Anatomija novog društva (4) - High-tech peglanje mozga

Nedavno sam bio na servisu s autom i čekajući popravak oduševljeno sam pričao kolegi kako sam pročitao rukopis odlične knjigu o razvoju elektronike u Hrvatskoj. Knjigu je napisao jedan uvaženi gospodin od 90 godina. Moga kolegu nije previše zanimala tema knjige niti činjenica da čovjek u vrlo ozbiljnim godinama može napisati vrijednu knjigu punu mnogobrojnih povijesnih i tehničkih podataka. On je bio šokiran kada sam mu rekao da knjiga ima 500 stranica i da sam ju pročitao. „Kaj stvarno, to si pročitao? Stari moj, ne mogu vjerovati, ja ti više ne mogu pročitati ništa dulje od pola stranice“.

 


Zar niste primijetili sve više ljudi koje užasava svaki tekst duži od pola stranice i nisu ga u stanju pročitati. (Naravno, tekstove u različitim petparačkim magazinima ne računam). Zar niste primijetili da se u komentarima na neke malo duže tekstove na portalima često može pročitati: „Nisam pročitao cijeli tekst, ali ću dati svoje mišljenje“.

Jedan prijatelj pričao mi je da je svom unuku poklonio Šegrta Hlapića.(To je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao). Nakon tjedan dana pitao je unuka: „Kakva ti je knjiga?“, „Nisam ju još počeo čitati“, odgovorio mu je unuk. Djed ga je to pitao svakih par dana i bio je jako žalostan kada je vidio da knjiga unuka uopće ne zanima. Inače, treba reći da unuk ima u svojoj sobi sva čuda tehnike od najsuvremenijih mobitela, računala s velikim ekranima doogromnog televizora, a roditelji ga planiraju poslati u inozemstvo na školovanje.

Svi se sjećamo, kada smo bili mali i išli s roditeljima u nekakve posjete, da nam je bilo užasno dosadno, sve smo gnjavili, roditelji nas nisu mogli smiriti. Sada, su došla druga vremena. Odrasli razgovaraju, a djeca su mirna, nikome ne smetaju, jer bulje u monitor računala i igraju nekakve igrice. A roditelji su ponosni kako su im djeca pametna. Koliko puta su nam neke bake ili roditelji pokazivali ponosno svoju djecu i unuke stare par godina „kako su pametna, jer već znaju uključiti računalo i igrati igrice ili gledati filmove“.

(Izvor http://www.roda.hr/...)

Jednom sam društvo jako šokirao kada sam im rekao da sam siguran da jedan mali seljačić koji ide s kravom na pašu koristi mnogo više informacija i mora više znati, mora brže reagirati i bolje koristi mozak od njihovog pametnog djeteta koje sjedi pred računalom i za igranje ili gledanje filmova koristi najviše desetak informacija i, naravno, izaziva divljenje roditelja, bake i djeda.

(Izvor: http://www.sjenica.com/...)

Roditeljima je već normalno, čak se hvale činjenicom da njihova djeca više ne čitaju lektiru, jer sažetke mogu pokupiti s računala i to smatraju velikim dometom 21. stoljeća. Ja mislim da mladi više ne vjeruju da je postojalo vrijeme u kojemu su ljudi čitali „Rat i mir“ ili „Anu Karenjinu“, knjige s nekoliko stotina stranica.

U Tehnološki park dolazili su nam studenti raznih fakulteta pa smo im pričali o poduzetništvu. Nakon predavanja, očekivao sam brojna pitanja. Jednom se nitko nije javio. Profesor koji ih je doveo mi je rekao: „Nemoj se ništa čuditi. To je takva generacija. Pitao sam ih jednom koje su knjige te godine pročitali i nisu mi ništa odgovorili“.

Kada sam početkom 90-tih vodio jedan studij na Zagrebačkoj poslovnoj školi, tražio sam od studenata da pročitaju 5 temeljnih knjiga s područja menadžmenta i organizacije. Otpor je bio tako velik da sam morao odustati.

Jedan prijatelj, penzić „stare škole“ koji često ide u knjižnicu i posuđuje knjige, pričao mi je da bi iz knjižnice najradije izlazio poskrivečki, da ga nitko ne vidi, jer ga s knjigama pod rukom smatraju nastranim egzibicionistom, kakve treba izbjegavati.

(Kao što se može zaključiti, a želim i javno priznati, bez obzira na posljedice, ja spadam u onaj zastarjeli dio ljudske vrste, koji još čita knjige i koji vjeruje u pisanu riječ, vjerujem u znanje, a čak vjerujem u pristojnost u ljudskim odnosima. Naravno, to je vrsta koja izumire, jer ju je „vrijeme pregazilo“. Ali još se nedamo i prilično smo žilavi.).

Bill Gates, neuroznanost i peglanja mozga

Nekada sam mislio da se malo čita zbog toga što su se djeca, a i odrasli ljudi ulijenili, pa su prelijeni da čitaju knjige, jer mogu puno lakše slobodno vrijeme popuniti televizijom ili Internetom, odnosno „gumom za žvakanje za oči i mozak“. To je sigurno jedan od razloga. Živimo u vremenu u kojem se ljudima stalno nudi ugoda svake vrsti, do koje se dolazi bez ikakvog truda. Međutim, kada mi je u ruke dospjela jedna zanimljiva knjiga[1] Nicholasa Carra, doznao sam da nije problem samo u lijenosti, već je problem mnogo složeniji. Mnogi više nisu u stanju pročitati knjigu, jer im se mozak u velikoj mjeri postupno degenerirao i više nije spreman i sposoban za određene misaone operacije. A najstrašnije je što se to događa i s djecom.

Nicholas Carr u svojoj knjizi piše:

U svakom slučaju, tako sam se osjećao, kad sam se počeo brinuti da mi se s korištenjem Interneta mijenja način na koji moj mozak obrađuje informacije. Činilo mi se neozbiljnim smatrati da bi to što prčkam po kompjutoru, običnom alatu, moglo imati dublje i trajnije posljedice na ono što mi se događa u glavi. Ali, bio sam u krivu. Kako su otkrili neuroznanstvenici, mozak, i um što iz njega proizlazi, vječito je u izradi. Koliko god bila revolucionarna, Mrežu (Internet) je najbolje shvatiti kao posljednji u dugom nizu instrumenata koji doprinose oblikovanju ljudskog uma… Deseci studija psihologa, neurobiologa, edukologa i web dizajnera ukazuju na isti zaključak: ulaskom na Internet stupamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno i ishitreno razmišljanje, te površno učenje…

Svakodnevna upotreba kompjutora, pametnih telefona, pretraživača i drugih instrumenata „stimulira mijenjanje moždanih stanica i otpuštanje neurotransmitera, čime se u našem mozgu postupno ojačavaju novi živčani putovi, a slabe stari“…

(Izvor:http://www.plivamed.net/...)

Možemo pretpostaviti da nam se živčani sklopovi posvećeni pregledavanju, dijagonalnom čitanju i dijeljenju pažnje na više zadaća šire i jačaju, a da oni koje koristimo za dubinsko čitanje i mišljenje s ustrajnom pažnjom kržljaju i smanjuju se.

Kakofonija podražaja Mreže dovodi do kratkog spoja kako svjesnog tako i nesvjesnog mišljenja i sprečava nas da mislimo i dubinski i kreativno.,.. Instrumenti uma pojačavaju pa onda i zatupljuju naše najintimnije, najljudskije prirodne sposobnosti – sposobnost razmišljanja, opažanja, pamćenja, osjećanja.

(Izvor:http://www.jutarnji.hr/...)

Sada mi je jasno zašto Bill Gates svojoj djeci nije dozvoljavao da se igraju na računalu više od jedan sat na dan. (Ne znam koliko je ta priča točna, ali lijepo zvuči.)

Kada govorimo o čitanju knjiga i o korištenju Interneta, trebam reći, da ne bi bilo zabune, ja sam uvjeren da je Internet poslije izuma kotača najveći, a vjerojatno i jedan od najkorisnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali sada ne govorimo o toj strani Interneta. Isto tako sam uvjeren da se surfanjem i guglanjem po Internetu ne stiče znanje, već se samo velikom brzinom skuplja ogromna količina informacija. Da biste dobili znanje trebate čitati razne knjige, razmišljati o njima, shvatiti ih, čak i razgovarati o njima.

Glup, gluplji u sve složenijem svijetu

Ako utjecaju Internata dodamo i televiziju s mnogobrojnim meksičkim i ostalim sapunicama i filmove tipa „Glup, gluplji“, tada nije čudo da se ljudski mozak kod mnogih polako, ali bespovratno degenerira. Ljudi se polako pretvaraju u „zombije“, koji sve manje koriste mozak i kojima svaka rečenica koja ima „više od subjekta i predikata“ predstavlja nepotreban i preteški misaoni teret. I čiji se intelektualni horizont prostire od „frižidera u kuhinji do televizora u dnevnoj sobi na kojem gledaju sapunice“. Takve zombije pored svega karakterizira velika intelektualna lijenost i gubitak bilo kakve intelektualne znatiželje. S njima je lako preko medija manipulirati i navesti ih da rade i misle ono što im se sugerira. Zato su oni temelj današnjeg „demokratskog izbornog procesa“.

I što je najstrašniji, takvi na izborima, jer su često u većini, odlučuju o smjeru u kome će se društvo razvijati i kakvo će biti društvo u kome rastu naša djeca.

original1_602773S1

(Izvor:http://www.jutarnji.hr/...)

U Americi je taj proces vrlo rano počeo i jako je daleko dogurao. Desetljeća peglanja mozga holivudskim filmovima, sapunicama i raznim emisijama kao što je Jerry Springer Show pretvorila su prosječne Amerikance, te vrijedne i marljive ljude, u „zombije“ koji su na intelektualnoj razini „15-godišnjaka“. A nama je Amerika u svemu uzor.

Danas generacije mladih ljudi imaju veće mogućnosti obrazovanja nego ijedna generacija u povijesti čovječanstva, a demokracija im daje mogućnost da sudjeluju u donošenju veoma važnih odluka. Međutim, izgleda da im je intelektualna zrelost, pismenost, sposobnost čitanja i samostalnog zaključivanja sve manja. Zar to nije jedan nevjerojatan apsurd 21. stoljeća?

Da u „tom ludilu ima sistema“ svjedočimo svaki dan. Nedavno je jedna uvažena intelektualka predložila da djeca o knjizi Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže više ne pišu sastavke, već samo diskutiraju. I onda se čudimo da ne znaju suvislo i pravilno napisati neki tekst. Godinama slušam razne „mudrace“ kako tvrde da djeci trebaju smanjiti programe, jer će im u životu trebati samo oko 10% onoga što uče u školi. Treba biti stvarno glup i ne shvatiti da će ti stvarno trebati samo 10% tog znanja, ali nikad ne znaš kojih 10%. A onih 90% „nepotrebnog“ znanja ti koristi da shvatiš onih 10% koji će ti trebati.

Hrvatska je mala zemlja i naš najvrjedniji resurs je znanje i sposobnost naših građana. A za znanje se treba pomučiti i naporno raditi, kao što se Blanka Vlašić i Sandra Perković jako muče i naporno rade da bi bile najbolje na svijetu.

Današnji svijet je veoma složen, mnogo složeniji od onog u prošlim vremenima, sastavljen od velikog broja međusobno povezanih komponenata, društvenih, tehničkih, gospodarskih, filozofskih, povijesnih, financijskihi ostalih i treba mnogo multidisciplinarnih znanja da ga možemo razumjeti. Nisu dovoljna uska, specijalistička znanja, samo iz jednog područja, samo iz jedne discipline, a najmanje su dovoljna na brzinu sakupljena površna „znanja“ dobivena surfanjem ili guglanjemna Internetu.Pogled na svijet iz samo jednog kuta je veoma opasan. Nekada je postojala izreka „Boj se čovjeka jedne knjige“.

Vidimo da su kod nas najutjecajniji i u javnosti stalno prisutni ljudi koji su završili pravo, politologiju, književnost, ekonomiju, medicinu, a to jednostavno nije dovoljno da se razumije ovaj svijet u kojem živimo. A pogotovo se s takvim znanjima ne može uspješno upravljati složenim sustavima, kao što su društvo i gospodarstvo. Imamo uske specijaliste koji ne vide cjelinu ili površne svaštare koji ništa ne znaju temeljito. Imamo „one koji znaju sve o ničemu i one koji znaju ništa o svačemu“. A takvi su stalno prisutni u javnosti i u medijima i kao „mumbo-jumbo[2]“ znalci neprestano govore o svemu što uopće ne razumiju.

A ljudi gledaju u televiziju i te stvari upijaju, jer im je tako lakše i komotnije, umjesto da uzmu knjige u ruke i osposobe se da nešto stvarno razumiju i donose svoje mišljenje.

Rezultat tih površnih (ne)znanja najbolje se vidi po „razumijevanju“ gospodarstva i nesposobnosti da izađemo iz krize. Gospodarstvoje jedan veoma složeni sustav koji je većini u Hrvatskoj potpuno nerazumljiv. Na njega se gleda kao na „metafizički koloplet magičnih, nerazumljivih i potpuno nepredvidljivih sila“. Zato su rješenja koja se nude na razini „plesanja oko vatre da bi pala kiša“ (odnosno došle investicije) ili traženja „kapi profesora Baltazara“ kojima će se naći rješenje za izlazak iz krize.

Zato i ne možemo izaći iz krize.

Ali to je uvod u jednu drugu, jako ozbiljnu temu.

 

[1]Nicholas Carr (2011), Plitko, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb

[2] Iz knjige Francisa Wheena, How Mumbo-Jumbo Conquered the World ( Kako su prodavači magle zavladali svijetom- Kratka povijest modernih sljeparija, Algoritam, Zagreb,2008.)

 NAPOMENA

Članak je izvorno objavljen na:

http://zg-magazin.com.hr/high-tech-peglanje-mozga/



Komentari

  • Dražen

    02. 12. 2015

    Sjajno! Samo naprijed Dražen

Komentiraj