03. 02. 2016
Velikani hrvatske znanosti (5), Boris Belin – Pionir aparatne tehnike
Tekst o profesoru Borisu Belinu napisan je na temelju arhive koju je sačuvala njegova obitelj i kratkog životopisa koji je sam profesor Belin napisao o svom životu i radu.
Prof. ing. Boris Belin
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Nakon objavljena četiri razgovora s našim velikim znanstvenicima i graditeljima KONČAR-a sljedeći tekst je posvećen još jednom velikanu, Končarevcu, sveučilišnom profesoru, jednom od onih koji su u davna vremena gradili KONČAR.
Tekstovi o profesorima Tomi Bosancu, Vojislavu Begi, Zlatku Plenkoviću i Zvonimiru Sirotiću napisani su na temelje razgovora koje sa s njima vodio 1996. godine.
Tekst o profesoru Borisu Belinu napisan je na temelju arhive koju je sačuvala njegova obitelj i kratkog životopisa koji je sam profesor Belin napisao o svom životu i radu 22.listopada1973. godine.
U siječnju 2015. godine moj prijatelj Jozo Slade, suprug kćerke profesora Belina (pokojne Tanje) pozvao me je da pogledam arhivu profesora Belina. Kada sam vidio mnogobrojne fotografije iz davnih dana, razne dokumente i pročitao životopis koji je profesor Belin napisao, odlučio sam o tome napisati i objaviti članak da se ne zaboravi i da bude prilog povijesti KONČAR-a i hrvatskog gospodarstva.
Kraj svih zanimljivih podataka koje sam našao u arhivi, o izgradnji Končara, razvoju novih proizvoda s područja sklopnih aparata i aktivnostima na fakultetu meni je najzanimljivija bila priča o „pobuni“ konstruktora u Tehničkom uredu koju je u veljači 1957. vodio inženjer Belin.
Čitajući o toj „pobuni“ mogao sam zaključiti da ti vrsni inženjeri, kreativni ljudi koji su svi poslije postali sveučilišni profesori, u ona „tvrda“ komunistička vremena nisu bili partijski poslušnici, već ljudi s autoritetom i svojem mišljenjem.
Razdoblje prije 1945.
Prije rata
Boris Belin, rođen je 12. svibnja 1913. godine u Zagrebu. Umro je 8. ožujka 1974., u Zagrebu.
Osnovnu školu i realnu gimnaziju polazio je u Varaždinu, gdje je maturirao 1931. godine.
Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, elektrotehnički smjer diplomirao je 1937. godine. Od stranih jezika govorio je njemački, talijanski i francuski, a služio se engleskim i ruskim.
Od siječnja 1938. do kolovoza 1941. inženjer Belin radio je kao projektant i konstruktor u poduzeću NORIS[1] u Zagrebu, uz prekid od 9 mjeseci zbog odlaska u vojsku.
Drugi svjetski rat
Boris i Herta Belin (1916.-2011.) u Varaždinu su 1946. dobili kćer Tanju (1946.-2013.), kasnije, 1970., udatu Slade, koja je diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tanja i Josip Slade dobili su dva sina, Danka i Marina.
Boris i Herta Belin, Ljubljana, 3. svibnja 1968.
(Izvor slike: arhiva obiteljske Slade)
Za vrijeme njemačkog napada na Jugoslaviju u ravnju 1941. Boris Belin je sudjelovao u protuavionskoj obrani Varaždina i Zagreba. U rujnu iste godine zbog straha od ustaša prebacio se u Ljubljanu, odakle su ga okupatori početkom 1942. internirali u sjevernu Italiju. Godine 1943. prešao je ilegalno u srednju Italiju, gdje se u lipnju 1944, probio na saveznički teritorij.
Neposredno nakon toga stupio je u mjestu Bariju, u Italiji u redove NOVJ[2]. U partizanima, do ožujka 1945. godine radio je kao tehnički stručnjak u Štabu baze.
Poslije rata
Obnova Lozovca
Preko ZAVNOH[3]-a (u Šibeniku) Boris Belin upućen je 1945. kao pogonski inženjer u Tvornicu aluminija Lozovac (TAL)[4], u Šibeniku, gdje je rukovodio obnovom elektrostrojarskog postrojenja. Od većih radova može se spomenuti obnova pogonskih uređaja i instalacija te izrada principijelnih i detaljnih spojnih shema cjelokupnog električnog postrojenja.
Sačuvani su rukopisi, upute, ručno izrađene skice i električne sheme koje je inženjer Belin crtao i pisao kao podloge i kao tehničku dokumentaciju za obnovu postrojenja u Lozovcu. Može se vidjeti kako su se u ona davna vremena, bez računala i svih današnjih pomoćnih softvera, s olovkom i papirom projektirala postrojenja.
Preslika originalne tehničke dokumentacije za obnovu postrojenja u Lozovcu.
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Tvornica aluminija u Lozovcu, 17. lipnja 1945.,
Ilustracija uz tekst objavljen u „Slobodnoj Dalmaciji“, Split, 1. srpnja 1945.
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Početak u Končaru
U siječnju 1946. inženjer Belin bio je premješten u Pogon Rade Končar[5] koji je bio dio Elektroindustrije Hrvatske ELIH, u Zagrebu. Glavni direktor Pogona „Rade Končar“, u to vrijeme, od 11. veljače 1946. do 15.10. 1946., bio je Tomo Bosanac[6].
Dugogodišnji upravitelj „Siemensa“, Anton Delenc[7] , 1946. je postavljen je za redovitog profesora Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Time je otvoren put suradnje „Rade Končara“ i fakulteta.
Sredinom 1946. osnovan je u Končaru „Konstrukcioni ured“ koji je održavao i tečajeve za crtače, konstruktore, radnike i poslovođe.
Prvih nekoliko mjeseci u Končaru inženjer Belin bavio se konstrukcijom transformatora.
Ministarstvo industrije FNRJ 31. prosinca 1946. donosi rješenje kojim ELIH prestaje radom, a formiraju se samostalna poduzeća Rade Končar, Elka, Croatia i Munja.
Tada počinje intenzivna izgradnja tvorničkih kapaciteta Rade Končara.
Slika pokazuju kako je izgledao KONČAR, kada je mladi Boris Belin počeo raditi.
Izgradnja novih hala Rade Končara na Trešnjevci, Fallerovo šetalište.
Prvi radovi započeli su u listopadu 1945.
(Izvor slike: knjiga „RADE KONČAR–1946.-1986.")
Odlazak u Beograd
Početkom 1947. inženjer Belin poslan je u Beograd u Glavnu direkciju Savezne elektroindustrije u Saveznom ministarstvu industrije[8]. Tamo je proveo deset mjeseci na dužnosti planera elektroindustrije. Uz njega su iz Končara u Glavni direkciju u Beograd poslani i inženjer Radenko Wolf[9] na dužnost planera i ing. Tomo Bosanac na dužnost glavnog inženjera.
Kasnije im se pridružio i inženjer Vojislav Narančić (1920.-nepoznato) koji je diplomirao 1946. na Tehničkom fakultetu u Beogradu i boravio u ČSSR-u na specijalizaciji za aparate visokog napona.
Iz Glavne direkcije, krajem 1947. inženjeri Bosanac, Wolf, Belin i Narančić vraćeni su u Zagreb, u tvornicu RADE KONČAR.
Prvi doktori znanosti u KONČAR-u
Inženjeri Tomo Bosanac i Radenko Wolf postali su prvi doktori znanosti u Končaru. Na Sveučilištu u Zagrebu Tomo Bosanac doktorirao je u ožujku 1955., a Radenko Wof, u travnju 1956.
Prof.dr. Radenko Wolf, dekan Elektrotehničkog fakulteta 1964.-1966.
(Izvor slika: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.“)
Rast poduzeća
Povećanjem proizvodnje i novim razvojem proizvodnoga programa rastao je broj zaposlenika tako da je broj zaposlenika od 850, krajem 1945. narastao na 3.560 krajem 1955. Vrlo je zanimljiva organizacijska shema iz 1956. godine koja govori ne samo o organizaciji poduzeća[10] nego i o složenosti poduzeća, proizvodnim programima, tržištima i infrastrukturi. Vidi se vrlo složena organizacija koja je orijentirana i na domaće tržište, ali i na izvoz. Zanimljivo je i da Tehnički direktor ima Savjet za razvoj i Tehnički savjet što govori o ozbiljnom odnosu prema razvoju proizvoda.
Organizacijska shema Končara iz 1956. godine
(Izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Od 1947. u Končaru se izmijenilo više direktora (Franjo Šafarik, Bora Petrov, Vinko Vrbka). Tada je za generalnog direktora došao inženjer Filip Knežević (1905.-1988.). On je postao direktor 1. srpnja 1954. i ostao do 26. siječnja 1961.
Povratak u KONČAR
Po povratku iz Beograda 1947. godine do svibnja 1962. godine inženjer Belin vodio je konstrukciju sklopnih aparata u Rade Končaru.
Konstrukcijski ured 1946.
(Izvor slike: knjiga "RADE KONČAR, 1946.-1986.")
Polovicom 1950. uvedeno je u Jugoslaviji tzv. „radničko samoupravljanje[11]“ s Radničkim savjetom i Upravnim odborom.
Prva sjednica Radničkog savjeta tvornice Rade Končar 5.8.1950.
(Izvor slike: knjiga "RADE KONČAR – 1945–1950-1960, petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja")
Prvi Radnički savjet Tvornice Rade Končar, Zagreb 5. kolovoza 1950.godine.
Zvonimir Oštrić treći slijeva za stolom, na slici je još tadašnji direktor Končara Vinko Vrbka (šesti slijeva), u desnom kutu, iza govornice, visi velika slika narodnog heroja Rade Končara
(Izvor slike: arhiva Zvonimira Oštrića, koji je 2020. godine imao 98. godina i bio najstariji živi Končarevac)
Stručnjaci Končara sudjelovali su na stručnim skupovima CIGRE, (Conseil International des Grands Réseaux Électriques, odnosno Međunarodno vijeće za velike elektroenergetske sustave). CIGRÉ je stručna udruga sa sjedištem u Parizu i članstvom na svih pet kontinenata.
U Parizu, 2. lipnja 1956. godine.
Končarevci, sudionici CIGRE, slijeva: Zvonimir Oštrić, Zvonko Sirotić, V. Kundić − direktor i Boris Belin.
U sredini hrvatska primabalerina Sonja Kastl koja je u to vrijeme bila na obrazovanju u Parizu.
(Izvor slike: arhiva Zvonimira Oštrića)
„Pobuna“ konstruktora
U arhivi profesora Belina nalaze se podaci o jednom zanimljivom događaju iz tog vremena. Riječ je o „pobuni“ konstruktora iz „Konstrukcionog ureda“ (Ureda konstrukcije) Rade Končara u veljači 1957. godine. Pobunu je vodio Boris Belin kao zamjenik upravitelja „Konstrukcionog ureda“, u vrijeme kada je upravitelj, inženjer Velimir Cihlar bio odsutan.
Taj, po mom mišljenju veoma značajan događaj koji mnogo govori o KONČAR-u u to vrijeme, danas je potpuno nepoznati. Ja sam za to saznao tek početkom 2016. godine iz arhive profesora Belina.
Pobuna je započela pismom što su ga „pobunjenici“ poslali Upravnom odboru poduzeća 1.veljače 1957. Inženjer Belin je potpisao to pismo koje je „Izvještaj o savjetovanju šefova odjela, održanom 16.siječnja 1957.“ Uz šefove odjela savjetovanju su prisustvovali i predstavnici pogonskog radničkog savjeta, sindikata i Saveza komunista. Svrha savjetovanja bila je da se „razmotre osnovni problemi ovog ureda, kako bi pogonski radnički savjet prije svog najavljenog sastanka bio obaviješten o stavu stručnih rukovodilaca ovog ureda“.
Pismo na kraju, uz potpis i datum ima i četiri riječi S.F.-S.N.[12] kojima su završavali svi službeni dopisi u to vrijeme.
Pismo ima četiri stranice, a ovdje ću prikazati samo prvu i zadnju.
Pismo „pobunjenih“ konstruktora iz veljače 1957. godine (prva i zadnja strana)
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
O toj „pobuni“ brujalo je cijelo poduzeće. O stanju u Končaru u to vrijeme slikovito govori činjenica da su o pobuni ispjevali pjesmu (potpisnik „Narodni guslar“). Prikazujemo dio te dugačke pjesme objavljene na stranicu i pol:
Pjesma o „pobuni“ koju je ispjevao „Narodni guslar“ (vjerojatno Berislav Jurković).
Pjesma je objavljena u tvorničkom listu „Vjesnik“ , 2.travnja 1957. godine
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Izgleda da je autor pjesme s pseudonimom „Narodni guslar“ bio Berislav Jurković[13], a suautor je bio Zvonimir Sirotić[14]. Zanimljivo je da su tu pjesmu recitirali na kostimiranoj zabavi kod profesora Antona Dolenca 2. ožujka 1957. I da je ta pjesma objavljena u Vjesniku[15], tada službenom listu tvornice Rade Končar, u broju 2, iz travnja 1957.
Dolenčeva „škola“ – Zvonimir Sirotić, Tomo Bosanac, Anton Dolenc, Berislav Jurković
i Božidar Frančić[16] (slijeva na desno)
(Izvor slika: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Da bi se pjesma mogla u potpunosti razumjeti trebalo bi više znati o odnosima u Končaru, ali je zanimljivo da se u njoj spominju gotovo sve osobe značajne za razvoj Končara.
Iz pjesme vidimo da je „Konstrukcioni ured“ imao osam odjela i osam „ljutih glavnih konstruktera“. Može se pretpostaviti da su to bili odjeli koji se mogu vidjeti na organizacijskoj shemi poduzeća Končar iz 1965. godine. U pjesmi se spominje osam šefova odjela. Neke osobe sam upoznao, neki su bili i moji profesori i šefovi (Sirotić) i direktori (Marković i Frančić), a za neke sam samo čuo, ali ih, nažalost, nisam upoznao.
U pjesmi se spominje Belin-paša, „tata aparata“, Šamec „aga“ i Kani „Bimbaša“, spominju i „junaka malog, Frank se zove“, to bi trebao biti Frančić. Spominje se i Marković Ante[17], koji je par godina nakon pobune, 1961., postao dugogodišnji glavni direktor Končara. U pjesmi su i Zavadlav „vezire“, Sirotić „džulaga“ i „atomski seiz“ Bosanac.
Iz završetka pjesme može se naslutiti da je „pobuna“ bila burna, da vrhunski Končarevi stručnjaci nisu bili previše poslušni i da su se puna četiri sata borili za svoje stavove u uredu direktora (Sultana).
Posebno je istaknut Belin jer on „Neće slušat svijetlog padišaha, a nekmoli velikog vezira“.
Na kraju su se pobunjenici povukli i povukli svoje pismo. (Ipak, u ona tvrda komunistička vremena pobune se nisu dozvoljavale i nisu mogle uspjeti.)
Ali su se „osvetili“ kroz ovu šaljivu pjesmicu.
(Ne znam tko su bili Sultan i Veliki vezir u toj priči. Vjerojatno direktor poduzeća Filip Knežević i upravitelj Ureda Velimir Cihlar).
|
………. Tu upade veliki vezire: „Kome bih ja komandirat mogo, Belin paša, vezirom kad bude? Neće slušat svijetlog padišaha A nekmoli velikog vezira“.
Kad je sultan malo odahnuo Ovako zborit nastavio: „Povucite sitnu knjigu ovu I na njome sve zahtjeve vaše! Ako li je nećete povući, Zakukat će vaše vjerne ljube I haremi koji ih imadu. |
…………….. Traje gužva dobra četri sata Sve bez nekoga stvarnog rezultata. Al ne haje svijetli padišahu, A ni njegov veliki vezire. Gluhi oni na trista razloga. Tek ne vide mogućnosti prave Da pokore age konstrukterske Pa se tako oni rastadoše.
Odu age kući pjevajući Osta sultan nogom kopkajući Velik vezir u tom mu pomaže Malne nisu razbili parkete U saraju dvoru sultanovu. |
Može se pretpostaviti da se pobunjenicima nije ništa dogodilo, jer su o tome ispjevali i pjesmu. Veliki dio tih „pobunjenika“ uskoro je prešao na Elektrotehnički fakultet u Zagrebu gdje su ostvarili značajne znanstvene i profesorske karijere.
Zanimljivo je analizirati sadržaj pobunjeničkog pisma i same prijedloge iz današnje perspektive.
Teme o kojima su raspravljali početkom 1957. godine aktualne su i danas:
1. Pitanje stručnog kadra
U pismu ističu veliku fluktuaciju stručnog kadra koja dovodi do premalog broja stručnjaka u konstrukciji. A uz to ističu da zbog slabe organizacije stručnjaci previše vremena troše na razne administrativne i rutinske poslove, pa se ne mogu dovoljno posvetiti stručnim kreativnim poslovima.
Poduzeće Končar je uvijek imalo problema s plaćama koje su često bile niže od plaća u drugim poduzećima u Zagrebu i zbog toga su kroz cijelu povijest poduzeća ljudi odlazili iz KONČAR-a. U Vjesniku (Končarevom) iz travnja 1957. može se pročitati da su od siječnja do ožujka zaposlili 2 radnika (kovinotokara i el. mehaničara), a da su u to vrijeme iz poduzeća otišla 72 radnika. U istom razdoblju zaposlili su 10 službenika i službenica (od skladištara do strojarskih inženjera), a iz poduzeća su otišla 55 službenika i službenica. Neki od njih otišli su u JNA. U isto vrijeme bilo je 14 vjenčanih parova
2. Pitanje mjesta tehničkog ureda u organizaciji poduzeća
Status konstruktora u poduzeću i njihovo mjesto u hijerarhiji i samoj organizaciji poduzeća je isto tako vječna tema. Treba uočiti činjenicu da konstruktori žele biti zajedno s prodajom što ističe njihovu povezanost s tržištem. (S vremenom se ta veza s tržištem i s prodajom pomalo gubila). Treba istaknuti da njihov zahtjev da se „djelatnost konstrukcionog ureda u prvom redu orijentira na pitanje razvoja i tehničko-ekonomskih istraživanja te da u tom cilju što uže surađuju s prodajnim sektorom“.
Taj zahtjev napisan prije 58 godina, u doba komunizma aktualan je i danas i potpuno je u skladu s tržišnim načinom razmišljanja.
U Elektrotehničkom institutu
Upravitelj Zavoda i savjetnik
U svibnju 1962. godine inženjer Boris Belin preuzeo je dužnost upravitelja Zavoda za električne aparate u novoosnovanom Elektrotehničkom institutu[18] poduzeća Rade Končar.
Direktor Instituta u to vrijeme bio je prof. ing. Zlatko Plenković[19].
(Profesor Plenković bio je prvi direktor Instituta u razdoblju od 25. ožujka 1961. do 6. listopada 1972.)
Inženjer Boris Belin u vrijeme rada u Elektrotehničkom institutu Končara.
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Sjedište Elektrotehničkog instituta u početku. Na slici je se vidi vanjski izgled i unutrašnjos zgrade.
Zgrada je izgrađena 1960. za Konstrukcijski ured poduzeća RADE KONČAR. (Slika iz Lit.3)
Končarevci ju zovu „žuta zgrada“ ili „podmornica“.
(izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Od lipnja 1971. do prosinca 1973. Boris Belin bio je savjetnik u Institutu, kada odlazi iz Končara na ETF-Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
(Priča se da je jedan od razloga odlaska profesora Belina iz KONČAR-a na Fakultet stalna opstrukcija koju je doživljavao od skupine ambicioznih „mladih lavova“ iz Instituta.)
Prilikom odlaska prof. Borisa Belina (sjedi u sredini) iz Instituta na Fakultet u prosincu 1973.
(izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Razvoj novih proizvoda i objavljivanje stručnih radova
U Elektrotehničkom institutu prema smjernicama inženjera Belina razvijen je novi niz rastavljača do 38 kV i rastavnih sklopki do 24 kV s lučnim komorama od plinotvorne materije i priborom za upravljanje i zaštitu. Pri tom je primijenjena tehnika autokompenzacije elektrodinamičkih sila kratkog spoja, a keramičke su izolacije zamijenjene masom na bazi epoksidnih smola.
Pneumatski prekidači za HE Split, puštenu u rad 1962. godine“)
(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske
Od 1965. godine vodio je radove na razvoju malouljnih prekidača. Niz ovih aparata za napone 7.2 – 28 kV ispitan je u istraživačkom centru VUSE (Prag – Bechovice), te se serijski proizvodio u Končaru.
Tijekom 1970. inženjer Belin stekao je znanja o programiranju i studira primjenu elektronskih računalnih strojeva na probleme sklopnih aparata. Izradio je prve FORTAN programe za računala IBM 1130 i IBM 380 za gašenje i termičko ponovno paljenje luka.
Elektronički računski centar s IBM opremo osnovan je 1959., a počeci rada u poduzeću datiraju još iz 1956. godine.
Računski centar poduzeća Rade Končar iz 1959. godine.
(izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Znanstveni rad, stručna usavršavanja, licence
Znanstveni radovi
Na temelju svog razvojno istraživačkog rada Boris Belin je objavio veliki broj (41) znanstvenih i stručnih radova.
Bavio se i stručnom terminologijom i bio je suradnik Vlatka Dapca na Tehničkom rječniku[20] za termine sklopne tehnike.
Bio je i suradnik na području sklopnih aparata u Enciklopediji Leksikografskog zavoda[21] i u Tehničkoj enciklopediji[22].
Specijalizacije u inozemstvu
Osim direktnih radova na projektiranju, razvoju i konstrukciji električne opreme inženjer Belin sudjelovao je u pregovorima sa stranim partnerima o kupnji licence, suradnji i proizvodnoj kooperaciji. Kroz realizaciju tih zadataka i upoznavanja strane tehnike proveo je određeno vrijeme u inozemnim tvornicama i znanstveno-istraživačkim ustanovama.
Od prosinca 1947. do veljače 1949. posjetio je 19 tvornica, 5 elektrana i 2 visoke škole u inozemstvu.
Iz toga se vidi koliko su Končarevi inženjeri već u onim danima, odmah poslije rata bili povezani s europskom industrijom i vrhunskom znanošću.
Licence i kooperacija
Krajem četrdesetih godina uvidjelo se da neće biti moguće sve proizvode elektroenergetike samostalno razviti i da bi bilo korisno nova tehničko-tehnološka znanja stjecati i putem licenca.
Među prvim licencama koje je poduzeće RADE KONČAR kupilo su licence:
- za proizvodnju pneumatskih prekidača do 140 kV, od Merlin&Gerin, iz
Grenobla , Francuska
- za proizvodnju hidromatske sklopke , od Siemens–Schuckertwerke, iz
Berlina, BRD
- za proizvodnju pneumatskih prekidača za 220 kV, od Merlin&Gerin, iz
Grenobla , Francuska
Kada je donesena odluka u Končaru da se pokrene proizvodnja učinskih sklopki, veoma važnog elementa elektroenergetske mreže koja se počeka graditi, kupljena je licenca za proizvodnju pneumatskih sklopki od francuskog poduzeća Merlin Gerin[23] iz Grenobla. Ta je bila sklopka za vanjsku montažu, 110 kV, rasklopne snage 1800 MVA i nominalne pogonske struje 600 A.
Inženjer Belin bio je na specijalizaciji Melin-Gerinu u nekoliko navrata – u srpnju i kolovozu 1948., od veljače do svibnja 1949., u lipnju 1952. i u listopadu i studenom 1957. godine, rujnu 1965., ožujku 1968. i svibnju 1971.
U tvornici Merlin&Gerin, u Grenoblu, 6.2.1948.
Belin – Gorjup – Cihlar – Narančić-Miller
(Izvor slike: arhiva obitelji Slade)
Inženjer Boris Belin u Merlin&Gerin, u Grenoblu 2. svibnja 1949. godine
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Inženjer Belin i suradnici u Zagrebu, u ožujku 1951.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
U Zagrebu, u ožujku 1951.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Prototip je ispitan 1951. godine u Francuskoj.
Inženjer Belin sa suradnicima na ispitivanju prototipa PN4 u Merline&Gerin, 20.7.1951.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
NAPOMENA: zamolio sam kolege Končarevce koji su surađivali s inženjerom Belinom u vrijeme koje prikazuju ove fotografije da mi pomognu identificirati ljude sa slika. Ali niti jedan kolega kojima sam poslao te fotografije nije mi se javio i nije mi pomogao.
Šteta, ali moj poziv ostaje otvoren i molim sve kolege koji mogu da mi pomognu.
Ti ljudi sa slika su gradili KONČAR i zaslužuju da se spomene njihovo ime. (Ja ih nažalost ne poznam).
Pneumatska sklopka za 30 kV, Zagreb, 1951.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Izlaganje na Zagrebačkom velesajmu, 1955. godine.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Montaža prekidača od 110 kV, 1957.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Pneumatske sklopke ispitivane se 1957. u poznatoj ispitnoj stanici Fontenay kraj Pariza i zadovoljile su vrlo stroge propise. Takvi odlični rezultati ispitivanja omogućili su plasman sklopki u inozemstvo.
Proizvodnja je usvojena i u prosincu 1959. godine u Končaru je održana proslava isporuke stotog pneumatskog prekidača 110 kV.
Dobri rezultati ispitivanja potaknuli su razvoj novog tipa pneumatskih sklopki za napon električne mreže od 220 kV. Prototip te sklopke je 1959. poslan na ispitivanje u Fontenay.
NAPOMENA - Sada se umjesto sklopke koristi naziv prekidač.
Prototip pneumatskog prekidača 220 kV prije isporuke na ispitivanje u ispitnu stanicu u Fontanay u Francusku
(izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
Osim pneumatskih prekidača proizvodili su se i hidromatski prekidači po licenci Siemensa za napon od 35 kV.
Inženjer Belin vodio je nadzor na ispitivanjima u poznatim europskim ispitnim stanicama velikih snaga. To su:
- Laboratorij Merlin Gerin - lipnja i srpanj 1951., srpanj 1953., listopad 1953.
- Electricity de France (Fontenay) - prosinac 1959., lipanj 1967.
- Institut IPH (Berlin) - siječanj-veljača 1962.
- Eksperimentalni centar CESI (Milano) – listopad 1963.
- Istraživački zavod VUSE (Prag – Bechovice) – lipanj-srpanj 1964., rujan 1964., srpanj 1966., veljača 1967.
- Laboratorij ACEC (Bruxelles, Liege, Charleroi) – siječanj-veljača
- VTJSE, Prag, Bechovice – srpanj 1970.
Pored specijalizacije u Merlin Gerinu u Grenoblu, inženjer Belin je od 1957. do 1972. posjetio Siemens u Erlangenu i Berlinu, Elektroapparat u Lenjingradu i Institut VEI u Moskvi, Belle ( Lyon, St. Quentin, Macon i Chalon s/S), Scarpa & Magnano u Savoni, Galileo (Battaglia Terme), razne tvornice i institute u DDR – Hazemeyer (Hengelo), Sveučilište Delft i razvodna postrojenja R.W.E u Essenu, Magrini i Sace (Bergamo), Institut VUBP (Brno), Elektroporcelaine (St. Vallier), tvornicu ZWAR (Varšava).
Puštanje u pogon LSV, 8.ožujka 1963.
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Inženjer Belin bio je i ekspert ETF-a za preuzimanje uvozne opreme Tvornice dušićnih gnojiva u Kutini.
Tvornica u Borongaju
Godine 1963. KONČAR je preuzeo hangare na bivšoj zračnoj luci u Borongaju[24] u Zagrebu i tamo premjestio proizvodnju niskonaponskih i visokonaponskih prekidača.
Na lokaciji Borongaj preuzete hangare trebalo je 1963. godine prilagoditi potrebama proizvodnje
(Izvor slike: knjiga "Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske")
Tvornica električnih aparata, Borongaj, Zagreb.
Profesor Boris Belin ima velike zasluge za razvoj te tvornice
(izvor slika: arhiva obitelji Slade)
Sveučilišna nastava i knjige
Veoma rano, 1955/1956, inženjer Belin počeo je kao honorarni nastavnik surađivati s Elektrotehničkim fakultetom u Zagrebu. Predavao je izborni predmet osmog semestra „Konstrukcija električnih aparata“.
U međuvremenu je s dva honorarna asistenta počeo uređivati laboratorij za sklopne aparate u prostorijama Zavoda za elektrostrojarstvo na fakultetu.
Zbog povećanih potreba gospodarstva za odgovarajućim stručnjacima ovo se područje studija postepeno proširuje, pa prema novom nastavnom programu inženjer Belin na drugom stupnju studija predaje izborni predmet „Električni aparati“ u 8. semestru „Elektrostrojarstva i automatizacije“ i dio obveznog predmeta „Rasklopna postrojenja i aparati“ u 6. semestru „Elektroenergetike“.
Na studiju trećeg stupnja predaje kolegije „Teorija električnih aparata“ i „Visokonaponski aparati“.
Za svaki od četiri navedena predmeta profesor Belin izradio je kao nastavno pomagalo komplet slika i tabela.
U vlastitoj nakladi izdao je 1972. knjigu „Slike iz aparata“.
Separati članaka „Električni sklopni aparati“ u četvrtom svesku Tehničke enciklopedije (Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1973., str.115-153) pokrivaju materiju električnih aparata iz obveznog predmeta i nadomještaju odgovarajuća skripta, a povrh toga sadrže i dijelove gradiva i za ostale premete.
Nakon smrti profesora Borisa Belina objavljena je 1978. njegova knjiga „Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata“, Školska knjiga, Zagreb.
Ova je knjiga namijenjena studentima Sveučilišta u Zagrebu, u prvom redu studentima FER-a.
Odlukom fakultetskog savjeta od 10. prosinca 1965. izabran je za honorarnog višeg predavača, a 22. travnja 1971. izabran je za izvanrednog profesora s nepunim radnim vremenom.
Izvanredni profesor postaje 1973. godine.
U prosincu 1973. profesor Boris Belin odlazi iz Končara i prelazi na Elektrotehnički fakultet u Zagrebu na mjesto izvanrednog profesora.
Nastavnom djelatnošću bavio se i na Višoj tehničkoj školi poduzeća Rade Končar, gdje je od 25. listopada 1961. šef katedre za električne proizvode. Na toj školi predaje predmet Teorija električnih aparata u svojstvu profesora VTŠ. To zvanje mu je dodijeljeno 27.svibnja 1963. godine odlukom Fakultetskog savjeta Elektrotehničkog fakulteta Zagreb.
Nagrade i razne aktivnosti
Nagrade
Za svoj rad inženjer Boris Belin dobio je značajne nagrade - nagradu „Nikola Tesla“ za rad na polju visokonaponskih aparata (posebno za razvoj malouljnih prekidača) godine 1968., u dva navrata Orden zasluga za narod, 1949. i 1966. , te veći broj nagrada i priznanja za postignute rezultate od poduzeća i Instituta Rade Končar.
Djelovanje u stručnim organizacijama
Na području svoje struke Boris Belin je surađivao s nekoliko stručnih i međunarodnih organizacija koje se bave problemima velikih energetskih sustava (CIGRE) i standardizacijom (JEK, IEC).
Bio je tajnik Tehničkog odbora 17 (električni sklopni aparati) i pododbora 17A (visokonaponski prekidači) u Jugoslavenskom tehničkom komitetu JEK-a. U tom svojstvu sudjelovao je na mnogim međunarodnim zasjedanjima organizacije IEC po cijeloj Europi, od Opatije 1953. do Grenobla 1973., na konferencijama CIGRE i na ostalim stručnim skupovima (Pariz, Lenjingrad, Moskva, Havana) sa zapaženim predavanjima, kao što su:
- „Teoretski osnovi uklapanja i prekidanja strujnih krugova“, Seminar pod nazivom „Elektroindustrijska problematika velikih elektrana“, predavanje 6.1., u organizaciji ETF/EDH, Zagreb, 15.-24. travnja 1957.
- „Da li se novija naučna otkrića protive principu kauzaliteta“, Elektrotehničko društvo Hrvatske, Zagreb, 23. travnja 1959.
- Contribution a l'etude du defaut kilometrique“, CIGRE, 20th session, Group 13., Pariz, 3. lipnja 1964.
- „Razvitije i proizvodstvo visokovoltnih komutacionih aparatov“, Jugoslavenska industrijska izložba, Moskva (Sokolniki), 13. srpnja 1967.
- „Use and behaviour of air-blast circuit-breakers above 100 kV“, Emprasa electrica, La Habana, Kuba, 13. rujna 1972.
U više slučajeva inženjera Belina angažirale su razne znanstvene i izdavačke ustanove ili sami autori za davanje stručnog mišljenja, recenziranje i lektoriranje.
Društvene i političke aktivnosti
Boris Belin bio je i društveno aktivan, bio je član Saveza boraca NOR-a i Saveza vojnih starješina, član Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije i počasni član Elektrotehničkog društva Zagreb.
Sudjelovao je u raznim organima upravljanja u okviru gospodarskih i znanstveno-istraživačkih organizacija, kao što su predsjednik Sindikalnog odbora konstrukcijskog ureda tvornice „Rade Končar“, član Upravnog odbora i Radničkog savjeta poduzeća Rade Končar (1953/1954.), itd.
Od 1957. godine inženjer Boris Belin bio je glavni i odgovorni urednik stručnog časopisa „Informacije Rade Končar[25]“.
Inženjer Viktor Plavec, osnivač i prvi urednik časopisa Informacije RADE KONČAR iz 1954. Koji je od 1976. izlazio pod naslovom KONČAR – Stručne informacije.
(izvor slike: knjiga "KONČAR – Institut za elektrotehniku, 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike")
PORTALI
Razgovor s profesorom Belinom objavljen je i na portalu:
http://www.croatianhistory.net/...
IZVOR PODATAKA I SLIKA
- Tekst o profesoru Belinu napisan je na temelju kratkog teksta koji je sam profesor Belin napisao o svom životu i radu 10.1973. godine.
- Fotografije, rukopise i razne dokumente dobio sam od gospodina Josipa Slade, supruga gospođe Tanje, kćerke profesora Belina.
- Belin, Boris (1973), „Električni sklopni aparati“, u četvrtom svesku Tehničke enciklopedije (Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1973., str.115-153)
- Car, Stjepan (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na područje elektrotehnike“, KONČAR-Institut za elektrotehniku, Zagreb
- Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015.“, FER, Zagreb
- Grupa autora, urednik Burić, Đorđe, (1986), „RADE KONČAR, 1946.-1986.“, SOUR-Rade Končar, Zagreb
- Grupa autora, urednici Škrgatić, Dragutin i Mandić, Zlatko (1960), „RADE KONČAR – petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, 1945–1950-1960“, Tvornica električnih strojeva RADE KONČAR
- Havliček, Milena (2008), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binoza Press d.o.o., Zagreb
- Grupa autora (2006), „KONČAR – 85 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac broj posvećen 85-toj godišnjici KONČARA, siječanj 2006., godište XLII, broj 1313
- Grupa autora (2001), „KONČAR–80 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac, XXXVII, broj 1263, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
- http://www.hro-cigre.hr/...
[1] NORIS – tvornica kućanskih aparata u Zagrebu, osnovana 1933. godine.
[2] NOVJ- Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, partizani.
[3] ZAVNOH - Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, najviše tijelo partizanske vlasti u Hrvatskoj tijekom 2. svjetskog rata. Šibenik je od studenog 1944. do travnja 1945. bio sjedište ZAVNOH-a.
[4] TAL-Tvornica aluminija na Lozovcu, u naselju u Šibenika, najstarija tvornica aluminija kod nas i u ovom dijelu Europe. Izgradio ju je 1937. Rikard Ivanović. TAL je 2004. godine u procesu privatizacije u obiteljsko vlasništvo vratio njegov sin Marko, vrativši joj i prvobitno ime Ivanal. Suočen s činjenicom da ekološki ova proizvodnja na vratima Nacionalnog parka Krka više ne može opstati, Ivanović je u poduzetničkoj zoni Podi za njezino preseljenje otkupio 18 tisuća četvornih metara i tamo 2009. premjestio tvornicu.
[5] Poduzeće RADE KONČAR za proizvodnju električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefona počelo je radom 1. siječnja 1947. godine. Osnovala ga je Vlada FNR Jugoslavije svojom odlukom 31. prosinca 1946. godine imovinom konfiscirane tvrtke HRVATSKO SIEMENS ELEKTRONIČNO d.d. i tvrtke NORIS.
[6] Tomo Bosanac, (Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike i jedan od velikana koji su gradili KONČAR. Više o životu i radu profesora Bosanca može se pročitati u tekstovima pod nazivom „Velikani hrvatske znanosti“ objavljenim na www.sveopoduzetnistvu.com.
[7] Anton Dolenc, (Celovec, Austrija 15. 1. 1905., Zagreb 3. 7. 1984)., čuveni inženjer, sveučilišni profesor, znanstvenik, čovjek koji je najzaslužniji za razvoj elektrotehnike, Elektrotehničkog fakulteta u Hrvatskoj i razvoj proizvoda u Končaru. Više o životu i radu profesora Bosanca može se pročitati u tekstovima pod nazivom „Velikani hrvatske znanosti“ objavljenim na www.sveopoduzetnistvu.com.
[8] Savezno-republička ministarstva Jugoslavije (9) upravljala su pretežno onim upravnim dijelovima koji su spadali u nadležnost i federacije i narodne republike, za razliku od općesaveznih ministarstava (6) koja su upravljala onim upravnim tijelima koja su spadala u isključivu nadležnost federacije. Ministarstvo industrije spadalo je u Savezno-republička ministarstva. Takva organizacija novoformirane države uspostavljena je na temelju Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije donesenog 31.siječnja 1946.
[9] Radenko Wolf, inženjer elektrotehnike (Zagreb, 1919 – Zagreb, 1997). Diplomirao 1943. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1956. Radio kao inženjer, konstruktor i upravitelj Zavoda za rotacijske strojeve u Institutu tvornice »Rade Končar« te u planskom odjelu Glavne direkcije elektroindustrije u Beogradu. Jedan je od osnivača, Elektrotehničkog instituta "Končar" u Zagrebu 1961. godine. Za redovitoga profesora izabran je 1964. na Elektrotehničkom fakultetu (danas Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu (dekan 1964.–66.), gdje je radio do umirovljenja 1987. U sveučilišnu nastavu uveo kolegije iz elektrostrojarstva, što je znatno pridonijelo razvoju elektroindustrije u Hrvatskoj. Osim rada na Sveučilištu, pridonio je razvoju hrvatske elektrostrojogradnje, a posebno je radio na projektiranju, gradnji i ispitivanju električnih strojeva. Djela: Uvod u teoriju električnih strojeva (1975), Uvod u teoriju električnih sklopnih aparata (1978), Osnove električnih strojeva (1985). God. 1970. dobio je Nagradu »Nikola Tesla« za znanstvenoistraživački rad, a 1975. bio je izabran za člana suradnika JAZU (danas HAZU).
[10] Organizacijsko Ustrojstvo Končara se stalno mijenjalo, a uz to i nazivi. Od 1961. Tvornica „Rade Končar“ postaje Poduzeće „Rade Končar“, a 1976. mijenja se u Složenu organizaciju udruženog rada „Rade Končar“. To traje do 1989., kada postaje Složeno poduzeće „Rade Končar“. S demokratskim promjenama 1990. mijenja se i Končar i postaje KONČAR – Elektroindustrija d.d.
[11] Radničko samoupravljanje - dio državne ideologije koju je promicao socijalistički režim Saveza komunista Jugoslavije nakon raskola između Tita i Staljina 1948. Josip Broz Tito tražio je izvornu jugoslavensku ideologiju kao alternativu državnom socijalizmu kojeg je promicao Sovjetski Savez. Krajem 1949. donijeto је Uputstvo о osnivanju i radu radničkih savjeta državnih privrednih poduzeća, koje predstavlja prvi akt autentičnog samoupravljanja i preteču Osnovnog zakona o upravljanju gospodarskim poduzećima i višim gospodarskim udruženjima iz 1950. godine, tzv. Zakona o radničkom samoupravljanju. Time se počelo sa samoupravljanjem. Temelj samoupravljanja su radnički savjeti u kojima su sudjelovali radnici poduzeća.
[12] S.F.-S.N. – „Smrt fašizmu - sloboda narodu“ bio je moto jugoslavenskih partizana, koji je kasnije prihvaćen kao zvanični slogan čitavog Narodnooslobodilačkog pokreta, a često je citiran u poslijeratnoj Jugoslaviji. U kolovozu 1941. u zaglavlje „Vjesnika“, glavnog glasila Narodnooslobodilačkog pokreta, stavljena je parola „Smrt fašizmu - sloboda narodu“.
[13] Berislav Jurković, (Zagreb, 1926 – Zagreb, 1987.). Diplomirao (1951) i doktorirao (1960) na Elektrotehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je i zaposlen (od 1960.), redoviti profesor (od 1969.), te dekan (1980.–82.). Svestrano je surađivao u razvoju hrvatske elektrostrojogradnje, posebno na projektiranju i gradnji električnih strojeva u tvornici »Rade Končar«, od kojih je najvažniji trobrzinski asinkroni motor za brodsko vitlo. Autor je udžbenika Elektromotorni pogoni (1976) i Kolektorski strojevi (1986). Dobitnik Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1965.).
[14] Zvonimir Sirotić, (Slum,kod Buzeta, 1921. – Zagreb, 2013.). Jedan od velikana hrvatske znanosti, razvoja konstrukcije generatora, sveučilišni profesor, ugledan Končarevac, Više o prof.dr. Zvonimiru Sirotiću može se pročitati na www.sveopoduzetništvu.com
[15] Vjesnik (Končarev) – tvornički list poduzeća Rade Končar. Započeo izlaziti kao mjesečnik u siječnju 1956. godine kada je zamijenio tvornički list Svjetlost koji je počeo izlaziti u studenom 1947. i izlazio je svakih 15 dana. List Vjesnik zamijenio je 9. studenog 1964. tjednik Končarevac, koji izlazi i danas, iako kao mjesečnik.
[16] Božidar Frančić, (1932,Sušak-1990.,Zagreb), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redovni profesor. Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant, direktor Elektrotehničkog instituta (1969.-1977.), a od 17.7.1986. do smrti 1.7.1990. bio je predsjednik SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih počinio je samoubojstvo.
[17] Ante Marković, (1924., Konjic, BIH - 2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade.
[18] Elektrotehnički institut - poduzeća RADE KONČAR osnovan je 25. ožujka 1961. odlukom Radničkog savjeta s ciljem organiziranja kontinuiranog znanstvenog istraživanja, razvoja proizvoda, tehnoloških procesa i mjernih metoda s područja elektrostrojogradnje. U Institutu se tada zaposlio 191 radnik, od toga 38 diplomiranih inženjera, a rad se odvijao u pet sektora – razvoj proizvoda, mjerna tehnika, automatska regulacija i nuklearna oprema, razvoj elektrotehničkih materijala, te projektiranje tehnoloških procesa. Institutu su pripali svi laboratoriji i dio zaposlenika Konstrukcijskog ureda poduzeća RADE KONČAR.
[19]Zlatko Plenković, (Podgora,1917.–Zagreb, 2003.), inženjer, znanstvenik i menadžer, osnivač i prvi direktor Elektrotehničkog instituta. Više o tom velikom čovjeku može se pročitati u članku na www.sveopoduzetnistvu.com
[20] Dabac, Vlatko (1970), Tehnički rječnik / Technisches Wörterbuch I-II, Tehnička knjiga, Zagreb, 1970.
[21] Enciklopedija, 2. Izdanje, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.
[22] Belin, Boris-Jurjević, Vladimir, Električni sklopni aparati, Tehnička enciklopedija, IV svezak, str.113-143, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1973.
[23] Merlin Gerin, francuski proizvođač sklopnih aparata iz Grenobla, 1991. kupila ga je njemačka kompanija Schneider Electric
[24] Borongaj – naselje u istočnom dijelu Zagreba, između željezničke pruge, Borongajske ceste i potoka Bliznec, jedno od najstarijih stambenih naselja u Zagrebu. Administrativno pripada gradskoj četvrti Peščenica –Žitnjak. Naselje je dobilo ime po šumi Borongaj, a ona je dobila ime po zagrebačkom kanoniku Boranu ili Baranu. Za vrijeme II. svjetskog rata tu je bila mala zračna luka.
[25] Informacije RADE KONČAR – stručni časopis poduzeća Rade Končar koji je počeo izlaziti 1954. godine da bi 1976. promijenio ime u KONČAR-Stručne informacije. Izlazio je sve do 1990. Autori članaka bili su vodeći stručnjaci. Osnivač i prvi glavni urednik časopisa bio je inženjer Viktor Plavec (1905.-1978.)