Znanost, inovacije i razvoj (2): Akademsko poduzetništvo - što je to i zašto nam treba

U tekstu od 3. siječnja 2016. „Što bih savjetovao novom ministru poduzetništva“ naveo sam kao važnu točku „Znanost preusmjeriti s istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koje će imati kao rezultat novi proizvod konkurentan na tržištu i akademsko poduzetništvo“.


U tekstu od 3. siječnja 2016. „Što bih savjetovao novom ministru poduzetništva“ napisao sam kao važnu točku „Znanost preusmjeriti s istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koje će imati kao rezultat novi proizvod konkurentan na tržištu i akademsko poduzetništvo“.

To proizlazi iz mog čvrstog uvjerenja da sve svoje aktivnosti moramo usmjeriti na ona područja koja će „pokrenuti gospodarstvo“, koja će povećati izvoz, koja će povećati broj uspješnih poduzeća što proizvode proizvode konkurentne na svjetskom tržištu i što je najvažnije, koja će mladima otvoriti perspektive života u Hrvatskoj. Trebamo stvoriti prihod, novce kojima ćemo onda moći financirati i mirovine i HNK i informatiku u školama i svima dostupno zdravstvo, besplatno školovanje i sve ono što nam je potrebno.

Sada se za većinu toga moramo zaduživati u inozemstvu, jer ne proizvodimo i ne izvozimo dovoljno da to možemo sami financirati.

I logično je za očekivati da će naša znanosti, naše Sveučilište imati veliku ulogu u svim naporima izlaska iz krize, od istraživanja, razvoja i unapređenja proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu do stvaranja programa i strategija za razvoj društva.  

Znanost i doprinos znanosti izlasku iz krize

Skup u Westinu i kriza

U Zagrebu, u Hotelu Westin,  11. svibnja 2012. održana je svečanost obilježavanje dvadeset godina utemeljenja Kluba hrvatskih Humboldtovaca[1]. Iako je Konferencija bila posvećena toj godišnjici, najvažniji dio konferencije bio je okrugli stol s temom „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize“. Trebalo je govoriti o ulozi  znanosti u rješavanju krize. Temu Okruglog stola osmislio je prof.dr.Igor Čatić[2], danas profesor emeritus, jedan od rijetkih naših angažiranih intelektualaca, inženjera  koji  djeluju na području gospodarstva i znanosti.

Igor_Catic_knjiga2

Prof.dr.sc. Igor Čatić

(Izvor slike: http://zg-magazin.com.hr/...)

 Cijela svečanost je imala visoku razinu prema broju uglednika, znanstvenika, sveučilišnih profesora i političara. Nažalost, dogodilo se ono čega sam se bojao, predavanja su otišla u svom uobičajenom smjeru i pokazala se prava slika naše znanosti. Taj uvaženi skup je pokazao da veliki dio naše znanosti  živi u svom balonu odvojenom i od realnog svijeta i od Hrvatske. I da oni o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize, malo znaju te da ih ta tema slabo zanima.

Na konferenciji smo slušali hrpu mudrih misli o važnosti znanja, obrazovanja i znanosti, a krizu nije nitko niti spomenuo. Zato sam na kraju konferencije tijekom rasprave uzeo riječ i rekao: „Na konferenciji smo čuli mnogo uglednih ljudi koji su mnogo pametnih i lijepih riječi rekli o važnosti  znanosti i znanja, međutim malo smo čuli o krizi, a nažalost ništa nismo čuli o tome kako bi znanost mogla doprinijeti izlasku iz krize.“  Rekao sam im da stalno slušamo o tome kako se premalo izdvaja za znanost, ali sam siguran da i duplo veće izdvajanje ne bi donijelo imalo bolje i u gospodarstvu upotrebljivije rezultate. Jer se radi na način koji nije dobar.

Spomenuo sam i slučaj poduzeća Ruđer inovacija d.o.o., osnovanog na Institutu Ruđer Bošković s ciljem da provodi transfer znanja, inovacija i rezultata istraživanja u poduzetništvu. Uloženi su ogromni novci, a rezultat je nikakav i cijeli projekt je propao, a  da nitko ne postavlja pitanje zašto.

Koncem listopada 2014. godine sudjelovao sam na stručnom skupu, na fakultetu u Novom Sadu gdje se govorilo o transferu tehnologije. Bilo je zanimljivo, jer se raspravljalo kako znanstvene rezultate stvorene na sveučilištu komercijalizirati na tržištu. Jedan stariji profesor, u mirovini, nekadašnji Ministra obrazovanja  je iskreno priznao: „Mi profesori borimo se za to da nam priznaju kako smo pametni, kako smo važni, da nam daju dovoljno novaca i da nas nitko ne pita što smo s tim novcima napravili“.

Kao da je govorio o stanju kod nas.

 Ja nisam u krizi

Pred nekoliko godina, prije Božića, na jednoj svečanosti u palači Dverce u Zagrebu pitao sam skupinu znanstvenika koji su stajali s čašama šampanjca u ruci, kako znanost može dati svoj doprinos izlasku Hrvatske iz krize i kakvu korist Hrvatska ima od tih silnih EU projekata za kojima svi trče. Jedan mladi sveučilišni profesor me u čudu pogledao i s visoka odgovorio: „Kakva kriza, ja ne znam za nikakvu krizu. Ja nisam u krizi“. Pohvalio se da on radi na nekoliko EU projekata, da mu dobro ide i pokazao je da ga kriza u kojem se nalazi cijelo društvo uopće ne zanima.

Pred dvije godine sudjelovao sam u jednoj komisiji što je ocjenjivala znanstvene projekte koji su se trebali realizirati u suradnji s poduzetništvom. Projekti su dobili značajna sredstva, ali sumnjam da će ostvariti rezultate na tržištu, jer su kriteriji bili takvi da se to nije previše niti tražilo, a sam proces komercijalizacije inovacija predlagačima nije bio potpuno jasan. Na kraju sam u svom završnom komentaru napisao: „Da su tih 70.000.000 kuna dobili poduzetnici za svoje projekte razvoja proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, vjerojatno bi otvorili oko 100 novih radnih mjesta.  Međutim, te novce su dobili fakulteti za projekte kojima će financirati kupnju neke nove opreme, vjerojatno će netko napisati pokoji članak, ali svi ti uloženi novci, nažalost, neće otvoriti nova radna mjesta niti će se realizirati na tržištu.“

Odvajanje znanosti od gospodarstva

Proces odvajanja naše znanosti od realnog svijeta i od gospodarstva traje već jako dugo, još od 70-tih godina XX. stojeća i već je donio pogubne rezultate. Stalno želim doznati kada i zašto je došlo toga. U „moje vrijeme“ je bila znanost jako povezana uz poduzeća. Ja sam npr. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, krajem 1967.,  kod prof.dr.sc. Zvonimira Sirotića i kada sam došao raditi u KONČAR, u Tehnički ured u Tvornici srednjih električnih strojeva, profesor Sirotić mi je bio šef, jer je bio upravitelj Ureda. Sjećam se da je prof. dr. Berislav Jurković[3], vrhunski stručnjak za projektiranje asinkronih strojeva imao u Tvornici svoj ured i vidio sam ga skoro svaki dan. Po njegovom patentu u tvornici su se proizvodili asinkroni motori za brodska vitla.

 JURKOVIĆ-PATENT (2)

Patentna isprava za polno preklopivi asinkroni motor za dizalične pogone

izumitelja dr.sc. Berislava Jurkovića iz 1962. godine

(Izvor slike: Knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

  JURKOVIĆ-MOTOR

Montaža asinkronog motora za brodsko teretno vitlo

(Izvor slike: Knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

I u jednom trenutku profesora Jurkovića više nisam vidio u tvornici, profesor Sirotić nije više bio upravitelj Tehničkog ureda i ta veza koja je udarila temelje razvoju KONČAR-a, ali i razvoju naše elektrotehničke znanosti počela je slabiti. Svi veliki, stari  profesori s kojima sam razgovarao sa žaljenjem su to spominjali, ali nisam mogao utvrditi zašto se to dogodilo, a ni oni sami nisu znali pravi razlog.

 svi800

Velikani hrvatske znanosti iz vremena uske povezanosti fakulteta i gospodarstva.

U sredini sjedi prof.dr.sc. Berislav Jurković

Dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav LopašićDanilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc (nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić).

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

Početak putovanja u „slijepu ulicu“

Odvajanjem od gospodarstva i „realnog svijeta“ znanost je otišla u „slijepu ulicu“. Ali to nije proizvod današnjeg vremena. Putovanje znanosti u „slijepu ulicu“ počelo je već dosta davno, puno prije 1990., već i u „onom sustavu“. O tome piše gospodin Mirko Kuljiš u svojoj knjizi Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (Lit.9). Opisuje razvoj elektronike kroz više od 70 godina, dugačko razdoblje u kojem je on bio aktivan sudionik i kao stručnjak u Brodarskom institutu, kao direktor Instituta RIZ-IETA (Institut za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju) i kao direktor cijelog RIZ-a.

 IMG_1870

Mirko Kuljiš na predstavljanju svoje knjige u Hrvatskoj gospodarskoj komori-Zagreb, 10.travnja 2015.

(Izvor slike: arhiva autora)

U Poglavlju koje ima naziv „Suradnja s Republičkim fondom za naučni rad“ govori o svojim iskustvima suradnje za znanstvenim institucijama bivše države koje je stekao u razdoblju poslije 1970. godine.

         "Posebno sam se aktivirao da otvorim dodatno financiranje preko Republičkog fonda za naučni rad, jer u Institutu kojeg sam naslijedio od Zdenka Vernića uopće nije bilo nikakvih znanstvenih projekata ni ambicija. ….Vladala je atmosfera praktičnog duha, koji dalje od tehničko konstruktivnog rješenja nije išao. Kad se kasnije počelo zahtijevati da Institut mora imati određeni broj doktora nauka, IETA je došao u problem da zadrži ime Instituta……

       Djelujući kroz neke komisije za raspodjelu sredstava za znanstveni rad primijetio sam da "fakultetlije" vrlo vješto dobivaju sredstva i za projekte za koje baš nitko nije mogao reći što je to, a da se ne govori o vezi "ne daj bože s nečim konkretnim". ……Nastala je jedna grozna pomutnja na ovom našem inače egzaktnom tehničkom području. Nisam u tome vidio puno borbe za znanost i istraživanja nego znatno više za to da se dobije novce bez velike ili bilo kakve  odgovornosti za rezultat.       

      Bio sam izabran za predsjednika Republičkog Odbora koji je vršio raspodjelu sredstava za znanstveni rad u Republici, gdje je pripadao i IETA. …Često bi dolazilo do prijepora jer je netko dobio više, a netko manje. Ja sam moja "getanska" (splitska) iskustva odlično koristio i brzo bih našao kompromisna rješenja. To je došlo i do Republičkog fonda pa sam izabran za predsjednika Odbora za podjelu sredstava Republičkog fonda. Valjda zato što sam dolazio iz Instituta proizvodne organizacije. Imao sam i znanstveno zvanje magistra znanosti, a vjerojatno se računalo da ću i djelovati tako da fondovska sredstva potiču znanstvena istraživanja, koja će biti povezana s proizvodnim organizacijama. To sam i ja mislio, ali ništa od toga.

S tog mjesta moglo se najbolje vidjeti kako kod nas znanost uopće nije povezana s proizvodnjom, da se veliki dio novca za znanost odlijeva u institut Ruđer Bošković, te da se ne stimuliraju prava znanstvena istraživanja na fakultetima gdje profesori soliraju i rade prema svojim interesima i vezama.

      Povezivanje s nekim katedrama na fakultetu najčešće je dolazilo kad su neki direktori upisivali magisterij, pa onda "ruka ruku mije". Moje tadašnje iskustvo, mogu slobodno reći, dijelio je i prof. emeritus Tugomir Šurina. To nije zgodno govoriti, jer su odnosi i koncepcija lociranja znanosti u bivšoj državi bili pogrešno postavljeni. To ne govorim tek tako, nego iz velikog iskustva. Sve je krenulo, po mome mišljenju, od ideje kako će tri instituta u SFRJ od kojih je jedan "Ruđer Bošković" rješavati vrhunske znanstvene probleme i izgraditi nuklearnu bombu. Prof. Ivan Supek bio je «alfa i omega« za znanost u Hrvatskoj. U njegovoj koncepciji znanost nije bila locirana na fakultetima i nije ništa napravljeno na stvaranju jakih sprega fakulteta i razvojnih snaga ili instituta u gospodarstvu, koji bi imali i ekonomske sprege, a koje bi se onda moglo stimulirati i sredstvima republičkih fondova.

      Koliko je onda stvarnost bila daleko od ovog što sam opisao, shvatio sam promatrajući  što se događalo sa sredstvima Republičkog fonda. Uzimanje novaca nekih uvaženih "znanstvenika" koji još i danas prodaju maglu išlo je do ortodoksnog bezobrazluka. Za odobrene projekte nikad ne bi dostavili ni komad papira o izvršenju znanstvenog projekta. Pratiti izvršenje projekata, i ocjenjivati vrijednost znanstvenog doprinosa krajnje je upitan posao. Tako bih mogao reći na temelju  mog iskustva.

Nama ne trebaju Instituti sovjetskog tipa. Nama treba znanost koju rade profesori na fakultetima, a sada doktorandi i prenose je (kao što se virusi prenose)  na studente. Predmet znanstvenih istraživanja mora uvažavati potrebe proizvodnje koja izdvaja sredstva za znanost. Stimulirani odnosi znanosti i razvojnih organizacija u gospodarstvu trebao bi se podržavati fondovima……

        Isto tako mi smo iz RIZ-a signalizirali 1973. godine Ruđeru Boškoviću  da LCD tehnologija ima veliku budućnost i da bi se jedan njihov laboratorij trebao početi baviti istraživanjima na tom polju, tim više što takva istraživanja ne traže neka velika ulaganja. Glupo bi bilo da sada navodim imena i sve detalje zašto do toga nije došlo. Međutim činjenica je da znanstvenici u Ruđeru Boškoviću nisu ni htjeli ni znali surađivati s proizvodnjom, konkretno s RIZ-om…..

Bez svake sumnje je da znanstvenici u Ruđeru Boškoviću pripadaju eliti hrvatske znanosti, ali sprega njihovih rezultata i gospodarskih subjekata nije bila nikakva. Bojim se da je tako i danas. Mislim i tvrdim da je Institut R. Bošković kako ga je koncipirao i realizirao prof. Ivan Supek bio i ostao upitan u vezi s vrijednosti koju donosi gospodarstvu.

       Nažalost,  nema ni pametne ni jake političke osobe koja bi bila u stanju napraviti reviziju organizacije znanosti u Hrvatskoj i definirati odnose na suvremeni način i očistiti od zabluda u prošlosti i redefinirati područje rada  „Ruđera Boškovića" s time da se znanost primarno locira na fakultetima, koji danas ne dobivaju dovoljno sredstava za njegovati znanstvena istraživanja, onako kako sam vidio da funkcionira Sveučilište u Birminghamu još prije 46 godina. Tko ima petlju uhvatiti se u koštac s takvim problemom?

      Kad je ministar bio moj malo mlađi kolega,  mislio sam napravit će nešto za RIZ i elektroniku. Nije napravio ništa i rekao je kako mi ne možemo ući u tehnologiju visoke integracije poluvodiča. Zato se danas, na primjer,  "čipovi" dizajnirani u System Comu procesiraju u Austriji, Americi itd. Dakle,  CRO INTEL stop!  I to, čovjek je bio profesor na katedri elektronike. On je možda bolje bio upućen u političku hrvatsku zbilju koja je koncepcijski odustala od elektronike, a koliko je to bilo korektno prema svojoj struci i koncepcijski ispravno govori srušena Tvornica poluvodiča u Kraljevićevoj ulici. Istodobno dobili smo stadion koji je koštao kao dvadeset tvornica poluvodiča (uloženo više od 700 milijuna kuna do 2010.; Jutarnji list, 27.04.2010.), 300 metara od ruševine tvornice koja je zapošljavala oko 420 zaposlenika, a kasnije pred stečaj čak 620. Sve je to govorilo još prije 40 godina da elektronika nema što tražiti u Hrvatskoj, iako smo tada bili jači od NOKIA-e i SAMSUNGA! Ovo nije pretjerivanje već gorka istina, nažalost!

      Lijepo bi bilo kad bi uvaženi ekonomist i kolumnist Večernjeg lista g. Borislav Škegro napisao jednu kolumnu na temu "Tko je ubio CRO INTEL" obzirom da je sve objasnio u jednoj kolumni koju je nedavno napisao, a u vezi s nastankom  najvećeg  proizvođača poluvodiča na svijetu, famoznim INTEL-om. Rekao bih pilići uče stare koke kako se lijegu jaja. Znao sam za INTEL prije 40 godina i bio u njemu, ali naši političari pa i gospodin Škegro nisu bili u RIZ-u i nisu znali snagu RIZ-a.

Međutim o problemu odnosa znanstvenih istraživanja i industrije govorilo se već u 1960-tim godinama. Zanimljivo je bilo izlaganje direktora Končarevog elektrotehničkog instituta Zlatka Plenkovića na godišnjoj skupštini Savjeta Instituta Ruđer Bošković 1964. godine gdje je govorio o problemima i razlozima nepovezanosti znanstvenih istraživanja na Ruđeru s industrijom. U to vrijeme direktor Ruđera bio je dr. Tomo Bosanac koji je prije toga bio direktor u Končaru (1946.) i jedan od velikana koji su gradili KONČAR. Diskusija Zlatka Plenkovića bila je toliko aktualna u ono vrijeme da ju je u cijelosti objavio tvornički list Končara, Vjesnik u broju 5-6 iz 1964. godine pod naslovom Vraćamo sredstva koja su do sada ulagana (Lit.2).

          „U diskusiji i referatu provlači se problematika suradnje između Instituta „Ruđer Bošković“ i industrije , veza između izvjesnih fundamentalnih istraživanja, usmjerenih i primijenjenih istraživanja. Nekoliko puta je istaknuto da industrija ne nalazi ni sredstva ni interesa za financiranje istraživanja. Zašto je to tako?.....

……. Iz analize se vidi da problem nije u konstrukciji i da su naši transformatori na svjetskom nivou. Ali unatoč tome vidimo da ASEA, koja ima otprilike za pet puta veće osobne dohotke od nas, prodaje transformatore s dobitkom, a kod nas je dobitak veoma malen. Problem je prvenstveno u tehnološkim procesima, u organizaciji proizvodnje, itd. Po mom mišljenju, mi moramo sredstva investirati na tim područjima i tek kad to savladamo, bit ćemo u stanju da dajemo sredstva na području dugotrajnog razvoja koja će osigurati razvoj poduzeća nakon otprilike 10 godina. ……

……Osim toga, morali smo u Institutu osnovati takve organizacione jedinice koje će na području primjene novih koncepcija proizvoda i razvoja proizvodnje dati što je moguće brže odgovarajuće rezultate da bismo mogli povećati dohodak.

          To nam je djelomično i uspjelo i mogu reći da već vraćamo sredstva koja su do sada ulagana. ….

……. Prema tome, postavlja se pitanje zašto te suradnje nema s vama (s Ruđerom Boškovićem), zašto je možemo naći onu kariku koja je potrebna za suradnju s vama? Po mom mišljenju razlog je u tome što ste se vi sa svojom problematikom istraživanja suviše udaljili od problema koji danas interesiraju našu industriju. Našu industriju danas interesiraju u prvom redu tehnološki problemi i problemi i problemi projektiranja pojedinih proizvoda koji se izrađuju na poznatim fizikalnim principima.

          Sasvim je sigurno da treba postojati ravnoteža između razvoja različitih tehničkih rješenja i pritjecanja novih rezultata fundamentalnih istraživanja. Taj se odnos mora naći. Mora se naći takav odnos koji će dati najpovoljnija ekonomska rješenja za cijelu zajednicu…..

…. Smatram da bi sada već bilo vrijeme da se kadrovi koji ovdje (u Ruđeru) postoje povežu s izvjesnim problemima za koje je zainteresirana naša privreda….“

Ovaj tekst napisan pred više od 50 je i danas aktualan i ne treba mu ništa dodati.

 Što se dogodilo, zašto i kako se to dogodilo?

Nedavno sam ponovno razgovarao o toj temi s kolegama i zaključio sam da su razlozi vjerojatno bili:

  • u tvornicama je stasala nova generacija inženjera i rukovoditelja koji su se htjeli osloboditi patronata i utjecaja svojih učitelja s fakulteta,
  • donesen je zakon (1970-tih) po kojem se nije smjelo raditi na dva radna mjesta. Profesori i znanstvenici s fakulteta mogli su u tvornici raditi samo na temelju posebno ugovora o djelu, ako ih netko za nešto angažira. Ali su izgubili bilo kakav operativni utjecaj na razvoj,
  • ljudi u tvornici, samoupravljači, „svjesni“ radnici i omladinci počeli su propitivati zašto neki ljudi, profesori s fakulteta, primaju plaću na dva mjesta.

Sigurno ima još razloga, ali nisam došao do njih. Međutim, koliko znam u medicini nije takva situacija. Profesori s Medicinskog fakulteta normalno rade i u Sveučilišnim bolnicama i zato mogu biti vrsni stručnjaci. Bilo bi pogubno za medicinu da im to nije omogućeno. U tehnici su profesori izgubili mogućnost da svoje znanje stalno provjeravaju i nadograđuju u praksi, u poduzećima i posljedice su katastrofalne.

Došlo je do situacije da studenti FER-a ne znaju gdje je KONČAR. Kada ih je profesor Zvonko Benčić dovodio u Tehnološki park da upoznaju poduzetništvo temeljeno na znanju, studenti su me nazivali i pitali kako da dođu k nama. Odgovarao sam ima: „Mi smo uz zapadnu stranu KONČAR-a“. Tada su me pitali: „A gdje je KONČAR?“

Bio sam isto tako šokiran kada mi se dekan jednog tehničkog fakulteta hvalio da su njegovi profesori nakon 25 godina prvi put posjetili KONČAR.

U ostavštini znamenitog prof. dr. Josipa Lončara[4], jednog od utemeljitelja Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu  pronađena je mala bilježnica, podsjetnik u koju je profesor upisivao svoj dnevni raspored. U toj je bilježnici često bilo napisano – danas idem sa studentima u posjet tvornici Paspa ili u Siemens ili u neke druge tvornice. Profesori su bili vezani uz tvornice, provodili istraživanja, učili studente na primjerima iz prakse, bili su u tijeku zbivanja i stvarali su povijest.

Još jedan naš veliki profesor, Anton Dolenc imao je pravilo da studente 4. godine vodi na ekskurziju po najvećim tvornicama u Europi, pa smo mi imali prilike posjetiti Siemens, BBC i mnoge druge tvornice.

Odvajanje znanosti od gospodarstva vrhunac je dostiglo poslije 2000. kada je cijela znanost usmjerena samo na objavljivanje članaka u inozemstvu i ocjenjivana po IF-faktoru odjeka[5].

Osobno sam tijekom svog života bio svjedokom razvoja našeg fakulteta kroz četiri faze. To procjenjujem na temelju svog iskustva, bez nekih detaljnih znanstvenih istraživanja:

 

  1. FAZA – uska veza fakulteta i tvornica (do 1970-tih)
  2. FAZA – odvajanje fakulteta od tvornica (od 1970-tih do 2000.)
  3. FAZA – usmjeravanje znanosti samo na objavljivanje članaka u inozemstvu i ocjenjivana po IF-faktoru odjeka[6] (2000. do 2014.)
  4. FAZA – razmišljanje o akademskom poduzetništvu ( od 2014. - )

Naravno, to je samo gruba i vrlo pojednostavljena slika. I to je pogled na područje elektrostrojarstva. Možda je situacija na drugim područjima, na pr. na biokemiji, drugačija. A vjerojatno bi ljudi više povezani sa Sveučilištem mogli tu analizu napraviti kvalitetnije i preciznije.

Na kraju bih citirao mudre riječi prof. prof. dr. sc. Vinka Dvořáka, hrvatskog fizičara češkog podrijetla, koje je izrekao u svom nastupnom govoru za rektora Sveučilišta u  Zagrebu, 19. listopada 1893.:

„Da ostane čovječanstvo u znanstvenom obziru zdravo, za to treba tri vrsti radnika: prvo istraživalaca istina u naravi, drugo učitelja tih istina i treće muževa, koji upotrebljavaju te istine na praktični život. Ova tri razreda imadu skupa živjeti i djelovati.“

 (Benčić, Hanžek 2011)

(Ove lijepe misli profesora Dvořáka koje su jako aktualne i danas poslala mi je profesorica Zrinka Gregov s Veleučilišta VERN).

Vincenc_Dvořák

Vinko Dvořák (1848 – 1922) hrvatski fizičar, profesor i akademik češkog porijekla

(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/...)

 

Pogubnost IF-faktora odjeka

Profesor Čatić stalno ukazuje na pogubnost kriterija po kojim se znanstvenike ocjenjuje jedino po objavljivanju članaka u stranim časopisima, a ne po upotrebljivosti i korištenju njihovih rezultata u industriji. U jednom svom članku[7] objavljenom na portalu Zg-magazin profesor Čatić piše::

A što su majmunska posla? To su kriteriji po kojima se biraju znanstvenici i visokoškolski nastavnici, pretežno u zemljama dijela srednje i istočne Europe. Među njima je i Hrvatska. Važno je imati žigosani rad i onda svatko tko se zna malo služiti računalom može izračunati je li natjecatelj ima dovoljno bodova, npr. u 1. kvartilu, pa da bude izabran u neko zvanje. Problem je vrlo ozbiljan i na njega se ukazuje već niz godina. Za sada uzalud, jer hrvatsko čelništvo koje o tome odlučuje, nanosi tešku štetu razvoju hrvatske znanosti.

Prvi i osnovni problem je da se priznaju samo znanstveni radovi. Projekti, studije ili knjige za sastavljače kriterija su nebitni. A znanstveni radovi vrijede samo ako su objavljeni u inozemstvu u časopisima koji su u 1. kvartilu (25 % najboljih u svijetu). ….. Među ostalim sve je manje novaca zato što im inženjere obrazuju ljudi bez dana radnog staža u odgovarajućoj industriji. I koji znaju pisati samo znanstvene radove na stranim jezicima. Ali to nisu u stanju napisati na hrvatskom. 

Bolest od koje je oboljela i Hrvatska je posljedica bibliometrijske industrije……Jedna od posljedica te bolesti je protjerivanje hrvatskih znanstvenika iz hrvatskih časopisa. Istodobno se dovodi trećerazredne autore iz dalekih zemalja. Jedan od ključnih promicatelja takvih kriterija je nedavno u svom hrvatskom časopisu kojeg izdaje jedan tehnički fakultet od 10 radova objavio 10 tekstova kineskih autora. Ima li to neke veze s činjenicom da je naslovni nastavnik na jednom kineskom sveučilištu?

……..U najnovijoj listi kriterija i dalje je na prvom mjestu važnosti objava u časopisi s takvim i takvim faktorom odjeka. To je IF-faktor za kojeg je dokazano da je poguban za razvoj znanosti.

Podupire samo srednjestrujaška, mainsteam istraživanja. Istinske novosti se kažnjava. No to vrijedi i za sve ostale smišljene faktore.

Mnogi stručnjaci i stručna udruženja protive se prevelikom utjecaju IF faktora. Tako Đurđica Španiček glavna urednica časopisa Polimeri piše[8]:

Možda je neke iznenadila u svibnju ove godine donesena deklaracija u San Franciscu pod nazivom Declaration on Research Assessment (DORA), prevedeno Deklaracija o vrednovanju istraživanja, koju je u razmjerno kratkom vremenu potpisao iznimno velik broj znanstvenika diljem svijeta. Nas u Društvu za plastiku i gumu nije. Već godinama upozoravamo na to da faktor odjeka pojedinoga znanstvenog časopisa ne može biti kriterij ili jedan od najvažnijih kriterija prilikom napredovanja znanstvenika. Osnovna misao Deklaracije može se sažeti u rečenicu: Faktor odjeka, poznatiji kao IF, ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekata. On je prvotno osmišljen kao alat za pomoć knjižničarima u identifikaciji za odabir pri kupnji časopisa, a ne kao mjera znanstvene kakvoće istraživanja opisanoga u tekstu. Mnogi svjetski znanstvenici slažu se da se osnovna dobra funkcija IF-a, uvedenoga kao pomoć pri odabiru časopisa, potpuno iskrivila….

Glavni urednik časopisa Science navodi kako je zloporaba IF-a krajnje destruktivna za znanost jer se sve svodi na brojenje umjesto na stvarnu procjenu znanstvenog doprinosa.

Mnogi znanstvenici ističu kako IF-manija nema više nikakvog smisla jer zamagljuje našu znanstvenu procjenu, uništava karijere te troši vrijeme i dragocjene radove…..

Tekstovi se recenziraju, ali tko odlučuje vrijedi li uopće tekst poslati na recenziju? Vrlo su često to osobe s malo iskustva praktičnog znanstvenika.

U diskusiji o vrednovanju vrijednosti znanstvenih radova zanimljivo je mišljenje  fizičara Miroslava Dorešić, koji je 1998./1999  bio zamjenik ministra prosvjete RH, objavljeno u članku „Za tehnologiju su važniji patenti i inovacije[9]“:

U svijetu, posebno na Zapadu, uvijek se u akademskim krugovima govori o znanosti i tehnologiji, science and technology ('the application of scientific knowledge for practical purposes, especially in industry'), s naglaskom i na jedno i na drugo da bi se posebno podcrtalo da su to dvije odvojene, ali i povezane djelatnosti ljudskog uma. Pod znanošću (science) podrazumijeva se fundamentalna-temeljna znanost, a pod tehnologijom (technology) se misli, pojednostavljeno rečeno, na primjenu temeljnih znanja, s tim da je od temeljnih znanja do primjene dalek put. Tko te dvije stvari ne razlikuje mora kad tad pobrkati lončiće. No nije samo to bitno. Razlika je i u načinu vrednovanja jednog i drugog. Za znanost su mjerodavne publikacije u časopisima s međunarodnom recenzijom, tzv. CC časopisima, mjerodavna je citiranost pojedinog znanstvenog rada, pa impact parametar itd., itd. To su svjetski kriteriji. 

Za tehnologiju je važno nešto drugo, a to su patenti, inovacije... Mislim da ne treba pojašnjavati na koji način se oni vrjednuju. Oni su vrlo često tajna pojedinih centara tehnološkog razvoja, ali i meta industrijske špijunaže. Pritom treba naglasiti da je umna djelatnost na području razvoja tehnologije složenija i zahtjevnija često i od najdubljih teorijskih i eksperimentalnih aktivnosti na području fundamentalnih znanosti, a da ne govorimo o njenoj gospodarskoj i opće društvenoj koristi. 

Klasično vs poduzetno sveučilište

Ova razmatranja uloge IF faktora puno govori o samoj potrazi za novim oblikom suvremenog sveučilišta i problemima i nerazumijevanjima koji kod toga nastaju.

Temom poduzetništva na sveučilištu pri put sam ozbiljnije počeo baviti, kada sam upoznao prof. dr. sc. Vojina Šenka[10]. Profesor Šenk predaje teoriju informacija i komunikacija na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu i snažno zagovara akademsko poduzetništvo i  tehnološke inovacije. Pred više od deset godina došao je k nama u Tehnološki park Zagreb da čuje naša iskustva i od onda smo često  razgovarali o akademskom poduzetništvu, o njegovoj inicijativi za  osnivanja tehnološkog parka na fakultetu, slušao sam argumente zašto je to važno, što će s time postići i počeo sam sve više razumijevati vrlo složenu i slojevitu problematiku akademskog poduzetništva.

 hqdefault

Prof.dr.sc Vojin Šenk

(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=ehvd1QR9zRo)

Nedavno mi je prof. Šenk ukratko opisao svoje razmišljanje o znanosti i poduzetništvu:

„Nema države bez stabilnog budžeta. Nema stabilnog budžeta bez naplaćenog poreza. Nema naplaćenog poreza bez profita.

Znanje se skuplja, generira i širi na sveučilištima. Nažalost, sveučilišta  su počesto kule od slonovače, poduzetništvo im je „bljak“ i cijene se samo radovi na SCI listi. Poduzetni nastavnici to rade u tišini i smatrani su  „nepoštenima“, jer plaćaju porez, dok su oni koji samo rade „nauku i nastavu“ i troše budžet su "pošteni".

S druge strane, i poslovno okruženje smatra da je sveučilište  neozbiljno, da ne razumije stvaran život i da na njemu žive „drveni filozofi“. Isto tako, smatra da su troškovi i rizici ulaganja u istraživanje i razvoj preveliki, te da se ne isplate, a nema ni tko to raditi.

Rezultat je „kula lagodnog života“ o tuđem trošku s jedne strane, i nekonkurentno gospodarstvo zasnovano na niskim cijenama radne snage s druge.

Rješenje je u stapanju. Njega je teško postići, ali je moguće, ako postoji grupa ljudi koja se tome posvetila i koja ima svoj san.“

Akademsko poduzetništvo je nešto nova u znanstvenom svijetu, pojavljuje se početkom XX. stoljeća. Već u ranim 1920-tim godinama, nakon I. svjetskog rata na Massachusetts Institute of Technology (MIT) počeli su se okretati prema ekonomskoj eksploataciji  znanja koje su na MIT-u stvorili da nadomjeste restrikcije u financiranju znanosti do kojih je došlo poslije rata.

Gledajući s povijesnog stanovišta europska sveučilišta su prolazila tri osnovne razvojne faze glede svoje osnovne funkcije:

  1. Faza – fokus je na obrazovanju ( od 12. stoljeća do 1809.)
  2. Faza – fokus je na istraživanju (1809[11]. do 1970-tih.)
  3. Faza - fokus je na kapitalizaciji znanja (od 1970[12]-tih.)

U trećoj fazi stvaraju se akademsko poduzetništvo i poduzetničko, odnosno poduzetno sveučilište (Entrepreneurial University), kao poseban fenomen modernog društva i razvija se u kontekstu ekonomije znanja koja je temelj treće industrijske revolucije. (Dabić, Švarc, 2016.)

Poduzetničko ili poduzetno sveučilište? Zanimljivo je da mi nije bilo jednostavno prevesti pojam Entrepreneurial University koji se uobičajeno koristi u stranoj literaturi. Mogući prijevodi su i poduzetničko sveučilište i poduzetno sveučilište. Kolegice i kolege koje sam konzultirao zastupali su i jednu i drugu mogućnost s uvjerljivim  objašnjenjima. Iako se češće koristi pojam poduzetničko sveučilište, odlučio sam se za poduzetno sveučilište  (koristiti ću ga u ovom tekstu), jer mi  poduzetničko sveučilište više govori o sveučilištu koje poučava studente o poduzetništvu, a naziv poduzetno sveučilište mi govori o filozofiji i kulturi ponašanja cijelog sveučilišta. Na primjer, poduzetničko sveučilište mi je Veleučilište VERN, u Zagrebu, a poduzetno sveučilište su MIT i Stanford u SAD.

Treća industrijska revolucija obuhvaća informacijsku i biotehnološku revoluciju koja je započela 1950-tih u Silicijskoj dolini u SAD i počela stvarati tzv. postindustrijsko društvo što se temelji na integraciji znanosti i poduzetništva – akademskog poduzetništva i sveučilišnih spin-off poduzeća. (Dabić, Švarc, 2016.)

O tome su dvije naše znanstvenice, prof.dr.sc. Marina Dabić s Ekonomskog fakulteta i dr.sc. Jadranka Švarc, s Instituta Ivo Pilar početkom 2016. objavile vrlo zanimljivu i vrijednu knjigu[13]: Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities.

 0325ee9

dr.sc. Jadranka Švarc

(Izvor slike: http://fet.unipu.hr/...)

U knjizi autorice poduzetno sveučilište definiraju kao „sveučilište koji koristi različite mehanizme za direktan ili indirektan angažman u eksploatiranju rezultata istraživanja za korist zajednici na lokalnoj i nacionalnoj razini.“

Nekoliko drugih autora poduzetno sveučilište definiraju na sljedeći način:

  • Poduzetno sveučilište uključuje „kreiranje novih poslovnih pothvata od strane sveučilišnih profesora, tehničara i studenata (Chrisman, 1995.)
  • Da bi poduzetno sveučilište bilo uspješno mora kod svojih članova, posebno studenata stvarati želju i sposobnost da pokreću svoje vlastite poslovne pothvate (Röpke, 1998.).
  • Kao srce svake poduzetničke kulture, poduzetno sveučilište ima sposobnost da inovira, prepoznaje i kreira prilike, radi u timovima, preuzima rizik i odgovara na izazove. (Kirby, 2002.)

 Tradicionalne uloge sveučilišta – obrazovanje i istraživanje – još uvijek se smatraju kao  condicio sine qua none[14]  svakog sveučilišta. A te uloge poduzetno sveučilište nadopunjuje kooperacijom s poslovnim sektorom, iskorištavanjem rezultata istraživanja i uključivanjem u regionalni razvoj. Koncept poduzetnog sveučilišta se u najvećoj mjeri povezuje s tehnološkom komercijalizacijom istraživanja, brojem patenata, licenca, istraživačkih projekata i spin-off poduzeća. Međutim, i uključivanje u regionalni razvoja kraja u kojem djeluju sveučilišta postaje značajan čimbenik gospodarskog rasta i tehnološkog razvoja.

Naravno, kada govorimo o poduzetnom sveučilištu, kod toga se u prvom redu  misli na tehničke fakultete, a ne na fakultete s područja humanističkih znanosti, umjetnosti i sličnih znanstvenih područja. Iako poduzetnost i kod njih nije isključena.

Poduzetničke aktivnosti poduzetnog sveučilišta su npr.:

  1. istraživački projekti s industrijom,
  2. komercijalizacija rezultata istraživanja kroz prava intelektualnog vlasništva, npr. patenti i licence,
  3. osnivanje spin-off poduzeća i akademsko poduzetništvo,
  4. uspostava inovacijske i tehnološke infrastrukture za kooperaciju između znanosti i industrije, kao što su:
  • sveučilišni istraživački i tehnološki parkovi i
  • sveučilišni uredi za transfer tehnologije.

Vrlo često prihod od patenata ili licenca ne ispunjava očekivanja. Tzv. „cost/benefit analiza[15]“ često pokazuje da su financijski prihodi od licenciranja relativno mali i da samo mali broj sveučilišta, kao Stanford,  stvarno ostvaruju veće profite. Takvi su slučajevi prije izuzeci, a ne pravilo i većina sveučilišta jedva pokrivaju troškove djelatnosti patentiranja. Na primjer, u SAD, ukupan prihod od licenciranja je manji od 1% proračuna  za istraživanje. (OECD, 1998a: p. 61).

Spin-off ppoduzeća mogu se definirati kao poduzeća koja koriste rezultate istraživanja od sveučilišta ili istraživačkog instituta na jedan od sljedećih načina:

  • komercijaliziraju ili licenciraju patente za tehnologiju koja je u vlasništvu sveučilišta ili instituta,
  • sveučilište ili zaposlenici sveučilišta su uključeni kao jedan od osnivača u novom poslovnom pothvatu,
  • osnivaju poduzeće u poslovnom inkubatoru, tehnološkom ili znanstvenom parku koji je osnovala država zajedno s jednim ili više sveučilišta ili istraživačkih instituta.

 Sveučilišna spin-off poduzeća pokazuju svoje vrijednosti na ovih pet načina:

  1. unapređuju lokalni gospodarski razvoj,
  2. korisna su za komercijalizaciju sveučilišne tehnologije,
  3. pomažu sveučilištu u njegovoj osnovnoj misiji – istraživanju i obrazovanju,
  4. ostvaruju izvanredne rezultate,
  5. ostvaruju veći prihod sveučilištu od same prodaje licence postojećim kompanijama. (Shane, 2004: p. 17)

 Je li svako poduzetništvo na fakultetu akademsko poduzetništvo?

U zadnje vrijeme često govorim o akademskom poduzetništvu i izražavam žaljenje što ga kod nas nema. Tada me je kolega ispravio i rekao mi je: „Nisi u pravu. Na fakultetima, a posebno na tehničkim fakultetima, ima mnogo poduzetništva. Netko mi je rekao da na jednom fakultetu zaposlenici, profesori i ostali imaju gotovo 200 privatnih poduzeća. I to sve normalno i legalno funkcionira. Zar to nije akademsko poduzetništvo?“

Rekao sam mu da je to po mom mišljenju „poduzetništvo na fakultetu“, ali to nije „akademsko poduzetništvo“. Odnosno fakultet na kojem „cvate“ privatno poduzetništvo uopće ne treba biti „poduzetan fakultet“, kao što ga ovdje definiramo.

 Jednom sam, kao direktor Tehnološkog parka Zagreb otišao protestirati kod dekana ugledanog tehničkog fakulteta. Rekao sam mu: „To nije fer. Profesori i zaposlenici fakulteta osnivaju svoje privatne firme i koriste kod toga svu infrastrukturu fakulteta, od ureda, opreme, studenata i onda konkuriraju pravim poduzetnicima. Naravno da tako mogu u svojim ponudama biti konkurentniji od poduzetnika koji moraju plaćati sve od najma prostora, zaposlenika, komunalija i svega ostalog. Neka profesori sa svojim privatnim firmama dođu u Tehnološki park i neka se tamo  bave poduzetništvom“.

Osim toga, djelatnost takvih privatnih poduzeća na fakultetu je pružanje stručnih usluga, rješavanje složenih, inženjerskih problema i sl., ali se u pravilu ne bave razvojem.  

Akademsko poduzetništvo o kojem ovdje govorimo temelji se na inovacijama, novim znanstvenim rezultatima, odnosno rezultatima znanstvenih istraživanja i razvoja, koji se patentiraju i onda  kroz poduzetništvo komercijaliziraju na tržištu.

To je nešto drugo nego ovo klasično poduzetništvo na fakultetu koje je u krajnjem slučaju samo jedna visokostručna „tezga“.

(Nemam ništa protiv tezge, ali trebamo precizno definirati i pojmove i „pravila igre“.)

Djelatnosti fakulteta koje bi se isto tako mogle podvesti pod pojam „tezge“, ali ne na razini pojedinca već na razini cijelog fakulteta nedavno sam vidio na uglednom tehničkom fakultetu. Na jednom skupu profesor s tog fakulteta  hvalio se kako su nabavili jedan 3-D pisač (printer, štampač) i sada rade usluge svakom tko takve usluge treba. I to smatraju značajnom aktivnošću fakulteta na koju su ponosni.

Ja to gledam na drugi način. Umjesto da se (neki) fakulteti bave znanstvenim istraživanjem, oni kao trgovački putnici propagiraju stranu robu i pružaju usluge korištenja te opreme. To je kao da  faks ima „drebank“  (tokarski stroj) i nudi usluge tokarenja osovine obrtnicima ili da Ekonomki fakultet kupi tiskarski stroj i  pruža usluge tiskanja i uvezivanja diplomskih radova studentima i srednjoškolcima.

Zar je to posao fakulteta?

Takve poslove  treba prepustiti poduzetnicima,  a ne da ih rade znanstvenici. I još se s time hvale.

Osim toga, treba znati da u Hrvatskoj, na Zlarinu prof.dr. Darko Gojanović, nakon što se vratio iz SAD proizvodi izvanredne 3-D pisače, koji su rezultat njegova vlastitog razvoja. Sada planira napraviti 3-D pisač veličine 5 metara da „isprinta“ auto.

Fakulteti se trebaju baviti istraživanjem i razvojem i onda znanstvenici koji su za to sposobni mogu s rezultatima tih istraživanja krenuti u „poduzetničke vode“.

Poduzetno sveučilište u praksi

O akademskom poduzetništvu je 16. travnja 2015. godine na svom predavanju na Fakultetu elektrotehnike i računarstva govorio američki profesor  dr.sc. Burton Lee[16], sa sveučilišta Stanford[17] iz Silicijske doline. Sveučilište Stanford s 15.000 studenata je oko 5 puta manje od Zagrebačkog koje ima  75.000 studenata, vjerojatno je tisuću puta bogatije i ima  milijardu i pol dolara za istraživanje. Ali sada su mi važniji sljedeći podaci – na Stanfordu se svake godine osnuje oko 500 novih poduzeća, 50% u vlasništvu profesora i doktoranada i 10% u vlasništvu studenata. Osim toga dobivaju preko 100 patenata godišnje za svoje inovacije. To je rezultat izrazite poduzetničke klime koja vlada na Sveučilištu, poduzetništvo se potiče i cijeni, znanstvenici su čvrsto povezani s gospodarstvom, a studenti u svojim klubovima stalno diskutiraju o novim poduzetničkim idejama. Na taj način američka sveučilišta pokreću američko gospodarstvo.

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu  vlada većinom antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji. Našu znanstvenu zajednicu to sve previše ne zabrinjava. Na predavanju Burtona Leeja je bilo vrlo malo profesora, a ni studenti nisu pokazali previše zanimanja.

Na jednom tehničkom fakultetu izvan Zagreba održao sam predavanje o poduzetništvu i na kraju sam rekao studentima: „Recite mi tko će od vas sutra sjesti s kolegama i početi raspravljati o svojim poduzetničkim idejama? Hoće li netko od vaše studentske organizacije zatražiti od fakulteta sobu gdje biste se mogli sastajati i diskutirati o tome kako da osnujete svoje poduzeće?“ Nitko se nije javio, nitko nije želio niti razgovarati o poduzetništvu.

Polovicom siječnja 2016. bio sam na FER-u, Fakultetu elektrotehnike i računarstva, u Zagrebu i slušao vrlo zanimljivo predavanja o usporedbi visokoškolskog sustava u Hrvatskoj i u Americi. Predavanje je održao doc.dr. Dubravko Babić[18] koji je na FER-u 1982. diplomirao, a onda je u Americi radio i na Sveučilištu Santa Barbara u Kaliforniji doktorirao 1995. godine. On je istaknuo da je temeljno obrazovanje koje je dobio na FER-u iz matematike, fizike i ostalih predmeta bolje nego što ga dobiju studenti na vrhunskim fakultetima u Americi. A osim toga naši inženjeri, kada završe FER imaju više praktičnog znanja i veću širinu znanja. Međutim, temeljna razlika između naših i američkih sveučilišta dolazi do izražaja na doktorskom studiju i na području znanstvenih istraživanja. Američki profesori su fokusirani na istraživanja i zapostavljaju predavanja, za njih je kvaliteta predavanja sekundarna. Na FER-u je veća kvaliteta nastave.

 7769aa285a6444950731c4847ed401c57524_icon

doc.dr.sci., Dubravko Babić

(Izvor slike: http://www.fer.unizg.hr/zrk/aolab?@=2hzq5)

Američki profesori vode najsloženije znanstvene projekte i bave se vrhunskim znanstvenim istraživanjima u kojima sudjeluju njihovi doktorandi. Sveučilišta predvode brzi tehnološki napredak i potiču razvoj tehnologije i otvaraju nova područja istraživanja. Strašno je velika konkurencija ljudi iz cijelog svijeta koji se natječu za poslijediplomski studij, magisterij i doktorate.

Zanimljivo je da onaj koji završi neki fakultet u Americi ne može nastaviti raditi na tom fakultetu, već se mora kandidirati za neki drugi fakultet, odnosno otići u industriju. Postati profesor na fakultetu na kojem ste doktorirali je nemoguće.

Još je jedna važna značajka koja čini američke fakultete najboljima na svijetu, na njima je jako izraženo akademsko poduzetništvo. Istraživački, znanstveni projekti usmjereni su na komercijalizaciju na tržištu. A znanstvenici, profesori, doktorandi koji su radili na tim projektima osnivaju svoje tvrtke (izvan fakulteta) otkupljuju, po povoljnoj cijeni, rezultate svojih istraživanja i s njima, kao poduzetnici  nastupaju na tržištu.

Zanimljiv primjer uspješno realiziranog procesa transfera tehnologije i akademskog poduzetništva na američkim sveučilištima opisao je prof.dr. Dubravko Babić tijekom sudjelovanja u mojoj emisiji o poduzetništvu, „Argumenti“, na Hrvatskom katoličkom radiju, u lipnju  2015. godine:

„Dati ću vam jedan primjer kako bi to izgledalo. Nije svaki slučaj isti, oni variraju, ali uglavnom dogodi se to da neki profesor ima neku ideju ili student ima neku ideju ili student radi na doktoratu razvije tehnologiju ili tu novu ideju i u tom procesu profesor ili student vidi da bi se to moglo komercijalizirati. Otiđu u ured za transfer tehnologije i kažu: „Evo tu je ideja, mi bismo to patentirali“. Ured za transfer tehnologije, recimo, složi se i oni to patentiraju. Nakon toga student dobije magisterij  ili doktorira i onda profesor sa studentom, obično, ali ne mora biti,  izađe i osnuje firmu, malo startup poduzeće. I onda idu tražiti novce. Lokacija poduzeća nikada nije na fakultetu. To je jako važno. Ako imate firmu, svoj ćete ured staviti van fakulteta.

Profesori mogu uložiti svoje novce ili mogu dobiti neki državni grant (potporu) ili mogu ići razgovarati s investitorima, angelima, venture kapitalistima da tu ideju financiraju.

Dvije stvari se događaju – jedno, napravili ste firmu i stavili ste ured van fakulteta i zaposlili ste ljude. Ako vam trebaju resursi fakulteta, laboratoriji ili neki skupi uređaj, koji izuzetno puno košta,  onda ćete plaćati fakultetu korištenje tog uređaja. Recimo za Santa Barbaru je uobičajeno da se startup firme počnu baviti mikroelektronikom pa im treba „clean room“, pa laboratorij, koji je skup, ogroman i plaća se 50$ po satu. Vaše poduzeće će plaćati tih 50 dolara po satu.

Drugo je pitanje što se događa s intelektualnim vlasništvom. Intelektualno vlasništvo je vlasništvo fakulteta, patenti su vlasništvo fakulteta. Kada ste osnovali poduzeće, otiđete u Ured za transfer tehnologije i kažete ja bih kupio pravo korištenja patenta, bilo ekskluzivno bilo neekskluzivno, otkupio  licencu.  I platite, dogovorite se. Sve to ovisi o patentu, potencijalnoj vrijednosti proizvoda, itd.

Možete početi tako da u početku ne plaćate ništa pa plaćate kasnije, napisali ste ugovor za recimo 5 godina. Ključna stvar je da sveučilište zarađuje na tome. Sveučilište je platilo izdavanje patenta, sveučilište ostaje vlasnik tog patenta. I onda vi koristite taj patent, dogovorili ste se koliki će se postotak platiti po proizvodu, po prodajnoj cijeni, ima mnogo načina da se to izvede. Bitno je da vi kao profesor ne smijete dozvoliti da se ta vaša firma miješa u vaš rad na fakultetu.

I ne smijete koristiti resurse fakulteta u svoje privatne svrhe. Na to profesori izuzetno paze. Profesorima to jako puno znači da se slučajno ne bi koristili resursima fakulteta za privatne svrhe.

Vrijednost patenta je jedino ako se koristi. Ako je u ladici, njegova je vrijednost nula.

Jedna startup nacija

Primjer SAD pokazuje da je sveučilište, znanstvena i akademska zajednica najbolje mjesto za razvoj najpotentnijih startupova[19] i da su prava poduzetna sveučilišta u stanju ostvariti veliki utjecaj na razvoj gospodarstva pojedine zemlje. S izvanrednim rezultatima na području razvijanja akademskog poduzetništva može se pohvaliti i Izrael. U knjizi  „Startup-nacija“ u kojoj opisuju gospodarski uspjeh Izraela autori Saul Singer i Dan Senor pišu:

Weizmanov[20]  institut[21] je 1959. utemeljio Yedu (yeda na hebrejskom znači „znanje“) da bi trgovao svojim istraživanjima. Od tada je Yeda pokrenula tisuće uspješnih proizvoda medicinske tehnologije i kompanija. Između 2001. i 2004. godine Institut je imao prihod od jedne milijarde šekela (više od 200 milijuna dolara) od tantijema i autorskih prava. U 2006. godini Yeda je bila prva na listi znanstvenih instituta u svijetu po prihodima od autorskih prava.

 0f97478

Weizmanov  institut, jedan od 10 najbolji istraživačkih instituta na svijetu

 (Izvor slike https://www.linkedin.com/...)

Nekoliko godina nakon osnivanja Yede Hebrejsko sveučilište utemeljilo je i vlastitu kompaniju za transfer tehnologije pod imenom Yissum ( u hebrejskom jeziku to je riječ za „implementaciju“.) Yissum je zarađivao više od milijarde dolara godišnje prodajom istraživanja s Hebrejskog sveučilišta i zaštitio 5.500 patenata i 1.600 inovacija. Dvije trećine njegovih inovacija iz 2007. godine bilo je s područja biotehnologije, desetina s područja poljoprivrednih tehnologija, a još desetinu činili su proizvodi računalnih znanosti i inženjerstva. (Singer, Senor, 2014)

 Svi ti rezultati koje ostvaruju Stanford i Hebrejsko sveučilište imaju veliki značaj za gospodarski razvoj SAD i  Izraela. A takvi rezultati su mogući, jer ta sveučilišta znaju kako rezultate svojih znanstvenih istraživanja komercijalizirati na tržištu. Većina znanstvenih institucija, čak i mnoga europska to ne znaju.  

Nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati

Gospodarstvo znanja i poduzetništvo

Inovacije i razvoj proizvoda temelj su gospodarstva znanja[22] koje se pojavljuje u današnjem smislu riječi tek 90-tih godina XX. stoljeća i veže se za 3.industrijsku revoluciju, nazvanu još i informacijskom i biotehnološkom revolucijom.

Software (1)

Računala su simbol informacijske revolucije

(Izvor slike:http://www.cardway.it/...)

Društvo/gospodarstvo znanja (The knowledge society) u pojmovnom i terminološkom smislu rođeno je u knjizi Petera Druckera The Age od Discontinuity. (Drucker,1992)

Nove industrije znanja nastaju izravnom integracijom znanosti i poduzetništva (Švarc, 2009.) 

Obično se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati.  Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja. U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom[23]. Europska komisija je formulirala taj problem u dokumentu pod nazivom „Green paper[24] on innovation“[25]  u kojem je naglasila potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je  potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješniji. 

Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .

A u tome je naša znanost jako neuspješna. Bez obzira što se obično kritizira malo ulaganje u razvoj i istraživanje (I&R) u Hrvatskoj, mnogo je veći problem što je to ulaganje neučinkovito i ne ostvaruje očekivane rezultate. Financiranje razvoja je rasparcelirano na različita mjesta, na različite programe, razvojem se bave mnogobrojne znanstvene institucije i sve je to nepovezano, nekoordinirano i neučinkovito. I rezultati nisu zadovoljavajući ( Švarc, 2009).

U Europi je težište suvremene inovacijske politike stavljeno na komercijalnu primjenu znanja, odnosno poticanje inovacija. Suština inovacija je, za razliku od znanstvenih dostignuća, u primjeni i komercijalizaciji znanja. Stoga se inovacija shvaća kao „integrativna pojava koja povezuje nastanak, primjenu i komercijalnu eksploataciju znanja “. Inovacija čini suštinu gospodarstva znanja povezujući znanje i gospodarski rast. Cijela Lisabonska agenda[26] temelji se na zasadama inovacijskog sustava kao interakcije tri ključna elementa istraživačkog trokuta:

  • Znanstvenih istraživanja (stvaranja znanja)
  • Inovacija (primjena znanja)
  • Obrazovanja (diseminacije znanja)

Ako je sposobnost komercijalizacije rezultata istraživanja važna  za velike i bogate zemlje, za Hrvatsku je to još važnije. Poštujući značaj koji fundamentalna („lučonosna“) istraživanja imaju za razvoj znanosti, ipak mislim da (pogotovo sada u vrijeme krize i u maloj zemlji) inovacije, razvoj i istraživanje trebamo ocjenjivati po tome kako povećavaju izvozne mogućnosti i otvaraju radna mjesta. A ne po tome u koliko stranih časopisa je netko objavio svoje  radove (koji kod nas nisu primijenjeni i primjenjivi), kako se provodi “paper oriented research[27]”, kako netko sudjeluje u aktivnostima  i EU  projektima od kojih Hrvatska ima malo koristi.

Razvoj i istraživanje trebamo ocjenjivati po tome kako djeluju na promjene u gospodarstvu i stvaranje novog gospodarstva koje nas može izvući iz krize.

Kako komercijalizirati svoje znanstvene rezultate  postao je jedan od najvažnijih zadataka na sveučilištima. Koristila su se  razna rješenja, od kojih su mnoga bila pogrešna i završavala u „slijepoj ulici“. 

Počeci ideje o akademskom poduzetništvu kod nas

O počecima razrade ideje akademskog poduzetništva kod nas pisao je prof.dr.sc. Juraj Božićević (1935.–2016.) pred desetak godina, u članku „Hrvatski inovacijski sustav“, objavljenom 2007. godine u časopisu Sustavsko mišljenje.

juraj-bozicevic-intervju-500x404

Prof.dr.sc. Juraj Božičević ((Vrbovsko, 1935.– Zagreb, 2016.)

http://zg-magazin.com.hr/...

          „Naime, kad sam 2001. godine kao prvi predsjednik Tehnologijskog vijeća bio nadležan za pokretanje i vođenje programa HITRA-TEST, promišljao sam kako pomoći  istraživaču i nadvladati svakojake prepreke na putu komercijalizacije rezultata projekta. U razdoblju do 2005. prosuđivali smo o gotovo 500 projekata i financirali preko 200. Bila je to prilika da komuniciram s više stotina akademskih građana koji su prijavili i vodili projekte u okviru programa TEST pa sam već u samom početku rada uočio da veliku većinu tih ljudi ne zanima komercijalizacija rezultata, pa čak kada su vrlo uspješni. Izgovarali su se na nedostatak poduzetničkih znanja, ali i na to da im projekt ne donosi nikakvu vrijednost za karijeru, pa čak kada ostvare patentnu zaštitu proizvoda. Valja još istaknuti i činjenicu da je prije pokretanja programa TEST većina istraživača vodila mini znanstvene projekte i raspolagala za svoja istraživanja s krajnje ograničenim sredstvima koja su im omogućavala tek odlazak na poneki kongres i nabavu elementarnih sredstava za rad, te pravo na znanstvenog novaka.

Stoga ni akademska okolina niti istraživači nisu bili potpuno spremni za odgovorno vođenje projekata iz programa TEST, koji su se temeljili na realnom planu troškova i zahtijevali odgovornosti za zaštitu intelektualnog vlasništva i komercijalizaciju rezultata.

Još uvijek nismo razvili i prihvatili suvremene modele financiranja i podupiranja poduzetničkih pothvata. Zamišljen je tek program HITRA-RAZUM koji omogućuje povoljan hipotekarni zajam, ali i složeni postupak njegovog dobivanja…..

          Poduzetništvu skloni akademski građani koji su pokušali komercijalizirati rezultate svojih projekata uz pomoć programa HITRO-RAZUM, međutim nisu imali što založiti, osim eventualno stan, pa su mnogi rezultati ostali neiskorišteni.

Spomenuti ću primjer tek jednog uspješnog, a neostvarenog projekta: „Proizvodnja kožnih presadaka in vitro“, dr.sc. Milivoja Boranića. Usprkos njegovoj izvanrednoj korisnosti i važnosti za liječenje opeklina, projekt nije komercijaliziran, jer dr. Boranić nije imao mogućnosti preuzeti zajam i organizirati proizvodnju. Svoju matičnu kuću Institut Ruđer Bošković morao je, pak, nakon završetka projekta napustiti zbog nerazumijevanja njegovog rada. A ravnatelj bolnice kojoj smo predložili da preuzme projekt i skrb o proizvodnji kožnih presadaka, tvrdio je da mu je program lakše ostvariti uz pomoć inozemne suradnje.

          Programom HITRA ostvaren je 2001. godine prodor u razvijanju inovacijske kulture, pa su i postavljeni  temelji za razvoj nacionalnog inovacijskog sustava. Do 2005. godine Hrvatski inovacijski sustav dobio je obrise europskih koji su stvarani gotovo petnaest godina ranije. No, iznenada je neobjašnjivim ukidanjem Samostalnog odjela za tehnologiju Ministarstva znanosti, tehnologije i športa u lipnju 2005. godine i u trenutku, kad se počinje zagovarati na znanju temeljeno gospodarstvo, taj razvoj zaustavljen. Na životu su tek ostala dva djelića HITRE: TEST i RAZUM.“

Transfer tehnologije

Transfer tehnologije- što je to?

Kada se govori o komercijalizaciji znanstvenih rezultata kroz „akademskom poduzetništvo, tada je uobičajeno da govorimo i o „transferu tehnologije“.

Pod transferom tehnologije podrazumijevamo „prijenos znanja, tehnologije, izuma, rezultata istraživanja i razvoja od znanstvene zajednice, laboratorija, do gospodarstva i do tržišta“. Da se ostvari transfer tehnologije pri sveučilištima i institutima su osnivani centri,  uredi i agencije za transfer tehnologije. Zamišljeno je da se kroz takve urede neko znanstveno rješenje stvoreno na sveučilištu najprije patentira, a onda se patent, odnosno licenca proda na tržištu, nekom zainteresiranom poduzeću koji će to dalje razvijati do konačnog proizvoda koji se može prodavati na tržištu. Na taj način bi sveučilište ostvarivalo prihode od svog znanstvenog rada. Proces je lijepo i idealistički zamišljen, ali, ne daje rezultate i puno košta.  

Nažalost, kod nas su rezultati takvog transfera tehnologije vrlo mali ili ih uopće nema. Vrlo ih je teško ostvariti, tim više što u tim uredima obično rade znanstvenici bez ikakvog iskustva u poduzetništvu i na tržištu.

Od samog znanstvenog rezultata do komercijalnog proizvoda koji se može prodati na tržištu put je vrlo dug, neizvjestan, riskantan, skup i uz mnogo mogućih neuspjeha. Znanstvenik  ga često ne zna prijeći, a kupac ne želi riskirati, jer treba provjereno rješenje. Da bi neka inovacija došla na tržište treba napraviti, ispitati i atestirati prototip, istražiti tržište, nuditi proizvod na tržištu, pronaći kupca, ugovoriti, izraditi nultu seriju, analizirati povratne informacije, organizirati proizvodnju i još mnogo toga da se postigne pozitivno poslovanje na temelju tog novog proizvoda. Sama inovacija je samo mali (iako najvažniji) dio procesa, samo jedna „iskra“ koja je pokrenula proces, sve ostalo je poduzetništvo.

Zato su poduzetnici i menadžeri uglavnom neskloni kupovati licencu ili patent za proizvod koji je još u početnoj fazi i u koji treba uložiti još mnogo novaca i truda da bi se ta ideja komercijalizirala. To se obično radi u jakim gospodarstvima (kao što je američko) gdje postoje velike i bogate kompanije koje mogu uložiti mnogo novaca u realizaciju neke nove ideje, koje si mogu dozvoliti rizik da izgube novac u slučaju neuspjeha i koje imaju jako menadžerske, marketinške i stručne timove sposobne procijeniti tržišni potencijal neke inovacije. A u tim bogatim gospodarstvima su i jake i bogate znanstvene zajednice, sveučilišta i instituti, što stvaraju vrijedne rezultate u koje kompanije imaju povjerenja.

(Postoje i druge vrste  transfera tehnologije, kao što su transfer tehnologije od poduzetništva temeljenog na znanju prema sveučilištu, transfer tehnologije od poduzetnika koji prodaje licencu svog proizvoda prema kupcu, te transfer tehnologije i znanja koji se masovno odvijao u 1990-tim godinama, kada su stručnjaci odlazili iz velikih, nekada socijalističkih poduzeća i osnivali svoja privatna poduzeća temeljena na znanju koje su stekli u prijašnjim poduzećima. To su sve tema za jedan poseban osvrt.)

Slijepa ulica alternativnog svemira

Početkom rujna 2013., prisustvovao sam  Radionici regionalnih ureda za transfer tehnologije organiziranoj od strane  World Intellectual Property Organization (WIPO), Sveučilišta u Zagrebu i Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, u prostorima Sveučilišta.  Radionica je imala  lijep i obećavajući naziv Working Together for Promoting  Innovation and Knowledge Transfer in the Sub-Region (Meeting of Technology Transfer Offices of the Region).

Sve je organizirano „kak' se spada“,  s međunarodnim sudionicima i domjenkom na kraju.

Kada sam poslije radionice išao kući, bio sam jako žalostan. Vidio sam još jedan primjer da naša znanost i sveučilište (a to vrijedi i za ostale susjedne zemlje, od Slovenije, Srbije do Makedonije i Crne Gore) velikim dijelom živi u „slijepoj ulici alternativnog svemira“, daleko od realnog svijeta, čak bez ikakve želje da svoje znanje pokuša primijeniti u realnom svijetu, odnosno u gospodarstvu.

Transfer tehnologije bi trebao biti važna djelatnost u razvoju i ostvarivanju konkurentnosti proizvoda i povećavanju izvoza. To je  „transfer znanja iz točke A (znanosti) u točku B (gospodarstvo)“, to znači prijenos znanja, rezultata istraživanja iz znanosti u industriju, u proizvod i na tržište. Proces transfera tehnologije vrlo je važan i za Sveučilište i za industriju i treba ga ozbiljno i odgovorno tretirati. I zato je organiziranje Ureda koji bi se s time bavio važno i očekuje se da ostvaruje konkretne rezultate u gospodarstvu.

Međutim, ta radionica je pokazala da su svi ti uredi za transfer tehnologije sami sebi svrha, bave se sami sobom, troše mnogo novaca, putuju po „Europama“, po simpozijima i konferencijama, objavljuju članke u stranim časopisima i ne odgovaraju nikome. Čak niti ne znaju što bi trebali raditi, a uz to su jako zadovoljni sobom.

Na ručku sam  glavnoj moderatorici iz WIPO-a (gospođi iz Beograda) rekao da bih htio vidjeti samo jedan jedini konkretan primjer pravog transfera tehnologije koji se realizirao u praksi. Ona mi je rekla da se oni sad bave organizacijom i da još nema rezultata. (Zagrebački ured se tada organizirao već nekoliko  godina). Na to sam joj rekao da mi je manje važno kako su organizirani, već su mi važni rezultati. Tada je razgovor naprasno prekinut.

Takva pitanja mogu razbjesniti društvo koje je jako zadovoljno sobom, svi su dragi i simpatični, svi su dobre volje, predavanja su puna duhovitih opaski i anegdota, život ima je jako lijep.

I tada ih netko pita o tome što rade i kome to treba. Uvijek ista priča. Nije čudno da me više ne pozivaju na takve događaje, već dolazim uglavnom nepozvan.

Drago mi je da je prof. dr. Vedran Mornar, s FER-a, dok je još bio Ministar znanosti istaknuo da bi se naši fakulteti trebali sve više preorijentirati s  tzv. „paper oriented research“ i pisanja članaka za objavljivane u stranim časopisima, na istraživanja koja će se realizirati u našem gospodarstvu. A u tome bi Uredi za transfer tehnologije morali imati značajnu ulogu.

Međutim, to ne ide lako. Koliko znam, kod nas već dvadesetak godina na raznim mjestima na fakultetima i na Sveučilištu postoje tzv. centri i uredi za transfer tehnologije koji za to vrijeme nisu napravili ništa (Organiziranje seminara i konferencija se ne računa).

Na institut Ruđer Bošković su osnovali tvrtku sa sličnim zadatkom, Ruđer inovacije d.o.o. koja je potrošila ogromne novce, nije napravila ništa, propala je i onda su ju ukinuli, itd.

Intelektualno vlasništvo i vlasništvo spin-off poduzeća

Budući da se tako zamišljen transfer tehnologije s prodajom licenci pokazao kao  idealistički, naivan i uglavnom neuspješan proces, možemo se nadati da bi se bolji rezultati mogli postići kroz „akademsko poduzetništvo“. Kao što je navedeno, pod akademskim poduzetništvom trebamo podrazumijevati slučaj u kome znanstvena ekipa (profesora, istraživača, zaposlenika fakulteta) koja je došla do nekog znanstvenog rezultata osnuje svoje poduzeće i kroz to poduzeće komercijalizira svoju inovaciju. Kod toga se, naravno, otvara dosta pitanja i dvojbi koje treba riješiti i koje su uspješna sveučilišta riješila kroz svoje statute, a neke zemlje i kroz Zakone.

Ključno pitanje koje se uvijek postavlja: „Tko je vlasnik znanstvenog rezultata stvorenog na sveučilištu, patenta, licence? Jesu li to znanstvenici koji su ga stvorili ili sveučilište koje je plaćalo istraživače i cijeli istraživački projekt, dalo laboratorije i sve ostale financijske, istraživačke i ljudske resurse ili i jedni i drugi. Tko mora biti većinski vlasnik tog novog poduzeća?“

Ja sam, „odgojen“ u velikom poduzeću,  najprije bio sklon stavu da je vlasnik inovacije sveučilište pa  sveučilište treba biti najveći vlasnik poduzeća koje će komercijalizirati inovaciju. To mi je izgledalo pravedno i logično. I zato sam smatrao da kod osnivanja poduzeća koje će realizirati rezultate istraživanja na tržištu, sveučilište ili fakultet mora biti većinski vlasnik (s oko  60-80% vlasništva). Taj svoj stav sam zastupao i na Trećem Dunavskom biznis forumu 29.listopada 2014. na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na kojem sam sudjelovao na poziv prof. dr. sc.Vojina Šenka[28] s tog Fakulteta. Tema Foruma je bila Transfer tehnologije.

Navečer, poslije predavanja, na večeri u jednom lijepom novosadskom restoranu nastavili smo diskusiju o transferu tehnologije i akademskom poduzetništvu i tada mi je profesor Šenk rekao: „Vaše razmišljanje je možda pravedno i logično, ali će destimulirati istraživače i u konačnici će to rješenje ostati neiskorišteno na sveučilištu, neće izaći iz laboratorija, pa će sva ulaganja sveučilišta ostati neiskorištena i na neki način biti će „bačen novac“. Jedini koji mogu komercijalizirati svoju inovaciju su istraživači koji su ju realizirali i oni moraju biti motivirani da od toga imaju i koristi. A onda će korist imati i sveučilište i cijelo društvo“.

Smatrao je da će se istraživači motivirati tako da imaju većinsko vlasništvo u novom poduzeću, na primjer 80%, a 10 - 20% imalo bi sveučilište. U vlasništvu tog novog poduzeća bila bi i inovacija, odnosno rezultat istraživanja koji bi to novo poduzeće komercijaliziralo na tržištu.

Taj mi je stav izgledao uvjerljiv i argumentiran i prihvatio sam ga.

U konačnici svu tu problematiku, koja nije jednostavna, treba regulirati Pravilnikom sveučilišta ili još bolje zakonom. U  Americi je taj problem riješen zakonima i ukazima od koji je najpoznatiji Bayh-Dole akt[29].

Nedavno je na jednom fakultetu na Zagrebačkom sveučilištu osnovano je poduzeće u 100% vlasništvu fakulteta i Sveučilišta, a istraživači i znanstveni novaci su zaposlenici tog poduzeća.

Moj je komentar bio: „To je poduzetništvo bez poduzetnika“.

Opet se osnivaju poduzeća u državnom vlasništvu, umjesto u vlasništvu znanstvenika, poduzetnika  i govori se da je to poduzetništvo.

Što možemo zaključiti

Na kraju mogu zaključiti da sigurno postoji više različitih rješenja kako razvijati akademsko poduzetništvo i kako ga realizirati u praski.

Najprije treba inovativno rješenje zaštiti patentom. Nakon toga postoji nekolikoliko varijanti rješenja kako osnovati spin-off tvrtku na temelju rezultata istraživanja ostvarenih na sveučilištu:

  1. VARIJANTA- istraživači (profesori, znanstvenici, doktorandi,.) koji su došli do određenog znanstvenog otkrića osnivaju zajedničko poduzeće s institucijom u kojoj rade (fakultetom, sveučilištem, institutom).  Vlasništvo se raspodjeljuje u odnosu – većinski dio  (80%, 70%) znanstvenici + manjinski dio  (20%, 30%) institucija u kojoj je stvorena inovacija.

       Znanstvenici, inovatori ulažu svoje znanje, dosadašnji rad na istraživanju u vlasništvo, a institucija          ulaže inovaciju (rezultat istraživanja znanstvenika koji osnivaju poduzeće), odnosno patent.

       NAPOMENA – znanstveni rezultat do kojeg su došli znanstvenici kroz svoja istraživanja nije                  njihovo vlasništvo, već vlasništvo znanstvene institucije, fakulteta u kojoj rade.

      Poduzeće može djelovati na fakultetu, ali je mnogo bolje ako djeluje izvan fakulteta, npr. u                      tehnološkom parku.

  1. VARIJANTA – sve isto kao pod (1), jedino što institucija u kojoj rade istraživači ne ulaže patent kao ulog u poduzeće, već novo poduzeće iznajmljuje patent, odnosno dobiva pravo korištenja patenta svog otkrića pod vrlo povoljnim uvjetima. A institucija nema nikakvo vlasništvo u poduzeću.
  2. VARIJANTA – znanstvenici, inovatori osnuju svoje poduzeće izvan fakulteta. Tada iznajmljuju (ili otkupljuju) pod povoljnim uvjetima „svoje“ inovativno rješenje od Institucije. Pored toga iznajmljuju od institucije razne usluge, laboratorije, ispitne stanice i sl. A institucija nema nikakvo vlasništvo u poduzeću. Ta mi varijanta izgleda najkorektnija.
  3. VARIJANTA- zaposleni na Sveučilištu (financirani iz proračuna) otvaraju novo poduzeće koje ne konkurira svojoj ustanovi (npr. ne bavi se nastavom), ali koriste znanja koja su stekli u njoj stekao. Intelektualnu svojinu novo poduzeće plaća tako da daje postotak svog vlasništva po sljedećim stopama:
  • 5% vlasništva - ako koristi znanje, ali ne i financije, opremu i prostor institucije.
  • 20% vlasništva - ako koristi znanje i rezultate istraživanja koja su financirana iz proračuna
  • 40% vlasništva- ako koristi znanje i rezultate istraživanja koja su financirana iz proračuna i prostor i opremu matične institucije

     Ta varijanta je slična koncepciji koju zastupa profesor dr.sc.Vojin Šenk s  Fakulteta tehničkih nauka

      u Novom Sadu.

Sada imamo slučajeve da neki fakultet zajedno sa sveučilištem (znači državne institucije) osnuje na fakultetu poduzeće (osnovano državnim novcem) i to se proglašava akademskim poduzetništvom. To može biti zanimljiva inicijativa koja omogućuje zapošljavanje mladih znanstvenika s fakulteta. Ali to nije poduzetništvo, jer tu nema ni privatne inicijative niti privatnog vlasnika.

To možemo nazvati „poduzetništvo bez poduzetnika“, a to nije poduzetništvo.

Sve te aktivnosti na sveučilištu od istraživanja i razvoja do akademskog poduzetništva i osnivanja spin-off poduzeća trebaju se uklopiti u cjeloviti, organizirani i pametni HIS – Hrvatski inovacijski sustav[30], ali to je tema za posebnu raspravu.

I jedan san na kraju

Sanjam dan kada će Hrvatska postati prava startup nacija i kada će naša sveučilišta postati prava poduzetna sveučilišta. Tada će na istočnom ulazu u Zagreb biti i veliki Tehnopolis na mjestu nedovršene Sveučilišne bolnice u Blatu.

Nažalost, bojim se da to neće biti tako brzo i do tada trebamo još jako puno raditi i mnogo toga promijeniti.

 TEHNOPOLIS20112015

Budući Tehnopolis u Zagrebu

(Izvor slike: arhiva autora)

 70161

Zgrade nedovršene bolnice u Blatu u Zagrebu, gdje će jednom, nadam se,  biti veliki Tehnopolis

(Izvor slike: arhiva autora)

 

[1] Hrvatski humboltovci – hrvatski znanstvenici koji su bili stipendisti iz Zaklade Alexander von Humboldt. Izvorno je Zaklada Alexander von Humboldt osnovana 1860. Suvremena Zaklada osnovana je 1953. sa sjedištem u Bonnu s ciljem promicanja kooperacije izvrsnosti između pripadnika njemačke i inozemne akademske te ostale znanstvene zajednice. Od 1953. Zaklada je stipendirala 197 istraživača iz Hrvatske. Klub hrvatskih humboldtovaca (KHH) osnovan je 11. svibnja 1992. Za prvog predsjednika izabran je ugledni germanist, prof. Viktor Žmegač. U 2012. izvršni predsjednik Kluba bio je prof. dr. sc. Igor Čatić.

[2] Igor Čatić, - (Zagreb, 1936.), profesor emeritus, umirovljeni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, od djetinjstva vezan je uz metale i plastiku, preradu i obradu, u radionici svog oca gospodina Julija Čatića. Godine 1954. završio gimnaziju i alatničarski zanat. Još tada pokazao je smisao za poboljšanja i kreiranja novih alata i strojeva. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje zaposlio se 1965. Posjet Izložbi plastike i gume u Düsseldorfu 1967. godine potakao je početak uspješne znanstvene karijere Igora Čatića, tada još samo inženjera. Slijedila je stipendija Deutscher Akademischer Austauschdienst 1968., zatim magisterij, pa stipendija Zaklade Alexander von Humboldt i 1972. obrana doktorata na Fakultetu strojarstva Tehničkog sveučilišta u Aachenu. Cijeli svoj radni i poslijeradni vijek bavio se polimerima. Vodio je Katedru za preradu polimera. Od 1995. predavao Uvod u tehniku. Radio je na FSB-u do odlaska u mirovinu 2006. Senat Sveučilišta u Zagrebu na svojoj sjednici od 21. srpnja 2015. izabrao je prof. Igora Čatića za profesora emeritusa. Osnivač je Društva plastičara i gumaraca i međunarodni urednik časopisa Polimeri. Jezik je uvijek bio opsesija profesora Čatića. Sa suprugom Rankom objavio je više rječnika polimerstva. 

[3] Berislav Jurković, (Zagreb, 1926 – Zagreb, 1987). Diplomirao (1951) i doktorirao (1960) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je i zaposlen (od 1960.), redoviti profesor (od 1969.), te dekan (1980.–82.). Svestrano je surađivao u razvoju hrvatske elektrostrojogradnje, posebno na projektiranju i gradnji električnih strojeva u tvornici »Rade Končar«, od kojih je najvažniji trobrzinski asinkroni motor za brodsko vitlo. Autor je udžbenika Elektromotorni pogoni (1976) i Kolektorski strojevi (1986). Dobitnik Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1965).

[4] Josip Lončar,– (Đakovo, 1891.-Zagreb, 1973.) akademik, sveučilišni profesor, elektrotehnički stručnjak i fizičar,  pionir hrvatske elektrotehnike i elektronike, radiofonije i televizije. Doktorirao u Zagrebu 1920., a  od 1931. redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1937. predaje kolegije Osnove elektrotehnike i Električna mjerenja. Na fakultetu je osnovao laboratorije za iste kolegije u kojima je obavio mnoga istraživanja. Zaslužan je za  utemeljenje i pokretanje Radio Zagreba, napravio je elektrotehničke sheme za njeno funkcioniranje (1924./26.), i izveo tehničke radove. Umirovljen je 1957. kada je TV Zagreb počela sa redovitim emitiranjem svoga dnevnog trosatnog programa. Elektrotehnički fakultet je 1971., uveo godišnju Nagradu «Josip Lončar» za istaknute uspjehe u studiju i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi.

[5] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odnosno radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

[6] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odnosno radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

[7] http://zg-magazin.com.hr/zasto-se-hrvatska-ubraja-u-najrazvijenije-zemlje-i-sto-su-to-majmunska-posla/

[8] Đurđica Španiček 2013 ), Faktor odjeka, Polimeri • 34(2013), Zagreb

[9] http://www.hrvatski-fokus.hr/...

[10] prof.dr. Vojin Šenk - (Beograd, 1958.), profesor i šef katedre za telekomunikacije i obradu signala na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Predaje teoriju informacija i komunikacija, a bavi se svim aspektima telekomunikacija. U 2001. i 2002. godini radio u Ministarstvu za nauku, tehnologiju i razvoj kao rukovoditelj radne grupe zadužene za uspostavljanje organizacijskih i pravnih uvjeta za organiziranje inovacijskih centara, centara za transfer tehnologije, poduzetničkih inkubatora  visoke tehnologije i znanstveno-tehnoloških parkova u Republici Srbiji. Veoma aktivan u razvoju akademskog poduzetništva na fakultetu u Novom Sadu i inicijator je veoma popularnog „Takmičenje za najbolju tehnološku inovaciju“ na razini cijele Srbije.

[11] Godine 1809. njemački državnik i znanstvenik Wilhelm von Humboldt osnovao je Berlinsko sveučilište na radikalno novom pristupu koji traži da uspješno sveučilište objedinjuje obrazovanje i istraživanje.

[12] Sredinom 1970.-tih sve više se traži konkurentnost nacionalnih ekonomija pa sveučilišta počinju stavljati fokus na komercijalizaciju, odnosno na tehnološko i industrijsko iskorištavanje rezultata istraživanja, te na sudjelovanje sveučilišta u ekonomskom razvoju lokalne i nacionalne ekonomije

[13] http://www.palgrave.com/...

[14] conditio sine qua non -  (lat.: uvjet bez kojega se ne može), prijeko potreban uvjet.

[15] Cost-benefit analiza - (engl. cost-benefit analysis; ), metoda ekonomske analize kojom se uspoređuju i vrednuju sve prednosti i svi nedostaci nekog poslovnog  pothvata ili projekta analizom troškova (cost) i koristi (benefit). Važna je za donošenje ispravne odluke i za korekciju projekata.

[16] Lee, Burton H. - doktor strojarstva i elektrotehnike sa Sveučilišta Stanford i MBA iz područja financija Sveuličišta Cornell. međunarodni je stručnjak za inovativno poduzetništvo. S više od 15 godina iskustva u start-up poduzetništvu, višem menadžmentu i tehničkom vodstvu u ranoj fazi ulaganja te velikim globalnim tehnološkim korporacijama kao što su General Electric, Hewlett-Packard i Daimler, priznat je kao globalni stručnjak za inovacijski sustav Europe i Silicijske doline te u području tehnoloških start-up tvrtki i inovacija utemeljenih na znanstveno-akademskom znanju. Predaje na Sveučilištu Stanford o europskim inovacijama i poduzetništvu. Čest je predavač u Europi, Latinskoj Americi, Washington D.C.-u i Silicijskoj dolini.

[17] Stanford Sveučilište - (engl. Stanford University, puni službeni naziv Leland Stanford Junior University), privatno je i istraživački orijentirano Sveučilište u Stanfordu, KalifornijaSAD. Osnovali su ga 1885. kalifornijski guverner i senator Stanford Leland i njegova supruga Jane Lathrop Stanford kao spomen na svog sina, Lelani Stanford Jr., koji je umro u Europi od tifusa nekoliko tjedana prije svog šesnaestog rođendana. Sveučilište se nalazi u srcu Silicijske doline, među bivšim studentima se nalaze osnivači tvrtki, kao što su Sun MicrosystemsGoogleYahoo!Hewlett-PackardNvidia,Cisco Systems i Silicon Graphics. 21 dobitnik Nobelove nagrade je član današnje Standford zajednice.

[18] doc. dr. sc. Dubravko Babić - rođen je u Zagreb,  diplomirao je na FER-u u Zagrebu, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Kaliforniji u Santa Barbari na temi izrade elektroničkih i optičkih komponenti za komunikacijske primjene. Veći dio karijere, (skoro 30 godina), proveo je u Silicijskoj dolini u Kaliforniji, radeći za Avantek, Inc. i Hewlett-Packard, Inc. kao inženjer elektrotehnike i kao osnivač/suosnivač tri start-up poduzeća: Alvesta Corporation, Group4 Labs i Eridan Communications. Dr. sc. Babić niz je godina vodio i vlastitu savjetodavnu tvrtku u kojoj je uz tehnološko savjetovanje (u Kaliforniji i Izraelu) radio kao sudski vještak za intelektualno vlasništvo. Od 2012. godine radi na Zavodu za radiokomunikacije FER-a u Zagrebu. Dubravko Babić objavio je preko 120 publikacija u časopisima i na međunarodnim konferencijama te ima 28 odobrenih američkih patenata. Profesionalni interes mu je tehnologija mikrovalnih i optičkih komunikacija.

[19] Startup, start-up – novoosnovano poduzeća s velikim potencijalom rasta. To su najčešće visokotehnološka poduzeća.

[20] Dr. Chaim Weizman- (Bjelorusija, 1874-Izrael 1952) – znanstvenik, cionistički vođa i izraelski državnik, prvi predsjednik države Izrael (1949.), uvjerio je SAD da prizna novu državu Izrael. Bio je i biokemičar koji je razvio proces kojim se proizvodi aceton. Njegova metoda proizvodnje acetona je bila veoma važna za  britansku ratnu industriju tijekom Drugog svjetskog rata. Osnovao je u gradu Rehovot institut koji je poslije nazvan Weizmanov Institut za znanost i sudjelovao je u osnivanju Hebrew University u Jeruzalemu.

[21] Weizmann Institute of Science – javno istraživačko sveučilište u Rehovotu u Izraelu, multidisciplinarni istraživački centar s 2.500 znanstvenika, doktoranada, studenata, tehničkog i administrativnog osoblja. Tri Nobelovca i tri dobitnika Turing nagrade surađivali su s Weizman Institutom. Institut je 1934. osnovao Chaim Weizman. Po kvaliteti istraživanja je na 10. mjestu u svijetu, između 750 instituta. Simbol instituta je drvo fikus s mnogobrojnim granama.

[22] Gospodarstvo znanja – “Knowledge-based economy“, prema OECD, gospodarstvo koje se direktno temelji na proizvodnji, distribuciji i korištenju znanja i informacija. (OECD, 1996), The Knowledge-based Economy, Paris, OECD - Organisation for Economic Co-operation and Development, Paris, 1996.)

[23] Europski paradoks – nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Termin je skovan u dokumentu Green Paper Europske komisije iz 1995. i koristio se da definira  fenomen Europe koja ima dobro visoko obrazovanje, dobru istraživačku infrastrukturu i istraživačke rezultate, a nesposobna je te rezultate komercijalizirati. Među 10 najinovativnijih svjetskih kompanija niti jedna nije europska. Očito je da je za Europu vrlo teško uspješne rezultate u fundamentalnim istraživanjima pretvoriti u uspjeh na tržištu.

[24]Green Paper–(engl.,„Zeleni papir“), dokumenti koje izdaje Europska komisija da stimulira diskusiju o određenim, izabranim temama na europskoj razini. Pozivaju relevantne sugovornike (pojedince ili stručna tijela) da sudjeluju u savjetodavnom procesu i debati  na temelju prijedloga koji su unaprijed postavljeni. Zeleni papir može dobiti i pravni oblik i tada se oblikuju u „Bijele papire“ (White Papers) 

[25] European Commission (1995), Green paper on innovation, , Brussels, 20.12.1995 COM(95) 688 final Vol. I

http://eur-lex.europa.eu/...

[26] Lisabonska agenda – Lisabonska strategija usvojena na sastanku Europskog vijeća, održanome u ožujku 2000. godine u Lisabonu s programom koji povezuje kratkoročne političke inicijative te srednjoročne i dugoročne gospodarske reforme. Dogovor o zajedničkom strateškom cilju prema kojemu bi EU do 2010. godine trebao postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju, te sposobno za održivi gospodarski rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom gospodarskom i socijalnom kohezijom. Scenarij za veći rast i zapošljavanje predviđen je provedbom prioritetnih akcija unutar pet područja: društva znanja, unutarnjeg tržišta, poslovne klime, tržišta rada i održivog okoliša.

[27]Paper oriented research – (engl.), istraživanja koja imaju za cilj objavljen stručni članak, a ne novi proizvod ili neko novo rješenje korisno za gospodarstvo.

[28] prof.dr. Vojin Šenk - (Beograd, 1958.), profesor i šef katedre za telekomunikacije i obradu signala na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Predaje teoriju informacija i komunikacija, a bavi se svim aspektima telekomunikacija. U 2001. i 2002. godini radio u Ministarstvu za nauku, tehnologiju i razvoj kao rukovoditelj radne grupe zadužene za uspostavljanje organizacijskih i pravnih uvjeta za organiziranje inovacijskih centara, centara za transfer tehnologije, poduzetničkih inkubatora  visoke tehnologije i znanstveno-tehnoloških parkova u Republici Srbiji. Veoma aktivan u razvoju akademskog poduzetništva na fakultetu u Novom Sadu i inicijator je veoma popularnog „Takmičenje za najbolju tehnološku inovaciju“ na razini cijele Srbije.

[29] Bayh-Dole akt (ukaz) – ukaz o izmjenama i dopunama Zakona o patentima i zaštitnim znakovima, dio zakonodavstva SAD, bavi se intelektualnim vlasništvom koje proizlazi iz istraživanja financiranih iz fondova federalne vlade. Taj su akt podržavali senatori Birch Bayh i Bob Dole i usvojen je 1980.  Osnovna promjena koju donosi ovaj ukaz je u vlasništvu nad inovacijama koje su tijekom razvoja financirane iz vladinih fondova. Prije tog ukaza ugovori o vladinom financiranju i subvencije su obvezivale izumitelja da svoje inovacije koje su financirane iz Vladinih fondova ustupi Vladi. Zato je Vlada posjedovala 28.000 patenata, a manje od 5% tih patenata je komercijalizirano. Bayh-Dole akt dozvoljava sveučilištima, malim poduzetnicima ili neprofitnim institucijama da  imaju prednost pred Vladom, kada traže vlasništva nad inovacijama.

[30] HIS, Hrvatski inovacijski sustav- inovacijski sustav na razini Hrvatske. Cilj HIS-a je stvoriti takvo okruženje i sklop institucija i potpora  u kojima će inovacije (razvoj i istraživanje) biti učinkovito iskorišteni za ostvarenje gospodarskog rasta. To znači, funkcionalno povezivanje znanstvenoistraživačkih resursa s ostalim dijelovima društveno-gospodarskog sustava u cilju stvaranje novih tehnologija i inovacija, odnosno proizvoda, procesa i usluga konkurentnih na svjetskim tržištima.

 

 LITERATURA

 

  1. Benčić, Zvonko i Hanžek, Branko,. (2011). Što bi rektor Vinko Dvořák rekao o Bolonjskom procesu? Automatika, 52(2011) 1, str. 68-71.
  2. Božičević, Juraj (2007.), Hrvatski inovacijski sustav, Sustavsko mišljenje, 16 (4), 2007., Zagreb
  3. Car, Stjepan (2011), 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike, KONČAR-Institut, Zagreb
  1. Chrisman, J.J.; Hynes, T. and Fraser, S. (1995) “Faculty entrepreneurship and economic development: The case of the University of Calgary”, Journal of Business Venturing, 10, No. 4, pp. 267-281.
  2.  Dabić,Marina, Švarc,Jadranka, González-Loureiro, Miguel (2016), Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities, Palgrave Macmillan US; 1st ed. 2016 edition (February 24, 2016)
  3. Drucker,  Peter F. (1992), The age of discontinuity: guidelines to our changing society, Transaction Publishers, New Jersey, USA, (prvo izdanje 1969.)
  4. European Commission (1995), Green paper on innovation, Brussels, 20.12.1995 COM(95) 688 final Vol. I

http://eur-lex.europa.eu/...

    7. Gregov, Z. & Bratnar Kovačević, Lj. (2004). Building Competitive advantage: The role of small            business schools. 2nd International Conference An Enterprise Odyssey: Building Competitive                Advantage, Zagreb-Croatia, June 17-19, 2004, pp 113-119.

  1. Kirby, David (2002), McGraw-Hill
  2. Kuljiš, Mirko (2014), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Kiklos-krug knjige d.o.o., Zagreb
  3. Ožanić, Marijan (2013), Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013.,  sekcija  Hrvatska industrijska strategija  do 2020. godine.
  4. Röpke, Jochen (1998) “The Entrepreneurial University: Innovation, academic knowledge creation and regional development in a globalized economy”. Working Paper Department of Economics, Philipps- Universität Marburg, Germany: 15. Ed., Philipps- Universität Marburg, Germany.
  5. Shane, Scott (2004) Academic Entrepreneurship: University spin offs and wealth creation. Edward Elgar Publishing, Cheltenham, UK.
  6. Singer, Saul, Senor, Dan (2014): Start-up nacija, Tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil, Zagreb
  7. Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb


Povezani članci

Komentari

  • ZLATKO BERTOL

    13. 06. 2016

    Odvajanje znanosti od gospodarstva(25.02.2016.) Proces odvajanja znanosti od gospodarstva desio se kao odluka bez mogućnosti kvalitetnog djelovanja pravih sudionika. Nije se samo izvršila raspodjela profesora i znanstvenika odvajanjem fakulteta od poduzeća, već se izvršila i raspodjela njihove odgovornosti. Odabiranjem radnog mjesta na fakultetu osnovna odgovornost naših velikana znanosti prešla je u kompletu na znanstvenu ustanovu, te se u gospodarstvu izgubila odgovorna utjecajnost znanosti na primjeni projekata. Nakon toga su se za vođenje poduzeća odabrali politički podobni kadrovi, većinom s površinskim znanjem stručne problematike kojom su morali rukovoditi. Dali profesor, znanstvenik, istraživač može imati jednaku odgovornost u dva okružja: znanstveno i proizvodno? Pa vjerojatno i jedino odgovor se može tražiti u akademskom poduzetništvu. Teško je vjerovati da današnji način financiranja obrazovnih ustanova može ostati na pozicijama zajedničkih jasli i za daljnji iskorak jednako tako potrebne su nove injekcije vjerojatno primjenom akademskog poduzetništva. U primjeru propadanja Instituta Končar, ja bih rekao jedne ustanove koja se po svim karakteristikama mogla uspoređivati Fakultetom, s 1000 zaposlenih, zaposleni su pisanjem elaborata postali sami sebi svrha. Pokušalo se zajedničkim razvojnim radom s proizvodnim poduzećima raditi na važnim projektima, no bez odgovornosti za zajedničkim financijskim uspjehom, a isto tako nije bilo niti toliko zajedničkih projekata da bi se uposlilo toliko zaposlenih. Stvarnost je pokazala da se griješilo u preraspodjeli odgovornosti i financijskih rezultata. Očito je da su se sve sredine i znanstvene i proizvodne zatvorile unutar svoje stručne problematike, a odgovorni pojedinci čuvaju položaj po plaćenoj odgovornosti! Kako to promjeniti? Stvarno je zabrinjavajuće da današnji i budući stručnjaci Fakulteta ne znaju gdje se nalazi Končar!

  • KREŠIMIR BUNTAK

    20. 02. 2016

    Izuzetno dobar članak, vrlo aktualna tema i poticaj za nova promišljanja i promjene. Poznat kao generator promjena gdje god sam dolazio, često sam pokušavao govoriti o potrebi uske suradnje znanosti i gospodarstava. I danas studentima pokušavam ukazati na značaj razvoja znanosti na gospodarstvo, no u društvu poslovnih ljudi "koji su se snašli" izgleda da još uvijek nije doprla ta potreba. Naravno nisu ni oni sami krivi, pa ključno je pitanje što može znanstveno-nastavno osoblje na fakultetima pružiti gospodarstvu primjenljivo kad dana nisu boravili u gospodarstvu, kad ne znaju što to znači rješavati tehničke, tehnološke ili organizacijske probleme pod pritiskom otkazivanja ugovora i plaćanja velikih penala. Pa i sama predavanja na fakultetima su kompilacija naučenih sekvenci i poglavlja domaćih i stranih knjiga. Posebno podržavam model u kojem bi svo znanstveno-nastavno osoblje s fakulteta, kao i kod medicinara, sudjelovalo u gospodarstvu. Jedino na takav način ćemo omogućiti usku povezanost znanosti i gospodarstva, stvoriti temelj za istraživanja u smjeru poboljšanja i inovacija, te osigurati kvalitetan transfer znanja i interesa prema mladim ljudima koji se na fakultetima pripremaju da se uključe u gospodarske tijekove ili kao poduzetnici ili kao kvalitetni i inovativni djelatnici.

Komentiraj