je slučajan i ne predstavlja znanstveno definirani reprezentativni uzorak koji je uvjet za bilo kakve znanstvene zaključke
- sami odgovori nisu vjerodostojni, jer ispitanici najčešće:
- ne razumiju pitanja- npr. ne vjerujem da svi na isti način razumiju pojam inovacija,
- lažu i friziraju podatke – uljepšavaju stanje u svom poduzeću,
- ne znaju točne podatke – vrlo je teško odrediti po kojem je kriteriju neki proizvod nov ili samo inoviran, koliko je takvih proizvoda i koliki je stupanj inovativnosti primijenjen, što je inovacija, a što nije. A ocjena prihoda od inovacija i ulaganje u razvoj je apsolutno proizvoljna.
Zbog toga je nužno, nakon tako provedene "pripremne faze istraživanja", otići na "teren" i sve te podatke provjeriti u poduzećima. To nije jednostavno, ali to je osnovni uvjet da budete pravi, vjerodostojan znanstvenik, drugačiji od većine starih".
Sada možemo komentirati i same podatke. Ja ih komentiram iz mog kuta gledanja, a to je da me zanimaju samo ona poduzeća koja imaju izvozni potencijal. To znači da težište stavljam na inovacije koje su rezultat istraživanja i razvoja i kao takve povećavaju konkurentnost proizvoda na stranom tržištu. Jedino se na stranom tržištu može u pravom smislu riječi ocijeniti vrijednost neke inovacije i na proizvodu ili na proizvodnom procesu.
Inovativnost nekog uvoznog poduzeća koje će se na hrvatskom tržištu boriti s nekim drugim uvoznikom mi je stvarno u trećem planu, iako ne smijemo niti takvu inovativnost zanemariti.
Odmah mi je u navedenom članku, pored ostalog, pao u oči podatak da je nabava postrojenja, opreme i softvera najčešći oblik inovacijskih izdataka koji je prisutan kod većine hrvatskih poduzeća (86,8 posto). Pritom proizvodna poduzeća (88,1 posto) i uslužna poduzeća (85,8 posto) gotovo jednako koriste ovaj oblik inovacijskih aktivnosti.
To znači da su inovacije o kojima govori članak rezultat nabave opreme i softvera (koje su drugi proizveli), a ne vlastitog procesa istraživanja i razvoja. Budući da tu opremu i softvere može nabaviti svatko tko ima novaca, to sigurno ne može stvarati neku posebnu konkurentsku prednost na tržištu.
I stvarno ne znam što mogu s tom hrpom podataka i brojaka napraviti i za što mi može služiti.
kolovoz 2008.
38.Rast i (ili) razvoj poduzeća
Rast poduzeća često ne prati razvoj pojedinih segmenata organizacije i poslovanja
PITANJE
Poduzetnik sam preko deset godina i za cijelo to vrijeme „krvavo“ sam se borio da podignem firmu, da ugovaram sve više poslova, da zapošljavam što više ljudi, da osiguravam pristojan profit i da mi firma stalno napreduje i raste. Zato sam morao jako puno raditi izvan firme, biti stalno na tržištu, po sajmovima, kod kupaca, u neprekidnoj borbi za ugovaranje i dovlačenje poslova za tvrtku. Znam da je kod nas jako važan utjecaj politike pa sam morao puno vremena potrošiti i na obilaženje raznih političara, igranje tenisa, ručkove i večere s njima. Za to vrijeme cijela je firma pala na leđa mog kompanjona, vrijednog i dosta povučenog čovjeka. Budući da smo uspijevali napraviti poslove koje sam ugovorio, kupci nisu bili nezadovoljni, ja sam mislio da je sve u redu. Sada u ovom siječanjskom zatišju odlučio sam malo više vremena posvetiti svojoj firmi. Počeo sam gledati što ljudi rade, više razgovarati s njima, malo sam pogledao što imaju na stolovima, analizirao kako se odvijaju poslovi i najednom sam bio šokiran. Kao da sam dugo vremena gledao samo lijepu vanjsku sliku svoje firme. A kada sam zagrebao ispod površine, ugledao sam mnogo ružnih detalja. Našao sam potpunu konfuziju u organizaciji, ne zna se točno što tko treba napraviti, neki su preopterećeni, a neki zabušavaju. Neki ljudi se bave nekim svojim poslovima, neki međusobno ne razgovaraju. Vrhunac je bio kada sam u računalu jednoga od njih našao mailove kojima je konkurenciji odavao naše podatke.
Kako se to moglo dogoditi? Pa za svoju firmu bih dao život, a oni mi tako vraćaju.
Očito je da sam u nečem pogriješio.
Poduzetnik Franjo
ODGOVOR
Kod vas se dogodio klasičan slučaj u kome poduzeće dobiva sve više poslova, zapošljava sve više ljudi, raste, a istovremeno rast ne prati postizanje poslovne i organizacijske zrelosti. To sam nekoliko puta uočio, kada sam došao u neka velika nova poduzeća koja izvana izgledaju blistavo, u krasnim zgradama, a kada se s njima počne surađivati, iznenadio sam se lošom kvalitetom rada i niskom organizacijskom razinom.
Kod vas se dogodilo nešto drugo što se često događa kod malih poduzetnika koji stvaraju svoje poduzeće. Zapustili ste „unutrašnjost“ poduzeća pa se stupanj nereda i nerada povećao. A dogodilo se još nešto. Poduzeće je raslo i uz svaku fazu rasta javljali su se novi zadaci i novi problemi. Zato se morala mijenjati i organizacija i način rada, a to niste učinili. A za to treba znanja i zrelosti.
Često se rast i razvoj poistovjećuju, ali to nije isto. Rast poduzeća može se prikazivati i mjeriti rastom broja radnika, prihoda, tržišta i brojem ponuda i ugovora. Međutim, razvoj je složeniji proces. Ne mjeri se samo brojkama, već stupnjem razvoja organizacije i načina upravljanja, rastom efikasnosti procesa, sposobnošću rješavanja problema, provođenja promjena i razvoja novih proizvoda, te kroz procjenu na kojoj fazi životnog ciklusa se poduzeće nalazi.
Problem nastaje, kada rast poduzeća nije praćen razvojem poduzeća - kada naraslo poduzeće ostaje organizacijski i menadžerski nezrelo. Poduzeće izgleda kao naglo izraslo dijete koje u velikom tijelu ima još uvijek nezrelu i nedoraslu osobu. Da se poduzeću to ne dogodi mora razvoj poduzeća pratiti njegov rast. I što je jako važno poduzetnik i oni koji vode poduzeće moraju se razvijati zajedno s poduzećem. A to se najčešće ne događa.
I dolazimo do situacije da ljudi koji su poduzeće stvorili često postaju najveće kočnice u njegovom daljnjem razvoju.
Svi poduzetnici u početnoj fazi svog poduzetničkog života imaju osebujan stil rada. Oni se u potpunosti poistovjećuju s poduzećem, to su „usamljeni jahači“ stalno u borbi za opstanak, rade „dani i noć“, njihov stil je autokratski, gerilski i kaubojski, pun uzbuđenja, entuzijazma i emocija, usmjeren na ostvarivanje rezultata, stalno rješavaju krize u neprestanoj borbi za preživljavanje, nemaju vremena za planiranje i razmišljanje. Oni ništa ne delegiraju, sve drže pod kontrolom, jedini imaju sve informacije. Posljedica toga je da u poduzeću ne postoji sustav, već stalna improvizacija ne postoji organizacija, raspodjela rada - svi rade sve, ništa ne zapisuju, rade napamet, gotovo nema hijerarhije, sve se odvija spontano, a svaki problem prerasta u krizu. Za takav stil poslovanja može se reći da je „impulsni“. Poduzetnik reagira na kratkoročne „impulse i podražaje“, kao što i mi kada osjetimo „impuls ili podražaj gladi“, otvaramo vrata frižidera i uzmemo hranu, ako nam je frižider prazan idemo u dućan. Nije bilo drugačije niti prije 20.000 godina, kada je gladan čovjek uzeo toljagu i ganjao mamuta. Tako i poduzetnik kada poduzeće „osjeća glad i potrebu za hranom – poslovima“ odlazi na tržište i „bori se za hranu, poslove i ugovore“. Takav stil, pun spontanosti i improvizacija, može funkcionirati dok poduzeće ima mali broj zaposlenika i dok se svi procesi mogu držati i kontrolirati „u glavi“ i dok se razmišlja samo o preživljavanju.
S vremenom poduzeće počinje dobivati sve više poslova, financijski se stabilizira, više nije u fazi stalnog preživljavanja i sada dolazi vrijeme da se mijenja stil rada, da se unosi red, da se počne organizirati poslove i cijeli poslovni sustav, da se počne planirati, da poduzeće prijeđe u novu razvojnu fazu.
I tu se poduzeće lomi.
Poduzetnik mora promijeniti svoj stil ponašanja, treba promijeniti sebe. A to je najteže i većina za to nije spremna. Nadam se da kod vas nije takav slučaj. Vi ste uočili problem, odlučili ste promijeniti svoj stil rada i više se posvetiti poduzeću. Da, ali tko će raditi poslove koje ste do sada vi radili i koji su bili nužni za poduzeće?
Znači, morati ćete neke svoje dužnosti delegirati. Jeste li za to spremni? Hoćete li imati znanja koja su potrebna da se organiziraju i planiraju poslovi većeg broja radnika, da svatko zna što treba raditi, da znaju svoje zadatke, ovlasti i odgovornosti.
To je vrlo složen zadatak. Ali morate ga riješiti, ako želite da vaše poduzeće dosegne višu fazu poslovnog razvoja i poslovne zrelosti.
veljača 2009.
39.Što su to razvojni projekti
Razvojni projekti su ključni za razvoj društva. Ali jesu li gradnja cesta i vodovoda razvojni projekti ?
PITANJE
Ja nisam poduzetnik, ali moje pitanje je ipak povezano s razvojem poduzetništva i gospodarstva. Pred godinu dana sam postavljen za direktora jedne razvojne agencije iz južne Hrvatske. U početku je sve bilo lijepo zamišljeno. I naši su zadaci lijepo definirani–vođenje razvojnih projekata županije, poticanje poduzetništva i razvoja gospodarstva, suradnja sa susjednim županijama i prekogranična suradnja, kandidiranje za europske projekt i suradnja s poglavarstvima županije i gradova. I još mnogo isto tako lijepih zadataka. Mojih pet zaposlenika i ja krenuli smo s mnogo entuzijazma i poleta. Sada, nakon godinu dana moj entuzijazam je na nuli i bojim se da će nas ubrzo ukinuti ili barem mene smijeniti. Na zadnjem sastanku u poglavarstvu tako su me izrešetali da sam jedva ostao živ. Pitali su me što smo do sada napravili, za što županija i gradovi daju novce, gdje je velika lova koja treba doći iz europskih projekata.
Stalno razmišljam gdje sam pogriješio, što smo mogli, a nismo napravili, što to rade druge agencije, a mi ne. I stalno dolazim do zida i ne nalazim odgovora. Najvažniji naš zadatak bi trebao biti vođenje razvojnih projekata u županiji i gradovima. Međutim, od oko dvjesto tzv. razvojnih projekata svi se bave asfaltiranjem ulica, vodovodom, uličnom rasvjetom i klupama u parku. Svaki gradonačelnik misli samo na to, za njega su to razvojni projekti i to ga jedino interesira. A za to im mi ne trebamo, oni sami mogu ugovarati poslove s izvođačima i građevinarima.
Za složenije razvojne projekte oni nemaju interesa, jer, što je potpuno normalno, rješavaju goruće probleme svog grada, na koje građani najviše reagiraju. Za izradu dugoročne strategije razvoja angažiraju znanstvene institute i onda te elaborate niti ne pogledaju. Ni tu im ne trebamo. Prijavljujemo se na razne europske projekte, ali priprema jako dugo traje, rezultati su neizvjesni, a za projekte koje dobijemo, novce uglavnom potroše strani konzultanti. Trebali bismo biti servis poglavarstva za realizaciju njihovih ideja, ali za to oni imaju svoje stručne službe.
Poslovne planove poduzetnicima sada već rade banke same, a sve poslove za poduzetnike ne možemo naplatiti, jer nam kažu da smo mi na proračunu pa moramo raditi besplatno.
Mislim da je vrijeme da si počnem tražiti novi posao.
Marko s juga
ODGOVOR
Vaš problem je slika uobičajenog odnosa prema razvojnim projektima u cijelom društvu. Razumijem što vas muči, ali bojim se da vam ne mogu mnogo pomoći. Nećemo moći promijeniti razmišljanje vaših poglavarstava u županiji i gradovima, a sumnjam da ćete se vi moći, u ovakvoj situaciji, nametnuti i početi kreirati projekte koji bi promijenili njihovo razmišljanje o razvoju. Uobičajeno je da, kada političari govore o razvojnim projektima, govore samo o autocestama, tunelima, supermarketima i mostovima. To je ljudima razumljivo, mogu to vidjeti, koristiti i dobro ocijeniti na izborima. Kada je tako na državnoj razini, naravno da je tako i na općinskoj i gradskoj razini.
Međutim, u tome leži veliki nesporazum. To nisu razvojni projekti. To su infrastrukturni projekti koji pomažu ostvarivanju razvojnih projekata, ali sami za sebe nisu razvojni projekti. Oni poboljšavaju komunikacije i određenu razinu kvalitete života, te predstavljaju određenu logistiku za razvoj gospodarstva. Gradnja cesta je možda bila razvojni projekt u doba starih Rimljana, iako sumnjam da su to rimski carevi tako zvali. Ako imate novaca, ako se možete zadužiti, nije teško graditi, a što god napravili je dobro. Treba zavući ruku u proračun, zadužiti se za mnogo godina, a građevinari će već napraviti cestu, zgradu ili most kakav si samo zamislite.
Ali za te infrastrukturne projekte negdje treba stvoriti novac.
Razvojni projekti su oni koji stvaraju dodanu vrijednost, oni stvaraju nove proizvode, nova poduzeća, novac, radna mjesta. U konačnici oni pune, a ne prazne proračun. Razvojni projekti imaju vrlo složene procese koji dugo traju, riskantni su, često s nepredvidivim rezultatom. I u njih treba u početku ulagati, treba provoditi istraživanja, razvijati nove proizvode, stvarati nova poduzeća. To je većini ljudi nerazumljivo, dosadno, maglovito. Takve je projekte teško voditi, treba imati mnogo znanja, dugo traju, a nije tako atraktivno kao presijecanje vrpce na autoputu. Osim toga, većina naših općina i gradova nemaju pretjerano mnogo novaca i potpuno je logično da prioritet imaju oni projekti koji vidljivo poboljšavaju život građana i funkcioniranje grada, bilo to vodovod ili klupa u parku.
Poticanje poduzetništva, inovacije, razvoj proizvoda, sve su to veoma nerazumljivi, za većinu «metafizički» pojmovi. Zato je sve pojednostavljeno i svedeno na aktivnosti koje su ljudima razumljivije – poticanje poduzetništva svelo se na «kredite za poduzetnike», razvoj novih proizvoda se sveo na «nagrade za inovatore», a dugoročna strategija svela se na «elaborat o strategiji», koji ionako nitko ne pročita.
To ne možemo na brzinu promijeniti, zato se pokušajte prilagoditi situaciji i u okviru toga raditi ono što možete, a to nije malo. Zato vam sugeriram da pokušate :
- povezivati infrastrukturne projekte susjednih gradova. Neki takvi projekti imaju dodirnih točaka i suradnja u realizaciji može donijeti i uštede, ali i podignuti kvalitetu projekata.
- vi možete imati bolju sliku problema i podataka o vašoj županiji od raznih instituta i najbolje možete utvrditi resurse županije, ljudske, prirodne turističke i gospodarske. I na osnovu toga mogu se definirati potrebe vaše županije, gospodarstva, a posebno samih poduzetnika.
- idite u poduzeća, razgovarajte s menadžerima, poduzetnicima i obrtnicima, zajedno s njima definirajte probleme i prijedloge što treba napraviti da se ti problemi riješe. Iz toga mogu izaći konkretni razvojni projekti.
- obiđite druge gradove i županije i upoznajte se s radom njihovih razvojnih agencija. Dati će vam nove ideje, ali i primjere kao su oni probleme rješavali.
- Prijavljujte se na sve EU natječaje i tu će se naći i projekti koji će pokrenuti razvoj, ali i biti vidljivi široj zajednici.
Budući da su razvojne agencije važan dio Strategiju regionalnog razvoja Republike Hrvatske vjerojatno vas neće ukinuti i s vremenom će se ipak naći posla za vas. Svjestan sam da vam zadatak nije jednostavan, posebno u ovim našim uvjetima. Ali trebamo dati sve od sebe da napravimo ono što možemo.
A možda i više od toga.
studeni 2007.
40. Poduzetnički transfer tehnologije u tranziciji
Jesu li novi poduzetnici ukrali znanje iz poduzeća u kojima su nekada bili zaposleni?
PITANJE
Poduzetnik sam koji je nakon 15 godina rada u jednom velikom poduzeću, odlučio otići u poduzetništvo. Nisam mogao više gledati propadanje poduzeća, nesnalaženje menadžmenta, liste „tehnološkog viška“, otpuštanje radnika, neizvjesnu budućnosti tvrtke i mene samoga. Dao sam otkaz i osnovao svoje poduzeće, naravno, na temelju znanja koje sam stekao u starom poduzeću. I krenuo u borbu za „goli poduzetnički život“. Na tržištu sam se susretao sa svojim bivšim kolegama i prijateljima i htio sam da ostanemo u dobrim odnosima. Vrlo brzo se moglo uočiti da imamo drugačiji pristup poslu. Dok su oni još uvijek, kao nekada, sjedili u uredu i čekali da ih netko nazove, ja sam grizao za svaki posao, bio stalno u autu, obilazio kupce, borio se kao lav. Počeo sam dobivati poslove, krenulo mi je, poduzeće mi je počelo rasti, ali su odnosi s mojom nekadašnjom firmom postajali su sve lošiji.
Znam da su neki drugi poduzetnici koji su nastali kao ja, sa svojim prijateljima koji su ostali u starom poduzeću, imali poslovne „dilove“ - od angažiranja radnika koji su za njih radili preko vikenda do krađe materijala, alata i nacrta. I na taj način gradili svoje poduzeće. To su uglavnom svi znali, na ovaj ili način tolerirali i pronalazili svoj interes. Ja na taj način nisam niti želim poslovati. Ali su zato moji bivši prijatelji postali krajnje grubi i sada igraju vrlo prljavo, sa željom da me izbace iz tržišta.
I vrhunac svega je izjava glavnog direktora koji je na jednom skupu, o meni i sličnima, rekao: „Ti ljudi su ukrali naše znanje i nemaju pravo od nas očekivati pomoć i razumijevanje“. To je rekao čovjek koji je raznim dioničarskim formulama iz poduzeća, koje smo svi mi stvorili, izvukao desetke milijuna kuna i stavio ih u džep. Za razliku od nas koji smo svoje znanje odnijeli samo u glavi.
Kako možete ocijeniti njegovo ponašanje, ali i sam moj postupak?
Šime iz Splita
ODGOVOR
To je vrlo zanimljivo pitanja za ocjenjivanje i analizu nekih aspekata našeg tranzicijskog razdoblja. Naravno, time se nitko ne bavi i to nikoga ne zanima. Pa, na putu u Europu, koga da zanimaju ovakve «finese» u odnosima između malih poduzetnika i menadžmenta raznih velikih državnih poduzeća. Međutim, to je vrlo poučan primjer jednog oblika «transfera tehnologije i znanja» iz starog u novo poduzeće, koji je bio vrlo čest u procesu stvaranja poduzetnika i cijelog novog gospodarstva.
Dok je u klasičnom procesu transfera tehnologije sve pravno i zakonski regulirano i plaćeno na osnovu ugovora, u ovakvim poduzetničkim primjerima ima mnogo zakonski «nejasnih» elemenata. Naime, taj oblik transfera tehnologije realizira se bez ugovora, bez kupovanja i plaćanja, jednostavnim odlaskom iz bivšeg poduzeća. Znanje, tehnologija i poslovni kontakti transferiraju se i »odnose u glavi» i u poslovnom adresaru. I kod toga imamo dva moguća slučaja. (One varijante u kojima ima kriminalnih elemenata, iako su jako česte, nećemo razmatrati) :
Slučaj A
Novi poduzetnik je najprije u bivšem poduzeću ostao bez posla i otišao na «burzu», jer je poduzeće otišlo u stečaj ili je on sam postao tehnološki višak. Nakon toga je osnovao poduzeće. Takav je slučaj uglavnom «čist» i obično nitko ne svojata pravo na njegovo znanje. Najčešće više niti nema poduzeća koje bi moglo postavljati zahtjev o bilo kakvoj odšteti.
Slučaj B
Taj slučaj je mnogo kompliciraniji. Poduzetnik, a bivši zaposlenik, samovoljno je otišao iz poduzeća u kojem je radio desetak godina. A to poduzeće još uvijek živi na tržištu i posluje. Osnovao je novo poduzeće koje svojim aktivnostima konkurira njegovom bivšem poduzeću. Bivše poduzeće se zbog toga odnosi vrlo negativno prema novoj konkurenciji na tržištu. Taj odnos može biti mnogo grublji i okrutniji nego odnos prema ostalim poduzećima na tržištu, jer nosi u sebi mnogo «neraščišćenih« odnosa. Najčešće bivše poduzeće optužuje novog poduzetnika da je proveo «transfer tehnologije i znanja» iz bivšeg poduzeća u svoje novo poduzeće, a da to nije platio. Po njihovom mišljenju poduzetnik je «ukrao znanje i poslovne kontakte». Međutim, poduzetnik smatra da znanje nije ukrao, već stekao svojim radom, učenjem i iskustvom i odnio ga sa sobom. On nije odnio niti dokumentaciju, niti strojeve, niti nacrte, niti projekte, već samo znanje koje je njegovo i nosi ga u sebi.
Nešto je drugačija situacija kod onih poduzetnika koji su imali menadžerski ugovor u «starom poduzeću» ili su u ugovoru o radu imali stavku koja zabranjuje bavljenje određenim aktivnostima, ali samo u ograničenom razdoblju.
Ovdje opet trebamo istaknuti one značajke navedenih procesa koje su vezane uz naše tranzicijske uvjete. Naime, u klasičnim kapitalističkim društvima u kojima su definirana vlasništva poduzeća i vlasnički i upravljački odnosi unutar poduzeća, svi ti odnosi su vrlo jasni. Zna se što je vlasništvo poduzeća, koji know-how je znanje pojedinca, a koji know-how je neotuđivo vlasništvo poduzeća, kakva su njegova prava. I kada se netko ili neka skupina zaposlenika «otrgne» iz bivšeg poduzeća, pravni odnosi su regulirani ugovorima i taj transfer tehnologije u novo poduzeće je pravno reguliran. Još je jednostavnije, ako je određeni know-how zaštićen patentnom zaštitom i to se plaća.
U našem slučaju, poduzeća su u vrijeme socijalizma bila u «društvenom vlasništvu» i svaki zaposlenik je smatrao da ima pravo na dio vlasništva, što mu se u konačnici reguliralo i pravom na dionice poduzeća. Odlaskom iz poduzeća on je «u glavi nosio i svoj dio vlasništva». Osim toga, stručno znanje pojedinca koje je stečeno u poduzeću nije resurs zaštićen nekim pravnim aktima.
U početku nitko iz toga nije pravio problem. Ali kada se turbulentna tranzicijska situacija počela smirivati, «stara poduzeća» postala su svjesna gubitka i tada su se posebno ogorčeno počela boriti protiv novih privatnih poduzeća svojih bivših radnika (Naravno, ukoliko nisu bili isprepleteni privatnim interesima).
S druge strane, cijelo društvo, barem formalno, potiče razne (i ovakve) poduzetničke inicijative, pa to situaciju čini još kompleksnijom.
Većina novih privatnih poduzeća na početku našeg tranzicijskog razdoblja (a tako je i kod svih ostalih tranzicijskih zemalja) su osnovali ljudi koji su ostali bez posla u bivšim državnim poduzećima i silom prilika otišli u poduzetništvo. To je tzv. „poduzetništvo iz nužde“. Naravno, da su koristili znanje koje su stekli u bivšim poduzećima i to znanje nije bilo nečem zaštićeno i nema nikakve pravne osnove da vas zbog toga netko optužuje. Prigovori i kritike koje dolaze od vašeg bivšeg poduzeća rezultat su obične ljudske ljubomore, često i zločestoće.
A državni činovnici i državni direktori pokazuju da uopće ne razumiju poduzetništvo, a obično ne razumiju niti suvremeno poslovanje.
Zato je krajnje vrijeme da se počne regulirati ponašanje menadžmenta državnih poduzeća, koji bi trebali poticati razvoj poduzetništva, a ne onemogućavati ga. Naravno, to se ne može regulirati nekim zakonskim aktima ili propisima već samo razvijanjem razumijevanja za poduzetništvo u javnosti.
ožujak 2008.
LITERATURA
- http://www.croatianhistory.net/...
- European Commission (1995), Green paper on innovation, Directorate XIII/D, Luxembourg
- Ožanić, Marijan (2013.), Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013., sekcija Hrvatska industrijska strategija do 2020. godine.
- Ožanić, Marijan (2004.), Mali brod na olujnom moru- od ideje do prvog ugovora, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Ožanić, Marijan (1994.), Menedžerski izazov – poslije rata i socijalizma“, Trend i Croman, Zagreb
- Ožanić, Marijan (2006), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Porter, Michael E. (1985), Competetive Strategy, New York, Free Press,
- Servan-Schreiber,Jean-Jacques, (1981.), Svjetski izazov, Globus, Zagreb
- Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb
- Švarc, Jadranka (2001), Što je Nacionalni inovacijski sustavi je li on potreban i moguć u Hrvatskoj, Ekonomski pregled, 52 (9-10), 1053-177 (2001).
- Milan Lekić-Lex, http://www.lex-cro.com/
[1] Izum - novo rješenje tehničkog problema, čija je novost definirana i potvrđena službenim dokumentom (tzv. patentom) nekog od nacionalnih ili međunarodnih ureda za zaštitu intelektualnog vlasništva.
[2] Patent - Prema definiciji Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo patent je pravo priznato za izum koji nudi novo rješenje nekog tehničkog problema, a obično se odnosi na određeni proizvod, postupak ili primjenu. Patent se stječe priznanjem prava od strane ovlaštenog tijela za dodjelu tog prava (u Republici Hrvatskoj Državni zavod za intelektualno vlasništvo), na temelju ispitivanja prijave patenta koja opisuje izum. Zaštita patentom predstavlja učinkovito poslovno sredstvo koje njegovim nositeljima (vlasnicima) omogućuje povrat sredstava uloženih u istraživanje i razvoj novih proizvoda i tehnologija, kroz monopol na upotrebu zaštićenog tehničkog rješenja tijekom trajanja patentne zaštite.
[3] Scanlonov plan - plan koji je za vrijeme velike krize (Velike depresije) u SAD, 1930. godine pokrenuo radnik u čeličani i sindikalni vođa Joseph N. Scanlon (1899-1956. ) s ciljem da potakne radnike da svojim prijedlozima smanjuju troškove poslovanja i pomažu poduzeću da prevlada krizu. Plan se temeljio na uvjerenju da čovjek koji radi neki posao treba dobiti mogućnost da nađe način da taj posao radi bolje i učinkovitije i da bude nagrađen, ako postigne bolje rezultate. Za svoj angažman i prijedloge radnici su nagrađivani kroz postotak uštede koju su ostvarili. To je bio program u kome su radnici svojim prijedlozima participirali u upravljanju tvornicom. Taj plan je bio uspješan i Scanlon je bio pozvan da ga provodi u mnogo tvornica. Poslije II. Svjetskog rata Scanlon je postao čak i predavač na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Scanlonov plan je na kraju ipak napušten, jer vlasnici nisu voljeli da radnici sudjeluju u upravljanju tvornicama. Nešto slično se pokušalo, bez veze s američkim iskustvima, provoditi u tvornicama bivše SFRJ kroz poticanje radničkog stvaralaštva, inovacija i prijedloga za unapređenja u proizvodnji.
[4] Joseph N. Scanlon - (1899–1956), rođen u obitelji irskih imigranata u Clevlendu, Ohio. Radio je kao računovođa troškova, radnik u čeličani, profesionalni boksač i sindikalni lider. Za vrijeme Velike depresije (1929.–1933.), kreirao je tzv. Scanlonov plan.
[5] James Watt - ( 1736. - 1819.), škotski izumitelj i inženjer. Radio u radionici za popravakmjernih instrumenata i uređaja na Sveučilištu u Glasgowu. Popravljajući Newcomenov parni stroj, na kojem se kondenzacija vodene pare provodila uštrcavanjem rashladne vode u parni cilindar, došao je na ideju o njegovu unaprjeđenju. Mnogobrojnim pokusima i primjenom napretka tehnologije onoga doba, uspio je usavršiti konstrukciju parnoga stroja tako da je njegov stroj uskoro postao glavni pokretač industrijske revolucije. Uveo je i konjsku snagu kao jedinicu za mjerenje snage, a ona je poslije normirana. Zajedno s engleskim inženjerom i poduzetnikom Matthewom Boultonom (1728. – 1809.) izradio je prvi parni stroj koji je primijenjen u nekom proizvodnom pogonu, a 1782. osnovao je u Sohu kraj Birminghama prvu tvornicu parnih strojeva u svijetu Boulton & Watt, u kojoj je počeo proizvoditi i strojeve sa stapnim mehanizmom. Mjerna jedinica snage dobila je, njemu u čast, oznaku vat.
[6] perpetuum mobile (lat.- vječno pokretno), zamišljeni stroj koji se, jednom pokrenut, ne bi nikada prestao gibati i pri tome bi još obavljao koristan rad, više bi energije proizvodio nego što bi je trošio. Naravno, to je nemoguće postići.
[7] Vilim (William) Feller- (Zagreb, 1906. - New York, 1970.), istaknuti je hrvatsko-američki matematičar. rođen u Zagrebu kao Vilibald Srećko Feller. Kao student promijenio je ime u Vilim. Na Sveučilištu u Zagrebu ja završio prve dvije godine studija mateamtike (tj. 4 semestra od ukupno 8, 1923-1925.), i zatim nastavio studij u Göttingenu gdje je 1926. doktorirao kod poznatog matematičara Richarda Couranta SADa. Bio je profersor u Kielu, Copenhagenu, Stockholmu i Lundu. Od 1939. živi u SAD-u, zaposlen na sveučilištima Brown, Cornell i Princeton. Jedan je od osnivača teorije vjerojatnosti kao znanstvene discipline, najpoznatiji po svojoj monografiji An Introduction to Probability Theory and Its Applications (Uvod u teoriju vjerojatnosti i njene primjene). Mnogi matematički pojmovi nose njegovo ime. Član je nekoliko nacionalnih akademija. Dobitnik je prestižne Nacionalne medalje za znanost 1969., poznate i pod imenom Predsjednička Nagrada, koju mu je 1970. posthumno dodijelio predsjednik SAD-a. Jedini je hrvatski znanstvenik u SAD-u s takvim priznanjem. Jedan asteroid dobio je njegovo ime 1996.: 21276 Feller (1996 TF5).
[8] Darko Žubrinić - (1956., u Zagrebu), hrvatski matematičar, diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1978. godine, diplomskim radom „Pontryaginova teorija dualnosti za lokalno kompaktne Abelove grupe". Obranio je doktorat 1986. godine, s temom „Nerezonantne eliptične jednadžbe i njihova primjena na teoriju upravljanja." Profesor je matematike na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, član je Hrvatskog matematičkog društva. Napisao je knjige o linearnoj algebri, Vilimu Felleru, glagoljici i hrvatskoj ćirilici.
[9] Eugen Viktor Feller- Ukrajina, 1871. - Zagreb, 1936.), hrvatski poduzetnik-industrijalac, farmaceut i pionir industrijske proizvodnje lijekova u Hrvatskoj. Fellerov otac je bio židov, a majka austrijska katolkinja. Doselivši u Hrvatsku, bio je vlasnik prve ljekarne "Crvenom križu", gdje je 1897. započeo proizvodnju svog čudotvornog eliksira Elsa Fluid, kojeg je nazvao po nadimku svoje majke Else. Godine 1899. Feller je preselio u Donju Stubicu. Premda je proizvodnju eliksira započeo u Grubišnom Polju, vrhunac proizvodnje, prodaje i izvoza Feller je ostvario u Donjoj Stubici. Feller je u Donjoj Stubici 1901. godine sagradio obiteljsku kuću sa ljekarnom, te tvornicu i laboratorij za potrebe proizvodnje. Eliksir je reklamirao u gotovo svim vodećim listovima Austro-Ugarske Monarhije kao lijek za sve bolesti. Eliksir je liječio bolove u zglobovima, prehlade, bol u križima, glavobolje, zubobolje, itd. Spretni Feller je osvojio tržište Austrije, Njemačke i ostalih europskih zemalja, te također i Egipta, Kine, Japana i Amerike, kamo se eliksir naročito izvozio u doba prohibicije, jer je u velikom postotku sadržavao alkohol. Feller je svojim eliksirom stvorio veliko bogatstvo, tako da je 1906. godine u Zagrebu, na uglu Jelačićevog trga i Jurišićeve ulice, izgradio prvu četverokatnicu u Zagrebu koja je ubrzo bila prozvana zagrebačkim neboderom. Prije toga je 1904. godine na Tomislavovu trg br. 4 izgradio obiteljsku vilu na dva kata znanu kao "Feller Haus". Feller je bio veliki čovjekoljub koji je financijski pomagao studente, siromašne zagrebačke obitelji, djecu i razna dobrotvorna društva. Godine 1918. Feller je otvorio fundaciju za pomoć majkama i obiteljima poginulih hrvatskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Eugen Viktor Feller je preminuo u Zagrebu, 1936. godine.
[10] Europski paradoks – nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Termin je skovan u dokumentu Green Paper Europske komisije iz 1995. i koristio se da definira fenomen Europe koja ima dobro visoko obrazovanje, dobru istraživačku infrastrukturu i istraživačke rezultate ,a nesposobna je te rezultate komercijalizirati. Među 10 najinovativnijih svjetskih kompanija niti jedna nije europska. Očito je da je za Europu vrlo teško uspješne rezultate u fundamentalnim istraživanjima pretvoriti u uspjeh na tržištu.
[11] Green Paper – (engl. „Zeleni papir“), dokumenti koje izdaje Europska komisija da stimulira diskusiju o određenim, izabranim temama na Europskoj razini. Pozivaju relevantne sugovornike (pojedince ili stručna tijela) da sudjeluju u savjetodavnom procesu i debati na temelju prijedloga koji su unaprijed postavljeni. Zeleni papir može dobiti i pravni oblik i tada se oblikuju u „Bijele papire“ (White Papers)
[12] Jean-Jacques Servan-Schreiber – (1924.-2006.), često nazivan JJSS, francuski pisac i političar. Suosnivač časopisa L'Express, 1953. godine, postao predsjednik Radikalne partije 1971. godine. A 1972. je osnovao Pokret za reforme i podržavao konzervativnog Valéry Giscard d'Estainga za predsjednika Francuske. Za sebe je napisao da je „agitator ideja“ koje bi oblikovale intelektualni život Francuske. Najpoznatije su mu knjige „Američki izazov“ (1967.) i „Svjetski izazov“ (1980.).