Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (2)

Kod nas se stalno vrti ista mantra – „trebamo pokrenuti novi investicijski ciklus koji će pokrenuti gospodarstvo“. I ne čuje se ništa osim toga. To je na razini čarobnog štapića i „kapi profesora Blatazara“ koje rješavaju sve probleme. Investicije su sigurno važne, ali ne rješavaju sve probleme i ne predstavljaju jedine poteze koji se mogu napraviti. Bilo bi jako jednostavno da se može gospodarstvo pokrenuti sjedeći u kabinetu, dok stranci i investicijama potiču zapošljavanje. Ali to tak' ne ide. Ako već govorimo o investicijama, tada nam treba nešto kao nekadašnji američki New Deal s investicijama na kojima bi bile angažirane naše tvrtke i zaposlili naši radnici. Da bi mogli otvarati nova radna mjesta naši poduzetnici trebaju dobiti posao, a takav posao može se dobiti i realizacijom investicija. I tako se radi svugdje u svijetu.  Investicije imaju najviše smisla, ako su u funkciji angažiranja naših poduzeća da ih realiziraju i zapošljavaju nove radnike. A naše investicije, ako ih bude, vjerojatno će zapošljavati strane radnike.

 


Mantra o investicijama i investicijskim ciklusima

Zato mi se sviđa stav Saše Radulovića, novog ministra privrede Srbije, koji je obrazložio u članku (21.11.2013.) pod nazivom „Dosta je bilo“. Nakon što je brutalno iskreno oslikao stanje u kojem se nalazi Srbija i promašenu ekonomsku politiku koju je vodila Srbija u posljednjih deset godina (a mnogo od toga vrijedi i za Hrvatsku), napisao je: Naša nada u strane investitore kao spasitelje Srbije mitskih je dimenzija. Pošto nismo u stanju da se promijenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rješenje. Umjesto da radimo, mi smo zamislili da će stranci doći razvijati našu privredu. Ovo je naravno kapitalna budalaština“.

Gotovo u isto vrijeme na obilježavanju pete godišnjice rada Instituta za inovacije naš guverner HNB-a Boris Vujčić održao je predavanje o ekonomskim ciklusima i ekonomskim politikama. I naravno, kao temeljni zaključak mu je: „Jedini način da dođemo do plusa je popravljanje poslovne klime, jer će onda doći i strane investicije koje nam jedine mogu pomoći“.

Znači, po njegovom mišljenju, jedino nam stranci mogu pomoći, jer mi ne možemo ništa sami napraviti.I onda se netko čudi dane izlazimo iz krize.

Na svim svojim predavanjima govorim o tome što bi i kako trebalo napraviti, o procesima osnivanja mnogobrojnih poduzeća, selekcije i poticanja najboljih, o procesima rasta i razvoja, o mnogobrojnim dobrim primjerima poduzeća koja rastu i razvijaju se i u vremenu krize izvoze i zapošljavaju, koja pokazuju da se može i da Hrvatska može izaći iz krize. Ali to nikoga ne zanima.

Krajem svibnja 2013., u Zagrebu, u Hypo centru vrlo zanimljivo predavanje održao je Esko Aho, premijer finske Vlade koja je u razdoblju od 1990. do 1994. izvukla Finsku iz krize. Finska, po veličini slična Hrvatskoj, u to je vrijeme proživljavala tešku krizu sličnu po mnogim segmenti ovoj u kojoj smo mi sada. Esko Aho je hrabrim potezima i pametnim programom sa svojom Vladom izvukao Finsku iz krize. (Naravno, nakon toga je izgubio sljedeće izbore.) Temelji programa izlaska iz krize bili su - industrija, inovacije, razvoj proizvoda i obrazovanje. Posebno mi je bilo zanimljivo kako su poticali poduzetništvo. Osam stotina slušatelja je pristojno govornika nagradilo pljeskom, ali siguran sam da je malo tko od njih stvarno razumio o čemu je Finac govorio, a još manje kako to primijeniti u Hrvatskoj.

O jednom transformatoru, ali još više o nama

Prije mjesec dana vladalo je veliko uzbuđenje u Zagrebu zbog dolaska najvećeg aviona na svijetu u našu zračnu luku. Mnogi su ga htjeli vidjeti, mediji su stalno o njemu izvještavali, a kao usput, tu i tamo se spomenulo da je avion došao po Končarev transformator težak 120 tona, koji je KONČAR isporučio na Filipine. Taj naš vrhunski proizvod medijima i javnosti je bio totalno nezanimljiv. Nikoga nisu zanimali naši ljudi, inženjeri i radnici koji su taj transformator, taj veoma složeni proizvod, projektirali i izradili. Nitko nije govorio o tome koliko znanja, rada i iskustva treba uložiti u taj proizvod. KONČAR je taj posao dobio u konkurenciji najvećih svjetskih kompanija. Međutim, to nije nikoga zanimalo, iako bi priča o tom našem transformatoru, o tom velikom uspjehu naše industrije, u ovim depresivnim vremenima svima nama podignula samopouzdanje, razvila osjećaj ponosa.

To je sve slika nevjerojatnog, sluganskog duha koji vlada u Hrvatskoj, koji se oduševljava samo stranim proizvodima, a potpuno podcjenjuje sebe i svoje sposobnosti. U temelju krize je gubitak samopoštovanja i samopouzdanja.

Europo, došli smo – i kaj sada?

U srpnju 2013. Hrvatska je konačno, nakon 6 godina mučenja, često i ponižavanja, puzanja na koljenima i pristajanja na sve uvjete, postala članica Europske unije. Sada, nakon pola godina europskog iskustva što se promijenilo, gdje se osjećaju promjene na bolje? Još nigdje – plaćamo skupu članarinu koja se broji u milijardama kuna, strane kompanije lakše prodaju svoje proizvode u Hrvatskoj, a mi teže poslujemo s bliskim susjedima, jer je Hrvatska ulaskom u EU automatski izišla s tržišta CEFTA-e. Izlaskom s tog tržišta od oko 25 milijuna ljudi (BiH, Srbiji, Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori, Kosovu i Moldaviji) Hrvatska gubi pravo na povlaštene carine i uvjete za izvoz.

Već u početku, umjesto da smo se pripremali izvlačiti korist iz članstva u EU, inatili smo se glupim „Lex Perkovićem“.

Stalno nam se maše pred nosom s milijardama eura koji nas čekaju i mi se trebamo pripremiti da ih uzmemo. Još nismo uzeli ništa, a HDZ i SDP se prepucavaju tko je za to kriv. Kod toga treba znati nešto jako važno – mi u EU uplaćujemo „živu lovu u eurima“, a oni nama velikim dijelom plaćaju angažmanom europskih (često trećerazrednih)konzultanata na nepotrebnim projektima. Poslove koje bi naši ljudi mogli bez problema kvalitetno napraviti dobivaju pet puta skuplji strani konzultanti. Lova koju mi dobivamo, u velikoj se mjeri vraća njima natrag. Naravno, ima primjera i pravih projekata čiji se rezultati mogu vidjeti i „popipati“, ali nisam nigdje vidio analizu koliko ima „pravih“ projekata, a koliko projekata kojima se provode maglovite i ne previše potrebne aktivnosti.

Stalno imam lagani osjećaj da svi ti silni EU fondovi i lova koju iz njih dobivamo ili nastojimo dobiti u konačnici samo štete Hrvatskoj. Znate onu priču o tome „hoće li vam netko dati ribu ili će vas naučiti da loviti ribu“. Meni se čini da je to ludilo povezano uz EU fondove nas dovelo do toga da više „ne znamo loviti ribu“. Svi su uvjereni da mi ne znamo ništa više sami napraviti, svi ovise samo o EU fondovima, ispunjavaju se nekakvi komplicirani formulari, više se „nitko ne bavi vlastitim razvojem“, već projektima koje diktira EU i od kojih često Hrvatska nema previše koristi.

U gradu u blizini Zagreba provodi se EU projekt za izgradnju tehnološkog parka koji će se realizirati preuređenjem određenih postojećih objekata. U normalnim uvjetima za taj posao bi trebalo 3-6 mjeseci. Kroz komplicirane natječaje za EU fondove, u kojima su konzultanti Poljaci, taj projekt će trajati oko 4 godine. Što iz toga možemo zaključiti?

Izbori i „demokracija“

U svibnju 2013. održali su se lokalni izbori za gradonačelnike, župane i ostalu lokalnu samoupravu. Izbori su pokazali da se vlast ne dobiva dobrim programima i sposobnostima da se riješe problemi, izbori se dobivaju manipuliranjem biračima za koje je najvažniji površan dojam što ga ostavljaju kandidati. (A to je tako i u cijelom svijetu).

Imamo situaciju da birači koji nemaju pojma o tome što bi trebao raditi gradonačelnik da bi grad mogao dobro funkcionirati, izabiru kandidate koji isto tako nemaju pojma kako bi trebao funkcionirati grad i kako bi trebali upravljati gradom, a sve to prate i komentiraju mediji koji isto tako nemaju pojma što bi jedan gradonačelnik trebao raditi.

Budući svi oni nemaju pojma što treba neki gradonačelnik raditi, rade ono što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave koje zabavljaju „prosti puk“ i našu javnost.

Sve one priče o stranačkim predizbornim programima, o razvojnim projektima oko kojih će se okupiti, o poticanju malog i srednjeg poduzetništva, to su sve priče za malu djecu i nepotrebno trošenje novaca i vremena. To nitko niti ne sluša, rijetko tko razumije i odluke se donose na osnovi potpuno drugačijih kriterija.

Zato na krajnje teške zadatke dolaze ljudi koji nisu uopće pripremljeni, koji nemaju niti menadžerskih niti stručnih znanja. Budući da to ne znaju, onda se sve odvija stihijski, ide kako ide, od pročelnika do referenta na šalteru i polako u svim sredinama više ništa ne funkcionira i polako prevladava kaos. To viđamo svaki dan u cijeloj zemlji.

Gradonačelniku jednog grada kraj Zagreba nastojao sam objasniti što bi trebalo raditi na poticanju poduzetništva i otvaranju radnih mjesta. On je za to vrijeme na mobitelu slao SMS poruke, jer ga to nije uopće zanimalo. Znao je i da to ni njegove birače ni najmanje ne zanima.

Kvalitete koje su nužne da bi se pobijedilo na izborima imaju malo zajedničkog s kvalitetama nužnim za rukovođenje zemljom, gradom, općinom ili županijom. Zbog toga oni koji pobijede na izborima u većini slučajeva nemaju pojma kako treba upravljati onim što su na izborima osvojili. Čak nemaju niti znanja koje im je potrebno da izaberu oko sebe suradnike koji bi to znali.

Političko funkcioniranje zasniva na suludoj pretpostavci da „političar kada dobije vlast uz to automatski dobije i pamet da tu vlast obnaša“. Uz to se veže još jedna glupa teza da „menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“. Naravno, da to nema smisla, ali je posljedica tog uvjerenja tsunami nestručnih ljudi na pozicijama i u javnim upravama i u državnim poduzećima. I onda se čudimo da kriza i dalje traje.

Sumrak demokracije

Iako težište mog osvrta stavljam na gospodarstvo, ne mogu ne spomenuti događaje koji su snažno obilježili kraj 2013. A pokazali su što se to događa s našom demokracijom koja se najbolje testirala kroz nedavni referendum. Ne želim se baviti niti temom referenduma, niti rezultatima referenduma. Ali referendum je primjer direktne demokracije u kojoj narod daje svoje mišljenje bez posrednika. U komunizmu smo sanjali demokraciju, ali sada „na kaj to liči ovo kaj smo dobili“. Demokracija je „vladavina naroda“ i  treba izražavati volju naroda, po svim civilizacijskim definicijama. I volju naroda treba poštivati. Međutim, reakcija  naših političara i medija prije i poslije referenduma predstavljaju najcrnje dane demokracije. Onako kako su govorili o svom narodu, nezadovoljni rezultatima referenduma, riječi (primitivan, nazadan, klerofašistički, ustašoidan) koje su koristili za svoj narod, to je nezabilježeno i nezamislivo  u suvremenom svijetu.

A zahtjevi da se narod preodgoji nešto je nezamislivo, danas u suvremenoj civilizaciji. Mi stariji se svega toga sjećamo iz onih komunističkih vremena i izaziva nam jezu. Takvi zahtjevi o preodgoju naroda čuli su se za vrijeme Golih otoka, kolektivizacije na selu i Kulturne revolucije u Kini.

To je sve jako povezano sa stanjem u Hrvatskoj i s krizom koja kod nas vlada, jer zdravo konkurentno gospodarstvo može se najbolje razvijati u društvima u kojima vlada zdrava demokracija. A naše društvo to nije.

Kriza, promjene i nada

U ovo vrijeme krize naše društvo treba promjene, treba samopouzdanje i nadu. Ta nada potrebna je cijelom našem društvu. Nada da bude bolje, da cijelo društvo krene drugim smjerom. Vidjeli smo da velika i moćna Amerika govori o promjenama i nadi. Na tome je Obama dobio izbore.

Bez obzira što sam jako kritičan, jer volim ovu zemlju, ja sam optimista, vjerujem u naše poduzetnike i vjerujem u naše gospodarstvo. Odakle možemo crpiti samopouzdanje i naći temelj za nadu?Zašto sam ja optimističan?

Zato, jer poznajem naše gospodarstvo, a posebno poduzetništvo. Svaki mjesec ove godine imao sam emisiju o gospodarstvu i o poduzetništvu na jednom malom, ali jako slušanom radiju (HKR-u, Hrvatskom katoličkom radiju). U emisijama razgovarao sam s uspješnim poduzetnicima, s ljudima koji stvaraju nova radna mjesta, zapošljavaju i izvoze, koji pokazuju da Hrvatska ima sposobne ljude koji ZNAJU, HOĆE I MOGU, a usto su i pozitivne osobe i kao poduzetnici i kao ljudi. Ti su ljudi krenuli od nule i stvorili poduzeća od 50 do 200 zaposlenika, a neki i poduzeće od 500 zaposlenika. Oni predstavljaju ono najvitalnije i najpozitivnije u našem gospodarstvu. Na takvim ljudima i takvim poduzećima može se graditi gospodarski oporavak, a ne samo čekati strance i njihove (često sumnjive) investicije. Najbolji poduzetnici nam svojim primjerima pokazuju da u narodu i gospodarstvu postoji pozitivna snaga koja nas može izvući iz krize i da Hrvatska može izaći iz krize.

Ali prije toga treba napraviti radikalne promjene u svim državnim službama, od veleposlanstava, komora, agencija i ministarstava da služe kao logistika poduzetnicima u njihovoj borbi na tržištu. A to će biti najteže.

Pogled na 2014.

Prošle godine sam u Pogledu na 2013. napisao ono što mogu sada ponoviti za 2014., moguća su dva scenarija,pesimistični i optimistični. U 2013. ostvario se onaj pesimistični. Pesimistični scenarij, napisao sam, ostvariti će se ako će se raditi na isti način kako do sada, ako će na svim rukovodećim mjestima u poduzećima, institucijama i politici biti isti tip ljudi kao danas, isti način rada i razmišljanja trendovi će biti isti. Budući da se radi na isti način, rezultati su, naravno, isti.

Optimistično možemo gledati u budućnost jedino u slučaju, ako će se provesti drastične promjene, ako će se pokrenuti inovativni i kreativni potencijal, iskustvo i znanje koje u Hrvatskoj postoji.

Krajem godine u Americi (mislim u New Yorku) održavao se jedan Svjetski forum. Najviše me se dojmio nastup predstavnika USA-e koji je rekao: „Amerika traži najbolje ljude iz cijelog svijeta i poziva ih da dođu k nama“.

Amerika treba i traži najbolje, a što radi Hrvatska?

U Hrvatskoj dominiraju na svim stranama trećerazredni ljudi, a najbolji ju napuštaju. Trećerazredni ljudi ne mogu riješi niti jedan složeni problem i zato je naša zemlja u krizi.

Postoji jedno pravilo koji vrijedi od kada je „svijeta i vijeka“. U svakoj zemlji i u svakom narodu ima jednak postotak pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih. Zemlje koje napreduju su one koje izabiru najbolje i omogućuju ima da rade za dobrobit društva. Zemlje koje nazaduju su one koje koče najbolje u razvoju, a oslanjaju se na prosječne i ispodprosječne. I to je to.

Sposobni ljudi mogu napraviti čudo, nesposobni ljudi mogu sve upropastiti. I to je jedina formula uspjeha ili neuspjeha, a ne bilo kakvi programi ili strategije koje i onako nitko ne čita.

Dragi čitatelji ZG-magazina, od srca vam želim čestiti Božić i sretnu Novu 2014. godinu. Želim da ovaj Božić bude Božić nade, Božić koji će nas ispuniti vjerom i samopouzdanjem da možemo promijeniti ovo društvo i ovo gospodarstvo i da možemo izaći iz krize. Mi trebamo promjene što će ih provoditi ljudi koji vole ovu zemlje, oni koji Hrvatsku smatraju svojim domom, a ne svojim plijenom, pošteni i moralni ljudi koji imaju znanja, iskustva i hrabrosti da se uhvate u koštac s problemima i postave nove odnose u gospodarstvu, u moralnim temeljima društva i nacionalnim interesima.

Ljudi koji budu provodili promjene imati će malu podršku, većina će biti protiv njih. A ti novi vođe moći će se osloniti jedino na svoju iskrenu ljubav prema ovoj zemlji i na odlučnu želju da svojoj i našoj djeci i unucima osiguraju društvo u kojem će živjeti, lijepo i smireno, puni samopouzdanja i ljubavi prema svojim bližnjima i svojoj domovini.

Ima li takvih? Ima li među 4.500.000 milijuna hrvatskih građana takvih poštenih, umnih, odvažnih, tvrdoglavih i hrabrih ljudi s vizijom, znanjem i vjerom?

Nadam se da će vrijeme i izazovi koji pred nama stoje pokazati da takvih ljudi ima, kao što se pokazalo i 1990. godine.

Dragi prijatelji, želim da vas u ovim blagdanskim danima radost Božića ispuni mirom, nadom, ljubavlju i snagom.

Iskreno želim da se sljedeće godine izvučemo iz krize i da nam 2014. bude sretna i uspješna.A najviše od svega želim da svi u sebi nađemo snage da u svojim obiteljima, poduzećima i svojoj okolini širimo dobro, radost i ljubav.

Treba nam hrabrosti, snage i samopouzdanja.

U ovim teškim vremenima moramo čuvati one koje volimo, pružiti im još više ljubavi i razumijevanja, jer ćemo tako zajedno prebroditi poteškoće koje su pred nama.

Do sada smo sve krize prebrodili pa budemo i ovu.

 NAPOMENA

Članak je izvorno objavljen na:

http://zg-magazin.com.hr/...

 

 

Komentari

Komentiraj