Znanost i industrija (1): Tomislav Kelemen – život posvećen transformatorima

Postoje ljudi koji su svoj život posvetili razvoju proizvoda, bavili se znanošću u industriji i na Sveučilištu i ostvarivali vrhunske rezultate. To su ljudi koje je pokretala strast za istraživanjem i razvojem novih proizvoda. Jedan od takvih velikana je prof. dr. Tomislav Kelemen koji je svoj život posvetio razvoju transformatora.


 

TOMISLAV KELEMEN 1990

Prof.dr.sc. Tomislav Kelemen

Nakon što su naša poduzeća u onim nepovoljnim uvjetima komunističkog razdoblja na području razvoja proizvoda postizala izvanredne rezultate, sada kada imamo svoju državu i kapitalizam na mnogim područjima više ne možemo postići niti blizu takve rezultate. Zaboravlja se da smo proizvodili najveće generatore na svijetu i najbolje lokomotive na svijetu, čipove koje je koristila NASA i slali u izvoz vlakove pune najsuvremenijih CNC strojeva. Dolaze generacije koje nemaju pojma o nekadašnjim rezultatima, ne znaju ništa o našoj industrijskoj povijesti, misle da sve počinje od njih i da mogu nešto naučiti samo od Amerike, Švicarske, Njemačke i Velike Britanije.

Zato je jako važno, pogotovo za mlade generacije, da upoznamo ljude koji su svoj život posvetili razvoju proizvoda, bavili se znanošću i u industriji i na Sveučilištu i ostvarivali vrhunske rezultate. To su ljudi koje je pokretala strast za istraživanjem i razvojem novih proizvoda. Jedan od takvih velikana je prof. dr. Tomislav Kelemen koji je svoj život posvetio razvoju transformatora.

Da bih bolje upoznao njegov bogat, stvaralački život razgovarao sam s profesorom Kelemenom  jedno cijelu jutro, u srijedu,  16. ožujka 2016., i jedno popodne 5.svibnja 2016. u njegovom stanu u Prečkom, u Zagrebu. Samo u jednom razgovoru ne možemo obuhvatiti jedan tako dug radni vijek pa sam ovaj u tekst ubacio i dijelove razgovora koji sam vodio s profesorom Kelemenom u srpnju 1996. godine[1]  i tekst iz članka koji je prof. Kelemen napisao u siječnju 2001. povodom 80 godišnjice Končara[2].

U siječnju 2001. na početku svog članka profesor Kelemen je napisao:

   Činjenica jest da mi se nakupilo godina i u KONČARU i ukupno, ali prve transformatore su u KONČARU izrađivali još dok sam bio u pučkoj školi. Većina onih koji su bili na tom poslu časno je umirovljena nakon četrdeset i više godina rada. To su sada manje ili više osamdesetogodišnjaci. Nazivam ih i raspitujem se o njihovom zdravlju. Ne tuže se toliko na zdravlje koliko na mirovinu. Rado pripovijedaju kako su onda gradili transformatore, ispitivali ih i stavljali u pogon pod budnim okom UDBE. Bilo je poleta i entuzijazma, ali i Istraga i straha, kad ne bi sve išlo kako treba.

A u proljeće 2016., petnaest godina poslije toga  zamolio sam profesora Kelemena da mi sve ispriča, od početka, a pamćenje ga odlično služi.

Banja Luka, 1932.

Rođen sam u Banja Luci, 17. veljače 1932. godine. Otac, Gustav,  bio je profesor na Učiteljskoj školi, a majka, Marija, bila je učiteljica. To je bilo čudno vrijeme. Otac je kao Hrvat iz Slavonije premješten dolje u Banja Luku, ali nije dugo bio profesor. Čim sam se ja rodio,  bio je izbačen iz svih škola u Jugoslaviji. Rekao je nešto što  se tada tamo nije smjelo reći. Na satu pedagogije, rekao je da slika Petra I. na prvoj stranici bukvara, nije za djecu. Može ih uplašiti.

Tada je bilo pravilo, da udata učiteljica dobiva pola plaće, bez obzira da li muž radi. To su bila tužna, teška vremena.

 BANJA LUKA 1932., GRADSKI MOST

Banja Luka 1932. godine, most na Vrbasu

(Izvor slike: https://myspace.com/...)

 Pohađao sam gimnaziju u Banja Luci od 1943. do 1951., maturirao 1951. godine.

 stararealka_600

Gimnazija u Banja Luci koju je pohađao Tomislav Kelemen od 1943. do 1951. Carska vlada u Beču 1895. otvorila je Veliku realku u Banja Luci. Svoju zgradu Realka je dobila 1898, a nakon dograđivanja konačni izgled je zgrada dobila 1929. godine

(Izvor slike: http://www.enovine.net/skole/Gimnazija_BL/pocetna.html)

Danas ja više dolje ne idem, nemam želje otići. Imali smo tamo kuću koju je sagradio moj djed, Janko Novokmet. On je, za Austrije, jedno vrijeme bio dogradonačelnik Banja Luke, inače je bio majstor, kolar. Bila je to dobro stojeća kuća u ono vrijeme, pred 150 godina. Kuću sam na vrijeme prodao, u zadnji čas, spasio od četnika. I onda novac stavio u Ljubljansku banku.

Studij u Zagrebu, 1951. do 1957.

Otišao sam na studij u Zagreb, podstanarska soba, bilo je jako teško. I tada me je jedan bogatiji čovjek iz Banja Luke pozvao da budem kod njega. Imao je sina s kojim sam išao u školu, ali je poginuo, a drugi sin je bio više  sklon društvu nego školi, pa me je pozvao da mu budem  društvo, da ga podučavam. Tako da sam najveći dio studija proveo u toj obitelji, a moj štićenik  je završio fakultet.

U Banja Luci  su gradili tvornicu celuloze, trebali su inženjere i od njih sam dobio stipendiju, uz obavezu da tamo dođem raditi.

Za vrijeme studija bio sam demonstrator kod profesora Bosanca[3].

 TOMO BOSANAC

Prof.dr.sc.Tomo Bosanac (1956)

Inženjeri Tomo Bosanac i Radenko Wolf postali su prvi doktori znanosti u Končaru. Na Sveučilištu u Zagrebu Tomo Bosanac doktorirao je u ožujku 1955., a Radenko Wof, u travnju 1956.

Tomo Bosanac je 1957.godine  izabran je za profesora u stalnom radnom odnosu na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i otišao je iz Končara..

(Izvor slike: knjiga "50 godina Instituta")

Kada sam završavao fakultet, želio sam ostati u Zagrebu i raditi u Končaru. Imao sam sreće i uspio se zamijeniti s kolegom Đurđevićem. On je bio iz Prijedora, oženjen i trebao je stan koji su u Tvornici celuloze obećavali. Bio je stipendist Končara i mi smo se zamijenili. On je otišao u Banja luku, a ja ostao u Zagrebu. Njemu je to silno odgovaralo, a i meni također. Prihvatio sam Končarevu stipendiju i poslije došao u Končar.

Praksa u Bonnu i Mađarska revolucija[4],  1956.

Preko IAESTE[5]-a sam s fakulteta 1956. otišao na praksu u Bonn. U travnju sam položio zadnji ispit, ali nisam smio diplomirati, ako sam želio na studentsku praksu koja je počinjala u rujnu. Odgodio sam diplomski, jer je bilo važno otići malo van. Bio sam tamo četiri mjeseca. Radio sam u jednoj firmi za sklopne aparate. Imali su suvlasnika čovjeka koji je bio nekako znanstveno navudren, iako nije bio jako školovan. Tražio me da mu prevodim s ruskog članke na njemački, pa sam u suradnji s jednim Nijemcem prevodio ruske članke. Osim toga sam projektirao  nekakve nadomjesne krugove za ispitivanje motorskih sklopki. Tako sam, za ono naše vrijeme, dosta zaradio. Znam da sam kući nosio 10 ručnih satova za obitelj i prijatelje.

Njemački sam nešto naučio u školi, pa na fakultetu, a dobro sam progovorio u Bonnu. Ruski sam učio šest godina u gimnaziji, pa onda ruske knjige i  rad u okviru Interelektra, talijanski sam naučio uz suprugu koja je na Lastovu i u Splitu do 1943. bila pod Italijom. Pomogli su mi kontakti s Talijanima, ali najviše dobar profesor iz latinskog u gimnaziji. Francuski sam učio u višoj gimnaziji  i donekle ga koristio u  okviru suradnje u IEC-u, ali sam  na kraju, kao i Francuzi morao naučiti   engleski. Pomogla mi je četveromjesečna stipendija Ujedinjenih nacija za Skandinaviju, za koju sam morao polagati ispit iz engleskog.  Nisam naravno perfektan ni u jednom, ali čitam, razgovaram i izbjegavam pričati naše viceve na stranim jezicima. Ti stranci nekako slabo shvaćaju Muju i Hasu ili za pričanje šala i viceva treba bolje znati strane jezike.

I kada sam se vraćao iz Bonna kući, za Božić, u Austriji sam naišao na Mađare. Zapamtio sam po tome mađarsku revoluciju.

 930827_36-06v

Mađarska revolucija 1956, uništeni tenkovi i leševi na ulicama Budimpešte

(Izvor slika: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=930827)

To su bili redovi Mađara koji su čekali da ih smjeste i nahrane, zanimljivo je da je među njima bilo puno Židova, koji su bili uočljivi po načinu odijevanja. U Salzburgu je vlak stao i iskrcali su nas ujutro. Kažu, Jugoslavija nije isporučila ugljen, pa vlak ne ide dalje. Ja sam imao osam velikih paketa. Nešto sam u ta četiri mjeseca uspio zaraditi i svašta sam nosio, čak i radio aparat Blaupunkt[6]. Nisam imao novaca, a austrijski carinici hoće  naplatiti carinu. Tisuće Mađara muva se okolo, a ja sjedim kao kvočka na tih osam paketa, nisam se mogao maknuti 24 sata. Srećom ujutro je vlak ipak stigao i ja sam se ukrcao.

Kada sam se za Božić vratio, kaže meni Tomo Bosanac: „Ajde u tvornicu imaju  problema s velikim motorima 600 kW, pa uzmi ti to za diplomski.“

Tako je diplomski bio dinamika velikih motora. Uspio sam tijekom diplomskog naći u čemu je problem i to me je oduševilo. Bio je tamo ispitivač Pajto, šef stanice Žitković. mjerili smo, istraživali, bilo mi je sjajno.

Na  elektro-odjelu  Tehničkog  fakulteta  u   Zagrebu diplomirao sam  14. ožujka 1957. godine.

I nakon toga kaže mi Plenković[7] da idem u Transformatore.

Bio sam šokiran.

Suradnja s profesorom Bosancem

Bosancu sam za vrijeme studija bio četiri godine demonstrator, a poslije sam mu, dok sam radio u Končaru, desetak  godina bio honorarni asistent. On je često znao otputovati pa sam ga povremeno  zamjenjivao na predavanjima. Samo mi je dao zadatak, sada to napravi, pa sam se cijele noći trebao pripremati za predavanja. Drag čovjek, pošten, radin, znao je posao u tvornici i na fakultetu. Ali nije nikada ništa rovario protiv Končara, kao što su to drugi radili. Bio je vjeran Končarevac

On je bio vrlo vrijedan, ali i osebujan čovjek. Ti nisi s njim mogao razgovarati o čemu ti hoćeš. Tijekom tih gotovo 15 godina nikada s njim nisam mogao razgovarati o onome što mene zanima. On je bio u svom svijetu i nisi ga mogao dovući izvan toga.

Dok je bio u Končaru, često je vodio političare koji bi došli u tvornicu. Znao je pričati: „Ja sam Kidriču rekao ovo, Titu ono.“

Jednom je išao s nekakva dva generala u moskviču[8] u Italiju. I sletjeli  su u jarak. Izašli su van, ništa njima, ništa kolima, Talijani se čude, u čudu gledaju, a Bosanac im kaže. „Što se čudite, to su generali, imaju tvrde glave, a ovo je moskvič.“

Plenković i odlazak u Transformatore, 1957.

Plenković  mi je bio najdosadniji predavač na fakultetu. Ali kada sam učio po njegovim predavanjima, sve je bilo jasno i logično. Zavolio sam ga dok sam učio njegov predmet. Nisam na ispitu kod njega briljirao, dobio sam nekakvu tricu, nisam bio oduševljen.

ZLATKO PLENKOVIĆ25032016

Prof.ing.Zlatko Plenković, od 1946. tehnički direktor Končara, direktor Končarevog instituta od 25.3.1961. do 6.10.1972. godine

(Izvor slike: knjiga „50 godina Instituta“)

U transformatore sam dospio voljom više sile. Opirao sam se, bunio, ali nije bilo pomoći. Kada sam došao u Končar, profesor Plenković, koji je tada bio tehnički direktor Končara šalje me u Transformatore. Kažem mu: „Pa profesore, diplomski sam napravio iz dinamike motora.“

„Hoćeš nešto napraviti u Končaru?“

„Pa hoću.“

„Evo, tu imaš priliku“.

I tako sam 9.siječnja 1957. dospio u Transformatore i honorarno se zaposlio kao inženjer stažista u „Konstrukcionom uredu“. U početku sam bio užasnut. Kao i svi „motorci“, ljudi koji su se bavili motorima, čudio sam se što se to ima raditi na gomili bakra i željeza koja se ne vrti. 

Ali me je brzo prošlo, jer sam tamo našao krasne ljude. Moj prvi šef bio je Marijan Dobričević, samo ime kaže, dobar čovjek. Zvali su ga „Zloćko“. (Rođen je 1921., a 2000. smo ga ispratili na Mirogoju). Bio je veseljak, gurman impozantna trbuha, ljubitelj glazbe i redoviti posjetitelj koncerata, smijao se eksplozivno i projektirao zadivljujuće jednostavno i funkcionalno. Bio je šef projekta i konstrukcije srednjih transformatora pedesetih i šezdesetih godina.

9408053

Grob Marijana „Zloćka“ Dobričevića na Mirogoju

(Izvor slike: https://billiongraves.com/...)

Šef projekta i konstrukcije velikih transformatora bio je Miroslav  Bevanda, u mnogo čemu je bio jako različit od „Zloćka“. Vitak, redovit vježbač na spravama, tih i staložen dok mu ne pukne film i nevjerojatno pedantan. Sažetak projekta velikog transformatora sitnopisom je ispisao na formatu A4, ja sam to morao čitati s povećalom. Velika je odgovornost bila projektirati velike transformatore. Rano je Miro zaradio čir na želucu, ali ga je uspješno 2001. liječio cigaretama. Propušio je nakon 13 godina apstinencije, kada je pročitao kako plućima treba deset godina da se potpuno očiste od katrana i nikotina.

Dobričević i Bevanda su bili dva antipoda. Bevanda, nevjerojatno pedantan, kod njega je sve bilo na  svom mjestu. Otvoriš njegovu ladicu, dinare je držao po veličini, špek narezan na jednake kockice, olovke poredane po visini. Dobričević je imao sve na stolu, Bevanda sve u ormaru, u fasciklima, kako treba. Međutim, kad nešto treba, Bevanda nađe odmah, ako je odložio kako treba, ali ako nije odložio kako treba, ne može naći. A Dobričević ruje po svom stolu i uvijek nađe.

Bili su različiti, ali kao ljudi su bili krasni.

Šef projekta i konstrukcije svih transformatora potkraj pedesetih bio je Branko Šamec. Športaš, sudionik Sokolskog sleta u Pragu[9], uvijek uspravan i elegantan, bio je zajedno s Velimirom Cihlarom, u to vrijeme šefom Konstrukcijskog ureda cijelog KONČARA.

ČATIĆ-SLIKE - 9 ŠAMEC

Branko Šamec

(Izvor slike: arhiva prof.dr. Igora Čatića)

Za proračune su koristili uglavnom njemačkom literaturom, a o nekim važnijim projektima savjetovali su se s poznatim profesorom Milanom Vidmarom[10] iz Ljubljane. Zaprepastili su se, kada su doznali kako se Vidmar u pismu tadašnjem ministru gospodarstva Francu Leskošeku tužio da se služe kapitalističkom literaturom, a ignoriraju njegovu (socijalističku).

Upravitelj proizvodnje transformatora  do sredine šezdesetih bio je Ratimir Šunjić, koji je poslije vodio projekt i izgradnju nove tvornice transformatora u Jankomiru.

Tvornica je najprije bila na Trešnjevci, na  Fallerovom šetalištu, u A hali, prva hala, na istočnoj strani Končara.

KONČAR-FALLEROVO-Vrijeme-giganata-7

Tvornica Rade Končar, u Zagrebu, na Trešnjevci, na Fallerovom šetalištu, 1954. godine.

(Izvor slike: izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952., Muzej grada Zagreba, prosinac 2016.)

TRANSFORM.-1954.Vrijeme-giganata-6

Detalj iz proizvodnje transformatora u tvornici Rade Končar, Zagreb, 1954.

(Izvor slike: izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952., Muzej grada Zagreba, prosinac 2016.)

 

HALA TRNSFORMAT. 1957

Iz pogona velikih transformatora 1957. godine

(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1945-1960, petnaest godina poduzeća“)

TRANSFORMATORI-ILIJAŠ16052016

Prvi veći transformator proizveden u Končaru bio je autotransformator snage 5000 kVA, 30/33-38 kV za TS Ilijaš u Bosni i Hercegovini, isporučen 1947. godine. Njegova je posebnost bila u tome da su kao rashladna tijela za ulje transformatora upotrijebljeni radijatori za centralno grijanje. U proizvodnji transformatora trebalo je započeti sasvim iz početka. Konstrukcija je započela rad na temelju podataka iz literature i iskustvima stečenim na popravcima ratom oštećenih transformatora.

 (Izvor slike. knjiga „Rade Končar 1946-1986“)

Tehnički ured i Konstrukcija bili su u onoj žutoj zgradi, „podmornici“, projektanti su bili na južnoj strani, a konstruktori preko puta.

ZGRADA INSTITUTA06022015

Žuta zgrada, „podmornica“, u kojoj je bio Tehnički ured Končara, projekt i  konstrukcija

(Izvor slike: knjiga "50 godina Instituta")

I tu sam ja odmah s guštom počeo raditi.

1956-isporuka za Pakistan

Prvi izvoz energetskih transformatora, transformatori snage 5,5 MVA, 11/3,3 kV, za HE Chichoki Millian Pakistan, 1956. godine.

Na licitaciju za izgradnju HE Chichoki Millian u Pakistanu raspisanu sredinom 1953. godine zajednički su se prijavila poduzeća „Rade Končar“, „Litostroj“ i „Metalna“ ponudivši komplet strojarske i električne opreme te montažu. Ponuda je bila 8 puta jeftinija od ponuda zapadnonjemačkih tvrtki SSW i AEG. Prvi od tri agregata snage 5,5 MVA, 3,3 kV, 107 o/min sinkroniziran je na mrežu 9. svibnja 1959. godine, a elektrana je dovršena u listopadu 1959. godine. Končar je isporučio i tri transformatora 5,5 MVA, 11/3,3 kV, dva regulacijska transformatora 7,5 MVA, 66/11 kV, glavnu komandnu ploču i pult, te ostalu električnu opremu.  

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Lijepa gesta Dobričevića

Ono što mi je Dobričević napravio uvijek ću pamtiti. Prvi moj projekt transformatora bio je neki posao za Rusiju. Radio sam projekt i nadzirao rad  konstruktera. Ali nešto mi je promaklo i moj se transformator nije dao sastaviti. Namoti su bili previsoki. U to vrijeme sam se spremao na prvo službeno putovanje inozemstvo. Dobričević nije dao da mi kažu da sam fulao. „Pustite ga, nek' putuje“, rekao je. Ja sam to saznao šest mjeseci kasnije.  Bio sam zapanjen. Bio je divan čovjek. Nikada nisam saznao što su napravili s mojim transformatorom, ali su sigurno morali baciti te namote i sve rekonstruirati. Početnička greška, ali popraćena jednom ovako lijepom gestom, koja se pamti.

Od 1957. do 1958. odslužio sam vojni rok, kao vezista.

KELEMEN-1957-VOJSKA

Tomislav Kelemen u vojsci

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Poslije vojske 11. ožujka 1958. stupio sam u stalni radni odnosu u Končaru kao „konstrukter proizvoda“.

 

RJEŠENJE

Rješenje o zanivanju radnog odnosa u Končaru

 KELEMEN - 1958

Tomislav Kelemen, 1958. godine

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 TRANSFORMATORI-100.16052016

Proslava dovršenja 100. velikog transformatora, 1959. godine, za HE Vrutok, 20.000 kVA.

(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1945-1969“)

Prvi znanstveni rad, 1960.

Tada sam uletio u jedan posao, prvi nekakav „fuš“. Bilo je to za dubrovačku tvornicu elektroda. Radilo se o specijalnom transformatoru u Scottovom spoju kakve do tada nismo radili. Tada su Bevanda i Dobričević zajedno preuzeli posao, a onda su uključili  i mene. To je bio posao koji smo radili za Končar, ali smo bili posebno i bolje plaćeni.

Tamo su bili veliki problemi oko skin-efekta[11] i  upustio sam se u probleme skin efekta u transformatorima. Nakon godinu-dvije dana  uspio sam napisati  dobar rad koji je objavljen 1960. Tada sam imao 28 godina i taj rad je čini mi se dosta utjecao na moj posao u Končaru. Riješili smo problem, a paralelno s time sam objavio znanstveni rad u časopisu Končareve informacije[12]. Rad je odmah detaljno komentiran u ruskom Referativnom žurnalu. O tome nije bilo puno literature.  Vidmar je u svojoj knjizi imao jednu formulu za skin efekt, a ja sam to poopćio za transformatore s više različitih namota, tako da je to tada bilo dosta zapaženo

Nakon toga rada, došli su do mene ljudi iz Sarajeva. Blum[13] je poslao dvojicu svojih ljudi da me pozovu da  dođem k njima u Sarajevo. Rekao sam im da ne mogu, jer sam u obavezi zbog stipendije. Otišli su k Plenkoviću, a on ih je najurio.

 KELEMEN-1960-SPLIT

Tomislav Kelemen, 1960. godine

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Od nesuđene kuće do prvog stana 1960.

Tada se počelo govoriti o Jankomiru[14]. Končar je dobio teren za tvornicu transformatora. Ratimir Šunjić bio je direktor tvornice transformatora, a onda je postao direktor Inženjeringa. On je vodio izgradnju tvornice transformatora u Jankomiru[15]. Godine1965. bilo je gotovo i Transformatori su se preselili 1966.[16] 

NOVA TVORNICA-JANKOMIR 1965

Nova tvornica transformatora u Jankomiru, završena 1965., 23.300 m2 površine hala.

(Izvor slika: Rade Končar, 1946 do 1986.)

Proizvodna hala Pogona velikih transformatora u Jankomiru 1966. godine.

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Prije toga, do 1960. tamo je bila kaznionica, nekakav logor. Upravitelj kaznionice je imao svoju vilu koju su mu sagradili  kažnjenici. To je kamena kuća, gore drvo, četiri kupaonice. Tu zgradu, u to vrijeme, niti jedan direktor nije se usudio uzeti. Zgrada ima par metara kamenog zida, a gore je bila obložena balvanima. Lijepa velika zgrada koja još uvijek postoji. Plenković meni ponudi tu vilu, samo mi je rekao. „Oženi se prije toga“.

KELEMEN - 23.9.1960

Slika s vjenčanja, 1960. godine, Tomislav Kelemen i supruga Dubravka rođ. Hropić, nastavnica, 

djeca Hrvoje (*1961.+1961.),  Alemka  (*1963.) i Hrvoje (*1971.).

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Tada je sekretar partije Končara bio Slavko Šajber[17]. (Poslije se kao „funkcioner“  istaknuo u zagrebačkom sportu). I njih dvojica su mi htjeli dati tu vilu. U 9.00 je bio sastanak  komisije koja će mi dodijeliti tu kuću, u 10 sati nema ništa, u 11 sati nema ništa. Nema Plenkovića, nema Šajbera. „Što je sad?“ pitam se ja.

Kuću je dobio Miller. Sasvim opravdano. Miller je bio potomak nekadašnjih vlasnika zemljišta, gdje se sagradio Končar. Radio je u Končaru kao činovnik, vrijedan čovjek, poznavao je jezike. On je s dvoje ili troje boležljive djece stanovao u krugu Končara, blizu zapadne porte, u jednoj ciglenoj vlažnoj kući. I dobio je tu kuću. Meni su rekli: „Imali smo dobru namjeru, ali nam nije uspjelo.“ Bilo mi je odmah jasno da nisam imao nikakve šanse. Miller je tada uselio u tu kuću.

Meni su tada, 1960., dali garsonijeru u Voltinom naselju. Bio sam prezadovoljan, prvi ključ, ne mogu opisati taj osjećaj.

Vjerujem da je na sve to imao utjecaj i onaj članak, a  i Blum.

Već 1962. uselio sam u dvosobni stan u Selskoj cesti, a 1977. u tro i pol sobni u Prečkom. A nisam bio ni blizu politike, niti nečemu takvom.

U Končaru se zaista vodilo brigu o stručnjacima.

Kupovanje licence, 1961.

Proizvodnja transformatora u Končaru počela je 1946., kada je najviši napon mreže bio 30 kV. Već 1953. gradila se mreža 110 kV, a 1961. mreža 220 kV. Radio sam tada na mjernim transformatorima.  Imali smo poteškoća već s naponom od 110 kV. Napravio sam predstudiju razvoja i zaključio da sami  naprosto ne možemo. Morali smo kupiti licencu da premostimo zaostajanja. I našli smo jednu lijepu firmu u Italiji, Galileo iz Padove, za koju je razvoj radio  Marco Scarpa, s ekipom u Milanu.

Imali su lijepa rješenja, napravili smo povoljan ugovor i 1961. kupili licencu za strujne i naponske transformatore 110 i 220 kV. Brzo smo usvojili proizvodnju mjernih transformatora 110 i 220 kV i počeli razmišljati o 400 kV.

Dolazak u Institut, 1962.

U 1960-tima je donesena Savezna uredba da poduzeća koja imaju organiziran vlastiti razvoj imaju pravo na smanjeni doprinos. I 25. ožujka 1961. Končar je osnovao  Elektrotehnički institut[18]. Zlatko Plenković je bio prvi direktor i bio je zadužen da organizira početak rada Instituta. U Upravu su ušli inženjeri Vojislav Bego, Vladimir Bek, Boris Belin, Zvonimr Šturlan i Jože Černelč.

U Savjet Instituta su izabrani inženjeri Vojislav Bego, Jože černelč i Velibor Parić.

ŽIG INSTITUTA25032016

Žig Končarevog instituta. U sredini je čuveni znak Končara. 

Sredinom 1949. raspisan je natječaj za idejno rješenje znaka Tvornice „Rade Končar“. Prihvaćeno je rješenje konstruktora Dragutina Pušića i najprije primijenjeno na lijevanim poklopcima motora, a zatim i na ostalim proizvodima te na svim dokumentima.

(Izvor slika: knjiga „50 godina Instituta“)

Zavod za transformatore vodio je Velimir Cihlar i mene su 25. rujna 1962. prebacili Cihlaru, na mjesto stručnog suradnika na istraživačkim radovima. U Institutu su već bili  Bego i Wolf. Pisali smo godišnje planove, referate i elaborate i slali ih u tvornicu. Trebalo je vremena da shvatim kako te elaborate u tvornici uglavnom ne čitaju, jer nemaju vremena. A drugo je pitanje jesmo li pisali ono što im je trebalo. Godine 1963. dovršio sam elaborat „Perspektivni razvoj mjernih transformatora u poduzeću Rade Končar”.

Slika4

Prvi elaborat „Perspektivni razvoj mjernih transformatora u poduzeću Rade Končar”.

Bilo je dosta izgledno da možemo raditi na vlastitom razvoju mjernih transformatora 400 kV, ali nismo smjeli zapustiti razvoj energetskih transformatora. Trebalo je  okupiti sposobnu ekipu, ako  želimo spremni dočekati napon 400 kV.

Ključ uspjeha Transformatora

I tada sam shvatio da ako hoću nešto napraviti, moram skupiti ljude. U kadrovskoj službi je radila Nela Černelč, supruga od profesora Černelča. Divna žena, koja me je odmah shvatila.  Držao sam na Faksu vježbe iz teoretske, kod Bosanca i vidio sam krasne mlade ljude. Od 30-40 ljudi koji su svake godine bili moji studenti, 3-4 su bili fantastični. Bilo je divota koliko je  bilo pametnih ljudi, ali odlazili su kod Brown Boverija[19]. Najprije su pošli jedni, pa su zvali druge i svi su odlazili. Ja Neli kažem: „Naći ću najbolje studente, dajte ih za transformatore.“ Nela kaže, dobro. Ja sam na predavanjima i vježbama rekao ljudima: „Trebate stipendije, tko je bolji dobiti će bolje“. I to je funkcioniralo.

Srećom u KONČAR-u je uvijek bilo razumijevanja za stipendiranje. Nela Černelč se na najbolji način brinula za o stipendistima. Bilo je dovoljno naći  dobre studente, poslati ih k Neli i rezervirati ih za transformatore. Godinama sam po 10-15 najboljih dovukao u Transformatore, što u tvornicu, što u Institut.

Uvijek smo izabirali najbolje, već na drugoj godini fakulteta, a neke smo tražili i u gimnazijama i  davali im stipendije već od prve godine. Bilo je dosta sluha za to, pa se  cijela krema jedne generacije znala dovući na područje transformatora. Danas se to obilato vraća,

I to je ključ današnjeg uspjeha transformatora.

Odlična ekipa

Plenković je povukao Cihlara u Upravu i povjerio mi Zavod za transformatore. Radilo se tada tako da je Institut tvornicama predlagao godišnje planove istraživanja i razvoja koje su tvornice odobravale. Rješavali smo zadatke i pisali elaborate i referate. Imao sam dosta veliku slobodu u izboru zadataka, ali i odgovornost. Nisam se baš dobro osjećao. Transformatori su ipak jednostavniji od rotacijskih strojeva i aparata, a mi smo zaostajali.

Negdje 1963. došao je Ivan Ivanković koji je najprije radio na mjernim transformatorima, a poslije vodio razvoj izolacijskog sustava energetskih transformatora. Zvonko  Valković je bio sjajan kao student. Dao sam mu da radi razvoj jezgara.  Pita on mene: „A kako da ja to radim, kako da počnem?“

„Ne znam. Snađi se. Pogledaj što drugi rade i pišu o jezgrama.“

Bilo je puno problema koje je trebalo riješiti. Za par godina skupila se ekipa jakih ljudi koja je htjela nešto napraviti. Trebalo ih je držati zajedno. Skupili smo stvarno kvalitetan kadar. Razvojem jezgara bavio se Zvonimir Valković, namotima i izolacijskim sustavima Ivan Ivanković, a razvojem projektiranja Vladimir Cvetković. Ekipi se iz Tvornice tranformatora pridružio Vitomir Kovačec.

Meni je bio glavni problem da te najbolje zadržim. Tada je najbolji način bio stan. Tumačio sam na kolegiju Instituta kako imam sjajnu ekipu koja radi razvoj za 400 kV. To je išlo donekle, dok jednog dana na jednom kolegiju, netko nije rekao: „Kod Kelemena su sami genijalci.“ Ta bomba  je izazvala smijeh na kolegiju i dugo vremena sam zbog nje bio neuspješan na kolegiju. Ipak ostali smo zajedno.

Imali smo sreću, jer se nismo svađali. Između Instituta, transformatorske grupe i tvornice, nije bilo nikakvih napetosti. Imali smo zajedničke tehničke probleme i dosta jasne ciljeve i rokove  i rješavali ih.

Cijeli razvoj transformatora, projekti svih važnijih transformatora za 400 kV rađeni su u Institutu.

Komitet 62.

U tvornici transformatora direktor je bio Drago Šafar. Bio je tada tehničar, ali se školovao uz rad, dobar čovjek, član Komiteta 62. Nisam baš siguran, ali pretpostavljam da je to bio partijski komitet koji je nakon Filipa Kneževića, koji je do tada bio direktor Končara, preuzeo rukovodeće položaje. To su sve bili Končarevci, nisu došli  izvana. U tom Komitetu su, kako se pričalo,  bili Ante Marković[20], koji je u to vrijeme išao prema mjestu direktora, Ante Vidović, Drago Šafar, Đorđe Burić i drugi. Mislim da to nije bila velika grupa, možda desetak ljudi koji su preuzeli Končar i dosta uspješno su ga vodili. Marković  je svakako odskakao, a drugi, kako koji.

Kako do novog direktora Tvornice transformatora

Jedan zanimljiv detalj. Mi smo u Institutu napravili proračun, natjecali smo se za jedan posao, dobili ga u ime Končara i posao je trebalo napraviti u tvornici. Bili su veliki penali, u vrijeme strašne inflacije, 1973.-74.  Na jednom sastanku, kaže mi Marković  da Šafar traži deset ljudi iz Instituta da dođu raditi u tvornicu. Nakon tjedan dana zove me Marković: „Što sam ti rekao?“

A ja kažem. „Ne mogu ja to, nisu ljudi koferi. Mi imamo drugi prijedlog. Treba direktora tamo.“

Predlagali smo Vitomira Kovačeca. Imali smo i prijedlog za komercijalnog direktora iz Vjesnika, ekonomista, magistra ekonomije. Tako smo si mi zamisli tu kombinaciju. Kaže meni Ante: „Jesi li ti lud, pa Šafar je divan drug“.

„Jest, ali sada je tamo potreban direktor koji će voditi osvajanje programa 400 kV“, tiho sam dodao.

On me je gledao kao da sam pao s Marsa, ali je prihvatio. Godinu dana je trebalo da slomi Stojčevića, da Kovačec dobije to mjesto. A Drago je dobio mjesto direktora Lutrije. Drago je bio drag čovjek, ali nije mogao voditi osvajanje  programa 400 kV. Nije prošao komercijalni direktor, jer nije dao Stojčević, već je poslao jednog svoga. 

Kovačec je bio  najprije upravitelj proizvodnje  srednjih transformatora u Jankomiru, tamo se nešto porječkao i dao je otkaz. Uspio sam ga nagovoriti da dođe k nama i bude kod nas  koordinator razvoja energetskih transformatora. U Institutu, u Zavodu za transformatore na razvoju je radilo 50-tak ljudi. Tvornica tada nije imala svoj razvoj. Imala je  konstrukcijski ured, koji je vodio Branko Šamec.

Kovačec je uspio izgurati poslove i to je njegova velika zasluga. On je tu tvornicu dobro vodio. Znao je posao, jer je već prije bio tamo. Poslije je došao u Upravu Končara i vodio je cijeli razvoj. Dok je bio u  Institutu lijepo smo se slagali, a kada je postao direktor nije bilo lako s njim. Sjećam se jednog detalja sa sastanka u tvornici. On forsira neke zadatke i meni se čini da  ga ljudi ne razumiju i da neće moći  tako napraviti, pa pokušavam intervenirati, a on vatru na mene. Nakon sastanka,  jedan mlađi kolega kaže: „Pa dobro, što se svadite.“ „Ali ja tako mislim“, kažem mu. 

A on mi se nasmije: „I mi tako mislimo, ali mi kažemo dobro i napravimo po svojem.“

Rad na fakultetu

Paralelno s mojim poslom u Končaru bio sam profesor na fakultetu.  Nisam nikada bio namještenik fakulteta. Radio sam u Končaru, bio sam honorarac na faksu i kao redovni profesor.

Školske godine 1962/63. izabran sam za docenta iz predmeta "Električni strojevi I" (transformatori) koji  sam predavao na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. U ožujku  1976. izabran sam za izvanrednog profesora, a  u travnju 1986. za redovitog profesora u  dopunskom radu na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu iz istog  predmeta. Na  postdiplomskom   studiju   držao sam  predavanja   iz   predmeta  "Transformatori" do 2002. godine.

Meni je rad na  fakultetu značio dvije stvari. Pripremajući se za predavanja bio sam u toku stvari u znanosti, a drugo, bilo mi je najvažnije da dobijem najbolje studente. Već jako rano sam shvatio, ma što ja mislio o sebi, da sam ne mogu napraviti ništa. Moraš skupiti pametne ljude, pametnije od sebe. Učenici su često bolji od učitelja.

To je tako išlo i na sreću nitko mi nije smetao. Plenković mi je davao podršku, on je znao je prepoznati ideje i dati podršku. Mi smo u Institutu bili i relativno dobro plaćeni. To se Plenković brinuo.

Fakultet mi je bio dosta veliko opterećenje. Naime, ja sam volio Sljeme, izlete, planinarenje. Ali mi honorarci smo dobili ponedjeljak za predavanja pa smo izgubili vikende pripremajući se. Zaboravio sam na Sljeme zbog Fakulteta.

U 10. mjesecu 1962. zove me profesor Dolenc i kaže mi: „Čuj, ti bi trebao predavati transformatore u Splitu.“ Tamo je fakultet osnovan 1960., a 1962. došla je 3. godina, koja je imala transformatore. Dolenc je obećao da će predavati i u Splitu, ali je vidio da ne stigne pa se sjetio mene. Ja kažem: „Pa ne mogu, nisam spreman. Ja sam asistent kod Bosanca na teoretskoj.“ Dolenc je otišao kod Markovića, oni su to riješili i ja sam morao otići u Split. To je bila godina očaja. Putovao sam vlakom, u spavaćim kolima sam pripremao predavanja, to me skoro ubilo. A u Končaru mi je direktor Viktor Plavec to odbijao od plaće. A žena mi nije radila. Plavec je zapravo bio u pravu, rekao je: „Kada si u Splitu, nisi u Zagrebu.“

Patent, 1966.

Transformator AMA

Nakon godinu dana muke u Splitu, uspio sam to prepustiti svom asistentu koji je živio tamo. Uzeo sam si vremena da se odmorim i dođem sebi. Prihvatio sam se epoksidnih strujnih transformatora i tako sam došao do svoga pronalaska. To je bila velika stvar, cijenu transformatora s tim mojim rješenjem smanjio sam na pola. Naime, epoksid je tada bio novi materijal u gradnji mjernih transformatora, ali vodeći proizvođači u Europi su primijenili novi materijal i zadržali forme porculanskih strujnih transformatora. I mi smo krenuli za njima, ali smo imali poteškoće s udarnim naponom. Baveći se tim problemom došao sam na ideju kako da koristeći jezgru i postolje kao uronjene elektrode bitno poboljšam raspodjelu potencijala na vanjskoj površini strujnog transformatora i time bitno povećam preskočne udarne napone. Dobili smo jednostavne oblike, jednostavne i jeftine kalupe i manji utrošak materijala.  Transformator smo nazvali AMA, A od araldit (vrsta epoksida) M od motana jezgra i  A od amper.

Taj pronalazak  "Poboljšanje strujnog transformatora" prijavljen je 24.1.1966., (IP 124/66) u  Patentnoj pisarni koji je tada postojala samo u Ljubljani. Zato smo pronalazak zaštitili pod nazivom „Izboljšava tokovnega transformatorja“. Da bi dobio patent moraš naći neki detalj koji možeš zaštititi. Pa smo to nazvali poboljšanje strujnog transformatora. Na Patentnom spisu br. 27 614 piše da pronalazak važi od 30.6.1968., a dokument je izdat 31.12. 1968. u Beogradu. Na dokumentu piše: Pronalazač: Dipl.ing. Tomislav Kelemen.

Patentna isprava izdana je 30. travnja 1969. u Beogradu.

 KELEMEN-PATENT-1

KELEMEN-PATENT-3

Patentni spis br. 27 614 za patent  „Izboljšave tokovnega transformatorja“, pronalazača Tomislava Kelemena

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 KELEMEN-PATENT-4

Patentna isprava za br. 27 614 za patent  „Izboljšave tokovnega transformatorja“, pronalazača Tomislava Kelemena

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Pronalazak je zaštićen i u Austriji u njihovom Patentnom uredu 10. kolovoza 1970.

PATENT- AUSTRIJA

Patentni spis Austrijskog patentnog zavoda br. 283497

Prema tom patentu započela je 1968. serijska proizvodnja epoksidnih strujnih transformatora AMA 17,5 i AMA 2-17,5, predviđenih za rad u svim klimatskim uvjetima.

AMA TRAFO

Transformator izrađen po patentu Tomislava Kelemena

Nagrada za patent, 1968.

Patent sam dobio ja, kao osoba. I onda sam 19.studenog 1968. godine napravio ugovor s Končarom o prijenosu prava. 

 KELEMEN-PATENT-UGOVOR-1

Kupoprodajni ugovor između Tomislava Kelemena i poduzeća Rade Končar, pogon transformatora,  kao kupca patenta

 (Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Prije mene skoro svi koji su dobili patent otišli su iz Končara, jer su se posvadili  oko ugovaranja naknade. Izuzetak je bio Frančić. U Končaru je uvijek bilo jasno da su inovacije važna stvar. Uvijek se cijenila i njegovala  struka, jer se proizvodno poduzeće cijenilo po izlaznim rezultatima. Napravljeni su pravilnici o inovacijama i nagradama za inovacije. Nagrada se izračunala na temelju uštede koju je ostvarila inovacija. Patent je bio na moje ime. Po pravilniku koji je bio napravljen prije ovog patenta trebao sam dobiti velike novce, jer je ušteda bila prevelika. Pravilnik je rađen da stimulira uštede od par postotaka, koliko se obično postiže. I onda su Mocu  Pažina zadužili da me lomi.

Ja sam uvijek bio jako zahvalan Končaru na tome kako su me primili, da niti u jednom momentu nisam pomislio da se posvadim. A trebao sam odustati od puno para. Na kraju sam pristao na sve. A ipak, kada sam dobio prvi dio nagrade (63.000 N.dinara), za to sam mogao kupiti nekoliko automobila. Taj sam novac posudio bratu i on je otvorio obrt u Samoboru.

Patent transformatora u erotskom časopisu

Uz moj patent bila je vezana i jedna šaljiva zgoda. U Institutu je u to vrijeme glavni za dokumentaciju bio inženjer Moco Pažin,  negdje iz Čačka, partijski sekretar Instituta,  bio je i trener omladinske nogometne reprezentacije Jugoslavije. Vrlo duhovit čovjek, uvijek sklon šali. On jednom pozove Viktora Plaveca na raport i baci mu na stol jedan od naših prvih erotskih časopisa[21]. A na prvoj stranici crnkinja s ogromnim grudima. A unutra odgovor Plavecu. Naime, Plavec je napisao tom časopisu da krivo rade, stvaraju krivu sliku i stvaraju komplekse ženama, jer prikazuju samo žene s čvrstim grudima. Ali to nije tako, žene nisu takve, drugačije izgledaju i te slike im stvaraju nepotrebne komplekse. I potpiše se, ing. Viktor Plavec. U časopisu objave i njegovo pismo i odgovor: „Evo poslušali smo vas i na prvu stranicu smo stavili crnkinju s velikim opuštenim sisama.“

 „Kolega Plavec, nisam od vas očekivao da ćete odati poslovne tajne“, kaže mu Moco.  

Plavec se iznenadio i zbunio. Bio je poštenjačina, austrijski inženjer, pedantan.

“Što se pravite ludi?“ kaže Pažin i pokazuje na taj časopis na stolu. Plavec gleda i ništa ne razumije.

„Zar ove sise nisu AMA?“ nasmije se Moco. (Naš novi transformator se zvao AMA).

Zgode koje se pamte

Krajem šezdesetih putovao sam u Istočni Berlin. U posjetu tamošnjoj tvornici transformatora. Direktor Končareve tvornice transformatora Drago Šafar kaže mi da potražim druga Hoffmana, pomoćnika direktora tvornice i pitam zašto ne dolazi u posjetu kao što je dogovoreno. Našao sam druga Hoffmana , prenesem mu Šafarove pozdrave i pitam zapo ne dođe u Zagreb. „Pa ne mogu dok u Jugoslaviji vodite takvu politiku.“ Kaže drug Hoffman. Gledam ga u nedoumici, a on objašnjava. „Mi pošaljemo naše ljude preko Mađarske u Jugoslaviju, a vi ih pustite da se vraćaju preko Austrije i oni emigriraju“ „Ali oni su naši gosti, ne možemo im ograničavati slobodu kretanja.“ Bunim se ja. „Ali čemu sloboda, ako ne služi izgradnji socijalizma.“ opali drug Hoffman. Zanijemio sam, i gledam ga i ne mogu vjerovati. „Dobro“ kažem. „Prenijet ću to drugu Dragi . Ne, neću to nikad zaboraviti“ kažem mu i odlazim razmišljajući kako sam čuo glupost tisućljeća, zgrožen pri pomisli kako mora biti  normalnim ljudima s takvim rukovodiocem.

Početkom sedamdesetih našao sam se u nekakvoj delegaciji Instituta u posjeti istoj tvornici u Berlinu. Bilo nas je dvadesetak. Sjećam se da su bili i Belin, Jurjević i Pažin kao šef delegacije. Lijepo su nas primili i odveli na večeru i nekakav ekskluzivni restoran. Mogli smo naručiti što nam padne na pamet. Nije bilo jelovnika, ali rekli su da imaju sve i neka naručimo što želimo.  Pomalo iritiran prepotencijom, Belin se odlučio za Kajzeršmarn. Konobari su preuzeli narudžbe, ali nakon nekog vremena vratio se naš konobar s isprikom da nemaju Kajzeršmarn, ali da imaju sve drugo. „Dobro“  rekao je Belin, „donesite mi onda Genossenšmarn“.  Nasmijali smo se veselo, konobar je šutke otišao i vratio se s jelovnikom i Belin je naručio po jelovniku.

NAPOMENA -  kajzeršmarn – desert pečen u tavici, spravljen od žutanjaka, brašna, mlijeka i snijega od bjelanjaka.  Nekada vrlo popularno jelo u Zagrebu. Igra riječi Kaiser (kralj) i Genosse (drug)

 

Poslije večere  odveli su nas na kazališnu predstavu organiziranu samo za nas, a nakon predstave plesali smo s glumicama. Odjednom se tiho pronijela vijest da nas drug sekretar poziva na piće. Odveli su nas u posebnu prostoriju gdje nas je čekao drug sekretar tvornice u društvu s direktorom i suradnicima. Drug sekretar objašnjavao nam je da u svom uredu ima bijeli telefon za vezu s direktorom tvornice i crveni telefon za vezu s komitetom. Razgovor je malo zapeo i javi se Moco Pažin. „Druže sekretare,. vidio sam ja da ste vi sekretar još dok se plesalo“.   „Kako“ čudio se drug sekretar. Pa plesali ste po direktivama, a ne po taktu muzike“ opalio je Pažin. Veselo smo se smijali. Ali je smijeh ubrzo zamro. Primijetili smo da se domaćini ne smiju i nekako uplašeno gledaju druga sekretara koji je izgledao zbunjen. Pažin je spasio situaciju komentarom: „Nije to ništa neobično. I ja sam sekretar partije u Institutu. Iz komiteta stalno dolaze direktive i mi se šalimo da plešemo po direktivama“. Drug sekretar se nasmijao, a direktor i pratnja za njim.

Transformatori za Đerdap, 1970.

Mi smo se već dosta rano počeli pripremati na novi, veliki razvojni korak za napon 400 kV. Temeljne pripreme su započele studijem magnetskih i električnih polja u transformatorima, elektromagnetskih sila u namotima i dielektričnih naprezanja u namotima i izolaciji. Cilj je bio razvoj energetskih i mjernih transformatora za 400 kV. Već smo od početka bili prilično uvjereni da ćemo uspjeti s mjernim transformatorima, ali s energetskim nije bilo tako jednostavno. To su skupi objekti s kojima si nismo smjeli dopustiti neuspjeh.

Potkraj šezdesetih imali smo koliko-toliko razvijene računske metode koje smo provjeravali na razini 110 i 220 kV. Za prijelaz na 400 kV nedostajala su nam ispitivanja na realnim modelima za koje nije bilo novaca.

Spas je došao u pravi trenutak pri licitaciji za blok transformatora snage 380 MVA i omjera transformacije 15,75/420 kV za Đerdap[22].

HOL_1458

Hidroelektrana Đerdap

(Izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/...)

Zanimljivo je kako je to bilo. 

Izradili smo svoje projekte, ali još nismo bili za samostalni nastup.Bio je nekakav konzorcij za mrežu 400 kV, gdje Marković bio predsjednik konzorcija[23], a JUGEL[24] je to vodio. Raspisan je međunarodni natječaj za četiri transformatora, uz uvjet da ponuđač isporuči prvu jedinicu i da proizvodnu dokumentaciju preda domaćem proizvođaču koji će isporučiti tri ostale jedinice.

Bio je vrlo veliki interes da se dobiju transformatori[25] za Đerdap. Svi su htjeli dobiti te transformatore. Posao je dobila ASEA i bila je dužna dati JUGELU proizvodnu dokumentaciju, ne i proračun. I Minel je to htio raditi.

I sada smo imali fantastičnu priliku da svoje proračune provjeravamo na konstrukciji koju smo dobili od ASEA-e. I pokazalo se da je to komplementarno, da su naši proračuni u redu. To nam je dalo krila. Do sada smo imali proračune, a nismo znali jesu li u redu. To su bili oni prvi kompjutorski proračuni polja, proračun raspodjele  udarnih napona, itd. I pokazalo se da naši proračuni daju slične rezultate. Bez skupih ulaganja u modele i prototipe provjerili svoje proračune.

Minel je odustao i Končar je napravio ta 3 transformatora. Bila je to dobra škola u  kojoj su Institut i Tvornica usko surađivali i obilato profitirali. Nije to bila mala stvar za tvornicu koja još nikada nije napravila tako velike transformatore. Na temelju toga smo dobili volju da i  sami napravimo i ostale transformatore za našu mrežu 400 kV.

TRAFO-ĐERDAP21032016

Godine 1970. isporučen je prvi energetski transformator 380 MVA za Đerdap, za napon 400 kV koji će napajati prvi jugoslavenski 400 kV dalekovod Đerdap-Bor. Godine 1973. isporučen je četvrti (rezervni) transformator snage 380 MVA.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

Ulazak u klub 400 kV, 1975.

Mnogo hrabrosti

Primicalo se vrijeme licitacije za mrežu 400 kV[26]. To je veliki prsten. Bilo mi je jasno, ako sada ne uskočimo, nećemo nikada više imati priliku. Ali bilo je dosta rezerve prema domaćim transformatorima. JUGEL se bojao da možda nećemo uspjeti, Uprava Končara se također bojala, meni su prijatelji  govorili jesi li lud čovječe, što ćeš ako ti to probije. 

Bilo je ili licenca ili sami. Išli smo razgovarati s kim bi mogli ugovoriti licencu. Ispalo je da je ASEA najbolja. Počeli su pregovori s ASEA-om. Međutim, ovi su prokužili da smo mi provjerili svoje proračune i u pregovorima su bili ekstremno tvrdi. Rekli su, 300 MVA, to je jedan autotransformator, 400 je drugi. Vi ćete po dokumentaciji koju ćete dobiti moći raditi slične  autotransformatore  5 % veće ili manje snage. Ako želite raditi 330 ili 350 MVA, tada morate kupiti novu licencu. Užas, nešto nevjerojatno i skupo.

Tada je INEM[27] uzeo više licenci od ASEA-e za svoje potrebe, Marković je potpisivao nekakvih 10 ugovora. ASEA je  Markoviću podmetnula i ugovor o transformatorima koji je bio potpuno neusuglašen. To je bio njihov prijedlog ugovora koji mi nismo mogli prihvatiti. Mislim da je Marković zabunom potpisao i ugovor o licenci o kojoj smo mi razgovarali.

Kada sam ja to čuo, pitao sam se: „Šta je ovo ljudi moji?“

To je došlo do Markovića i on me pozove: „Šta je?“

„Pa mi smo to htjeli napraviti. Mi se tu ubismo radeći da napravimo nešto svoje, a ugovor je već potpisan“

On kaže: „To nema puno veze. Možete li vi to?“, pita on.

„Pa možemo.“

Marković me pitao jesam li siguran da možemo bez licence po našoj dokumentaciji. Bit će da nisam bio jako odlučan i uvjerljiv, jer me poslao da razmislim do sutra.

„Ajde vi se prebrojite i dođite sutra.  A ovo nema problema, to ću ja srediti“, rekao mi je Marković.

Mi smo se sastali i zaključili da možemo. Nismo imali dokaze, ali smo razumjeli stvar i rekli smo da možemo. I ja opet dođem natrag.

„Možemo?“, pita Marković.

„Pa možemo.“

Bila me je trta, naravno. Kažem ja da možemo.

On kaže: „Dobro, napravite.“

ANTE MARKOVIĆ21032016

Ante Marković, dipl.inž., generalni direktor poduzeća Rade Končar, od 26.1.1961. do 17.7.1986.

(Izvor slike: knjiga „50 godina Instituta“)

Dogovoreno je ovako. Končar daje dvije ponude, jednu na temelju  ugovora s  ASEA-om i drugu sa svojim vlastitim rješenjem. Na našu sreću ASEA je još dala visoku cijenu. Umjesto da šutim, ja  im kažem: „Pa ljudi Božji, ne možete proći s tim.“

Oni kažu: „Mi znamo svoj posao.“

Na našu sreću ASEA je bila previše samouvjerena. Za međunarodnu licitaciju nisu se osobito potrudili i varijanta koju su nudili bila je nepovoljnija od naše.

I tako smo  dobili posao.

Dobili smo sve mjerne transformatore i polovicu mrežnih autotransformatora 300 i 400 MVA,  njih oko dvadeset. Drugu polovicu licitacije energetskih transformatora dobila  je  talijanska firma Italtrafo, a ASEA je izvisila.

 Marković me pita jesan li zadovoljan, a ja u nedoumici pitam: „Dobro, a što sad?“

A on kaže: „To je moj problem.“

„Dobro, ali kako?“

„Pa to je bio nekonzumirani brak.“

To im je rekao. Sve je ostalo u arhivi i nikada ništa od tog ugovora. I danas se pitam da li je Marković možda  primijetio da su mu podvalili neusuglašen ugovor i ipak ga potpisao, računajući da će ga lakše raskinuti, ako mi prođemo sa svojim rješenjem.

A Marković je, mora se priznati, imao petlje. I to strašne, bio je genijalan.

U tom smo se poslu svi pomalo bojali. Mi smo se bojali hoćemo li uspjeti, Uprava se bojala, jer je odgovornost ipak na njima, na Končaru,  JUGEL se bojao što će dobiti. Sreća da je direktor Instituta bio Plenković. Nije se bojao, iako bi naš eventualni neuspjeh mnogi i njemu prikrpali.

Nakon što smo napravili tri transformatora po dokumentaciji ASEA-e, nakon što je napravljen Đerdap, to je dalo hrabrosti i JUGELU. Tamo je bio krasan čovjek, profesor Golubović, on je bio tehnički direktor JUGELA. Pravi inženjer, pravi profesor, imao je znanja i nije se bojao. Htio je pomoći i Minelu i Končaru.

Kada je dovršen naš prvi autotransformator 300 MVA bio sam nazočan ispitivanju pred kupcem u visokonaponskom laboratoriju u Jankomiru. Bilo je dosta gostiju. Nisam ni bio svjestan koliko sam bio napet. I kaže, danas pokojni,  Milan Cvjetičanin, šef visokonaponskog laboratorija: „Prošlo je!“

Ja nisam mogao stajati na nogama. Počela su mi se koljena tresti, morao sam sjesti na nekakvu klupu.

Slika3

Milan Cvjetičanin, šef visokonaponskog laboratorija

Tako smo 1975. ušli na velika vrata u taj mali, ali ugledni  klub od 400 kV.

Krenuli smo s prvih dvadesetak transformatora, a na drugoj licitaciji, već je sve bilo naše.

Do 1990. KONČAR je proizveo 119 transformatora 400 kV, od toga 55 za izvoz.

400 KV TRAFO

IZ NOVINA-2

Članak u listu Končarevac iz onog vremena

To je bio posao za koji je vrijedilo raditi. Bilo je truda i rizika i sreće. To je bio dugi put. Stvar je naime u tome, da se početkom 70-tih baš poklopila odluka o gradnji 400 kV mreže i naša pripremljenost da se upustimo u vlastita rješenja. Do toga je trebalo prevaliti dugi put. Prije svega treba reći da to nije posao jednog čovjeka niti jednog datuma. To je rezultat upornog rada mnogo ljudi i želje da se nešto učini. A kada nešto uspije, veliko je to zadovoljstvo.

Sjećam se jednog detalja iz početka šezdesetih. Razvijali smo prvi epoksidni strujni transformator za 10 kV. Kada je bilo gotovo, gledali smo taj prvi odljevak i tada se kolega Tomašević nasmije i kaže: „Ima nas pet, šest i svaki misli, što sam ga dobro napravio.” Zapamtio sam, jer sam u tom trenutku baš tako mislio. A istina je, da je to bio rezultat rada mnogih u lancu od projekta do ispitivanja. Jedan čovjek možda može nešto pokrenuti, ali za novi niz proizvoda, pogotovo na visokom naponu potrebni su brojni i sposobni stručnjaci.

Godinama su se ljudi pripremali, izabrani su najbolji, napravili računske metode, pa su se onda uključili konstruktore, gledali što drugi rade. Mi smo stasali, to je bila vrlo jaka ekipa, Ivanković, Valković, Cvetković, Kovačec, dosta ljudi je na tome djelovalo. U proračunima je najveći problem bio udarni napon.

Imali smo odličnu, mladu ekipu, kada im daš pravi posao, to je za njih bio pravi izazov.

Problem koji  nismo očekivali

Nije bilo pravih problema tamo, gdje se moglo očekivati, na 400 kV, ali smo imali probleme na 30 kV strani, na tercijaru, gdje ih nismo očekivali. Zbog nepostojanja propisane prenaponske zaštite tercijara i primjene neadekvatnih prekidača za sklapanje kompenzacijskih reaktora na tercijaru je dolazilo do visokih sklopnih prenapona koji su razarali prekidače i prigušnice za ograničenje snage kratkog spoja na tercijaru. Kvarovi su se dogodili u Zagrebu, Osijeku i Skopju. Bilo je pokušaja stvaranja panike, ali stručne analize i publicirani radovi su pokazali da induktivno opterećen tercijar treba štititi od sklopnih prenapona, te da malouljni prekidači nisu prikladni za isklapanja kompenzacijskih reaktora. Nakon ugradnje propisane zaštite tercijara i izbora odgovarajućih prekidača na tercijaru, problemi su nestali.

Problemi u Turskoj

Kad smo već imali referencu na domaćem tržištu, mogli smo s 400 kV transformatorima i u izvoz. Na prvom većem poslu, u Turskoj, bilo je ozbiljnih poteškoća. Tamo smo isporučili veliku količinu transformatora.  Zanimljiv je to bio problem. Turska ima izvore energije više od 1.300 km od Carigrada. Grubo je pravilo prijenosa, koliko kilometara toliko kilovolta. Da bi izbjegli skupa ulaganja u 1000 kV-ni prijenos Turci su se odlučili za napon 400 kV i serijsku kondenzatorsku bateriju na pola puta, kojom su kompenzirali pad napona, ali dobili titrajni LC krug osjetljiv na svaki poremećaj.  Ostvarili su uštedu, ali su dobili titrajnu mrežu. Osim toga, neki turski proizvođač im je prodao mjerne transformatore za unutrašnju montažu. Kupac je na tercijare priključio epoksidne strujne i naponske transformatore i potporne izolatore domaće proizvodnje, građene  za unutarnju montažu. Ta se oprema, nakon par mjeseci na suncu, počela raspadati, izazivajući učestale kratke spojeve na tercijaru i kvarove transformatora. S jedne strane, mreža je titrajna, nervozna i zatitra i reagira prenaponima na svaki podražaj, a s druge strane učestali kratki spojevi na opremi koja se raspada na suncu. I naši transformatori između loše mreže i gore opreme. Otišli smo tamo i pregovarali. Frančić je bio s nama. Tražili su od nas povećanje garancije, mi smo je dali, ali smo rekli da idemo otkloniti uzroke. Oni su tvrdili da je kod njih sve u redu. A mi smo im rekli: „Dokazati ćemo da nije.“

Tada sam dobio pravo da obiđem deset transformatorskih stanica. U osam stanica s njihovim komisijama sam zapisnički utvrdio da je oprema koja je priključena na transformatore neadekvatna, da uopće nije za vanjsku montažu, raspada se na suncu i da na titrajnoj mreži pravi silne probleme, prenapone. I to preopterećuje transformatore.

Nakon osam zapisnika zabranili su mi da idem dalje.

I tu mi je Frane ostao u sjećanju. Ja kažem: „Frane, vidiš da je u osam stanica kriva oprema i ne odgovara propisima. Ne možeš im davati garanciju, neka to očiste.“

On kaže: „Ja sam obećao, ja to moram.“

U četiri oka jedan od pregovarača mi je otvoreno rekao: „Znamo da smo mi krivi, ali ćete vi platiti.“

Užas jedan. Ali to je Turska.

Kada su to riješili, problemi su prestali. I platili smo.  Kupac je jednostrano naplatio garancijski polog za dobro izvršenje posla u trenutku raspada Jugoslavije i pratećih neprilika. Bila je to gruba, ali i korisna škola iz koje smo dosta naučili i ipak ostali i na tom tržištu. 

Doktorat, 1974.

Doktorirao sam kod profesora Bosanca. Tema  je bila iz dinamike kapacitivnih  naponskih transformatora 400 kV zbog ultra brze zaštite koju su trebali napajati. Postojala je bojazan da se kapacitivni transformator neće moći prilagoditi toj zaštiti. Pokazalo je da se naši, „Končarevi” transformatori mogu tome prilagoditi. Doktorat sam na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu obranio 14.svibnja 1974. godine.

IZ NOVINA-1

Članak iz tvorničkog lista Končarevac iz onog vremena

 KELEMEN-1974-DOKTORAT_1

Dr.Tomislav Kelemen, nakon promocije doktorata ispred zgrade Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, krajem 1974. godine

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Najveći transformator, 725 MVA, 1984.

Sredinom osamdesetih isporučili smo naše najveće transformatore za termoelektranu TE Nikola Tesla  nedaleko Obrenovca, u Srbiji. Bili su to trofazni generatorski  transformatori 725 MVA, težine 460 tona svaki. Jedan transformator je bio je isporučen 1984., a drugi 87. godine.

Naš konkurent na domaćem tržištu bio je beogradski Minel. Oni su kupili licencu za 400 kV od Westinghousa i na račun toga dobili i narudžbe za nekoliko transformatora, koje je  na kraju izradio Končar.

 JEZGRA-OBRENOVAC21032016

Jezgra transformatora 725 MVA za TE Obrenovac. U ožujku 1983. završena najveća transformatorska jezgra za TE Nikola Tesla, kraj Obrenovca. Teška je 248 tona, duga 9 metara, visoka 4.5 metra, 235 tona lima.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

TRANSF. -OBRENOVAC-221032016 

Transformator 725 MVA za TE Obrenovac. U svibnju 1984. završeno je ispitivanje prvog generatorskog transformatora snage 725 MVA, 400/21 kV za TE Nikola Tesla u Obrenovcu. Drugi, istih karakteristika ugovoren je 1985., a isporučen 1987. godine. To su bili najveći transformatori ikada proizvedeni u Končaru

. (Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

 TRANSF. -OBRENOVAC-ispitivanje21032016

Ispitivanje transformatora 725 MVA za Obrenovac

(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1946 do 1986“)

 To su bile strašne jedinice. Projektirane su u Institutu, glavni projektant bio je Vladimir Cvetković.

Kako voditi razvoj

Istraživanje i razvoj (I&R) je osjetljiva biljka, koja uspijeva samo u povoljnom okruženju i ako joj se dugotrajno posvećuje puno pažnje. Politika ulaganja u znanost koja nema jasne ciljeve i zadatke možda može doprinijeti napretku svjetske znanosti, ali ako se pritom zaboravi od čega se živi, onda će možda netko od naših dobiti Nobelovu nagradu, ali ćemo svi biti siromašni. I mi smo lutali, ali smo ipak na vrijeme shvatili kako voditi razvoj. Do tada je bilo, daj mi problem, a ja ću ti za godinu dana dati rješenje. Ali nema vremena za to. Nego moraš raditi u ekipi i kada imaš problem, prodiskutiraj i idi dalje. Pa onda opet dođi pa razgovaraj, to je način kako se radi.

Projektant projektira i treba podlogu od čovjeka koji istražuje jezgre, treba računsku metodu od čovjeka koji radi izolaciju, raspodjele napona i slično. Ali oni nemaju što projektant traži. Postepeno, uz rad smo shvatili kako treba raditi. Onaj koji projektira sastaje s sa specijalistima i ti ljudi mu moraju dati što danas imaju i onda se kreće od toga. Bilo je i svađe, nije to bilo jednostavno. Cvjetković je bio i malo nagao, ali sjajan projektant. Ja sam bio kao kokoš nad njima da ih držim zajedno.

I išlo je, uz napor, ali išlo je. 

Tvornice transformatora su uvijek dobro surađivali s Institutom i tako je to i danas. Kvalitetu te suradnje potvrđuje i jedna zgoda iz suradnje sa Siemensom. Radili smo neke  razvojne zadatak za potrebe Siemensa i nakon dovršenog posla naši su suradnici išli u Njemačku na izvještavanje. Sve je dobro završilo i tada jedan od stručnjaka iz Siemensa kaže: “Interesantno je kako mi s vama dobro razgovaramo, kao da ste iz projektnog ureda tvornice, a ne iz instituta.” Svidjelo mi se to. Čini mi se, da ne bih znao naći bolji  kompliment suradnji između tvornice i instituta.

Istraživanje i razvoj proizvoda su samo prvi korak na putu do proizvoda u funkciji, dakle do prodanog proizvoda. Taj put ne smije biti lutanje. Da bi bio uspješan, on mora biti dobro pripremljen i planiran u svakom detalju. Novi je proizvod rezultat timskog rada i ima šansu opstanka na tržištu samo ako su svi u timu obavili svoj posao dovoljno dobro. Istraživanje i razvoj proizvoda čiji rezultat ne opstane na tržištu nije dobro obavljen posao.

Podsjeća me to na nogomet, jer se u oba slučaja radi o natjecanju u kojem je prava mjera opstanak u društvu najboljih, u ligi, odnosno na tržištu, a to je izvor prihoda za sve učesnike, pa i one na I&R.

I&R nije jednostavan posao i nije za svakog. Tvrd je to posao za koji se treba pripremati od malih nogu. Kao i u drugim poslovima nadarenost i osjećaj za mjeru su dobro došli, određena znanja su preduvjet, ali rezultata nema bez  mnogo uloženog truda i vremena. Trebalo bi to biti jasno samo po sebi.

Ono, što je na tržištu danas, rezultat je napora i ulaganja mnogih. Malo tko od nas počinje od ničega. Uglavnom činimo male korake od mjesta do kojeg su nas doveli naponi naših prethodnika i moramo biti zadovoljni ako na kraju ustanovimo da se nismo vrtjeli u krugu.

A za sve to potrebno je znanje i vrijeme, koje je uloženo prije, da bismo bili na nekoj razini i ono koje treba uložiti danas da bismo učinili korak naprijed u željenom smjeru. Za to su nam potrebni ljudi koji znaju i hoće povući. 

Teško se međutim oteti dojmu da službena znanost u Hrvata ne cijeni poslovni uspjeh temeljen na znanju. Znanost koja se primjenjuje kao da baš i nije prava znanost. Dosta sam vremena uludo potrošio pokušavajući uvjeriti službenu znanost da nam treba i takva znanost uz pomoć koje ćemo izaći na svjetsko tržište, nešto zaraditi.

Nije išlo. Ostali su kriteriji  po kojima je važnije da znanost bude ukras nego bogatstvo.

Hrvatska čini 0,075% svjetskog stanovništva, a u izvozu sudjeluje s 3,5% svjetskog izvoza transformatora te tako u izvozu po stanovniku zauzima prvo mjesto u svijetu. I zadržat će ga, jer ih nije netko doveo do toga, nego su sami uspjeli, znanjem i htijenjem.

Kad nam službena znanost odraste, možda će shvatiti da nam treba znanost koja je više bogatstvo, a manje ukras.

Smrt Božidara Frančića, srpnja 1990.

Zašto se Frančić[28] ubio? Ne znam, znam nekakve detalje koji su se dogodili prije toga. Razgovarao sam s njegovom suprugom, Vlastom.  I ona je već pokojna. Frane je u svojoj 45. godini  ušao u Partiju, gurnuli su ga i zlorabili. Kada su se svi povlačili, njemu su davali zadatke, trebao je držati govore preko radija, bio je opterećen do krajnosti. A onda su mu uvalili Stojčevića koji se vratio u Končar.  Bila je očajna situacija.

Sjećam se jednog razgovora u Institutu, bilo mi ga je stvarno žao. Institut je prvi otišao u stečaj. Tvornice su prestale plaćati i nije bilo novaca. Gvozden je bio direktor instituta, Frančić direktor Končara. Gvozden ga pita: „Kako vi isplaćujete plaću, a mi ne možemo?“

Frane je pobijelio, odšutio je, ali ga je pogodilo. Bio je  poštenjačina i nije bio dorastao tim teškim situacijama.

FRANČIĆ-228032016

Prof.dr.Božidar Franačić, direktor poduzeća Rade Končar, 1986. do 1990.

(Izvor slike:  knjiga "90 godina Zavoda za elektrostrojartsvo i automatizaciju" )

Doživljavao je opstrukciju sa svih strana. I tada ga je načelnik općine Trešnjevka. pozvao na razgovor i pustio ga da čeka tri sata. To je bio onaj petak prije nego što se ubio. Nakon tri sata mu je dao listu ljudi koje treba otpustiti. Valjda je to prelilo čašu.

I slomio se.

Tu nedjelju, popodne, 1. srpnja 1990. godine,  otišao je kod sina u sobu, sin je nešto radio, što radiš, nešto radim, dobro,

Otišao kod supruge, ona nešto čita, dobro.

Još je tražio jedan zadnji kontakt.

Otišao u kupaonicu.

I gotovo.

Slomili su ga.

Borba za Končar 1990.

U 1990-tim smo svi potonuli, jer se zatvorilo tržište. Raspad Sovjetskog bloka, a zatim i  Jugoslavije, te agresija na Hrvatsku zatvorili su nam najveći dio tržišta.  Končar se našao pred kolapsom, jer se domaće tržište smanjilo, a za svjetsko tržište bili smo zemlja u ratu i zbog toga nepouzdan isporučitelj. Nismo mogli dobiti posao na licitaciji, jer je bio rat. Nismo mogli dobiti niti bankarsku garanciju, čak ako si mogao dobiti posao.

Kada je 1990. u Končaru sve pošlo nizbrdo, onda je Plenković okupio desetak ljudi i napravili smo elaborat „Što s Končarom“. U grupi su bili  Plenković, Bobinac-Bobi i neki drugi. Ja sam bio glavni pisar grupe. Neće nitko drugi, pa mi Plenković kaže: „Ti napiši.“

Plenković je uspio preko tadašnjeg ministra Mršića uspostaviti kontakt s Manolićem[29] koji nas je pozvao na sastanak  da mu to prezentiramo. Došli smo tamo, a Manolića nema. I primio nas je Jurlina[30]. Pa kaže dajte to meni. Mi mu kažemo: „Mi čekamo Manolića.“

Tada Plenković kaže: „Propalo je sve.“ 

Meni je to dozlogrdilo i ja im kažem: „Neću više biti u tome.“ Iskočio sam iz grupe, jer mi se činilo da neki iz grupe žele ući u Upravu, a ja ne volim raditi posao kojem nisam dorastao. Ali Bobi je ostao i još neki. Tada je Plenković ugurao Bobija u Upravu Končara.  Plenković se jako borio da barem  ugura svoje ljude. Bobi je bio pravi čovjek. Mi smo mnogo razgovarali,  bio sam čak u onim prvim transformatorskim nadzornim odborima. 

PROF.PLENKOVIĆ (3)

Profesor Zlatko Plenković, 1996. godine, na balkonu svoje vikendice na Plešivici, gdje su se 1990. godine skupljali ugledni Končarevci i radili planove za spas KONČAR-a

(Izvor slike: arhiva autora)

Desetak godina kasnije dogodila se slična priča. Sakupio sam deset naših instituta da uvjerimo ministra znanosti da pomogne razvoju u industriji. Tu je bila INA (Dragičević), pa Eiricsson-Tesla (Carić), Pliva (Kovačević)  i drugi. I mi dogovorimo sastanak kod ministra Kraljevića[31]. Dođemo na sastanak, a njega nema. Kraljević je bio na nekom sastanku u svojoj stranci.  I primila nas je njegova zamjenica Jurlina-Alibegović i dva pomoćnika. I završi sastanak bez ikakve koristi, jer se nisu mogle donijeti nikakve odluke. Nakon sastanka kažem joj: „Moram Vam nešto reći. Prije desetak godina, kada se radilo o sudbini Končara, išli smo na dogovoreni sastanak tadašnjem premijeru Manoliću, a primio nas je Jurlina. Evo sada smo došli ministru Kraljeviću i primila nas je Jurlina. Ne znam, što je to. Je li to prst sudbine? Rezultati su isti.“

„Ne, ne, nemam ja nikakve veze s tim“, branila se ona.

Dođem u Končar, pita me predsjednik: „Što je bilo?“  

Kažem mu: „Jedino što mogu reći, ima dobre noge.“ „Tko, Kraljević?“ sumnjičavo me gledao predsjednik. 

„Ne nisam  to što misliš, ali bilo je organizirano gubljenje vremena.“

Ipak, treba reći, kad je bilo najteže, odmah nakon stečaja Instituta, pomogao nam je tadašnji ministar znanosti Osman Muftić[32]. Velika je stvar da se Institut uspio održati i danas se sam financira. Suradnja s tvornicom transformatora je bila uvijek dobra. I sada je dobra.

Pregovaranje sa Siemensom

Kada smo pregovarali sa Siemensom za energetske transformatore, imali smo sreću da je sa strane Siemensa bio čovjek kojeg sam  osobno jako dobro poznavao. On je bio stručnjak za mjerne transformatore i godinama smo surađivali u okviru IEC-a. Bio je dobar čovjek, bili smo prijatelji i mogli smo lijepo razgovarati. Saznao sam da Siemens uzima po 2%  od svake tvornice za zajednički razvoj i nastojao sam da u ugovoru  bude klauzula da se tih 2% može koristiti i za istraživanje u našem Institutu.. Uočio sam  da smo mi u jednom razdoblju o transformatorima objavili dva puta više radova nego Siemens. Moram reći da smo mi morali objavljivati da bismo od Ministarstva dobili neku pomoć. Kod Siemensa toga nije bilo, kod njih je manje-više sve bilo riješeno pa nisu niti objavljivali. Mi smo imali ljude koji su bili jako zainteresirani za transformatore.

Predlagao sam da se razvoj Siemensa za transformatore preseli u Zagreb, jer imamo dobru ekipu. Međutim, nije išlo.

Od 1995. koncern Siemens ima 51% vlasništva poduzeća Končar-Energetski transformatori.

Poslije je u Nadzorni odbor Končara došao jedan čovjek od Siemensa, mislim da se zvao Tanenberg, pa sam i njemu to predlagao. On se samo nasmijao. Onda sam mu nešto ispričao: „Prije dvadesetak godina imao sam jedan patent. I došli smo kod Siemensa ispitati taj transformator na parcijalno izbijanje. Ispitivač koji ga  je  ispitivao rekao je: „Čekajte to nije strujni transformator.“

„Kako nije?“

„Pa ne može biti da nema izbijanja.“

Ispalo je da sam ja nehotice napravio transformator koji je dobar na parcijalna izbijanja. Naime, jezgra i namoti su se zalijevali u aralditnu smolu pomiješanu s kvarcom i kada smola polimerizira otvrdne kao kamen. Kada se ugrije vodič, kada se ugrije jezgra, povećava im se volumen i prijeti opasnost da araldit popuca, pa smo zato namot i ezgru omotali s par slojeva krep papira  i sve premazali slojem grafitnog laka da papir zaštitimo od jakih električnih polja. Štiteći transformator  od mehaničkih naprezanja, napravili smo nešto što se pokazalo jako dobro za parcijalno izbijanje. Ponudio sam Siemensu  da kupe licencu, a oni su mi rekli: „Siemens ne  kupuje licencu na Balkanu.“

A ja vam sada kažem: „Siemens više nema mjerne transformatore, a mi ih imamo. A za trideset godina nećete imati niti transformatore. Ajde, da se vidimo za trideset godina.“ Veselo se nasmijao. Bilo mu je oko 70 godina.

Veliki transformatori su nekoliko puta bili najbolja tvornica u grupi Siemensovih tvornica transformatora. U Siemensu su jednom radili projekt transformatora za  800 MVA. Radili su ga u nekoliko svojih tvornica i  naš projekt je bio najbolji. Imali smo stvarno kvalitetne ljude Mikulecky, Valković, Godec, Poljak. Sada u svim tvornicama imaju vlastiti razvoj koji surađuje s Institutom, ali su manje ovisni o Institutu.

Kako su Transformatori uspjeli

Objektivno, početkom šezdesetih Transformatori su u Končaru bili zadnja rupa na svirali,   bili smo najslabiji. Tvornice generatora i motora su bile bolje, bile su pojam i imale su bolje plaće. Dok su Transformatori bili slabi, bili su slabo plaćeni, sada su dobri i sada su dobro plaćeni. Nekada se radilo sporo, niska produktivnost, puno ljudi, malo transformatora. Karikaturu od takvog načina rada sam vidio u Kini. Marković nas je jednom odveo u Kinu da održimo nekoliko predavanja, pa smo vidjeli kinesku tvornicu iz vremena kada je bila aktualna kritika „četveročlane bande.“ To je bilo stotine ljudi i jedan transformator.

To je neusporedivo s onim što se danas radi. Sada se proizvodi i do 10  puta više po zaposlenom nego što se radilo sredinom šezdesetih.

DIJAGRAM-TRAFO

Krivulja proizvodnje transformatora u Končaru od 1940. do 2015.

(Izvor slike: predavanje Tomislava Kelemena, Ivana Milčića, Ivana Klapana, Borisa Bojanića na temu „Transformatori-ponos hrvatske elektroindustrije“

Končar-Energetski transformatori su u 2009. godini izvezli 99%  ukupne proizvodnje. U istoj godini Končar-Distributivni i specijalni transformatori izvoze 81%, a Končar- Mjerni transformatori 80% ukupne proizvodnje.

Da bi se postigli i održali ovako visoki postotci izvoza mora sve funkcionirati besprijekorno. Mora se znati i htjeti, poduzeća moraju biti u vrhu svjetske tehnologije, moraju biti izvrsna.

Današnji uspjeh transformatora rezultat je pedeset godina kontinuiranog rada. Tamo je bilo puno jako sposobnih ljudi. U stečaj su 1990.  otišli na pametan način. Prije odlaska u stečaj osnovali su tri poduzeća, KONČAR-Energetski transformatori, KONČAR-Mjerni transformatori i KONČAR-Distributivni i specijalni transformatori s ciljem da u unajmljenim prostorima poduzeća u stečaju nastave proizvodnju ugovorenih obveza iz portfelja poduzeća u stečaju. Započelo se s ukupno 250 od 1.294 radnika koliko ih je do stečaja radilo u Tvornici transformatora u Jankomiru.

I uspjeli su unatoč ratu i krizi. Imali su vrlo kvalitetne ljude koji se naprosto nisu predali. Ivan Milčić, Ivan Klapan i Ante Rogoznica, sa suradnicima vodili su tri nove tvornice dogovarali se, tražili su i nalazili rješenja za svoje tvornice. Nije ih bilo teško izabrati, istaknuli su se svojim radom, znanjem i spremnošću da da preuzmu odgovornost. Bilo je važno poštivati  prave kriterije za  izbor rukovodstva. I poštivani su, jer su u rukovodstva tvornica transformatora izabrani sposobni, a ne podobni ni novopodobni.

Uspješno restrukturiranje Končarevih tvornica transformatora je izvanredan primjer restrukturiranja (vjerojatno najbolji kod nas). Sada u tvornicama na Jankomiru radi gotovo isto toliko ljudi koliko ih je radilo prije 1990., prije stečaja, a produktivnost im je gotovo deset puta veća. Vjerujem da bi se o tom procesu restrukturiranja trebalo učiti na fakultetima.

Možda se nekome može činiti neobičnim da Transformatorima ide, kada malo kome ide. Ipak ne bi se moglo reći da je to slučajno. Da bi se uspjelo treba znati i htjeti, treba dugoročno ulagati u kadrove i treba imati prave škole. 

Transformatori su godinama skupljali najbolji kadar, posebno s Elektrotehničkog fakulteta i ulagali u istraživanje i razvoj, jer su znali da se tržište osvaja prvenstveno znanjem.

KPT-2011

Nova hala montaže velikih transformatora nakon investicijskog ciklusa u KPT-u, 2005.-2011.

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Nagrade

Bilo je više nagrada i kada bi ih morao rangirati, onda je najvažnija ova zadnja Državna  nagrada za znanost  za životno djelo na području tehničkih znanosti[33] koju sam dobio 27. listopada 2014., u Saboru[34],   kao prvi znanstvenik koji je cijeli radni vijek proveo u industriji. Obično te nagrade dobivaju akademci i ljudi s fakulteta, jer su i članovi  komisija obično  iz tih krugova, pa se i kriteriji kroje prema pravilima koja vrijede u tim krugovima. Ali eto, ima i iznimaka i nadam se da će ih biti i u budućnosti.

OBITELJ KELEMEN

Obitelj Kelemen, supruga Dubravka, Tomislav i kćerka Alemka u Saboru 27. listopada 2014., nakon dodjele Državne nagrade za životno djelo

(Izvor slike: arhiva profesora Kelemena)

 KELEMEN-FAKS-NAGRADA (2)

Svečanost  na FER-u, 2014. godine nakon što je profesor Kelemen dobio Državnu nagradu za znanost. Dugogodišnji suradnik prof. Kelemena i stručnjak za transformatore mr.sc. Petar Vešić ima riječ.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju)

 KELEMEN-FAKS-NAGRADA

Predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju doc.dr. D.Sumina predaje na svečanosti karikaturu profesoru Kelemenu (autor karikature Vladimir Jarić[35])

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“)

 Kelemen_Baldani_Crop

Karikatura  koju je nacrtao Vladimir Jarić

(izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 V.JARIĆ

 Vladimir Jarić u posjeti kolegama u Tehnološkom parku Zagreb, 2010. godine.

(izvor slike: arhiva autora)

 3.12.2014 (5)

 Svečanost u KONČAR-u, 3.12.2014. povodom Državne nagrade za životno djelo profesora Kelemena

(izvor slike. osobna arhiva profesora Kelemena)

 3.12.2014 (2)

Sa svečanosti u KONČAR_u 3.12. 2014. Ivan Milčić, mr.sc. Ivica Šulc, Boris Potočki, dr. Miroslav Poljak.,prof.dr. Zijad Haznadar, prof.dr.Tomislav Kelemen, Pavle Šomođi

(izvor slike. osobna arhiva profesora Kelemena)

Onda je bila Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti[36] 1996. godine, za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku za 1996. iz razreda tehničkih znanosti,  Zlatna plaketa „Josip Lončar“[37] 2002. godine, a prije toga bile su Republička nagrada  „Nikola  Tesla" 1966., za razvoj transformatora, posebno mjernih transformatora, Ordeni rada sa srebrenim (1969.) i zlatnim (1982.) vijencem i više  nagrada  Instituta  i  Končara  za znanstvenoistraživački rad, priznanje Jugela, kada je napravljena mreža od 400 kV.

Ponosan sam

Kada danas gledam transformatore, ponosan sam. Sada je tamo već ne znam koja generacija. Počeli smo s razvojem 1960-tih godina u Institutu, pa se taj razvoj realizirao u tvornici, 1990-tih sve je otišlo u stečaj, a onda su Milčić, Klapan, Rogoznica i njihovi suradnici izvukli tvornice iz krize. I to sada sve funkcionira jako dobro. Po broju ljudi jači su nego prije 90-tih, a proizvode skoro deset puta više.

MILČIĆ

Ivan Milčić,dipl.inž., direktor poduzeća KONČAR-Energetski transformatori d.o.o., (KPT), sada u mirovini.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 Njihova snaga je u tome što su uvijek birali najbolje, od najboljih studenata koje su stipendirali do rukovoditelja koji nisu dolazili izvana. To je dio tradicije Transformatora. Nitko se izvana nije miješao u izbor rukovoditelja. I postavljali su prave ljude, a ne rođake prijatelje ili po političkoj podobnosti. Sada, recimo, Milčić je otišao u mirovinu, a novi direktor  je Boris Potočki koji je bio dio ekipe.

mikulecky

Dr.Anton Mikulecky iz Zavoda za transformatore (Izolacijski sustavi). Boris Potočki, novi direktor KPT-a i Ivan Klapan,  Predsjednik uprave Končar- D&ST-a.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 ante rogoznica

 Ante Rogoznica, dipl.inž, direktor poduzeća KONČAR-Mjerni transformatori d.o.o.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora  Kelemena)

  KELEMEN I KOVAČEC

Ivan Milčić i Vitomir Kovačec, direktor RO Transformatori u vrijeme osvajanja programa 400 kV.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Za uspjeh tvornice moraš biti na svjetskom tržištu. A za to moraš imati vlastiti kvalitetan razvoj. I moraš biti konkurentan. Mi imamo prednost jer je cijena naše radne snage i pored svih ovih davanja manja nego u Njemačkoj, tako da možemo biti i jesmo konkurentni i u Njemačkoj. Ne smijemo se uspavati i nadam se da nećemo.

Izmjenjuju se generacije vrhunskih stručnjaka, moja generacija je već odavno u mirovini. I generacija mojih suradnika koja je iznijela razvoj 400 kV je u mirovini, ali neki još rade (dr. Valković,  dr. Godec), jer ih trebaju. Poslije  njih su došli dr. Mikulecky, dr. Poljak i drugi.

Vrijeme ide, ali rezultati ostaju.

Transformatori u Končaru više nisu zadnja rupa na svirali.

VALKOVIĆ

Prof.dr. Zvonimir Valković

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 ŽELJKO ŠTIH

Prof.dr.Željko Štih, bio je stipendista za transformatore, radio na izolacijskim sustavima s Ivanom Ivankovićem, a zatim prešao na FER. Danas je glavna spona suradnje FER-a i Transformatora.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

 MIROSLAV POLJAK

Dr.sc. Miroslav Poljak,do nedavno je vodio razvoj Mjernih transformatora u Institutu, bio upravitelj Zavoda za transformatore, zatim član uprave Instituta a  zadnjih par godina je član Uprave Končar d.d.-a, zadužen za razvoj.

(Izvor slike: osobna arhiva profesora Kelemena)

Svako vrijeme ima svoje, sada dolaze neki novi klinci koje sve i ne poznajem.

Zanimljivo je da je šef razvoja u Velikim transformatorima Franjo Kelemen. Nema veze sa mnom, ali mi je drago da je dobar, hvale ga. U D&ST-u je za razvoj zadužen mr.sc. Ivan Sitar s petnaestogodišnjim        iskustvom u ABB-u, a voditelj razvoja je dr. Branimir Ćućić. Obojica su stasali u Zavodu za transformatore  Instituta.

I u  Mjernima je jako dobra  ekipa, vrlo su samostalni i imaju vrhunske rezultate. To je nekad bilo moje područje, ali ovi su se oteli i krče svoj put.

STATNETT 1000MVA.

Trofazni transformator 1000 MVA, 420 kV, za Kraljevinu Norvešku, isporučen 2016. godine, po snazi najveći transformator proizveden u KPT-u.

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Boro Rajković

Prošli mjesec, početkom travnja 2016. na Mirogoju smo se oprostili od profesora Borivoja Rajkovića[38]. On je nekada vodio projekt tiristorske lokomotive[39]. Taj čovjek je jednostavno izgorio na tom svom poslu. Ne možeš vjerovati kako je on to vukao. Bio je strašno uporan.

BORO RAJKOVIĆ

Prof.dr.sc. Borivoje Rajković

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“)

Mi smo tada radili transformator za  lokomotivu. To je specijalni transformator, prvi put smo to radili. Bila je to prava mora. Došao je kod mene, jer smo nešto kasnili i pritišće, pritišće. I za to vrijeme, dok je bio kod mene, popušio je kutiju cigareta. Ja mu kažem: „Boro, pa što to radiš?“

„Ma nije ništa, ja samo dvije kutije.“

Nakon dva dana trovanje nikotinom. Pušio je više od tri kutije. Nakon toga operacija na srcu,  u Švicarskoj, kod profesora Turine.

Jednostavno je izgorio.

U mirovini

Kada sam krajem 2002., nakon 45 godina rada u Končaru otišao u mirovinu nisam se prestao baviti transformatorima. Bavio sam se uglavnom energetskim i specijalnim transformatorima i radio ono što što je trebalo Končarevim tvornicama transformatora. Danas je to jednostavno. Ljudi imaju problem, nazovu telefonom, po potrebi pošalju dokumentaciju putem Interneta i ja se zabavljam s problemom i nastojim ga što prije riješiti. Kad ljudi u tvornici naiđu na problem, obično  nemaju vremena da ga sami rješavaju niti da čekaju rezultate studija. Treba im konzultacija, drugo mišljenje i odgovor u roku najviše par dana. Tako i surađujemo. Kažem odmah što znam, kad razmislim i prespavam razgovaramo ponovo pa se dopunim ili korigiram, tako da čovjek može završiti zadatak, bilo da se radi o ponudi,  odgovoru na pitanje kupca ili tehničkom rješenju. Ako je nešto interesantno, obradi se detaljnije i zapiše kao podloga za buduće potrebe. Meni je to zanimljivo i održava me u formi, a kolegama u tvornici je, nadam se, korisno.

Zadnjih desetak godina nekako sam se najbolje  uhodao s Distributivnim i specijalnim transformatorima. Imaju raznolik program, kupce po cijelom svijetu i uvijek netko nešto pita ili hoće nešto po svome, a ako hoćete prodati  morate s kupcima lijepo.

Nekada je bilo važno napraviti najjeftiniji dobar transformator kako bismo bili konkurentni na svjetskom tržištu. Danas to nije dovoljno. Ako hoćete dobiti posao morate postići kratke rokove isporuke.  Osim toga tehnika ide naprijed, zahtjevi su sve složeniji. Evo, zadnjih nekoliko godina u Europi se sve više primjenjuje rezonantno uzemljenje srednje-naponskih mreža, pomoću automatiziranih petersenki8 čime se postiže bitno veća pouzdanost snabdijevanja električnom energijom. Broj prekida snabdijevanja u rezonantno uzemljenoj mreži i do deset puta je manji, jer se prolazni zemni spojevi otklanjaju automatikom i nema prekida napajanja. Neki su zbog toga presretni i uživaju, a drugi kažu to je dobro, ali nije dosta. Želimo besprekidno napajanje. To naravno postavlja nove zahtjeve i na transformatore koji moraju i po nekoliko sati podnijeti struju zemljospoja. To nije jednostavan zadatak, jer ga treba riješiti na najbolji način, da ostanemo konkurentni.    

Sada istražujemo taj problem. Radimo pokuse u tvornici i napredujemo korak po korak. To me zabavlja. To mi je sretna okolnost, nije moglo biti bolje.

Hobi nemam. To što radim je moj hobi, od ujutro do navečer.

To me zaista zanima. Kao što nekoga zanimaju križaljke, boćanje, koncerti, ..

Zdravlje je u skladu s godinama. Pomalo škripi, ali služi. .

I idemo dalje.

 

 

[1] Tomislav Kelemen (1996) , Vrhunski razvoj, Končarevac, srpanj/kolovoz 1996, godište XXXIII, broj 1216.

[2] Tomislav Kelemen (2001), Ulaz u ugledni klub 400 kV, Končarevac, siječanj 2001, godište XXXVII, broj 1263.

[3] Akademik, prof.dr. Tomo Bosanac-(Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), sveučilišni profesor, graditelj Končara, jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike. Više o profesoru Bosancu može se pročitati na ovom portalu na http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

[4] Mađarska revolucija 1956.– je naziv za ustanak protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva od komunizma, koji je trajao od 23. listopada do 10. studenog 1956. godine. Vođa pobune bio je mađarski premijer i reformist Imre Nagy. Studenti i radnici izašli su 23. listopada 1956. na ulice Budimpešte, kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani socijalistički simboli (s okruglim rupama u sredini zastava).Do tada vladajući socijalistički režim raspao se za manje od tjedan dana. Nije imao nikakvog uporišta u narodu, već samo u komunističkoj partiji i Crvenoj armiji koja se nalazila u Mađarskoj, Po zidovima su ispisane parole "Rusi van!" Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Još tijekom prvih prosvjeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i stare socijalističke vlasti. Nova mađarska vlada počinje provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavljuje kako želi istupiti iz Varšavskog pakta i proglasiti neutralnost poput Austrije. Partijski sekretar János Kádár napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva t.zv. radničku revolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže bratsku pomoć. Sovjeti 4. studenoga ulaze u Budimpeštu. Počinju neravnopravne borbe između tenkova koji pucaju na sve što se miče i boraca za slobodu naoružanih samo lakim i improviziranim naoružanjem. Grad je teško oštećen, a ubijeni su i ranjeni desetci tisuća Mađara. Na tisuće ih je uhićeno i deportirano u SSSR. Oko 250.000 disidenata prebjeglo je preko najbliže granice, u Austriju iliJugoslavijuImre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo, ali ih je Tito izručio. Svi su internirani u Rumunjsku i ondje smaknuti.

[5] IAESTE- skraćenica od The International Association for the Exchange of Students for Technical Experience, udruga za međunarodnu razmjenu studenata prirodnih i tehničkih znanosti. Osnovana 1948. godine. Osigurava studentima stručno praktično iskustvo u inozemstvu sa ciljem da studenti kroz rad na aplikativnim projektima i u suvremenim tehnološkim postrojenjima renomiranih stranih kompanija steknu praktično iskustvo koje je važno za produbljivanje i usavršavanje njihovog znanja.

[6] Blaupunkt– njemačka tvornica osnovana 1923. za proizvodnju radioaparata. Naziv dolazi od plave točke kojom su označavani primjerci koji su prošli kontrolu kvalitete. Radio model Blaupunkt AS 5 proizveden 1932, bio je prvi radio u automobilu.

[7]Zlatko Plenković,- (Podgora, 1917.Zagreb, 2003.), sveučilišni profesor, inženjer, znanstvenik i  gospodarstvenik.Bio je direktor Končara i direktor Elektrotehničkog instituta. Više o tom velikom čovjeku možete pročitati u članku na ovom portalu

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

[8]Moskvič – (ruski: Москвич), prijevod-Moskovljanin, sin Moskve, ruski auto proizveden u tvornici AZLK (Avtomobilny Zavod imeni Leninskogo Komsomola) u  Moskvi. Poslije rata Rusi su kao ratnu odštetu iz njemačke  tvornice Opel odvezli alate i opremu i  sagradili kraj Moskve tvornicu i počeli proizvoditi modificirani Opel kadet i nazvali ga Moskvič 400.

[9] Vjerojatno se misli na 10. svesokolski slet koji je održan 1938. u Pragu. Sokolili sokolstvo bili su tjelovježbeni pokreti koji su se u drugoj polovici XIX. st. razvijali u slavenskim zemljama, osobito u Austro-Ugarskoj. Nositelji pokreta bili su liberalni građanski slojevi koji su se suprotstavljali odnarođivanju te se zauzimali za veća prava slavenskih naroda u okviru Monarhije. Glavna načela sokolstva bila su svestranost, estetski i »prirodni« odgoj, dragovoljnost i bratstvo među članovima organizacije. Prvo sokolsko društvo osnovao je Miroslav Tyrš 1862. u Pragu. Savez čeških sokolskih društava organiziran je 1889., a Slavenski sokolski savez utemeljen je 1908. u Pragu. Hrvatski sokol utemeljen je 1874. u Zagrebu. Prvi vođa bio je učitelj tjelovježbe F. M. Singer. Društva Hrvatskoga sokola bila su utemeljena i u drugim gradovima. Prvo javno međusokolsko natjecanje održano je 1878. u Zagrebu. Godine 1926. organiziran je III. hrvatski svesokolski slet u Zagrebu. Tom je prigodom u parku Maksimir bila podignuta mogila od zemlje donesene iz različitih hrvatskih krajeva.

[10]Milan Vidmar– (1885.-1962.), slovenski elektroinženjer, šahovski majstor, teoretičar, filozof i pisac. Bio je specijalist za energetske transformatore i prijenos električne struje.Bio je profesor i dekan na Ljubljanskom sveučilištu, član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, bio je među osnivačima Fakulteta za elektrotehniku. Godine 1948. osnovao je Institut za elektrotehniku koji i danas nosi njegovo ime.

[11] Skin-efekt - porast električnog otpora u unutrašnjosti vodiča s porastom frekvencije izmjenične električne struje. Zato se, s porastom frekvencije, struja elektrona pomiče prema površini vodiča. Tako pri iznimno visokim frekvencijama struja teče samo kroz tanki površinski sloj.

[12]Članak - Tomislav Kelemen (1960), Skin-efekt u namotima transformatora, Informacije, „RK“, (1960), br.1.

[13]Emerik Blum-  (Sarajevo, 1911.- 1984.), osnivač i prvi direktor Energoinvesta u Sarajevu, jednog od najvećih poduzeća bivše države. Diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu u  Pragu. Bio je gradonačelnik Sarajeva, umjetnik,  logoraš i nositelj  titule "Viteza Legije časti" Francuske.

[14] Radnički savjet tvornice Rade Končar u studenom 1959. odobrio je investicijski plan – izgradnju nove Tvornice transformatora u Jankomiru (zapadni dio Zagreba).

[15]Jankomir –  dio na zapadnom dijelu grada Zagreba. Nalazi se u gradskoj četvrti Stenjevec. U drugoj polovici 20. stoljeća Jankomir postaje jedna od najznačajnijih zagrebačkih industrijskih zona. Tu se grade velike tvornica i druga poznata poduzeća poput KončaraJedinstvaJugorapidaŠavrićaRisa i drugih. U novije vrijeme većinu tih nekadašnjih velikih gospodarskih subjekata zamjenjuje sve veći broj manjih privatnih tvrtki. Također, zbog dobrog prometnog položaja, u zadnjih nekoliko godina izgrađeni su trgovački centri. U Jankomiru se nalazi i Psihijatrijska bolnica "Jankomir", osnovana 1923. godine.

[16] Na lokaciji Jankomir u Zagrebu „Rade Končar“ je na površini od 23.300 m2 izgradio novu tvornicu s najsuvremenijom tehnologijom i organizacijom proizvodnje za sve tipove transformatora.  Po završetku izgradnje  proizvodnih hala započela je ugradnja proizvodne opreme. Od tvrtke „ABMTM Mowien“ iz Velike Britanije tijekom više mjeseci pristiglo je i montirano više od 4.000 tona proizvodne i druge opreme (strojevi za obradu materijala, vakuum komore, peći, kranovi, mosne dizalice, kotlovi za grijanje, itd.). Preseljenje strojeva Pogona transformatora s Fallerovog šetališta započelo je 28. ožujka 1966., a prvi transformatori proizvedeni na novoj lokaciji isporučeni su 5. listopada  iste godine.

[17]Slavko Šajber - (1929-2003.), rođen kao  Slavko Scheiber,  istaknuti komunistički i sportski djelatnik, predsjednik KK Cibona iz vremena njenih najvećih uspjeha i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije (FSJ) od 1986 do 1987 godine. Od rane mladosti radio u tvornici "Rade Končar" gdje je započeo kao fizički radnik. Uz rad je pohađao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.  Kao deklarirani titoist bio je sekretar Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Hrvatske (SKH) i  CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Miko Tripalo ga  je povukao iz "Končara" u Gradski komitet SKH Zagreb

[18] Elektrotehnički institut - poduzeća RADE KONČAR osnovan je 25. ožujka 1961. odlukom Radničkog savjeta s ciljem organiziranja kontinuiranog znanstvenog istraživanja, razvoja proizvoda, tehnoloških procesa i mjernih metoda s područja elektrostrojogradnje. U Institutu se zaposlio 191 radnik, od toga 38 diplomiranih inženjera, a rad se odvijao u pet sektora – razvoj proizvoda, mjerna tehnika, automatska regulacija i nuklearna oprema, razvoj elektrotehničkih materijala, te projektiranje tehnoloških procesa. Institutu su pripali svi laboratoriji i dio zaposlenika Konstrukcijskog ureda poduzeća RADE KONČAR.

[19]Brown Boveri – velika švicarska multinacionalna kompanija, proizvođač električnih strojeva. Osnovali su ju  1891. u Badenu Charles E.L.Brown i Walter Boveri. U 1988. godini kompanija se spojila sa švedskom kompanijom ASEA-om,  čime su dobili ABB grupu.

[20]Ante Marković-(1924., Konjic,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao 25 godina, do 1986. godine kada je postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. A na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ, od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[21] Vjerojatno je to bio časopis „Čik“,  prvi erotski časopis u Jugoslaviji. Pojavio se krajem 1960-tih i početkom 1979-tih. Vodio se kao „enigmatski časopis“, list za enigmatiku, rebuse i križaljke, pod imenom „Čik pogodi“. Poslije su se križaljke izgubile, a  ostale su samo slike golih starleta i naziv „Čik“.

[22]Đerdapmisli se na Hidroelektranu Đerdap. HE Đerdap je sustav od jedne branske i jedne riječno protočne hidroelektrane, "Đerdap I" i "Đerdap II", koje su izgrađene na rijeci Dunav na izlasku iz Đerdapske klisure, na srpsko-rumunjskoj granici, čime pripada Srbiji i Rumunjskoj. "Đerdap I" sagrađen je 1970. godine na 943. kilometru rijeke. Na srpskoj i rumunjskoj strani Dunava napravljeno je po 6 generatora od po 176,3 MW. Snaga generatora na pragu sa srpske strane iznosi 1.058 MW. Instalirani su za protok od 4800 m³/s i puštani su u pogon od 1970. do 1972. godine. Nalazi se u mjestu Karataš, a neposredno ispod hidrocentrale nalaze se ostaci rimske utvrde Diana."Đerdap II" sagrađen je 1984. godine na 863. kilometru. Na srpskoj strani je snaga generatora na pragu 270 MW (10 agregata po 27 MW i protok od 422 m³/s). Puštani su u pogon 1985., 1986., 1987., 1998. i 2001. godine.

[23] Za izgradnju 380 kV energetske mreže, „prstena“ u Jugoslaviji osnovan je 1. rujna 1972. konzorcij (Energoinvest, Sarajevo–Minel, Beograd- Rade Končar, Zagreb). Mreža je trebala biti duga oko 3.000 km i bilo je potrebno izgraditi 13 trafostanica od 380 kV. Za prvog predsjednika Savjeta izabran je Ante Marković. Prema ugovoru Rade Končar je preuzeo izvedbu za 44% vrijednosti postrojenja (transformatori, prekidači, rastavljači…)

[24] JUGEL –  Zajednica jugoslavenske elektroprivrede.

[25] Predstavnici investitora izgradnje HE Đerdap potpisali su 24. kolovoza 1967. u Beogradu ugovor s “Rade Končarom“ o izradi 4 transformatora snage 380 MVA , prijenosnog omjera 420/15,75/15,75 kV. Po svojoj konstrukciji i karakteristikama bili su to tada najveći transformatori u Europi.

[26]Mreža 400 kV – Mreža 400 kV izgrađena u obliku prstena koji povezuje sva područja tadašnje Jugoslavije. Stavljena je u pogon sjeverna magistralna linija mreže 400 kV Obrenovac (Srbija) - Ernestinovo (Osijek) - Tumbri (Zagreb) - Maribor (Slovenija), čime je slavonsko-baranjska mreža povezana sa središnjom Hrvatskom.

Godine 1970. - na savjetovanju CIGRE-a u Dubrovniku prihvaćena inicijativa o izgradnji mreže 380 kV (jugoslavenskog prstena 380 kV, kako se tada govorilo), ukupne duljine dalekovoda od približno 2700 km s odgovarajućim brojem transformatorskih stanica tog napona (kasnije je naziv promijenjen u mrežu 400 kV), djelomično financirana sredstvima Međunarodne banke za obnovu i razvoj (1/3), a pretežito (2/3) republičkim sredstvima prikupljenim namjenskim prilagođavanjem cijene električne energije. Godine 1973. - uz stalni nadzor Koordinacionog komiteta za izgradnju mreže 400 kV Jugoslavije (sastojao se od predstavnika svih prijenosnih organizacija), raspisane međunarodne licitacije za svu krupnu opremu (u ukupnim jugoslavenskim količinama), izabrani najbolji ponuđači i zaključeni ugovori o isporuci.

Godine 1974. - položen prvi temeljni kamen izgradnje mreže 400 kV u Hrvatskoj, na vodu 400 kV Obrenovac-Ernestinovo u blizini Tovarnika; građevinski radovi za TS 400/110 kV Ernestinovo započinju u listopadu.

Godine 1975. - montažni radovi u TS 400/110 kV Ernestinovo i TS 400/110 kV Tumbri, u TS Ernestinovo stiže prvi transformator 300 MVA iz Končara (sva krupna oprema proizvedena u Končaru, za cijelu mrežu 400 kV u Hrvatskoj).

Godine  1977. puštena u pogon početna etapa (“mini-etapa“) izgradnje TS 400/110 kV Ernestinovo: vod 400 kV iz TE Obrenovac, jedan transformator 300 MVA i dio priključenih vodova 110 kV. Ta TS je prva transformatorska stanica 400 kV puštena u pogon u Hrvatskoj. Pod napon je stavljen 400 kV sjeverni potez mreže 400 kV Obrenovac-Ernestinovo-Tumbri i dvostruki vod Tumbi-Krško (privremeno pod naponom 220 kV, kao i vod 400 kV Konjsko-Mostar)

Godine 1978. - puštena u pogon TS 400/110 kV Tumbri s dva transformatora 300 MVA i prigušnicom 50 Mvar, pod privremenim naponom 220 kV pušten u pogon vod 400 kV Konjsko-Melina.

[27]INEM - KONČAR - Elektronika i informatika d.d. (skraćeno KONČAR - INEM d.d.) jedno je od društava grupe KONČAR,  a osnovano je 1. siječnja 1974.

[28]Božidar Frančić - (1932, Sušak-1990.,Zagreb), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a  u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redovni profesor.  Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant, direktor Elektrotehničkog instituta (1972.-1977) , a od 17.7.1986. do smrti 1.7.1990. bio je predsjednik SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih (1.7.1990.)  počinio je samoubojstvo.

[29] Josip Manolić - (Kalinovac kraj Đurđevca,  1920.), hrvatski političar, drugi  predsjednik Vlade Republike Hrvatske te bivši visokopozicionirani pripadnik UDBE. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku.  1946. godine Manolić odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (između ostalog provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca). 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Kao visokorangirani dužnosnik UDBE, nadzirao je sve zatvore za političke zatvorenike u SFRJ. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača HDZ-a na zagrebačkom Jarunu 1989 (tzv. "barakaši") . Godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bliski suradnik. Od 24.kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ.Od 1993. do 1994. obnašao je dužnost predsjednika Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske. G

odine 1994.sa Stjepanom Mesićem, Slavkom Degoricijom i drugima, zbog frakcijskih borbi, izlazi iz HDZ-a.

[30]Bernardo Jurlina - za vrijeme Jugoslavije bio je predsjednik sindikata Hrvatske. Poslije 1990. za kratko vrijeme promijenio nekoliko stranaka, od Markovićevog Pokreta za Jugoslaviju, HNS-a do HDZ-a. Bio je potpredsjednik prve hrvatske Vlade, a potom ministar rada, socijalne skrbi i obitelji. Bio prvi eksponirani politički konvertit i prema njemu je cijeli, neobično širok i pokret prebjega dobio naziv jurlinisti.

[31] Hrvoje Kraljević– (Zagreb, 1944.), prof.dr.sc., sveučilišni profesor na  Matematičkom odsjeku Prirodoslovno–matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dopisni član HAZU-a, ministar znanosti i tehnologije u Vladi Ivice Račana, od 2000. do 2002.

[32] Osman Muftić – (Sarajevo 1934. – Zagreb,  2010.), sveučilišni profesor, inženjer strojarstva, prvi ministar znanosti Republike Hrvatske, diplomat, hrvatski pjesnik i slikar. U Zagrebu je diplomirao (1959.) i doktorirao (1972.) na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Od 1963. godine do mirovine predavao je na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu te bio gostujući profesor na fakultetima u Zagrebu i sveučilištima u Garyounisu i Teheranu. Bavio se mehanikom, biomehanikom i ergonomijom. Na FSB osnovao je i vodio Katedru za biomehaniku i ergonomiju. Suosnivač Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama. Surađivao sa zagrebačkim Medicinskim fakultetom i to je početak suradnje FSB i Medicinskog fakulteta. Smatra ga se ocem hrvatske biomehanike. Muftić je istraživao dinamike sustava, posebno u robotici, biomehanici i ergonomiji putem analize gibanja robota ili ljudi. Zahvaljujući ovoj suradnji, rezultat je razvojem hrvatske biomehanike u ortopediji, anatomiji, fiziologiji i ergonomiji. Dekan Grafičkog fakulteta u Zagrebu od 1982. do 1984. godine i dekan Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1990. godine. Ministar znanosti, tehnologije i informatike u prvoj Vladi RH od 30. svibnja do 24. kolovoza 1990. godine. U drugoj Vladi obnašao je istu dužnost te u trećoj Vladi RH do 31. srpnja 1991. godine. Prvi hrvatski veleposlanik u Iranu. Dužnost obnašao od 1993. do 1996. godine. Prevodio je perzijsku književnost na hrvatski jezik. Bavio se slikarstvom. Slike je izložio na dvjema samostalnim izložbama.

[33]Državna nagrada za znanost- nagrada koju državljanima Republike Hrvatske dodjeljuje Republika Hrvatska za iznimno važna znanstvenoistraživačka dostignuća i za znanstvena ostvarenja u primjeni rezultata znanstvenoistraživačkog rada. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa i povelje. Nagrade u ime Hrvatskoga sabora uručuje predsjednik Hrvatskoga sabora. O dobitnicima nagrada odlučuje Odbor za podjelu državnih nagrada za znanost koji imenuje Hrvatski sabor. Odbor čine: predsjednik Hrvatskoga sabora, koji je ujedno i predsjednik Odbora, ministar znanosti, obrazovanja i sporta i 12 članova iz reda istaknutih znanstvenih djelatnika. Mandat Odbora traje četiri godine. Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutim znanstvenicima za cjelokupan znanstvenoistraživački rad. Svake se godine može podijeliti do šest nagrada.

[34]U ponedjeljak, 27. listopada 2014., u Hrvatskom saboru  su dodijeljene državne nagrade za znanost za 2013. godinu. Na temelju Zakona o hrvatskim državnim nagradama za znanost jednoglasnom odlukom Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost od 17. srpnja 2014., dr.sc. Tomislav Kelemen, dobio je državnu nagradu za tehničke znanosti za životno djelo kao prvi znanstvenik koji je cijeli radni vijek proveo u industriji.

[35]Vladimir Jarić – Jarac, (umro u srpnju 2011.), jedna od legendi KONČAR-a, diplomirani inženjer strojarstva, vrhunski stručnjak za mehaničke proračune u Tvornici generatora. Još donedavno svaki je Končarev generator svoju je mehaničku sigurnost  i najviše mehaničke parametre mogao zahvaliti proračunima inženjera Jarića i njegovog tima. Gospodin Jarić bio je dio „stare garde“ inženjera koji nisu bili samo izuzetni stručnjaci, već su bili i veliki intelektualci široke kulture i dobri ljudi.  Intelektualce treba krasiti u prvom redu plemenitost, širina duha i duhovitost. A tu je naš prijatelj Jarić- Jarac bio nenadmašan. Uz stotine najsloženijih mehaničkih proračuna koje je izradio za konstrukcije generatora, nacrtao je i na tisuće karikatura kojima je ilustrirao mnoge  događaje i ljude iz KONČARA. U tome je bio nenadmašan, duhovit, briljantan. U tim karikaturama nije bilo nikada zloće, cinizma ili izrugivanja  – bili su to plemeniti crteži  s porukom dobrog čovjeka.

[36]Nagrada HAZU- nagrada koju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodjeljuje za doprinos u znanosti i umjetnosti u raznim područjima istraživanja i umjetničkoga rada. Skupština Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na svojem zasjedanju 27. lipnja 1993. donijela je Odluku o osnutku i dodjeli nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za znanstvena i umjetnička dostignuća i Pravilnik o radu Odbora za nagrade u postupku dodjeljivanja nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Hrvatska akademija svake godine 29. travnja slavi Dan Akademije u spomen na odluku Hrvatskoga sabora o osnivanju akademije znanosti. Toga se dana istaknutim pojedincima dodjeljuju Nagrade HAZU za različita područja znanstvenog i umjetničkog djelovanja, tako i za „najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti“. Nagrada se sastoji od plakete i povelje o dodjeli nagrade. Postupak nominiranja započinje raspisivanjem javnog natječaja Odbora za nagrade HAZU-a. U 1995. na području tehničkih znanosti dobitnici su bili  prof. dr. sc. Roko Cebalo, prof. dr. sc. Hrvoje Babić i prof. dr. sc. Tomislav Kelemen.

[37]Nagrada „Josip Lončar“ –nagrada Fakulteta elektrotehnike i računarstva (u daljnjem tekstu Nagrada "Josip Lončar") utemeljena je odlukom Vijeća nastavnika Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na 178. sjednici od 13. studenoga 1971. godine, dodjeljuje se za istaknute uspjehe u studiju, znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi na području tehničkih znanosti. Nagrada "Josip Lončar" dodjeljuje se u obliku priznanja, posebnih priznanja, brončanih plaketa, srebrnih plaketa i zlatnih plaketa. Odluku o nagradama "Josip Lončar" donosi Fakultetsko vijeće i to svake godine na sjednici koja se održava u listopadu. Nagrade se dodjeljuju za prethodnu akademsku godinu.

[38]Borivoje Rajković– prof.dr.sc. (20.10.1937., Doboj BiH-8.4.2016., Zagreb.) , redoviti profesor na FER-u, maturirao u Zenici 1956., diplomirao na ETF-u 1961. i doktorirao na 1973., na ETF-u Sveučilišta u Zagrebu. Područja stručnog i znanstvenog rada bila su mu elektronika, elektromotorni pogoni i električna vozila. U Institutu Rade Končar radio je od 1961. do umirovljenja 2002. godine. Na FESB u Splitu bio je redoviti profesor od 1992. i predavao je kolegije Regulacija električnih strojeva i Laboratorij regulacije električnih strojeva. Na FER-u je predavao kolegije Industrijska postrojenja i Posebna poglavlja iz električne vuče. U KONČAR-u je vodio projekt razvoja tiristorske lokomotive.

[39]Tiristorska lokomotiva Končara – serijske oznake HŽ 1142  je višenamjenska električna lokomotiva Hrvatskih željeznica, razvijena krajem 1970-ih godina i predstavljena 1981. Proizvodila se do 1989. godine. Opremljena je  tiristorima umjesto dioda, te potpuno domaća. To je električna lokomotiva s tiristorskim ispravljačem, trajne snage 4400 kW na naponu napajanja 25 kV 50 Hz. To su četveroosovinske lokomotive s pojedinačnim osovinskim pogonom B'oB'o. Lokomotive (prototip i samo 15 predserijskih) je proizveo Končar iz Zagreba, To je prva električna lokomotiva razvijena i proizvedena u bivšoj Jugoslaviji. Lokomotive mogu u ravnici razviti brzinu do 160 km/h. Neki brzinski testovi su pokazali 181 km/h i više. Lokomotive su namijenjene za vuču putničkih vlakova brzinom do 160 km/h te za vuču teretnih vlakova, pretežito na nizinskim prugama, ali i na brdskim prugama uz odgovarajući postupak manje preinake.

 

LITERATURA

  1. Car, Stjepan (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
  2. Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb.
  1. Kelemen,Tomislav (1996) , Vrhunski razvoj, Končarevac, srpanj/kolovoz 1996, godište XXXIII, broj 1216.
  2. Kelemen, Tomislav (2001), Ulaz u ugledni klub 400 kV, Končarevac, siječanj 2001,
  3. Kelemen, Tomislav (1960), Skin-efekt u namotima transformatora, Končareve Informacije, br.1, (1960), 
  4. Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
  5. Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  1. Grupa autora (1986),   „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  2. Grupa autora (2001), KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22

 



Povezani članci

Komentari

  • Laslo Torma

    17. 08. 2018

    Pohvala za trud prisjećajući se onoga 'što je bilo', no ne treba zamjeriti prof.dr. Tomislavu Kelemenu, što poput Gabi Novak u svojoj pjesmi "...pamtim samo lijepe stvari..." i on prisjeća samo onoga što je bilo dobro, a ne sjeća se onoga što nije bilo dobro, kao naprimjer gašenje proizvodnje ispitne opreme u Končaru, koja je svojevremeno bila na visokom nivou, a koju su tek sada ponovno pokrenuli dečki u Mjernim transformatorima, za koje on govori da su se "otrgli", a zaboravio je govoriti i o.....ali pustimo to, čovjeku u 86-oj godini života valj aoprostiti ako se se ne sjeća svega, ili se nečega krivo sjeća, pa zato prof.dr.sc. Tomislavu Kelemenu valja samo, u stilu splitskog sportskog reportera Rajića, da bude zdrav i veseo! A sve ostalo je povijest, koju svatko doživljava na svoj način.

  • njazi

    16. 02. 2017

    citao sam clanak i u miru sjetio puno od navedenih u clanak.Sretnik sam bio sto sam bio student na Elektroteknicki fakultet u Zagrebu i slusao predavanja Profesore kao Bego,Haznadar,Wolf,Jurkovic,Do;enc,Plenkovic,Pozar itd.Svi velikani kao naucnici i ljudske vrline.

Komentiraj