• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Tranzicija/

17. 08. 2024

Što bih savjetovao novom Ministru poduzetništva (2016. i 2024.)

• Marijan Ožanić

Krivulja faza razvoja privatnog poduzeća

(Izvor slike: arhiva autora)

Uvod

U siječnju 2016. godine razgovarao sam s jednim kolegom  o novoj Vladi Republike Hrvatske (13. po redu)  koja se tek pripremala za svoj mandat (koji je započeo 22. siječnja 2016.). Složili smo se da su pred novim Predsjednikom Vlade bili  veoma teški zadaci. Trebao je provesti  radikalne promjene i zemlju izvući iz krize. Znali smo da mu neće biti lako, da će mu biti strašno teško, jer je jedan dio javnosti od njega očekivao čuda, drugi su očekivali da ispravi sve greške iz tranzicijskog razdoblja i kazni sve koji su sudjelovali u raznim privatizacijskim nezakonitostima, a jedna jaka skupina napadala ga je žestoko i histerično već samo zbog toga, jer nije „njihov“. Nova Vlada je trebala pokrenuti rast gospodarstva, zapošljavanje i izvoz, unijeti nadu i optimizam u one koji se žele iseliti, da odustanu od toga, a kod onih koji su se već iselili potaknuti želju da se vrate.

U to vrijeme je u Vladama postojalo Ministarstvo poduzetništva i obrta, izgrađivala se poduzetnička infrastruktura, razgovaralo se o poduzetništvo i poduzetništvo je imalo važno  mjesto u raznim strategijama razvoja.

I u tom našem razgovoru kolega mi je rekao:

      „I predsjedniku Vlade, a i ministru poduzetništva biti će teško. Što bi im ti mogao savjetovati na temelju svog iskustva? Mnogi stoje sa strane, prigovaraju i podbadaju. Ti se dugo baviš poduzetništvom, mnogo tekstova si napisao, a i rezultata ostvario pa da te vidim, imaš li petlje nešto otvoreno i hrabro predložiti.

Znam da te Ministar neće pitati za savjet, ali zamislimo si takvu hipotetičku situaciju da te ipak pita, što bi mu savjetovao ?“

To pitanje sam tada  početkom 2016. godine shvatio kao pravi izazov. Poduzetništvo ima izuzetnu važnost za stvaranje novog, uspješnog hrvatskog gospodarstva. Znao sam da uspjeh Vlade bude u velikoj mjeri ovisio o radu ministarstva koje će se baviti poduzetništvom. I  vjerovao sam da bi svatko od nas trebao dati svoj doprinos koliko zna i umije.

Napisao sam tekst „Što bih savjetovao novom Ministru poduzetništva“ i objavio ga na svom novom portalu 3.siječnja 2016. godine.

Tu temu sam obradio i na predavanju koje sam održao u Osijeku 20. svibnja 2016. godine na proslavi 10. godišnjice izlaženja lista „poduzetnik“.

Uvodni slide s predavanja u Osijeku

(Izvor slike: arhiva autora)

Nisam imao iluziju  da će Ministar pročitati moj tekst niti da će me pozvati na razgovor, osim toga ta Vlada nije dugo trajala – samo do 19. listopada 2016. godine. Ali sam sebe natjerao da svoje znanje i iskustvo o poduzetništvu unesem u nekoliko konkretnih savjeta za Ministra. Odnosno, napisao sam što bih ja napravio da sam u nekom slučaju postao  Ministar poduzetništva. Sve sam napisao sa željom da Hrvatska postane dinamična i poduzetna „Startup nacija“.

2024.

Gotovo devet godina poslije, u srpnju 2024. godine naletio sam na taj stari tekst, pročitao ga i htio vidjeti je li taj tekst i dalje aktualan, je li neki od savjeta u međuvremenu realiziran, je li tekst „vrijeme pregazilo“ i je li  primjenjiv i danas.

Naravno, najprije treba uzeti u obzir činjenicu da u  16. Vladi Republike Hrvatske koja je počela s radom 17. svibnja 2024. godine više ne postoji Ministarstvo poduzetništva već je poduzetništvo u Ministarstvu gospodarstva u Upravi za industriju, poduzetništvo i obrt.

 Ministarstvo gospodarstva  u 16. Vladi RH ima 4 Uprave. To su:

• Uprava za internacionalizaciju,
• Uprava za industriju, poduzetništvo i obrt,
• Uprava za energetiku,
• Uprave za trgovinu i politiku javne nabave,

Poduzetništvo više nema status i ulogu kakvu je imalo početkom 1990-ih,  u početku stvaranja nove države i novog gospodarstva. Tada je to bila pokretačka snaga razvoja novog kapitalističkog gospodarstva, a danas se smatra da je to samo jedan dio gospodarstva koji ne zahtijeva neki poseban status i tretman. U javnosti se poduzetništvo rijetko spominje, a razvoj poduzetništva se vrlo malo spominje u Strategijama razvoja.

Treba li za novo vrijeme pisati nove savjete?

Savjeti Ministru  2016.  i 2024. godine

1. Ministar se treba dobro pripremiti.

Savjetovati ministra da se treba dobro pripremiti za obavljanje tako važne dužnosti, kao što je njegova, izgleda pomalo smiješno, nepotrebno i naivno. Pa trebalo bi biti normalno da se ministri pripreme za svoj posao. Nažalost, to najčešće nije bio slučaj i dosadašnji ministri su jako malo znali o poduzetništvu, odnosno znali su ono što su mogli pročitati u novinama i znanje im je bilo manjkavo i površno. A to je vrijedilo u pravilu i za mnogo njihovih suradnika u Ministarstvu.

Svi su davali deklarativnu podršku razvoju poduzetništva, svake godine su se iz proračuna izdvajala velika financijska sredstva kroz potpore u poduzetništvo, ali su rezultati u pravilu bili mali, jer se radilo na pogrešan način.

Što sve trebaju znati Ministar i Ravnatelj Uprave za poduzetništvo

Te, 2016. godine sam napisao da Ministar poduzetništva ako želi biti uspješan, treba jako dobro razumjeti procese koji se odvijaju u poduzetništvu, kako nastaju, rastu i razvijaju se poduzeća  da bi te procese mogao poticati, usmjeravati i selektirati.  Treba dobro upoznati procese stvaranja,  razvoja, proizvodnje i prodaje novih, inovativnih proizvoda, konkurentnih na stranom tržištu. Mora znati sve prepreke koje su do sada stajale na putu poduzetnicima da bi ih mogao maknuti, mora znati kakvo poduzetništvo najviše izvozi i zapošljava da bi tu vrstu poduzetništva najviše stimulirao, mora znati o akademskom poduzetništvu, o transferu tehnologije, o poduzetništvu temeljenom na znanju, o inovacijama i razvoju proizvoda, o upravljanju poduzetničkom infrastrukturom, od poduzetničkih inkubatora, tehnoloških parkova do poduzetničkih zona. Mora jako mnogo znati, što dosadašnji ministri niti su znali niti ih je to zanimalo.

Naravno, to sve bi trebali znati i Ministar gospodarstva i Ravnatelj Uprave za poduzetništvo 2024. godine, ali već jako dugo nisam nigdje čuo da se takve teme spominju. Ili nisam dobro informiran ili se smatra da su svi problemi vezani uz poduzetništvo riješeni  i s tim se ne treba posebno baviti.

Bez obzira jesu li problemi vezani uz poduzetništvo riješeni ili ne (a znam da su jako daleko od toga da budu riješeni), Ravnatelj Uprave za poduzetništvo i njegov šef  Ministar gospodarstva  trebali  bi imati znanje o poduzetništvu.

Međutim, sad se postavlja pitanje gdje bi to mogli naučiti i kada bi uopće imali vremena pripremati se. Jedan političar je rekao: „Nema škole za ministre.“

Treba li se okružiti knjigama i proučavati literaturu koja obrađuje to područje?  Knjiga o poduzetništvu ima, ali  mnoge su  loše i neće mu biti korisne. Hoće li naći nekoga da mu napravi izbor?

Ja ću biti neskroman pa bih mu rekao da jako puno znanja o poduzetništvu može naći na mom portalu www.sveopoduzetnistvo.com.

Može li se pripremati čitanjem knjiga?

(Izvor slike: https://xn--titnjaa-o6a36e.hr/...)

Osim toga, obično prođe kratko vrijeme od trenutka kada ga obavijeste da će biti ministar do početka ministarskog posla i za neke ozbiljnije pripreme nema vremena. Temelj djelovanja biti će mu intelektualni kapital i znanje koje je stekao  prije dolaska na novi položaj i koji će koristiti dok je na tom položaju. Ostaje mu malo vremena za učenje i razmišljanje. Ministar će biti stalno ukliješten u beskonačnoj bitki u kojoj ono što je hitno neprestano potiskuje u drugi plan ono što je značajno i dugoročno važno.

Bilo bi dobro da Ministar i Ravnatelj po svom obrazovanju i iskustvu imaju određena predznanja o području kojim će se baviti. Ali ni to nije neka garancija za uspješno obavljanje posla. Upoznao sam neke pomoćnike ministara poduzetništva koji su bili uspješni poduzetnici, ali se nisu dobro pokazali na radu u Ministarstvu. Poduzetnici su usredotočeni na svoje poduzeće, usko područje kojim se bavi i probleme s kojima se susreću i najčešće nemaju cjelovitu sliku vrlo složenog područja poduzetništva i svih različitih procesa  koji se odvijaju.

Svojevremeno sam kritizirao izbor doktora filozofije za ministre znanosti, od kojih je jedan čak bio bivši profesor marksizma. A onda sam se suočio s činjenicom da ni profesori FER-a nisu kao ministri znanosti puno napravili.

Vrlo je teško postati dobar ministar, iako bi se prema profilu velikog broja ministara koje smo imali prilike vidjeti moglo zaključiti da kod nas „svatko može biti ministar“.

Osim toga, kod nas u javnosti vlada glupo uvjerenje da „menadžer (ministar, ravnatelj, direktor) ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe“.

O tome sam objavio tekst na ovom portalu pa se time ovdje neću baviti.

2.Trebao bi osnovati Savjetničko vijeće

Vrlo je važno da ministar ima ljude s kojima se može savjetovati i koje može konzultirati kada treba donositi važne odluke. To nisu savjetnici koje ima u svom ministarstvu, to moraju biti najstručniji i najiskusniji ljudi koje može naći i koji mu mogu pomoći. Oni najčešće neće napustiti svoje poslove i preći u Ministarstvo, ali ih se može angažirati u Savjetničkom vijeću i konzultirati kada će trebati donijeti neke važne odluke.

Taj savjet je vrijedio za 2016., a vrijedi i sada 2024. godine.

U savjetničko vijeće treba pozvati najuspješnije poduzetnike, one koji izvoze i zapošljavaju. I onda ih pitati:

         „Drage gospođe i gospodo, recite mi što bih ja i moje ministarstvo trebali učiniti da biste vi još više izvozili i još više zapošljavali? Navedite mi sve probleme na koje nailazite u radu, sve prepreke koje vam u poslovanju stoje na putu da bismo ih mogli maknuti. A od vas tražim da poslujete pošteno, da plaćate poreze, da redovito radnicima isplaćujete plaću i plaćate sve doprinose, da na vrijeme plaćate svoje dobavljače, da budete socijalno osjetljivi, društveno odgovorni i poslovno etični. Znam da najbolji poduzetnici i jesu takvi.“

Jedno savjetničko vijeće

(izvor slike: https://www.linkedin.com/...)

Jedan veliki problem kod sastavljanja Savjetničkog vijeća je činjenica da političari ne poznaju ljude koji su najbolji na pojedinim području, pa tako i u poduzetništvu. Njihovo znanje se temelji na informacijama koje dobivaju čitajući novine ili gledajući televiziju, a novinari često izabiru i promoviraju ljude koji to ne zaslužuju. To se najbolje vidi na raznim konferencijama o gospodarstvu koje organiziraju neki mediji. Najblaže rečeno, u pravilu za predavače i moderatore izabiru osobe koje ja ne bih nikada izabrao.

Osim toga, Savjetničko vijeće treba osnovati samo onda kada Ministar i Ravnatelj smatraju da im je Vijeće potrebno i da će ga koristiti i da će im pomoći u radu. Dobar ministar će pozorno poslušati mišljenja, prijedloge i kritike članova Vijeća, a onda će donijeti odluku.

Nažalost, uobičajeno je da se savjetnička vijeća organiziraju iz čisto formalnih, birokratskih i činovničkih razloga i njihovi savjeti se ni ne traže niti slušaju niti koriste, a uglavnom se sastaju rijetko ili nikada.

Uobičajen način (ne)korištenja savjetničkih vijeća.

Početkom studenog 2018. godine pročitao sam da je osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV), a da je to vijeće, četiri mjeseca od osnivanja,  u petak, 9.11.2018. imalo prvu sjednicu. Još sam pročitao da je to vijeće osnovano radi koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske (S3) za razdoblje od 2016. do 2020. godine na najvišoj razini upravljanja.

Ta strategija je donesena u ožujku 2016. godine, a krajem 2018., znači tek nakon dvije godine, osnovano je Nacionalno inovacijsko vijeće za koordinaciju provedbe te strategije. Već se prema tome vidi  koliko su politici  „važne“ i inovacije i sama „pametna strategija“, a i kako im je važno Vijeće.

Nacionalno inovacijsko vijeće

(Izvor slike: https://mingor.gov.hr/...)

Budući da se cijeli svoj radni vijek bavim inovacijama, ta tema me zanima i sada kada sam u mirovini, naravno da sam se zainteresirao o čemu se tu radi.

Prvo me zanimalo koji ljudi će ući u to Inovacijsko vijeće, ali to nisam nikako mogao doznati. U svim izvješćima i dokumentima navedene su samo institucije, bez imena ljudi koji će u Vijeću raditi. Poslove obavljaju ljudi, stručni ili nestručni, pametni ili bedasti, lijeni ili marljivi, ali ne institucije. Naravno, oni koji su osnivali Vijeće uglavnom ne znaju tko su naši vodeći i najugledniji ljudi na području razvoja i stvaranja inovacija pa su, jer im je najlakše, pozvali institucije.

A osnovna „kvaka“ u tome je činjenica da su institucije u velikoj mjeri krive zbog stanja u društvu. Institucije, njihov nerad i nesposobnost su krivi što kod  nas ima malo razvoja i inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, malo patenata na Sveučilištu, nema akademskog poduzetništva. I ako stvarno, a ne samo formalno, želimo nešto iskreno napraviti, tada treba napraviti radikalan zaokret i osloniti se na sposobne ljude koji su se dokazali u radu, a ne na institucije.

Ali s formalne, birokratske strane sve je bilo „po propisu“ i nitko im ne može ništa zamjeriti.

Na web stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva je pisalo obrazloženje:

     „Sve ovo što činimo je preduvjet za dobivanje dodatnih sredstava EU kroz strukturne fondove, koje u obliku natječaja želimo što prije plasirati u realni poduzetnički sektor“.

Očekivao sam da se Inovacijsko vijeće osnovalo da bi se stvorili organizacijski i ostali uvjeti koji će poticati razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu u poduzetništvu i u akademskoj zajednici, koje će stvoriti pozitivnu i poticajnu klimu za razvoj proizvoda, za istraživanje koje neće  imati za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima, već će se realizirati na tržištu. Naravno, uz to dobro dođu i financijska sredstva iz EU fondova, ali ti novci ne smiju biti osnovni cilj osnivanja Vijeća.

Nisam doznao je li to Vijeće nešto konkretno napravilo, odnosno kakvi su rezultati tog Vijeća. Koliko znam jako rijetko se sastajalo, ako se je uopće i sastalo još jednom.

Mogu biti siguran da nisu ništa napravili.

Za što je potrebno Savjetničko vijeće

U tekstu iz 2016. godine napisao sam da Savjetničko vijeće Ministru  treba, pored ostalog, s mnogo primjera prikazati kako djeluju  „četiri zla“ koja  uništavaju poduzetništvo. Veliki dio od toga vrijedi i danas:

1. Neplaćanje

Nemoguće je poslovati, ako se ne može naplatiti završeni posao. Velika poduzeća u mnogo slučajeva,  malim poduzetnicima su kasnila s plaćanjem i po godinu dana.

U 1990-ima je neplaćanje bilo zlo koje je uništavalo poduzetništvo. A glavni neplatiše bila su velika državna poduzeća. Malo po malo stanje se poboljšavalo, 2016. je to još uvijek bio problem, ali sam se nadao da se sada taj problem  iskorijenio.

Polovicom 2024. godine bio sam jako iznenađen kada su mi neki poduzetnici  rekli da se taj problem  vraća u sve većem obimu.

     2. Uvozni lobi

Na natječajima, kroz javnu nabavu prednost se daje stranoj robi i stranim kompanija. A to postaje pravilo kod velikih nabavki i velikih projekata.

Često imamo prilike ćuti kako smo puno novaca „povukli“ iz EU-fondova. A uz to se u pravilu može vidjeti da te velike poslove za koje smo povukli sredstva ne dobivaju domaća poduzeća, već uglavnom stranci. To se već smatra normalnim.

Gospodarstvo se ne može razvijati, ako domaća poduzeća ne dobivaju poslove, a posebno velike projekte. Ali, to više nikoga ne zanima.

      3. Korupcija

Mali poduzetnik ne može plaćati sve „provizije“ državnim službenicima koje oni od njega očekuju da bi mu osigurali posao. Mnogi političari u borbi za vlast postaju veliki borci protiv korupcije, a kada dobiju vlast i moć mnogi od njih ne mogu odoljeti napasti da  iskoriste prilike koje im se pružaju da dio novca skrenu u svoje džepove.

Danas više nije  teško otkriti korupciju. Ona postoji samo zato jer se dopušta ili oni koji su korumpirani misle da im je dozvoljeno ili su tako glupi i zaslijepljeni mogućnostima lake zarade da su uvjereni da ih neće otkriti.

        4. Neprijateljski odnos

Neprijateljski odnos državne administracije,  javne uprave, često i medija i nekih političkih stranaka prema poduzetnicima i antipoduzetnička klima koja je prisutna u društvu jako šteti razvoju poduzetništva.

Umjesto da društvo i državna administracija poduzetnike prihvati kao glavni motor razvoja društva, kao ljude koji mijenjaju gospodarstvo i otvaraju radna mjesta i svojim radu pune proračun, u društvu se još uvijek poduzetnici često prikazuju u negativnom kontekstu, čak se ponovo čuje  da su poduzetnici oni koji „eksploatiraju radničku klasu“, a u državnim poduzećima koja dominiraju u našem gospodarstvu vladaju gori odnosi, nerad i nesposobnost  nego nekada u socijalističkim poduzećima.

Nakon više od 30 godine od sloma komunizma vjerovao sam da  ćemo taj nakazni sustav konačno zakopati u kanalizaciju prošlosti.  I onda viđamo da  iz te kanalizacije izranjaju aveti prošlosti, pojavljuju se stranke koje zagovaraju komunizam i bore se protiv privatnog vlasništva, na Filozofskom fakultetu se maše komunističkim zastavama i slave godišnjice Oktobarske revolucije, u gradu Zagrebu razni strani marksisti održavaju suluda predavanja  pred punim dvoranama uz potporu gradskih vlasti.

Savjetničko poduzetničko vijeće će novom ministru objasniti i što očekuju od javne uprave, od komora, od znanosti, a posebno što očekuju od gospodarskih savjetnika u našim veleposlanstvima.

Tu treba napraviti drastične promjene koje do sada nitko nije imao ni znanja ni volje ni sposobnosti ni hrabrosti provesti.

Do sada sam vidio puno raznih savjetničkih vijeća i njihova je zajednička karakteristika bila da su se vrlo rijetko sastajala, ministri ih uglavnom nisu koristili, jer ih nisu ni znali koristiti.

Kod savjetnika Predsjednice

Nije jednostavno izabrati savjetnike za gospodarstvo, odnosno za poduzetništvo, jer političari ne poznaju stručnjake na pojedinim područjima, pa se obično kao kriterij koristi ili formalno obrazovanje, titule i slično ili slika koju o nekim ljudima stvaraju mediji.

Jednom sam upoznao savjetnika koji je radio na najvišoj političkoj razini, savjetnika Predsjednice. To je bilo 2017. godine u jeku najvećih problema s Agrokorom.  U to se  vrijeme u javnosti i u medijima o hrvatskom gospodarstvu stvarala jedna negativna slika, a ta je slika doživjela negativni vrhunac s aferom AGROKOR.  Javnost je dobivala  dojam da su svi u našem gospodarstvu lopovi, tajkuni, grabežljivci, krajnje negativni likovi, a da su sva poduzeća zapravo gubitaši u dugovima koji trebaju propasti. (I vjerojatno su radnici trebali  preuzeti ta poduzeća). Kod toga je stalno na površinu izranjao socijalistički duh koji je govorio da su svi uspješni poduzetnici „kriminalci koji pljačkaju radni narod“.

Tada sam htio predložiti Predsjednici da k sebi pozove naše najbolje poduzetnike i  time pošalje snažnu poruku da je stvarna, prava slika hrvatskog gospodarstva potpuno drugačija, da hrvatsko gospodarstvo i cijelo naše društvo „na svojim leđima“ nose pravi poduzetnici. I da su pravi poduzetnici najpozitivniji dio gospodarstva. A da je Agrokor samo jedna devijacija, a ne slika našeg cijelog gospodarstva, da se izvan Agrokora stvara jedno pozitivno, novo, uspješno  gospodarstvo.

Htio sam predložiti sljedeći program:

1. Izabrati 10-15 najboljih poduzetnika.

To trebaju biti poduzetnici koji su rijetko prisutni u medijima, ali su ljudi koji zapošljavaju, izvoze, imaju inovativne proizvode konkurentne na svjetskom tržištu.

A uz to su pozitivne i plemenite osobe.

2. Pozvati te poduzetnike na sastanak kod Predsjednice.

Na sastanku će poduzetnici predstaviti svoja poduzeća i rezultate svog rada i uspjehe na svjetskom tržištu.

Na kraju će predložiti Predsjednici što bi trebala Vlada učiniti i koje probleme bi trebalo riješiti da bi poduzetništvo bolje napredovalo.

Može se razgovarati i o cjelovitom programu razvoja poduzetništva po gradovima, školama, sveučilištima.

NAPOMENA – s tog sastanka je trebalo  u medije poslati snažnu poruku o važnosti poduzetništva i prikazati poduzetnike u pozitivnom svjetlu, uz podršku  koju imaju od Predsjednice.

 To bi među poduzetnicima jako pozitivno odjeknulo, jer su oni vjerovali (a i sada vjeruju) da u društvu vlada antipoduzetnička klima i  da njihove probleme  nitko ne razumije i od nikoga ne dobivaju podršku.

3. Napraviti Program posjete najboljim poduzetnicima u njihovim poduzećima (svakih 10 dana).

To ne bi trebale biti samo povremene posjete, već dio jednog ozbiljnog Programa podrške poduzetništvu.

Uz to sam napravio popis naših najboljih poduzetnika koji bi došli na sastanak kod Predsjednice. ( Poduzetnici su mi rekli da mi je ideja dobra, ali većina mi je rekla da sam jako naivan i da od toga neće biti ništa.)

Naravno, nisam mogao odmah doći do Predsjednice već mi je šefica Kabineta organizirala sastanak sa savjetnikom za gospodarstvo koji bi nakon toga savjetovao Predsjednicu što da napravi.

Savjetnik je bio jedan mladi čovjek koji je doktorirao na nekom Sveučilištu u Londonu i vjerojatno je na temelju toga postao savjetnik na toj visokoj političkoj razini. Jako sam se trudio da mu objasnim tko su naši najbolji poduzetnici, zašto bi bilo dobro da ih Predsjednica primi, o čemu bi razgovarali  i kakvu bi poruku time poslala. On me je slušao s potpunim nerazumijevanjem, tupo me gledao kao da mu pričam o  metafizičkoj školi hinduističke filozofije. Nije shvatio po što sam došao i o čemu ja to pričam.

I, naravno, ništa nije bilo od sastanka s Predsjednicom.

A ja sam se osramotio pred poduzetnicima koji su mi rekli da su bili u pravu kada su me uvjeravali da od te moje inicijative neće biti ništa.

3.Ministarstvo bi se trebalo ponašati kao igrači u boćanju na ledu

Ministarstvo bi u odnosu na poduzetnike trebalo djelovati kao pomoćni igrači u boćanju na ledu, tzv. curlingu. Kada vodeći igrač baci  „kamen“ („balotu“) prema cilju, tada pomoćni igrači čiste „metlama“ stazu kojom balota putuje prema cilju.

Zamislimo si da je glavni igrač poduzetnik koji izbacuje proizvod na tržište, a ministarstvo mete stazu ispred njega.

I to je to.

Ministar i njegovi suradnici ne mogu umjesto poduzetnika nastupati na tržištu, pregovarati i ugovarati proizvode, ne mogu ni proizvoditi, niti organizirati proizvodnju, niti voditi poduzeće. Ali mogu i moraju ispred poduzetnika „čistiti put“, eliminirati prepreke, micati one koji smetaju da bi „kamen“ (proizvod) došao do cilja (tržišta). Svaka prodaja proizvoda na tržištu je jedan dolazak do cilja, jedna pobjeda. I ministarstvo treba pomoći sa svojim „metlama“ u toj pobjedi.

I to je osnovni zadatak i Ministra gospodarstva i Ravnatelja Uprave za poduzetništvo.

Boćanje na ledu – igrači metlama čiste ispred balote

(Izvor slike: http://curlingincroatia.blogspot.hr/...)

To je savjet koji bih dao i 2016., kao i  sada 2024. godine.

4.Svoje djelovanje usmjeriti  na razvoj poduzetništva kroz pet  osnovnih područja

Zanimljivo je usporediti savjete za razvoj poduzetništva koje sam napisao 2016. sa savjetima koje bih napisao 2024. Prošlo je gotovo 9 godina puno toga se u društvu i gospodarstvu promijenilo, ali je pitanje jesu li promjene takve da bi se trebali promijeniti savjeti za razvoj poduzetništva.

U „ono vrijeme“, 2016. godine sam napisao da se nova radna mjesta i povećanje izvoza mogu se ostvariti u najvećoj mjeri u  poduzetništvu i u industriji, a to bih napisao i danas. Tijekom tadašnje svjetske financijske krize najveća hrvatska poduzeća otpustila su preko 13.000 radnika, a 80% novih radnih mjesta otvaralo se u poduzetništvu. Najveći doprinos rastu zaposlenosti  između 2002. i 2008. godine ostvaren je  zahvaljujući malim poduzećima. Tek  je „svako peto novootvoreno radno mjesto u sektoru poduzeća  kreirano u sektoru velikih poduzeća”. Velika poduzeća su malo pridonosila novoj zaposlenosti.

Mala poduzeća (do 50 radnika) po svim statistikama pokazivala su  najbolje rezultate i uspjela su sačuvati i stvarati više  radnih mjesta tijekom recesije nego što je to bio slučaj s poduzećima ostalih veličina. U razdoblju od 2002. do 2012. godine stopa preživljavanja za mala poduzeća bila je 87,8%“. (nažalost, nemam podatke za stanje od 2016. do 2024.)

Prema tome, veliki značaj malih i srednjih poduzeća i u Hrvatskoj proizlazi iz njihova važna „strukturalna obilježja” – da su glavni „proizvođači radnih mjesta” u zemlji. Masovna zapošljavanja u državnim poduzećima, institucijama i javnoj upravi treba smatrati devijacijom, a ne pravim zapošljavanjem.

2024.

Zadnjih oko 5-10 godina dolazi do pojave da nam nedostaje radnika radnika koji bi mogli popuniti radna mjesta u našim poduzećima. Dok je 2016. godine strašan problem bio velki broj nezaposlenih danas je najveći problem nedostatak radne snage. I taj se problem rješava „uvozom” stranih radnika koji dolaze s raznih strana, Nepala, Filipina, Indije i iz drugih država. To je danas ključni problem hrvatskog razvoja, uz mali natalitet i veliko iseljavanje radnoaktivnog stanovništva.

To iseljavanje se značajno ubrzalo nakon što je Hrvatska  1. srpnja 2013. postala dvadeset i osma članica Europske unije.

Program za razvoj poduzetništva je 2016. godine imao smisla, jer se u to vrijeme govorilo o poduzetništvu, radilo se (po mom mišljenju) na krvi način, ali se nešto radilo, nastojalo se poticati razvoj poduzetništva. Sada svega toga nema i pitanje je koga 2024. godine zanimaju savjeti za razvoj poduzetništva.

Imam osjećaj da se danas smatra da se poduzetništvo može razvijati samo bez pomoći, kao biljka koja raste sama bez tuđe pomoći, ne treba ju zalijevati, plijeviti, selektirati, sijati, sve može sama, treba joj samo sunce i kiša koja povremeno pada.

Neznalice ne znaju da je uzgoj pšenice, grožđa, voća i povrća i ostalih poljoprivrednih kultura jedan vrlo složeni proces koji se odvija u fazama i u svakoj fazi treba uložiti mnogi znanja, truda i novaca da bi na kraju imali mnogo žita i ostalih biljaka.

 I poduzetništvo se razvija kroz jedan složeni proces, u fazama što sve treba poznavati, sudjelovati u tom procesu da bismo na kraju imali nova poduzeća koja će izvoziti i zapošljavati.

Krivulja faza razvoja privatnog poduzeća

(Izvor slike: arhiva autora)

Nekada, početkom 1990-ih susretao sam budale koje su mi tvrdile: „Poduzetnici su zato poduzetnici, jer sve mogu sami i ne treba im pomagati.” Nadam se da se ne vraćamo u to razdoblje.

Čini mi se da je od programa razvoja poduzetništva ostao samo program davanja potpora (što se radi na krivi način) i izgradnja tehnoloških parkova (koji služe samo za iznajmljivanje poslovnih prostora poduzetnicima.)

5 programa poticanja razvoja poduzetništva

Ipak, pretpostaviti ću da Ministar gospodarstva i Ravnatelj uprave za poduzetništvo iskreno žele poticati razvoj poduzetništva  pa ću biti toliko slobodan da napišem nekoliko savjeta za razvoj poduzetništva.

Da bi se ostvario rast poduzetništva, stvaranje nove industrije, odnosno reindustrijalizacija potrebno je, uz svu logističku pomoć od strane svih javnih institucija i ustanova, djelovati kroz  5 osnovnih programa:

1. Poticati osnivanje velikog broja novih poduzeća

Potreban nam je veliki broj novih, malih privatnih poduzeća na svim područjima gospodarstva, a težište staviti na poduzeća temeljena na znanju i inovativnosti, s potencijalom za izvoz. Tako će se stvarati široka baza poduzeća iz koje će se, uz podršku najboljima, selektirati novi pobjednici na tržištu. Proces „stvaranja velikog broja novih poduzeća“ je dugotrajan i složen proces koji počinje već u školama. Da bi se to moglo ostvariti potrebno je:

• kroz stalnu široku kampanju informirati ljude i motivirati ih za poduzetništvo,
• stvarati kroz medije pozivnu klimu u javnosti za poduzetništvo,
• djelovati u školama i fakultetima,
• pripremati i obrazovati potencijalne poduzetnike,
• uključiti učenje o poduzetništvu u cijeli obrazovni sustav od 2.razreda srednje škole do fakulteta,
• davati financijsku potporu, kredite i jamstva za poduzetnike početnike,
• savjetničkom podrškom olakšavati osnivanje poduzeća i početak poslovanja.

Nositelji tih aktivnosti trebaju biti razvojne agencije, poduzetničkih inkubatori i tehnološki parkovi.

Želim pohvaliti Plavi ured iz Zagreba, koji je nastao iz nekadašnjeg Tehnološkog parka Zagreb i koji je središnje mjesto u Zagrebu gdje poduzetnici ili samo potencijalni poduzetnici mogu dobiti savjete, stručnu pomoć i obrazovanje.

2. Provoditi stalnu potporu procesu rasta i razvoja postojećih poduzeća

Uloga svih državnih, gradskih, potpornih i ostalih institucija  je da budu servis, potpora i suradnik svih poduzetnika, a posebno onih poduzetnika koji mogu rasti i razvijati se. Program mora najboljim poduzetnicima pružati svu institucionalnu, logističku i financijsku podršku da postanu još bolji, rastu i zapošljavaju. Na tržištu se stalno provodi selekcija i samo najbolji uspijevaju.

Od ukupnog broja poduzeća 90,7% su mikropoduzeća (od 1-10 radnika), ali samo 7.2% od njih napreduje i narastu do razine malog poduzeća (od 10 radnika do 50 radnika). A vrlo mali broj poduzeća (1.8%) prelazi iz razine malog u srednje poduzeće (do 250 radnika). Samo njih 0,3% prelazi u razinu velikih (iznad 250 radnika).

Potrebno je uočavati, selektirati i izabrati one koji su najbolji i koji mogu postati najbolji, odnosno one koji imaju najveći potencijal rasta.

Najboljima pružati potporu u rastu i razvoju kroz:

• obrazovanje, marketinšku pomoć, nastupe na tržištu, sajmove, kredite i sl.
• programe uvođenje sustava kvalitete po ISO 9001:2000,
• potporu procesima razvoja novih inovativnih proizvoda,
• savjetničku pomoć u rješavanju poslovnih problema,
• povezivanje s novim sustavom Globalne mreže hrvatskih institucija potpore izvoznom gospodarstvu. ( To bi trebalo osnovati.)

Posebno težište treba staviti na poduzeća koja su dosegla 100-200 zaposlenika i prešla kritičnu fazu razvoja. Time su pokazala da znaju poslovati, rasti i razvijati se.

3. Provoditi restrukturiranje i „spašavanje“ poduzeća u krizi

Razumljivo je da su u gospodarstvu najvažnija ona poduzeća koja rastu i razvijaju, jer zapošljavaju izvoze i stvaraju prihod. Međutim jako je važno baviti se i poduzećima u problemima. Ta poduzeća najčešće kao svoju prvu mjeru „spašavanja“ i rješavanja poslovnih problema koriste otpuštanje radnika.

Zato im kroz organizacijske, kadrovske, tehnološke i upravljačke promjene treba pomoći da ne propadnu, a radnicima da ne izgube radna mjesta. U te programe uključiti financijsku podršku, savjetničku pomoć  i pomoć u nastupu na tržištu. Za to je potrebno mnogo znanja i iskustva, potrebne su jake savjetničke organizacije i  uključivanje znanstvenih institucija.

Nažalost, to je vrlo teško provesti, jer ima malo dobrih savjetničkih organizacija. U 1990-ima je jako mnogo svjetski poznatih i skupih konzalting organizacija navalilo u hrvatska poduzeća. Dosta ih je prošlo i kroz Končareva poduzeća pa sam imao priliku pratiti njihov rad. Zanimalo me kako rade i u čemu su“ pametniji od nas“. Išao sam pogledati kako rade, kakve materijale koriste, kakvi su im završni elaborati i naravno kakve su rezultate ostvarili. Na kraju sam bio jako razočaran i ljut. U pravilu, gdje god su se pojavili došli su kao „svjetski poznata“ ekipa koja će preporoditi poduzeće. Počeli su držati predavanja i djelovati na raznim „workshopima“, koristili su nekakve metodologije s bombastičnim nazivima, šablonizirane metode koje „vrijede“ po cijelom svijetu. Ljudi su počeli ispunjavati razne tabele, po radionicama u proizvodnji su se postavljale nekakve table na kojima je nešto pisalo. Na kraju su ostavili nekakve završne elaborate, pokupili ogromne novce i otišli. I sve je ostalo kao prije. Nakon godinu dana sve se zaboravilo.

Na početku jednog takvog projekta koji se počeo uvoditi u Tvornici generatora otišao sam pogledati kako se to radi, porazgovarao sam s konzultantima. Nakon toga sam otišao direktoru i rekao sam mu:

     „Ovo je samo prodavanje magle, za godinu dana nećete ni znati da su bili ovdje, a vi ćete dati velike novce i ispasti budale.“

    „Nemoj biti  previše kritičan. Nama je potrebna pomoć, a ljudi imaju više povjerenja kada dođe netko poznati sa strane,“ rekao mi je direktor.

Naravno, nisu postigli ništa, a za godinu dana svi su htjeli da se to što prije zaboravi.

Zanimljivo je da su u svojoj blizini imali primjere od kojih su mogli puno naučiti, vjerojatno besplatno. U Končarevim tvornicama transformatora na zagrebačkom Jankomiru mladi direktori su sredinom 1990-ih preuzeli poduzeća u stečaju, proveli uspješno restrukturiranje, reorganizaciju i uveli nove metode rada. Poduzeća su ušla među najbolja na svijetu, produktivnost im je povećana desetak puta, a sada imaju veći broj ljudi nego što su imali prije.

Ali to nikoga nije posebno zanimalo. Nitko nije angažirao te uspješne direktore da drže predavanja o svom radu i  prenesu svoje znanje drugima. Puno je jednostavniji plaćati ogromne novce stranim konzultantima-prodavačima magle.

4. Nove investicije i izgradnja novih pogona postojećih poduzeća, „prelogizacija“ Hrvatske i „nova industrijalizacija“

To su tzv. „green field“ investicije (izgrađene na livadi) naših i stranih poduzeća. Nažalost, ima ih malo i većinom se realiziraju na neproizvodnim djelatnostima (supermarketi i sl.).

U tekstu iz 2016. godine istaknuo sam nekoliko dobrih primjera kao što su mali međimurski grad Prelog i „prsten“ Zagrebačke županije gdje je realizirano mnogo novih investicija, novih tvornica  kroz pravi „investicijski bum“.  (U zadnje vrijeme ne pratim više kao nekada što se događa na tom području pa ne mogu spomenuti neke novije primjere.)

U Zagrebačkoj županiji koja obuhvaća prsten od 9 gradova oko Zagreba u to vrijeme (2016. godine) sagrađeno je veliki broj tvornica, od kojih je sve više onih koje su preseljene iz Zagreba. Svoje pogone su premjestile i izgradile tvrtke Eurocabel u Jakovlju, Elektroda u Zaprešiću, Chromos i Ghetaldus u Samoboru, Podatkovni centar u Općini Križ, a PIP (pčelarstvo i medarstvo) i nekadašnji Končar-Alati koji se sada zovu Kralj Metala Alati preselili su se u Poduzetničku zonu u Pisarovini. U Odru kraj Zagreba preselio se ALTPRO.  Izgrađeni su logističko-distributivni centri, gradi se pogon Plive u Savskom Marofu vrijedan 100 milijuna dolara. U Poduzetničkim zonama smjestilo se oko 200 tvrtki sa 6.000 zaposlenih djelatnika.

U jutro je sve više ljudi iz Zagreba na posao putovalo u gradove Zagrebačke županije.

„Prelogizacija“ Hrvatske

Često sam isticao jedan posebno lijep i poučan primjer privlačenja investicija. To je  Prelog, mali gradić s oko 8.000 stanovnika u donjem Međimurju koji ima dugačku obrtničku tradiciju, čak od početka 13. stoljeća. Avionska slika Preloga pokazuje jedan mali gradić i oko njega dvije velike industrijske zone u kojima je svoje pogone izgradilo 31 poduzeće (stanje 2016. godine), a većina je izvozno orijentirana. Zapošljavali su više od 2.600 radnika. Izgrađivale su se nove gospodarske zone, razvijala se i sportsko-rekreacijska zona, turizam, muzeji, obiteljska gospodarstva, kultura, organizirali su barokne večeri.  Ljudi su se doseljavali u Prelog.

To je lijep primjer koji pokazuje da se mogu privući investicije, da se može pokrenuti zapošljavanje. Ako se to stvarno želi.

Gospodarske zone u Prelogu

(Izvor slike: ppt prezentacija s Gospodarskog foruma Grada Preloga 2017.)

U utorak, 6. veljače 2018. godine Ljubomir Kolarek, gradonačelnik Preloga bio je  gost u mojoj emisiji „Argumenti“ na HKR-u (Hrvatskom katoličkom radiju). Pozvao sam ga da nam objasni kako je mali Prelog ostvario takve fantastične rezultate i kako je nastalo njihovo „poduzetničko čudo“,  zašto je Prelog poseban gospodarski fenomen i koja je formula uspješnosti Preloga. Uvjeren sam da je njihov primjer  pravi model za rast i razvoj Hrvatske, za otvaranja novih radnih mjesta i povećanje standarda građana.

I  Ministru gospodarstva bih savjetovao da provede „prelogizaciju Hrvatske“.

Zar je problem imati još jedan takav Prelog, možda i  deset njih, a kada bi Hrvatska imala 100 Preloga  bila  bi kao Švicarska.

Uz gradonačelnika Kolareka gost u emisiji bio mi je i mladi poduzetnik Mario Petković, suvlasnik poduzeća MARTI d.o.o. iz Preloga.

Ljubomir Kolarek, gradonačelnik Preloga u emisiji na HKR-u, 6.2.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Marijan Ožanić, Ljubomir Kolarek i Mario Petković u emisiji na HKR-u, 6.2.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

To su bili lijepi primjeri razvijanja gospodarstva u krajevima oko Zagreba, dok se u mom Zagrebu, nekada vodećem industrijskom i znanstvenom središtu grade samo supermarketi. U Zagrebu je vladalo (a i sada vlada)  suludo uvjerenje da je Zagreb preskup za industriju, a poduzetničke zone Gradsko poglavarstvo nikada nisu zanimale.

Zanimljivo je da su tu glupu tezu da je Zagreb preskup za industriju zastupali profesori s Ekonomskog fakulteta. Oni se nisu pitali kako to da su Končareve tvornice transformatora u Zagrebu, u Jankomiru među najboljima na svijetu. I njima Zagreb nije preskup.

Zato je Zagreb u to vrijeme  imao preko 40.000 nezaposlenih.

U veljači 1984. posjetio sam General Motors, najveću tvornicu lokomotiva na svijetu. Tvornica je u milijunskom gradu Chicagu, a ne na nekakvim seoskim livadama američkog Zapada.

Nova industrijalizacija

U ponedjeljak, 4. srpnja 2011. godine u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu u Ulici sv. Ćirila i Metoda predstavio sam svoju  „Strategiju razvoja poduzetništva u Gradu Zagrebu do 2020. godine“, u kojoj sam razvoj poduzetništva povezao s reindustrijalizacijom, odnosno „novom industrijalizacijom“ Grada Zagreba. U. poslovnom tjedniku Lider od. 8. srpnja 2011. godine bili su skeptični prema tom mom prijedlogu, a posebno su bili skeptični profesori s Ekonomskog fakulteta.

Tekst u Lideru od 8.7.2011. koji komentira moju Strategiju razvoja poduzetništva u Gradu Zagrebu.

(Izvor slike: Lider, 8.7.2011.)

Jedan profesorski komentar na moju Strategiju u tekstu u Lideru.

(Izvor slike: Lider, 8.7.2011.)

Moj komentar na stav da je Zagreb preskup za industriju

(Izvor slike: Lider, 8.7.2011.)

 5. Izbor sposobnih, iskusnih i obrazovanih ljudi koji programe mogu provesti.

Program sam za sebe, koliko god dobar bio ne može puno napraviti i obično završi u ladici. Zato su najvažniji ljudi na svim razinama koji će taj program znati provoditi.

Da bi svi ti programi mogli ostvarivati očekivane rezultate treba pored ostalog promijeniti dosadašnji način dodjeljivanja potpora. I do sada su se jako velika financijska sredstva ulagala u poduzetništvo, ali način rada je bio pogrešan. Sve  se radilo na kabinetski i birokratski način, nije se pratio poduzetnički proces i nisu se pratili i analizirali postignuti rezultati. Ministarstva su se hvalila iznosima potpora koje su davala poduzetnicima, a nikada nisam čuo njihovu analizu o tome što se tim potporama postiglo.

Zato taj kabinetski način rada treba radikalno promijeniti, vezati potpore uz proces rasta i razvoja poduzeća uz stalnu kontrolu ostvarivanja i ocjenjivanja rezultata dodijeljenih potpora na temelju kriterija – koliko je novih radnih mjesta otvoreno i ljudi zaposleno i   kakav je izvoz ostvaren.

Kada sam 2016. godine pisao taj savjet bio sam jako naivan. Naravno, i sada stojim iza tog savjeta, ali sam sada  svjestan da je to jako teško provesti. Negativna kadrovska selekcija kroz nekoliko desetljeća na površinu je dovela nesposobne ljude koji jako malo znaju, a još manje znaju tko je stručnjak na bilo kojem području i ne znaju koje bi ljude trebali izabrati. Pa izabiru svoju rodbinu, stranačke prijatelje, susjede, itd.

Svoj radni vijek sam proveo u industriji, u proizvodnji gdje se jako dobro zna koliko koji inženjer vrijedi, koliko vrijedi koji majstor i tko je najbolji radnik To ne znači da su najbolji bili najbolje vrednovani i da su najbolji uvijek napredovali i da su  na rukovodećim mjestima bili najbolji. Najčešće nisu, ali se znalo tko je u nekom području najbolji.

Sada to više nije slučaj i rukovoditelji ni uz najbolju volju ne znaju kako izabrati najbolje stručnjake na nekom području. A niti se ne trude previše.

 5. Nastaviti i učinkovitije provoditi Program izgradnje poduzetničke infrastrukture

Posebno mjesto u poticanju razvoja poduzetništva ima poduzetnička infrastrukturna podrška. To znači osnivanje  poduzetničkih potpornih institucija u kojima će se veliki dio programa realizirati.

Poduzetničku infrastrukturu čine:

1. Poduzetnički inkubatori[1]
2. Tehnološki parkovi[2]
3. Poduzetnički centri[3]
4. Poduzetničke zone[4]
5. Slobodne zone
6. Razvojne agencije[5]

NAPOMENA – Slobodne zone obično se ne razmatraju kao potporne institucije za razvoj poduzetništva, iako su i one važne za razvoj poduzetništva.

Često se za navedene potporne institucije koriste i drugi nazivi kao što su inovacijski centri, centri izvrsnosti, tehnopolisi, tehnološko inovacijski centri i slične institucije, ali sve one po svom djelovanju mogu se svrstati unutar opisanih osnovnih tipova institucija

Poduzetnička infrastruktura ne smije služiti  samo za iznajmljivanje poslovnih prostora i određenih poslovnih usluga poduzetnicima, kao što se to kod nas redovito događa. Mora rješavati gospodarske probleme tog kraja i mora biti „operativni alat“ za realizaciju ciljeva iz Strategije razvoja gospodarstva pojedinog grada, županije, kraja ili cijele države.

Tehnopolis Zagreb

Prije nego sam otišao u mirovinu 2012. godine pokrenuo sa projekt Tehnopolis Zagreb. Moja je ideja bila da se ogroman neiskorišteni kompleks nedovršene bolnice u Blatu u zagrebu od 200.000 m2 prenamijeni za veliki tehnološki park, Tehnopolis Zagreb koji bi bio  pokretač razvoja poduzetništva i ukupnog gospodarskog razvoja Grada Zagreb. O tome sam objavio dosta tekstova, držao predavanja, sudjelovao u emisijama na televizijama, ali nisam ništa uspio napraviti. Gradonačelnika Zagreba to uopće nije zanimalo, kako što to nije zanimalo nikoga od  „političkih i znanstvenih“ elita u Zagrebu u ono vrijeme. A tako je i sada..

Zanimljivo je da me  je drugi dan nakon mog nastupa u emisiji na HTV1, na večer kod novinara Branimira Bilića gdje sam govorio o Tehnopolisu Zagreb, nazvao naš čuveni glazbenik, Nenad Bach iz New Yorka. Rekao je da je gledao emisiju o Tehnopolisu, da mu se svidjela i da bi pokrenuo naše iseljenike iz SAD da investiraju u taj projekt. Nažalost, u Zagrebu nisam mogao nikoga naći tko bi htio i mogao razgovarati o tom investiranju.

Kako bi izgledao Tehnopolis Zagreb

(Izvor slike: arhiva autora)

U isto vrijeme se u Moskvi gradio jedan veliki Tehnopolis od 240.000 m2.

Dio članka objavljenog u mjesečniku PODUZETNIK, srpanj/kolovoz 2012. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Dijelovi članka objavljenog u Jutarnjem listu, u subotu 12. svibnja 2012. godine. Autor članka je ugledan novinar Ratko Bošković

(Izvor slike: arhiva autora)

Tehnopolis Zagreb je bio projekt koji je bio prezahtjevan za intelektualne kapacitete ljudi koji su upravljali u prijašnjem razdoblju i onih koji sada upravljaju Zagrebom.

Veliki projekt kao što bi to bio Tehnopolis mogu voditi samo veliki ljudi s vizijom, a ne mali  politički manipulatori.

U Blatu sada umjesto Tehnoplisa imamo zapuštenu veliku ruševinu, sramotu grada Zagreba i sliku nesposobnosti prošlog i sadašnjeg poglavarstva.

Ruševina ogromne bolnice u Blatu snimljena 2012. godine. Sada je u mnogo gorem stanju.

(Izvor slike: arhiva autora)

6. Pokrenuti program obrazovanja ljudi u ministarstvu, onih koji vode poduzetničku infrastrukturu, rade u gradskim poglavarstvima, te uredima za transfer tehnologije i na Sveučilištu

Na važnim utjecajnim i ključnim pozicijama koje imaju jak utjecaj na poduzetništvo sjede ljudi koji nemaju dovoljno obrazovanja za taj posao. To obrazovanje nisu mogli nigdje dobiti pa je važno da se organizira obrazovni program za njih. Poduzetnički inkubatori i tehnološki parkovi imaju važnu ulogu u razvoju poduzetništva. Ali u mnogim  slučajevima i njih vode ljudi koji nisu bili nikada niti blizu poduzetništvu, nikada nisu sudjelovali u razvoju proizvoda, a nikada nisu imali potrebu nešto naučiti. I umjesto da se bave poticanjima rasta i razvoja, uglavnom se bave iznajmljivanjem poslovnih prostora. A niti ne znaju što bi trebali raditi. Ista je situacija i u gradskim poglavarstvima i raznim inovatorskim udrugama.

Treba ih obrazovati i onda im postaviti jasne ciljeve koje moraju ostvarivati i ocjenjivati ih po tome. Već se mnogo novaca kroz razne potpore ulaže u poduzetništvom, a zbog nedovoljno obrazovanih i sposobnih ljudi u javnoj upravi rezultati nisu zadovoljavajući.

I to isto lijepo i dobro zvuči, a još više govori o mojoj naivnosti.

Naravno da ljude treba obrazovati. Ali se postavljaju dva važna pitanja:

1. Gdje ih obrazovati?
2. Želi li se uopće netko obrazovati?

U obrazovnim institucijama nemaju programe obrazovanja za vođenje poduzetničke infrastrukture. Ima veliki broj raznih fakulteta na kojima se uči o poduzetništvu, ali su u pravilu vrlo nekvalitetni. O poduzetništvu govore ljudi koji su o poduzetništvu nešto pročitali u stranoj literaturi, pohađali neke seminare, ali nisu nikada ni bili blizu poduzetničkim procesima niti su provodili neka ozbiljnija istraživanja poduzetništva. A o poduzetničkoj infrastrukturi, tehnološkim parkovima i .poduzetničkim inkubatorima ne znaju gotovo ništa. A još manje kako bi njima trebalo upravljati.

Početkom 1990-ih nismo ništa znali ni o poduzetništvu niti o tehnološkim parkovima, ali smo imali iskustva iz rada u tvornicama, iz proizvodnje i želju za učenjem. Sadašnji direktori takvih institucija isto tako ništa ne znaju o poduzetništvu, nisu nikada bili u proizvodnji, ali nisu znatiželjni, ne žele učiti jer su svjesni da im to ne treba.

Pred desetak godina sam profesorima jednog veleučilišta predložio program obrazovanja za voditelje-direktore tehnoloških parkova i poduzetničkih inkubatora. Rekli su mi:

     „Program je dobar i zanimljiv, ali sumnjamo da možemo naći zainteresirane kandidate koji bi pohađali taj program. Znamo da već ima jako mnogo tih institucija i ima jako mnogo ljudi koji bi trebali proći taj program. Ali sam siguran da njih to ne zanima. Oni znaju da im to znanje ne treba, jer njihov posao ne ovisi o njihovom znanju i rezultatima, već samo o samovolji njihovih partijskih šefova i zašto da se onda gnjave s nekakvim obrazovanjem.“

Sada smo došli do toga da poduzetničkom infrastrukturom upravljaju, najčešće, mladi ljudi bez znanja o tome što bi trebali raditi i bez znanja o tome što bi trebali znati..

I što onda rade?

Samo iznajmljuju poslovni prostor i uz to se prijavljuju na EU fondova za razne projekte. A o inovacijama i procesima rasta i razvoja poduzetnika ne znaju ništa.

I lokalna samouprava i država već velike novce ulažu u izgradnju poduzetničke infrastrukture i onda ne znaju što bi od toga morali očekivati.

Tehnološki park Zagreb koji sam vodio bio je po svojim rezultatima na području razvoja novih inovativnih proizvoda i prema broju patenata koje su dobili naši poduzetnici sigurno jedan od najboljih tehnoloških parkova u Srednjoj Europi. Kada sam pokušao nekim mlađim kolegama direktorima tehnoloških parkova prenijeti naša iskustva, jedan simpatičan mladi kolega je rekao.

      „Joj, gospodine Ožaniću  to je jako komplicirano i naporno,  pa tko bi se s time bavio i gnjavio. Kada budete otišli u mirovinu, sve te vaše metode će se odbaciti i zaboraviti.“

Predavanja o poduzetništvu ulaze u kolegije na mnogobrojnim našim, većinom ekonomskim i sličnim, fakultetima, privatnim i državnim, ali i tu je problem s kvalitetom predavača koji najčešće u svom radnom vijeku nisu bili ni blizu poduzetništva. A događa se još i nešto puno gore od toga. Za predavače se često izabiru bivši poduzetnici što na prvi pogled  izgleda kao najbolji izbor. Ali to su ljudi koji uglavnom nisu uspjeli u poduzetništvu i svoje razočaranje i frustracije onda izlijevaju na studente.

Jednom sam slušao predavanje o poduzetništvu na jednoj našoj poznatoj visokoj školi. Predavačica je izvlačila najgore primjere koje je mogla naći i studenti su zaključili da su poduzetnici neki negativni, polukriminalni tipovi, prevaranti i muljatori.

Ja sam imao predavanje iza nje i  rekao studentima:

       „To nije prava slika poduzetništva. Naravno takvih negativnih poduzetnika ima kao što u svakom području ima loših ljudi. Ali ja takve nisam upoznao. Imam sreću da sam u Tehnološkom parku okružen s vrhunskim, mladim poduzetnicima koji ostvaraju briljantne rezultate, bave se razvojem novih inovativnih proizvoda, rade „24 sata na dan“, ne varaju, ne kradu, pošteno plaćaju porez, nastupaju na stranim tržištima i izvoze. Oni predstavljaju onu pravu Hrvatsku.“

Poslije sam doznao da je suprug predavačice jedan neuspješan poduzetnik koji je propao i naravno da je cijela obitelj zbog toga bila nesretna i optuživala sve ostale poduzetnike (naravno i državu) da su krivi za taj neuspjeh.

7. Sva veleposlanstva i komore usmjeriti da budu potpora poduzetnicima u nastupu na stranim tržištima.

U većini zemalja je normalno pravilo da sve institucije daju potporu poduzetništvu, a posebno u nastupu na stranim tržištima. I to ne treba posebno isticati. Strani poduzetnici u svojim veleposlanstvima dobivaju svu stručnu pomoć, analize tržišta i poslovne kontakte za nastup na tržištu u stranim zemljama. Kod nas, nažalost, u većini slučajeva nije tako, jer u veleposlanstvima, konzulatima i predstavništvima komora u pravilu su ljudi koji niti razumiju gospodarstvo i nisu zainteresirani biti na usluzi poduzetnicima kod nastupa na tržištu, niti znaju što trebaju napraviti.

Pred sedam godina jedan naš ugledan poduzetnik ispričao mi je što mu se dogodilo na jednom velikom sajmu u Parizu na kojem je dobio priznanje za ostvarene rezultate.

      „Imao sam štand na sredini Sajma. Kraj mene su bili poduzetnici iz Bugarske i nekih drugih zemalja. Na njihovim štandovima su stalno bili njihov veleposlanik  te ljudi iz veleposlanstva, ministarstava i komore. Kod mene nije nitko dolazio. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu.“

Jedan drugi poduzetnik mi je pričao što je doživio kada je bio s još nekoliko gospodarstvenika u pratnji našeg Predsjednika države tijekom posjete državama na Arapskom poluotoku.

     „U programu je bila posjeta njihovom novom, modernom tehnološkom parku. Bio sam jako zainteresiran vidjeti kako to izgleda, međutim za mene nije bilo mjesta u automobilima naše delegacije. Mjesta su zauzele sve tajnice i administracija iz pratnje Predsjednika. Jedva sam se ugurao u auto u kojem su se vozili neki naši časnici HV-a koje sam poznavao.“

Za analizu i osvajanja tržišta, za stvaranje kontakata, za pripremu ugovora, za dobivanje posla na inozemnom tržištu poduzetnicima je nužna „logistika“ državnih i ostalih institucija. Mnogobrojna naša veleposlanstva, predstavnici u Bruxellesu i inozemne podružnice HGK morali bi poduzetnicima biti na stalno raspolaganju. To znači da iza poduzetnika (naravno i svih ostalih gospodarstvenika) u njihovom nastupu na inozemnom tržištu treba stajati čvrst i odgovoran Sustav institucija, povezanih u Globalnu mrežu hrvatskih institucija potpore izvoznom gospodarstvu. (To još nije organizirano, a vjerojatno ni ne bude). U toj mreži, kao logistika poduzetnicima, trebaju djelovati vrhunski, iskusni profesionalci. A njihov rad će se ocjenjivati po tome koliko su ugovora pripremili i „omogućili“ poduzetnicima.

Koliko znam, na tom području još nije puno napravljeno.

8. Znanost preusmjeriti s istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koje će imati kao rezultat novi proizvod konkurentan na tržištu i akademsko poduzetništvo.

Treba drastično promijeniti odnos Sveučilišta prema poduzetništvu i pokrenuti Program razvoja akademskog poduzetništva i transfera rezultata istraživanja u gospodarstvo kroz poduzetništvo.

Naše Sveučilište i cijela akademska zajednica trebali bi biti generator našeg gospodarskog razvoja kao što su to sveučilišta u mnogim razvijenim zemljama. Na primjer, na američkom sveučilištu Stanford koje je mnogo manje od Zagrebačkog (iako mnogo bogatije) svake godine se osnuje oko 500 novih kompanija, 50% u vlasništvu profesora i doktoranada i 10% u vlasništvu studenata. Osim toga oni dobivaju preko 100 patenata godišnje za svoje inovacije. To je rezultat izrazite poduzetničke klime koja vlada na Sveučilištu, poduzetništvo se potiče i cijeni, znanstvenici su čvrsto povezani s gospodarstvom, a studenti u svojim klubovima stalno diskutiraju o novim poduzetničkim idejama. Na taj način američka sveučilišta pokreću američko gospodarstvo.

Nakon predavanja o poduzetništvu i inovacijama na jednom našem fakultetu rekao sam studentima:

     „Neka digne ruku onaj koji će sutra s par svojih kolegica i kolega sjesti za jedan stol i diskutirati o svojim inovativnim i poduzetničkim idejama.“

Nažalost, nitko nije digao ruku.

Svojevremeno je na FER-u nekoliko američkih profesora govorilo o primjerima akademskog poduzetništvu koje pokreće američko gospodarstvo.. Na predavanju je bilo samo par naših profesora, a ostale to nije zanimalo. Ni studenti nisu pokazali previše zanimanja.

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu  vlada izrazito antipoduzetnička klima, Sveučilište je jako odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, nema pravog akademskog poduzetništva, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji. Znanstvena  zajednica je usmjerena samo na pisanje članaka koje će objaviti u stranim časopisima i od kojih hrvatsko gospodarstvo ima malo koristi. A uglavnom ih ne zanimaju istraživanja koja će svoje rezultate moći komercijalizirati.

9. Razvijati gospodarstvo znanja kroz podršku razvoju i inoviranju proizvoda uz program supstitucije uvoznih materijala i stvaranje Hrvatskog inovacijskog sustava (HIS)

Da bi proizvod bio uspješan na tržištu, da bi se mogao prodavati, izvoziti i  stvarati prihod poduzeću i društvu mora biti konkurentan. Važna komponenta konkurentnosti je inovacijska razina  proizvoda. Inovacije i proizvodi koji su rezultat vlastitog razvoja čine suštinu gospodarstva znanja povezujući znanje i gospodarski rast.

Da bi se gospodarstvo znanja moglo razvijati potrebno je poticati:

• razvoj na znanju utemeljenih poduzeća,
• razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu,
• usku suradnju znanosti, obrazovanja i poduzetništva,

Europski paradoks

Obično se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u znanost.

Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja. Zaključeno je da je za razvoj zemlje važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja. To znači da nije dovoljno samo ulagati u znanost, treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati.

Gospodarski rast jedne nacije „ne ovisi o veličini razvojno-istraživačkih resursa, već o načinu organiziranja i upravljanja tim resursima, kako na razini poduzeća tako i na nacionalnoj razini“. Suština inovacija je u primjeni i komercijalizaciji znanja i inovativnosti.

U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom (European Commission, 1995). Europska komisija je formulirala taj problem u dokumentu pod nazivom „Green paper on innovation“ u kojem je naglasila potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je  potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješniji. 

Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .

Bez obzira što se obično kritizira malo ulaganje istraživanje i u razvoj (I&R) u Hrvatskoj, mnogo je veći problem što je to ulaganje neučinkovito i ne ostvaruje očekivane rezultate.

Zato bi trebalo:

• uspostaviti HIS (Hrvatski inovacijski sustav) okrenut prema inovativnim proizvodima i inovativnim poduzećima te stvaranju proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. Sve razvojne institucije na razini Hrvatske trebale bi, usmjerene prema zajedničkom cilju, činiti (HIS). Suština HIS-a je stvoriti takvo okruženje i sklop institucija i potpora  u kojima će inovacije (razvoj i istraživanje) biti učinkovito iskorišteni za ostvarenje gospodarskog rasta. Važno mjesto u HIS-u može imati Program komercijalizacije inovacija (od ideje do uspjeha na tržištu).

Nažalost, inovacijama se bave udruge inovatora kojima je jedino važno da  stalno putuju po svijetu, (kod toga je Udruga inovatora Zagreba s nekadašnjim pročelnikom za gospodarstvo obišla svaki kutak na zemaljskoj kugli), sudjeluju na raznim izložbama, „donose nagrade“ za inovacije koje se nikada ne komercijaliziraju. Nakon svakog povratka s neke Izložbe na Filipinima, Americi i drugdje uvijek su se hvalili da „samo što nisu potpisali velike ugovore“.

(Mislim da se sada manje putuje po svijetu, a rezultati su isti, odnosno nikakvi.)

• razraditi Program supstitucije uvoznih materijala kojim bi se potaknuo razvoj novih domaćih proizvoda koji će zamijeniti uvozne,
• s poticanjem inovatorstva početi u školama i fakultetima.

Trebamo se sjetiti kako su profesori s Ekonomskog fakulteta i urednici poslovnog časopisa Lider tvrdoglavo zastupali glupu tezu da je program supstitucije uvoznih materijala nešto štetno i negativno i da je to ostatak nekakvog „socijalističkog načina razmišljanja“.  Odrasli u socijalizmu sjećali su se državnih akcija za supstituciju uvoza, izgradnje tvornica koje bi supstituirale uvoz i nisu razumjeli da se vrijeme promijenilo i da poduzetnici razmišljaju na drugačiji način.

Dugo mi je trebalo da ih razuvjerim.

Rekao sam im:

    „Što je loše u tome, ako jedan poduzetnik uđe u skladište HŽ-a vidi ogromnu količinu proizvoda iz uvoza i kaže da će dio tih proizvoda on proizvoditi, uz istu kvalitetu i nižu cijenu?“

10.Otvaranje radnih mjesta i zapošljavanje postaviti kao ključan zadatak

Savjeti u svezi zapošljavanja koje sam napisao 2016. godine više nisu primjereni današnjoj situaciji i pokazuju kako se situacija i u gospodarstvu i cijelom društvu promijenila u zadnjih devet godina.

U ono vrijeme, 2016. godine najveći problem je bio veliki broj nezaposlenih i svaka inicijativa koja bi mogla povećati zapošljavanje bila je dobro došla. I tada sam kao jedan primjer naveo inicijativu Billa Clintona, (američkog predsjednika od 1993. do 2001. godine). Predsjednik Clinton je 2011. objavio knjigu pod nazivom „Natrag na posao – Zašto trebamo pametnu državu za snažnu ekonomiju“[6] i u njoj je pored niza uputa što bi trebalo napraviti napisao:

     „Treba podržati Nacionalni dan radnih mjesta (National Jobs Day). Dana 1. studenoga 2011. skupina poslovnih lidera zatražila je od kompanija koje imaju pedeset i više zaposlenika, a takvih je kompanija više od milijun, da zaposle jednu nezaposlenu osobu.“

Prema popisu iz 2011. u Hrvatskoj je bilo  13.242 malih poduzeća (10-50 radnika), 3.304 srednjih poduzeća (50-250 radnika) i 594 velikih poduzeća (više od 250 radnika). To je ukupno 17.140 poduzeća. Znači po tom pravilu bi se moglo zaposliti više od 10.000 radnika.

Moja poruka je bila: „Ako tako razmišlja jedna Amerika, zašto ne bismo i mi.“

Treba reći da je i tadašnja Vlada imala jedan sličan zakon, ali i taj je zakon kao i mnogi drugi u praksi doživio mnoge devijacije. U prvom redu poticalo se zapošljavanje u državnim poduzećima i agencijama u koje su se zapošljavala u velikom broju djeca političara, članova raznih poglavarstava i državnih institucija. A druga devijacija je bila što su se ubacili razni lukavi, neuspješni poduzetnici koji su zapošljavali ljude s burze da bi dobili potpore, a onda ih otpustili nakon godinu dana, te zapošljavali druge i opet tražili potpore.

Znači takvo zapošljavanje treba usmjeriti samo u poduzetništvo i to u uspješna privatna poduzeća kojima nije potrebno baviti se takvim „muljanjima“. 

Svaki program i svaki dokument predstavlja samo 25% posla  kojeg treba obaviti. Mnogo veći angažman potreban je da se bilo koji program realizira.

Za realizaciju programa potrebni su ljudi sa znanjem, iskustvom i sposobnostima.

I puno je teže naći takve ljude nego napisati neki program.

Nažalost, došli smo do toga da programe strategije pišu skupi strani konzultanti koji o Hrvatskoj ne znaju ništa, a onda te strategije i programe nitko ni ne pročita.

I na kraju

Na kraju mogu reći da sam svjestan da ni Ministar ni Ravnatelj uprave za poduzetništvo neće pročitati ove moje savjete niti me pozvati da o tome porazgovaramo. Ono ni ne znaju da ja postojim.

Meni to uopće nije važno.

Meni je samo žao da Hrvatska ne koristi svoje potencijale, ne koristi potencijale svojih poduzetnika i ne uspijeva postati uspješna, „start up“ nacija.

A mogla bi to postati.

LITERATURA

1. European Comission (2012), „Entrepreneurship and Innovation Programme ((EIP), Work Programme 2013“.  European Comission

1. European Commission (1995), „Green paper on innovation“, Directorate XIII/D, Luxembourg
2. Knežević, Antonija (2011.), „Strategija-Male šanse da Zagreb vrati industriju u grad“, Lider, 8.7.2011.

4. Ožanić, Marijan (2011.), „Strategija razvoja poduzetništva i razvoja poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020. godine – podloga za raspravu“, Razvojna agencija Zagreb, ožujak 2011

[1] Poduzetnički inkubator - poduzeće u vlasništvu grada, županije, države, osnovano sa zadaćom da potiče razvoj poduzetništva.  posjeduje poslovne prostore  (zgradu – inkubator) u kojima  poduzetnici započinju svoj poslovni  život, rastu i razvijaju se uz pomoć stručnjaka iz poduzetničkog inkubatora.

[2] Tehnološki park – poduzeće u vlasništvu, grada , županije, a  vrlo često i sveučilišta osnovano sa zadatkom poticanja razvoja poduzetništva na području visokih tehnologija i razvoja proizvoda. Može imati sve značajke  i poduzetničkog inkubatora,  ali na području visokih tehnologija i razvoja. Najčešće je povezan sa  sveučilištem. U tehnološkom parku su poduzetnici koji se prvenstveno bave područjem visokih tehnologija i razvojem proizvoda. U nekim tehnološkim parkovima se ne provodi proces inkubacije, već težište stavljaju na poduzetnike u rastu i razvoju.

[3] Poduzetnički centar - poduzeće ili (rjeđe) ustanova u vlasništvu nekog grada ili županije, osnovana s ciljem da  potiče poduzetništvo kroz poslovno obrazovanje,   savjetovanje, promidžbu, izradu poslovnih planova   i ostale djelatnosti koje razvijaju poduzetništvo. Ne posjeduje zgradu s poslovnim prostorima za poduzetnike pa ne provodi procese inkubacije, već sve rade samo na savjetničkoj razini. Veliki broj poduzetničkih centara preregistrirao se u razvojne agencije.

[4] Poduzetnička zona - područje koje je prostorno-planskim dokumentima određeno za obavljanje gospodarskih djelatnosti, s izgrađenim prometnicama i komunalnom infrastrukturom. Gradovi i općine na čijem se području nalaze poduzetničke zone svojim aktima određuju gospodarske djelatnosti koje se mogu odvijati u poduzetničkoj zoni. Da bi bile ispunjene sve  funkcije poduzetničke zone, kako one usmjerene k gospodarskom razvoju, tako i funkcije očuvanja okoliša, poduzetnička zona morat će zadovoljavati standarde i minimalne sadržaje koje propisuje ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.

[5] Razvojna agencija - poduzeće ili (rjeđe) ustanova u vlasništvu   nekog grada ili županije, osnovano  s ciljem da  daju potporu razvoju županije, da bude dio mreže županijskih razvojnih jedinica/agencija povezanih s Ministarstvom regionalnog razvoja, te da bude središnje mjesto za izradu projekata za razne EU razvojne fondove.

[6] Clinton, Bill (2012), Natrag na posao – Zašto trebamo pametnu državu za snažnu ekonomiju, Mate, Zagreb

Povezani članci

Komentari

Komentiraj