Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju

Žalosno je danas gledati i slušati kako su se ljudi, ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći, počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 1990. stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala.

NAPOMENA- ovo je proširen i nadopunjen tekst objavljen 5.8.2016. godine.


Virus bolesti i bolesna jugonostalgija

Procesi koji su se odvijali početkom 1990-tih u svim postkomunističkim državama, a još ni sada nisu završeni,  koliko god bili kaotični, turbulentni i razarajući imaju svoju logiku i uzroke i trebamo ih ozbiljno i stručno analizirati. Nije dovoljno samo proučavati što se dogodilo tijekom tranzicije početkom 1990-tih. Da bismo te procese razumjeli moramo otići desetljeće i više unatrag i pronaći virus bolesti duboko usađen u bivši sustav i koji je pomogao da taj sustav nestane. Ali su ostaci tog virusa na prikriven način zaostali i u tkivu novog društva. U tranziciju, u stvaranje novog društva i gospodarstva ušli smo opterećeni teškom i bolnom prtljagom iz komunističkog razdoblja čije ostatke nosimo i danas.

Procesi tranzicije nisu se pojavili  „od nikuda“,  kriza gospodarstva, poduzeća i cijeloga komunističkog sustava počela je puno prije izravnog sloma komunizma, Gorbačeve perestrojke, rušenja Berlinskog zida i prvih slobodnih izvora u Hrvatskoj. Slom funkcioniranja tvornica, oblikovanih prema socijalističkim načelima, s malim utjecajem tržišta i s velikom moći političkih struktura komunističke partije, počeo se jasno nazirati već mnogo prije, a negativni trendovi poslovanja bili su prisutni, iako prikrivani,  cijelo zadnje desetljeće.

Svi mi stariji bili smo, na ovaj ili onaj način, sudionici svih tih zbivanja. I svojim sjećanjima možemo osvijetliti suštinu tih nevjerojatnih, bolnih i često tragičnih događanja. O procesima u gospodarstvu osim površnih novinarskih zabilježaka gotovo nema zapisa, ozbiljnih istraživanja i analiza. Naše znanstvene i akademske institucije koje su se izvještile pisati hvalospjeve samoupravljačkom socijalizmu bile su potpuno zatečene i nisu razumjele povijesna zbivanja koja su kao tsunami zahvatila Istočnu Europu od Rusije, Poljske do Hrvatske. Mijenjala su se društva, gospodarstva, budili su se nacionalni osjećali, stvarale su se nove države, a naše „elite“ i mediji oblikovani u komunističkom razdoblju u početku su se prestrašeni novim dobom malo zakamuflirali, ali im je mentalni sklop i vrijednosni sustav ostao isti kao što je bio prije 90-tih. I taj vrijednosni sustav žele (a dijelom su i uspjeli) nametati mladim generacijama i kroz takve naočale ocjenjuju i suvremena zbivanja.

Zato i sada, nakon 20 godina, dolazi do svakakvih, uglavnom površnih interpretacija tih događanja. Povijesne događaje u gospodarstvu ocjenjuju oni koji im nisu bili niti blizu i opisuju ih kako im prema određenim političkim ciljevima odgovara. Istina i analiza povijesnih zbivanja koja bi nam bila korisna za razumijevanje današnjeg društva, teško dolaze do izražaja.

Žalosno je danas gledati i slušati kako su se ljudi, ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći, počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 90-tih stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala. I počeli su se uvjeravati kako je prije bilo bolje. Naravno, prije tridesetak godina bili smo znatno mlađi, znatno ljepši, s manje kila i više kose,  a možda i s manje briga. I iz današnje perspektive nam se uspomene korigiraju tako da ljepše trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo.

Zato je nužno da se još jednom podsjetimo, a da mladi to nauče, s kakvom prtljagom smo ušli u procese tranzicije, u kapitalizam, prtljagom koju je oblikovalo 55 godina komunističkog razdoblja u Hrvatskoj. A ta prtljaga je u velikoj mjeri oblikovala i mnoge probleme  s kojima se danas suočavamo.

Što je bila Jugoslavija?

Iako je prošlo preko 30 godina od propasti komunizma i Jugoslavije u ljevičarskim krugovima još uvijek je prisutna žal za nekadašnjom državom koju prikazuju u nekakvim romantičnim bojama i još uvijek plaču za tom izgubljenom državom.  Budući da su ljevičari preuzeli mnogobrojne institucije, društvene i političke fakultete koji su još uvijek rasadnici jugonostalgije i priča o postjugoslavenstvu, važno je i korisno istaknuti radove znanstvenika koji objektivno govore o toj bivšoj državi.

Zato treba pročitati rad dugogodišnje redovite profesorice na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, politologinje prof.dr. Mirjane Kasapović pod nazivom „Zbogom postjugoslavenstvu“ objavljen u Analima Hrvatskog politološkog društva , 20 (1), 2023. godine.  Taj rad je pod istim nazivom objavljen kao knjiga 2024. godine, u izdanju Školske knjige.

 0X46 KASAPOVIĆ

Profesorica Kasapović piše:

      „Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih 'južnoslavenskih plemena' i svojih 'bratskih naroda i narodnosti'. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo…..

        Koristila je najnasilnije metode obračuna s ratnim neprijateljima i političkim protivnicima. Jugoslavenske vojne snage pobile su više desetaka tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji i Austriji nakon formalnoga svršetka rata 1945. O tome se u historiografiji i politici nije govorilo sve do raspada države, kako zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina tako i zato što je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati. 

      Izvršila je masovno etničko čišćenje pripadnika njemačke nacionalne manjine u Vojvodini i Slavoniji prognavši oko pola milijuna ljudi. Na talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji primjenjivala je mjere odmazde. Kada je završila nasilne obračune s ratnim neprijateljima i njihovim 'slugama', okrenula se stvarnima i izmišljenima političkim neprijateljima nove vlasti – klerofašistima, ibeovcima, hebrangovcima, đilasovcima, rankovićevcima, anarholiberalima, praksisovcima, šezdesetosmašima, maspokovcima, unitaristima, separatistima, islamistima i dr. – prisilno ih deportirajući na otoke s neljudskim uvjetima života, osuđujući ih na višegodišnje zatvorske kazne, proganjajući njih i njihove obitelji, izopćujući ih iz javnoga života. Tajne službe jugoslavenske države ubile su desetke političkih emigranata u atentatima i drugima terorističkim metodama……

        Poslije je napredovala do 'čimbenika mira' u svijetu zasjevši na čelo pokreta nesvrstanih – skupine nerazvijenijih, siromašnih i autokratskih država, među kojima su bile i neke od najgorih diktatura i diktatora u povijesti koji su vlastito stanovništvo podvrgavali neviđenoj represiji i teroru, poput srednjoafričkoga 'cara' Bokasse, zairskoga političkog monstruma Mobutua, ugandskoga zločinca Idija Amina ili džamahirijskoga pukovnika Gadafija. Mnoge su od njih bile itekako svrstane, poput Castrove Kube, a i međusobno su ratovale…..

       Termin postjugoslavenski izraz je ideoloških sklonosti i političkoga aktivizma kojim se želi promijeniti politička stvarnost država sljednica ili se samopozicionirati na kulturnom polju…..

       Postjugoslavenstvo je bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica. Nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila su i imenovanjem te fikcijske tvorevine – ona se naziva 'postjugoslavijom'……

       Postjugoslavenske, kao ni postsocijalističke, studije nemaju navlastiti predmet istraživanja, nisu usredotočene na stvaran svijet nego na ideološki konstruirane pojmove, temelje se na teritorijalno-političkoj imaginaciji, prenaglašavaju jedan (1990) na račun drugih lomova u povijesti naroda koji su činili Jugoslaviju (1914, 1918, 1941, 1945), zatvaraju političku budućnost novih država u stare okvire…..

    Zašto se Češka i Slovačka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i zašto nema postčehoslovačkih studija? I tko će poslije sadašnjega rata nazivati Ukrajinu postsovjetskom zemljom, kao što se poslije razarajućih ratova devedesetih godina Hrvatska i Bosna i Hercegovina nazivaju postjugoslavenskim zemljama?.....“

Kriza za krizom, reforma za reformom

Komunizam, u bivšoj državi uspostavljen nasilnim, „revolucionarnim“ metodama nikada nije uspio stvoriti stabilno društvo koje bi se moglo normalno razvijati. Neprestano je upadao u krize, dolazilo je do političkih sukoba unutar vladajuće vrhuške, brutalnom represijom stalno se obračunavao s neistomišljenicima, centralno upravljano gospodarstvo bilo je neefikasno, nekonkurentno i nije nikada uspjelo osigurati pristojan standard građanima.  Krize koje su uzastopce nastajale pokušavale su se bezuspješno rješavati raznoraznim reformama, a velika nezaposlenost se rješavala masovnim iseljavanjem u inozemstvo, prvenstveno u Zapadnu Njemačku.

Nakon prvih naznaka velike krize koja se približavala krajem 1970-tih,  trebalo je gotovo dvije godine da se kod političara razvije svijest o krizi te da se krene u  pokušaje sanacije. Prvi pokušaj rješavanja krize nastao je 1981. osnivanjem Komisije za ekonomsku stabilizaciju tzv. Kraigherove  komisije, po Slovencu Sergeju Kraigheru koji joj je bio na čelu. Nakon dvije godine izlaženja raznih dokumenata, 1983. nastao je konačni dokument s nazivom "Polazne osnove dugoročnog programa ekonomske stabilizacije"(DPES). U njemu je afirmirano tržište, ali bez privatnog vlasništva, dakle, središnji obrazac je i dalje društveno vlasništvo bez uzimanja u obzir utjecaja tržišta na to vlasništvo. U vrijeme nastajanja DPES-a na čelo savezne vlade dolazi Milka Planinc, koja "je ubrzo shvatila da ideološke formule ne mogu biti odgovor na stvarnu ekonomsku krizu, niti mogu biti dobar recept za ozdravljenje jugoslavenske privrede“. Zajedno sa MMF-om započela je blage reforme sustava, no zbog sveopćeg protivljenja tim promjenama, u listopadu 1985. neuspješno je pokušala dati ostavku te je do kraja mandata bila tek figura na mjestu savezne premijerke. U ožujku ju je zamijenio bosanskohercegovački konzervativac Branko Mikulić. Njegov konzervativni plan svodio se na rješavanje gospodarskih problema bez uplitanja u temeljne političke institucije sustava. Posljednji premijer, Ante Marković, pokušao je uz jaku pomoć Zapada spasiti gospodarstvo i time Jugoslaviju. Ali dezintegracijski procesi doživjeli su svoj vrhunac i jedinstveno gospodarstvo više nije postojalo ni u svijesti ljudi niti u stvarnosti. 

Pod kraj, zadnjih desetak godina komunizam se pomalo i smekšao presvukao u nešto što su nazvali socijalizam, osjetila se malo veća sloboda i umjetno povećanje standarda, ali ništa nije moglo spasiti sustav koji je već u početku bio osuđen na propast. Htjeli su ga malo ušminkati, dati mu „ljudsko lice“, otvarali  su razne „ventile“ kojima su htjeli da mladi ispušu svoje nezadovoljstvo, pa se dozvoljavala rock glazba, a mladim, vjernim  članovima sustava puštalo se da slobodnije pišu u novinama o svemu, od seksa do rocka. Ali nikada nisu smjeli, a niti htjeli sumnjati u osnovne komunističke dogme „bratstvo, jedinstvo i samoupravljanje“.

Konačno urušavanje komunističkog sustava

Konačno urušavanje tog neprirodnog, brutalnog političkog sustava počelo je više ili manje očito u svim komunističkim zemljama u 80-tim godinama XX. stoljeća. To je najprije postalo jasno vodećim strukturama komunističkih društava, a posebno onima koji su bili zaduženi čuvati komunizam i najbrutalnijim metodama. U svim državama pripadnici službi državne sigurnosti i tajne policije, KGB-a, Stasia, UDBA-e i sličnih organizacija predvidjeli su propast režima kojem su služili i pripremali se za dolazak demokratskih promjena „novog doba“. Za to vrijeme obični ljudi borili su se da prežive u sve težoj gospodarskoj situaciji.

Usprkos brutalnoj sili koja je uložena da ga održi na životu, komunizam od početka nije imao šanse opstati. Da je taj sustav bio uspješan, da je gospodarstvo bilo dobro, učinkovito i konkurentno, da je standard ljudi bio zadovoljavajući, ljudi bi se manje bunili na diktaturu jedne partije, na  gubitak demokracije i kontrolu medija i sustav bi funkcionirao još jako dugo. Međutim, ništa ne može funkcionirati na silu, protiv normalnih zakona prirode i društva.

Nakon burnih 1970-tih u kojima je komunizam kroz Hrvatsko proljeće[1] dobio jak udarac, ali se uspio oporaviti nakon brutalne represije, u 80-tim godina počelo je završno urušavanje tog kriminalnog i totalitarnog sustava. Suštinu urušavanja tada nismo (bar nas većina) mogli uočiti. Izgledalo je da dolazi još jedna u nizu kriza i da će proći kao i one prethodne. Nakon svih tih uzastopnih kriza uvijek su nastupale nekakve reforme, pa je izgledalo da se sve odvija na već viđeni način.

 111128_clip_image012

Skupovi podrške  Hrvatskom proljeću

(Izvor slike:http://croatia.ch/...)

 Zadnja velika kriza komunizma

Međutim, ono što mnogi danas zaboravljaju, ta zadnja kriza komunizma bila je jako ozbiljna. Zanimljivo je, kada čitamo naslove članaka iz 1982. iz tada vrlo popularnog tjednika Start čini nam se da su to naslovi iz sadašnjih novina. Možemo čitati: Kako upravljati krizom, Zdravstveni  bilten  privredne krize, Privredna kriza očima privrednika, Apostoli ekonomske apokalipse, Zašto uvozimo pamet. Pisali su ih novinari koji takve članke i danas pišu, samo su onda bili mnogo mlađi.

Sredinom sedamdesetih tri ključna problema pojavljivala su se punom snagom:

1.) niska produktivnost  gospodarstva,

2.) visoka stopa inflacije,  

3.) visoki inozemni dugovi.

U osamdesetima, dugotrajna ekonomska kriza koja je započela u  sedamdesetima još se produbila i zaoštrila. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijardi dolara.

Dušan Bilandžić[2] u knjizi Hrvatska moderna povijest  o tom vremenu piše:

     "Ekonomska se kriza začela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodećih ekipa u republikama 1971-73, moć i vlast saveznoga državno-političkog vrha rapidno je slabila, čemu je najviše pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga političkog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon što su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja međunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije…..

      Godine su prolazile, a politička vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naći radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snažnih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruč etatizma[3] i da se smjelo i masovno krene na svjetsko tržište. Osim nesloge među republikama, inertno je djelovala apsolutna sigurnost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i položaja - od radnika do direktora, od lokalnoga političara do ministara, što traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo društvo, što je dovelo do radničke plaće od 50 do 200 dolara.

    Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeća i općine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politički i ekonomski sustav nisu imali ugrađene mehanizme."

Već u 1970-im godinama gospodarska situacija u Jugoslaviji bila je katastrofalna. Iako se o tome javno nije mnogo govorilo i mnogi su se podaci skrivali, državno vodstvo je bilo svjesno situacije i raspravljalo na sjednicama Predsjedništva SFRJ. U isto vrijeme Tita teško stanje u zemlji nije zanimalo već je putovao po svijetu i izigravao velikog svjetskog državnika. 

Darko Hudelist je 2017. godine u knjizi „Rim, a ne Beograd“,  na temelju dokumenata koje je pronašao u arhivama, napisao:

        „…Jugoslavija je u gospodarskom smislu riječi (1977.) bila pred slomom. Već je i prethodne 1976. godine bilo vidljivo da ekonomska kriza koja je počela uzimati maha nije nimalo bezazlena i da se neće moći tako brzo prebroditi, no prva polovica 1977. dala je za pravo i najvećim pesimistima. Potpuno devastirana i prezadužena jugoslavenska privreda bila je jedna od najvećih prijetnji po opstanak i budućnost zemlje.

      Novom dramatičnom pogoršanju ekonomske situacije u SFRJ bio je posvećen prvi, udarni dio 73. sjednice Predsjedništva SFRJ, održane 8. ožujka 1977. Uvodničar na tom zasjedanju bio je potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Berislav Šefer. On je, među ostalim, rekao: 'Privreda je u takvoj situaciji da se i za najmanji poduhvat mora zaduživati, po pravilu pod nepovoljnim uslovima'.

      Vidoje Žarković je ustvrdio da je „svake godine (…) stopa produktivnosti rada niža nego prethodne godine i 'da smo sada prilično sabijeni u ćošak'. Ujedno je upozorio i na potrošačku euforiju što je, mimo svih kriterija, zavladala cijelom Jugoslavijom …

      Stane Dolenc je izjavio 'da sa takvim stepenom produktivnosti rada (kakav je u SFRJ) nije moguće živeti', te da će zbog toga ka-tad 'biti političkih problema'- osobito u onom trenutku kada se narodu bude moralo reći da tako dalje više ne može i kada 'ćemo negde morati stegnuti, prije ili kasnije'.

     Petar Stambolić je skrušeno priznao: 'Pomalo se sramim kada slušam referate da radnik ovlađuje ukupnim procesima itd.- a ja znam konkretnu situaciju kako stoji i to svbuda.“

(NAPOMENA – u to vrijeme je Tito išao na tzv. Put mira koji je obuhvatio Sovjetski savez, DNR Koreju i NR Kinu), potrajao je više od tri tjedna od 16. kolovoza do 8. rujna 1977. godine.)

        „…. Tematski, ta je 95. sjednica Predsjedništva SFRJ (14. ožujka 1978. ) bila posvećena otvaranju pregovora SFRJ s Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ) koja je tada okupljala devet najrazvijenijih zapadnoeuropskih zemalja (tj. Francusku, Njemačku, Italiju, Veliku Britaniju, Belgiju, Nizozemsku, Dansku, Luksemburg i Irsku) i koja je, zapravo, bila zametak današnje Europske unije…..

      ….Za tu je sjednicu SSIP (Savezni sekretarijat za inozemne poslove) pripremio dva dokumenta ….- u kojima su nabrojeni mnogobrojni (najegzaktniji mogući) podaci o krajnje nepovoljnim trendovima u jugoslavenskoj ekonomiji. Zajednički nazivnik svega onoga što je u njima navedeno glasio je da su SFRJ, ovakva kakva je sada u gospodarskom smislu, i kapitalistička Zapadna Europa dva sasvim različita svijeta između kojih će biti vrlo teško izgraditi bilo kakve mostove, budući da je udaljenost (ili možda bolje rečeno-provalija) među njima sve veća i sve nepremostivija.

     Tako se u Informaciji o odnosima SFRJ-EEZ, (3.ožujka 1978.) primjerice, naglašavalo da je nepovoljan razvoj ekonomskih i trgovinskih odnosa u zemlji dostigao 'zabrinjavajuće razmjere',…. Ujedno je ustanovljeno da jugoslavenski proizvodi nisu dovoljno konkurentni u odnosu na one iz Zapadne Europe te da se sve više produbljuje trgovinska, financijska i tehnološka ovisnost Jugoslavije o najrazvijenijim europskim zemljama.

      U drugom dokumentu (Izvještaj od 18. veljače 1978.) posebice je skrenuta pažnja ma to da bi ovakvo dramatično pogoršanje gospodarske situacije u zemlji moglo imati vrlo nepovoljne posljedice i na njezin međunarodno-politički položaj.

     Alarmantni podaci i upozorenja iz oba SSIP-ova dokumenta potaknuli su članove Predsjedništva SFRJ da se, napokon, trgnu i nešto ozbiljnije i odgovornije (pa rekao bih i samokritičnije) nego što je to dotad bio slučaj pozabave eskalacijom ekonomske krize u zemlji te da, ako je ikako moguće, nađu kakav-takav izlaz. Nitko, međutim, ništa nije suvislo predložio.

     Edvard Kardelj je rekao da se približava XI. Kongres SKJ na kojem će se morati nešto konkretnije reći i o YU-ekonomiji pa je još jednom upotrijebio frazu koja se već u nekoliko navrata mogla čuti i na prethodnim sjednicama državnog i partijskog vodstva zemlje – da se približava onaj kritični trenutak kada će se politička elita SFRJ morati obratiti narodu i pozvati ga na neumitno podnošenje žrtava. Ovako se izrazio:   '…mislim da naš narod moramo upozoriti na to da iz svih teškoća ne možemo izaći drugačije nego sa žrtvama. Ne treba stvarati iluziju da ćemo učiniti ne znam šta već treba reći da ćemo morati podneti žrtve, kako bismo izašli iz teškoća'.

      Vladimir Bakarić je u svom govoru bio još katastrofičniji od Kardelja. Priznao je da za svog nedavnog posjeta SR Njemačkoj jednostavno nije imao dovoljno snage ni hrabrosti otvoreno govoriti o kolapsu jugoslavenske privrede. Rekao je: 'Kada sam bio u Njemačkoj, odbio sam razgovarati o tim konkretnim stvarima. Samo sam rekao Helmutu Schmidtu i Willyju Brandtu (tadašnjim njemačkim socijaldemokratskim liderima) da su perspektive, s obzirom na postojeće stanje stvari, za nas vrlo rđave.'

       Petar Stambolić je samo nemoćno širio ruke: 'Mi 25 i više godina govorimo da treba izvoziti, ali ne pomaže…To treba rešiti, godinama nismo napravili ništa.'

       A Kiro Gligorov-tvorac propale privredne reforme iz 1965.-ustvrdio je da se Jugoslavija 'tretira (…) najgore u pogledu njezine kreditne sposobnosti'-najgore u čitavoj Europi- dodavši još tome: 'Zbog toga smo plaćali nesrazmerno veće kamate, (…) ….., a sve zemlje kao što su Mađarska, Bugarska itd. su u prvoj grupi s najpovoljnijim uslovima zaključivanja zajma.'

      Međutim, članovi Predsjedništva SFRJ su tek pod 5. točkom dnevnog reda („Razno“) u potpunosti otvorili dušu, tada nitko više nije pazio što govori. A svi su se jednoglasno složili s time da je ovakva SFR Jugoslavija, koja je praktički već potonula u ekonomski bezdan, uza sve ostalo najrastrošnija zemlja na svijetu- ma koliko to paradoksalno zvučalo. Svi se prave važni – uključujući i najviše političke dužnosnike – svi nemilice troše i busaju se u prsa, nitko pri tome ne govori istinu, a zemlja poput Titanica srlja u katastrofu nezapamćenih razmjera.

O toj sveopćoj YU- rastrošnosti i pomanjkanja bilo kakvog osjećaja odgovornosti i solidarnosti Petar Stambolić je rekao: 'Pre tri meseca je 25 naših privrednika bilo u Japanu, zatim je otišao Berislav Šefer (potpredsjednik SIV-a) u Japan, Koreju i Kinu s velikom ekipom, a sada je otišao popredsednik vlade SR Srbije s ekipom u te iste zemlje. To su ogromni troškovi, a što se tiče političke strane, nama se ljudi smeju…'

Onda se donekle oslobodio i Edvard Kardelj, ustvrdivši: 'To je smešno … Mislim da smo mi jedina zemlja na svetu koja se u pogledu toga nonšalantno ponaša. Na primer, Italijani su sada odredili takse za autostrade, smanjili dozvoljenu brzinu, sve u cilju štednje, a mi ništa….'

Kakve teške (ali ovaj put uistinu i samokritične) riječi, kakva dekadencija, kakva trulež, i kakvo raspadanje!

Ali – ništa. Tito ide dalje. Obećao je Carteru da će mu pomoći – oko posredovanja kod Brežnjeva – a što Tito obeća Carteru, to se mora učiniti. I doista mu je odradio nevjerojatan posao…..a to je, kakve li ironije, učinio upravo onih namrgođenih dana kada su njegovi podređeni iz predsjedništva SFRJ, na zatvorenoj sjednici zaključili da ovako dalje više ići neće. I da je konačni slom blizu.“

Zanimljive i korisne analize naših zadnjih godina u komunizmu mogu se naći i u tekstu Od "novog vala" do nove države Vedrana Mikca, prof., u poglavlju Ekonomska kriza i pokušaji stabilizacije objavljenom na portalu povijest.net[4]

Naša zadnja desetljeća u komunizmu

Možemo se podsjetiti i drugih činjenica koje karakteriziraju razdoblje zadnjih desetljeća komunizma kod nas i koje se uglavnom zaboravljaju i hotimično prešućuju:

Inflacija

Ono što dobro pamtim, to je bila strašna inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10%, ona je stalno rasla i početkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1979. bila  21,4%, 1980. je 30%, 1981. je 46%, 1984. godine 53%, 1985. bila je 70%, a u prosincu 1989. bila je 2.685,4%. Uspoređujući prosinac 1988/89 cijene su skočile 23 puta.

Sjećam se tih vremena da smo odmah, kada smo dobili plaću, mijenjali dinare za njemačke marke. U poduzećima su radile privatne, ilegalne mjenjačnice gdje smo ubrzano mijenjali novac.

 Nezaposlenost

Ljudi vole pamtiti da su svi bili zaposleni, što nije točno. Dugo vremena su se nezaposlenost i premali broj radnih mjesta rješavali iseljavanjem, najviše u Njemačku. Stopa nezaposlenosti se u 1980-tim udvostručila. Osim te brojke puno je važnija kvalitativna strana nezaposlenosti budući da je poprimila neka svojstva koja prije nije imala, ali će ih i nakon raspada Jugoslavije zadržati. To su masovnost, permanentnost, depresivnost, tendencija postupnog rasta i produljenje trajanja u životnom vijeku pojedinaca. Nezaposlenost je pogađala najviše one koji traže prvo zaposlenje te kvalificirane i školovane osobe, javljala se u pogoršanim općim uvjetima pada standarda. Uz nju se javlja i sve manja stopa zapošljavanja, ona je diferencirano rasprostranjena i selektivna, čime pogađa one dijelove države i društvene grupe koje su od prije u inferiornom položaju i pojačava procese društvene diferencijacije te time ukazuje na svoje dublje društveno–strukturalne korijene. S tim, povezana je i pojava socijalne ugroženosti i socijalnog raslojavanja kao dominantnih društvenih procesa u osamdesetima. Društvo se sve više raslojava na  većinu koja je sve siromašnija i  dobrostojeću upravljačku elitu.

 Drastičan pad standarda, bez presedana u Europi

Standard stanovništva pao je za 34%, a  mirovine za 40%. To je bio najveći pad standarda u Europi.

Strajkovi

Tijekom 1989. u SFRJ bilo je 1.900 štrajkova u kojima je učestvovalo 470.000 radnika.

05-11-1987-strajk-labin1

http://povijest.net/...

 Devalvacije

Uoči izbijanja krize, mjesec dana nakon Titove smrti (1980.), Savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, kako bi stimulirala izvoz. A zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

 Nestašice

Godine 1980., zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte,  opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima, s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, dolazi do redukcije struje, manjka benzina i naftnih derivata, čekali smo na pumpama u velikim kolonama, uvodi se „par-nepar vožnja“[1], nestašica kave, čokolade, deterdženata, a u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena je daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva.

Često smo išli u Austriju (Graz, Leibnitz) i Mađarsku (Nagykanizsa), gdje smo kupovali mnogo toga čega nije bilo u Zagrebu, odnosno one robe koja je u Zagrebu bila mnogo skuplja. U Mađarskoj smo kupovali mesne prerađevine, kobasice i slično. Sjećam se da su te kobasice visjele na štandovima u ne baš higijenskim uvjetima, kakve danas više nigdje ne možete naći, ali je sve bilo mnogo jeftinije nego kod nas. Sve smo to švercali preko granice, skrivali od carinika, ponižavali se, naužili se straha i neugodnosti.

 Sulude investicije

Inozemni dugovi bili su posljedica investicija u sedamdesetima, koje su bile izraz politike i mentaliteta vladajućih struktura. Kroz investicije htjeli su steći legitimitet i simpatije u narodu nakon sloma Hrvatskog proljeća. A sami nisu imali stručnost potrebnu za takve pothvate.

Nakon što su republike u 70-tima, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja međunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je prešao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom političkom situacijom 1971-72. Naime, nove političke strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, željele su dokazati da će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali. Za ostvarenje njihovih ambicija utrošeno je oko 45 milijardi dolara.

Golemi novac dobiven kreditima dijelom je utrošen u investicije, a dijelom i u standard, koji se bio gotovo približio onome na Zapadu. (Toga se ljudi najradije sjećaju). U novinama smo čitali hvalospjeve vlastodržaca: "Jugoslavija je najveće gradilište u Europi". Međutim, umjesto očekivanoga gospodarskog buma, najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije završio je ekonomskom krizom. Investicije su većinom bile promašene, a kredite je trebalo vraćati po nepovoljnim kamatama.

Simbol svih promašenih investicija bila je Tvornica glinice u Obrovcu[2]. To je bio  “objekt od interesa za širu društvenu zajednicu” kojim se htjelo pomoći nerazvijenom kraju u zaleđu Zadra, nastanjenim stanovništvom srpske nacionalnosti. Na kraju to je  bila najveća promašena investicija u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka.

Zanimljivo je da su znanstvenici Ekonomskog instituta u Zagrebu kroz svoju studiju dali pozitivnu ocjenu cijelom projektu.

images_2

Tvornica glinice u Obrovcu

(Izvor slike: http://www.casopis-gradjevinar.hr/...)

 

Nagli porast kamata i udarac na politiku investiranja

Završni udarac na suludu  politiku investiranja došao je izvana. Naime, na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna, a kapital se nudio u neslućenim razmjerima. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. bila je 5,8%, 1976. godine 5,1%, 1977.godine 5,5%. Potkraj 1978. zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivši" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%. Dakle, cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Politička rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su i dalje rasli, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećao za više nego dvostruko.

Na kraju je svjetska energetska kriza i restrukturiranje svjetskog gospodarstva u sedamdesetima uz nerazumnost političkih struktura bivše države te zaostalo gospodarstvo dovelo do ogromne gospodarske krize kao uvoda u sveobuhvatnu jugoslavensku krizu.

 Profesor Bilandžić smatra da je objašnjenje takve politike veoma složeno. On piše:

Osim niske stručne razine centralnih privredno-političkih rukovodstava i njihove želje da ubrzanim razvojem postignu što veći legitimitet i podršku što šire javnosti, djelovali su i drugi činitelji. Svatko je težio uvozu sredstava akumulacije nadajući se da će ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je čak postojao međurepubličkopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivači banaka, dakle i privredne organizacije i društvenopolitičke zajednice (dakle država), solidarno i neograničeno jamče kreditorima za sve obveze, a nije riješeno tko će vraćati dugove.

 Potemkinova zemlja

Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti. Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduženja. Akteri te operacije zaduživanja upali su u klopku dramatičnih promjena na svjetskom tržištu kapitala i krediti su se morali vraćati po mnogo većima kamatama od onih po kojima su dobiveni.

Izgledalo je da su vladajuće strukture zaista dokazale narodu da su učinile više od obećanja lidera smijenjenih 1971.-73.

 Trgovinski deficit

Trgovinski deficit je ubrzano rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1979. skočio je na 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

 Nitko nije znao pravo stanje stvari

Vođena je takva precijenjena politika tečaja dinara da gospodarski subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netočnu evidenciju, dugovi su još bili obavijeni velom takve tajnosti da čak i politička rukovodstva i najviši organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se našla pred prijetećom nelikvidnošću.

 Sve lošije poslovanje velikih poduzeća

I u našim poduzećima (posebno u velikim poduzećima koja su bila „perjanice“ socijalističke izgradnje) gomilali su se gubici, ali za njih se dugo nije znalo, dok nisu došli na vidjelo, kada su počeli štrajkovi. Tendencija daljnjeg slabljenja poslovnih rezultata, oskudica novca, te gubitak povjerenja poslovnih partnera (banaka i kreditora) prouzročili su nesolventnost poduzeća, financija i poslovnog sustava u cjelini, čime je prijetila potpuna blokada svih poduzeća. Početkom 90-tih došlo je do konačnog sloma većine poduzeća.

 Rast „sive ekonomije“

U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veći broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge načine: povećao se rad u "fušu" proširila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemično razvili razni "virtuozni" oblici krađe društvene imovine, zatim neplaćanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i „crna burza“. Majstori koji su se izvještili u tim poslovima u komunizmu u novom kapitalističkom društvu su došli na svoje i razmahali se punom snagom.

Gospodarski kriminal

Dr.sc.Ivo Lučić je u u Globusu od 17.12.2018. godine u tekstu o jugoslavenstvu i Jugoslaviji napisao:

      „Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ  je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.

       Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.“

 UDBA je i dalje bila aktivna i brutalna

U tim 1980-tim godinama počeli smo čak naivno  vjerovati da se komunizam počeo „smekšavati i civilizirati“, slobodnije smo govorili i često smo ismijavali razne partijske funkcionere. Već je bilo i direktora poduzeća koji nisu bili članovi Partije (ali, naravno, nisu nikada ništa loše rekli o Partiji i nisu javno posumnjali u komunizam). Međutim, nismo znali da je iza te malo uljepšane fasade i dalje djelovala brutalna represija.

O tome što je u tom vremenu proživio  piše dr. Anto Kovačević u svojoj knjizi.[1] Njega su agenti UDBA-e, kao studenta,  1981. godine kidnapirali u Grazu gdje studirao, izveli pred sud u Doboju i osudili na 8.5 godina robije samo zato, jer je nešto slobodnije govorio i pisao. Nakon što je dr. Kovačević odslužio svoju kaznu,  1988. milicija ga je izvukla iz autobusa i ponovno uhapsila.

 Odgovor stanovništva na krizu

Vedran Mikac u svom radu navodeći i druge autore opisuje kako su ljudi reagirali na krizu u 80-tim godinama.

Utjecaji krize i ovih procesa izazvali su različite vrste odgovora ljudi u lokalnoj zajednici, posebno gradskoj koja je doživjela strelovit rast do osamdesetih. Ljudi su na krizu reagirali na sljedeće načine:

  1. Aktivni odgovor na krizu
  • pojačani napori kao nadomjestak za gubitke (dopunski rad, samopomoć, uzajamna pomoć, itd.),
  • protesti, pobune, agresivnost (u obliku štrajkova tvorničkih radnika, pojačanje javne kritike poput pisama čitatelja novinama, peticije).
  1. Restriktivno ponašanje
  • adaptacija na promjenu (smanjenje potrošnje, smanjenje broja djece, pogoršanje ishrane, orijentacija na manje stanove, itd.).
  1. Destruktivni odgovori
  • destruktivno društveno ponašanje (delikventno ponašanje omladine, krađe, itd.) i
  • samodestruktivno ponašanje (alkoholizam, mentalna oboljenja, samoubojstva).

 Jedno veliko poduzeće u predtranzicijskom razdoblju

Što se događalo u zadnjem desetljeću komunizma u velikim poduzećima, nositeljima socijalističkog gospodarstva možemo pratiti kroz analizu događanja u KONČAR-u[1]. Kada ja, kao „stari Končarevac“ govorim o Končaru, tada govorim o proizvodnji najvećih generatora na svijetu, o tiristorskoj lokomotivi koja je imala najbolje tehničke karakteristike od svih tadašnjih najboljih lokomotiva, govorim o inovativnim tehničkim rješenjima koja su nekada predstavljala novost u tehnici i proizvodnji električnih strojeva,  govorim o transferu  tehnologije u Indiju, Argentinu i Tursku, govorim o izvozu u osamdeset zemalja svijeta, koji je u 1985. godini ostvaren u iznosu od 145.000.000$, kod čega 94.000.000$ na Zapad, govorim o vrhunskim stručnjacima, vrijednim radnicima, majstorima i dragim prijateljima s kojima sam radio. I kod toga sam vrlo subjektivan i pomalo neobjektivan, jer ističem samo pozitivnu, lijepu blistavu  stranu medalje. A ne spominjem onu tamniju i mračniju stranu koja je početkom 1990-tih, pored svega ostalog, dovela do propasti poduzeća.

I tu stranu treba prikazati, jer se stvorilo mišljenje da je gospodarstvo u komunizmu bilo odlično, da je bila puna zaposlenost, ljudi su dobro živjeli i onda je sve  uništeno privatizacijom koju su vodili Tuđman i HDZ.

 Već na početku tranzicijskog razdoblja, u 1990., kada je došlo do sloma komunizma, slomio se i Končar, slomio se poslovno, financijski i organizacijski. Tzv. SOUR Rade Končar je 1979. godine imao 18.531 radnika, 1989. imao je 24.197 radnika, kada je propao komunizam već prve godine KONČAR d.d. je spao na 9.932 radnika, a 1999. je imao  4.115 radnika i taj broj se s manjim odstupanjima zadržava do danas. Takvi lomovi događali su se, čak i u gorem obliku i drugim našim velikim poduzećima.

Uzroci tog sloma su, naravno u velikoj mjeri i u globalnom slomu svih nekadašnjih socijalističkih država od Rusije, Poljske, Čehoslovačke  do Jugoslavije i naglom gubitku velikog dijela svjetskih tržišta. Ali su se uzroci mogli nazrijeti i već samom analizom poslovnih izvješća i kroz analizu organizacijskog, tehnološkog i upravljačkog stanja u poduzećima na kraju komunističkog razdoblja, tijekom 1980-tih.

Poduzeće KONČAR je u tranzicijsko razdoblje ušlo i s pozitivnim i negativnim nasljeđem. Pozitivno nasljeđe je činio jaki kadrovski potencijal,  tradicija i proizvodno ime koje je poznato u zemlji i svijetu,  tehnološki potencijal (iako zastario), ali sposoban za proizvodnju i značajna imovina u nekretninama ( preko 2.000 stanova, odmarališta, proizvodne hale, zgrade ).

Međutim, ono negativno nasljeđe bilo je mnogo opasnije i u konačnici je razorilo poduzeće, a rukovodstvo poduzeća se nije snašlo u novonastalim uvjetima.  U  jednom  izvješću za Upravni odbor  pisalo je: "KONČAR je imao obilježje korporacije koja promatra i čudi se slijedu događaja, iako zna što hoće, ali ne upravlja događajima." Menadžment KONČAR-a je već zadnjih deset godina bio svjestan sve lošijih pokazatelja poslovanja, ali nije znao što bi trebao poduzeti. Po uhodanom receptu bavili su se reformama, reorganizacijama i preustrojstvom prema uputama političkih vrhuški, sudjelovali na konferencijama i sastancima Saveza komunizma, ali nisu bili pripremljeni za prave menadžerske poteze u krizi, u burama i olujama koje su se najavljivale na horizontu.

Treba reći da se ni drugi nisu snalazili, niti u poduzećima niti na državnoj razini. I gospodarske reforme koje je, kao Predsjednik Vlade SFRJ, uz podršku MMF-a provodio iskusni, bivši Končarev generalni direktor, Ante Marković[2], kojima je htio unijeti pravila tržnog gospodarstva i spasiti Jugoslaviju,  doživjele su fijasko.   Njegova savezna vlada pokrenula je 1989. prvi val privatizacije društvenih poduzeća u SFR Jugoslaviji. Metoda privatizacije bila je dokapitalizacija, s popustima na račun društvenog kapitala, a uz uvjerenje da će i takva djelomična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja u jugoslavenskim poduzećima.  Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka u SR Hrvatskoj, stvoreni su prvi tajkuni. Markovićev model privatizacije je ubrzo bio definitivno napušten u svim bivšim jugoslavenskim republikama. Mnogi vjeruju da je Markovićeva privatizacija "zametak i prapočelo, majke svih pretvorba i privatizacija u novostvorenim republikama tj. državama bivše SFR Jugoslavije"[3]. Prvi val privatizacije koji su proveli “crveni direktori” trajao je od 1988. do 1. svibnja 1991.

Slika stanja u KONČAR-u na kraju komunističkog razdoblja pokazivala je zaostalu proizvodnu strukturu,  kašnjenje u razvoju i primjeni novih tehnologija i negativne stope rasta proizvodnje i nisku zauzetost kapaciteta.

Osim toga moglo se iz svih poslovnih izvješća uočiti sljedeće:

 Katastrofalna financijska slika poslovanja

Gubitak je u 1990. bio 82.000.000 DEM. Visoki stupanj ostvarenih gubitaka, tendencija daljnjeg slabljenja poslovnih rezultata, oskudica novca, te gubitak povjerenja poslovnih partnera (banaka i kreditora) prouzročili su nesolventnost poduzeća, financija i poslovnog sustava u cjelini čime je prijetila potpuna blokada svih poduzeća.

Negativni trendovi iz petogodišnjeg perioda od 1980-1985 produženi su još intenzivnije i na razdoblje 1986.-1990.

Deset poduzeća bilo je pred stečajem.

Neefikasno poslovanje i upravljanje, nedovoljan opseg realizacije, nepovoljni efekti deviznog poslovanja, previsoke kamate, prekid poslova s Irakom (u opsegu 28 mil. $ potraživanja) i 259 mil. $ započetih i ugovorenih poslova i gotovo potpuni zastoj aktivnosti na velikom dijelu poduzeća - proizvođača opreme, doveli su do velikih šteta. A sve se povećavalo nepokrivanjem fiksnih troškova i plaća, te budućim štetama zbog prekida dijela ugovora za izvoz opreme. Svi ti nagomilani problemi bili su teški oko 200.000.000 DEM

 Pad po svim pokazateljima u razdoblju od 1985 do 1988.

Već dosta godina prije 1990. mogao se uočiti pad po mnogim pokazateljima. Proizvodnja u tonama padala je  po stopi od – 4,5% (iako nije promijenjen asortiman), produktivnost mjerena u tonama/zaposlenom padala je za – 7%, došlo je do smanjenja učešća izvoza u ukupnoj realizaciji (sa 37% na 28%), visokog stupnja zaduženosti i pada akumulativnosti. Investicijski planovi su se slabo realizirali – u razdoblju 1986-1990. tek u iznosu od  33 %,  

Ulaganja u razvoj bila su mnogo puta manja nego kod konkurencije (Siemens 8.9%, Končar 1.4 %), a isto tako i investicije (Siemens 7.7%, Končar 2.7 %).

I ukupni prihod u dolarima  po zaposlenima je bio nekoliko puta manji nego kod konkurencije - Siemens  64.000$, Toshiba 156.000$, dok je Končar ostvarivao 21.000$ po zaposlenom.

 Veliki broj loše ugovorenih poslova

Veliki broj poslova je loše ugovoren i donosili su  gubitak, ako se realiziraju, a velike štete na ugledu i na tržištu, ako se ne realiziraju

 Ocjena zatečenog stanja organizacijske i tehnološke razine proizvodnje

U 1985. stručnjaci KONČAR-a izradili su studiju kojom se snimalo stanje opće organiziranosti poduzeća. Snimala se opća organiziranost, tehnološki procesi, planiranje i priprema proizvodnje, održavanje strojeva i opreme, kontrola kvalitete. Ocjenjivalo se zatečeno stanje u odnosu na željeno stanje. Ponosan sam sam što sam sudjelovao u izradi te studije, jer nakon toga nisam našao ni pročitao niti jednu tako kvalitetnu studiju koja se bavi organizacijom. Primijenili smo mnoga originalna rješenja za snimanje i ocjenjivanje stanja. Šteta što ta studija nije objavljena, već je ostala u ladicama u Končaru. Mogla je dati veliki doprinos znanstvenom proučavanju organizacije poduzeća.

Snimka je pokazala nezadovoljavajuće stanje u svim segmentima od tehničke dokumentacije, organizacije proizvodnje, podloga za planiranje do kvalitete proizvodnje.

Prosječna razina opreme procijenjena je na 36% od razine koju ima konkurencija. Utvrđeno je izrazito zaostajanje u investiranju i osuvremenjivanju opreme. Zanimljivo je da su i kod nove opreme rezultati poslovanja bili slabi zbog loše organiziranosti. Studija nije uočila nikakvu korelaciju između razine tehnološke opreme i uspješnosti poslovanja.

Ja sam posebno ponosan jer je studija pokazala da je Odjel tehnologije u Tvornici srednjih električnih strojeva koji sam ja vodio,  bio po svim parametrima daleko najbolji od svih odjela tehnologije u Končarevim tvornicama.

 Neefikasna, loša, troma i nelogična organizacija

KONČAR  se sastojao od 37 poduzeća koja su bila formalno samostalna u djelovanju. Kroz cijelo socijalističko razdoblje KONČAR je bilo ogledno poduzeće u kojem su se provodile i testirale sve promjene i umotvorine koje su izmišljali teoretičari socijalizma i „udruženog rada“ od centralizacije, integracije, oourizacije i soourizacije uz razne samoupravne sporazume. (Ne mislim mlade čitatelje zamarati tim umotvorinama koje su bile jako skupe i nisu ništa doprinijele boljem i učinkovitijem poslovanju. Akademik Županov koristi podatak da su troškovi instaliranja „udruženog rada“ u SFRJ bili 4.5 milijardi dolara). Na kraju smo u Končaru dobili veoma zamršene organizacijske, poslovne i financijske odnose između poduzeća,  te između pojedinih poduzeća i središnjeg poduzeća, nisku proizvodnost rada, nisku ekonomičnost poslovanja i ogroman broj radnika izvan procesa proizvodnje. U poslovima vezanim uz proizvodnju radio je 10.691 radnik, a na poslovima izvan proizvodnje 12.488 radnika.

Visoki stupanj povezanosti i međuzavisnosti ostvarivao se kroz zasebno organizirane centralizirane funkcije razvoja, prodaje, uvoza i financijskog poslovanja. Organizacijsko ustrojstvo poslovnog sustava bilo je zamršeno, složeno, neefikasno, poslovno nelogično, te krajnje konfuzno u provođenju, opterećeno štafetnim, hijerarhijskim načelom organizacije i nerealnim planiranjem. Pravo poslovno stanje se prikrivalo, a zavaravanje se provodilo tako da su se prikazivali samo pojedini, izabrani  aspekti slike stanja. Mnoga poduzeća (pogotovo centralna nabava, inženjering i prodaja), zbog neodgovornog i negospodarskog ponašanja i ugovaranja poslova koji su donosili gubitak, završila su u stečaju.

Između poduzeća i nadgradnje, zajedničkih službi  vladali su odnosi nepovjerenja i neprijateljstva.  

 Do apsurda "razvijeni samoupravni odnosi",  "svijest" i potreba radnika da o svemu "odlučuju"

Tijekom štrajkova koji su nastupili 1990. štrajkaši su postavljali direktore u pojedinim tvornicama, što je zbog njihove nesposobnosti blokiralo proizvodnju u nekim tvornicama i kroz 3 mjeseca do postavljanja novog rukovodstva. Time su  zaustavili nužne organizacijske i poslovne procese prestrukturiranja.

 Veoma neefikasan i skup razvoj

Razvoj u Institutu se sve više birokratizirao, okrenuo prema sebi, „štampanju“  elaborata i odvojio se od potreba tvornica. Između stručnjaka Instituta i tvornica stalno je bilo svađa, napetosti i nepovjerenja.

Negativan image u javnosti i sredstvima javnog priopćavanja

U medijima  je KONČAR (kao i ostala velika poduzeća) opisivan kao  „gigant na staklenim nogama“, boljševičko poduzeće i simbol neefikasnosti bivšeg sustava.

 Odnos ljudi prema socijalizmu

Ako izuzmemo mlade rođene poslije 1990. i one rođene par godina prije, ostala većina stanovnika Republike Hrvatske živjela je dovoljno dugo u komunističkom razdoblju da su dobrim dijelom oblikovani u tom vremenu. Ljudi su u sebi razvili ili odbojnost prema tom političkom sustavu ili simpatiju ili su se naučili prilagoditi situaciji. I s tim navikama i vrijednosnim sustavom našli su se preko noći u kapitalizmu. Odnos prema novom društvu i ponašanje u njemu možemo dijelom razumjeti, ako upoznamo stavove koje su ljudi imali u vrijeme komunizma. S tom problematikom se ozbiljno bavio i provodio mnogobrojna istraživanja poznati sociolog, akademik Josip Županov[1].

On se jednom pitao kako to da u vrijeme krize tijekom 1980-tih nije bilo više socijalnih nemira. Štrajkova je bilo, ali nisu nikada prerasli u veće nemire, kao što se to događalo u drugim zemljama, ako bi standard pao već za par postotaka. A kod nas se standard srozao i za 40% i nisu izbili veći nemiri i pokazivanje nezadovoljstva.

Sociolog Josip Županov je smatrao da do socijalnih nemira nije došlo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "loših godina dolaze dobre godine", i drugo, što je društveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. On piše:

... postoje ventili koji uspješno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, „siva ekonomija'', rasprostranjene krađe i masovno neplaćanje računa (kao jedan aspekt erozije građanske discipline i pravnog sistema)...

Kolektivna akcija može biti uspješna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a većina radne populacije ne želi promjenu od društva uravnilovke i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja što ga implicira tržna ekonomija.

Orijentacija na status quo isključuje autonomnu borbu za veći komad kruha i orijentira ponašanje na borbu protiv socijalnih razlika...

U knjizi Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma[2] Županov piše:

.…..socijalne konzekvence komunističke vladavine ….: nasljeđa koja čine vrijednosti, stavovi i ponašanja što ih je država pokušavala ucijepiti podložnom stanovništvu ili iskorijeniti među tim stanovništvom.

….ljudi su se odrekli svojih prava na individualnu slobodu u zamjenu za takve beneficije kao što su sigurnost u zaposlenju, besplatne zdravstvene usluge i besplatno školovanje za njihovu djecu i skromnu, ali dostatnu razinu potrošnje.  To je omogućilo siv i jednoličan način života, ali na ulicama nije bilo kriminala.

JZupanov

Akademik Josip Županov

(izvor slike: http://info.hazu.hr/...)

Formuliranje teorije završio sam 1986. kada sam na temelju istraživačkog izvještaja o kulturi radničke omladine napisao posebno poglavlje knjige Sociologija i samoupravljanje. Tu sam  dao jednu pregnantniju formulaciju teorije o koaliciji između politokracije i radništva.

Međutim, ekonomska kriza izazvala je veliko naprezanje koalicije, jer je dovela u pitanje sposobnost elita da izvršava svoj dio pogodbe, pa radnici mogu odbiti da izvršavaju svoj dio. Stoga sam želio provjeriti koliko je koalicija čvrsta, koliko naprezanja može izdržati, a kao indikatore prihvaćanje službene ideologije od strane mladih radnika. Podaci su dobiveni anketom u Hrvatskoj 1982.

Rezultati koje ću prikazati u sažetom obliku pokazuju izuzetno snažno prihvaćene službene ideologije: prihvaćanje službenih institucija, politika i definicije društvene vrijednosti.

Stavovi prema Savezu komunista (u %)

  • Pozitivan stav prema SK u cjelini ……………………………..73,0 %
  • Negativan stav ……………………………………………….     9,0 %

 Definicija socijalističke države

  • Pozitivna (službena) definicija ………………………………….77,6 %
  • Negativna definicija ………………………………………………11,2 %

 Ocjena ekonomske politike države

  • Pozitivna ocjena ………………………………………………….50,5 %
  • Negativna ocjena …………………………………………………11,9 %

 Čija je briga zapošljavanje omladine

  • Briga države ……………………………………………………….60,9 %
  • Briga „udruženo rada“ …………………………………………….28,7 %

 ……Isto tako percepcija radnika kao „samoupravljača“ koji odlučuje o svim važnim pitanjima nije imala nikakve veze sa stvarnošću kad je sve bitne odluke donosio direktor zajedno s glavnim menadžerima i političkim dužnosnicima u poduzeću i izvan njega, dok je radnički savjet uglavnom udarao gumeni pečat legitimiteta.

Zašto su ispitanici zanemarili praktično iskustvo i odgovarali „politički korektno“? Sama formulacija pitanja ih je na to navela: odgovoriti na temelju vlastitog iskustva značilo bi dezavuirati ideologiju, a oni to nisu željeli.

Naš uzorak činili su mladi radnici većinom u urbanim sredinama. To je svakako prednost, jer se radilo o najobrazovanijem dijelu radništva…

..čini se da je omladina (ne samo radnička, već i srednjoškolska i studentska) bila u tom razdoblju u daleko većoj mjeri ideologizirana od srednjih i starijih naraštaja.

Ti ljudi danas imaju oko 50 godina i pitanje je koliko su ti nekadašnji stavovi ostali i danas negdje u njima duboko sakriveni i ponekad isplivaju prema van, kada ocjenjuju današnje društvo.

Mene pomalo čude rezultati istraživanja, jer su  u društvu u kojem sam se ja kretao stavovi bili potpuno drugačiji. To znači da su ljudi različito reagirali na komunizam i da su se stavovi mijenjali tijekom godina i bili različiti u pojedinim društvenim skupinama. Može zaključiti da su se ljudi tijekom desetljeća komunizma pomalo pomirili sa sudbinom, prilagodili su se tom načinu života „kao magarac na batine“, da bi mogli preživjeti, izborili nekakvo mjesto u tom sustavu i vjerovali da će taj sustav živjeti vječno. Većini je odgovaralo stanje u kojem su službeno „svi bili jednaki“ (iako je stanje u realnom životu bilo daleko od toga), u kome se „nitko nije mogao i smio obogatiti“, u kojem su sposobnost, kreativnost i poduzetnost bili gušeni. 

„Godinama je stvarana “koalicija” između nesposobnog rukovodstva i radnika“, pisao je prof.dr.Josip Županov još 80-tih godina, „priječeći sve zamisli o promjeni načina rada, o suvremenim metodama upravljanja i rukovođenja, a podupirući stanje u kojemu je vladalo osnovno samoupravljačko pravo “pravo na nerad, nesposobnost i neznanje”.

 Ipak i u tom krutom komunističkom društvu uvijek je postajala žilava skupina (manjina) koja se s takvim stanjem nije mirila, bila nezadovoljna, mislila je svojom glavom, pisala i govorila, sanjala slobodno i demokratsko društvo i bila jezgro svih pobuna, nezadovoljstava i  otpora. I često punila zatvore u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, Lepoglavi, u Staroj Gradišci i drugdje i bježala u emigraciju. 

 Početkom 90-tih ti stavovi su se u Hrvatskoj naglo promijenili.

U svojoj knjizi Županov navodi i istraživanje koje je u 10 nekadašnjih komunističkih zemalja utvrđivalo ocjenu socijalističkog sustava – nakon 1990. Objavljeno je 1994. u časopisu Europa-Asia Studies.

Istraživanje je pokazalo da su Hrvati od svih anketiranih zemalja najlošije ocijenili i ekonomski i politički sustav u doba socijalizma (ocjene od 1 do 100). Za ekonomski sustav Mađari su dali ocjenu 74, Poljaci 57, Slovenci 46, a Hrvati 28. Politički sustav su Hrvati ocijenili još lošije, dali su ocjenu 13, dok su Slovenci dali ocjenu 46, Poljaci 42, a Mađari   68.

 Županov je objasnio da bi se taj proces nagle erozije „komunističkog nasljeđa“ mogao protumačiti kao specifični „aftermath-effect[3]“ krvavog raspada multinacionalne socijalističke države.(Komunizam je povezivan s Jugoslavijom – JNA, razaranjem Vukovara)

 Zaključak

Danas nije teško kritizirati stanje našeg  gospodarstva i sve devijacije koje su u društvu nastale, ali nostalgično se sjećati nekih bivših, socijalističkih, „dobrih“  vremena i na temelju toga kritizirati današnje stanje,  je stvarno suludo i glupo.

Kod gradnje novog društva umjesto da smo iz socijalizma i kapitalizma izabrali ono što je dobro i odbacili ono što je loše, izgleda da smo pokupili sve ono što je bilo loše i u jednom i drugom sustavu.

Zato, sada oboružani svim iskustvima iz socijalizma i ovog početnog kapitalizma koji smo prošli moramo biti dovoljno pametni da izaberemo put koji neće ponavljati mnogobrojne greške koje smo sada napravili.  

 

LITERATURA

  1. Bilandžić, Dušan (1999.),  Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb
  2. Hudelist, Darko (2017.), Rim, a ne Beograd – Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.-1984.), Alfa, Zagreb 
  3. https://www.vecernji.hr/... 
  4. Kasapović, M. (2023), „Zbogom postjugoslavenstvu!“ Anali Hrvatskog politološkog društva, 20(1). Prethodna objava na mreži. https://doi.org/... 
  5. Kasapović, Mirjana. (2024), „Zbogom post-jugoslavenstvu! - Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva“, Školska knjiga.
  6. Kovačević, Anto (2012.), Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb
  7. Mikac, Vedran (2009), Od „novog vala“ do nove države (2) – Ekonomska kriza i pokušaji stabilizacije - http://povijest.net/...
  8. Županov, Josip (2002.), Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

 

 [1] Josip Županov, (1923., Šolta – 2004., Zagreb) akademik, doktor znanosti, dugogodišnji je redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na predmetima Industrijska sociologija i Sociologija rada.. Osim industrijskom sociologijom, Županov se bavio istraživanjem strukture moći i vrijednosnog sustava te posebno u zadnje vrijeme problemima privatizacije, marketizacije i modernizacije društva. Član HAZU - Razred za društvene znanosti, od 1991. Važnija djela iz njegovog stvaralačkog doprinosa razvoju hrvatske sociologije su: "Samoupravljanje i društvena moć" (1969.), "Sociologija i samoupravljanje" (1977.), "Marginalije o društvenoj krizi" (1983), "Poslije potopa" (1995.). „Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma: odabrane rasprave i eseji“ (2002).

[2] Josip Županov (2002.), Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

[3] Učinak posljedica nekog tragičnog događaja

[4] KONČAR (RADE KONČAR) – veliko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu koje proizvodi električne strojeve i postrojenja. Kao tvrtka nastala je 1921., a nakon Drugog svjetskog rata nakon nacionalizacije tvrtka dobiva ime po partizanskom narodnom heroju Rade Končaru. Osnovala ga je Vlada FNR Jugoslavije imovinom konfiscirane tvrtke HRVATSKO SIEMENS ELEKTRONIČNO d.d. i tvrtke NORIS. Počelo je radom 1. siječnja 1947. godine kao poduzeće za proizvodnju električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefona. Prije 1990. zapošljavalo je više od 20.000 radnika. Grupu KONČAR danas  čine KONČAR – ELEKTROINDUSTRIJA d.d. kao matica i 20 ovisnih društava u kojima matica ima prevladavajući utjecaj (više od 50% glasova u Glavnoj skupštini). Djelatnost Grupe KONČAR podijeljena je u poslovna područja: - Energetika i transport: projektiranje i izgradnja postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije, te pripadajuća oprema, tiristorske lokomotive, tramvaji, te električna oprema za stabilna elektrovučna postrojenja i - Industrija: elektromotorni pogoni, električna oprema srednjeg i niskog napona i ugostiteljska oprema; - Trgovina: električni kućanski aparati, serijski proizvodi i električni aparati niskog napona. - Posebne djelatnosti: istraživanje i razvoj proizvoda i infrastrukturne usluge. Danas KONČAR ima oko 4.000 zaposlenika.

[5]Ante Marković,(1924.,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[6] https://sh.wikipedia.org/wiki/Markovi%C4%87eva_privatizacija

[7] Anto Kovačević, (2012.), Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb

[8] Odredba po kojoj jedan dan mogu voziti automobili s parnim registracijama, a drugi dan automobili s neparnim registracijama. Par-nepar  vožnja uvedena je radi štednje goriva tijekom provođenja Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije usvojenog  1983. za vrijeme Vlade Milke Planinc

[9] Obrovac - gradić u Zadarskoj županiji, na rijeci Zrmanji, 11 km od njezina ušća u Novigradsko more. Poznat po tvornici glinice Jadral, sagrađenoj 1977., koja je trebala pomoći tom nerazvijenom kraju. To je bila najveća “promašena” investicija u bivšoj Jugoslaviji u koju se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara. Prestala raditi 1981.

[10] Hrvatsko proljećekulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. To je bio nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od političkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970., do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-KučarMiko TripaloPero PirkerIvan ŠiblDragutin Haramija i drugi, od intelektualaca Vlado GotovacMarko Veselica, Franjo Tuđman, A među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni na zatvorske kazne. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.

[11] Dušan Bilandžić (Maljkovo kod Sinja, 1924.) hrvatski povjesničar, akademik i političar. Od 1942. godine sudjeluje u ratu kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim postrojbama. 1955. g. je završio Pravni fakultet u Beogradu, a od 1945. g. do 1960. g. djelovao je kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu. te 1965. g. stječe doktorat znanosti na Zagrebačkom sveučilištu iz područja ekonomije. Za člana suradnika JAZU/HAZU izabran je 1980. godine, a za redovitoga člana 1991. g. Autor je mnogih knjiga.

[12] Etatizam –  (franc. étatisme, od état: država), političko načelo i praksa koji u prvi plan ističu interese države, daju državi (aparatu i organima) najšire ovlasti i odlučujuću ulogu u vladanju ekonomskim, političkim, kulturnim i svim drugim pitanjima društvenog života. 

[13] http://povijest.net/...

 



Povezani članci

Komentari

Komentiraj