10. 03. 2016
Znanost, inovacije i razvoj (1): „Od inovacija do novih radnih mjesta“
Zašto kod nas ima malo inovacija, zašto ima malo patenata u prvom redu u znanstvenoj zajednici, a onda i u gospodarstvu, zašto hrvatska javnost jako malo zna o inovacijama, zašto se umjesto ozbiljnog poticanja stvaranja inovacija potiče „inovatorski turizam“, zašto su glavne osobe za inovacije najčešće osobe koje o tome malo znaju?
Od inovacije do tržišta
(Autor slike: Milan Lekić)
Inovacije su pogonsko gorivo razvoja Zapada. Današnja uspješna svjetska gospodarstva temelje se na uspješnoj primjeni inovacija na širokom području djelovanja. Inovacije se cijene, traže, potiču i stvaraju i u gospodarstvu i na sveučilištu. Kroz snažne i dobro financirane procese istraživanja i razvoja stvaraju se novi inovativni proizvodi koji se onda komercijaliziraju na tržištu. Inovacije i razvoj proizvoda su u srži razvoja „poduzetništva temeljenog na znanju.“
Izvori rasta gospodarstava na Zapadu kroz povijest su bile inovacije u trgovini, tehnologiji i organizaciji, združene s akumulacijom sve više kapitala, radne snage i eksploatiranih prirodnih bogatstava[1]. Inovacije su se kao značajan faktor zapadnog rasta pojavile već sredinom XV. stoljeća, da bi od sredine XVIII. stojeća postale univerzalan i dominantan faktor. Bitno je da su te inovacije bile vezane uz poduzetništvo koje ih je komercijaliziralo, ali i uz otvorena društva koja su im omogućila razvoj. U prošlosti i Kina i arapski svijet došli su do značajnih znanstvenih otkrića i prije Europljana, ali ih nisu znali i htjeli komercijalizirati pa je to jedan od razloga zaostajanja tih velikih civilizacija za zapadnim svijetom.
Inovativna društva napreduju, razvijaju se i stvaraju blagostanje svojim građanima, a neinovativna društva zaostaju, stalno se zadužuju i ne izlaze iz krize. Kreativnost, inovatorstvo i stvaralaštvo mogu se razvijati samo u dinamičnim društvima koja su vezana za rezultate rada, proizvodnju i stvaranje, koja o tim rezultatima ovise i na njih reagiraju, koja su spremna preuzeti rizik.
U blokiranom, nesređenom, neorganiziranom, nestimuliranom, siromašnom društvu s negativnom kadrovskom selekcijom nema ni stvaralaštva ni inovacija niti pravog razvoja.
U Hrvatskoj vlada apsurdna situacija, inovacije se naizgled jako potiču, političarima i cijeloj javnosti puna su usta inovacija, a u stvarnosti niti se zna što su to inovacije, zašto nam trebaju, a većina akcija svela se na „inovacijski turizam“ i deklarativnu podršku u govorima političara..
Kako je moguće da je Hrvatska u kapitalizmu postala još neinventivnija zemlja nego što je bila u komunizmu?
Zašto kod nas ima malo inovacija, zašto ima malo patenata u prvom redu u znanstvenoj zajednici, a onda i u gospodarstvu, zašto hrvatska javnost jako malo zna o inovacijama, zašto se umjesto ozbiljnog poticanja stvaranja inovacija potiče „inovatorski turizam“, zašto su glavne osobe za inovacije najčešće osobe koje o tome malo znaju?
To su kod nas veoma važna pitanja kojima se malo tko ozbiljno bavi. A odgovori na ta pitanja dati će nam, pored ostalog i objašnjenja zašto smo u krizi i kako iz krize izaći.
(Ne)razumijevanje inovacije
Na konferenciji na jednom tehničkom fakultetu, čiji studenti jako teško mogu naći posao, jer je industrija koja bi ih trebala skoro nestala, predložio sam da se uvede kolegij o inovacijama, razvoju proizvoda i poduzetništvu. Objasnio sam da bi tako mladi ljudi dobili znanje koje bi im pomoglo da sami nešto naprave. Dekanica je prihvatila ideju i rekla je da će za to zadužiti profesora fizike koji nema dovoljan broj sati pa će mu to koristiti da si popuni satnicu. Znači, taj tako važan predmet predavati će čovjek koji o tome ne zna ništa i vjerojatno će preko vikenda pokupiti neke informacije s Interneta.
Na drugom tehničkom fakultetu koji se voli dičiti pridjevom elitni o razvoju inovacija i transferu tehnologije na doktorskom studiju govori osoba koja na svom radnom mjestu nije ništa od toga uspjela napraviti.
Još nedavno (a možda još i sada), na međunarodnim konferencijama o inovacijama i u međunarodnim projektima koji se bave inovacijama, Hrvatsku predstavlja profesorica s Filozofskog (ili s Učiteljskog) fakulteta koja nikada nije bila niti blizu procesima razvoja inovativnih proizvoda.
Poduzeće Ruđer inovacije d.o.o. osnovano s ciljem komercijalizacije inovacija stvorenih na Institutu Ruđer Bošković propalo je, potrošili su ogromne novce, ništa nisu napravili i nitko ih nije ništa pitao niti pozvao na odgovornost.
Pokušaji da se na Sveučilištu nešto radi na poticanju inovacija i akademskog poduzetništva otišli su u „slijepu ulicu“.
„Znanstveno“ istraživanje provedeno u jednom broju poduzeća čak je proglasilo kupnju računala i Windowsa inovacijama.
U krajnje vulgariziranoj percepciji javnosti inovatori su nekakvi otkačeni čudaci i zanesenjaci koji se stalno žale da ih okolina ne razumije i ne cijeni dovoljno, dok oni osvajaju nagrade po svijetu.
Istraživanja o inovacijama
Početkom srpnja 2008., pročitao sam zanimljiv članak pod nazivom „Inovacije u hrvatskim poduzećima“ s podnaslovom „Udio poduzeća koja imaju inovativne aktivnosti u hrvatskom gospodarstvu u razdoblju 2004.-2006. iznosio je 27,7 posto[2]“. Članak je napisan dijelom na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku. Naravno, nije bilo komentara. Ili ta tema nikoga ne zanima pa je ubrzo zaboravljena ili više nema ljudi koji su u stanju taj podatak analizirati i razumjeti ili se misli da to nije važno. Podatak iz članka da gotovo trećina hrvatskih poduzeća ima inovativne aktivnosti mogao bi se interpretirati na nekoliko načina. S jedne strane mogu se samo čuditi tom broju, jer izgleda prevelik u odnosu na saznanje koje imam o stvarnom stanju inovativnosti naših proizvoda. A s druge strane uvijek se pitam kako su uopće došli do tih brojaka i ostalih podataka iz te analize. Znaju li ljudi koji provode takva istraživanja i oni koji odgovaraju na pitanja što su to uopće inovacije? Kako uopće komentirati te podatke ?
Osnovni problem je u tome što ja tim brojkama ne vjerujem. Zato trebamo (ponovno i ponovno) reći nešto o načinu istraživanja koji danas redovito koriste istraživači s društvenih i ekonomskih fakulteta. To su „anketarska istraživanja“ koja se provode tako da se pošalju anketni upitnici na određeni broj poduzeća i nakon toga statistički obrađuju odgovori. Siguran sam da u početku uopće nije dogovoreno i usuglašeno što su to inovacije, pa odgovori ovise o tome „kako je netko shvatio pitanje“. A svatko ga je shvatio na svoj način. I svi ti rezultati su zapravo više-manje bezvrijedni.
Istraživanja koja se iz kabineta provode na osnovu anketa ne mogu biti osnova za znanstvene zaključke zbog nekoliko razloga:
- ispitni uzorak ljudi kojima su poslali anketna pitanja je slučajan, obično premali, nije reprezentativan i ne predstavlja nikakvu znanstvenu podlogu za vjerodostojne rezultate,
- broj odgovora na anketna pitanja je isto tako slučajan i ne daje podlogu za bilo kakve znanstvene zaključke,
- sami odgovori nisu vjerodostojni, jer ispitanici najčešće:
- ne razumiju pitanja- ne vjerujem da svi na isti način razumiju pojam inovacija,
- lažu i friziraju podatke – uljepšavaju stanje u svom poduzeću i daju odgovore za koje vjeruju da „dobro zvuče“,
- ne znaju točne podatke – vrlo je teško odrediti po kojem je kriteriju neki proizvod nov ili samo inoviran, koliko je takvih proizvoda i koliki je stupanj inovativnosti primijenjen, što je inovacija, a što nije.
A ocjena prihoda od inovacija i ulaganje u razvoj je apsolutno proizvoljna.
Zbog toga je nužno, nakon tako provedene "pripremne faze istraživanja", otići na "teren" i sve te podatke provjeriti u poduzećima. To nije jednostavno, ali to je osnovni uvjet da se može vjerovati podacima istraživanja.
Sada možemo komentirati i same podatke. Odmah mi je u navedenom članku, pored ostalog, pao u oči podatak da je nabava postrojenja, opreme i softvera najčešći oblik inovacijskih izdataka koji je prisutan kod većine hrvatskih poduzeća (86,8 posto). Pritom proizvodna poduzeća (88,1 posto) i uslužna poduzeća (85,8 posto) gotovo jednako koriste ovaj oblik inovacijskih aktivnosti.
To znači da su inovacije o kojima govori članak rezultat nabave opreme i softvera (koje su drugi proizveli), a ne vlastitog procesa istraživanja i razvoja. Budući da tu opremu i softvere može nabaviti svatko tko ima novaca, to sigurno nije primjer neke inventivnosti. I to sigurno nisu inovacije.
I to istraživanje, nažalost, nije dalo pravu sliku stanja inventivnosti kod nas. (Ili je dalo pravu sliku nerazumijevanja inovacija).
S tim u vezi pričao mi je jedan poduzetnik: „Nedavno sam mailom dobio jedan anketni upitnik s desetak pitanja. Uz to je došlo i pismo u kojem su mi objasnili da provode znanstveno istraživanje o inovacijama u našim poduzećima i ljubazno me mole da odgovorim na ta pitanja i ispunjen upitnik vratim na navedenu adresu. Odmah sam se «prihvatio posla», ali sam zapeo na samom početku. I počeo sam o svemu malo više razmišljati i otvarati nova pitanja: 'Što su to inovacije? Mislimo li pod tim pojmom isto i ja i oni koji su postavljali pitanja, ali i oni drugi menadžeri koji su isto tako dobili taj upitnik?' Ako postoji mogućnost nerazumijevanja već i kod osnovnih pojmova, kakva je uopće upotrebna vrijednost takvog istraživanja. Jesu li inovacije samo izumi koji su dobili patentnu zaštitu, jesu li inovacije samo ono za što razni «otkačeni» inovatori dobivaju nagrade po svijetu? U razgovoru sa svojim kolegama i poslovnim partnerima još niti jednom nismo došli na temu inovacija. Znači, menadžeri baš i ne smatraju da im je to važno, valjda misle da je to «igra ili luksuz» za koji nemaju vremena ni novaca. Za što bi nam onda uopće trebale inovacije? U anketi su me pitali koliku dobit ostvaruje moje poduzeće s osnova inovacija. Pa kako to mogu znati, u računovodstvu ne postoji konto na kojem bi se to vodilo? Mogao sam odgovoriti kako mi padne na pamet i riješiti problem, ali su mi se otvorila pitanja na koja sada ja želim dobiti odgovor.“
Istraživanje o inovacijama iz davnih vremena, (1983.)
Kada je riječ o istraživanjima inovacija dobro se sjetiti i nekih istraživanja koje smo provodili u onim nekadašnjim „davnim vremenima“. Budući da mladi istraživači nemaju pojma što se radilo u „onim vremenima“, a još manje znaju tome kakva su se istraživanja provodila u velikim poduzećima, iz svoje arhive sam izvadio studiju koju je 1985.godine izradila ekipa psihologa iz Službe za unapređenje kadrovske djelatnosti KONČAR-a. Studija se zvala „Faktori koji utječu na stanje inovacija u SOUR „Rade Končar“ s posebnim osvrtom na kadrovske determinante inventivne djelatnosti-Rezultati istraživanja“. Autorica studije bila je Jasna Ravlić, dipl. psih., sa suradnicama Željkom Medan, dipl. psih. i Ingrid Šurman, dipl. psih.
Željka Medan, dipl.psih., suradnica na izradi studije
(Izvor slike: arhiva autora)
(U to vrijeme su istraživači razgovarali s ispitanicima i poznavali ih. Nisu s njima komunicirali samo preko Interneta ili telefona. Današnji istraživači svoje ispitanike niti vide, ni poznaju, ni žele, a niti znaju s njima razgovarati.)
Cilj tog istraživanja iz 1985. je bio:
- Utvrditi kakvo je stanje na području stvaralaštva u SOUR-u „Rade Končar“, te koji su faktori odlučujući za dobro i loše stanje inventivne djelatnosti.
- Utvrditi osobne karakteristike radnika koje determiniraju pojavom inovacija t.j. ispitati da li se radnici – inovatori razlikuju po svojim sposobnostima, crtama ličnosti i radnim vrijednostima (motivaciji) od radnika koji do sada nisu registrirani kao inovatori.
Istraživanje je provedeno na Savjetovanju o inovacijama koje je održano 1983. godine u Končarevom odmaralištu na Zvečevu, kraj Slavonske Požege. Istraživanje je provedeno na uzorku od 70 članova Odbora za stvaralaštvo iz 42 OOUR-a, 13 RZ i 10 RO. Istraživanje je još obuhvatilo i 41 radnika-inovatora i 34 radnika-neinovatora iz OOUR-a SES.
NAPOMENA – današnjim mladim ljudima ništa ne znače skračenice koje su se u ono vrijeme rabile (i meni danas zvuče bedasto) pa je potrebno malo objašnjenje: OOUR-Osnovna organizacija udruženog rada (nešto kao tvornica, odnosno poduzeće), RO-Radna organizacija-Skup tvornica s istog proizvodnog područja). SOUR-Složena organizacija udruženog rada – Objedinjuje mnogobrojne tvornice u nešto kao današnji koncern ili holding.)
Končarevo odmaralište na Zvečevu, sagrađeno 1981. godine, objekt B kategorije s 300 ležajeva, konferencijskom dvoranom, kuglanom i ostalim pratećim hotelskim sadržajima.
(izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“–1946.-1986.)
Odmaralište su razorili četnici 1991. godine. Neki od tih četnika bili su nekadašnji zaposlenici u odmaralištu.
(Izvor slike: list Končarevac, siječanj 1992.)
Istraživači su istaknuli da ispitni uzorak vjerojatno u potpunosti ne predstavlja sve radnike KONČAR-a, ali smatraju da daje vrijedne smjernice za daljnje razmišljanje i postupke.
Rezultati studije bili su zanimljivi.
- Na pitanje: „Da li smatrate da je u Vašoj organizaciji udruženog rada stanje inventivne djelatnosti zadovoljavajuće?“
Gotovo polovica (44%) anketiranih je odgovorila da kod njih inventivna djelatnost gotovo niti ne postoji ili nije onakva kakva bi trebala biti.
- Kao odlučujuće faktore za stanje i razvoj inventivne djelatnosti u OOUR-u anketirani navode:
- Kadrovske faktore (prosječna ocjena 3,2 od 5 mogućih)
- Faktore rukovođenja (ocjena = 3,0)
- Financijsko organizacijski faktori (ocjena 2,8)
To je bilo malo iznenađenje, jer se obično smatralo da su najvažniji baš financijsko-organizacijski faktori.
Značaj kadrovskih faktora na inovativnu djelatnost:
- Kreativnost (3,6-prosječni stupanj utjecajnosti)
- Razina obrazovanja (3,2)
- Motiviranost za inventivni rad (3,1)
- Osjećaj pripadnosti OUR-u (3,0)
- Informiranost o problemima (2,8) („problem“ je šansa za inovatora)
Kreativnost je sposobnost shvaćanja stvari i događaja na originalan način. Sama originalnost još ne znači i kreativnost. Kreativno djelo mora se oblikovati upotrebnom vrijednošću datog rješenja.
Trećina ispitanika (34%) istakla je da suvremeni inovacijski procesi zbog svoje složenosti zahtijevaju osposobljavanje novih profila kadrova kao što su marketing, pravnici, ekonomisti koji će raditi na pitanjima planiranja, organiziranja i realiziranja inovacija.
Gotovo polovica (46%) ispitanika je smatrala da neposredni rukovoditelji nisu zainteresirani za širenje i stimuliranje inventivnog rada.
Isto tako 50% učesnika u istraživanju ističe da je jedna od prioritetnih kočnica inventivnog rada bojazan da se pojedinac previše ne nagradi.
Na tom Savjetovanju iz 1983. sudjelovao je i prof.dr. Josip Županov koji je ovakav stav objasnio: „Isticanje pojedinca kao inovatora grupa doživljava kao razbijanje njezine kohezije, povećava se njezina diferencijacija, što grupa doživljava kao slabljenje njene funkcije, t.j. njene obrambene moći.“
Profesor Županov je u svom predavanju istaknuo: „Inventivni rad je zapravo jedna biljka koja kod nas mora rasti u dosta nepovoljnoj, suhoj klimi te zato treba dobiti neku podršku sa strane koju bi prije svega trebalo očekivati od poslovnog sistema….Međutim, da li će poslovni sistem pružiti takvu podršku ovisi o tome kakva je njegova orijentacija. Drugim riječima, da li inventivni rad ima strateško značenje za održavanje poslovne orijentacije“.
Top menadžment je uvijek davao formalnu podršku razvoju i inovativnom radu. Prof.dr. Božidar Frančić (tada direktor Instituta, a od 1986. do 1990. i direktor cijelog KONČAR-a) je na svom predavanju istaknuo da oko 85% svojih proizvoda KONČAR temelji na vlastitom istraživanju i razvoju.
Zanimljivo je da sudionici istraživanja (41%) nisu dijelili to mišljenje i zaključili „da je došlo do zastoja razvoja vlastitih tehničko-tehnoloških dostignuća“. Istraživači su zaključili da anketirani možda nisu dovoljni informirani o tim aspektima politike KONČAR-a.
Polovica anketiranih je smatrala da Institut i druge „naučno-istraživačke jedinice“ u KONČAR-u nisu dovoljno povezane s tvornicama.
Sudionici istraživanja (36%) su istakli nezadovoljstvo s predugim i složenim postupkom rješavanja, zaštite i realizacije inovacija. Vrijeme od prijave inovacija do odluke Odbora se kretalo između 2-36 mjeseci, (prosječno 9.4 mjeseca.)
Isto tako 65% ispitanika je smatralo da je visina naknada za inovacije premala. S time se složio i dr. b, Frančić koji je rekao:
„Sveukupne naknade u 1981. godini za izume i tehnička unapređenja kako u našim proizvodnim organizacijama tako i u Institutu su iznosile 3,8 milijuna dinara, a to je 0,11%, jedva tisućinka sveukupno isplaćenih osobnih dohodaka“.
Istraživanje je pokazalo da porastom obrazovanja i iskustva raste i šansa pojavljivanja inovativne djelatnosti kod radnika, odnosno raste broj inovatora. Prve inovacije su se „rađale“ sa 37 godina.
U pogledu općih mentalnih sposobnosti inovatora i neinovatora nisu dobivene statistički značajne razlike. Testirano je 187 radnika iz RO-Rotacijski strojevi. Analizu rezultata inovatora i neinovatora postignutih na testu općih mentalnih sposobnosti obradila je Željka Medan.
Distribucija rezultata na testovima opće mentalne zrelosti
(Izvor slike: Studija „Analiza rezultata inovatora i neinovatora postignutih na testu općih mentalnih sposobnosti, 1985.godina)
Ali je utvrđeno da inovatori u odnosu na neinovatore općenito „radne vrijednosti“ procjenjuju važnijim, a i „kreativnost i razvoj ličnosti“ su inovatorima važnije vrijednosti nego neinovatorima. „Ekonomska sigurnost“ je kod inovatora na 6. mjestu, a kod neinovatora na 2. mjestu.
Ne znam je li neko slično istraživanje provedeno kod nas u zadnjih trideset godina.
Inovacija, što je to?
Bez obzira što se o inovacijama puno priča, većini nisu jasni ni najosnovniji pojmovi vezani uz inovaciju. Možemo koristiti prilično zgodnu definiciju: "Inovacija podrazumijeva novost koja se umeće u postojeće stanje s korisnim rezultatom[3]". Takva definicija ističe svaku promjenu, od one najmanje do pravog izuma.
Inovacija je rezultat kreativnog procesa. Kreativnost je proces mišljenja kojim dolazimo do novih ideja. Inovacija je praktična primjena tih ideja. Kreativnost je sirovina, a inovacija je komercijalni ili tehnološki ishod.
Zanimljiv je podatak kako zamisao da se razgovara o stvaralaštvu nije ušla u glavnu struju ljudske svijesti sve do kraja 18. stoljeća, a riječ stvaralaštvo (creativity) ušla je u Oxfordski rječnik engleskoga jezika tek 1933. godine.
Lijepa je misao koja kaže: «Inovatorstvo je energija koja nas izvodi iz slijepe ulice i ponovno dovodi na pravi put.»
Kod nas se često kreativnost pogrešno poistovjećuje sa snalažljivošću. Po tome "snalažljivi su ljudi oni koji se uvijek snađu", a zapravo to su oni koji uvijek "idu preko reda" i "kreativno" zaobilaze osnovne norme ponašanja. To nije kreativnost.
Inovacija ne mora biti izum, ali izum mora biti inovacija. Obično se smatra da su inovacije samo izumi koji se mogu patentirati. Dakako, izumi su potpuno nove stvari i osnovna su i najjača pokretačka snaga razvoja. Ali, u situaciji kad je cijela tehnološka razina gospodarstva niska, izvanrednu važnost ima primjena i onih rješenja koja su poznata u drugim, razvijenijim sredinama ili koja se mogu naći u stručnoj literaturi ili inovacije koje nemaju snagu izuma. Takva rješenja nerijetko mogu donijeti velike uštede.
Nekada smo inovacije kreirane u poduzećima radi lakšeg ocjenjivanja podijelili u tri vrste. U Pravilniku iz 1981. godine piše:
Rezultatima stvaralaštva radnika smatraju se inovacije, a koje se prema stupnju novosti i stvaralačkog doprinosa dijele na:
- izume,
- tehnička unapređenje,
- unapređenja rada.
Za stimuliranje svih oblika inovacija tvornice u KONČAR-u su izdvajale 0,86% od ostvarenog dohotka.
Izum – je svako novo rješenje koje je dobilo patentnu zaštitu. Inovacija za koju Odbor ocijeni da ima preduvjet za dobivanje patentne zaštite tretira se kao tehničko unapređenje, a pokreće se postupak za dobivanje patentne zaštite.
Patentna zaštita kod nas ima dugu tradiciju u što se možemo uvjeriti, ako pročitamo „Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju izdan i razposlan 12. listopada 1895.“ Zakonom je sve detaljno regulirano i pored ostalog možemo pročitati da kod prijave treba platiti 20 kruna prijavne pristojbe.
Zakon o izumima Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1895.
(Izvor slike: arhiva autora)
Tehničko unapređenje-svaka racionalizacija, odnosno tehničko rješenje nastalo primjenom poznatih tehničkih sredstava i postupaka u svim fazama procesa rada kojima se povećava dohodak odnosno vrši poboljšanje rada i uvjeta rada. Prvenstveno se odnosi na proizvod, odnosno tehnološki postupak izrade. Kod toga je važno istaći da se radi o primjeni poznatih rješenja koja se do sada nisu korištena u poduzeću , ali se mogu naći u literaturi ili u drugim proizvodnim sredinama.
Obzirom na postupak izračunavanja uštede i pripadajuće nagrade postoje dvije vrste tehničkih unapređenja:
- Tehnička rješenja za koja se može izračunati ušteda – smanjenje škarta, reklamacija, poboljšanje tehnološkog postupka, ušteda materijala, energije, smanjenje potrebnog rada i slično.
- Tehnička rješenja za koja se ne može izračunati ušteda – rješenja visoke tehničke razine koja mogu biti podloga za daljnji razvoj, rješenja koja poboljšavaju uvjete rada i slično.
Unapređenja rada – svako poboljšanje u organizaciji rada ili postupaka u bilo kojoj fazi poslovnog ciklusa koje ne predstavlja tehničko unapređenje, a kojim se postižu poboljšanja rada. To su npr. standardizacija postupaka, pojednostavljenje dokumentacije, povećanje kvalitete dokumentacije, povećanje sigurnosti rada, poboljšanje uvjeta rada i slično.
U svim pravilnicima i kod odlučivanja o nagrađivanju inovacija klasična dvojba bila je pitanje „Što ti je posao, a što ti nije posao“. Kod toga su se stavovi obično kretali između dvije krajnosti. Negdje je stručnjacima koji rade na razvojni zadacima, u konstrukciji, tehnologiji, a i rukovoditeljima osporavano pravo na nagradu za inovatorsko rješenje, odnosno za rješenje do kojeg su došli u okviru svog posla, odnosno redovitih radnih zadataka. Obrazloženje je bilo – to im je posao. Time su destimulirani najobrazovaniji i najpotentniji inovatori. U drugim sredinama su sva rješenja tretirana na isti način bez obzira na radno mjesto predlagača. Njihov je stav bio da se kreativnost i inovativnost ne mogu propisati u okviru opisa radnog mjesta i da je to uvijek „nešto više“ od onoga što se očekuje na bilo kojem radnom mjestu u okviru posla. Međutim, takav stav je izazivao nezadovoljstvo (javno ili prikriveno) većine zaposlenika u poduzeću koji su tvrdili da „im je to posao“.
Mi smo u našem pravilniku našli jedno kompromisno rješenje koje je u poduzeću opće prihvaćeno. Sva kvalitetna, inovativna rješenja smo nagrađivali, ali smo iznos nagrade korigirali (umanjivali) određenim faktorima (od 0,1 do 0,4) koji su ovisili o radnom mjestu autora, predlagača inovacije i razini rješenja zadataka koji se od njega očekuju. Kod toga smo uzimali u obzir i činjenicu je li inovacija rezultat radnog zadatka ili samostalne inicijative. Na taj način smo stimulirali sve predlagače, a najstručnije inovatore oslobađali neugodnosti zbog primjedaba koje su im se obično upućivale da traže nagradu za ono što „im je posao“.
Nagrada za prihvaćenu inovaciju izračunavala se na temelju ekonomske koristi i troškova koji proizlaze iz primjene te inovacije ili uz primjenu kriterija i mjerila koja služe za ocjenu te koristi. Ali se nagrada nije izračunavala linearno kao postotak od ostvarene uštede. Nagrada se sastojala od fiksnog dijela koji je ovisio o kategorijama iznosa uštede i postotka iznosa uštede koji se smanjivao s visinom uštede. Na primjer:
- Ušteda do 30.000 dinara nagrada 25,0 % uštede
- Ušteda 100.000 do 150.000 dinara nagrada 19.000 dinara + 13.5 % uštede
- Ušteda iznad 2.500.000 dinara nagrada 174.250 dinara + 0,5% uštede
Iako inovativnost mora biti prisutna u poduzeću kroz neprestano unapređivanje i inoviranje svih segmenata poslovanja, najvrjedniji rezultat je inovativni proizvod, odnosno inovacije koje predstavljaju novi proizvod ili neku novu značajku koja postojećem proizvodu daje prednosti na tržištu.
Težak je put od inovacije do komercijalnog proizvoda na tržištu. Taj put je dug i skup, s mnogo „znoja i suza“, mnogo neuspjeha i mnogo potrošenog novca. Taj put je započet i potaknut „inovativnom iskrom ili plamenom“ i ima mnogo stepenica do cilja. Inovaciju treba izraditi kao prototip, dotjerivati da bude tehnologična, ispitati funkcionalnost, izraditi probnu seriju, istraživati tržište i provoditi promidžbu na tržištu, proizvod treba nuditi, ugovoriti, organizirati proizvodnju, financirati, proizvesti, analizirati povratne informacije s tržišta. Na tom putu ima mnogo rizika i u svakoj fazi moguć je neuspjeh.
Inovacija je samo početni impuls, a nakon toga sve je poduzetništvo.
Od ideje do tržišta
(Autor slike: Milan Lekić)
Inovator – tko je to?
Jesu li inovatori drukčiji
Jesu li inovatori nadareni nekim sposobnostima koje drugi ljudi nemaju? Razlikuju li se pronalazači od običnih ljudi i po čemu? Jesu li inovacije rezultat posebnih sposobnosti ili društvenih pogodnosti ili društvene klime koja potiče kreativnost, skrivenu zapravo u svim ljudima u većoj ili manjoj mjeri?
Inovatori su ljudi koji, za razliku od drugih, umjesto da razmišljaju u smislu starih rješenja, odvajaju se od njih i prave skok od neočekivanog u nadahnuto, te stižu do novog načina korištenja poznatoga. Gotovo jedino u čemu se stručnjaci slažu jest da stvaralaštvo nastaje kada dvije stvari, naizgled međusobno nepovezane, dođu u dodir na takav način da stvore nešto novo, neki originalan obrazac stvari.
Opčinjenost rezultatima stvaralaštva često zamagli dugogodišnje znojenje koje je vodilo nadahnuću.
Hrvatska nikada nije oskudijevala ljudima originalnog i kreativnog duha. U povijesti razvoja tehnike značajno mjesto zauzima cijeli niz naših ljudi od Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića, Nikole Tesle do Slavoljuba Penkale[4], najplodnijeg od svih naših izumitelja koji su djelovali u Hrvatskoj. Da se podsjetimo, on je patentirao osamdesetak izuma, od mehaničke olovke - penkale i nalivpera, kojima je u Zagrebu 1906. rođen moderni pisaći pribor, preko raznih uređaja i kemijskih preparata do konstrukcije prvog aviona u Hrvatskoj, i to samo nekoliko godina poslije braće Wright.
Slavoljub Penkala, kratko vrijeme prije smrti, 1920. godine
(Izvor slike: knjiga Boris Puhlovski , Penkala leti)
Ulica Marije Valerije 1907., današnja Praška, u kojoj je u dvorištu kuće na br. 3, inž Slavoljub Penkala osnovao svoju prvu radionicu mehaničkih olovaka-penkala.
(Izvor slike: knjiga Boris Puhlovski , Penkala leti)
Nažalost, puno su manje poznati i mnogi drugi naši inovatori s kraja 19. i početka 20. stoljeća koji su utjecali na napredak tehničke znanosti. Tehnikom brzojava se u nas prvi počeo baviti Ferdinand Kovačević[5], a probleme munjovoda i nekoliko značajnih tehničkih problema riješio je Stanko Plivalić[6], sigurnost željezničkog prometa, a posebno za jakih bura, bio je predmet ingenioznih zamisli Martina Sekulića[7] i Nikole Kesslera. Među njima treba spomenuti i Davida Schwartza[8], konstruktora prvog krutog, zračnog i upravljivog broda (dirižable) na svijetu. Taj niz se nastavlja do današnjih dana.
Osnovni uvjet za stvaralački rezultat jest stvaralačka ličnost i njezino međudjelovanje s okolinom. Inovator je osoba obuzeta znatiželjom, stvaralačkim nemirom, kopkanjem «crva koji mu ne da mira» i jakom željom da vidi rješenje problema kojim se bavi, koji ga nosi i vuče do cilja. Pored kreativnosti mora posjedovati hrabrost i upornost da se ne preda kod neuspjeha, snagu da preskoči sve prepreke i «ide za svojom zvijezdom» usprkos i unatoč svemu. Ako tih odlika nema, na svome će stvaralačkom putu posustati već na prvom koraku.
Strast za stvaranjem
Svim velikim izumiteljima, inovatorima zajednička je strast za stvaranjem koja ih „opsjeda“ i danju i po noći. U životu Slavoljuba Penkale nije bilo dana da mu nije pala na pamet neka nova ideja. Trebalo je samo slobodnog vremena, mnogo rada i ustrajnosti da se ostvari nova zamisao:
„Kada bi oca zaokupio neki tehnički problem, sjedio je sate i sate, često duboko u noć, uz stručne knjige. Na velikom pisaćem stolu crtao je, računao i bilježio u svoj „Skizzen-Buch“ (50x35 cm), u koji nitko nije smio zavirivati. Tada bi pušio cigaretu za cigaretom. Pušio je mnogo, kadikad i po pedeset cigareta na dan. Pri radu je iz velike krigle pio omiljelo piće, 'Zagrebačko pivo' ili 'Radensku vodu'. Beletristiku uopće nije čitao, jer nije imao vremena. Bio je praktičan duh i tehnička kombinatorika ga je zanimala više od svega“, ispričao je jednom Eduard Penkala, sin slavnog izumitelja[9].
I u današnje vrijeme pravi inovatori imaju slične osobine. Da bi netko, u današnje vrijeme u ovim našim izrazito antipoduzetničkim uvjetima u kojima dominiraju uvoznici, bio poduzetnik-inovator koji se bavi razvojem novih inovativnih proizvoda i da bi uspio na tržištu, mora imati neke izuzetne osobine. U prvom redu mora imati veliko tehničko znanje, kreativnost, upornost, izuzetnu marljivost, a posebno mora imati ljubav i posvećenost prema svom poslu i posebnu strast za rješavanje problema.
O tome mi je pričao poduzetnik Željko Dujmović, vlasnik tvrtke MIKROTREND d.o.o.[10], jedan od najgenijalnijih i najinovativnijih elektroničara koje sam imao priliku upoznati. Njemu je uvijek bio izazov napraviti nešto što još nitko nije napravio i da njegovi uređaji budu bolji od uređaja najboljih svjetskih kompanija. A imao sam sreće da je takvih kreativnih, inovativnih, briljantnih ljudi bilo mnogo u Tehnološkom parku Zagreb.
Stari orah na dvorištu Tehnološkog parka ispod kojeg se često razgovaralo o inovacijama i novim proizvodima
(Izvor slike: arhiva autora)
U ljeto 1997. godine, dok smo sjedili pod orahom u Tehnološkom parku Željko, mi je pričao:
"Prvi i osnovni uvjet da bi čovjek uspio u poslu je da taj posao voli. Drugo je da mu posveti svoje puno vrijeme i punu pažnju. Ja nisam nikada nešto radio bez interesa, tek toliko da to napravim, ofrlje. Ali ono što se voli, radi se bez napora, dolazi samo od sebe. Istina je da ja ulažem strašno puno radnih sati tijekom dana, radni dan mi nije ispod 14 sati. Radim i u subotu, a nedjelju želim ostaviti slobodnu. Kad god se pojavi neki problem tehničke prirode koji trebam riješiti, on mene tako zaokuplja kao strast, kao lovačkog psa koji ne može ispustiti plijen. To je doslovno jedna strast, jedna pasija.
Ja cijeli život od kad znam za sebe, kada sam sa 7,8 godina radio one detektore, uvijek sam čačkao po elektronici, s 12, 13 godina radio sam s visokim naponima, Teslin transformator. To je bila strast, kada su drugi igrali nogomet ili bili sa curama po diskačima, ja sam sjedio doma ili u nekom improviziranom laboratoriju i eksperimentirao, da bi to rezultiralo profesionalnom djelatnošću kojom sam se bavio sa istom strašću i pasijom, bez obzir je li to bilo brod i brodska elektronika ili što drugo,
Kada se prihvatim jednog dizajna, ja znam što je napravljeno u svijetu, što su slabe točke dosadašnjeg dizajna i kako mogu napraviti bolje.
To znači prvo voljeti posao i biti motiviran. A ostalih 90 posto je rad."
Poduzetnik Željko Dujmović, MIKROTREND d.o.o.
(Izvor slika: arhiva autora)
Zašto trebamo inovacije
Zašto trebamo inovacije? Zašto poduzetnik treba biti inovativan? Ne zato da bismo putovali na svjetske izložbe i vješali medalje na zid. Inovacije nam trebaju samo zato da bismo svojim proizvodima bili konkurentni na svjetskom tržištu. Inovativnost je temelj konkurentnosti, jer proizvodu daje „ono nešto“ što nema konkurencija. Konkurentnost je jedna od najvažnijih značajki nekog gospodarstva, nekog poduzeća i nekog proizvoda. Konkurentnost se postiže i ocjenjuje samo na tržištu kroz natjecanje s ostalim konkurentima. Konkurentan proizvod na tržištu je temelj uspješnosti poduzeća. A konkurentnost poduzeća je temelj za konkurentnost neke nacije.
Prema definiciji OECD-a[11], konkurentnost je sposobnosti zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva[12].
Iz te definicije proizlazi i definicija konkurentnosti poduzeća. Pa možemo reći da je konkurentnost poduzeća mjera sposobnosti poduzeća da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje uspješnog poslovanja i vrijednosti poduzeća.
Temelj konkurentnosti poduzeća je konkurentan proizvod. Da bi proizvod bio uspješan na tržištu, da bi se mogao prodavati, izvoziti i stvarati prihod poduzeću i društvu mora biti konkurentan. To znači mora biti bolji od drugog proizvoda na tržištu.
Što je konkurentska prednost? To je razlog da kupac izabere vas, a ne vašu konkurenciju. To je ono što vas razlikuje od ostalih, to je razlog što još uvijek poslujete, to je ono što vašim kupcima ušteđuje novac
Konkurentska sposobnost je sklop parametara koji se ocjenjuju kroz tržno natjecanje da se utvrdi tko je bolji po izabranim kriterijima. I da taj, bolji dobije posao. Konkurentska sposobnost - proizvoda postiže se:
- kvalitetom i pouzdanošću proizvoda,
- rokom isporuke,
- tehničkom i inovacijskom razinom proizvoda,
- ugledom, nastupom na tržištu i zadovoljstvom kupca,
- cijenom.
Sve te komponente su usko povezane i snažno utječu na učinkovitost i uspješnost poslovanja i na sam uspjeh na tržištu.
Inovacijska razina proizvoda je razina proizvoda ili procesa mjerena stupnjem novosti (i originalnosti) u odnosu na slične proizvode ili procese, kod čega se očekuje da ta inovacijska razina donosi i konkurentsku prednost na tržištu.
Tehnička i inovacijska razina postiže se:
- kreativnim procesom razvoja, novog inovativnog proizvoda,
- inoviranjem i unapređivanjem postojećih proizvoda.
Kroz inovaciju smo bolji od konkurencije, jer ona to nema. To je velika prednost inovacije. Inovacija se na tržištu može naći u različitim situacijama. To, primjerice, može biti proizvod kakvog nema na tržištu, ali postoje slični proizvodi za kojima već vlada potražnja pa će inovacija svojom novinom i originalnošću privući kupce. U drugom slučaju to može biti potpuno novi proizvod kakvog, niti sličnog, nije bilo na tržištu pa treba stvoriti i novu potrebu za tim proizvodom. U tom slučaju, problem je u tome što kupac najčešće ne zna da novi proizvod uopće postoji ili ne vjeruje u njega, ne vjeruje u kvalitetu i pouzdanost tog proizvoda. Smatra da mu uopće ne treba, naviknut je na staro rješenje i ne želi promijeniti navike.
Zbog svega toga je put od inovacije do komercijalizacije te inovacije na tržištu dugotrajan, trnovit i najčešće ne rezultira uspjehom. Taj put je težak i poduzetniku koji već ima iskustva s tržištem i poslovanjem, a još je teži inovatoru koji nema poduzetničkih znanja i sposobnosti.
«Svakim danom moramo biti bolji ili nas neće više biti na tržištu», jedno je od pravila suvremenog poslovanja.
Michael E. Porter[13], možda najglasovitiji profesor u Harvard Business School, nakon četiri godine istraživanja u deset zemalja u svojoj knjizi «Konkurentska prednost“ iz 1985. ističe:
Poduzeća stječu konkurentsku prednost pomoću inovacija. Njima pristupaju u najširem smislu, uključujući nove tehnologije i nove načine rada. Inovacija se može očitovati u novom proizvodnom dizajnu, procesu, marketinškom pristupu ili novom načinu osposobljavanja radnika. Velik dio inovacija ovisi više o kumulaciji malih postupaka i napredovanja nego o velikom tehnološkom prodoru. Često se sastoji od ideja koje čak i nisu nove, tj. od zamisli koje su se spominjale, ali nisu ozbiljno primijenjene. Kad poduzeće jednom postigne komparativnu prednost pomoću inovacija može se zadržati jedino uz neprekidna poboljšanja. Gotovo svaka prednost može se oponašati... Takmaci će neizbježno prestići poduzeće koje prestane poboljšavati svoje postupke i zanemariti inovacije.
Vrste inovacija
Inovacije može podijeli na bezbroj načina i po bezbroj kriterija. Sa stanovišta okoline u kojoj nastaju i načina kako se stvaraju inovacije možemo podijeliti na:
- Hobističke inovacije iz „kućne radinosti“,
- Inovacije poduzetnika,
- Inovacije i unapređenja unutar poduzeća,
- Inovacije kao rezultat znanstvenih istraživanja.
Svako od tih područja stvara drugačije uvjete za stvaranje i razvoj inovacija i zaslužuje posebno proučavanje.
Hobističke inovacije iz „kućne radinosti“
Inovacije u „kućnoj radinosti“ stvaraju individualni inovatori, fizičke osobe koje nastupaju samo u svoje ime neovisno o nekoj instituciji ili poduzeću koja djeluje na tržištu. Inovacije su stvorili u svoje slobodno vrijeme, kod kuće, u svojoj radionici. Takvi inovatori kod nas prevladavaju, uključeni su u razne udruge, najzastupljenije su i na raznim izložbama, u prijavama patenata, dobivaju nagrade na izložbama i medijima se o njima najviše priča. Nažalost, takve inovacije se vrlo teško, zato i vrlo rijetko komercijaliziraju na tržištu. U njih je uloženo mnogo novaca iz raznih fondova za poticanje inovacija, ali po mišljenju inovatora nikada dovoljno i oni nisu nikada zadovoljni. I zbog njih inovatori najčešće nose slike „uvrnutih čudaka“ koje nitko ne razumije, stalno su nezadovoljni i frustrirani.
Kroz Tehnološki park mi smo se jako puno bavili inovatorima, pomagali im i kroz projekte Grada Zagreba financirali njihove inovacije. I sada, nakon mnogo vremena i truda uloženog u pomoć inovatorima da komercijaliziraju svoje inovacije došao sam do jednog pomalo okrutnog zaključka, inovatori su najčešće sami prepreka uspjehu svojih inovacija. Problem je u pravilu u njima, a ne u okolini koja „nema razumijevanja“. U projektu za potporu inovatorima Grada Zagreba bilo je dosta inovacija koje su bile stvarno kvalitetne, vjerovao sam da imaju šanse na tržištu, dali smo dosta novaca za ispitivanja, testiranja, konzultantske analize, ali nisu ostvarile ni približno one rezultate koje smo očekivali.
Čak sam počeo dolaziti do uvjerenja da sve ove nagrade koje dobivaju inovatori na raznim izložbama i sve pohvale koje im se upućuju, zapravo djeluju kontraproduktivno. Inovatore uvode u jedan nerealan svijet, dovode ih u jedno nerealno stanje u kojem dobivaju potpuno pogrešnu sliku svoje vrijednosti i vrijednosti svoje inovacije. Stvaraju im se iluzije da je inovacija, kao ideja ili samo kao prototipni proizvod, sama sebi dovoljna i da sada netko drugi treba odraditi onaj «niže vrijedan» posao da je dovede do tržišta.
Inovacije individualaca, bez logistike i bez pratećih službi nekog poduzeća, usprkos kreativnoj izvedbi i obliku, nisu pripremljene za tržišnu bitku. Najčešće nisu tehnologične, nisu optimalno dizajnirane, nisu ekonomične, skupe su za proizvodnju i tržište ih ne prihvaća.
Budući da je put od inovacije do tržišta strašno težak i većina ga ne uspije proći, stvaraju se nesretne i frustrirane osobe. I u svemu tome profitiraju samo razni savezi inovatora i njihovo vodstvo, koji vode inovatore po svijetu na razne izložbe.
Inovacije poduzetnika
Inovativni ljudi, a najviše inovativni poduzetnici pokreću svijet, u to nitko ne sumnja. Ali, postavimo li pitanje: „Kako da inovator postane poduzetnik, odnosno kako da inovaciju komercijalizira na tržištu?", tada odgovor glasi: "Teško, vrlo teško". Imamo mnogo inovatora koji su za svoje inovacije osvojili visoka priznanja ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. Ali, vrlo je malo glavnog priznanja, glavne potvrde, potvrde na tržištu. Inovacija može dobiti brojne nagrade na izložbama inovacija, ali njezina prava vrijednost ocjenjuje se na tržištu.
I zato inovator treba postati poduzetnik.
Moji suradnici i ja stekli smo veliko iskustvo u radu s inovatorima. Veliki broj inovatora prošao je kroz Tehnološki park i vidjeli smo da su rezultate na tržištu ostvarili samo oni inovatori koji su bili i poduzetnici. Takozvani individualni inovatori nisu uspijevali inovaciju komercijalizirati i pokrenuti poduzetnički projekt. Zato sam došao do zaključka:
„Inovator najčešće nikada ne postaje poduzetnik, ali poduzetnik, da bi uspio na tržištu, mora biti inovator" .
Vjerujem jedino u inovacije koje se komercijaliziraju na tržištu, takve inovacije jedino imaju smisla. I takve inovacije treba poticati. Jedino što ima smisla su inovacije koje će se prodavati na tržištu i s kojima će inovator i njegova obitelj živjeti. Ne trebaju nas uopće zanimati hobisti i inovacije koja se ne opravdaju na tržištu. Najbolje i najvrjednije rezultate ostvaruju poduzetnici koji svoje inovacije kroz svoje poduzetničke projekte komercijaliziraju na tržištu. Ljudi koji su kroz svoje poduzetničke projekte pokazali da znaju poslovati i znaju se boriti na tržištu znat će i svoju inovaciju komercijalizirati na tržištu.
Upoznao sam mnogo naših briljantnih inovatora i uspješnih poduzetnika koji su primjer „poduzetništva temeljenog na znanju“ i svojim inovativnim proizvodima osvajaju svjetska tržišta. Kao primjer mogu spomenuti Zvonimira Viduku, ALTPRO d.o.o., Gorana Oreškovića, VESKI d.o.o., dr. Ivicu Siladića, MIREO d.o.o., Bernardu Cecelju, BERNARDA d.o.o., Alana Suminu, NANOBIT d.o.o., Željka Dujmovića, MIKROTREND d.o.o. i mnoge druge.
Postoji još jedno pravilo koje treba poduzetnik stalno imati na umu:
„Sve što se sada radi može se učiniti i na bolji način. Ako to ne učinite vi, vaša konkurencija sigurno hoće”.
To je zadatak inovacija i zato poduzetnik treba biti inovativan. Inovativan poduzetnik u okviru svog poslovanja kreira i razvija inovativne proizvode kojima osvaja tržište razvija poslovanje, raste i zapošljava nove radnike.
A zadatak obrazovnih institucija je da razvija kreativnost studenata i đaka i priprema ih za kreiranje inovativnih proizvoda i tehnoloških procesa, ali i za razvijanje poduzetničkih projekta.
Inovacije i unapređenja unutar poduzeća
Već jako dugo gdje god mogu pričam o tome da bi poduzeća trebala organizirano i sustavno poticati svoje zaposlenike da razmišljaju o unapređenjima procesa poslovanja, a posebno o smanjivanju troškova. Predlagao sam i savezima inovatora da se počnu time baviti, ali bez uspjeha. Govorio sam da te akcije imaju posebnu važnost u vremenu krize, a zanimljivo je da je metoda motiviranja radnika da daju inovativne prijedloge za smanjivanje troškova rođena za vrijeme Velike krize[14], 1930. u Americi, gdje to i ne bismo očekivali. To je Scanlonov plan[15], pomoću kojega su se mnoga poduzeća u SAD tijekom velike depresije izvukla iz teškoća. Plan je nazvan po Josephu Scanlonu, jednom od sindikalnih vođa u čeličanama. On je predložio pionirski plan suradnje sindikata i uprave za povećanje produktivnosti. Taj je plan predviđao da će radnici dobiti premiju za uštede u troškovima proizvodnje. Plan je odlično funkcionirao, troškovi su bili toliko smanjeni da su poduzeća počela iskazivati profit, a radnici su uz to dobili i premije. Osnova toga plana jest novo načelo, koje se od tada počelo nazivati načelo participacije. Stvarna participacija sastoji se u tome da se pronađe način pomoću kojega će se nagraditi radnici za svako povećanje produktivnosti. Tada glavni interes i uprave i radnika postaje produktivnost. U svim slučajevima gdje je primijenjen, Scanlonov se plan pokazao uspješnim.
Na sličan način, nekada su se i u našim poduzećima radnici poticali da razmišljaju o unapređenjima. Naravno, u okviru sustava koji je bio neefikasan, inovacije unutar poduzeća nisu mogle ostvariti čuda, ali su se u nekim sredinama (na primjer u zagrebačkom TEP-u) postizali lijepi rezultati.
U svojoj arhivi sam pronašao materijale (stare „folije“, odnosno „prozirnice“) za jedno moje predavanje o inovacijama u KONČAR-u koje sam održao početkom 1987. U njima sam našao i sljedeće podatke o broju inovacija i inovatora u 1986. godini za cijeli KONČAR, tzv. SOUR Rade Končar i za grupaciju rotacijskih strojeva, tzv. RO Rotacijski strojevi ( generatori, motori, lokomotive):
- SOUR Končar 23.819 radnika 977 inovatora - 1 inovator na 24,4 radnika (4%)
- Rotacijski strojevi 4.160 radnika 165 inovatora - 1 inovator na 25 radnika (4%)
Tvornica lokomotiva je bila najbolja i imala je 1 inovatora na 4 radnika.
- SOUR Končar 23.819 radnika 356 inovacija - 1 inovacija na 67 radnika
- Rotacijski strojevi 4.160 radnika 49 inovacija - 1 inovacija na 84,9 radnika
Tvornica lokomotiva je i u tome bila najbolja i imali su 1 inovaciju na 43 radnika
U 1986. bilo je više inovatora nego inovacija što znači da mnogi inovatori te godine nisu imali niti jednu inovaciju. Postali su inovatori s inovacijama prethodnih godina. Podaci govore o prihvaćenim inovacijama, prijedloga je naravno bilo više. U Tvornici Srednjih električnih strojeva u 1982. bilo je 40 prijedloga od kojih je bilo prihvaćeno 15.
I onda je išlo teško, s mnogo nerazumijevanja i destimuliranja inovatora, ali je danas situacija još gora. Na sve se u mnogim poduzećima zaboravilo, pa se ne postižu niti oni rezultati koji su se nekada postizali. Nažalost, mi imamo previše primjera poduzeća u kojima poslovodna rukovodstva jednostavno nisu zainteresirana za stvaranje inovacija, za prijedloge smanjivanja troškova, unapređenja poslovnih i proizvodnih procesa ili ih čak onemogućavaju. Kao opravdanje zašto ne rade na unapređivanju organizacije, tehnologije, tehničkih rješenja, vrlo često čujemo odgovor: „Jednostavno nemamo vremena, toliko smo opterećeni rješavanjem redovnih, operativnih zadataka.”
Ako se to ponavlja tijekom dužeg razdoblja, tada je to izgovor koji prekriva nesposobnost i nerazumijevanje. Zapravo to znači da “siječemo tupom sjekirom jer nikad nemamo vremena da stanemo i naoštrimo je”.
Često sam se pitao zašto menadžment u većini poduzeća nije zainteresiran da potiče svoje zaposlenike na razmišljanje o unapređenjima poslovanja. Čini mi se da su razlozi sljedeći:
- u državnim poduzećima – menedžment zna da ih nitko ne traži uspješno poslovanje, već je samo bitno da budu u milosti svojih partijskih šefova.
- u privatnim poduzećima – sve inicijative su u rukama vlasnika koji sve zna najbolje i svaki prijedlog poboljšanja procesa, odnosno uvođenja promjena osjeća kao direktni napad na svoj autoritet.
Sva sreća da imamo i odličnih poduzeća i odličnih menadžera koji tako ne razmišljaju. Krajem lipnja 2015. o temi poticanja i nagrađivanja inovativnosti radnika razgovarao sam s inženjerom Ivanom Milčićem, uspješnim direktorom poduzeća KONČAR-Energetski transformatori d.o.o., pola godine prije nego je otišao u mirovinu. On mi je rekao:
„Potičemo radnike da daju prijedloge za poboljšanje kvalitete procesa, zaštite na radu, uvjeta rada, proizvoda i smanjivanje troškova. Imamo uveden sustav da neposredni rukovoditelj na licu mjesta odlučuje o tome hoće li se prijedlog poboljšanja kojeg predloži radnik prihvatiti i primijeniti ili ne. Sada smo sve pojednostavili, sve je transparentno, realizira se na operativnom nivou.
Rukovoditelj s ljudima dogovori hoće li se prijedlog primijeniti ili ne. Ako je dobro, onda to uvodimo i standardiziramo. Čim čovjek prijavi ima pravo na nagradu za prijedlog, a ako se primijeni dobiva dodatnu nagradu, ne samo on nego i svi koji učestvuju u uvođenju poboljšanja uključujući i rukovoditelja. Sustav je toliko transparentan da predlagač može sam izračunati nagradu koju može dobiti. Jedan od godišnjih ciljeva je i broj prijedloga po zaposlenom, što je za ovu godinu 1,6 prijedloga po čovjeku, a to je za našu tvrtku ukupno 1.000 prijedloga godišnje. To je ipak u usporedbi sa najboljima u svijetu malo, jer jedan Porsche ima cilj 25.
Na taj način se vlastiti ljudi mogu najbolje iskoristiti. Oni konačno i mogu dati najbolje prijedloge za poslove koje obavljaju. Čovjek zna što ga muči, on zna što treba poboljšati i to treba iskoristiti, treba iskoristiti njegov intelektualni potencijal. Operativa uvijek gazi, ali treba naći načina kako stvoriti kulturu potrebe za stalnim poboljšanjima. A tko može stvari poboljšati? Najviše ljudi koji rade određene poslove, oni najbolje znaju što ih muči i što bi moglo biti bolje.
Naše stipendiste smo zaposlili da intervjuiraju sve naše radnike vezano za moguća poboljšanja. Dobili smo preko 500 dobrih ideja. A ništa nije koštalo. Od tih 500 ideja više od 300 ih je implementirano i donijelo je znatne uštede. Ljudi vide da se njihove ideje primjenjuju, to ih dodatno motivira. To je također dio sustava poboljšanja. Ima jako puno mogućnosti, samo ih treba prepoznati i iskoristiti. Svaka ideja mora se uzeti ozbiljno u razmatranje i radnik mora dobiti odgovor što je sa njegovom idejom.
Tvrtke koje imaju uveden sustav stalnog poboljšanja (to je nikada završen posao) vrlo su otporne na poremećaje na tržištu i one nemaju nikada višak zaposlenih. Naime tada više ljudi radi na poboljšanjima proizvoda i procesa što znači i na stalnom smanjenju troškova, a što kontinuirano poboljšava konkurentnost tvornice. Tako da tvornica može povećati svoj udio na tržištu unatoč padu cijena i oštroj konkurenciji i na taj način zapošljavati svoje kapacitete.
Obično se razmišlja o poboljšanjima, kada dođe kriza i to na način - idemo poboljšati pa ćemo zbog toga moći otpustiti određeni broj ljudi. To je ludo. Da ti od nekoga tražiš da poboljša proces, zato što će sutra dobiti otkaz. Ima sve više posla na tome da ljudi poboljšavaju i povećavaju efikasnost procesa. Što više poboljšaš svoj proces, ti više oslobađaš svog čovjeka, koji onda može dalje razvijati svoje poslove. Čovjek nije skup u tom procesu. Naši ljudi zbog toga nisu preskupi i tvrtka ih treba.“
Ivan Milčić, dipl.inž.
Zanimljivo je uočiti da je jedan vrhunski menadžer stvorio kulturu inovacija u svom poduzeću koja je rezultirala lavinom inovacija, 1,6 prijedloga po čovjeku, odnosno 1.000 prijedloga godišnje. U „onom sustavu“ uz široku kampanju i mnogobrojne političke deklaracije uspjelo se u jednom dobro organiziranom poduzeću 1986. realizirati 1 inovaciju na 67, radnika. Prijedloga je vjerojatno bilo dvostruko više se pa može pretpostaviti da je 1 prijedlog dolazio prosječno na 30-tak radnika.
Velika unapređenja i uštede mogu se dobiti kao zbroj mnogo malih inovacija na svakom mjestu, kao rezultat kreativnog doprinosa svakog pojedinca u poduzeću. Međutim, čovjek ne može postati kreativan tako da mu se da zadatak da bude kreativan.
Potrebni su mnogo složeniji mehanizmi.
Inovativnost najbolje «uspijeva» u sredinama gdje se ideje traže i gdje postoji motivirajuća stvaralačka klima. Jako je važno potaknuti ljude da kreativno razmišljaju i nagraditi ih za uštedu koju ostvare. Gotovo nevjerojatno je da u današnjoj krizi takav način poticanja inovacija u poduzećima gotovo da ne postoji.
Istraživanje koja su nekada provedena u našim poduzećima pokazala su da je najveća inovativna djelatnost prisutna u onim poduzećima koja tijekom dužeg razdoblja pokazuju stabilne i dobre rezultate. To znači da je samo sređena, organizirana i stimulirana proizvodna organizacija baza za intenziviranje stvaralaštva. U nesređenoj i neorganiziranoj, nestimuliranoj i kadrovima siromašnoj sredini nema uvjeta za bilo kakvo, a najmanje za masovno stvaralaštvo, pa nikakve parole i kampanje tu ne mogu ništa učiniti.
Za poticanje inovativnog stvaralaštva zaposlenika u poduzećima vrlo je važno da se u poduzeću izradi Pravilnik o ocjenjivanju i nagrađivanju inovacija, koji će biti jednostavan i stimulativan, te koji neće odbijati potencijalne inovatore. Vrlo je važno dobro organizirati rad Odbora za inovacije u poduzeću koji ocjenjuje inovacije, odnosno prijedloge unapređenja.
Odbor za inovacije ocjenjuje inovacije koje predlažu radnici.
(Autor slike: Milan Lekić)
Prijedloge treba rješavati pošteno, stručno, brzo i profesionalno, da se mnogo ne odugovlači niti komplicira, da se postavi uhodan način rada, čvrst i jasan sustav ocjenjivanja, te pravila na temelju kojih će se rješavati prijedlozi i u koje će ljudi imati povjerenja. Kod nekih prijedloga uštede se mogu lako izračunati, ali kod prijedloga koji poboljšavaju organizaciju, poslovne procese, kvalitetu i slično to i nije jednostavno. Kod ocjenjivanja se često pojavljuju različite dvojbe, a najčešća je ona „što ti je posao, a što ti nije posao“. Često je prisutno razmišljanje da inženjeri koji rade u tehničkom uredu, konstruktori, tehnolozi i projektanti ne bi imali pravo na nagradu za svoje prijedloge, jer „to im je posao“. Takvo razmišljanje je štetno, jer eliminira i demotivira najstručnije ljude u tvornici. Zato u pravilniku treba jasno riješiti i takve dvojbe. U praksi ocjenjivanje prijedloga često ide vrlo sporo, na osnovi labavih kriterija, pa to obeshrabri potencijalne predlagače.
I što je najvažnije, na menadžerima je odgovoran zadatak da stvaraju takvu poticajnu, kreativnu i poduzetničku klimu u kojoj će svaki zaposleni osjećati da inovacije i prijedlozi poboljšanja i unapređenja rada predstavljaju značajan dio poslovne strategije poduzeća.
Nekoliko primjera kojih se rado sjećam
Jako davno, početkom 1980-tih, postao sam predsjednik Odbora za stvaralaštvo Tvornice srednjih električnih strojeva u KONČAR-u, u kojoj do tada nije bilo inovacija. Postavio sam si zadatak da to stanje promijenim. Osim toga, htio sam provjeriti kako se mogu motivirati ljudi da budu kreativniji. Obilazio sam radionice, razgovarao s radnicima i pozivao ih da razmišljaju o unapređenju svoga rada. “Molim vas, tko će bolje zamijetiti što se može unaprijediti na vašem radnom mjestu od vas koji tu radite godinama i prvi uočavate ako nešto ne valja i ako se nešto može poboljšati. Zar mislite da su moji tehnolozi pametniji od vas? Razmišljajte malo o svom poslu, unaprijedite ga i bit ćete nagrađeni!”
Već idući dan, poslije razgovora s ljudima u Radionici prerade lima, tzv. “štancariji”, došla je k meni, pomalo bojažljivo, starija žena, nekvalificirana radnica, koja je radila na velikoj višetonskoj preši za rezanje limova. Rekla mi je: „Ja svaki dan sjedim za tom prešom i guram limove do graničnika, gledajući kako se nepotrebno baca onaj dio lima od graničnika do ruba izrezanog lima. Ako bismo pomaknuli graničnik za tri prsta bliže rupi, mislim da bismo uštedjeli mnogo materijala. Ne znam da li se to može napraviti. Što vi mislite o tome? Dosad nisam o tome razmišljala, ali kad ste nam svima rekli da razmislimo što se može unaprijediti, odlučila sam vam se javiti. Ako to nema smisla, slobodno mi recite!”
Velika preša slična onoj na kojoj je radila radnica-inovatorica u KONČAR-u
(Izvor slike: http://www.macchineutensiliusate.it/...)
Ta zamisao bila je vrlo jednostavna, ali godinama se toga nitko, uključujući i mene, nije dosjetio. Kad sam proanalizirao ideju, pomogao sam joj da to napiše i prijavi Odboru. Izračunao sam uštedu i bio sam iznenađen kada sam vidio kako je veliku uštedu dala tako jednostavna ideja. Nagrada koju je dobivala tijekom tri godine iznosila je gotovo kao još jedna njezina godišnja plaća. Nakon toga iz "štancarije" je krenula lavina različitih ideja, a broj inovacija u tvornici povećan je desetak puta.
Jedno mi je rješenje posebno ostalo u sjećanju. U radionici izrade namota, mladi je radnik radio na namatanju polnih namota za tramvajske motore. To su motori za tramvaje češke tvornice ČKD koji još i danas voze u Zagrebu. (ČKD je isporučivao tramvaje, a KONČAR je za te tramvaje proizvodio motore). Tehnološki postupak izrade namota obuhvaćao je razne zahvate, pri čemu je trebalo često ustajati, hodati s jedne na drugu stranu, odmatati i namatati vodiče, stezati ih vijkom itd. Polova koje je namatao bilo je vrlo mnogo i sve mu je to postalo dosadno. Počeo je razmišljati kako da to unaprijedi. Rezultat toga bilo je jedno od “najlukavijih rješenja” što sam ih vidio u svojoj praksi. Njime je racionalizirao pokrete i povećao produktivnost gotovo za 50 posto.
To je donijelo veliku uštedu i on je dobio primjerenu nagradu.
Iskustvo s Odborom za stvaralaštvo – iz „onih“ vremena
Uvijek me veseli kada vidim primjere organiziranog poticanja stvaranja inovacija u poduzećima. Toga ima malo i zato o tim primjerima treba što više pričati i motivirati i druga poduzeća da se u njih ugledaju, jer rezultati takvih akcija mogu donositi velike uštede. Ipak, kada slušam direktore koji su to uveli kako pričaju o svojim iskustvima i rezultatima, pomalo se čudim objašnjenjima da ocjenjivanje i nagrađivanje inovativnih prijedloga ide dosta jednostavno i učinkovito. Zapravo im zavidim.
Moje je iskustvo iz „davnih dana“ da je ocjenjivanje bilo vrlo komplicirano i da odborima za stvaralaštvo nije bilo lako. (Tada su se te akcije zvale „radničko stvaralaštvo“.) Tzv. odbori za stvaralaštvo bili su sastavljeni od zaposlenika tvornice, stručnjaka i radnika, koji su rješavali pristigle prijedloge za inovacije (tehnička unapređenja i unapređenja rada) i izračunavali pripadajuće nagrade. Bio sam neko vrijeme predsjednik takvog odbora u Tvornici srednjih električnih strojeva u Rade Končaru, imali smo dobro razrađen Pravilnik, trudili smo biti maksimalno pošteni i motivirajući za inovatore, ostvarili smo dobre rezultate, ali mogu reći da nam nije bilo lako. Često smo dobivali prijedloge za koje smo imali veliku dvojbu treba li ih prihvatiti ili ne, hoće li ti prijedlozi u konačnici možda donijeti štetu poduzeću, a posebno je teško bilo izračunati ostvarenu uštedu i odrediti pravičnu nagradu inovatoru. Često su mnogi bili više ili manje nezadovoljni, inovatori, jer su mislili da je nagrada premala i okolina koja je bila uvjerena da taj prijedlog uopće nije inovacija i da predlagač nije trebao dobiti ništa.
Rad komisije za inovacije
(Autor: Milan Lekić)
U želji da ta iskustva podijelim s drugima i pomognem ljudima koji su radili u raznim Odborima za stvaralaštvo objavio sam u veljači 1984. članak „10 zlatnih pravila“. Budući da danas više nitko ne piše o tim temama, a znanstvenici ne odlaze u poduzeća provoditi istraživanja već proučavaju inovacije prepisujući iz strane literature sjedeći pred računalom i šaljući anketna pitanja Internetom, možda će ta iskustva „iz onih vremena“ i danas nekome biti zanimljiva. Tada sam napisao:
Namjera ovog članka je prenijeti iskustva u radu kroz razne komisije i odbore za stvaralaštvo ili inovacije, da pomogne neiskusnijim kolegama i da druge potakne da iznesu svoja mišljenja i prijedloge.
Vrlo je važno organizirati rad odbora tako da se prijedlozi rješavaju brzo, stručno i profesionalno, da se mnogo ne odugovlači, ne komplicira, da se uspostavi jedan uhodani način rada i, što je najvažnije, jedan čvrst i jasan sustav mišljenja i pravila na osnovi kojih će se rješavati prijedlozi i u koje će drugi imati povjerenja. U praksi to to u mnogim sredinama često ide vrlo sporo, komplicirano, destimulativno, na temelju često smušenih i labavih kriterija. Inovatori se žale da sa svojim prijedlozima često doživljavaju neugodnosti i da ih se sporom i kompliciranom obradom prijedloga destimulira u radu. Svaki odbor želi raditi dobro, stvarati stimulativnu atmosferu i dobivati pohvale za svoj rad.
A kako to postići?
Odluke odbora trebaju odgovarati sljedećim kriterijima:
- Ne smiju se odbiti prijedlozi koji imaju i najmanju stvarnu ili buduću korist za poduzeće (tu korist treba utvrditi i procijeniti), jer bi se mogli destimulirati mogući predlagači inovatori.
- Ne smiju se prihvatiti prijedlozi koji nemaju niti najmanju korist, odnosno rješenja koja predstavljaju rutinski posao (bez uštede), jer bi se time devalvirali kriteriji i iritirali oni koji takva rješenja ostvaruju redovnim radom, te potaknula lavina prijedloga i zahtjeva za nagrađivanje tamo gdje to nema smisla.
- Ne smiju se premalom nagradom nagraditi vrlo korisni prijedlozi, jer bi se time destimulirali najpotentniji predlagači.
- Ne smiju se s prevelikom nagradom nagrađivati manje korisni prijedlozi, jer bi to onemogućilo da se dovoljno stimulativno nagrađuju stvarno korisni prijedlozi.
- Mora se lucidno procijeniti perspektiva prijedloga koji se tek u bližoj i daljoj budućnosti mogu pokazati korisnim.
- Rješenja moraju biti usklađena s poslovnom politikom tvornice koju je katkada teško razabrati.
Članovi odbora trebaju učiniti ovo, a ne smiju ono. I kakvu god odluku donesu uvijek će se naći oni koji će ih optužiti da nisu objektivni, da odluke donose prema simpatiji, da su nagradili onoga koji nije zaslužio, a nisu nagradili onoga koji je zaslužio i tome nema kraja.
Sve to dobro znam, jer sam s mnogo entuzijazma uletio u taj posao i tek onda sam vidio kako ništa nije potpuno jasno, kako ništa nije „crno ili bijelo“ i kako je gotovo nemoguće donijeti odluku s kojom će svi biti zadovoljni. Ali na kraju je broj inovacija i broj inovatora porastao brže nego u ijednoj drugoj tvornici (od prosječno 3 na 40 prijedloga godišnje), ostvarena je ukupno velika ušteda u tvornici, a ja sam stekao veliko iskustvo. Takvo iskustvo sigurno ne mogu steći znanstvenici koji sjede u kabinetima i šalju Internetom anketne upitnike.
Ljudima koji to gledaju ili komentiraju sa strane može biti čudno što se tu toliko komplicira, jer je po njihovom mišljenju to sve vrlo jednostavno. Treba izračunati uštedu i od toga inovator dobije svoj postotak. I to je to. Kratko i jasno.
Ali to nije tako jednostavno.
Ima inovacija, tehničkih unapređenja i unapređenja rada, kod kojih se ušteda može relativno lako izračunati, Međutim, u većini slučajeva uštedu nije jednostavno utvrditi i izračunati. Pokazalo se da kod oko 40% prijedloga neposredna financijska korist ne postoji ili se teško može izračunati, ali je evidentno da je ostvareno određeno inovativno unapređenje. Znači, gotovo pola prijedloga je u onoj „sivoj zoni“ u kojoj znaš da je prijedlog koristan, ali se direktna materijalna korist ne može jasno pokazati, već se omogućuju bolji uvjeti rada, povećanje produktivnosti režijskog osoblja, otklanjanje uskih grla u proizvodnji, skraćenje rokova proizvodnje i slično. Ili su to rješenja visoke tehničke razine koja su podloga za daljnji razvoj itd., kod kojih je još teže ili gotov nemoguće izračunati neku opipljivu uštedu. Uštede sigurno u konačnici postoje, ali ih je gotovo nemoguće izračunati ili se nešto izračuna na temelju vrlo subjektivnih procjena koje drugi obično ne priznaju.
Da bih malo provjerio način ocjenjivanja inovacija napravio sam jedan zanimljiv eksperiment, zapravo jedno malo istraživanje. Davne 1983. godine u Končarevom odmaralištu na Zvečevu, kraj Slavonske Požege održalo se Savjetovanju o inovacijama kojem je, pored ostalih, nazočilo 70 članova Odbora za stvaralaštvo iz 42 OOUR-a (poduzeća), 13 RZ (Radna zajednica - zjedničke službe) i 10 RO (Radna organizacija- skupina poduzeća). Na tom savjetovanju uvodno predavanje je održao akademik Josip Županov koji je često dolazio u KONČAR. Ja sam imao predavanje o iskustvima odbora za stvaralaštvo i opisao sam 10 jako kompliciranih slučajeva koje je odbor rješavao. Te slučajeve, prijedloge inovacija sam opisao i nakon toga predložio nekoliko vrlo uvjerljivih, ali potpuno suprotnih odluka i ocjena prijedloga. Pozvao sam sudionike savjetovanja da daju svoje mišljenje, a poslije su glasali za te prijedloge. Očekivao sam zanimljivu diskusiju, ali nisam očekivao urnebes koji je nastao. U diskusiji su najglasniji bili članovi odbora za stvaralaštvo u svojim tvornicama, znači ljudi koji su imali veliko iskustvo u ocjenjivanju inovacija. Bili su uvjereni u ispravnost svojih ocjena i burno, glasno i svadljivo su branili svoje stavove. Nastala je velika prepirka i svađa koju nitko više nije mogao kontrolirati.
Na ručku poslije predavanja akademik Županov je rekao da se bojao da će se svi potući, a onda svi ujediniti i napasti mene kao glavnog krivca za tu zbrku. Naravno, to se nije dogodilo, ali je bilo jako uzbudljivo i zanimljivo.
U konferencijskoj dvorani na Zvečevu bili su ugrađeni, u ono vrijeme, najsuvremeniji uređaji za „glasanje“ i statističku obradu rezultata, (to tada nije imao nitko drugi), nešto slično ovome što se danas koristi u Saboru. Rezultati glasovanja su pokazali da su potpuno suprotni stavovi o pojedinim inovacijama i njihovim ocjenama bili ravnomjerno raspoređeni. Diskutirali smo o 10 prijedloga, a navesti ću dva primjera:
PRIMJER 1
Jedan vrijedan i poduzetan radnik u Ispitnoj stanici koja ispituje električne motore, u trenucima kada nije imao posla, izradio je jedan specijalni instrument za ispitivanje iz različitih starih dijelova koje je našao u tvorničkom dvorištu. Instrument se počeo koristiti i radnik je tu svoju inovaciju prijavio Odboru.
Odbor nije imao dvojbe kod ocjene da je to kvalitetno tehničko unapređenje koje treba nagraditi. Ali članovi Odbora nikako se nisu mogli usuglasiti kako da kategoriziraju prijedlog inovacije i na koji način da ga nagrade. Zastupali su dva različita stava.
Stav 1 – Izradom instrumenta postignuta je nedvojbeno ušteda za tvornicu, jer nisu trebali kupiti novi instrument. Predlagač je režijski radnik i izradio je instrument u vremenu kada nije imao posla od odbačenih dijelova i nisu ostvareni za tvornicu nikakvi troškovi. Znači, cijena tako napravljenog instrumenta je nula. Po tome uštedu treba izračunati tako da se od cijene uređaja koju bi trebalo platiti kupujući sličan u trgovinu oduzme troškovi izrade uređaja kojeg je radnik sam napravio, a ta cijena je nula.
Stav 2 – Ušteda je ostvarena, ali se ne smije zaboraviti da je radnik dok je radio taj uređaj primao plaću. Zato u trošak uređaja treba uračunati osobni dohodak koji je radnik primao dok je izrađivao taj uređaj.
I jedan i drugi stav izgleda logičan i našao je svoje zastupnike.
Rezultat glasanja:
Stav 1 – 25% glasova
Stav 2 – 44% glasova
Neodlučni - 31%
PRIMJER 2
Jedan tehnolog iz tvornice je na temelju dugogodišnjeg iskustva, raznih provjera i jednostavnih proračuna kreirao je formulu za izračunavanje oblika alata za namatanje svitaka za električne motore.
Odbor je zatražio stručno mišljenje od recenzora, stručnjaka za tu problematiku. Recenzor je taj prijedlog negativno ocijenio. Odbor je nekoliko puta mijenjao svoje mišljenje.
Odluka 1 – Mišljenje recenzora je bilo da taj rad predlagača je dio njegovog posla i da ta formula ne donosi ništa novo. Odbor je na temelju tog stručnog mišljenja recenzora odbio prijedlog.
Odluka 2 – Kada je za tu odluku (još neobjavljenu i još neslužbenu) čuo jedan dosta autoritativan stručnjak, objasnio je Odboru da je formula stvarno nešto novo i da poboljšava dosadašnji način rada i da to sigurno nije u domeni posla predlagača. Odbor je promijenio odluku.
Odluka 3 – Odbor je ponovo konzultirao recenzora koji je ostao kod svojeg prvog mišljenja. Odbor je na kraju odbio prijedlog.
Diskusija se razvila oko dva potpuno različita stava.
Stav 1 – Odbor je u pravu. Ako je netko pogriješio, to je recenzor kojemu je dužnost i ima kompetencije da stručno analizira prijedlog i iznese svoje mišljenje. Odbor ne treba biti stručan za svaki tehnički prijedlog i zato koristi mišljenje recenzora.
Stav 2 – Odbor je pogriješio i destimulirao stvaranje sličnih tehničkih unapređenja, što je u konačnici štetno. Uvijek treba imati na umu da recenzori mogu biti i površni i da mogu zastupati svoje osobne stavove koji često nisu u skladu s politikom poticanja inovacija. Zbog toga članovi odbora trebaju detaljno proučiti prijedlog i ako postoje neke dvojbe, a postojale su, trebaju proširiti broj recenzora i na temelju više stručnih mišljenja donijeti odluku.
Oba stava izgledaju dosta opravdana i takav je bio i rezultat glasanja.
Stav 1 – 42% glasova
Stav 2 – 30% glasova
Neodlučni - 28%
Konferencijska dvorana Odmarališta Končara na Zvečevu
(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1946-1986.)
Inovacije kao rezultat znanstvenih istraživanja
Najkvalitetnije inovacije trebale bi se stvarati u znanstvenoj zajednici, na sveučilištu, razvojnim institutima, u njihovim laboratorijima, kao rezultat znanstvenih istraživanja. Nažalost, to se ne ostvaruje, a zanimljivo je da niti među studentima na tehničkim fakultetima nije razvijen inovacijski pokret, ne stvaraju nove ideje i nisu organizirani kroz neke udruge inovatora.
Jedan od ključnih razloga za takvo stanje je činjenica da se hrvatska znanost potpuno odvojila od realnog svijeta i realne proizvodnje i usmjerila se na „paper oriented research“ i objavljivanje u stranim časopisima od čega hrvatsko gospodarstvo nema nikakve ( ili jako male) koristi.
Tu temu sam detaljnije obradio u člancima na ovoj web stranici, „Akademsko poduzetništvo - što je to i zašto nam treba“, od 19. veljače 2016 i „Transfer tehnologije i transfer znanja“, od 1. ožujka 2016
Hrvatski inovacijski sustav (HIS)
U Europi je težište inovacijske politike stavljeno na komercijalnu primjenu znanja, odnosno poticanje inovacija. Suština inovacija je, za razliku od znanstvenih dostignuća, u primjeni i komercijalizaciji znanja. Stoga se inovacija shvaća kao „integrativna pojava koja povezuje nastanak, primjenu i komercijalnu eksploataciju znanja “. Inovacija čini suštinu gospodarstva znanja povezujući znanje i gospodarski rast.
Cijela Lisabonska agenda[16] temelji se na zasadama inovacijskog sustava kao interakcije tri ključna elementa istraživačkog trokuta:
- Znanstvenih istraživanja (stvaranja znanja)
- Inovacija (primjena znanja)
- Obrazovanja (diseminacije znanja)
Sve aktivnosti i svi akteri povezani s inovacijama, od inovatorskih udruga, komora, obrazovnih do znanstvenih institucija trebali bi djelovati unutar jednog cjelovitog sustava. Takav sustav na razini jedne države naziva se NIS-Nacionalni inovacijski sustav, a na razini Hrvatske Hrvatski inovacijski sustav (HIS). Osnovno je polazište NIS-a da gospodarski rast jedne nacije „ne ovisi o veličini razvojno-istraživačkih resursa već o načinu organiziranja i upravljanja tim resursima, kako na razini poduzeća tako i na nacionalnoj razini“. Cilj HIS-a je stvoriti takvo okruženje i sklop institucija i potpora u kojima će inovacije (razvoj i istraživanje) biti učinkovito iskorišteni za ostvarenje gospodarskog rasta. To znači, funkcionalno povezivanje znanstveno-istraživačkih resursa s ostalim dijelovima društveno-gospodarskog sustava u cilju stvaranje novih tehnologija i inovacija, odnosno proizvoda, procesa i usluga konkurentnih na svjetskim tržištima.
HIS je dobro zamišljen, ali kao i mnogo drugih ideja nije uspješno realiziran u praksi. A utjecaj na razvoj gospodarstva je skroman. Sustav uopće ne funkcionira, jer sve sastavnice sustava djeluju neovisna jedna od druge, nema međusobne koordinacije i suradnje i svatko je okrenut samo svojim interesima.
Rezultat toga je da ima malo inovacija, malo patenata, malo transfera tehnologije i malo primjera akademskog poduzetništva.
Od dobre namjere do „inovatorskog turizma“ i ostalih devijacija
Nažalost, svaki, čak i dobronamjerni sustav može se izvitoperiti, kada se u njega ubace razni spretni i lukavi likovi koji znaju sustav okrenuti prema sebi i svojim interesima iskorištavajući neznanje i glupost našeg društva. U početku, u društvu nije bilo previše razumijevanja za inovacije i inovatori su bili s pravom nezadovoljni svojim tretmanom i stalno su se žalili da ih nitko ne razumije. Međutim, dosta brzo se shvatilo da su inovacije važne, korisne i da imaju vrijednost u gospodarstvu pa se počeo izgrađivati sustav potpora s namjerom da se inovatorima pomogne u izradi i komercijalizaciji inovacija na tržištu. U taj sustav je s vremenom ubacivano sve više novaca i iz državnog proračuna i iz proračuna gradova i županija. Mislim da su danas u svakom proračunu rezervirani novci za programe poticanja inovacija i inovatori se nemaju pravo žaliti da ih se zanemaruje.
Sve je počelo, kao što to obično biva, s mnogo entuzijazma I dobrih namjera. Krajem 1990-tih je u Gradskom uredu za gospodarstvo Grada Zagreba radila jedna skupina stručnjaka, i mladih (mr. sc. Krešimir Buntak) i „inženjera, stare škole“ (Istvan Gaal, dipl.inž. i suradnici) koja je imala razumijevanja i za gospodarstvo i za inovacije. Na njihovu inicijativu i uz suradnju nas iz Tehnološkog parka Poglavarstvo Grada Zagreba je već 1997. godine pokrenulo kompleksan pionirski program kojemu je bio cilj pomoći inovatorima da svoje ideje i inovacije pretvore u proizvode i plasiraju ih na tržište. Program je nazvan Integralni sustav razvoja i poduzetničkog korištenja inovacija. A u uvodu Programa je pisalo: "Komercijalizacija nekog izuma je u tome da se neka ideja mora suočiti s konkurencijom. Suočavanje s konkurencijom se odvija na tržištu.“
U Programu su utvrđeni uvjeti, kriteriji i način odobravanja, dodjeljivanja i korištenja bespovratnih financijskih sredstava za financijsku i tehničku potporu inovatorima i pravnim osobama koje se bave sustavnim oblicima inovatorskog rada. Integralni sustav je obuhvaćao cjeloviti proces potpore inovatorima od tehničko-tehnološke obrade inovacija, ekonomske analize, do poduzetničkih kredita, izrade poslovnih planova i praćenja inovatora tijekom godine dana poslovanja, s ciljem da inovator postane poduzetnik. Osnove tog inovacijskog sustava su definirane u Programu poticanja razvoja obrta, malog i srednjeg poduzetništva u Gradu Zagrebu.
Kroz taj je sustav već polovicom 1997. započela suradnja KONČAR-Tehnološkog parka i Gradskog ureda za gospodarstvo, prije nego što su počeli razgovori o kupnji Parka od strane Grada Zagreba. Ta suradnja je 14.6.1998. i formalizirana Ugovorom o poslovnoj suradnji na realizaciji projekta Integralni sustav razvoja i poduzetničkog korištenja inovacija, između Gradskog ureda za gospodarstvo Grada Zagreba i Tehnološkog parka koji je tada još bio dio KONČAR-a. Dužnost Tehnološkog parka bila je obavljanje, odnosno organiziranje tehnološke obrade inovacija.
Za pomoć inovatorima u realizaciji inovacija osnovana je koncem 1998. godine i MTI - Mreža konzultanata za tehničko-tehnološku obradu inovacija. Tehnološki park je bio koordinator mreže MTI.
Program se svake godine odvijao u 4 faze:
- Raspisivanje natječaja.
- Bodovanje, rangiranje i izbor najboljih
- Definiranje oblika pomoći i realizacija financijskih i konzultantskih potpora:
- tehničko-tehnološka obrada inovacija;
- ekonomsko tržna analiza;
- financiranje poduzetničkog projekta.
- Izvješće o ostvarenim rezultatima.
Potpore su namijenjene za financiranje:
- provedbe zaštite industrijskog vlasništva u zemlji i inozemstvu;
- analize i tehničko-tehnološke obrade inovacija,
- izradu i ispitivanje prototipa,
- tržno-ekonomske obrade inovacije;
- sufinanciranje promotivnih aktivnosti sa svrhom pripreme inovacije za poduzetničko korištenje;
- poduzetničkog obrazovanja inovatora.
Analiza utrošenih potpora pokazala je da je najveći učinak potpore za inovacije ostvaren kod inovatora poduzetnika i to uspješnih poduzetnika.
Nažalost, tzv. individualni inovatori, vrlo često umirovljenici, najčešće nisu uspijevali komercijalizirati niti dobre inovacije usprkos potporama koje su primili.
U 2003. Program poticanja inovacija je proširen i na najbolje mlade inovatore koji su na izložbi INOVA MLADI dobili nagrade. Četvorici mladih inovatora i njihovima mentorima tada su isplaćene novčane nagrade u iznosu od ukupno 28.473,96 kn. S programom poticanja inovacija krenuli smo u srednjim školama. Posebno dobro suradnju ostvarili smo sa srednjom Elektrotehničkom školom, Konavoska 2, iz našeg susjedstva, jer su tamo bili i ravnatelj i jedan profesor koji su imali veliko razumijevanje za naš program. U toj generaciji djece bilo je mnogo odličnih inovatora koji su poslije otišli na studij, na FER, nakon toga postali poduzetnici i došli u Tehnološki park.
Kada je Grad Zagreb kupio Tehnološki park od KONČAR-a (16.7.1998.), Tehnološki park Zagreb (TPZ) je postao koordinator tog Programa i cijeli program potpora za inovatore, uz financiranje je išao preko TPZ-a.
Ovako široko postavljen program nastojali smo održavati koliko smo mogli i postizavali smo značajne rezultate. Međutim, kao što to obično biva, u Gradskom uredu za gospodarstvo došlo je do smjene i došao je pročelnik kojega nije zanimalo niti gospodarstvo niti poduzetništvo niti inovacije. A onda su ključni stručnjaci otišli u mirovinu ili otišli iz Ureda. Tada je pročelnik uočio velike mogućnosti koji je program poticanja inovacija pružao za putovanja po svijetu. I krenulo je.
Ubrzo se paralelno s našim aktivnostima počeo odvijati sve više jedan poseban program. Naime, u okviru povezivanja inovatora s tržištem već u početku je u Programu bila predviđena promocija inovacija na izložbama inovacija, kao jedna od aktivnosti. Financirao se odlazak inovatora na svjetske izložbe inovacija. Mi smo poticali naše poduzetnike da odlaze na te izložbe i njihove su inovacije osvajale najveća odličja. Međutim, malo po malo taj Program odlazaka na izložbe inovacija u svijetu u organizaciji Udruge inovatora „otrgnuo“ se od glavnog Programa, postao sam sebi svrhom i pretvorio se u „inovatorski turizam“. Stalno ista ekipa ljudi iz Udruge inovatora i iz Gradskog poglavarstva počela je posjećivati sve izložbe inovacija na cijeloj zemaljskoj kugli od Kuala-Lumpura u Maleziji, do Moskve i Pittsburgha. Inovatori koji su išli s njima bili su samo izlika za organiziranje „inovatorskog turizma“ na račun Grada Zagreba i putovanja po svijetu češće od Ministarstva vanjskih poslova.
To je moguće, jer ni političari, ni mediji, a niti široka javnost nemaju pojma o inovacijama. Političari se panično boje da bi ih netko mogao optužiti da ne razumiju i ne potiču inovacije pa je spretna „škvadra“ to znala dobro iskoristiti. Nakon što se inovatori vrate sa svjetskih izložbi inovacija, okićeni raznim medaljama započinju redovito uobičajeni rituali na primanjima i svečanostima, uz uzdisanja, kolutanje očima i izjave: „To su primjeri hrvatske pameti. Pa, gdje bi nam bio kraj da im damo priliku, da im pomognemo, da im damo kredite, te kako je društvo nepravedno, itd. Uz to se redovito dodaje da na tim izložbama samo što nisu potpisani basnoslovni ugovori“.
I tako svake godine ponovo.
Osim što vide malo svijeta, inovatori od svega toga, nažalost, imaju malo koristi.
Nakon povratka inovatori su mi ispričali razne priče koje bolje da ne spominjem.
Često sam razne inovatorske udruge bezuspješno pokušavao nagovoriti da prošire svoje djelatnosti na škole i fakultete, a posebno da se bave poticanjima inovacija i unapređenja u poduzećima u cilju smanjenja troškova. Nisu razumjeli o čemu govorim niti ih je to zanimalo, jer je „inovatorski turizam“ kojim se bave posjećujući sve moguće izložbe inovacija na zemaljskoj kugli, na državni trošak tako lagodan i tako privlačan da ih ništa drugo ne zanima.
Uloga tehnoloških parkova
Veliku važnost u razvoju poduzetništva temeljenog na znanju ima poduzetnička infrastruktura, a posebno su važni tehnološki parkovi. Dobar primjer za to bio je Tehnološki park Zagreb koji je na području razvoja inovacija, odnosno inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu ostvario rezultate kakve ima rijetko koji tehnološki park Srednje Europe. Poduzetnici iz TPZ-a do 2012. godine su izvozili svoje inovativne proizvode u 48 zemalja svijeta, za svoje inovacije dobili su 13 patenata i 155 nagradu na izložbama inovacija u cijelom svijetu od Kuala Lumpura, Londona do Čakovca. Godišnje se u TPZ-u stvaralo 25-30 novih proizvoda, kao rezultat vlastitog razvoja. Najmlađi poduzetnik imao je 22 godine.
Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb, 2004. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
Tehnološki park mora imati još jedan važni zadatak. Za uspjeh na tržištu poduzetnicima su potrebna znanja kojima se stvaraju i razvijaju inovativni proizvodi konkurentni na stranom tržištu, znanja kako organizirati i voditi suvremene proizvodne procese, znanja o novim tehnologijama i novim tržištima. Za takva znanja potrebno je vrijeme, iskustvo, prijenos znanja sa starijih na mlađe, mnogo učenja i to se ne postiže preko noći. Nekada su mladi ljudi takva znanja stjecali u velikim, organiziranim poduzećima u kojima su postojali sustavi mentorstva, učenja i prenošenja znanja. To se sada u velikoj mjeri izgubilo. Mladi više nemaju od koga učiti, a posebno mladi poduzetnici koji su otvorili svoje poduzeće, napravili proizvod za tržište, softver, elektronički ili informatički proizvod, neki informacijski sustav i slično. Jedino mjesto gdje mladi poduzetnici danas mogu stjecati takva znanja su tehnološki parkovi u kojima su i mladi i stari poduzetnici, u kojima mladi uče od starijih, sudjeluju u njihovim projektima, žive u jednoj kreativnoj zajednici u kojoj mogu s drugim poduzetnicima diskutirati o svojim idejama, dobiti savjete za svoje probleme. U tome je velika uloga uprave i stručnjaka tehnološkog parka, ali to moraju biti ljudi koji razumiju inovacije i imaju iskustva u procesima razvoja proizvoda.
Tehnološki parkovi moraju biti i nositelji aktivnosti kojima se populariziraju i potiču inovacije, u školama i u cijelom društvu, financiraju prototipovi i marketing te pomažu inovatorima u njihovim nastojanjima da komercijaliziraju svoje inovacije.
Ako tehnološke parkove i slične institucije vode neiskusni ljudi, koji nisu nikada sudjelovali u procesu razvoja inovativnih proizvoda, kao što je to sada u pravilu slučaj, tada se potroši mnogo novaca, a rezultata nema.
I što na kraju zaključiti?
Što učiniti da se stanje s inovacijama potpuno promijeni? Pogrešno smo vjerovali da će privatizacija i nestanak društvenog vlasništva riješiti sve probleme same od sebe?.
Inovacije razvoj i napredak na svim poljima ne dolaze kao posljedica propagandnih akcija, političkih govora, održavanja nekih kongresa ili simpozija, zvučnih kampanja i godina inovacija, nego kao rezultat opće društvene klime. Tu klimu čine sustav vrednovanja rezultata rada i ostvarenih ciljeva, a ne zadovoljavanje birokratskih formalnosti. Čini je i kadrovska politika koja će se temeljiti na sposobnim, a ne na podobnim ljudima, koja će omogućiti sposobnima da rade i rukovode na način koji će dati korisne rezultate potrebne za napredak društva. Poticanjem natjecanja najbolji će dolaziti do izražaja i davati najbolje rezultate.
Inovacija će biti samo u onim sredinama koje ih traže, kojima su potrebne i koje stvaraju uvjete za njihov nastanak i razvoj. Drugim riječima, inovacije će nastajati kao rezultat djelovanja kreativnih, sposobnih ljudi u dinamičnom i poticajnom društvu.
A takvo društvo smo željeli stvoriti!
Za sada nismo uspjeli, ali ne smijemo odustati.
[1] Rosenberg, Nathan; Birdzell, L.E. (1993.), Kako se Zapad obogatio: ekonomska preobrazba industrijskog svijeta, August Cesarec,Zagreb
[3] Ožanić, Marijan (2006), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
[4] Eduard Slavoljub Penkala, (Liptovský Mikuláš, danas Slovačka, 1871. - Zagreb, 1922.), bio je hrvatski inženjer kemije i izumitelj poljskoga podrijetla. Diplomirao je kemiju na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Dresdenu 1898., Godine 1900. preselio se u Zagreb, gdje je 1904. bio imenovan kraljevskim tehničkim nadzornikom. Autor je 70 do 80 izuma s područja mehanike, kemije, fizike, aeronautike (zrakoplovstva) itd. Među prvim su izumima koje je patentirao termos-boca te rotirajuća četkica za zube. Svoj najveći i najpoznatiji izum, automatsku mehaničku olovku, Penkala je prijavio 1906., a nešto poslije i prvo nalivpero s čvrstom tintom, kao i takozvanu knipsu, držač kojim se pisaljka može zakvačiti za džep. Osim toga, izumio je, patentirao ili usavršio anodne baterije, lijek protiv reume, prašak za pranje rublja, potom i plavilo, koje je u praonicama rublja zamijenilo do tada korišteno bjelilo, sredstvo za uništavanje gamadi, tekući preparat za impregnaciju željezničkih pragova, tlakomjer ili manometar, dinamometar, vagonske kočnice, sastav tračnica, mjerilo protoka. Posebno se bavio materijalima za izradbu gramofonskih ploča, pa je usavršio masu ebonit iz koje su se ploče lijevale, a patentirao je i gramofonsku iglu produljena vijeka trajanja. Među ostalim, izradio je proračune i nacrte turbinskoga kola, helikopterskoga rotora te je patentirao lebdjelicu na zračnom jastuku, mnogo prije no što je prvi takav stroj i izrađen. Penkala je 1909. u Zagrebu izradio prvi zrakoplov koji je sagrađen i letio u Hrvatskoj. Penkala je nastojao da se njegovi izumi počnu proizvoditi i time dobiju uporabnu vrijednost, pa je i sam bio poduzetnik i osnivač nekoliko poduzeća. Tako je, s Edmundom Mosterom 1906.,osnovao tvrtku Penkala–Edmund Moster & Co. Tvrtka je u Zagrebu izgradila tvornicu i počela proizvoditi automatske mehaničke olovke, nalivpera i ostali pisaći pribor prema Penkalinim patentima. Ta je tvornica ubrzo postala jednim od najvećih svjetskih proizvođača pisaćega pribora, a mehanička je olovka postigla velik tržišni uspjeh u 70-ak zemalja. Zato se i naziv Penkala, pod kojim je bila prodavana, uvriježio u govoru za pisaljku te vrste, a u nekim se zemljama koristi i danas
[5] Ferdinand Kovačević, (Smiljan, 1838. - Zagreb,1913.), izumitelj, stručni pisac, pionir hrvatske telegrafije. Otkrio je i patentirao duplex connection (dvostruku vezu) telegrafske transmisije, patentirao 1876. u Beču i Budimpešti. Godine 1875. izdao je prvo stručno-teoretsko djelo s područja elektrotehnike u Hrvatskoj. Napisao je desetak rasprava i knjiga, a najpoznatija je knjiga na hrvatskom jeziku „Elektromagnetski brzojav“, izdana 1892. u Zagrebu.
[6] Stanko Plivelić, (Karlovac, 1868 – Krapina, 1925) , hrvatski fizičar. Diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1890., doktorirao 1900. u Grazu tezom o atmosferskom elektricitetu. Gimnazijski profesor u Zemunu i Mitrovici, nakon toga boravio je u Zagrebu i Krapini. Popularizirao uporabu električne energije, objavljivao znanstvene radove s područja atmosferskog elektriciteta, napisao mnogobrojne stručne i stručno-popularne članke u domaćim i njemačkim časopisima i novinama o primjeni elektriciteta. Djela: Opasnost djelovanja električnih struja na čovjeka i prva pomoć u slučaju nesreće (1909), Munjovodni uređaji – Propisi za gradnju i ispitivanje munjovoda (1910), te koautorstvo popularnih knjiga Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, III. i IV (1910. i 1913). Radio na hrvatskom tehničkom nazivlju. U Beču 1918. patentirao Napravu za obranu električnih zračnih vodova od groma po dr. Pliveliću.
[7] Martin Sekulić, (1833.-1905.9 – profesor na Kraljevskoj velikoj realki u Rakovcu, kraj Karlovca. Bio je profesor Nikoli Tesli i 1873. godine član ispitne komisije na maturalnom ispitu Nikoli Tesli. Bio je istraživač, eksperimentator, član JAZU, objavio je desetak radova o raznim fizičkim pojavama u atmosferi od 1871. do 1882.
[8] David Schwarz, (1852.-1897.) - hrvatski izumitelj, trgovac građevnim drvom. Načinio je 1896. prvi kruti, upravljivi zračni brod (dirižabl), duljine 48 m, promjera 12 m, prvi . Poslije njegove smrti njegova udovica je prodala nacrte njemačkom grofu Ferdinandu von Zeppelinu.
[9] Boris Puhlovski, (1987), Penkala leti, Život i tad izumitelja, Globus, Zagreb
[10] http://www.mikrotrend.com/
[11] OECD – Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (engleski: Organisation for Economic Cooperation and Development ili OECD je međunarodna ekonomska organizacija osnovana 14. prosinca 1960.
[12] http://www.konkurentnost.hr/...
[13] Michael Eugene Porter (rođen 1947.) profesor na Harvard Business School, vodeći svjetski autoritet na području strategija poduzeća i konkurentnosti nacija i regija.
[14] Velika ekonomska kriza - Velika depresija, Velika gospodarska kriza, Velika ekonomska kriza (1929. – 1933.), nazivi su teškog sloma cijelih nacionalnih gospodarstva u svim važnijim industrijskim državama koja je počela 1929., a očitovala se, između ostalog masovnom nezaposlenošću. U SAD-u, gdje je sve počelo, nakon sloma čitave ekonomije,. Svjetska ekonomska kriza prekinula je tzv. "zlatne dvadesete godine". Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, tako da je oko 15 milijuna ljudi bilo nezaposleno. Prosječne nadnice su pale za 60%, a prihod od poljoprivrede za 50%. Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeća i u neku ruku pokretač razvoja svjetskog gospodarstva, tako se i kriza prelila iz Amerike u cijeli svijet. Posljedice su se osjetile u svim zemljama svijeta, a najteže je bilo industrijski razvijenijim državama.
[15] Scanlonov plan - plan koji je za vrijeme velike krize (Velike depresije) u SAD, 1930. godine pokrenuo radnik u čeličani i sindikalni vođa Joseph N. Scanlon (1899-1956. ) s ciljem da potakne radnike da svojim prijedlozima smanjuju troškove poslovanja i pomažu poduzeću da prevlada krizu. Plan se temeljio na uvjerenju da čovjek koji radi neki posao treba dobiti mogućnost da nađe način da taj posao radi bolje i učinkovitije i da bude nagrađen, ako postigne bolje rezultate. Za svoj angažman i prijedloge radnici su nagrađivani kroz postotak uštede koju su ostvarili. To je bio program u kome su radnici svojim prijedlozima participirali u upravljanju tvornicom. Taj plan je bio uspješan i Scanlon je bio pozvan da ga provodi u mnogo tvornica. Poslije II. Svjetskog rata Scanlon je postao čak i predavač na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Scanlonov plan je na kraju ipak napušten, jer vlasnici nisu voljeli da radnici sudjeluju u upravljanju tvornicama. Nešto slično se pokušalo, bez veze s američkim iskustvima, provoditi u tvornicama bivše SFRJ kroz poticanje radničkog stvaralaštva, inovacija i prijedloga za unapređenja u proizvodnji.
[16] Lisabonska agenda – Lisabonska strategija usvojena na sastanku Europskog vijeća, održanome u ožujku 2000. godine u Lisabonu s programom koji povezuje kratkoročne političke inicijative te srednjoročne i dugoročne gospodarske reforme. Dogovor o zajedničkom strateškom cilju prema kojemu bi EU do 2010. godine trebao postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju, te sposobno za održivi gospodarski rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom gospodarskom i socijalnom kohezijom. Scenarij za veći rast i zapošljavanje predviđen je provedbom prioritetnih akcija unutar pet područja: društva znanja, unutarnjeg tržišta, poslovne klime, tržišta rada i održivog okoliša. Cijela Lisabonska agenda temelji se na zasadama inovacijskog sustava kao interakcije tri ključna elementa istraživačkog trokuta: znanstvenih istraživanja (stvaranja znanja), inovacija (primjena znanja), obrazovanja (diseminacije znanja).
LITERATURA
- Grupa autora (1986), „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- Medan, Željka (1985.), Analiza rezultata inovatora i neinovatora postignutih na testu općih metalnih sposobnosti, Interna studija KONČAR-a., Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2006), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2011.), Strategija razvoja poduzetništva i razvoja poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020. godine – podloga za raspravu, Razvojna agencija Zagreb, ožujak 2011.
- Ožanić, Marijan (2013.), Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013., sekcija Hrvatska industrijska strategija do 2020. godine.
- Ožanić, Marijan (2014.), Mali brod na olujnom moru“, 2.izdanje, priručnik za poduzetnike, Profil d.o.o., Zagreb
- Porter, Michael E. (1985), Competetive Strategy, New York, Free Press
- Puhlovski, Boris (1987), Penkala leti, Život i rad izumitelja, Globus, Zagreb
- Ravlić, Jasna (1985.), Faktori koji utječu na stanje inovacija SOUR „Rade Končar“ s posebnim osvrtom na kadrovske determinante inovativne djelatnosti, Interna studija KONČAR-a., Zagreb.
- Rosenberg, Nathan; Birdzell, L.E. (1993.), Kako se Zapad obogatio: ekonomska preobrazba industrijskog svijeta, August Cesarec,Zagreb
- Švarc, Jadranka (2001), Što je Nacionalni inovacijski sustavi je li on potreban i moguć u Hrvatskoj, Ekonomski pregled, 52 (9-10), 1053-177 (2001).