Reindustrijalizacija - što je to?

Utopija ili egzistencijalna nužnost hrvatskog gospodarstva

Reindustrijalizacija nije čarobni štapić, nije samo jedna odluka, samo jedan zakon, nekoliko investicijskih projekata, ne smije biti samo nova politička parola. To je niz procesa koji moraju obuhvatiti i usmjeriti cijelo gospodarstvu i provoditi drastične promjene u cilju stvaranja novog gospodarstva.  

Ovim tekstom „pokrećem“ svoju web stranicu i sve vas lijepo pozdravljam. Nadam se da će u njoj biti stalno novih i zanimljivih tekstova, i mojih i ostalih kolega koje pozivam na suradnju. Za one koji me znaju pa se pitaju što mi je to trebalo i za one koji me ne znaju pa se pitaju, tko je sada taj, a i za one koje zanima zašto se stranica zove „sveopoduzetništvu“, sve sam objasnio u rubrici „O nama“.


45

(Izvor: sztuczne.com.pl)

Reindustrijalizacija - što je to?

Prije izbora, u studenom 2015., u programu jedne stranke, vrlo visoko na listi najvažnijih aktivnosti navedena je reindustrijalizacija. Neki  su to komentirali s  čuđenjem, neki s podsmjehom, a najveći dio hrvatske javnosti nije to uopće komentirao, jer ne razumije što to znači. Sada, u jeku velike gospodarske krize koja još uvijek vlada kod nas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, kada Njemačka i druge zemlje  snažnim okretanjem prema rastu industrije izlaze iz krize, kod nas se više niti ne zna što je to uopće industrija. A kada netko spomene reindustrijalizaciju,  tada većina misli da to znači „na livadi izgraditi veliku tvornicu s velikim dimnjacima“. A budući da takvih projekata s velikim dimnjacima, nema na vidiku, tada u hrvatskoj javnosti prevladava uvjerenje da je to samo jedna, naivna politička parola koja ne zaslužuje pozornost. Jedan naš „uvaženi stručnjak“ u elitnom terminu na televiziji posprdno je i „duhovito“ komentirao: „Pa valjda nećemo opet graditi Željezaru Sisak? Ha, ha, ha!“.

 Zeljezara

Kako najveći dio hrvatske javnosti zamišlja reindustrijalizaciju
(Izvor: sisak.hr)

Dva temeljna podatka

U zadnjih nekoliko godina, tijekom krize, svaki svoj tekst i razgovor o gospodarstvom započinjem s dva temeljna podatka, brojem nezaposlenih i odnosom uvoza i izvoza. Broj zaposlenih je ogroman, stalno oko i preko 300.000, a uvoz je gotovo dva puta veći od izvoza. A Zagreb koji je nekada bio znanstveno središte i industrijski grad okrenut izvozu najsloženijih proizvoda, postao je uvozničko središte pun supermarketa i nositelj je  60% hrvatskog uvoza. Ti podaci više od svega trebaju usmjeravati svaku analizu gospodarstva. Nezaposlenost se, umjesto otvaranjem novih radnih mjesta kojih ima sve manje, smanjuje masovnim iseljavanjem. Budući da premalo prihoda stvaramo izvozom, moramo se neprestano zaduživati i ulazimo u dužničko ropstvo.

Nezaposlenost će se na pravi način smanjivati tek kada se počnu  stvarati  nova radna mjesta, a izvoz povećavati tek kada se poveća broj proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. Konkurentni proizvodi neće se stvarati u bankama, javnoj upravi, uvozničkim tvrtkama,  državnim poduzećima, a ne bi bilo dobro da se na tim mjestima povećava zapošljavanje. Nova radna mjesta mogu se, a i trebaju stvarati u najvećoj mjeri u industriji i proizvodnji.

Zašto je naše gospodarstvo uvozno orijentirano

Dominacija uvoza stranih proizvoda koja obilježava naše gospodarstvo ima svoje jasne uzroke:

  1. Mnogo je lakše uvoziti nego izvoziti.

Za uvoz trebaš imati samo novaca, a za izvoz trebaš prolaziti složen, težak, riskantan  i skup proces stvaranja svog proizvoda, od kreiranja, konstruiranja, testiranja, organiziranja proizvodnje do proizvodnje proizvoda i borbe na tržištu, trebaš imati znanje, tehnologiju i iskustvo, dosta novaca i dosta sreće.

  1. Djeluje jaki uvozni lobi.

Cijelo je naše gospodarstvo pod velikim pritiskom bogatih stranih kompanija koje agresivno trebaju nova tržišta i pod svaku cijenu ulaze i na naše tržište, praćeni političkim pritiscima svojih država, potpomognuti  povoljnim kreditima od svojih banaka i često uz korumpiranje domaćih političara.

  1. PDV na uvoz puni  domaći proračun.

Time se uz kratkoročne efekte puni državni proračun, a dugoročno uništava hrvatsko gospodarstvo.

I što je jako važno, uništena je domaća industrija i sposobnost stvaranja izvozno konkurentnih proizvoda

Odbojnost prema industriji

Međutim, industrija, industrijalizacija, reindustrijalizacija pojmovi su koji u današnjoj Hrvatskoj izazivaju čuđenje, odbojnost  i potpuno nerazumijevanje. (To naravno govori o tome koliko se naše društvo i gospodarstvo deformiralo u samo dvadesetak godina). Kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba, svi su me gledali u čudu s potpunim nerazumijevanjem, a u poslovnom časopisu Lider objavljen je poslije toga (8. srpnja 2011) članak pod nazivom „Male šanse Zagreba da vrati svoju industriju“ i u njemu su naša dva ugledna sveučilišna profesora bili vrlo kritični prema toj ideji s besmislenim obrazloženjem da Zagreb nema šanse da se industrijalizira, jer je „preskup za industriju“. A neki znanstvenici  su me prijateljski upozorili da „me je vrijeme pregazilo, jer se zna da je sada vrijeme usluga, a ne industrije“. Vrhunac svega možemo naći u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010. godine gdje piše „Strukturne promjene se moraju kretati u cilju smanjenja industrije i rasta sektora usluga“.

Hrvatska javnost o industriji ima sliku iz XIX. stoljeća i komunističke petoljetke, sliku Charlija Chaplina iz filma „Moderna vremena“, sliku visokih dimnjaka i visokih peći i industrijske trake na kojoj rade slabo kvalificirani radnici. 

moderna vremena

Charlie Chaplin u filmu "Moderna vremena"
(Izvor: maxtv.tportal.hr)

A o industriji  XXI. stoljeća i o industriji znanja imaju potpuno maglovite pojmove na razini općenitih fraza koje su mogli pronaći na Internetu. U časopisu Lider, u srpnju 2011. govoreći o reindustrijalizaciji Zagreba, sam izjavio: „Ja vjerujem u strašan industrijski potencijal Zagreba koji je sustavno uništavan, ali nije uništen i ponovno će se probuditi.   A posebno sam u to uvjeren sada, u vrijeme globalne krize, kada je  „voodoo ekonomija“ financijskih mjehura u cijelom svijetu doživjela krah i kada se cijeli razvijeni svijet okreće ponovno proizvodnji. Treba samo pogledati Njemačku“.

IZRDADA_GENERATORA640

Proizvodnja generatora u Zagrebu
(Izvor: www.croatianhistory.net )

Uništavanje industrije

Proces uništavanja industrije započet je već 80-tim godina, kada je bivše socijalističko gospodarstvo sve više zapadalo u krizu.  I Jugoslavija je masovno uzimala  bankovne kredite u inozemstvu. Ti su krediti bili osnovica velikog investicijskog vala (potkraj 1979.bilo je u tijeku 29.000 investicijskih projekata) i održavanja životnog standard u sedmom desetljeću XX. stoljeća  koji je bio znatno viši  nego u drugim socijalističkim zemljama. Ali za razliku od bespovratne pomoći krediti se moraju vratiti s kamatama. Jugoslavija ih je utrošila u investicije koje će proizvoditi nove gubitke i u potrošnju, u standard stanovništva.

A hrvatsko je gospodarstvo posebno brutalno uništavano šokantnim udarcima koje je cijelo naše društvo primalo tijekom razdoblja tranzicije nakon 1990. godine:

  1. šok tranzicije – i masovni gubitak nekadašnjih tržišta Istočnog bloka, nesvrstanih,..
  2. šok privatizacije – uništavanje poduzeća,
  3. šok politike - „izbacivanja industrije iz Grada“.

Polovicom 90-tih naš izvoz je bio veći od uvoza, a tada je došlo do snažnog zaokreta. Orijentacija na uvoz išla je paralelno sa sustavnim uništavanjem industrije i sposobnosti gospodarstva da proizvodi proizvode konkurentne na vanjskom tržištu. U planu kreatora Europske unije nije bilo da Hrvatska ima industriju i da može živjeti bez zaduživanja. Namijenili su nam da se bavimo turizmom i pomalo poljoprivredom, da ovisimo o tuđim kreditima i od rasprodaje svoje imovine, šuma, energije, vode, otoka, itd. I kod razvoja poduzetništva težište je bilo na trgovini, uvoznicima i predstavnicima stranih kompanija, a poduzetništvo temeljeno na znanju sukobljavalo se s nevjerojatnim zaprekama i problemima.

Proces uništavanja industrije najbolje se vidi na primjeru zagrebačkog gospodarstva koje je nekada bilo motor razvoja cijelog hrvatskog gospodarstva. U usporedbi s 1989., u 2009. broj zaposlenih u industriji u Zagrebu je gotovo prepolovljen (smanjenje sa 108 na 56 tisuća zaposlenih).

Taj proces deindustrijalizacije odnosno „uništavanja“ industrije koji se zadnjih dvadesetak godina provodio u Hrvatskoj i u Zagrebu učinio je veliku štetu gospodarstvu i cijelom društvu. Doveo je do :

  • velikog smanjivanja broja zaposlenih u industriji i pratećim djelatnostima,
  • povećanja trgovinskog deficita – zbog povećanja uvoza i smanjivanja izvozne sposobnosti,
  • gubitka znanja nužnog za stvaranje proizvoda,
  • gubitka sposobnosti znanstvenih institucija da stvaraju rezultate korisne za razvoj društva,
  • dovođenje gospodarstva u kolonijalni položaj u odnosu na multinacionalne kompanije,
  • promjene vrijednosnog sustava u društvu – u kojem se proizvodna i industrijska znanja više ne cijene,
  • ugrožavanja suverenosti Republike Hrvatske.

To nije nastalo slučajno kao rezultat “više sile” i nekih prirodnih pojava, potresa, tsunamija ili erupcije nekog vulkana. To je rezultat jednog strateškog koncepta orijentiranog na uvoz s intenzivnom deindustrijalizacijom koji su godinama (gotovo) svi podržavali. A mnogi ga podržavaju i danas. Kod nas se stvaralo gospodarstvo koje se ne temelji na stvaranju novih proizvoda i novih vrijednosti, već se temelji na uvozu tuđih proizvoda i tuđih vrijednosti i zaštiti interesa stranog kapitala. Takvo gospodarstvo nije u stanju izvoziti, već može samo uvoziti. Zbog takvog tipa gospodarstva izvoza ima malo, gube se radna mjesta  i ima sve više nezaposlenih. A svugdje dominiraju ljudi koji nisu nikada bili niti blizu procesa stvaranja proizvoda konkurentnog na tržištu niti blizu procesu razvoja inovativnih proizvoda.

Zato gospodarstvo moramo promijeniti i stvoriti Novo gospodarstvo  okrenuto prema proizvodnji i izvozu, koje traži novu strategiju, nova rješenja i novi odnos prema razvoju.

Reindustrijalizacija – što je to?

Sredinom listopada 2015., jednog utorka navečer imao sam predavanje o reindustrijalizaciji i u uvodu sam rekao: „Sada dolazim s radija gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik, doktor matematike čije poduzeće svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80% indijskog tržišta i velikog broja drugih zemalja. Drugi gost mi  je bio jedan inženjer koji sa svojim poduzećem izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. To je nova hrvatska industrija XXI. stoljeća koja nam treba,  industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer reindustrijalizacije.“ Slušatelji, „gospodarski stručnjaci“, uglavnom nisu razumjeli o čemu pričam.

Temelj tog Novog gospodarstva treba biti reindustrijalizacija. Nova radna mjesta i povećanje izvoza mogu se ostvariti u najvećoj mjeri u  poduzetništvu i u industriji. (Neću govoriti o turizmu, zdravstvu i zdravstvenom turizmu, jer to područje ne poznajem.) Da to ne bi bila jedna od mnogobrojnih maglovitih iluzija kojom se pune mediji  treba reći kako to napraviti, ali i razjasniti što taj pojam znači.

Vrlo često se sugerira da se umjesto pojma reindustrijalizacija koristi pojam nova industrijalizacija. Reindustrijalizacija i nova industrijalizacija su slični pojmovi i razlika je samo u nijansama. Koristim pojam reindustrijalizacija da istaknem kontinuitet s našim nekadašnjim industrijskim razvojem i našom industrijskom tradicijom.  Današnji naši poduzetnici koji stvaraju novu industriju nasljednici su svojih velikih prethodnika koji su gradili najveće generatore, najbolje lokomotive i najbolje čipove  na svijetu. I želim istaknuti taj kontinuitet.

Reindustrijalizacija znači drastičnu promjenu dosadašnje gospodarske politike:

  1. Drastična promjena gospodarskog koncepta - prijelaz s dosadašnjeg UVOZNO orijentiranog gospodarstva na IZVOZNO orijentirano gospodarstvo – gospodarstvo znanja koje proizvodi proizvode konkurentne na stranom tržištu.
  2. Značajno povećanje broja proizvodnih poduzeća koja su u stanju izvoziti svoje proizvode. To će se postići:
  • Stvaranjem velikog broja novih proizvodnih poduzeća kroz poduzetništvo temeljeno na znanju.
    Selekcijom kroz rast i razvoj izdvojiti će se najbolji i njima dati svu potporu uz logistiku svih institucija
  • Potporom rastu i razvoju postojećih dobrih proizvodnih poduzeća.
    Izabrati izvoznike s najvećim potencijalom rasta dati im  svu potporu uz logistiku svih institucija
  • Velikim i srednjim proizvodnim poduzećima u krizi pomoći kod restrukturiranjem da ne propadnu i da ne gube radna mjesta
  • Privlačenjem investicije i izgradnja novih pogona postojećih proizvodnih poduzeća (stranih i domaćih).
  1. Drastična promjena razvoja znanosti i istraživanja - prijelaz s istraživanja koja imaju za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koja imaju za cilj komercijalizaciju razvojnih rezultata i stvaranje proizvoda za svjetsko tržište (snažna veza znanosti i gospodarstva), te akademsko poduzetništvo uz transfer tehnologije.

Poduzetnik-Zvonimir-Viduka

Poduzetnik Zvonimir Viduka, izvoznik i inovator, vlasnik poduzeća ALTPRO d.o.o.
(Izvor: arhiva autora)

Reindustrijalizacija nije čarobni štapić, nije samo jedna odluka, samo jedan zakon, nekoliko investicijskih projekata, ne smije biti samo nova politička parola. To je niz procesa koji moraju obuhvatiti i usmjeriti cijelo gospodarstvu i provoditi drastične promjene u cilju stvaranja novog gospodarstva. 

Budući razvoj hrvatskog gospodarstva mora se temeljiti na reindustrijalizaciji kroz gospodarstvo znanja i proizvodno poduzetništvo s inovativnim proizvodima konkurentnim na svjetskom tržištu.

Imamo li ljude za reindustrijalizaciju?

Tko može provoditi reindustrijalizaciju? To je ključno pitanje. Imamo li ljude i institucije koji tu novu gospodarsku filozofiju mogu kreirati i voditi kao jedan nacionalni politički projekt? Naravno, svaki poduzetnik i svaki menadžer u proizvodnom poduzeću to će trebati realizirati u praksi u svojoj sredini. Ali gospodarstvo čini zbroj svih poduzeća čije djelovanje se potiče, usmjerava i oblikuje kroz  zajedničku gospodarsku politiku na razini države.

Mogu li to provoditi institucije, znanstvena zajednica, poduzetnici ili menadžeri velikih poduzeća? Možemo li među njima naći ljude koji imaju jasnu viziju, hrabrost i organizacijsku i motivacijsku sposobnost da to realiziraju?

Sve institucije od komore, veleposlanstava, gradskih uprava, ministarstava do sveučilišta  i HAZU-a moraju biti u funkciji realizacije tih procesa. Pitanje je imaju li te institucije znanja i sposobnosti sudjelovati u izgradnji Novog gospodarstva. Nažalost, mislim da ne mogu dok se radikalno ne promijene. Sada su to zatvorene birokratske institucije potpuno odvojene od realnog svijeta, okrenute samo prema sebi i same su sebi svrha. Uopće ne znaju što trebaju napraviti kada se govori da se trebaju promijeniti. I grčevito čuvaju status quo, jer im je danas jako dobro.

Naša sveučilišna i ostala znanstvena zajednica težište svoje djelatnosti stavila je na objavljivanje članaka u svjetskim časopisa (od čega  Hrvatska ima jako malo koristi), potpuno su se odvojila od realnog svijeta i izgubila su znanja i sposobnosti koje su nužne za razvoj hrvatskog gospodarstva.

Menadžeri velikih poduzeća (koja su u najvećem broju državna) o poduzetništvu i procesima stvaranja, rasta i razvoja privatnih poduzeća ne znaju ništa. A skloni su podcjenjivati poduzetnike. S druge strane, poduzetnici se najčešće iscrpljuju u borbi da prežive na tržištu, usmjereni su na svoje poduzeće i neka šira slika kao cjeloviti sustav ih uglavnom ne zanima. A rijetko se odlučuju napustiti svoje poduzeće i angažirati se u politici da preuzmu odgovornost za kreiranje cjelovite gospodarske politike.

U Hrvatskoj o gospodarskoj politici govore uglavnom makroekonomisti i financijaši. Većina od njih nije nikada bila u proizvodnim poduzećima i misle da se  gospodarstvo može pokrenuti sjedeći u kabinetima pred monitorima računala makroekonomskom politikom, analiziranjem izvješća FINA-e, ispunjavanjem raznih tabela, porezima, tečajem kune i sličnim potezima Vlade. To je, naravno, važno i korisno, ali radna mjesta se stvaraju u poduzećima i zato je jako važno dobro poznavati procese njihovog stvaranja, rasta i razvoja.

Mnogi u zadnje vrijeme vole govoriti kako  "trebamo pokrenuti proizvodnju". Budući da nisu nikada bili u proizvodnji i nemaju pojma kako to napraviti, većina ih zamišlja na način kako je to  karikaturist Srećko Puntarić-Felix lijepo objasnio u Večernjem listu iz veljače 2010.

FELIX-1

(Izvor: Večernji list, 28.02.2010.)

Na kraju mogu zaključiti da, na svu sreću, reindustrijalizacija ne čeka odluke Vlade i pisanje nekih programa i strategija,  već se provodi spontano osnivanjem, rastom i razvojem  velikog  broja ozbiljnih proizvodnih, izvozno orijentiranih poduzeća. Ali za prave, radikalne  promjene smjera gospodarskog razvoja na razini države trebamo ljude koji imaju znanja, iskustva, širinu  sagledavanja problema, upornosti i hrabrosti, jasnu viziju trendova razvoja, koji će biti „sposobni uhvatiti bika za rogove“ i  biti na čelu našeg gospodarskog preporoda.

Takvih ljudi sigurno ima, samo ih treba pronaći i dati im priliku.

 ČLANCI O TOJ TEMI

http://zg-magazin.com.hr/marijan-ozanic-iz-krize-nas-moze-izvuci-samo-proizvodnja/

 AUDIO SNIMKE

Emisija Otvorena srijeda na Hrvatskom radija, 21.9.2011., tema - reindustrijalizacija.  Urednica Vesna Turtula. Gost emisije Marijan Ožanić

 

Emisija ARGUMENTI, Na Hrvatskom katoličkom radiju, 3.11.2015., tema - poduzetništvo i reindustrijalizacija, Urednik i voditelj Marijan Ožanić, gost emisije poduzetnik Stjepan Talan, vlasnik i direktor poduzeća SOLVIS d.o.o.

 

 

VIDEO

 

 

 

Komentari

Komentiraj