Velikani hrvatske znanosti (4), Zvonimir Sirotić – Profesor konstruiranja

„Jedno uspješno puštanje generatora u pogon, kojeg je čovjek sam konstruirao je nenaplativa vrijednost i zadovoljstvo. “ rekao je prof. Sirotić. To vrijedi i za sve one koji sudjeluju u gradnji strojeva. Zato i volimo tehniku.


SIROTIĆ -dekan30012016

Prof.dr.sc. Zvonimir Sirotić,

dekan Elektrotehničkog fakulteta  1974.-1976.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.“)

Profesor  Zvonko Sirotić[1] jedan je od velikih profesora s Elektrotehničkog fakulteta koji su počeli u KONČARU i održavali nevjerojatno plodnu i usku suradnju fakulteta i tvornice. Profesor je počeo kao konstruktor generatora u ono “zlatno doba elektrotehnike” i suradnje s profesorom Dolencom, u vrijeme izrade generatora za Mariborski otok, konstruirao je generator za HE Split, najveći hidrogenerator u to vrijeme na svijetu i generator za Chichoki Mallian, Pakistan, Končarev prvi izvoz i još mnogo generatora.

Dugo godina bio je šef konstrukcije rotacijskih strojeva, a istovremeno je bio profesor na fakultetu. To je bila izvanredna veza prakse, teorije i obrazovanja. Profesor je uvijek pokazivao veliko poštovanje prema  ljudima iz radionica, iz prakse s kojima je surađivao na izradi generatora. Zato je KONČAR mogao proizvoditi kvalitetne strojeve i izvoziti ih po cijelom svijetu.

I ja sam kod profesora Sirotića diplomirao na temi “Grupna tehnologija“ i započeo rad u Odjelu tehnologije u Tvornici srednjih električnih strojeva, gdje mi je on bio šef.

Onog trenutka kada se prekinula ta nekadašnja direktna i jaka veza između fakulteta i tvornica, kada su se znanstvenici okrenuli samo objavljivanju u stranim časopisima, razina je fakulteta počela padati.

„Jedno uspješno puštanje generatora u pogon, kojeg je čovjek sam konstruirao je nenaplativa vrijednost i zadovoljstvo.“, rekao je prof. Sirotić.

To vrijedi i za sve one koji su djeluju u gradnji strojeva, bilo to generatori, motori, transformatori ili aparati. Zato i volimo tehniku.

S tom porukom završio  sam ovu kratku seriju u kojoj sam imao čast razgovarati s četvoricom  naših profesora i akademika, koji su svojim radom u KONČARU i fakultetu udarili temelje razvoja elektrotehnike kod nas.

Međutim, s tim intervjuima koje sam 1996. objavljivao u Končarevcu,  tvorničkom listu poduzeća KONČAR d.d.,  završila je i moja karijera novinara i urednika. Još sam planirao napraviti sa svima njima razgovor o prof. Antonu Dolencu,  odnosno planirao sam da mi oni ispričaju svoja bogata sjećanja o tom velikom inženjeru, znanstveniku i profesoru, jer su mu bili najbliži suradnici i njegovi „đaci“. Na taj način sam htio zaokružiti  razgovore koji su među Končarevcima bili jako dobro primljeni i čitani.

Nažalost, to nisam nikada realizirao, jer sam nakon intervjua s prof. Sirotićem bio smijenjen s mjesta urednika lista Končarevac u kojem sam objavljivao te intervjue. Naime, Uprava KONČAR-a se razljutila što nisam pisao o njima i „njihovom velebnom liku i djelu“, već sam pisao o „nekakvim starim“ profesorima, pa o nekim uglednim Končarevcim, inženjerima i radnicima, pa o povijesti KONČAR-a i o razvoju znanosti i elektrotehnike.

Zato  je moja karijera novinarskog urednika i novinara dosta naglo završila, nakon samo 5 brojeva. Ali sam na taj moj posao jako ponosan.

I taj detalj oslikava dio povijesti KONČAR-a.

PROF. SIROTIĆ (2)

Prof.dr.sc. Zvonimir Sirotić, 1966., u vrijeme našeg razgovora

(Izvor slike: arhiva autora)

S profesorom Sirotićem (sada nažalost već pokojnim), koji je u vrijeme našeg razgovora odlično nosio svoje godine i imao odlično pamćenje, razgovarao sam na fakultetu u rujnu 1996. i doznao mnogo zanimljivih detalja iz povijesti naše elektrotehnike i industrije.

Profesor Sirotić mi je ispričao svoju priču.

Dolazak u  Zagreb, Siemens i KONČAR

Rođen sam u Istri 1921. godine. Kada sam imao 7 godina, moj je otac kao hrvatski učitelj premješten iz Istre u jedno selo kraj Milana. I da ne bismo trebali otići u Italiju, otac je pobjegao i obitelj se preselila u Zagreb.

Na studij tehnike, odjel elektrostrojarstva došao sam, jer je naš razred iz 5. realne gimnazije (sada je tu Muzej Mimara), zbog dobrih profesora matematike, bio orijentiran na tehniku.

Na fakultetu sam upoznao prof. Antona Dolenca i budući da je moj brat tada radio kod Siemensa, 1940. uspio sam doći na praksu u Siemens. Tu sam, šetajući po radionici, zavolio te strojeve. Završavajući studij izradio sam kao diplomski rad krivulje regulacije sinkronog stroja i taj je rad kasnije poslužio za projektiranje regulacije napona u HE Mariborski otok.

U to doba, počeo se pripremati generator “Mariborski otok[2]“ i mene je Dolenc pozvao da na tome radim. Objeručke sam prihvatio.

Diplomirao sam 1947. i par dana nakon završetka studija sam nastupio u tadašnjem Odjelu Mariborski otok koji vodio inž. Šviglin. I  on  je, iako nešto stariji inženjer, na tom području bio početnik, ali neobično talentiran i vrijedan.

Mariborski otok

Crteži za špek i meso

Mariborski otok je prvi naš hidrogenerator i predstavlja početak proizvodnje generatora u Končaru. Taj generator, započet za vrijeme rata u Njemačkoj, ostao je nedovršen. Poslije rata odlučeno je da se dijelovi tog generatora kupe i da se generator dovrši kod nas. Dolenc je bio ambasador te nabavke i glavni nabavljač crteža, koji su se nabavljali, slobodno mogu reći , “na crno, špekom i mesom", jer u to vrijeme u Austriji toga nije bilo.

Moram iskreno reći, kada sam prvi put išao službeno u Maribor i vidio te velike dijelove, primio sam se za glavu i rekao: "Kuda sam ja došao, kako ćemo to mi riješiti?"  Prije toga najveći generator kojega sam vidio na fakultetu imao je promjer pola metra, a ovaj generator je imao vanjski promjer oko 8.5 metara. U samom početku treba istaknuti da je bilo velikih problema u svakoj tehnološkoj akciji.

Do tada nismo znali kako izgleda  rebl-štap[3] i kako ga napraviti. Danima smo studirali, pravili šablone za izradu, dok konačno nismo odštancali dione vodiče i onda vidjeli da se oni sami po sebi slažu i da u tome nema nikakve mudrosti. Nije postojao ni uređaj za kompaundaciju namota kojeg je trebalo napraviti. U to doba se izoliralo isključivo sa šelak mikafolijem i naravno trebalo je posvetiti veliku pažnju tehnološkom procesu, odrediti pravo vrijeme i temperature zagrijavanja.

Pokusima i mjerenjima utvrdili smo najbolji tehnološki proces i Mariborski otok  funkcionira bez problema skoro 50 godina u pogonu bez defekta.  

ŠTAPNI NAMOT OD MARIB. OTOKA28012016

Štapovi statorskog namota generatora velike snage

(Izvor slike: Tehnička enciklopedija, 1973.)

 ULAGANJE NAMOTA STATORA28012016

Ulaganje namota u segmente statora hidrogeneratora

 (Izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“ - 1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)

 Početkom šezdesetih je u svijetu ozbiljno počela priprema za primjenu izolacijskih vrpci s epoksidnim smolama. Počeli smo u Institutu s Isolom iz Švicarske i s takvom je već izolacijom izoliran  generator za HE Split koji je pušten u pogon 1962.

Taj je razvoj preuzeo institut, najprije Bek, pa Špoljarić, Čatoš, Marušić.

Montaža Mariborskog otoka

Montaža (generatora) Mariborskog otoka počela je početkom proljeća 48. i završila je negdje krajem ljeta 1948. (8. kolovoza). Važno je napomenuti da je završetak te montaže bio strahovito forsiran od strane tadašnje vlasti. Zadnja dva mjeseca cijela je ekipa na montaži radila 40 sati bez spavanja, s 8 sati odmora. Sjećam se slučaja, kada je radnik koji je lemio krajeve rebl-štapova, na poslu zaspao i umočio ruke u vrući kositar. U drugom slučaju jedan je majstor poslao svog šegrta po alat i sjeo za to vrijeme na neku stepenicu. Istog momenta, kada je sjeo, zaspao je i više ga nismo nikako mogli probuditi. Ostavili smo ga da si odspava.

 ROROR OD MARIB. OTOKA28012016

Izrada rotora za HE Mariborski otok (1948.god.)

 (Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

 Bio je to stvarno nadljudski napor i treba se i danas diviti ljudima s prof. Dolencem na čelu, kako su radili i doveli generator do montaže. Mislim da mogu reći da je taj događaj izgradio temelje tvornice generatora u KONČARU.

Web_HEMariborskiotok0159439

Hidroelektrana Mariborski otok na Dravi kod Maribora

(izvor slike: http://www.dem.si/...)

Nakon toga su se redali nizovi generatora Jablanica, Zvornik, Štore, Zenica i mnogi drugi širom svijeta.

 KONSTRUKCIJA U 1946.28012016_0001

Proslava proizvodnje 100. generatora u Končaru, 1958.

(generator za HE Gojak, 20.000 kVA)

 (Izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja)

 

Stranci u KONČAR-u

 Wittmann

Za proizvodnju generatora trebalo je stvoriti konstrukcioni ured koji će biti sposoban rješavati te zadatke. Pokazalo se da mi nemamo kadra za te zahvate, pa je odlučeno da se angažiraju stranci. U to doba je u Austriji i Njemačkoj bila teška situacija, standard života bio je nizak i bili su užasni problemi s prehranom. Strani inženjeri su dobili kod nas velike plaće i dvostruke kartice za snabdijevanje i to ih je privuklo. Među njima je bio i jedan njemački ratni zarobljenik. Neki od njih su nam bili jako korisni, a neki od njih i nisu puno napravili.

Među njima se posebno ističe inž. Wittmann koji je postavio temelje našeg malenog konstrukcionog ureda. Iz Austrije, mislim AEG-a, dovukao ga je naravno Dolenc. Tu je bio je inž. Rendll koji je direktno radio na konstrukciji generatora Medvode i Jablanica. Nakon puštanja Mariborskog otoka u pogon, otišao sam u vojsku, a kada sam se vratio, prešao sam iz vanserijske proizvodnje u Konstrukcioni ured generatora, gdje sam radio s inž.Wittmannom.

KONSTRUKCIJA U 1946.28012016

Odjel konstrukcije, 1946. godine

(Izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)

Moram reći da sam kod njega prošao pučku školu konstruiranje i da me je naučio nekim stvarima koje su od neprocjenjive vrijednosti. Wittmann nije, možda, znao jako puno o konstrukciji, ni hrvatski nije znao, ali je bio čovjek neobično široke kulture. Svaki dan je obišao svakog konstruktera. Došao je k vama: „Dobar dan, kako ste,  kako su vam žena i djeca". I tek onda smo prešli na stručne teme. Naučio nas je osnove konstrukcije i dao nam je osjećaj sigurnost u radu. Ja nisam nikada došao k njemu pitati ga kako bih nešto napravio, već s prijedlogom: „Ja bih to tako napravio, što Vi mislite?" On nikada nije rekao - to je glupo. Sjeo je, pogledao i ako se s nečim nije složio, rekao bi: 'Je li bih  ja vama smio nešto predložiti?' Onda je nešto nacrtao i ja sam tada shvatio, što je u mom prijedlogu krivo. Bio je kod nas od 1948. do 1953.

Edmond Panczakiewitcz

U istim tim ekipama bio je i prof. Panczakiewitcz koji je radio na području regulacije. Bio je izvanredno talentiran čovjek, ali je bio na žalost teški alkoholičar. On je digao plaću i u gradu stajao na uglu i ljudima dijeli novce, po sto, dvjesto dinara. U pol sata je podijelio sve i nije više imao ni dinara, jedino što je u Esplanadi imao stan i hranu. Pričalo se da je trebao biti izabran za redovnog profesora u Pragu. Ali dan ranije se s kolegama napio, napravi izgred, netko ga je vidio i zato nije bio izabran.

S njime je počeo raditi prof. Černelč, koji je uz njega izrastao u veliko ime na području regulacije uzbude.

Godine 1953. situacija se vani promijenila i  stranci su se manje više svi povukli. Otišao i inž. Wittmann i na njegovo mjesto sam došao ja kao šef konstrukcije. Bosanac je bio moj prvi suradnik, kao šef odjela elektromagnetskog proračuna.

Zajedno smo radili oko 4 godine, kada je prof. Bosanac napustio Končar i otišao u Ruđer Bošković.

Razvoj konstrukcije

Najveći generator na svijetu

Rastom naše elektroprivrede rasla je potreba za većim snagama i prvi korak, mogao bih ga čak nazvati i prijelomnom točkom prelaza na velike generatore, bila je proizvodnja generatora za HE Split. Taj generator je  dobiven u to doba na jedvite jade, jer su bile vrlo jake snage koje su taj generator htjele kupiti inozemstvu.

To je bio najveći hidrogenerator od 300 o/ min na svijetu. Bilo je vrlo teško odlučiti se za tu konstrukciju. Sjedeći u istoj sobi Bosanac i ja smo danima  i danima raspravljali o tom generatoru.  Ono što je tu bilo bitno, bilo je mehanički definirati pričvršćenje polova, jer tu su naprezanja značajno prelazila dotadašnje granice kojima smo bili vični. U to doba nisu postojali materijali današnjih mehaničkih svojstava.

Za ono doba je to bio stvarno veliko dostignuće. I na koncu  smo zajedno, Bosanac s elektromagnetskim proračunom, a ja s mehaničkim projektom došli generalnom direktoru Kneževiću i prof. Dolencu. Na tom sastanku na vrhu fabrike je odlučeno da se ide u taj projekt i s tim projektom smo napravili korak u područje velikih strojeva.

HE SPLIT

Obrada statora za generator HE Split,1960

 (Izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)

 TRANSPORT STATORA ZA HE SPLIT28012016

Prijevoz dijelova paketa statora za HE Split

(Izvor slika: knjiga „Ime trajnog sjaja. Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske)

 

 Organizacija konstrukcije

 U to vrijeme je Končar bio jedinstvena fabrika s direktorom na čelu, s jednom prodajom i jednom nabavom, čak su prodaja i nabava imali istog šefa. Konstrukcioni ured je bio jedinstven za cijelu fabriku, imao je 8 odjela, male motore, srednje strojeve, aparate niskog napona, visokog napona, generatore, transformatore i standardizaciju zajedničku za sve.

Visokonaponske aparate je vodio pokojni prof. Belin, koji je poslije prešao na fakultet, niskonaponske inž.Jurjević, u srednjim strojevima je bio inž.Petrović, pa prof. Jurković. Šef konstrukcije je poslije postao prof. Plenković.

Nakon podjele tvornica, a time i konstrukcije na pojedine pogone, bio sam dugogodišnji šef konstrukcije rotacionih strojeva.

Rad na fakultetu  i KONČAR-u

Godine 1961. sam prešao na fakultet, ali sam i dalje vodio taj ured još desetak godina. Imao sam cijeli niz vrhunskih suradnika. Bili su ne samo vrhunski stručnjaci, već su bili i kompletne ličnosti.

Rado se sjećam inž. Krajzla, inž. Berčeka, dr.Smolčića, inž.Vere Hršak-Majlander, inž.Haramije, inž.Andlara, inž.Bučića, a posebno se s tugom sjećam pokojnih dr.Frančića, koji je poslije bio šef odjela za razvoj rotacionih strojeva u Institutu, pa direktor Instituta, a onda je niz godina (1986. do 1990.) bio direktor cijelog Končara i prof.Jurkovića koji je stvorio seriju srednjih strojeva.

Ja sam bio predstavnik onih koji se nisu slagali s idejom da se konstrukcijski ured odvoji od fabrike generatora. Jer bi to bilo užasno loše po generatore. Uvijek sam tvrdio da ono što se radi na velikim strojevima, da to treba razvijati na tim velikim strojevima, ne možete to izvan tvornice. Ali isto tako pogon je uvijek pod pritiskom roka, a tehnologija trebala riješiti neke tehnološke procese koje tada treba provesti u operativni dio. Kako to napraviti, ima tisuću metoda, ali sve ovisi o ljudima i organizaciji.

Kod razvoja 4AZ serije srednjih strojeva spojili smo pogon, konstrukcijski ured i Institut i uspjeli smo za 10 mjeseci napraviti prototip. To je uspjelo, jer su sve strane htjele surađivati.

Najgore u razvoju je antagonizam među suradnicima, to ga koči.

Prvi programi na računalu

Prof. Jurković je sve proračune asinkronih i istosmjernih strojeva stavio na računalo. To su bili prvi takvi programi koji su se koristili kod nas. Na raspolaganju bio jedino kompjutor Zuse[4] instaliran na Jelačić placu, te IBM 1130, na ETF-u (Elektrotehničkom fakultetu). Proračun se morao provoditi u nekoliko prolaza, jer su snage računala bile smiješno male u odnosu na današnje. IBM 1130 na fakultetu je imao 6 KB i završio s dodatkom na 36 KB. Zato je jedan od zadataka bio pronaći način proračuna da se potroši što manje memorije.

Na  Zuseu je počeo  raditi dr. Frančić, koji je na svojoj specijalizaciji u Londonu 1960-tih godina shvatio da kompjutor treba najprije koristiti za računanje, a tek nakon toga da se ide na optimiranja i slično. Na tome je radio i prof. Zelenko. Napravljen je program za optimiranje asinkronih motora, ali ne poznavajući dovoljno računalo dobivali su se izlisti od nekoliko tisuća rezultata, s kojima nisu znali što početi. Trebalo je najprije utvrditi što treba optimirati.

 1024px-Zuse-Z-11

Računalo Zuse Z-11, iz 1955.

Vjerojatno je u Končaru korišteno računalo Zuse 11 (1955.)  ili Zuse 22 (1957.)

https://bs.wikipedia.org/...

 RAČUNARSKI CENTAR28012016

Računarski centar u Končaru, 1959.

(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

 Standardizacija

Odjel standardizacije vodio je Slavoljub Kani. On je oblikovao standarde[5] i vodio rad na njihovoj izradi. Svaki nacrt je išao na kontrolu standarda, jer konstrukter nije  smio upotrijebiti niti jedan materijal koji nije bio u mapama standardizacije. Ako sam trebao neki drugi materijal, tada smo trebali s posebnim zahtjevom tražiti i dobro obrazložiti da se taj materijal uvrsti u mapu. To je bila praksa, dok se nije rastepao konstrukcioni ureda i kada  je standardizacija prešla u Institut.

Standardizacija je imala vrlo pozitivnu ulogu, jer je za svaki materijal pisalo kako se naručuje, kontrolira, to je bila jedna dobra organizacijska postavka, to je bila baza za današnji ISO 9000.

STANDARDI28012016

RK standardi

(Izvor slike: knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

Kontrola nacrta

Konstrukcioni rad je interesantan u doba projektiranja, ali je užasan u doba kontrole nacrta. Jednom smo prilikom pokušali na jednom vrlo kompliciranom sklopu napraviti nacrt bez pogreške. Četvorica smo kontrolirali za redom nacrte, jedan za drugim i peti koji je po drugi put kontrolirao i on opet je našao grešku. Možemo reci da nacrt bez greške ne postoji.

I zato je postojala jedna uputa koju sam ja rekao svakom mladom konstrukteru koji je došao k meni: „Ne smiješ pogriješiti osovinu, veliki alat, jer to je strašno skupo, a ono drugo nije tako bitno."

Uvijek je bilo dosta natezanja s upravom, jer se tražilo da  konstruktor treba platiti svoju grešku, isto kao što je radnik morao platiti škart. Ja sam rekao: „E to ne može, jer i radnik ima postotak dozvoljene pogreške, na pr. 1 posto. Ja pristajem, ako konstruktor kod 1000 kota ima pravo na isti postotak, znači na 10 pogrešnih kota. Onda su se svi počeli smijati, jer je bilo jasno da konstruktor ne može platiti osovinu, nikad, pa makar radio 100 godina.

Izvozni poslovi

Godine 1956. i 57. počeli su prvi koraci našeg izvoza. Najprije u Pakistan (HE Chichocki Millian), a onda po cijelom svijetu. Mi, konstruktori nismo sudjelovali u pregovaranjima, ali smo radili podloge za ponudu koje su tehnički morale biti konkurentne svim svjetskim firmama. Sudjelovali smo u tehničkim razgovorima kod tih ponuda. Moram reći da su ti kontakti znali biti vrlo neugodni i neki stranci su se znali ponašati vrlo bahato, kao da sve znaju, a mi ništa ne znamo.

Trebali smo se dokazati. 

SIROTIĆ-Pakistan31012016

 Strojarnica HE Chichocki Millian, Pakistan, 3x5.500 kVA (1959.)

Tri generatora su isporučena u 1957. godini, a prvi agregat  sinkroniziran je na mrežu u svibnju 1959.

 (izvor slike: knjiga „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja)

Prva havarija

Godine 1956.  doživjeli smo prvu eksploziju generatora u našoj jami za vitlanje. To je bio dosta mali generator 16 MVA, 600 okretaja, na rotoru se otkinuo dio između dva pola i odletjeli su polovi van. To je bio šok, pogotovo kada sam u jutro došao na posao i našao vrata ureda zapečaćena, a nitko ne zna što se dogodilo. To je bilo vrijeme velikog djelovanja UDBE. Tada je bio direktor Vrbka i moram reći da je on uspio istragu zadržati i to je spasilo konstrukciju, jer da se nešto ozbiljnije desilo, vjerujem da nitko ne bi htio raditi u konstrukciji.

HAVARIJA HE VRLE25012016

Havarija generatora za HE Vrle u prosincu 1953.

Pri ispitivanju generatora u horizontalnoj vitlaonici pri brzini 1030 o/min razletio se rotor težine 60 tona, zbog greške u materijalu. Seizmograf na Gornjem gradu je zabilježio potres.

(Izvor slika: knjiga „Ime trajnog sjaja. Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“)

Istraga je pokazala da je kriv materijal i njemačka firma  je isporučila novi rotor bez diskusije. Generator je pušten u pogon bez nekih velikih kašnjenja. Izvan jame se nije ništa dogodilo, cijela je eksplozija bila zadržana unutar jame, a u Zagrebu je seizmograf zabilježio potres. U tvornici se nije osjetilo ništa, ali su se na Voltinom naselju (u susjedstvu Končara) dobro zdrmali.

Još se jedan razletio, gotovo s istim razlogom. Nije puno u toliko godina

Suradnici majstori

Predanić

Teško je spomenuti sve ljude s kojima sam surađivao. U odjelu inž. Šviglina treba spomenuti majstora Predanića, koji je mene naučio tehnologiji više nego svi ostali, Bio je malo čudak, ali je bio legenda generatora. On je bio tip klasičnog majstora koji sve zna i zna to precizno izvesti do kraja, s čeličnim živcima.

 Vengar

Vengar je bio legenda svoje vrste. On je bi majstor starog tipa. Kada ljudi u pogonu nisu znali kako da nešto naprave, ja sam ga tada pozvao u konstrukciju i rekao mu:  „Ako to itko može napraviti, to možete vi. Treba to, to i to.”

I uvijek je to napravio.

Mana svih nas

Mana svih nas je da nismo pisali. Tjerao sam svoje suradnike da napišu tehnologiju montaže generatora i slično, ali ih  nisam nikako mogao dobiti za to.

To je velika mana u školovanju. To je bila jedna od rijetkih mana prof. Dolenca. On nas nije tjerao na pisanje, jer  ni sam za to nije nikada imao vremena.

Profesor Dolenc

Dolenc je bio veliki čovjek, kolosalan spoj čovjeka koji je odličan inženjer, odličan majstor i odličan praktičar i jako uporan čovjek. Svi smo ga strašno cijenili i svi mu mnogo  dugujemo. Uvijek sam govorio da je on moj stručni otac, on je zapravo odgojio sve nas i usmjeravao nas da naučimo i ono što on sam nije znao. U stvari ova zgrada fakulteta  je njegova, studij elektrostrojarstva je njegov, bio je u Europi i  donio je ideju veze strojeva i elektronike.

Svima nam je usadio  svijest da prvo treba stvoriti fizikalnu sliku, a tada dolazi teorija.

anton_dolenc480

Prof. dr.h c.  Anton Dolenc

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

 On je bio čovjek koji se nikada nije bavio politikom, ali je znao štititi ljude. Končara je držao u fabrici i kada su došli po njega, odmah mu je telefonirao da zbriše. Kada je bio profesor na fakultetu, stalno je bio na putu, pa je znao studenta strpati u auto, poveo ga je sa sobom na put, usput ga  ispitao i vratio natrag.

Poslije rata fakultet nije radio i u četiri mjeseca je održao četiri kursa,  transformatore, asinkrone, sinkrone i kolektorske strojeve.

anton_dolenc1940

Za redovitog profesora izabran 1946. god. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1959. za redovitog profesora u Ljubljani.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

 svi800

Dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav LopašićDanilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc (nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić).

 (Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

 VELIKI PROFESORI ETF-A30012016

Profesorska komisija za izradu nastavnog plana ETF-2 akademske godine 1967/68

Slijeva na desno, sjede: V. Muljević, V. Matković, S. Turk, Z. Smrkić,

stoje: T.Jelaković, A.Dolenc, H.Požar, Z.Sirotić i B.Jurković

 (Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.)

 

Prof. Dolenc je dobio doktorat “honoris causa” u Zagrebu, a u Ljubljani je dobio termin  „zaslužni učitelj".

anton_dolenc1970

Za izvanredan doprinos razvitku gospodarstva, nastave i tehničkih znanosti s područja elektrotehnike  Sveučilište u Zagrebu mu je 8. svibnja 1970. dodijelilo naslov doktor honoris causa, koji se prema Statutu smatrao ekvivalentnim doktoratu znanosti. 

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

 DOLEV-NAGRADA POČASNI UČTELJ30012016

Profesor Anton Dolenc prilikom promocije u zvanje „zaslužnog učitelja“ (profesor emeritus)

 u Ljubljani 1975. godine

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.)

 IMG_2544

Ulica Antona Dolenca se nalazi u gradu Zagrebu (naselje Knežija)

(Izvor slike: arhiva autora)

 

Fakultet, zamiranje elektrostrojarstva

Na fakultet sam otišao 1961. godine, jer su tada Končar i Zavod za elektrostrojarstvo bili jako povezani. Preuzeo sam predmet Konstrukcije električnih strojeva i na taj način pripremao studente elektrotehnike, koji su bili većinom stipendisti Končara, za rad u konstrukciji.

SIROTIĆ, DOLENC, WOLF, ...30012016

Dugogodišnji profesori smjera Elektrostrojarstvo i automatizacija u neformalnom druženju.

Slijeva: R.Wolf, Z.Sirotić, N.Pašalić, A.Dolenc

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925.-2015.)

 

Kada je prof. Dolenc otišao u mirovinu, preuzeo sam sinkrone strojeve. 60-tih godina je na fakultetu otvoren studij elektrostrojarstva s velikim  udjelom regulacije.

Tada je započeo buran razvoj informatike i studenti su se sve više okretali prema računalima i elektronici. I s obzirom da su ti studiji bili znatno lakši od elektrostrojarstva, mi smo polako padali u broju studenata.

 A i veze s Končarom su, ne znam zašto, pomalo slabile.

Mladi ljudi se teško odlučuju na taj studij koji je vrlo lijep, ali i vrlo težak.

Z. SIROTIĆ (1)

Prof.dr.sc. Zvonimir Sirotić, snimljen na fakultetu 1996. godine u vrijeme ovog razgovora

(Izvor slike: arhiva autora)

Završna poruka - neispunjen san

Moram reći da sam, koliko god je bilo poteškoća, u svom poslu uvijek uživao. Jedno uspješno puštanje generatora u pogon, kojeg je čovjek sam konstruirao, je nenaplativa vrijednost i zadovoljstvo. Uvijek mi je bila želja da prije mog odlaska u penziju pustimo u pogon turbogenerator direktno hlađen vodikom i vodom. To je moj još neispunjeni san.

Vodio sam projekt serije turbogeneratora s ekipom od desetak stručnjaka tvornice generatora i ETI-a (Elektrotehničkog instituta). Krajem osamdesetih je napravljena konstrukcija turbogeneratora od 250 MVA za  TE (termoelektranu) Plomin, a generator još nije u pogonu. Sada sam već pet godina u penziji, 76 mi je godina.

Napravio sam mnogo hidrogeneratora i moja je velika želja je da vidim TE Plomin 2 u pogonu i da opet hale D i E (u KONČAR-u) budu pune generatora.

     SIROTIĆ-85 GODINA30012016

Proslava 85.rođendana prof. Zvonka Sirotića na Zavodu za elektrostrojarstvo i automatizaciju 2006. godine

Slijeva na desno prof.D.Ban, prof.Z. Sirotić (slavljenik), prof. I.Gašparac, prof. F.Kolonić

 (Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015)

 

 PORTALI

Razgovor s profesorom Sirotićem objavljen je i na portalu:

http://www.croatianhistory.net/...

 

IZVOR PODATAKA I SLIKA

  • Marijan Ožanić (1996), dr. Zvonko Sirotić – Profesor konstruiranja, rujan 1996., Zagreb
  • Stjepan Car (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
  • Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
  • Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  • Grupa autora (1986),   „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  • Grupa autora (2001), KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  • Milena Havliček (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
  • Grupa autora (1973), Tehnička enciklopedija – 4 Električne-Elektroni, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb

 

[1] Zvonimir Sirotić, (Slum,kod Buzeta) 30. travnja 1921. – Zagreb, 17. listopada 2013.) Osnovnu školu pohađao je u Rijeci i Zagrebu. Gimnaziju je završio 1939. godine u Zagrebu, kada je i upisao Tehnički fakultet. Nakon završenog studija 1947. godine počeo je raditi u tvornici Rade Končar. Na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu počinje raditi 1950. godine kao honorarni asistent na Zavodu za elektrostrojarstvo. Paralelno radi u tvornici Rade Končar. Godine 1961. izabran je za izvanrednog profesora Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu  i od tada u cijelosti prelazi na Fakultet,  iako i dalje vodi, u svojstvu savjetnika, razvoj rotacijskih električnih strojeva u tvornici Rade Končar. Autor je niza znanstvenih i stručnih radova. Obavljao je dužnost dekana ETF-a od 1974. do 1976. godine. 

 [2] Mariborski Otok – generator za hidroelektranu HE Mariborski otok na Dravi kod Maribora, 24.000 KVA, težak 220 tona, 125 o/min,  pušten u rad 5. rujna 1948. godine, prvi Končarev generator. Generator je uspješno radio 40 godina i sada se kao muzejski izložak čuva u HE Mariborski otok. Proizvodnja generatora za elektranu HE Mariborski otok započela je kod Siemensa u Berlinu prije 2. svjetskog rata. Za vrijeme rata prekinuta je izgradnja. Po svršetku rata dogovoreno je da te generatore isporuči Sovjetski Savez, ali zbog spora s Inforbiroom taj je dogovor propao. Inženjeri Končara pod vodstvom prof. Dolenca odlučili su da se taj generator proizvede u Končaru. Podhvat je bio uspješan i generator je pušten u pogon u jesen 1948. godine. To je za Končar bio ogroman uspjeh i ohrabrenje da se može upustiti vlastitim snagama u gradnju najvećih generatora. Proizvodnja velikih generator potakla je proširenje proizvodnje transformatora te proizvodnje visokonaponskih rasklopnih aparata.

[3] Rebel-štap– dio štapnog statorskog namota  velikih strojeva hidrogeneratora. Štapovi se sastoje od velikog broja isprepletenih paralelno spojenih vodiča radi smanjenja gubitaka uslijed potiskivanja struje,

 [4] Zuse, računalo – računalo koje je konstruirao  Nijemac Konrad Zuse (1910-1995)  zaslužan za kreiranje prvog programski kontroliranog računara Z1, 1938. Iako je većina njegovih radova i računala izgubljena tijekom bombardiranja Berlina (između 1939 i 1945), godine 1950. Zuse objavljuje Z4, koji je bilo prvo komercijalno računalo.

 [5] Končarevi, tzv. RK standardi su bili standardi vrhunske kvalitete. U svakom odjelu Tehničkog ureda stajale su debele mape standarda koji su propisivali materijale, tehnološke postupke, procedure i organizaciju. Prvi dan kada smo došli raditi u KONČAR dobili smo na stol te mape standarda koje smo trebali proučiti. Poslije se to sve dosta zapustilo.



Povezani članci

Komentari

Komentiraj