11. 10. 2015
Nije teško postati, ali je teško ostati poduzetnik
Nedavni prijedlog Vlade da omogući osnivanje jednostavnog trgovačkog društva s temeljnim kapitalom od 10 kuna umjesto 20.000 kuna kao do sada, nije izazvao previše komentara u medijima. Vjerojatno većina misli - ako se pojednostavi postupak i ako se smanje troškovi osnivanja biti će više poduzetnika i to ne može biti nešto loše. Osim toga naša javnost i mediji, a i političari pokazuju jako malo interesa za gospodarstvo i još manje razumijevanja za probleme poduzetništva. Ozbiljne analize o gospodarstvu rijetko možete negdje pročitati. Sada je glavna tema je li ili nije prvi potpredsjednik zadrijemao na sjednici Vlade. A posebno zadovoljstvo im čini prepričavanje mračnih proročanstava Ministra financije kako će nam sljedeće godine biti još gore. (Zamislite si da postavite trenera momčadi i on izjavi da će sljedeće godine klub koji trenira ispasti iz Lige).
Vjerujem da ta odluka o osnivanju poduzeća za 10 kuna pokazuje dobru volju i želju Vlade da potiče poduzetništvo. Međutim, i ovu, a i sve druge odluke Vlade u svezi poduzetništva moramo analizirati i ocjenjivati samo kroz njihovo djelovanje na rješavanje problema krize, povećanja izvoza i povećanja zapošljavanja. A ne samo kroz dobre namjere.
Jednostavnija i jeftinija procedura
Većina „znanstvenih“ istraživanja problematike poduzetništva ističe da je kod nas procedura osnivanja poduzeća skupa, jako komplicirana, da postupak jako dugo traje, da birokracija pravi probleme i da je to jedan od glavnih problema u poduzetništvu. To je svima jako razumljivo, prihvatljivo i lako za shvatiti. Jedini je problem što to nije točno.
Na temelju takvih „istraživanja“ i zaključaka dobivali su se i „doktorati“ i novac iz EU fondova. U jednom „znanstvenom“ radu vidio sam da kod nas postupak osnivanja traje više od godinu dana i vjerojatno je „milion“ puta duži nego na Zapadu. Šokirao sam te „stručnjake“ za poduzetništvo, kada sam rekao da je kod nas postupak osnivanja poduzeća jednostavniji nego postupak za dobivanje osobne karte ili putovnice i da još nisam čuo nekog poduzetnika da se žali kako mu je to bio glavni problem u poslovanju. Gospodin koji je osnivao poduzeće dulje od godinu dana je vjerojatno htio osnovati ili „kupleraj“ ili poduzeće koje će kemijski otpad bacati u seoski potok ili nije riješio imovinsko pravne odnose s vlasnikom zemljišta, pa nije dobio građevinsku dozvolu. Naravno, i jednostavni postupak se može zakomplicirati i dobro bi bilo da netko izađe iz kabineta, točno prati postupak osnivanja, uoči moguće probleme i sve to još pojednostavi. Moglo bi se, na primjer, omogućiti poduzetniku da sjedne s referentom kod kojeg predaje zahtjev i dokumentaciju, da sve to zajednički pregledaju, ako treba na licu mjesta isprave, promijene naziv tvrtke, ako nije prihvatljiv i na taj način bi se postupak još pojednostavnio i ubrzao. Nedavno sam čuo za slučaj da je poduzetnik predao dokumente referentu, taj je otišao na bolovanje, pa na godišnji, pa tražio promjenu naziva. To se nepotrebno razvuklo na mjesec dana, ali se sve može lako riješiti.
Smanjivanje troškova osnivanja i smanjenje temeljnog kapitala na 10 kuna dobro će doći (kao i svako drugo smanjenje troškova) i sigurno će povećati broj osnovanih trgovačkih društava. Ono što možemo biti sigurni da će se povećati i broj „nezrelih, neozbiljnih i neodgovornih“ poduzetnika koji će krenuti u poduzetništvo bez dobrih priprema, koji neće znati poslovati, koji će stvarati dugove i koji će brzo propasti. Koliko će takvih biti, ja ne znam, ali će ih biti mnogo. Kao što ne znam koliko ozbiljnih i uspješnih poduzetnika će donijeti taj ukupno povećani broj novih poduzeća.
Ali znam da će trebati napraviti dosta novih podakata koji će regulirati pravila poslovanja „jednostavnih“ poduzeća i razlikovati ih od „pravih“ poduzeća da se izbjegnu nesporazumi i zbrke u poslovanju. I to sve neće biti tako jednostavno.
To možemo povezati s problemom poduzeća koja nemaju niti jednog zaposlenika. Jako sam se iznenadio, kada sam vidio podatak da je 30.353 poduzeća bez i jednog zaposlenog predalo godišnje izvješće za 2010. godinu. A mnoga od tih poduzeća stvaraju i dugove i gubitke koji se mjere milijardama kuna. U toj godini 18.428 poduzeća bez zaposlenih ostvarilo je ukupan gubitak od 11 milijardi kuna. A 60 od njih imalo je gubitak veći od 10.000.000 kuna. Postoji opasnost da će i mnoge ovako „na brzaka“ osnovane tvrtke poslovati na sličan način.
Ozbiljan biznis rade i zapošljavaju radnike ozbiljni poduzetnici, ljudi koji se dobro pripreme, koji imaju i znanja i iskustva. Njima će svako smanjivanje troškova dobro doći, ali smanjivanje temeljnog kapitala na 10 kuna nije presudno za uspjeh u poslovanju.
Na kraju mogu reći – nije teško, ni sada niti prije, postati poduzetnik, ali je jako teško preživjeti i ostati poduzetnik.
Krediti, potpore i profesor Baltazar
Vjerojatno najomiljenija tema svih ministarstava koja se bave poduzetništvom, ali i svih „stručnjaka“ za poduzetništvo su krediti i potpore. U zadnjih dvadeset godina sve aktivnosti ministarstava u svezi poticanja poduzetništva temeljile su se uglavnom samo na kreditima, potporama i jednostavnijem i jeftinijem postupku za osnivanje poduzeća. O tome već slušam godinama i nije se mnogo napredovalo od tih davnih vremena.
A sve je to dio jednog stila upravljanja gospodarstvom iz kabineta. Sjediš u kabinetu i odlučuješ o životu kojeg slabo poznaješ, okružen suradnicima koji se isto tako nisu maknuli iz kabineta djeluješ na procese koji su ti uglavnom nepoznati, nastojiš potaknuti nepoznate ljude koje poznaješ samo preko formulara da zapošljavaju radnike i povećavaju izvoz, a za kredite i potpore očekuješ da će djelovati kao čudotvorne kapi Profesora Baltazara. Kod Profesora Baltazara ta se čuda događaju i djeca im se vesele, a stvarnom životu čuda nema i veselja nema više.
Početkom 90-tih krediti su se dobivali uz ogromne kamate i veliki korak je bio učinjen, kada je Ministarstvo potpisalo ugovore s bankama te osiguralo poduzetničke kredite s mnogo manjim kamatama. Ubrzo su i gradovi i županije omogućili da poduzetnici dobivaju kredite uz povoljnije kamate ili su čak sufinancirali kamate. Međutim, već tada sam rekao: „Krediti pomažu, ali sami za sebe ne otvaraju radna mjesta, niti će povećati izvoz, a niti značajnije povećati prihode u proračunu“. Kada bi krediti otvarali radna mjesta, tada bismo mogli uzeti kredit od Svjetske banke plasirati ga poduzetnicima i imali bismo riješen problem nezaposlenosti.
Isto vrijedi i za nepovratne potpore koje su se u velikim iznosima počele davati poduzetnicima.
Naravno, krediti i potpore, kao i jednostavniji i jeftiniji postupak sigurno poduzetnicima dobro dođu, pomažu im i olakšavaju poslovanje. Ali sami za sebe i na način kako se to do sada radi ne potiču značajnije razvoj poduzetništva.
Nažalost, i dalje svako se novo Ministarstvo ne miče od tih standardnih i jednostavnih rješenja i šablona koja se mogu provoditi iz kabineta. Svake godine se Ministar i njegovi zamjenici hvale kako su uložili od 300 do 400.000.000 kuna u poduzetništvo, a neki značajniji rezultate se ne ostvaruju. I još nisam vidio neku ozbiljniju analizu kojom bi se analizirala uspješnost tih uobičajenih metoda. Jedino što znaju radikalnije promijeniti to je mijenjanje naziva ministarstva - jednom je poduzetništvo zajedno s gospodarstvom, a drugi put je samostalno ministarstvo. I to je to.
I svako novo Ministarstvo kreće s istom pričom - kreditima (olakšati ćemo dobivanje kredita), potporama (osigurali smo 400 milijuna kuna iz proračuna za poduzetništvo) i jednostavnijim osnivanjem poduzeća (skratiti ćemo i pojeftiniti postupak).
Kada govorimo o značenju potpora za razvoj poduzetništva i očekivanim rezultatima možemo to sve povezati s iskustvima stečenim na dugogodišnjem poticanju razvoja u nerazvijenim državama i krajevima. Ozbiljna istraživanja su pokazala da novac koji se slijeva(o) u nerazvijene krajeve od doznaka emigranata iz inozemstva, socijalne pomoći, subvencija i kredita Svjetske banke, nigdje nije pokrenuo razvoj. Milijarde dolara koje se i danas slijevaju u Afriku nisu napravile pozitivan pomak. O tome govore i naša iskustva. Ogroman novac od naših «gastarbajtera» koji se slijevao u bivšu državu nije pokrenuo gospodarstvo, niti su svi silni fondovi za nerazvijene unaprijedili Kosovo ili BIH. Samo su sijali iluzije koje još uvijek gaje i političari i prosti puk. Nažalost, ništa se nije naučilo i dalje se kod nas razmišlja na nekadašnji način. Transferi novca iz bogatih u siromašne regije tu i tamo otklanjaju bijedu, ali ne mogu učiniti ništa na prevladavanju uzroka siromaštva.
Budući da ne znaju kako se pokreće poduzetništvo, gospodarstvo i izvoz, onda se samo lansiraju razni programi i usmjeravaju novci lijevo i desno, bez nekih značajnijih rezultata. A budući da su kod nas stalno neki izbori, tada je važno da svatko dobije nešto pa da svi budu zadovoljni. I nitko nije zadovoljan.
I tako već dvadeset godina isto.
A kriza je sve gora, izvoza sve manje, a poduzetništvo u sve većim problemima.
Možda bi ipak trebalo raditi drugačije.
I što bi (konačno) trebalo učiniti
Ne bih htio da se shvati da treba ukinuti poduzetničke kredite i potpore. Ne, ni u kom slučaju, samo treba radikalno primijeniti način rada. Osim toga, treba prestati „pomagati poduzetnike“. Poduzetnici nisu „bokci bistrički“ da im treba pomagati. U njih se ulaže, svaka kuna i lipa koja se ulaže kroz potpore u poduzetništvo stostruko se vraća kroz poreze, zapošljavanje i povećanje BDP-a. Novci koji se ulažu u poduzetništvo su velikim dijelom stvoreni u poduzetništvu i samo se vraćaju natrag. Zato svi imamo pravo tražiti da se ti novci ulažu na najefikasniji način koji će dati najbolje rezultate.
Ako krediti i potpore ne otvaraju radna mjesta, a što to onda otvara radna mjesta?
Radna mjesta otvaraju samo potpisani ugovori. Tek kada poduzetnik ima ugovoreni posao (ili neku sigurnost da će dobiti posao) tada može tražiti kredit da financira posao, kupi opremu, materijal i slično, tada će i potpore dati očekivani rezultat.
A da bi poduzetnik mogao dobiti izvozni posao, u mnogo slučajeva sve institucije države od Predsjednika Republike, Premijera, Komore, veleposlanstava do zadnjeg činovnika moraju djelovati kao logistika da bi taj posao dobio. Kada je Clinton došao u Hrvatsku, nije došao diviti se našoj obali ili našoj kulturi, došao je prodati Boeinge. Kada neka visoka hrvatska politička delegacija ide u posjet nekoj državi, mene uopće ne zanima kakve su političke sporazume potpisali, već me zanima, je li neki poduzetnik nakon toga dobio ugovor za posao i izvoz u tu zemlju. Danas su još uvijek sve naše institucije same sebi svrha, za njih „novci rastu na drvetu“ i ne pada im na pamet da osjećaju neku svoju obvezu i dužnost da rade za gospodarstvo, jer to nitko od njih ne traži.
I to je suština priče i radikalno novog pristupa.
I treba prestati glumiti „slobodno tržište“. Toga nema nigdje u svijetu, sve zemlje štite svoju proizvodnju i svoja poduzeća, čak i najveći, Njemačka i Francuska koje to nazivaju „gospodarskim patriotizmom“. Jedino je kod nas i kod ostalih naših zemalja u susjedstvu vlada „slobodno tržište“, što znači da strani proizvođač ima prednost kod povjerenstava za nabavu. A to je stvarno suludo.
I to treba promijeniti.
Sljedeće što bi trebalo napraviti:
- prekinuti s kabinetskim načinom rada, otići iz kancelarija na „teren“, upoznati ljude i probleme. Sada činovnici u Ministarstvu, raznim agencijama i institucijama niti ne poznaju poduzetnike, s njima komuniciraju samo preko formulara i ne osjećaju nikakvu odgovornost za rezultate poduzetnika.
- stalno pratiti proces razvoja i rasta poduzeća, uočavati, selektirati i izabrati one koji su najbolji i koji mogu postati najbolji, odnosno one koji imaju najveći potencijal rasta.
- tim najboljima (njih 10 do 100 godišnje) pružiti sveobuhvatan servis svih državnih i ostalih institucija prema programima koji će se izraditi za svakog „kandidata“ posebno. Promijeniti način davanja potpora - pružati najprije „najboljima da budu još bolji“, zapošljavaju i izvoze, te onima koji imaju potencijal da budu najbolji. (Naravno, može se zadržati i socijalna kategorija potpora kao pomoć u teškoćama i za male projekte.)
- sve institucije, od Ministarstva, Komore, agencija do veleposlanstva, moraju biti logistika za nastup poduzetnika na tržištu. I na kraju ih treba ocjenjivati prema rezultatima koje ostvaruju poduzetnici i cijelo gospodarstvo.
- kroz Hrvatski inovacijski sustav povezati znanost s gospodarstvom i financirati samo ona znanstvena istraživanja koja se mogu komercijalizirati. Posebno treba poticati proces razvoja inovativnog proizvoda koji će biti konkurentan na stranom tržištu. Sada se troše veliki novci i od Ministarstva znanosti i ministarstva poduzetništva za inovacije s malim rezultatima.
Svaku ovu točku treba detaljnije razraditi da bi se mogla realizirati u praksi. Ali bitno je da se stvori direktan odgovornost pojedinih institucija za rezultate koji se ostvaruju u poduzetništva. A da bi se to moglo ostvariti nužan je radikalan zaokret, jer ovako dalje ne ide.
Osnivanje poduzeća za 10 kuna je samo jedan mali segment u cijelom tom velikom zadatku.
Hoće li biti volje i spremnosti za taj radikalni zaokret to ćemo tek vidjeti.
Nisam preveliki optimist.
Mnogima izvan poduzetništva je za sada još uvijek jako dobro.
NAPOMENA
Članak je izvorno objavljen na