Anatomija novog društva (2) - Demokracija ili „manipulokracija“

Duhovni i politički horizont prosječnog birača u „demokratskom svijetu“ odvija se u rasponu između frižidera u kuhinji i televizora u dnevnoj sobi na kojem gleda Dnevnik i razne sapunice. I uglavnom ne razumije poruke koje im kandidati žele prenijeti. 


Jednog petka, u lipnju 2007., u sitnim noćnim satima na maloj TV postaji jedno otkačeno, zafrkantsko društvo uključilo se u proučavanje naše političke scene na  originalan način. Sljedeći dan, u subotu,  trebali su se održati izbori za predsjednika jedne velike stranke. I to društvo je željelo prije izbora malo testirati raspoloženje birača pa su organizirali telefonsko javljanje i glasanje gledatelja. Bez obzira što se ta  emisija često odvija u jednom otkačenom tonu, javilo se mnogo ljudi i bilo je zanimljivo proučavati reakcije ljudi koji su se javljali i glasali. Nije bilo neobično što je na tom glasanju ogromnu većinu glasova dobio jedan kandidat, koji je, uostalom, sljedeći dan i pobijedio. Ali je bio zanimljiv razgovor s glasačima. Voditeljica i cijelo društvo su sa svakim glasačem malo popričali i  zamolili ih  da obrazlože zašto su glasali za svog kandidata. Odgovori su redovito bili „mlad je, pametan i sposoban“. Međutim, kada su bili zamoljeni da obrazlože po čemu je kandidat sposoban, nitko to nije znao objasniti. Jedan od voditelja, pomalo time i iznerviran, našalio se i pitao: „Recite mi konačno u čemu je sposoban, da li dobro kuha, pere suđe, pegla, što je učinio da ste zaključili da je sposoban?“ Nitko nije znao odgovoriti. Njihovo je jednostavno uvjerenje bilo takvo i oni bi glasali za njega. Zašto, to nisu znali objasniti.

Taj kandidat je poslije postao vrlo loš premijer, ali za mnoge birače to ništa ne znači. Oni će možda opet glasati za njega  „jer je sposoban“.

I to je bila prava slika biračkog tijela koje odlučuje o ljudima koji  upravljaju sudbinom 4.500.000 građana Hrvatske. A tako razmišljaju i na osnovi takvih kriterija glasaju i milijuni građana „zapadnog demokratskog svijeta“.

U listopadu 2012. godine Amerika se pripremala za izbore. U završnici su se dva glavna kandidata ogledala u nekoliko debata pred milijunskim TV auditorijem. Većina američkih birača debatu predsjedničkih kandidata shvatila je kao jedan TV show i sigurno nisu većinu od toga razumjeli niti ih je previše zanimalo. Razumjeli su neke najjednostavnije poruke koje su im servirane.  Američki, kao i naši birači, reagiraju iracionalno, ne na temelju nekih ozbiljnih analiza i ocjena kandidata i njihovih stavova i uvjerenja, već samo na temelju površnog dojma koji kandidat ostavlja na njih. Njima su već kroz filmove, TV i ostale medije tako dobro „ispeglali“ mozak da djeluju poput „zombija“ koji niti ne razmišljaju već se njima upravlja putem medijskih mašinerija.

AP-DO-NOT-USE-Romney-and-Obama-in-TV-debate

Debata predsjedničkih kandidata Baracka Obame i Mitta Romneya

(Izvor slike: http://www.dailyrecord.co.uk/news/uk-world-news/obama-and-romney-square-up-on-foreign-1394497#JQtceTr66LWZQGf2.97)

Čuveni američki profesor i guru menadžmenta dr. Ichak  Adizes prije izbora, 6.listopada 2012. na svom blogu s temom Policy Issues: Obama's Leadership Style predvidio je Obaminu pobjedu zbog sljedećih razloga:     

           On je bolji govornik od Romneya, u govoru ima stanke na pravim mjestima, pomiče ruke na način koji prati njegove riječi. Njegova je intonacija savršena i mijenja se u skladu s tim što govori. Čak, ako i koristi „blesimetar“ to nećete ni primijetiti. Tako je vješt govornik da izgleda kao da spontano govori osobi koja sjedi kraj njega. Mnogo je simpatičniji, više relaksiran i mnogo se smije. Po podiju se kreće kao da pleše. Kraj njega se osjećate ugodno, on je topao, ne djeluje stresno, ponaša se kao da je već pobijedio. Romney, s druge strane izgleda hladan, ne osjeća se ugodno u svojoj koži, previše se trudi da se svidi. Često izgleda kao da recitira govor koji je netko drugi napisao. Izgleda mnogo manje  autentičan nego Obama. Ako sam u pravu i ako forma nadvlada suštinu, mnogi će glasati za Obamu, a da nemaju ni malo pojma što on zastupa i što misli napraviti.

Iz ovog teksta se uopće ne može  zaključiti da je riječ o predsjedničkim kandidatima koji bi željeli biti najmoćniji ljudi na svijetu. Prije bi se moglo pomisliti da se opisuju neki TV voditelji ili popularni glumci u sapunicama. A taj tekst pokazuje što vodeći američki intelektualci misle o američkim biračima, ali i pokazuju što misle o demokraciji.

I kada su 6. studenog 2012. birači izašli na izbore pobijedio je Barack Obama, baš kao što je profesor Adizes i predvidio.

U prvoj debati predsjedničkih kandidata prenošenoj na TV davne 1960.godine, u kojoj su sudjelovali Richard Nixon i John Kennedy, pobijedio je Kennedy. Ali nije Kennedy pobijedio zato što je imao bolje programe i predstavio bolju viziju Amerike, već zato jer se Nixon znojio pred TV kamerama, bio je prehlađen i nisu ga dobro napudrali prije nastupa. Uostalom, ogromna većina radio slušatelja koji nisu gledali nastup smatrali su da je Nixon u debati bio bolji.

A 2000. godine je Al Gore promijenio svoju frizuru da više liči na Reaganovu, jer je mislio da će time dobiti više glasova. Znao je da to ima više utjecaja na birače nego neki politički programi.

Za koga se pripremaju američki političari

Slušajući debatu američkih predsjedničkih kandidata u listopadu 2012. godine bilo mi je potpuno nevažno tko će pobijediti, Barack Obama ili njegov izazivač Mitt Romney. Bez obzira tko pobijedi odnos Amerike prema Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu biti će isti. Međutim ono što mi je bilo jako zanimljivo i jako poučno, to su bile njihove debate. To su bili „dvoboji“ dvojice vrhunski pripremljenih „boraca“ koji su pokazivali i vrhunsko umijeće debatiranja, ponašanja, kretanja, govorenja, ali i vrhunsko znanje o  području o kojem su govorili. To je bio vrhunski show i na razini forme, ali i na razini sadržaja. U većini tema imali su suprotna stajališta, ali su vrhunski opravdavali svoje stavovi i vješto napadali stavove protivnika. Bili su spremni za svaki potez protivnika, imali  su spreman odgovor na svako pitanje, čvrsto definirani stav potkrijepljen s mnogo podataka.  Naravno, ne trebamo očekivati da su i jedan i drugi stručnjaci za sva područja iz kojih su dobivali pitanja ili da su se pripremali sjedeći dane i noći u nekakvim sveučilišnim ili senatskim knjižnicama, okruženi hrpom knjiga u kojima su pod svjetlom stolne lampe tražili mnogobrojne podatke. To su za njih napravili mnogobrojni stručni timovi, ekipe briljantnih profesionalaca koji su obrađivali brojna stručna područja, analizirali sva moguća pitanja, predviđali sve moguće situacije i pripremali na njih odgovore. Predsjednik i njegov protivnik pripremali su se „bubajući“ iz pomno pripremljenih sažetaka i analiza i predloženih zaključaka i stavova. Čak me sada manje zanima što su govorili, ali u njihovoj ležernosti  i odgovorima vidjelo se da iza svega stoji mnogo truda, muke, učenja, pripremanja i njih i njihovih timova. I novinari koji su sudjelovali u toj debati bili su vrhunski pripremljeni profesionalci i kroz izbor pitanja i kroz analizu i komentare i odgovora i nastupa kandidata u „dvoboju“.

U vrhunskoj predstavi svi sudionici su bili vrhunski, jer su svi znali da su kriteriji kojim će svi biti ocjenjivati vrlo strogi, neovisno o simpatijama novinara prema bilo kojem kandidatu. Letvica koju su morali preskočiti da bi dobili dobre ocjene bila je postavljena jako visoko.

Sada se postavlja jedno logično pitanje. Ako prosječni birač stvarno ne razumije većinu toga što kandidati u debatama pričaju, a brojke, trendovi i analize koje iznose su mu dosadni, zašto i za koga se američki kandidati tako ozbiljno pripremaju? Zašto im je važno dobro odgovarati na pitanja novinara voditelja i pokazivati više znanja, uvjerljivosti i više liderskih osobina od protivnika?

Oni se pripremaju zato, jer žele ostaviti dobar dojam na „elitu“, američku intelektualnu, financijsku, gospodarsku, medijsku  i ostalu elitu koja ih sluša, ocjenjuje, komentira u medijima i poslije kroz medije oblikuje mišljenje one većine koja će odlučiti na izborima. Ta elita je dobro obrazovana, pametna, moćna i što je najvažnije, toj eliti je stalo do Amerike, odnosno do onoga što Amerika predstavlja. Ta elita razumije i gospodarstvo, politiku, kulturu, povijest i znanost, zbivanja u društvu, trendove razvoja, odnose u svijetu i interese Amerike. Mi možemo misliti što želimo o tome koliko oni stvarno poznaju Europu, Iran, Libiju, Hrvatsku ili uopće cijeli svijet kojim žele vladati, eksploatirati ga ili mu biti policajac, ali oni na svijet gledaju iz „kuta Amerike“ i američkih interesa. U toj eliti ljudi imaju različita mišljenja, različite stavove, ali svima je jedno zajedničko, oni su Amerikanci koji zastupaju američke vrijednosti i američke interese i Amerika im je važnija od cijelog svijeta (naravno uz novac oko kojeg se sve vrti i koji je smisao funkcioniranja Amerike).

I na temelju toga ocjenjuju svoje kandidate, svoje političare.

Kako se pripremaju hrvatski političari?

Odmah u početku možemo reći – većina naših političara, ne samo predsjednički kandidati ili kandidati za neku funkciju, prije nekih nastupa, tiskovnih konferencija, nastupa u Saboru, u nekoj od gradskih skupština ili prije razgovora s nekim skupinama ljudi, jako malo ili se uopće ne pripremaju. Odnosno, takav dojam ostavljaju. Primjera za to ima bezbroj. Često im se u nekoj TV debati dogodi da kažu: „Baš ste me iznenadili s ovim pitanjem“. A da se malo pripremio mogao je gotovo sigurno predvidjeti to pitanje. Naime, i naši vodeći novinari su lijeni, ne pripremaju se i sva njihova pitanja su jako predvidljiva.

Možemo se samo sjetiti slučaja prije nekoliko  godine, kada su bili prosvjedi na Jakuševcu, zagrebačkom naselju kraj velikog odlagališta smeća. Prosvjednici su tražili da k njima dođu političari da ih upoznaju s problemima i da se konačno nađe rješenje. Došlo je nekoliko mladih, važnih političara. Odmah se vidjelo da su došli potpuno nepripremljeni, nisu imali  pojma o čemu se radi, nisu znali odgovoriti niti na jedno pitanje. Susreli su se s ljudima koji se s problemom smeća bore već desetljećima, a svaki  od Jakuševčana mogao bi „obraniti doktorat iz ekologije“. Mladi političari rekli su im par fraza pred TV kamerama, odmah se pokupili i otišli, zapravo pobjegli su. Doći pred ljude i razgovarati o ovako složenom i važnom problemu potpuno nepripremljen, to znači totalno podcjenjivati svoje potencijalne birače. Ali, to na rejting tih mladih političara u javnosti nije uopće imalo bilo kakav utjecaj. To za birače uopće nije važno.

 clip_image002

Odlagalište smeća u zagrebačkom Jakuševcu, nedaleko gradskih naselja

(Uzvor slike: http://blog.dnevnik.hr/...

Takvih primjera ima bezbroj na svim razinama.

Zašto se ponašaju tako i kako je to moguće?

Tako se ponašaju u prvom redu zato, jer su političari uvidjeli da se na izborima ne pobjeđuje niti znanjem, niti sposobnošću, niti dobrim programom, pa što bi se uopće trudili. 

Kada sam jednom mladom ambicioznom političaru koji se planirao kandidirati na izborima, htio malo razjasniti pojmove iz gospodarstva, poduzetništva i razvoja proizvoda, o tome kako se stvaraju nova radna mjesta, on i njegov tim su me gledali jako sažaljivo. A u sebi su mislili: „Što je ovaj dosadan, što nam to priča, pa kome to treba“. Poslije sam na TV slušao kako u razgovoru s novinarima lupeta nevjerojatne  gluposti, a novinari su mu povlađivali.

Postoji li hrvatska elita?

Možda najvažniji razlog što se političari uopće ne pripremaju za svoje nastupe, ne uče, ne obrazuju se je u tome što u Hrvatskoj nema intelektualne elite koja bi mogla ili željela ili joj je stalo do toga da stručno ocijeni što netko govori, predstavlja ili zastupa. I koja bi kroz medije stručno i argumentirano zastupala određene stavove, borila se za njih i obrazlagala ih, raspravljala o njima i sudjelovala u raspravama o važnim temama.

U medijima se brane „svoji kandidati“ ili napadaju „protivnički kandidati“. „Našim kandidatima“ je sve dozvoljeno pa uopće nije važno što govore, a protivnici su, kao u ona stara komunistička vremena, „neprijatelji“ pa zastupaju pogrešne stavove bez obzira što govore. Suluda podjela na „mi i oni“ je važnija od bilo kakvih argumenta. Argumentirana debata koja je, bez obzira na sva strašna zastranjivanja, bila temelj razvoja Zapadne civilizacije od antičkih vremena do danas, kod nas je potpuno nestala. Demokracija se temelji na čuvenoj Voltaireovoj[1] izreci iz XVIII. stoljeća: „Ne slažem se s onim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete".

Svaki totalitarizam najprije to načelo izbaci van upotrebe.

Za vrijeme referendume o ustavnoj definiciji braka u prosincu 2013. vidjeli smo nevjerojatnu eskalaciju netolerantnosti, vrijeđanja, poziva na zabranjivanje govora i na izbacivanje neistomišljenika s posla. Takvu eskalaciju agresivne netolerancije ne pamtim od 1971. (kada sam pored ostalog dobio s pendrekom po leđima na Jelačić  placu). I što je najstrašnije u toj netolerantnosti pod plaštem progresivnosti su prednjačili mladi ljudi, kojima su inače puna usta demokracije i liberalnih vrijednosti.

Medijima i njihovoj  „eliti“ je jedino važno da pobijedi „njihov kandidat“ pa makar se iz aviona vidi da je nesposoban i da će oko sebe okupiti isto takvu ekipu i vjerojatno upropastiti grad, općinu, županiju ili cijelu zemlju. Tu argumenti, znanje, stručne rasprave ne igraju nikakvu ulogu.

Ali netko bi ipak nešto trebao znati, nekoga bi ipak sve to trebalo zanimati i netko bi ipak na sve to trebao reagirati i netko bi morao dati prijedloge kako da se to popravlja.

To bi bila uloga tako zvanih elita. Jer je to uloga elita u svakoj zemlji. I sada dolazimo do pitanja ima li Hrvatska takve elite. Odnosno što su to elite i što bi one trebale raditi. Nažalost, Hrvatska nema elitu koja ima obrazovanja, koja ima moć i kojoj je stalo do Hrvatske.

Često u medijima, ali i u raznim istraživanjima i novinari, znanstvenici, profesori i tzv. analitičari  koriste pojam „političke elite“, „naše elite“ ili slično. Jedan prijatelj je u  razgovoru često spominjao pojam „naše elite“. Nisam se s njim složio. Smatrao sam da govori o ljudima čija je elitnost, po mom mišljenju i po mojim kriterijima,  jako dvojbena. Odnosno ti ljudi za mene jednostavno nisu elita.

A tko onda jest? Tko su onda elite, koga možemo smatrati elitom?

Prema Klaićevom rječniku[2] elita (iz latinskog eligere = izabrati, birati, izabrano) su izabrani ljudi, odličnici, „cvijet“ nekog društva, neke zajednice. A elitan znači izabran, odličan, otmjen. Još se može reći da je to dio ljudi, društvenih skupina, ustanova ili društva koje zauzimaju istaknuta ili iznadprosječna mjesta. To je i društven izraz koji označava kategoriju osoba u sustavu ili podsustavu koje igraju značajne vodeće uloge, zahvaljujući individualnim svojstvima, obrazovanju, socijalnim položaju. Posebno je važno reći da je izvorno taj izraz korišten u svezi s predmetima i proizvodima visoke kvalitete.

Mogu se složiti s jednim dijelom definicije da su elite izabrani ljudi na vrhu (nečega) izabrani po kriterijima (nekakvim), ali uz to moramo vezati još jedan kriterij, a to je sposobnost, znanje i ugled. A to kod naših „elita“ nije uvijek (ili nije najčešće) povezano. Ako se pod elitama smatra netko kao „cvijet“ društva, tada se od tih elita očekuje veliko znanje i sposobnost, ali i djelovanje u interesu društva, zastupanje moralnih vrijednosti društva i zastupanje nacionalnih interesa. Kada se sve to zbroji, jako malo ljudi može kod nas zaslužiti epitet elita. A isto tako smo svjesni potpune devalvacije pojma elita, jer se zna nalijepiti na mnogo čudnih likova kakvi se mogu naći na putu u Remetinec ili na koncertima raznih cajki i pjevaljki. Jedan značajan dio naših „elita“ nikada nije bio u Lisinskom, niti zna kako izgleda HNK iznutra i nije nikada, nakon škole, pročitao niti jednu knjigu.

Trebamo se samo sjetiti koliko je samo čudnih likova dobivalo epitet „moralnih vertikala“ društva. Naša najpoznatija „moralna vertikala“ poznata je i po tome što je '71 kao rektor Zagrebačkog sveučilišta, dok su studente odvodili u zatvor, tadašnjem studentskom prorektoru Čičku poslao poruku da ga se ne budi, jer spava. A ja sam osobno bio prisutan na sastanku s nekim Amerikancima, kada je ta „moralna vertikala“, taj poznati akademik tako ružno govorio o Hrvatskoj kako niti u jednoj zemlji na svijetu niti jedan pripadnik elite ne bi govorio o svojoj zemlji.

Ali elitnost te „moralne vertikale“ je za našu javnost neupitna.

Društvena elita ne može biti samozatajna, sakrivena u nekakvim kabinetima da za nju nitko ne zna ili aktivna u nekom uskom krugu na nekom potpuno marginalnom i za društvo nevažnom području. Elita mora djelovati, mora utjecati na razvoj društva, mora se javno boriti za određene vrijednosti i mora se boriti za interese društva. Elita mora imati znanja i intelektualnu snagu da određuje smjera razvoja društva. Ona ne mora (ali može) imati političku ili financijsku moć, ali mora imati stav i ugled, mora imati znanje, mora jasno obrazlagati svoje stavove i imati snage utjecati na „široke narodne mase“, ali i na donositelje odluka. I mora voljeti svoju zemlju. To se svugdje u svijetu podrazumijeva samo po sebi.

Svugdje u svijetu elite su ljudi, koji pored svega u prvom redu vole svoju zemlju, imaju duboku izražen patriotski osjećaj, svoje djelovanje su usmjerili na dobrobit svoje zemlje i svoje znanje i sposobnosti stavili su u službu svoje zemlje i nacionalnih interesa.

Važno mjesto među elitama trebala bi imati inteligencija. Osnovna značajka inteligencije trebala bi biti, pored ostalog, intelektualna znatiželja, informiranje iz raznih izvora i potreba da se kritički, a ne jednostrano procjenjuju zbivanja oko sebe. Međutim, mnogi naši intelektualci žive u uskim rezervatima svojih istomišljenika, znaju citirati naslove nekoliko knjiga ili nekoliko članaka i očekuju da na temelju toga dobiju ugled i moć u društvu. A o realnom svijetu, svim procesima koji se odvijaju u gospodarstvu u javnoj upravi, u svim segmentima društva ne znaju ništa.

Znanstvenici su svugdje skupina koja se smatra elitama društva. I oni bi trebali preuzeti najveću odgovornost za razvoj društva. Čak ako ih politika zaobilazi, morali bi naći načina da se čuje njihov glas. A kada se čuje, kakav je to glas? Jedne godine na okruglom stolu s temom „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize“ znanstvenici su mogli mnogo toga reći.  Nažalost, i taj skup je kao i dva u HAZU kojima sa prisustvovao, pokazao da naša znanost živi u svom svijetu, u svom balonu odvojenom i od stvarnosti realnog svijeta i od Hrvatske. I da o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize nema pojma i većinu znanstvenika ta tema slabo zanima. A sve to  prekrivaju  hrpom fraza o važnosti znanja, znanosti,  itd.. Naša znanost i visoko obrazovanje su u velikoj krizi, prestali su biti sposobni dati svoj koristan doprinos društvu.

Ima nekoliko angažiranih intelektualaca koji nastoje govoriti, ukazivati na probleme, ali to je samo „lajanje na Mjesec“ koje se ubrzo izgubi u kakafoniji i buci trivijalnih tema kojima se zabavlja prosti puk, galami trećerazrednih ljudi, urlanju cajki i narodnjaka, žutih novina i koordiniranih akcija razaranja društva. 

Nemoćni da dođu u priliku da nešto kažu i djeluju, a ovakva politika im se gadi, mnogi znanstvenici i intelektualci su se povukli u svoje laboratorije i kabinete, stručnjaci u borbu za goli život, a ostali uz svoje obitelji da brane ono što im je najvrjednije.

Kako narod ocjenjuje

Početkom ljeta 2008. u Rusiji se odvijala jedna internetska anketa u kojoj su Rusi izabirali „najvećeg Rusa svih vremena“. I najveći broj glasova dobio je Staljin. Jedan od najstrašnijih i najokrutnijih svjetskih diktatora i jedan od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva, monstrum  koji je tijekom tridesetogodišnje vladavine, sve do smrti 1953., odgovoran za masovna ubojstva milijuna Rusa,  za prosječnog Rusa i glasača na „demokratskim izborima“, je „veliki čovjek“. Na trećem mjestu je Lenjin, čovjek koji je pokrenuo „Crveni teror“ i čije su najčešće riječi bile „likvidirati, strijeljati i eliminirati“, vođa revolucije koja je unesrećila i unazadila Rusiju tijekom dugog razdoblja povijesti. Za te glasače milijuni mrtvih, teror i strah koji je vladao desetljećima, glad, bijeda i zlo koje je uništilo ruski narod, ne znače ništa.

Slično reagiraju i mnogi Hrvati za koje desetine tisuće pobijenih ljudi na Križnom putu, u Bleiburgu i ostalim logorima, teror OZNE, KOS-a i UDBE, prisilna kolektivizacija sela, diktatura, Goli otoci, uništenje Hrvatskog proljeća, ubijanje emigranata, ne znače ništa. Njih impresionira blještava maršalska uniforma i činjenica da je diktator bio vođa „nesvrstanog svjetskog pokreta“. I, što je najvažnije, bio je „velika faca“, kao što je rekao jedan moj poznanik. Kada sam mu rekao da je Idi Amin bio još veća faca, jer je navodno bio i ljudožder, nije se pokolebao.

Na TV kanalu „History“ jednom je prikazivan zanimljiv film o najvećem kolumbijskom narkodileru Pablu Escobaru, monstruoznom ubojici koji je pobio tisuće ljudi, čak je oborio jedan putnički avion pun civilnih putnika, žene i djece, jer je u avionu bio jedan njegov protivnik. Kada ga je policija konačno ubila, na njegov sprovod došlo je 20.000 uplakanih Kolumbijaca iz naroda. I njima okrvavljene ruke tog ubojice nisu ništa značile.

Na temelju kakvih kriterija će svi ti birači izabirati najbolje kandidate na demokratskim  izborima? 

Ljudi, pa na kaj to liči?

Opet se počeo odvijati izborni spektakl u Americi. Može se uočiti da iz izborne trke najprije otpadaju oni koji ne mogu sakupiti dovoljno novaca. Zašto količina novaca utječe na izborne šanse? Stvaraju li milijuni dolara bolje kandidate ili ti novci služe za manipuliranje biračima putem skupih medija.

I kod nas bi se našlo  zanimljivih  iskustava „po tom pitanju“.

Možemo si sada zamisliti situaciju u kojoj bi se netko radi vica, eksperimenta ili nekog drugog razloga, odlučio malo „zaigrati“ i potrošiti veliku lovu na medijsku kampanju za nekog nepoznatog kandidata. Siguran sam da bi na taj način i onaj simpatični, malo retardirani (nažalost pokojni)  Malnarov[3] prijatelj Ševa iz Noćne More mogao pobijediti na izborima. Samo treba hrvatski narod kroz dulje vrijeme sustavno bombardirati porukama „kako je Ševica simpatičan, dobar, pravi čovjek iz naroda, ima velika uha“ i uspjeh je zagarantiran.

Zašto navodim te bizarne primjere sakupljene „zbrda zdola“ po cijelom svijetu. Svi oni govore o kriterijima koje prosječan birački puk koristi kod izbora i ocjenjivanja svojih predstavnika, miljenika, simpatija. A demokracija, kao najbolji sustav vladanja „od kada je svijeta i vijeka“ temelji se baš na  kriterijima i odlukama takve biračke mase.

Dok smo bili  komunizmu,  sa zavišću smo gledali na demokratski Zapad. A kada smo se konačno riješili komunističke diktature, pohrlili smo prigrliti zapadnu demokraciju s uvjerenjem da je to ideal kojem trebamo težiti. I još uvijek možemo slušati političke fraze o tome kako će Europa ocjenjivati našu političku zrelost prema stupnju demokracije koju ćemo ostvariti.

I sada, kada se malo okrenemo oko sebe,  kada sve to ozbiljnije analiziramo, imamo li pravo početi se pitati. „Ljudi, pa na kaj to liči? U što se taj ideal „vrgnul“?

Tu nešto ne štima. Počinjemo razumijevati izjavu Wistona Churchilla koji je rekao da je demokracija loš oblik vladavine, ali da ne zna bolji. Osjećamo da je demokracija vrlo osjetljiva biljka, ali ako se ne pazi, dobro ne zalijeva, postaje nešto što nije puno bolje od raznih diktatura.  Pa i Hitler i Lenjin došli su na vlast demokratskim izborima, ali to ih nije priječilo da već drugi dan sve to preokrenu u najgore, monstruozne diktature.

Demokracija, što je to?

Pojam 'demokracija' ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi skovana je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda". Pojam demokracija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavinu većine uz prava manjine." I kroz takav oblik vladavine „narod iskazuje svoje interese“.

Obično se smatra da bi se odrednica koju je pružio grčki povjesničar Herodot (u V. st. pr. Kr.) mogla smatrati prvom definicijom demokracije. On joj ističe tri bitne značajke:

  • jednakost sviju pred zakonom,
  • odgovornost pri obnašanju javnih službi,
  • pučko vrhovništvo (suverenitet).

herodot-parintele-instoriei

Grčki povjesničar Herodot ((V. st. pr. Kr.)

(Izvor slike: http://cultural.bzi.ro/...)

 Demokracija se prema antičkoj političkoj doktrini mogla pretvoriti i u ohlokracija[4] (vladavina rulje) koja se prikazuje kao loša varijanta, kao prava  izopaka demokracije.

Demokracija predstavlja temelj razvoja Zapadne civilizacije. Razvijala se kroz stoljeća, s većim ili manjim posrtanjima, iz Grčke, kolijevke demokracije. Temelji se na vrlo jednostavnom načelu – većina stanovnika neke zemlje, glasača, na slobodnim izborima, slobodnom voljom izabiru svoje predstavnike koji će ih, po njihovom mišljenju, najbolje predstavljati u vlasti. Vrlo jednostavno i opće prihvatljivo.

Ali u realizaciji to ne izgleda tako lako. Malo bolji poznavatelji povijesti govore da to baš nije štimalo najbolje niti u staroj Grčkoj, bilo je puno svađa, borbi frakcija i manipulacija. A demokracija u Starom Rimu se velikim dijelom svela na dobivanje naklonosti rimskog puka stalnim podmićivanje, uz „panem et cercenses[5]“ (kruha i igara). I suvremeni birači u današnjoj demokraciji funkcioniraju na sličan način.

Ipak bih htio istaknuti jednu lijepu, pomalo idealističnu  definiciju demokracije koju je izrekao američki predsjednik Abraham Lincoln[6] u  Gettysburgu, 19. studenoga 1863., nekoliko mjeseci nakon velike bitke na tom mjestu u  građanskom ratu između Sjevera i Juga. kada je govorio o vladi naroda, od naroda, za narod:

      …Na nama je ovdje da se posvetimo velikoj zadaći što leži pred nama- da od ovih časnih mrtvih                preuzmemo još veću predanost prema cilju, kojem su oni već dali punu mjeru predanosti – da mi            ovdje jasno razriješimo kako ovi mrtvi nisu dali život uzalud, da će ova nacija vođena Bogom imati           novo rođenje slobode -  i da vlada naroda, od naroda, za narod neće nestati sa zemlje.

(iz knjige S. S. Montefiore „Govori koji su promijenili svijet“[7])

Suvremena demokracija

U suvremenom svijetu se na vrlo suptilan način ruše osnovni temelji demokracije, dok na površini sve izgleda u redu. Demokracija zahtijeva slobodne ljude, koji slobodnom voljom odlučuju. Međutim, koliko su današnji ljudi uistinu slobodni, pod agresivnom torturom medija, stalno bombardirani raznim porukama koje oblikuju njihovo mišljenje? I koliko odlučuju svojom voljom, a koliko  nametnutim mišljenjem? Koliko su ljudi uopće slobodni, ako im se kroz TV, tiskane i ostale medije stalno «pere mozak» i oblikuje mišljenje i vrijednosne sudove?

Osim toga, demokracija zahtijeva da u razne skupštine i predstavnička tijela ulaze ljudi izabrani na izborima, na kojima su u srazu s raznim drugim kandidatima izborili povjerenje birača. Međutim, naši politički predstavnici nisu izabrani osobno na izborima. Na izborima glasači ne glasaju za ljude, već za liste. A na liste se ne dolazi demokratskim putem, već autokratskom voljom nositelja liste. Zato u predstavničkim tijelima nisu slobodni ljudi koji slobodno misle, već «stranački vojnici» koji izglasavaju odluke svojih «dragih vođa». To je nakaradnost „demokracije“ koja sa stvarnom demokracijom ima jako malo veze.

U jednoj stranci su za predsjednika izabrali čovjeka koji je svojevremeno, ne jako davno osuđen zbog provaljivanja u automobile i krađe kazetofona. A sad mu se u smiješi mogućnost da kao rezultat političke trgovine uđe u Vladu. Je li to dno politike? Naravno, hrvatski birači će takvu trgovinu honorirati svojim glasovima. Ja tu „političku zvijezdu“ pamtim po tome što je na jednom sastanku na kojem smo razgovarali o poduzetništvu i zapošljavanju stalno tipkao po mobitelu i slao SMS poruke, jer ga tema uopće nije zanimala. A kada su mu se poduzetnici obraćali sa željom da im olakša dobivanje dokumentacije za gradnju tvornice u kojoj će otvoriti nova radna mjesta, rekao im je „Kaj mislite da bum ja privatnicima pomagal?“

To su zvijezde na našem „političkom nebu“ za koje će glasati hrvatski birači. A takvih primjera ima bezbroj.

Hrvatska je puna manjih i većih diktatora, koji u mjesnoj zajednici, športskom klubu, gradu, stranci imaju apsolutnu moć stečenu na slobodnim i demokratskim izborima. I nakon što su izabrani ti mali diktatori gotovo više ne odgovaraju nikome. Kada postoji pravi diktator, tada svi znaju tko je odgovoran i za dobro i zlo, koga treba mrziti, na koga se može izvršiti atentat i slično. U „demokraciji“ nitko nije direktno odgovoran, odluke se donose na skupštinama, poglavarstvima, vijećima, raznim bezličnim tijelima i nikada ne znate tko je odgovoran. A obično sve te skupštine i vijeća donose odluke kakve im je nametnuo njihov „dragi vođa“, ali niti na jednoj odluci nemate njegov potpis  i on nije za ništa odgovoran ili kriv.

Svaki takav „dragi vođa“, izabran demokratskim putem i  koji ima dovoljan broj ruku u nekom predstavničkom tijelu, «može se proglasiti za japanskog cara» ili donijet proglas da je „Zemlja ravna ploča“. I  disciplinirana većina bi to izglasala.

„Demokracija“ kreira apsurd XXI. stoljeća

Sve više me šokira i žalosti jedan apsurd vremena u kojem živimo. Okruženi smo gotovo nezamislivim dostignućima ljudskog duha, uma i znanja. Teoretski fizičari došli su do samog početka stvaranja svemira, a Internet, računala, mobiteli, elektronika, roboti, neuroznanost, proučavanje ljudskog mozga i još mnogo toga došli su do takvih nevjerojatnih razina da ih više ne mogu razumjeti niti ljudi koji posjeduju visoko obrazovanje i na području tehnike i medicine. Svi se možemo samo diviti rezultatima razvoja znanosti, kao štafeti koju su najblistaviji umovi u povijesti čovječanstva predavali jedni drugima stvarajući tehnička „čuda“ koja su nevjerojatno promijenila i olakšala život svih ljudi na Zemlji i u velikoj mjeri promijenila funkcioniranja društvenim zajednicama  u svim državama svijeta.

A istovremeno, ako pogledamo oko sebe (a to vrijedi i za većinu država na svijetu) vidimo da tim društvima, društvenim sustavima upravljaju vrlo često neobrazovani, poluobrazovani, „frtalj“ obrazovani, pogrešno obrazovani, nesposobni i često nemoralni manipulatori, pojedinci kojima je „demokratski“ sustav dao ogromnu moć. I njihova nesposobnost i nesposobnost ljudi koje sa sobom dovode na površinu uništavaju razvoj društava. Zahtjevi koji se kod nas postavljaju na poslove premijera, gradonačelnika, župana, direktora državnih poduzeća i ostalih su tako niski da već svatko  tko u birtiji diskutira o politici misli da može biti premijer, jer vide da oni koji dolaze na visoke položaje nisu ništa  bolji od njih.

Kako je to moguće? Kako je moguće da spodobni i pametni pojedinci, čak tisuće vrhunski sposobnih pojedinaca dozvoljavaju da njima u krajnjoj liniji upravljaju najlošiji među nama.

To je apsurd ne samo XXI. stojeća, već svih stoljeća prije toga.

U znanosti, gospodarstvu, sportu rezultati se lako mogu mjeriti i uspijevaju samo najbolji. U politici koja donosi moć uspijevaju samo najbolji manipulatori koji mogu uz podršku medija manipulirati „prostim pukom“ i doći na vlast, ali ne mogu riješiti imalo složeniji problem.

Apsurd o kome govorim vrlo zorno može se uočiti u Zagrebu kroz djelovanje Gradske skupštine. U Gradu djeluju i žive na tisuće najobrazovanijih ljudi koji imaju znanje i sposobnosti za rješavanje najsloženijih problema. A samim Gradom upravlja Gradska skupština i Gradsko poglavarstvo u kojima sjede ljudi nesposobni riješiti imalo složeniji problem. Godinama se ne uspijevaju riješiti problemi odlagališta otpada, spalionice smeća, Sveučilišne bolnice Blato, Maksimirskog stadiona, Žičare na Sljemenu, poduzetničkih zona, velikog broja broj nezaposlenih, tehnološkog parka, kanalizacije gradskih naselja blizu središta grada i još mnogih drugih ozbiljnih strateških problema. Kada su na dnevnom redu neke ozbiljnije teme kao na primjer Strategija razvoja Grada, razvoj gospodarstva, razvoj poduzetništva, pa analiza poslovanja i restrukturiranja Zagrebačkog holdinga, tada se vidi da većina zastupnika pripremljene materijale nisu pročitali, a niti razumjeli.  Bitno im je samo da dignu (ili ne dignu ruku) kako im je naredio njihov šef. Čak se vidi da niti najveće stranke nemaju stručne timove koji bi bili u stanju nešto ozbiljno proanalizirati i pripremiti stručne prijedloge.

Sjećam se, dok sam vodio Razvojnu agenciju Zagreb ljudima na Sjednici skupštine našeg trgovačkog društva govorio sam o poduzetništvu, inovacijama, razvoju proizvoda i razvojnim planovima poduzeća. Gledali su me s totalnim nerazumijevanjem i pokazivali su mi da ih te teme uopće ne zanimaju, a oni su ocjenjivali rad poduzeća i trebali usvajati razvojne planove. Svaki put nakon Sjednice osjećao sam se jadno i žalosno.

I pitao sam se, zar je to moj Zagreb.

Ako je tako u Zagrebu, kako je tek u manjim gradovima i mjestima.

Tehnologija izbornog procesa

Sva bolest društva, svi sindromi „mi ili oni“, sva nezrelost, infantilnost, neodgojenost i neobrazovanost društva u najizravnijoj mjeri dolazi do izražaja na izborima.  I to se ponavlja iz godine u godinu i postaje sve gore. Mogu ponoviti ono što sam o tehnologiju naše „demokratskog“ izbornog procesa jednom napisao nakon zadnjih izbora za gradonačelnike.

           Birači koji nemaju pojma što bi gradonačelnik trebao raditi, izabiru kandidate koji nemaju pojma kako bi grad trebao funkcionirati, što bi kao gradonačelnici trebali raditi i kako bi trebali upravljati gradom, a o svemu pišu i komentiraju novinari  kojima isto tako nije uopće jasno što jedan gradonačelnik treba raditi. Budući da oni koji biraju i oni koji žele biti izabrani nemaju pojma što gradonačelnik treba raditi, rade ono jedino što znaju, što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave i političke trgovine i prepucavanja. A mediji stalnim izvještavanjima o procesima političke trgovine zaluđuju javnost.

To je „izborna tehnologija“  koja vrijedi na svim izborima. Naš prosječni birač u pravilu uopće ne povezuje svoju odluku na izborima, svoj listić koji ubacuje u biračku kutiju s činjenicom da o tome ovisi hoće li njegova djeca biti nezaposlena i kako će svi živjeti. A još manje ima pojma o tome kakve bi osobine morao imati njegov kandidat da bi svi bolje živjeli i da bi standard društva bio viši.

Na Radio Sljemenu ima mnogo kontakt emisija u kojima se pretresaju zagrebačke teme i zagrebački problemi ili se postavljaju pitanja Gradonačelniku. Niti jedan slušatelj, niti jedan Zagrepčanin  koji se javlja ne pita ništa o tome kako će se smanjiti nezaposlenost u Gradu Zagrebu, što se poduzima ili što će se poduzimati da se potakne poduzetništvo i otvaraju radna mjesta. Njima je tako „ispeglan mozak“ stalnim manipulacijama da već niti ne misle da je pitanje gospodarstva u domeni djelovanja političara. A diskusija o fontanama Zagrepčanima je važnija i zanimljivija od činjenice da mladi ne mogu naći posao i da se boje za svoju budućnost i da kilometar od Jelačić placa ljudi nemaju kanalizaciju.

Jednom je jedan političar na pitanje o nezaposlenosti u Gradu rekao da Grad nije poduzetnik i da to nije njihov zadatak. Nešto prestrašno. A novinar se samo smješkao, s time se slagao i slušatelji i gledatelji su zaključili da to tako mora biti. A u suvremenom svijetu danas, osnovni je zadatak svakog političara na državnoj i gradskoj razini borba protiv nezaposlenosti. I u svojim rukama ima mnoštvo mehanizama kojima se može razvijati gospodarstvo i otvarati radna mjesta.

Nažalost, naši su političari uvjereni da „novci rastu na drvetu“  i treba samo osvojiti to drvo, leći ispod njega i ubirati plodove za sebe i svoje partijske drugove.

Pravi "majstori" donose pobjede

Parlamentarni izbori pod kraj 2015. uveli su jednu posebnu novost kojoj smo se još više približili „modernom svijetu“. Jedna stranka je angažirala skupog američkog stručnjaka koji je briljantno „peglao mozak biračima“ i uvelike pomogao svom kandidatu.

Čuo sam da je u Srbiji i Aleksandar Vučić angažirao jednu veliku izraelsku marketinšku kompaniju koja mu je pomogla da osvoji vlast.

A najslavniji slučaj je izborna pobjeda Borisa Jeljcina 1996., kada je situacija u Rusiji zbog njegove vladavine bila katastrofalna. Tada je skupina ruskih oligarha u tajnosti angažirala američke političke savjetnike da Boris Jeljcin bude ponovno izabran za predsjednika i da oligarsi sačuvaju svoja ogromna bogatstva stvorena za vrijeme Jeljcinove vladavine. U 1995. Jeljcin je u anketama osvajao samo 6% glasova, jer su rezultati njegovog vladanja bili stravični. Međutim američki spin majstori su Ruse uvjerili da uništeno gospodarstvo, milijuni ljudi koji su ostali bez posla, milijuni ljudi koji su živjeli u velikom siromaštvu i umiranje od gladi nisu ništa strašno. I Rusi su Jeljcina na izborima 1996. ponovno izabrali za predsjednika. O tom nevjerojatnom pothvatu snimljen je 2003. i film Spinning Boris. O tom slučaju i o tom filmu pisao je i časopis Time.

 time_mag11 (1)

Naslovnica časopisa Time

(Izvor slike:https://trishluacinepol.wordpress.com/)

 

 Dvije faze političkog procesa

Politički proces ima (recimo to jako pojednostavljeno) dvije faze:

  1. Osvajanje vlasti i
  2. Obnašanje vlasti

U obje te faze djeluju isti ljudi, ali se ne traže iste osobine, znanja i sposobnosti  da u bi netko u pojedinoj fazi uspio.  Kvalitete koje su nužne da bi se pobijedilo na izborima imaju malo zajedničkog s kvalitetama nužnim za rukovođenje zemljom, gradom, općinom ili županijom. Zbog toga oni koji pobijede na izborima u većini slučajeva nemaju pojma kako treba upravljati onim što su na izborima osvojili. Čak nemaju niti znanja koje im je potrebno da izaberu oko sebe suradnike koji bi to znali.

Često mi se čini da nije potpuno besmislen jedan naizgled šaljiv prijedlog temeljen na izvornom iskustvu grčke demokracije da bi se ista, odnosno bolja, kvaliteta Sabora postigla i najobičnijim izvlačenjem brojeva, kao u lotu, odnosno nasumičnim izborom iz ukupnog biračkog popisa. Tako se biralo vladare u antičkoj Areni, dužda u srednjevjekovnoj Veneciji i porotnike na suđenjima danas u SAD-u. Rezultati bi u konačnici bili isti ili bolji, riješili bismo se skupih izbornih predstava i uštedjeli mnogo novaca.

Faza osvajanja vlasti

S uvjerenjima i sklonostima birača se može jako lijepo i uspješno manipulirati, samo treba imati dovoljno novaca i medije. A pravi majstori to i rade. I to je „demokracija“. Milijunska masa birača samo su „demokratska kulisa“ i predstava za javnost, a odluke donose oni moćnici  iz pozadine koji izabiru kandidate, financiraju njihove kampanje, upravljaju medijima i u konačnici izabiru  „vodstvo države“. I onda to prodaju pod demokraciju. Zato je Obama potrošio gotovo milijardu dolara za „obrađivanje“ američkih birača. I kod nas se mnogo novaca troši za kampanje, a kod toga  su izvori financiranja slabo poznati i često  jako sumnjivi.

Sve one priče o stranačkim predizbornim programima, o razvojnim projektima oko kojih će se okupiti i za koje će se boriti, o poticanju malog i srednjeg poduzetništva, to su sve priče za malu djecu i nepotrebno trošenje novaca i vremena. To nitko niti ne sluša, rijetko tko razumije i odluke se donose na osnovi potpuno drugačijih kriterija.

Naravno, prosječni birač o načinima funkcioniranja grada i ostalih javnih sustava  ne zna ništa i ne zanima ga. A još manje želi priznati da je glavni krivac za katastrofalno stanje društva, jer on izabire ljude koji ne znaju raditi svoj posao.

Naš prosječni birač, i lijevi i desni (uostalom kao i američki) ne želi se udubiti u poruke i stavove koje iznose kandidati, jer ih to ne zanima, a zamara ih bilo koja tema o kojoj moraju malo razmisliti.

Svaka rečenica koja „ima više od subjekta i predikata“ zahtijeva intelektualni napor. Duhovni i politički horizont prosječnog birača odvija se u rasponu između frižidera u kuhinji i televizora u dnevnoj sobi na kojem gleda Dnevnik i Sulejmana. I uglavnom ne razumiju poruke koje kandidati žele poručiti. 

Prosječnog birača ne zanimaju nikakve moralne vrijednosti pa kandidati koji su dokazani borci protiv korupcije, lopovluka ili droga ne mogu dobiti glasove. A još manje ima šanse za uspjeh na izborima kandidat koji birače gnjavi nekakvim projektima planovima i ozbiljnim programima. Uvijek će glasove prije njih dobiti svaki šarmantni  lažljivac pa makar bio  pod debelom sumnjom da su mu djelatnosti jednom nogom u kriminalu. Zato se političar ne treba previše truditi da pokaže neko znanje i sposobnost, da govori o nekim važnim projektima i putovima izlaska iz krize. Dovoljno je da ljudima laže u oči, obećava im da će im postaviti klupu u parku, obećava im  brda i doline, malo im se smješka i pleše s bakicama na njihovim rođendanu u domu umirovljenika. A ako je uz to i često u medijima, bez obzira zašto, ako još ima podršku medija i neke jače stranke, pobjeda je sigurna.

Teme o tome kako će se smanjiti zaposlenost, gdje će raditi naša djeca, što ovu zemlju očekuje u budućnosti to prosječnog birača ne zanima uopće. Zato se stranke i one velike i one male uopće tim temama ne bave, jer o tome nemaju pojma. A da bi se malo biračima zamazale oči, tada pišu nekakve gospodarske programe pune nebuloznih obećanja koje i onako nitko neće pročitati. Jedan političar se u nastupu brutalne „duhovitosti“ poslije izbora u lice nasmijao svojim biračima: „Zar ste zbilja vjerovali u ono što smo vam pričali?“

Obično se misli da se najlakše manipulira „prostim pukom“, da oni najlakše „padaju“ na populističke i ostale „fore“. Možda. Ali uvjeren sam da se još lakše manipulira tzv. inteligencijom, jer ona čita novine, realan život oko sebe uopće ne poznaje ili ga upoznaje preko medija, upijajući senzacionalističke naslove „istraživačkog“ novinarstva. (Naravno, ni to ne treba generalizirati, to ne vrijedi za sve, ali..).

Kada se u Zagrebu predstavljaju kandidati, oni pokazuju da ih  nezaposleni, razorena industrija, zapušteno obrtništvo i zanemareno  poduzetništvo, veliki minus u financijskoj blagajni, uz Holding koji minuse mjeri u stotinama milijuna kuna uopće ne zanimaju oni te glavne probleme ne spominju ili ih spominju  nekako usput. I ne ostavljaju dojam da znaju kako bi ih riješili. Zapravo, pokazuju da im ti problemi i nisu jako važni, pa ističu stvarno trećerazredne probleme kao što je besplatan Internet ili postavljanje klupa u parku. A kod svih se vidi da uopće ne znaju kako funkcionira grad s 800.000 stanovnika, kako funkcionira Gradska uprava s gotovo dvije tisuće zaposlenika, nemaju pojma što i kako rade gradski uredi, a Holding im je  metafizička pojava o kojoj ne znaju ništa, iako u Holdingu radi oko 10.000 radnika.

Zanimljiv je odnos prema Holdingu. Kada „oni drugi“ upravljaju, Uprava Holdinga je „nesposobna, stvara ogromne gubitke, financira promašene investicije kao što su stanovi u Sopnici koji se ne mogu prodati, zapošljava po rodbinskim vezama, ne služi kao servis građanima“. Kada „naši“ upravljaju Holdingom, tada Uprava „radi dobro, najbolje što može u datim okolnostima i s naslijeđenim financijskim teretom“.

Jednom su na jednoj maloj TV postaji prije izbora nastupila dva glavna gospodarska stručnjaka  iz dvije glavne konkurentske stranke i njihovo nepoznavanje gospodarske situacije u Gradu bilo je zastrašujuće, bez obzira što je jedan od njih sveučilišni profesor.

Svoje potpuno nepoznavanje situacije u Gradu kandidati prikrivaju floskulama o tome kako se neće vraćati u prošlost i da će se baviti budućnošću, kao da dolaze pred praznu ploču na koju će početi ispisivati svoje mudre dalekosežne poruke.  Ili ne znaju ili neće znati da je prva faza u procesu unapređenja pojedinog sustava  (poduzeća, grada ili bilo koje uprave), utvrđivanje postojećeg stanja, uočavanja problema, a iz toga onda proizlaze zadaci što treba učiniti kako bi se stanje promijenilo.

Upravo je užasavajuće kakve gluposti se ljudima serviraju, kako se takvim glupostima i neznanju, nestručnim razmatranjima i priglupim lupetanjima daje prostor u medijima i kako se ljude zaglupljuje i onemogućuje da misle svojom glavom. Očito je da su svi zaključili da biračima ne trebaju dokazati da će znati voditi neki grad, jer su „birači preglupi“ i to im nije važno. Zato ih bombardiraju trivijalnim temama ili bar manje važnim temama.

     „Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez        važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje,         vratite ih natrag na farmu među druge životinje“, napisao je Noam Chomsky.

Više, manje svi su Hrvati svjesni (nadam se) da je veliko znanje potrebno da se projektira neki most, konstruira generator i transplantira srce. A velika je vještina potrebna da majstor napravi prave cipele. Ali je većina Hrvata uvjerena da za vođenje jedne zemlje ili grada, za rješavanje nevjerojatno složenih problema nije potrebno niti iskustvo, a niti neko posebno znanje.

Često sam čuo objašnjenje za izbor nekog mladog političara: „On je mlad, bude naučio, treba mu dati šansu da nauči“. To je isto tako logično kao i da se za izbor pilota Boeinga kaže: „On nije nikada pilotirao, ali je mlad i pametan pa će se tijekom leta naučiti“. Neznanje pilota aviona može prouzročiti smrt stotinjak ljudi, a neznanje ljudi koji vode zemlju može unesrećiti milijune ljudi.

Našim ljudima su mediji kroz 25 godina tako „ispeglali mozak“ da na izborima biračima više nisu važne niti moralne vrijednosti, niti ideološka uvjerenja, niti domoljublje, niti je li netko još nedavno provaljivao u automobile ili ima 200 optužnica, biračima više nije važna ni  niti sposobnost kandidata da riješi probleme s kojima se društvo.

Zato često glasaju za kandidate koji vrijeđaju svoju zemlju, vrijeđaju i ismijavaju ljude koji su se borili za domovinu, koji  rade protiv nacionalnih interesa  i koji bi u svakoj normalnoj zemlji bili predmet prezira. A kod nas takvi često osvajaju vlast.

Obnašanje vlasti

Kada dođe na vlast,  političar bi trebao raditi ono za što se u prethodnoj fazi borio. Posao izabranog političara je da upravlja gradom, županijom, općinom, gradskim poglavarstvom, Vladom, kao sustavom koji ima ciljeve, zadatke, procese i u kojem djeluje jako veliki broj ljudi. To su sve vrlo složeni, dinamični sustavi koji imaju jako mnogo podsustava, od socijalnog, kulturnog, ekološkog, urbanističkog, zdravstvenog do gospodarskog. Osnovni cilj (idealistički) djelovanja tih sustava je da ljudi dobro žive, da vlada sklad, da nema sukoba i da se ostvaruje stabilan dugoročan razvoj na svim područjima. 

Grad, županija i cijela zemlja je zajednica građana u kojoj ljudi žele ostvarivati svoje ambicije, brinuti se za svoje obitelji  i odgajati svoju djecu. Da bi se tim sustavima  uspješno upravljalo i ostvarivalo postavljene ciljeve treba jako mnogo znati. Treba znati upravljati sustavom, razumjeti sve komponente i podsustave i voditi dugoročni razvoj u svim segmentima. To ne samo da nije jednostavno, već je jako, jako teško. Treba biti dobar rukovoditelj, dobar menadžer koji upravlja svojim stručnim timovima i gradskim uredima i balansira između različitih interesnih skupima i stranaka. To je složeniji postupak od upravljanja poduzećem. Poduzeće ima dominantno dugoročno ekonomske ciljeve koji se mjere novcima, dok javna uprava ima socijalne ciljeve koji se mjere zadovoljstvom građana što je uvjetovano efikasnim funkcioniranjem svih podsustava i dugoročnim razvojem.

A na te pozicije, na te krajnje teške zadatke dolaze ljudi koji nisu uopće pripremljeni, koji nemaju niti menadžerskih niti stručnih znanja. Budući da to ne znaju, onda se sve odvija stihijski, ide kako ide, od pročelnika do referenta na šalteru  i polako u svim sredinama više ništa ne funkcionira i polako prevladava kaos. To viđamo svaki dan.

Za jedan gradić kraj Zagreba rečeno mi je da u jednom sazivu članovi Gradskog poglavarstva nisu imali niti srednju školu. I sada od njih očekujte efikasno upravljanje gradom, vođenje i razumijevanje složenih projekata, poticanje poduzetništva, brigu za ekologiju i energetsku učinkovitost, kulturu i obrazovanje, urbanistički razvoj grada, vođenje strategije razvoja  i još mnogo toga. Naravno, da to oni ne znaju i ne mogu znati, a nisu mnogo bolje situacije niti u većim sredinama.

Političko funkcioniranje zasniva se na suludoj pretpostavci da „političar kada dobije vlast uz to automatski dobije i pamet da tu vlast obnaša“. Uz to se veže još jedna glupa teza da „menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“. Naravno, da to nema smisla, ali je posljedica tog uvjerenja tsunami nestručnih ljudi na svim pozicijama i u javnim upravama i u državnim poduzećima. Može se lako uočiti da takvi nestručni menadžeri, pročelnici, gradonačelnici, načelnici i ostali  zapravo mrze stručnjake u svojoj blizini, ne znaju s njima niti razgovarati, izbjegavaju ih i okružuju se nestručnjacima, kakvi su i oni sami.

U zadnje vrijeme je moderno govoriti o reformama i političari se upravo takmiče koji će se češće zaklinjati na reforme. A da ih netko pita što to konkretno znači i što bi trebalo napraviti, ne bi znali odgovoriti. Provođenje promjena kroz reforme na svim područjima su najsloženiji procesi za koje treba mnogo znanja i iskustva. A o tome obično govore poluobrazovani ili krivo obrazovani ljudi koji u životu nisu reformirali niti postupak prodavanje bureka na kiosku u predgrađu.

U zadnje vrijeme se stranke upravo takmiče da za veoma važna mjesta izabiru sve mlađe i neiskusnije kadrove. Znanje i sposobnost više uopće nisu važni, samo da kandidat lijepo izgleda na plakatima. Valjda će uskoro jedini kriteriji za izbor na važnu funkciju biti da „kandidat ima lijepe plave okice i da slijepo sluša partijskog šefa“.

I to je sve dovelo zemlju u propast.

Političari ne poznaju niti narod, ni društvo niti gospodarstvo

Kada konačno osvoje vlast, političari trebaju izabrati svoje suradnike, svoje ministre, svoje pročelnike u gradskim poglavarstvima, a uzeli su si pravo da izabiru direktore u mnogobrojnim državnim i gradskim poduzećima i institucijama. I onda shvate da oni zapravo Hrvatsku uopće ne poznaju, ne poznaju ljude koji su sposobni, iskusni i obrazovani, jer takvim ljudima nisu okruženi. Političari poznaju samo svoje partijske organizacije, svoju rodbinu, susjede, prijatelje i one koji su ih financirali i sada traže povrat ulaganja.

Čak, kada bi političari i htjeli izabrati najbolje stručnjake, najbolje ljude ne znaju gdje bi ih mogli potražiti. Ne znaju kako ih naći. Uglavnom dobivaju informacije iz medija, a novinari nisu obrazovani, a ni sposobni,  niti voljni upoznati ljude koji imaju stručna znanja i koji su u životu nešto napravili i koji imaju stručne reference. Medije zanimaju razna blebetala ili razni bezvezni likovi, „zanimljivi“ marginalci, „prodavači magle“. Nekada su stručnjaci imali priliku objaviti svoja razmišljanja, istraživanja i svoje stavove o nekim problemima u našim specijalističkim stručnim časopisima. I kroz to se za njih moglo znati prateći stručne časopise. Međutim, „zaslugom" jednog agresivnog, „lijevog“ akademika svi časopisi na hrvatskom jeziku proglašeni su „nestručnim“ i cijela znanstvena zajednica usmjerena je na objavljivanje u stranim časopisima. Logično je da neki engleski, američki ili njemački časopis ne zanima npr. stručna analiza organizacijskih rješenja Zagrebačkog holdinga. Posljedica toga je da političari ne mogu saznati tko je od 4.5 milijuna Hrvata stručnjak za gospodarstvo ili za poduzetništvo ili za razvoj proizvoda. I idu linijom manjeg otpora pa obično izabiru profesore ekonomije koji se nisu maknuli iz svojih kabineta ili bankarske stručnjake koji sve gledaju kroz „šalter banke“. A o poduzetništvu da ne govorim.

Zapadna i „ostale“ demokracije

U članku o  (nemoralu) i krizi dotaknuo sam se i usporedbe naših i zapadnih demokracija. Nemoralnih i pokvarenih ljudi bilo je uvijek i nažalost biti će ih uvijek, i u poduzećima, institucijama, u vlasti i u cijelom društvu, dok je svijeta i vijeka. I to ne treba posebno proučavati. Međutim,  da bi društvo moglo dobro funkcionirati nužna su neka moralna i ostala pravila ponašanja. A da bi ta pravila „pustila svoje korijenje“ i uvukla se u sve pore društva, od obitelji do gospodarstva, za to jednostavno  treba vremena. Treba proći desetljeća i stoljeća u kojima se ta pravila poštuju, da ih društvo u svim svojim segmentima prihvati kao svoje. Da bi se odgojili, obrazovali i izabrali sposobni upravljači koji će znati upravljati poduzećima, institucijama i javnom upravom treba mnogo vremena u kojem  će se prenositi znanje s generacije na generaciju, selektirati najbolji i stvoriti stabilne institucije u kojima će vladati čvrsta i stabilna moralna pravila ponašanja.

U tome je snaga Engleske i ostalih zapadnih demokracija. U njima „demokratski izborni proces“ na vlast može dovoditi (često i dovodi) nesposobne i svakakve političare kao i kod nas i u svim ostalim tzv. demokratskim zemljama, ali se njihov utjecaj zaustavlja uglavnom samo na najvišoj razini vlasti i ne ide dalje. Zato promjena vlasti ima mali utjecaj na sustav funkcioniranja institucija i poduzeća. U Italiji se jedne godine promijenilo mnogo vlada, ali to nije imalo nikakav utjecaj na funkcioniranje gospodarstva.

Briljantna, duhovita i satirična  slika funkcioniranja takvog političkog sustava dana je u čuvenoj BBC-ovoj seriji „Da, ministre“[8]. U seriji, ministar dolazi na vlast kao i kod nas, nesposoban je i neznalica kao što su obično i naši ministri, ali cijelim kabinetom upravljaju briljantni birokrati, profesionalci koji rade svoj posao neovisno kako se ministri izmjenjuju. Oni su uvjereni da svojim profesionalnim radom omogućuju da Britansko kraljevstvo uspješno funkcionira.

yes_minister_600

Glavni likovi iz čuvene BBC-ove serije „Da, ministre“

(Izvor slike: http://www.amazon.com/...)

U vodećim zapadnim zemljama postoje vrhunska sveučilišta na kojima se obrazuje njihova „upravljačka elita“. Jedan od najboljih takvih primjera je čuvena francuska ENA - École nationale d'administration, Nacionalna škola za administraciju. ENA je simbol javne uprave i škola za stvaranje  upravljačke elite. Oni koji diplomiraju na  ENA-i imaju pristup na najviše državne položaje.

Još je nešto presudno u objašnjenju zašto su zapadne demokracije uspješne, a ostale nisu. Da bi neka država, neko društvo moglo funkcionirati važno je da ima jake institucije. Institucije su stupovi na kojima stoji jedno društvo. Zapadne demokracije imaju institucije koje su se gradile i učvršćivale stoljećima. Te institucije  imaju ugled, čuvaju društvo i  na njih ne utječu niti politika niti političke promjene. Dolaze na vlast različiti političari i sposobni i nesposobni, ali institucije se ne mijenjaju i normalno funkcioniraju. I omogućuju da društvo i gospodarstvo normalno funkcionira.

A ono što je najvažnije,  pravu moć imaju oni koji se ne vide, koji imaju novac, koji djeluju u pozadini i upravljaju svim procesima u kojima sami političari, bilo glupi ili pametni, bilo sposobni ili nesposobni imaju malu ulogu. Jednom sam pročitao analizu koja pokazuje da pored svih žestokih borbi demokrata i republikanaca u Americi svi američki predsjednici provode istu politiku, potpisuju iste zakone i zastupaju iste interese.

Kod nas, a i u ostalim „novim demokracijama“ institucije se nisu stigle učvrstiti, dobiti potreban ugled i nezavisnost, a politika i mediji imaju razarajući utjecaj na njih. Svaka nova garnitura na vlasti odmah počne razarati institucije postavljanjem „svojih“ ljudi, na „svoju sliku i priliku“. I nesposobni, trećerazredni  ljudi  stalno razaraju institucije.

I to je jedno moguće objašnjenje zašto su zapadne demokracije uspješne, a ostale, uključujući i našu, nisu uspješne.

Primjeri „demokratskih“ revolucija

Demokracije je pojam koji, već sam po sebi, ima uzvišeno, metafizičko značenje u koje se ne smije sumnjati. Svi „teže“ uspostavi demokracije, po tome se ocjenjuje tko je tko i koje zemlje mogu pristupiti u „pristojno društvo“, a koje su „korumpirane, nedemokratske diktature“. A trebamo se samo sjetiti da su Amerikanci podržavali, a i sada podržavaju sve moguće diktature po svijetu (npr. u Saudijskoj Arabiji), ako je to u njihovom globalnom i poslovnom interesu. Kada diktatori ili neki demokratski izabrani lideri naprave neki krivi korak koji Amerikancima nije po volji (uglavnom, što se tiče nafte, ali i ostalih strateških interesa), tada se pokreću „demokratski“ procesi organiziranja demonstracija i rušenja vlada, nakon čega nastaje kaos, raspad država i krvoprolića.

Trebamo se sjetiti „Arapskog proljeća[9]“ (2019.) i kaosa koji još uvijek nakon toga traje, te „Narančaste revolucije“ (2004.)  i „Euromajdan revolucija[10]“ (2013.) u Ukrajini.

Postoji šablona koju SAD slijedi u svojim akcijama mijenjanja režima u istočnoj Europi, a Ukrajina se uklapa u taj uzorak. Tako je primjerice predsjedničke izbore u Beogradu 2000. kojima je srušen Miloševićev režim organizirao i vodio američki veleposlanik Richarda Miles, što je dokumentirano i potvrđeno. Zatim je taj isti Miles poslan u Gruziju da pomogne svrgnuti Eduarda Ševardnadzea u korist proameričkog kandidat Miheila Saakašvilija, a nakon Gruzije je došao red i na Ukrajinu, gdje je surađivao s američkim veleposlanikom Johnom Herbstom.

Zapadni su mediji, tvrdi geopolitički stručnjak William Engdahl[11], krajnje jednostrano izvještavali o izborima u Ukrajini. Toj tvrdnji u prilog ide potvrđeni podatak da su Britanska skupina za ljudska prava i Promatrači iz Helsinkija zabilježili više nepravilnosti na strani oporbe nego kod promoskovskog kandidata Janukoviča. Ipak, mediji su izvijestili samo o prevari sa strane Viktora Janukoviča.

Prema britanskom Guardianu, čitav niz organizacija radio je na promjeni ukrajinskoga dotadašnjeg režima. Pritom se najčešće spominju George Soros i Open SocietyNational Endowment for Democracy američke vlade, Carnegie Endowment i USAID. 'Nije nikakvo čudo što se Moskva zabrinula tim američkim potezima u svome susjedstvu', nadodaje Engdahl. 'Ključni dio medijske igre na ukrajinskim izborima bila je tvrdnja da je Juščenko pobijedio prema izlaznim anketama, no nije pritom rečeno da su glasači koje se intervjuiralo na izlazu iz birališta ljudi koje je platila organizacija Freedom House iz Washingtona. Prema pouzdanim izvorima, oni su podučili i platili oko tisuću glasača da naglas obznane vodstvo Juščenka za 11%, a te su tvrdnje pokrenule masu koja je uzvikivala da je riječ o prevari. Na čelu Freedom Housea trenutno je bivši ravnatelj CIA-e i neokonzervativac, admiral James Woolsey (koji je Bushov rat protiv terorizma nazvao Četvrtim svjetskim ratom), a u odboru Freedom Housea sjedi nitko drugi do Zbigniew Brzezinski. Teško da je to nepristrana organizacija za ljudska prava', zaključuje Engdahl.

Sve te „revolucije“ odvijale su se po modelu koji je, izgleda,  najprije izvježban na  zagrebačkom Jelačić placu 21.studenog 1996.  Tada su organizirane demonstracije na kojima se (kao „fol“) demonstriralo protiv ukidanja Radija 101 (koji uopće nije bio ukinut, jer prijedlog nije izglasan), a u stvarnosti se htjela srušiti legalna i na demokratskim izborima izabrana vlast u Hrvatskoj. I to dok je Predsjednik Tuđman bio na liječenju u Americi. Jedan od organizatora demonstracija, Ivan Zvonimir Čičak naknadno se „hvalio“ da su stalno prije demonstracija išli na instrukcije u Američko veleposlanstvo.

Zapad i „nove“ demokracije

Prava slika odnosa Zapada prema demokraciji mogla se vidjeti kroz način kako Zapad gleda na demokraciju u Rusiji. Za Amerikance je Boris Jeljcin koji je razorio Rusiju, stvorio oligarhe koji su uništili gospodarstvo i milijarde dolara spremili u američke banke, bio oličenje demokracije. A Putin koji je to spriječio, je gotovo pravi fašist. Ne mislim uopće braniti Putina, ali sada govorim tko su demokrate po Zapadnim mjerilima.

O tome je napisano već mnogo knjiga, pa sada mogu citirati nekoliko rečenica iz knjige „Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu[12], Fareeda Zakarie.

        Amerika se postavlja kao svjetski moralni arbitar, ona izriče sudove o vrlinama svih drugih režima, ona ostatku svijeta govori jesu li dobri ili zli….Amerika sebe izdvaja. Stoga je rascjep između  onoga što kaže i onoga što čini zasljepljujuće očevidan – a za većinu nas i krajnje iritantan........

....Po Cheneyjevoj priči Rusija je tijekom 1990-tih bila cvatuća demokracija, ali se posljednjih godina pretvorila u mračnu diktaturu gdje ljudi žive u strahu. Koreći Vladimira Putina, Cheney[1] vjeruje da govori u ime ruskih masa. Da je Cheney uradio svoju domaću zadaću i pogledao u nekoliko ispitivanja javnog mnijenja, koja su u Rusiji sveobuhvatna i pouzdana, otkrio bi da Putin za najvećeg dijela svoje vladavine uživa visok stupanj odobravanja, često blizu 75%.

    Većina Rusa drukčije vidi noviju povijest. Rusije iz 1990-tih sjećaju se kao zemlje nestabilnosti, bezakonja i razbojništva. Vjeruju da je Boris Jeljcin doveo zemlju u bankrot, predao njeno bogatstvo svojim pajdašima i većinu vremena provodio pijan i nesposoban funkcionirati. …S druge strane Rusi vide Putina kao nekoga tko je obnovio poredak, oživio rast i ponovno potvrdio nacionalni ponos.

Na sličan, „objektivan“  način Zapadni svijet, posebno Britanci ocjenjuju demokraciju u Indiji. I o tome Fareed Zakaria piše.

       Na nekim mjestima, kao što je Srednja Azija, izbori su popločali put diktaturama. U drugima su pogoršali sukobe raznih skupina i etničke napetosti……

      U raspravama o demokraciji Indija zauzima posvećeno mjesto. Unatoč svojem očajnom siromaštvu, ona ima funkcionalnu demokraciju od 1947. godine. Kad god netko želi dokazati kako nije nužno postići ekonomsku razvijenost da bi se uspostavila demokracija, kao jedini primjer rabi se Indija. Mnoge od tih pohvala su opravdane. Indija je istinski slobodno i nesputano društvo.

      Bez Britanaca i bez Kongresne partije teško je zamisliti indijsku demokraciju…Prvi indijski premijer Nehru, jednom je sebe opisao kao „posljednjeg Engleza na vlasti u Indiji“….. njegov je svjetonazor bio svjetonazor lijevog britanskog intelektualca oko 1940…………

   Indijsku su politiku ( sada) preobrazili  obuhvatna korupcija i neuvažavanje vladavine prava. Pogledajmo Utar Pradeš (UP), najveću indijsku državu, političku bazu Nehrua i ostalih velikana Kongresne partije… Tamošnji politički sistem može se opisati samo kao „Banditsku demokraciju“. Svake godine se vara na izborima, u glasačke kutije se ubacuje lažne listiće…..Taj je proces najnižu točku dosegnuo u studenome 1997., kada je premijer Utar Pradeša osigurao parlamentarnu većinu stvorivši kabinet od 93 ministra, kako bi svi zastupnici koji promijene stranačku pripadnost i podrže ga mogli biti imenovani vladinim dužnosnicima. Novi ministri imali su šaroliku prošlost; njih 19 imalo je dokumentiranu kriminalnu prošlost (pritom ne mislim na kazne zbog prebrze vožnje), Ministar znanosti i tehnologije Hari Shankar Tiwari, na primjer, imao je policijski dosje koji ga označava kao osumnjičenika za devet ubojstava, deset pokušaja ubojstava, tri pljačke i tri otmice. Ministra za provedbu programa (što god to značilo) Raghuraj Pratap Singh bio je pod istragom za dva ubojstva, tri pokušaja ubojstva i nekoliko otmica (sveukupno 25 zločina)……….

    Policijska dokumentacija pokazuje da (još jedan Pratap Singh) ubija svoje protivnike, organizira otmice radi otkupa i bavi se razbojstvima. Ali to nikada nije omelo kretanje njegove karijere uzlaznom putanjom. Bile su mu jedva 24 godine, kada se 1993. natjecao na prvim svojim izborima i pobijedio.

     To je zbilja demokracije u Indiji. A ipak većina na Zapadu to ne želi pobliže istražiti. Radije romantično govorimo o ljepoti Indijaca i Indijki koji glasuju i o radosti najveće demokracije na svijetu.

U zadnje vrijeme, nakon Brexita mnogi zapadni „mudraci“, intelektualci i novinari kritiziraju demokraciju i ljute se što je netko omogućio „neinformiranim i neobrazovanim“ ljudima, a posebno umirovljenicima  da donose tako važne odluke, važne za budućnost jednog naroda.

Opa, kaj je sada to?

Kada se „demokratskim“ gibanjima masa na ulici i na trgovima ruše vlade u pojedinim državama u Africi, Istočnoj Europi, to je super, to je demokracija. Ali kada vam to dođe u vlastito dvorište, onda je demokracija opasna.

I Wiston Curchill nije imao visoko mišljenje o demokraciji, ali nije znao čime ju može zamijeniti, a da ne bude diktatura.

Diktature, industrijski razvoj i demokracija

Za mnoge je idealno rješenje  „prosvijećeni apsolutizam“, u kome „mudar, prosvijećeni, dobar i plemenit diktator donosi mudre odluke za dobrobit svog naroda i to sve brzo i učinkovito realizira bez birokratskih i ostalih komplikacija.“

Jedini je problem, što prosvijećeni diktator jako brzo prestane biti prosvijećen i brzo postaje običan diktator i ponaša se kao najgori diktator.

Zanimljive primjere o vezi industrijskog razvoja i raznih diktatura iznosi Niall Ferguson u knjizi Civilizacija – Zapad i ostali. On piše:

         Valja istaknuti da gotovo ni jedan od „azijskih tigrova“ koji je slijedio primjer Japana, industrijalizirajući se putem izvoza dobara kao što je pamučna roba, nije to učinio uz pomoć demokratskih institucija. Južnom Korejom kroz njezinu su industrijsku revoluciju upravljali generali Park Chung-hee (1960.-79.) i Chun Doo-hwan (1980.-87.), dok su Lee Kuan Yew u Singapuru i Suharto u Indoneziji bili zapravo apsolutisti (prvi prosvijećen), a monopolističke stranke vladale su na Tajvanu i u Japanu. Hong Kong ostao je do 1997. britanskom kolonijom. Ipak, u svakom slučaju gospodarski uspjeh bio je nakon stanovitog zakašnjenje popraćen demokratizacijom. 

Zanimljiv je slučaj singapurskog „apsolutiste“ Lee Kuan Yewa (1923-2015.). LKY, kako su ga nazivali, bio je prvi Premijer Singapura kojim je vladao tri desetljeća. Leeja smatraju ocem i osnivačem nacije. Pod njegovim vodstvom je ta mala zemlja, po broju stanovnika slična Hrvatskoj,  u jednoj generaciji prešla iz „trećeg svijeta u prvi svijet“. Leejeva vladavina je kritizirana zbog ograničavanja civilnih sloboda (javni prosvjedi i sloboda medija) i donošenja mjera protiv političkih protivnika. On je tvrdio da su takve mjere bitne za političku stabilnost, što je zajedno s vladavinom prava neophodno za gospodarski napredak.

Rezultati njegova vodstva, „diktature“  spektakularni su. Današnji je BDP Singapura, s više od 50.000 dolara per capita, jedan od najvećih na svijetu. U samo jednoj generaciji, Singapur je pretvorio iz siromašne, malarijom pogođene naseobine u financijsko, tehnološko i intelektualno središte Azije.

Hrvatska od Singapura i od „apsolutiste“ Lee Kuan Yewa može mnogo naučiti.

Lee je bio čvrsto uvjeren da mala država ne može opstati niti prosperirati ako ima nesposobnu i korumpiranu vlast. Kako bi eliminirao korupciju, ali i privukao najbolje kandidate u državnu službu, odlučio ih je izdašno platiti. Za one koji bi bili uhvaćeni u koruptivnim radnjama, Leeov sustav predvidio je stroge kazne.Osnovna načela vladanja su mu se temeljila na „meritokraciji“, vladavini temeljenoj na izboru ljudi prema njihovim sposobnostima i „multirasnom konceptu.

Meritokracija je oblik vlasti u kojem se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost dodjeljuje na temelju sposobnosti i zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširem smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

U nedostatku zajedničke kulture stvorio je novi nacionalni identitet, pri čemu su veliku ulogu kao čimbenici integracije imali obrazovni sustav i novoosnovane vojne snage čiju obuku svaki mladi Singapurac mora proći.

Više o Lee Kuan Yewu možemo saznati iz njegove knjige Pogled jednog čovjeka na svijet, koju je napisao pred kraj svog životaZa vrijeme njegove vladavine Singapurom je vladala jedna partija, PAP (The People's Action  Party) koja je uvijek osvajala gotovo sva mjesta u Parlamentu. U svojoj knjizi LKY to objašnjava:

         Ipak, moguće je da će jednog dana mlađi Singapurci, usprkos najozbiljnijem trudu PAP-a, htjeti ne samo više političkog utjecaja, nego potpuni dvostranački sustav. Oni imaju pravo izbora.

…..najveći problem s dvostranačkim sustavom – kada se jednog dana uvede – taj što se najbolji ljudi neće htjeti baviti politikom. Biti izabran, riskantan je posao. Predizborne kampanje također će obično postati nepotrebno necivilizirane, pa i maliciozne. Ako ste daroviti i napredujete u karijeri, zašto staviti toliko toga na kocku – ne samo vlastite interese nego i interese obitelji-kandidirajući se na izborima? Vjerojatno ćete radije ostati izvan te kuhinje i u svom udobnom životu.

 Ako Singapur da vlast mediokritetima, propast će i postati mediokritetski grad.

       Ako pogledate druge zemlje u kojima već postoji dvostranački sustav doći ćete do istog zaključka. Ako u Velikoj Britaniji pogledate najbolje diplomante s Oxforda i Cambridgea i pratite njihovu karijeru, vidjeti ćete da ti ljudi ne završavaju u politici nego u bankarstvu, financijama i profesionalnom životu. Ljudi u prvim redovima u parlamentu (članovi vlade ili vlade u sjeni) često ne potječu iz redova najboljih… Iste sile djeluju i u Americi.

 …No razlika između Singapura i tih zemalja – t.j. Amerike i Velike Britanije – u tome je što će se one i dalje uspješno razvijati usprkos prosječnoj vladi, ali mi nećemo. Ova je mala zemlja bez prirodnih resurs i usred povijesno eksplozivne regije. Ovdje je potrebna posebna sposobnost vođenja.

 U knjizi je objavljen i razgovor koji su Lee Kuan Yew i Helmut Schmidt, (kancelar Zapadne Njemačke od 1974 do 1982.), vodili u svibnju 2012. godine.

         LKY: Da biste bili vođa morate prihvatiti činjenicu da se drugi ljudi obogate zato što vi dobro vladate. Jednom sam to rekao partijskom sekretaru Shenzhena. Rekao sam: „Kreirajte sustav u kojem će drugi moći zarađivati i obogatiti se. A vi ćete ostati pošteni dužnosnik i razmjerno siromašni“. Ne znam je li poslušao moj savjet.

         LKY: Da, ali ja imam koristi od useljeničkog društva. Ono je plastično i nema drevnu povijest, drevna neprijateljstva i drevne mržnje. Dao sam im zajedničku platformu na engleskom jeziku, ravnopravno natjecanje, imenovanje svakog prema zaslugama bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, kulturu. To je pridonijelo nacionalnoj solidarnosti.

LKY-CFP417316504-640x500

 Lee Kuan Yewa 

(izvor slike: http://www.cctv-america.com/2015/03/22/singapores-founding-pm-lee-kuan-yew-dies-at-91)

Mediji, temelj „manipulokracije“

Smatra se da su mediji temelj demokracije i da bez medija i nema demokracije. Mediji ljude informiraju, upoznaju s događanjima, poučavaju ih, pripremaju ih da na izborima donesu najbolju odluku po svojem uvjerenju. Nažalost, stvarnost je jako daleko od te idealistične slike. Mediji služe zato da manipuliraju ljudima, javnim mnijenjem u skladu s interesima pojedinih interesnih skupina, odnosno financijskih moćnika koji ih plaćaju. Zbog toga se (možda) lijepo zamišljena demokracija pretvara u prljavu „manipulokraciju“.

Razni američki autori proučavali su metodologiju kojom se služe mediji da bi manipulirali ljudima. Čuveni američki pisac, filozof, ljevičarski politički aktivista i lingvista Noam Chomsky[14], profesor na MIT-u, sastavio je listu deset najčešćih i najefikasnijih strategija[15] kojima se, korištenjem medija manipulira stanovništvom. Zajedno s Edwardom S. Hermanom 1988. razradio je u knjizi  Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media, Propaganda model kojim objašnjava kako se manipulira s ljudima i kako se „proizvodi“ željeno mišljenje.

g7005_hi_400_397_80

 Noam Chomsky, Propaganda i upravljanje ljudskim umom

(Izvor slike: https://canadiandimension.com/...

U jednoj drugoj knjizi[16] Chomsky je napisao:

             Valja se prisjetiti da su tehnike nacističke propagande bile iskušane u anglo-američkim društvima. „Goebels je u svoje ministarstvo propagande regrutirao većinu vodećih ljudi u Njemačkoj s područja komercijalnog oglašavanja  hvaleći se da će „koristiti američke metode oglašavanja“ kako bi „prodao nacional-socijalizam“ na sličan način kako se prodaju „kakao, zubna pasta i patentirani lijekovi“. Te su metode bile zastrašujući učinkovite u izazivanju pada iz pristojnosti u barbarstvo.......

       Kada industrija za odnose s javnošću treba prodati kandidate, ona prirodno pribjegava istim tehnikama kojima se služi pri marketingu roba. Kao uobičajeno sredstvo za podrivanje tržišta prijevara se koristi da se potkopa demokracija.

Koliko god su knjige i stavovi Noama Chomkyia vrlo zanimljivi i planetarno popularni, možemo uočiti da njegovi stavovi imaju vrijednost samo onda kada se bavi Amerikom koju poznaje. Ali kada se makne iz Amerike, počne se ponašati kao tipičan ljevičarski Amerikanac koji ništa izvan Amerike ne razumije. Na primjer Chomsky je pokazao razumijevanje za Miloševićevu politiku, a pored toga je izjavio da je pokolj u Srebrenici  "preuveličan", a da je NATO-ovo bombardiranje SRJ započelo "jer Srbija nije provodila nužne socio-ekonomske reforme podložne SAD-ovom programu neo-liberalizma". Prema njemu, rat na Kosovu je doveo do izbjeglica i zločina, ali "tek nakon NATO intervencije". (To mu stvarno nije trebalo.)

I profesorica dr. Cynthia Boaz s  političkih znanosti na Sonoma sveučilištu u SAD i ekspert za pitanja demokracije, nenasilnih prosvjeda, građanskog otpora i političke komunikacije s medijima u članku „Četrnaest tehnika propagande kojima Fox News pere mozak Amerikancima“ analizira tehnike manipuliranja kroz medije[17].

Zapadni mediji nisu se samo do savršenstva izvještili u manipuliranju masama, oni su do krajnosti izvitoperili sam pojam medijskih sloboda. Hvale se  medijskim slobodama koje su „temelj demokracije“, svima drugima drže prodike o slobodi medija i  kritiziraju i kažnjavaju one države u kojima mediji nisu dovoljno „slobodni“, a posebno brutalno se okomljuju na zemlje za koje ocjenjuju da vlast ima utjecaj na medije.      

A istovremene bili smo ne tako davno svjedoci situacija u kojima su za vrijeme napada na Irak, a i u ostalim svojim ratovima mediji bili podvrgnuti strogoj cenzuri i novinari su mogli izvještavati samo što vojska odobri. Dok su kod nas za vrijeme Domovinskog rada i podržavali i financirali mediji koji su direktno radili protiv Hrvatske.

O odnosu „slobodnih“ medija u Americi i vlasti vrlo kritički je pisao Gleen Greenwald u knjizi Nemaš se kamo sakriti[18].

       Među glavnim institucijama navodno posvećenim praćenju i provjerama zlorabe državne moći trebali bi biti politički mediji. Teorija o takozvanom „četvrtkom staležu“  trebala bi jamčiti transparentnost vlade i obuzdavati pretjerivanja, među kojima je tajni nadzor cjelokupnog stanovništva pojedinih zemalja nedvojbeno među najradikalnijim primjerima. ..Umjesto toga, američki mediji često se odriču te uloge pa se servilno odnose prema vladinim interesima, čak naglašavajući, a ne propitujući, njezine poruke i obavljajući njezine prljave poslove.

        Obrazac korporativnog novinarstva u kojem nema stavova, nema boje, mirisa ni duše, novinarskoj je praksi oduzeo najvrijednije atribute pa su vodeći mediji tako postali irelevantni: nisu prijetnja nikome tko ima moć, a upravo je to bio i plan.

      Nakon što su medijske kuće ušle u vlasništvo najvećih svjetskih korporacija, medijske zvijezde su basnoslovno plaćeni zaposlenici tih konglomerata. Razvoj karijere određuju im isti oni parametri koji donose uspjeh u takvom okruženju: mjera kojom zadovoljavaju očekivanja korporacijskih šefova i unapređuju interese tvrtke. ..Identificiraju se s institucionalnim autoritetima i vješti su i stručni u služenju, a ne protivljenju

     Mnogi utjecajni američkim novinari danas su multimilijunaši. Žive u istim kvartovima kao i vodeći političari i pripadnici financijske elite koje bi navodno morali nadzirati i služiti im ako korektiv.

     Takvo novinarstvo posve je integrirano u dominantnu političku vlast u zemlji. ..Bogati i slavni novinari iz tog sustava ne žele podrivati status quo u kojem uživaju tolike blagodati. Poput svih dvorjana, spremno brane sustav koji im osigurava povlastice i preziru sve koji se protive tom sustavu.

     U jednom intervju za Guardian Seymour Hersh (Pulitzerom nagrađen novinar) se žestoko obrušio na, kako se izrazio, „plahost američkih novinara, način na koji se izbjegavaju suprotstaviti Bijeloj kući i postati nepopularnim glasnicima istine.“ Rekao je da je New York Times najčešće tek „Obamin vodonoša“. „Vlada sustavno laže“, ustvrdio je, „no nitko od američkih medijskih divova, ni velike televizijske mreže, ni veliki predstavnici tiskanih medija, uopće se ne protive, niti se upuštaju u izazove“.

      Govoreći o tome „kako popraviti novinarstvo“, Hersh je rekao: „Treba zatvoriti dopisništva NBC-a i ABC-a, otpustiti 90% urednika u izdavaštvu i vratiti se temeljima novinarske profesije“, tj. djelovati izvana kao „uljez“.

A takvi mediji svima u svijetu sole pamet i kritiziraju utjecaj drugih država na medije.

O sramotnim primjerima iz elitnog američkog novinarstva u članku na jednom portalu[19] pisala je i Julienne Eden Bušić, 11. kolovoza 2010.

…......to je zato što su novinari izdali svoje čitatelje postajući plaćenim propagandistima za financijske planove i ideološke pozicije vlasnika i izdavača medija i besramni promotori trulog kapitalizma; drugim riječima, kako oni ističu, „proizvodnja vijesti služi tomu da bi javnost držali u poslušnosti i podređenosti...baš kao što je ministar naci-propagande Goebbels običavao reći, „samo neka ponavljaju i ponavljaju, nešto će se već zalijepiti....“ Ne samo da mediji lažu nego i „fabriciraju istine...izdvajajući svaki događaj iz njegova društvena konteksta i uzroka koji potvrđuju njegovu činjeničnost, njegov sadržaj i značaj..tako se velika glad u afričkim zemljama paralelno prikazuje s najnovijom linijom Versacea......

....... Proces kolektivizacije ( koju je 1933. godine u Ukrajini provodio Staljin) doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25.000 ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Ukupno nekoliko milijuna ljudi je umrlo, …

       U to vrijeme, „The New York Times“…prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim „agrarnim reformama“. Duranty je, pak, inzistirao na tome da, iako je bilo „ozbiljne nestašice hrane“ u Ukrajini, „ovdje nije bilo stvarne gladi.“ Nije bilo „smrtnih slučajeva od gladi“, samo „raširena smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti.“ U idućim člancima ponavljao je laži: „Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu.“;“ bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda.“; ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja.“

       Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kad su sovjetski arhivi otvoreni za javnost i kad je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je šef moskovskog dopisništva „The New York Timesa“ Walter Duranty, služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini.

       Znao je istinu, doduše, kao i mnogi drugi u „The New York Timesu“ i drugdje, jer je u jesen 1933. u britanskom  veleposlanstvu izjavio da je deset milijuna ljudi umrlo. „Ukrajina je,“ rekao je, „iskrvarila do smrti“, što je impozantna izjava za nekoga tko je nekoliko dana ranije, govor o gladi opisivao kao „običan apsurd.“

     Mnoge poznate osobe pozvale su Pulitzerov odbor da mu oduzme nagradu. Poznati američki komentator Joseph Alsop kasnije je o Durantyju rekao da „mu je laganje poput dionica na burzi.“ No Pulitzerov odbor je odbacio dva zahtjeva za poništenje…U međuvremenu, njegov bivši poslodavac, „The New York Times“ takozvani „uzor“ profesionalnog novinarstva, „zlatni standard“ kojemu teži svaki medij, i dalje se iz godine u godinu kontinuirano ponosi Durantyjevim imenom na listi dobitnika Pulitzerove nagrade.

 A Des Griffin je u svojoj knjizi[20] napisao:

         Kako je Willis Carto prije nekoliko godina napisao: „Kako se tisak….voli hvaliti pred svojim žrtvama – čitateljima – svojom slobodom. Da, tisak je možda slobodan da laže, iskrivljuje, potiskuje, vara i kleveće, ali je li slobodan da kaže istinu? Mnogi imaju dobrih razloga vjerovati da je, što se tiče masovnih medija, istina mrtva......

.....Bivši urednik New York Timesa da je odgovor: „Mi smo oruđe i podanici bogatih u sjeni. MI smo marionete………..intelektualne prostitutke.“

Okruženi takvim uzorima i mediji u novonastalim tranzicijskim državama, a naravno i u Hrvatskoj predstavljaju velikim dijelom tamnu stranu novih društava. U Hrvatskoj novinari pišu „kako im gazda kaže“, a mnogi gazde i urednici su ili odgojeni u komunizmu, npr. kao urednici lista „Komunist“ ili su kapitalom vezani uz bivše strukture moći i za mnoge od njih je svaki oblik samostalne hrvatske države neprihvatljiv, jer je za njih svaka slobodna Hrvatska odmah i „ustaška, klerofašistička država“. Osim toga, većina novinara je vrlo slabo i površno obrazovana i uopće ne razumiju složene odnose i procese koji se odvijaju u novonastalim državama. I najsretniji su kada mogu „kopati po kanalizaciji“ i intervjuirani najopskurnije likove koje mogu naći. Kada treba, „elitni“ novinari izmišljaju intervjue, a uz to ne plaćaju poreze i bezočno lažu.  Sjećam se kada je u jednom vodećem dnevnom listu objavljeno da je dvije tisuće ljudi u Kanadi protestiralo protiv koncerta Marka Perkovića Thomsona. Gospođa ispod čijeg su prozora demonstrirali nabrojala ih je ukupno 9.

Budući da mnogi novinari ne posjeduju nikakav niti moralni niti stručni filtar, u medijima se promoviraju svakakvi i  najnegativniji likovi, čudne prošlosti. Ljude koji su bili u zatvoru zbog provala u automobile promoviraju za članove Vlade, a ljude koji su svojom menadžerskom nesposobnošću upropastili niz poduzeća promoviraju u gospodarske stručnjake i svima „sole pamet“.

Proučavanje demokracije

U četvrtak, 27. listopada  2016. prisustvovao sam raspravi sa zanimljivom temom pod nazivom „Što se događa s demokracijom?“. To je bila peta iz niza rasprava o aktualnom temama koje organizira Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja u svojoj novoj zgradi u Zagrebu. Temu je uvodno predstavilo dvoje mladih znanstvenika s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Privukla me je tema, naslov teme i uvodni tekst na Pozivu u kojem je pisalo:

         Hrvatska je ove godine iskusila pad vlade, nova vlada nedavno je izglasana u Saboru, a u Sjedinjenim Državama početkom studenoga bit će održani predsjednički izbori. Kako su protekli i kako teku ti procesi? Ostvaruju li očekivanja njihovih sudionika? Nisu to samo građani i stranke, nego svoj utjecaj nastoje ostvariti i različite formalne i neformalne asocijacije, a i posrednici, ne samo tradicionalni nego i novi mediji, koji i sami neskriveno promoviraju svoj interes. 

          Nisu li demokratski teoretičari, usprkos brojnim empirijskim istraživanjima koji dokazuju suprotno, predugo inzistirali na ideji da su birači u stanju utjecati bilo na izbor vladinih politika ili barem na izborima kazniti neuspješne političare?

        Nije li već predugo propisivana terapija za bolesti demokracije bila „više demokracije“, iako je od nje pacijentu bilo samo gore? 

      U izlaganju će biti najviše govora o jazu između demokratskih ideala i demokratske realnosti i mogućnostima i izgledima da se taj jaz prebrodi.

Tribina  je bila prilično dobro posjećena. Procijenio sam da su prisutni u najvećem broju bili politolozi, a zatim sociolozi. Bio je i jedan inženjer (moja malenkost). Nekada sam se na takvim temama javljao za diskusiju, ali sam  s time prestao. Za njih osobe koje ne dolaze iz njihovog uskog kruga kao da dolaze iz „druge galaksije“.

Uvijek sam smatrao da je u raspravama nužan pluralizam mišljenja, da su suprotna stajališta dobrodošla i uvijek sam uživao u raspravama s ljudima slobodnog duha s kojima se ne slažem. Ali sam se s vremenom uvjerio da postoje intelektualni rezervati u kojima su sakupljeni ljudi istih struka, istih svjetonazora i istih načina razmišljanja. I diskutiraju samo unutar svojih usvojenih matrica unutar kojih se svi više-manje slažu. A na taj način govore i  o demokraciji.

Kao konzument demokracije i demokratskih procesa, a ne politološki stručnjak bio sam na kraju žalostan i neugodno iznenađen, po mom mišljenju, niskom znanstvenom razinom rasprave. Mladi znanstvenici su cijelo svoje predavanje, a nakon toga i sudjelovanje u raspravi sveli na citiranje različitih knjiga većinom američkih autora.

To je nevjerojatno. Živimo, a i oni s nama, u nevjerojatno turbulentnom vremenu, oko nas se odvijaju nevjerojatno zanimljivi procesi, a oni umjesto da urone u život i proučavaju ga, glavu su uronili u strane knjige i izgleda niti ne gledaju kroz prozor. 

Svoje saznanje zbivanjima i procesima u našem društvu oni, ali i većina diskutanata, stječu čitajući novine, gledajući TV ili surfajući po portalima. A istraživanja u društvu svode na pitanja koja su npr. u jednom projektu  postavili nekolicini građana Karlovca. 

Osim toga, kao da cijelo svoje saznanje o demokraciji crpe samo iz demokratske prakse SAD. A mene bi osobno više zanimala i mnogo mi je bliža demokratska praksa i tradicija Austrije, Danske, Latvije i Islanda.

Zanimljiva je i još nešto.

Utjecaj medija na demokratske procese je spominjan onako usput, više kroz prizmu utjecaja kapitala na medije. Kao da u dvorani većina ljudi, znanstvenika, profesora  i bivših dekana  nije bila s Fakulteta političkih znanosti koji obrazuju i direktno oblikuju mlade novinare. I direktno su odgovorni za to što su naši novinari takvi kakvi su, oblikovani da agresivno zastupaju samo jedan svjetonazor i da pluralizam, poštovanje različitosti i samu suštinu demokraciju ne razumiju.

Ipak, mediji nisu svemogući

Na tribini od 27. listopada 2016. jedan znanstvenik je vrlo „uvjerljivo“ tvrdio da će na izborima u SAD, bez ikakve sumnje, pobijediti Hillary Clinton. „Sva ozbiljna istraživanja objavljivana u zadnje vrijeme u svjetskim, stručnim i znanstvenim časopisima govore da će s 96% vjerojatnosti pobijediti gospođa Clinton. A sve ove američke ankete koje govore o izjednačenosti su lažne i služe samo da povećaju tiražu novina i da stvore privid neizvjesnosti da bi se novine bolje prodavale. Nema nikakve neizvjesnosti, Hillary Clinton će sigurno pobijediti,  s velikom razlikom. U to nema nikakve sumnje“, autoritativno i samouvjereno je tvrdio uvaženi „znanstvenik“ koji odgaja buduće novinare.

Nikada u povijesti američkih izbora nije jedan kandidat imao tako veliku podršku medija. Od 300 glavnih medija samo 3 su „navijala“ za Donalda Trumpa, od 126 velikih TV kuća samo je 1 podržavala Trumpa. Svi ostali, uz sve financijske institucije, uz cijeli establishment, uz predsjednika Obamu, filmske i glazbene zvijezde, mnoge čuvene športaše davali su podršku demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton, uz nevjerojatno agresivnu i sveopće podršku medija. Za Trumpa su govorili da je „rasist, neotesan, agresivan, seksist, glup, nesposoban da bude predsjednik Amerike“.

Rezultati izbora 9.studenog 2016. bili su stravičan šok za liberalnu, globalističku, „politički korektnu“ Ameriku. To je bio šok i za većinu tzv. vodećih novinara u Hrvatskoj koji u srijedu nisu mogli doći k sebi i počeli su kritizirati američki narod zbog „pogrešnog“ izbora i  poučavati Amerikance o demokraciji.

Slično se dogodilo i u Hrvatskoj 11. siječnja 2015. godine na predsjedničkim izborima. Jedan kandidat, tzv. ljevice imao je sveopću podršku medija, većine civilnih udruga i  „sveopće liberalne“ javnosti. U anketama mu je prognozirana sigurna pobjeda, a podrška mu je u anketama povremeno dostizala i 80%. 

I izgubio je izbore. 

U 2016., slično se dogodilo na izborima još dva puta.

Naš ugledni kolumnist Zvonimir Hodak je napisao: „U SAD-u i Hrvatskoj u anketama pobjeđuje ljevica, a na izborima desnica“.

Was8958386

Donald Trump

(Izvor slike: https://www.bostonglobe.com/...)

A kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić je 12.11.2016. lijepo opisao sliku suvremenog  društva: „Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji.“

Borislav Škegro u istom Večernjaku je napisao:

        „Ljudi su slobodno izrazili svoje mišljenje – fućkaš svjetski poredak u kojem ostajem bez posla….Jedna od skupina američkog stanovništva koja je donijela odlučujuće glasove Trumpu upravo su ljudi iz američkog „Pojasa hrđe“- prostor od New Yorka preko Detroita do Milwaukeeja. Nekada najmoćnija svjetska industrijska konglomeracija odavno je prostor nepreglednih nakupina zahrđale i napuštene opreme i zgrada. Industrijska proizvodnja, od čelika do automobila, od strojeva do kućanskih aparata, preselila se drugdje - Kinu, Meksiko, Indiju … Milijuni radnika ostali su bez posla. Njihove kuće postale su gotovo bezvrijedne. Vrlo ih je malo uspjelo pronaći drugi posao. Trump je progovorio bez ustezanja – za to su krivi pokvareni političari u Washingtonu koji su potpisivali razne trgovinske sporazume i tako uništili domaću proizvodnju."

Henry Kissinger,  nesumnjivo je jedan od najvažnijih, ali i najkontroverznijih diplomata 20. stoljeća,  u intervjuu objavljenom 10. studenog 2016. u uglednom listu The Atlantic, na pitanje novinara Jeffreyja Goldberga  o upravo održanim predsjedničkim izborima priznao je: „ Mislio sam da će Hillary pobijediti“. A na pitanje: „Zašto se ovo [pobjeda Donalda Trumpa] dogodilo?“, odgovorio je: „Fenomen Trump uvelike je reakcija velikog dijela unutrašnjih saveznih država SAD-a na napade intelektualnih i akademskih zajednica na njihove vrijednosti. Postoje i drugi razlozi, ali ovaj je značajan.“

Sada se mnogobrojni analitičari u svijetu bave tom temom da shvate što se to i zašto se to dogodilo. Trebalo bi uključiti stručnjake s područja psihijatrije i psihologije koji se bave psihologijom masa da daju odgovor na ta pitanja. Činjenica je da mediji imaju veliku ulogu u oblikovanju svijesti ljudi i da mogu utjecati na izbore i dovesti na vlast one osobe koje izaberu moćne interesne skupine. Ali to, izgleda, ipak ide samo do jedne točke.

Možemo se sjetiti kraja 1999. godine u kojoj je jedan političar na izborima za Sabor dobio manje od 5% glasova, znači doživio je fijasko. Nakon toga ga je dobro organizirana, većinom medijska mašinerija „uzela u svoje ruke“ i ubrzo je, u veljači 2000.  postao predsjednik republike.

Je li takva mašinerija izgubila svoju moć i u Americi i u Hrvatskoj?

I zašto se to dogodilo?

Možda odgovor možemo potražiti u briljantnoj izreci Abrahama Lincolna: „Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.

Vjerojatno, snažna, preagresivna i preočita, „jednosmjerna“,  medijska manipulacije koja predugo traje jednom dođe do „kritične točke“, kada ljudi počnu sumnjati u sve te poruke, više ih ne slušaju i kada sva ta medijska agresivnost više nema nikakav učinak. I tada ljudi počnu normalno razmišljati i vraćati se prema svojim temeljnim vrijednostima s kojima su odrasli i svojim vlastitim zaključcima.

Značajke „hrvatske demokracije“

Hrvatska demokracija ne razlikuje se mnogo od bugarske, češke ili mađarske demokracije, ali budući da se meni fućka za ostale demokracije bavit ću se hrvatskom demokracijom koju, po mom mišljenju, „krase“ ove značajke:

  1. Tehnologija izbornog procesa na vlast od razine općine do države u većini slučajeva dovodi potpuno nekompetentne ljude koji niti ne znaju što bi trebali raditi i kojima osnovni pojmovi rukovođenja, organizacije, a posebno funkcioniranje njihovih ureda, ministarstava, poglavarstva ili same općine, grada županije ili  države nisu jasni. Razina zahtjeva koji se na te funkcije postavljaju je tako niska da gotovo „svatko“ živi u uvjerenju da bi mogao voditi neki grad ili samu državu. Vlast se ne osvaja dobrim projektima, s dobrim stručnjacima, već manipuliranjem biračima i postizbornim trgovinama i s „crnim vragom“.
  2. Nakon što se osvoji vlast tada se partijski drugovi, njihove rodbine i sponzori nagrađuju plijenom koji treba podijeliti. Državna poduzeća, institucije, agencije do najsitnijeg činovnika u pojedinoj općini preuzima potpuno nekompetentni, nestručni i nesposobni ljudi. A onda takve ljude na skupštinama i vijećima njihovi partijski drugovi pohvaljuju i nagrađuju za „izuzetne rezultate“. Čak i u Vrhovni sud kao rezultat političke trgovine dolaze „suci“ koji nisu nikada sudili, koji nisu nikada napisali niti jednu presudu, ne znaju strane jezike, a donositi će najsloženije i najodgovornije sudske odluke koje trebaju biti temelj pravnog sustava države.
  3. Znanstvena zajednica, u prvom redu mislim na tehničke fakultete,  koja bi svojim djelovanjem i rezultatima trebala biti motor razvoja gospodarstva i cijelog društva, potpuno se odvojila od realnog svijeta i usmjerila se samo na objavljivanje članak u stranim časopisima, na dobivanje što većeg IF faktora[21] i bodova koji su uvjet za napredovanje, od čega hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo nema nikakve koristi.
  4. Mediji koji bi trebali biti temelj moderne demokracije jednostrano su ideološki usmjereni, ne zanima ih znanje, sposobnost pojedinih ljudi, stranaka i njihovih programa, bave se samo političkim trgovinama, trivijalnim temama i kopanjem po „kanalizaciji“. Kao vučji čopor napadaju svoje ideološke protivnike i djeluju na sramotan način.
  5. Zbog svega toga Hrvatska koja ima nevjerojatne i ljudske i prirodne potencijale postaje depresivna zemlja trećerazrednih ljudi, koja zaostaje na svim poljima.

Promjene i nada

Društvo je postalo bolesno s izopačenim procesima u svim svojim segmentima. I zato su drastične promjene nužne, promjene u svakom segmentu društva i gospodarstva.

Možemo li se nadati promjenama? Kakve promjene trebamo? Tko će ih osmisliti i tko će provesti?

Odmah treba reći da promjene koje ovo društvo treba nemaju veze s izborima i stranačkim programima, lijevim i desnima, već samo sa sposobnim i poštenim ljudima kojima je stalo do ove zemlje. Mi trebamo promjene koje će provoditi ljudi koji znaju i mogu, koji imaju znanja, iskustva i hrabrosti „bika uhvatiti za rogove“ i postaviti nove odnose u gospodarstvu, u moralnim temeljima društva i nacionalnim interesima.

Za promjene su, pored znanja, htijenja i sposobnosti, potrebni nada, odvažnost i odgovornost. Nada i vjera da ćemo uspjeti u ostvarenju tog cilja, odvažnost da tu nadu realiziramo i odgovornost koju moramo osjećati prema svojoj zemlji,  prema djeci i unucima.

Svi će biti protiv ljudi koji provode promjene, malo njih će im dati podršku. Većini onih koji sada imaju poluge moći, novca, utjecaja i vlasti na svim razinama i u svim institucijama je jako dobro i oni, naravno,  ne žele ništa mijenjati.

Ljudi koji će provoditi promjene moći će se osloniti samo na svoju iskrenu ljubav prema ovoj zemlji i na odlučnu želju da svojoj i našoj djeci i unucima osiguraju društvo u kojem će živjeti, lijepo i smireno, bez svih drama i ludosti koje smo mi proživjeli.

Pravim ljudima je i to dovoljno.

 

 

LITERATURA

  1. Chomsky, Noam (2008.), Promašene države - Zlouporaba vlasti i napad na demokraciju, Naklada ljevak d.o.o., Zagreb.
  2. Ferguson, Niall (2012), Civilizacija – Zapad i ostali, Profil, Zagreb
  3. Greenwald, Gleen (2014), Nemaš se kamo sakriti, Profil, Zagreb
  4. Griffin, Des (2003), Četvrti Reich bogatih, Lumen d.o.o., Zagreb
  5. Lee, Kuan Yew (2016), Pogled jednog čovjeka na svijet, MATE d.o.o., Zagreb
  6. Montefiore, Simon Sebag (2013), Govori koji su promijenili svijet, Edicija Božičević, Zagreb
  7. Zakaria, Fareed (2012), Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu, Fraktura, Zagreb

 

[1] Voltaire - pravim imenom Francois Marie Arouet (Pariz, 1694.-Pariz-1778.) francuski književnik, povjesničar i filozof.

[2] Klaićev rječnik - Rječnik stranih riječi objavljen je još 1951., a posljednje izdanje 2012. Riječ je o jednoj od najpopularnijih knjiga hrvatske kulture. Autor je  Adolf  Bratoljub Klaić (1909.- 1983.), veliki hrvatski jezikoslovac i prevoditelj

[3] Željko Malnar - (1944. – 2013.), hrvatski  istraživač, pustolov, svjetski putnik, putopisac, filmski radnik, kolumnist i televizijski autor,  autor dokumentarnih filmova, i voditelj originalne, otkačene TV serije anti-showa „Noćne more“. 

[4] Ohlokracija -  naziv koji se koristi za vladavinu rulje ili mase ljudi, neoplemenjena demokracija, odnosno njena sposobnost da utječe na ustavne vlasti. Označava i zastrašivanje legitimnih vlasti. Kao pogrdni izraz za majoritarianizam, srodan je latinskom izrazu mobile vulgus (hirovita, nepostojana gomila).

[5] Panem et circenses -  (lat.), kruha i igara; riječi kojima je D.J.Juvenal u svojoj desetoj satiri karakterizirao dekadentni mentalitet puka u carskome Rimu: narod ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirkusu. Danas se tim izrazom označuju slični potezi vlasti kojima se javnosti skreće pozornost s problema, a također i životno stajalište potpune nezainteresiranosti za sve što ne služi zabavi i užitku.

[6] Abraham Lincoln, - (1809. - 1865.), 16. američki predsjednik, izabran  1860. Izbor istaknutog protivnika ropstva na čelo države bio je znak za pobunu u robovlasničkom Jugu. Do ožujka 1861. sedam je južnih država napustilo Uniju i osnovalo Konfederaciju Američkih Država s Jeffersonom Davisom na čelu.  Time 1861. započinje građanski rat koji završava pobjedom Unije 1865. i oslobađanjem crnih robova 1. siječnja 1863. Lincoln je za predsjednika izabran i na izborima 1864., a ubijen je godinu dana kasnije u atentatu.

[7] Simon Sebag Montefiore (2013), Govori koji su promijenili svijet, Edicija Božičević, Zagreb

[8] Da, ministre(Yes Minister ) je britanski političko-a televizijska serija koja se od 1980. do 1984. u tri sezone/serijala prikazivao na programu BBC Two. Radnja je bila smještena u ured britanskog ministra Johna Hackera (čiji je lik tumačio Paul Eddington), stalni tajnik Kabineta je Sir Humphreyem Applebeyem (čiji je lik tumačio Nigel Hawthorne), a Hackerov osobni tajnik je Bernard Wooley (koga je tumačio Derek Fowlds). Od 1986. do 1988. su emitirne još dvije sezone pod naslovom Yes, Prime Minister, gdje je političar John Hacker postao premijer. Serija je uživala veliku popularnost, a među njenim poklonicima je bila i tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher. Autori serije bili su Sir. Antony Jay i Jonathan Lynn

[9] Arapsko proljeće – Prosvjedi u arapskom svijetu 2010.-2011.  koji su počeli u Tunisu 18. prosinca 2010 i proširili se na Sjevernu Afriku i Bliski istok. Započeli su u Tunisu oko 4 mjeseca nakon Obaminog predsjedničkog memoranduma "Politička reforma na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi" i potom su za samo mjesec dana doveli do pada autokratskog režima predsjednika Zine El Abidine Ben Alija, a odmah nakon toga poslužili i kao inspiracija sličnom pokretu u Egiptu, koji je u veljači 2011. doveo do odlaska dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka. U veljači 2011. protesti  u Libiji su prerasli u sveopći ustanak protiv režima Moamera Gadafija, koji se završava Gadafijevom smrću i potpunom anarhijom u Libiji. Osim u te tri zemlje, veliki protesti, u kojima se traži silazak dotadašnjih vlastodržaca zabilježeni su u BahreinuJemenuAlžiruJordanuOmanuDžibutiju i Iraku, dok su manji incidenti zabilježeni u zemljama kao što su Saudijska ArabijaKuvajt i Maroko. S obzirom da u bližoj povijesti Bliskog Istoka nije bilo slučajeva da vlastodršci odstupaju zbog uličnih protesta, kao i zbog velike uloge masovnih medija i Interneta u organizaciji i širenju protesta, mnogi prozapadni komentatori su skloni da ove događaje protumače kao revolucionarni val, ne postavljajući pri tome pitanje stranih uplitanja ili lažnih internet izvještavanja kao ono američkog državljanina u Velikoj Britaniji koji se na blogu predstavljao kao ugnjetavane sirijske lezbijke koristeći pri tome slike hrvatske državljanke. Finalni rezultat ovih protesta-revolucija postaje dugoročna politička nestabilnost koju su dodatno pojačali izbori u onim državama gdje su se održali.

[10] Euromajdan – (u prijevodu "Eurotrg") u Ukrajini poznatiji kao Revolucija dostojanstva  je masovni prosvjed protiv režima u Ukrajini započet na ulicama Kijeva u studenom2013. godine i djelomično završen širom Ukrajine krajem veljače u 2014. godini. Protesti su započeli nakon što je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju sa Evropskom unijom, opisujući ga kao nepovoljan za Ukrajinu. S vremenom, Euromajdan je prerastao u stalni val demonstracija i građanskih nemira u Ukrajini, u okviru kojih su se razvili pozivi za ostavkom predsjednika Janukoviča i njegove vlade. Nasilje je eskaliralo nakon 16.siječnja  2014. godine kada je vlada prihvatila Bondarenko-Oleinik zakone, također poznate kao antiprotestne zakone. Antivladini demonstranti su zauzeli zgrade u centru Kijeva, uključujući i zgradu ministarstva pravde. U neredima u razdoblju od 18-20 veljače je bilo 98 mrtvih i tisuće ozlijeđenih. Zbog nasilnih protesta 22. veljače 2014. godine članovi parlamenta uviđaju da predsjednik više ne ne može ispunjavati svoje dužnosti i odlučuju da upotrijebe "ustavna ovlaštenja" i zakazuju izbore za 25. svibnja 2014. godine za izbor novog predsjednika. Novi ukrajinski predsjednik je Petro Porošenko, koji je istakao važnost normalizacije odnosa sa Moskvom i istočnim područjima Ukrajine.

[11] Frederick William Engdahl - (Minneapolis1944.)- američko-njemački i prema vlastitim riječima slobodni novinarpovjesničar i ekonomski istraživač. Živi u Njemačkoj. Autor je velikog broja knjiga.   Engdahl je počeo pisati o naftoj politici za vrijeme prve naftne krize u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Njegova prva knjiga pod nazivom "Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak", raspravlja o ulozi Zbigniewa BrzezinskogGeorge Balla i Sjedinjenih Američkih Država u svrgavanju Iranskog šaha Reze Pahlavia 1979. godine, što je značilo manipuliranje cijenama nafte i zaustavljanjem sovjetske ekspanzije. Godine 2007. završava drugu knjigu pod naslovom "Sjeme uništenja : geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo", 2010. knjigu „Bogovi novca - Wall Street i propast američkog stoljeća“, itd.

[12] Fareed Zakaria (2012), „Budućnost slobode – Liberalna demokracija u zemlji i inozemstvu“, Fraktura, Zagreb

[13] Richard Bruce "Dick" Cheney- (SAD,  1941.), 46-ti potpredsjednik SAD-a, od 2001. do 2009.,dok je Predsjednik bio George W.Bush. Ministar obrane bio je od 1989. do 1993. Rukovodio je vojnim operacijama u Panami i na Bliskom istoku. Nagrađen je predsjedničkom medaljom slobode zbog očuvanja američke sigurnosti u vrijeme velikih promjena u svijetu. Godine 1997. sa Donaldom Ramsfeldom osnovao je Projekt za novo američko stoljeće koji radi na promoviranju globalnog američkog vodstva.

[14] Avram Noam Chomsky, (1928. USA) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Široko je poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a.  

[15] http://hr.n1info.com/...

[16] Noam Chomsky (2008.): „Promašene države - Zlouporaba vlasti i napad na demokraciju“, Naklada ljevak d.o.o., Zagreb.

[17] http://www.truth-out.org/...

[18] Gleen Greenwald (2014), Nemaš se kamo sakriti, Profil, Zagreb

[19] http://arhiva.dalje.com/...

[20] Des Griffin (2003), Četvrti Reich bogatih, Lumen d.o.o., Zagreb

[21] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine



Komentari

Komentiraj