• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Povijest/
• Društvo/

19. 11. 2022

Znanost, inovacije i razvoj (7): „Inovacije i razvoj u 'ono vrijeme' i danas – u čemu je problem“

• Marijan Ožanić

S konferencije P&P (Planiranje i projektiranje) Elektrotehničkog društva  Zagreb, 10.11.2022., godine.

(Izvor slike: Nada Medzidžić, EDZ)

NAPOMENA: Ovaj tekst napisan je za 44. međunarodno savjetovanje „Planiranje i projektiranje P&P 2022.“ koje se održalo 10. i 11. studenog 2022. godine na FER-u u organizaciji EDZ-a (Elektrotehničkog društva Zagreb).

Logo EDZ-a, Elektrotehničkog društva Zagreb

 Uvod

Inovacije su pogonsko gorivo razvoja Zapada. Današnja uspješna svjetska gospodarstva  temelje se na uspješnoj primjeni inovacija na širokom području djelovanja. Inovacije se cijene, traže, potiču i stvaraju i u gospodarstvu i na sveučilištu. Kroz snažne i dobro financirane procese istraživanja i razvoja stvaraju se novi inovativni proizvodi koji se onda komercijaliziraju na tržištu. Inovacije i razvoj proizvoda su u srži razvoja „poduzetništva temeljenog na znanju“.

Inovativna društva napreduju, razvijaju se i stvaraju blagostanje svojim građanima, a neinovativna društva zaostaju, stalno se zadužuju  i ne izlaze iz krize.  Kreativnost, inovatorstvo i stvaralaštvo mogu se razvijati samo u dinamičnim društvima koja su vezana za rezultate rada, proizvodnju i stvaranje, koja o tim rezultatima ovise i  koja su spremna  preuzeti rizik.

U blokiranom, nesređenom, neorganiziranom, nestimuliranom, siromašnom društvu s negativnom kadrovskom selekcijom  nema ni stvaralaštva ni inovacija niti pravog razvoja.

Iskusnim inženjerima, pogotovo onim koji su nekada radili u velikim poduzećima, ne treba govoriti o tome što su to inovacije i zašto su inovacije važne. Inženjeri trebaju analizirati stanje, utvrditi uzroke postojećeg stanja i osmisliti prijedloge kako stanje poboljšati.

U Hrvatskoj vlada apsurdna situacija, inovacije se naizgled jako potiču, političarima i  cijeloj javnosti puna su usta inovacija, a u stvarnosti niti se zna što su to inovacije, ni zašto nam trebaju, a većina akcija svela se na deklarativnu podršku u govorima političara..

Kako je moguće da je Hrvatska u kapitalizmu postala još neinventivnija zemlja nego što je bila u socijalizmu?  Kako je moguće da nakon niza genijalnih izumitelja kakvi su bili Faust Vrančić, Nikola Tesla, Slavoljub Penkala i mnogi drugi  koje smo imali kroz povijest najednom inovativnost presuši i ima je sve manje?

Zašto kod nas ima malo inovacija, zašto ima malo patenata u prvom redu u znanstvenoj zajednici, a onda i u gospodarstvu, zašto hrvatska javnost jako malo zna o inovacijama, zašto se umjesto ozbiljnog poticanja stvaranja inovacija potiče „inovatorski turizam“, zašto su glavne osobe za inovacije najčešće osobe koje o tome malo znaju?

To su kod nas veoma važna pitanja kojima se malo tko ozbiljno bavi. A odgovori na ta pitanja dati će nam, pored ostalog i objašnjenja zašto smo u krizi i kako iz krize izaći.

Mi moramo biti svjesni da je Hrvatska mala zemlja koja nije bogata ni financijama ni prirodnim resursima i naša jedina komparativna prednost na globalnom tržištu leži u obrazovanju, poduzetništvu i inovativnosti naših inženjera. Konkurentnost proizvoda mora se postići razvojem proizvoda, inovativnošću i stvaranjem dodane vrijednosti temeljene na znanju i inovacijama.

Inovacije možemo podijeli na mnogo načina i po raznim kriterijima. Prema okolini u kojoj nastaju i načinu  kako se stvaraju inovacije možemo podijeliti na:

1. Hobističke inovacije iz „kućne radinosti“,
2. Inovacije poduzetnika,
3. Inovacije i unapređenja unutar poduzeća,
4. Inovacije kao rezultat znanstvenih istraživanja.

Svako od tih područja stvara drugačije uvjete za stvaranje i razvoj inovacija i  zaslužuje posebno proučavanje.

Status inovacija u društvu i gospodarstvo ovisi o tome je li u društvu i gospodarstvu razvijen vrijednosni sustav i društvena klima koja inovacije cijene i potiču. Odnosno, je li strateško opredjeljenje društva usmjereno na:

• izvozno usmjereno gospodarstvo temeljeno na znanju i inovacijama ili
• na gospodarstvo temeljeno na uvozu, trgovini i uslugama.

Nažalost, iako se puno priča o važnosti gospodarstva temeljenog na znanju i inovacijama, u stvarnosti ima malo od toga i kod nas dominira gospodarstvo temeljeno na uvozu i uslugama (turizmu).

Za stvaranje inovacija potrebni su:

• kreativni, inovativni ljudi,
• poticajna klima u društvu i poduzećima,
• potpore, programi i poduzetnička infrastruktura.

Uobičajeno je da se razni programi kojima se potiče stvaranje inovacija mjere iznosom novaca koji se kroz te programa daje za inovacije. I iskazuje se zadovoljstvo činjenicom da je u tim programima sve više novaca.  Međutim, to je činovnički i birokratski pristup.

Efikasnost i korisnost svih tih programa treba se mjeriti i ocjenjivati prema rezultatima koje ti programi ostvaruju, prema:

• broju patenata,
• plasiranju inovativnih proizvoda na tržište.
• transferu tehnologije sa sveučilišta u gospodarstvo.

U stvarnosti slika nije dobra:

1. o inovacijama se priča s puno fraza i jako malo razumijevanja, a programi napisani u raznim strategijama se ubrzo zaborave i ne realiziraju u praksi, .
2. ima malo patenata i na sveučilištu i u gospodarstvu,
3. gotovo nema transfera tehnologije iz znanosti u poduzetništvo,
4. poticanja inovacija u poduzećima gotovo i nema,
5. u poduzetničkoj infrastrukturi, inkubatorima i tehnološkim parkovima inovacije su gotovo nestale.

Zašto je tome tako?

Možemo li nešto naučiti na temelju iskustva koje smo stekli u „onom sustavu“.

Vrijeme prije 1990.

Kada se sjećamo svojih inženjerskih dana u bivšem sustavu i kada govorimo o inovacijama, tada se sjećamo komisija za inovacije, pravilnika o inovacijama, akcija za poticanje inovacija i raznih dokumenata koji su se bavili tim područjem. Mnogi od nas su bili novatori i dobivali smo i novčane nagrade za uštede koje smo ostvarili svojim inovacijama.  Iz današnje perspektive, kada se sjećamo vremena u kojem smo bili mladi, izgleda nam da su se inovacije cijenile, poticale i nagrađivale, više nego danas. A sveučilišni profesori radili su u tvornicama i po njihovim patentima su se proizvodili razni proizvodi.

Sjećam se da je prof.dr.sc. Berislav Jurković, vrhunski stručnjak za projektiranje asinkronih strojeva imao u Končaru svoj ured. Po njegovom patentu u Srednjim električnim strojevima  su se proizvodili asinkroni motori za brodska vitla.

Inovatori su već u prvim danima razvoja Končara za svoje inovacije dobivali velike novce: Priča se da je jedan končarevac s tim novcima tada kupio kuću. Zanimljiv je slučaj patenta inženjera Tomislava Kelemena (sada prof.dr.sc. Tomislava Kelemena). Njegov pronalazak  "Poboljšanje strujnog transformatora" prijavljen je 24.1.1966. Na Patentnom spisu br. 27 614 piše da pronalazak važi od 30.6.1968. Na dokumentu piše: Pronalazač: Dipl.ing. Tomislav Kelemen. Prema tom patentu započela je 1968. godine serijska proizvodnja epoksidnih strujnih transformatora AMA 17,5 i AMA 2-17,5, predviđenih za rad u svim klimatskim uvjetima.

Dio patentnog spisa br. 27 614 za patent  „Izboljšave tokovnega transformatorja“, pronalazača Tomislava Kelemena

(Izvor slike: osobna arhiva Tomislava Kelemena)

Prof.dr.sci. Tomislav Kelemen, 1990. godine

(Izvor slike: arhiva Tomislava Kelemena)

Profesor Kelemen mi je o tom svom patentu, pored ostalog, rekao:

       „Prije mene skoro svi koji su dobili patent otišli su iz Končara, jer su se posvadili  oko ugovaranja naknade….. Napravljeni su pravilnici o inovacijama i nagradama za inovacije. Nagrada se izračunala na temelju uštede koju je ostvarila inovacija. Patent je bio na moje ime. Po pravilniku koji je bio napravljen prije ovog patenta trebao sam dobiti velike novce, jer je ušteda bila prevelika. Pravilnik je rađen da stimulira uštede od par postotaka, koliko se obično postiže. …Ja sam uvijek bio jako zahvalan Končaru na tome kako su me primili, da niti u jednom momentu nisam pomislio da se posvadim. A trebao sam odustati od puno para. Na kraju sam pristao na sve. A ipak, kada sam dobio prvi dio nagrade (63.000 N.dinara), za to sam mogao kupiti nekoliko automobila.“

Takvih primjera iz 1960-ih godina bilo je još.

Nakon toga je krenulo organizirano poticanje inovativnosti, odnosno „radničkog stvaralaštva“ koje je dobilo i formalno snažnu političku podršku. Ali ukupno gledajući, rezultati su bili sve slabiji.  

U svojoj arhivi sam pronašao sljedeće podatke o broju inovacija i inovatora u 1986. godini za cijeli KONČAR, tzv. SOUR Rade Končar i za grupaciju rotacijskih strojeva, tzv. RO Rotacijski strojevi (generatori, motori, lokomotive):

Zanimljivo je da se odnos prema inovacijama postepeno mijenjao. Formalna podrška inovacijama uz puno fraza stalno je bila prisutna, bilo je  puno raznih pravilnika i natječaja, ali je odnos prema inovacijama bio nezadovoljavajući. Iz svoje arhive sam izvadio studiju  iz 1985. godine koja se zvala  „Faktori koji utječu na stanje inovacija u SOUR „Rade Končar“. Autorica studije bila je Jasna Ravlić, dipl. psih., sa suradnicama Željkom Medan, dipl.psih. i Ingrid Šurman, dipl.psih. Istraživanje je provedeno na Savjetovanju o inovacijama koje je održano 1983. godine u Končarevom odmaralištu na Zvečevu, kraj Slavonske Požege. Istraživanje je provedeno na uzorku od 70 članova Odbora za stvaralaštvo. Istraživanje je još obuhvatilo i 41 radnika-inovatora i 34 radnika-neinovatora iz OOUR-a SES. Rezultati studije bili su zanimljivi.

1. Gotovo polovica (44%) anketiranih je odgovorila da kod njih inventivna djelatnost gotovo niti ne postoji ili nije onakva kakva bi trebala biti.
2. Gotovo polovica (46%) ispitanika je smatrala da neposredni rukovoditelji nisu zainteresirani za širenje i stimuliranje inventivnog rada.
3. Isto tako 50% učesnika u istraživanju ističe da je jedna od prioritetnih kočnica inventivnog rada bojazan da se pojedinac previše ne nagradi.
4. Polovica anketiranih je smatrala da Institut i druge „naučno-istraživačke jedinice“ u KONČAR-u nisu dovoljno povezane s tvornicama.
5. Sudionici istraživanja (36%) su istakli nezadovoljstvo s predugim i složenim postupkom rješavanja, zaštite i realizacije inovacija. Vrijeme od prijave inovacija do odluke Odbora se kretalo između 2-36 mjeseci, (prosječno 9.4 mjeseca.)
6. Isto tako, 65% ispitanika je smatralo da je visina naknada za inovacije premala.

To je bio sigurno jedan od razloga da KONČAR sa svojim proizvodima nije bio dovoljno konkurentan na svjetskom tržištu. I kada su 1990. nestala tržišta  Jugoslavije, SSSR-a, socijalističkih zemalja i nesvrstanih, KONČAR je doživio slom i mnoga poduzeća su otišla u stečaj.

U kapitalističkom okruženju nakon 1990.

U „ono“ vrijeme, iako se  poticalo  „radničko stvaralaštvo“ i nagrađivale uštede koje su se raznim inovacijama i unapređenjima ostvarivale, nismo bili zadovoljni rezultatima koji su postizani. Kritizirali smo te aktivnosti, isticali smo da je to sve površno i formalno i da su naša poduzeća po inovativnosti jako zaostajala za zapadnim poduzećima.

Očekivao sam da će u „novom gospodarstvu“ inovacije dobiti još veću važnost. Međutim, vrlo rijetko se može naći poduzeće koje potiče i nagrađuje  inovativnost svojih zaposlenika. Na državnoj razini i na gradskim razinama često se govori o inovacijama, sve više se novaca izdvaja  za poticanje inovacija, organiziraju se izložbe inovacija, razni natječaji, ali sve se to radi na krivi način s  malo razumijevanja, a rezultata koji se mogu mjeriti patentima nema ili ih ima jako malo. 

Odnos prema inovacijama možemo analizirati na nekoliko razina.

1. na državnoj razini,
2. na gradskoj razini,
3. u poduzećima,
4. na sveučilištu,
5. u medijima.

1. na državnoj razini

Odnos prema inovacijama na državnoj razini mogu ilustrirati jednim primjerom. Početkom studenog 2018. godine pročitao sam da je osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV), a da je to vijeće, četiri mjeseca od osnivanja,  u petak, 9.11.2018. imalo prvu sjednicu. Još sam pročitao da je to vijeće osnovano radi koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske (S3) za razdoblje od 2016. do 2020. godine na najvišoj razini upravljanja. Ta strategija je donesena u ožujku 2016. godine i krajem 2018., znači nakon dvije godine, osniva se Nacionalno inovacijsko vijeće za koordinaciju provedbe te strategije. Već se prema tome vidi  koliko su „važne“ i inovacije i sama „pametna strategija“.

Nacionalno inovacijsko vijećw

(Izvor slike: https://mingor.gov.hr/...)

Budući da se cijeli svoj radni vijek bavim inovacijama i ta tema me zanima i sada kada sam u mirovini, naravno da sam se zainteresirao o čemu se tu radi.

Prvo me zanimalo koji ljudi će ući u to Inovacijsko vijeće, ali to nisam nikako mogao doznati. U svim izvješćima i dokumentima navedene su samo institucije, bez imena ljudi koji će u Vijeću raditi. Poslove obavljaju ljudi, stručni ili nestručni, pametni ili bedasti, lijeni ili marljivi, ali ne institucije. Naravno, oni koji su osnivali Vijeće uglavnom ne znaju tko su naši vodeći i najugledniji ljudi na području razvoja i stvaranja inovacija pa su, jer im je najlakše, pozvali institucije.

A osnovna „kvaka“ u tome je činjenica da su institucije u velikoj mjeri krive zbog stanja u društvu. Institucije, njihov nerad i nesposobnost su krivi što kod  nas ima malo razvoja i inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, malo patenata na Sveučilištu, nema akademskog poduzetništva i ako stvarno, a ne samo formalno, želimo nešto iskreno napraviti, tada treba napraviti radikalan zaokret i osloniti se na sposobne ljude koji su se dokazali u radu, a ne na institucije.

Ali s formalne, birokratske strane sve je bilo „po propisu“ i nitko im ne može ništa zamjeriti.

Na web stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva je pisalo obrazloženje: „Sve ovo što činimo je preduvjet za dobivanje dodatnih sredstava EU kroz strukturne fondove, koje u obliku natječaja želimo što prije plasirati u realni poduzetnički sektor“.

Očekivao sam da se Inovacijsko vijeće osniva da bi se stvorili organizacijski i ostali uvjeti koji će poticati razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu u poduzetništvu i u akademskoj zajednici, koje će stvoriti pozitivnu i poticajnu klimu za razvoj proizvoda, za istraživanje koje neće  imati za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima, već će se realizirati na tržištu. Naravno, uz to dobro dođu i financijska sredstva iz EU fondova, ali ti novci ne smiju biti osnovni cilj osnivanja Vijeća.

Nisam doznao je li to Vijeće nešto konkretno napravilo, odnosno kakvi su rezultati tog Vijeća.

Prošle su godine, u međuvremenu su napisane neke važne Strategije koje su pune dobrih namjera, fraza i deklaracija, ali se u stvari nije ništa promijenilo. Ljudi koji bi sve te dobre ideje (koje su napisali neki dobro plaćeni konzultanti) trebali realizirati u praksi  niti o inovacijama ni o poduzetništvu ne znaju ništa, osim uobičajenih fraza. I rezultati su vrlo slabi, iako se kroz potpore i razne projekte i za inovacije i razvoj proizvoda već izdvajaju dosta veliki novci.

2. razina gradova i županija

Gradovi i županije  bi trebali biti središnja mjesta koja će kroz razne programe  poticati  stvaranje inovativnih proizvoda  svojih građana i svojih poduzeća.  A s time povezano poticati i razvoj poduzetništva   koje bi trebalo kroz zapošljavanje i plaćanje poreza puniti gradske blagajne.  A glavna mjesta kroz koja bi se sve te potpore i programi trebali provoditi su poduzetnički parkovi i tehnološki parkovi.  Ali i tu su rezultati sve slabiji ili ih uopće nema.  Od 1994. godine, kada je osnovan prvi tehnološki park u Hrvatskoj, KONČAR-Tehnološki park, poslije nazvan Tehnološki park Zagreb, (TPZ),  u Hrvatskoj je osnovano  mnogo poduzetničkih  inkubatora i tehnoloških parkova. Nažalost, u pravilu njima rukovode ljudi koji o inovacijama i poduzetništvu znaju jako malo i svoje aktivnosti su sveli na iznajmljivanje prostora poduzetnicima i  pisanje projekata za razne EU natječaje.

Poduzetnici ispred „barake u Drvinju“ Tehnološkog parka,  31. svibnja 2019. godine, kada je Grad Zagreb na 25 godišnjicu rada Tehnološkog parka  izbacio sve poduzetnike iz te zgrade. 

U toj baraci svi su oni započeli svoj poduzetnički put.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kada smo 1. ožujka 1994. godine osnovali tehnološki park, već u početku smo ga usmjerili na poduzetništvo temeljeno na znanju, inovacijama i visokim tehnologijama, te na razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na stranom tržištu. Poduzetnici iz TPZ-a su do 2012. godine za svoje inovativne proizvode dobili  13 patenata i preko 150 nagrada na izložbama inovacija po cijelom svijetu, od Pittsburgha, Londona do Zagreba, veliki broj državnih, društvenih, gospodarskih i znanstvenih priznanja (Zlatna kuna, Orden Danice, nagrade Hrvoje Požar,..). Svake godine se u TPZ-u kreiralo, proizvelo i plasiralo na tržište 25–40 novih proizvoda. Svoje inovativne proizvode poduzetnici su izvozili u 48 zemalja svijeta.

„Zid slave“ na zidu u nekadašnjem Tehnološkom parku Zagreb, najvrijednije diplome i patenti poduzetnika

(Izvor slike: arhiva autora)

Tehnološki park Zagreb je na području razvoja inovacija, odnosno inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu ostvario rezultate kakve ima rijetko koji tehnološki park Srednje Europe.

Takvi kriteriji i rezultati su nezamislivi za današnje tehnološke parkove, jer njih to niti ne zanima.

Inovacijama se bave ili bi se trebale baviti mnogobrojne udruge i savezi inovatora koji su  svoje djelovanje sveli uglavnom na „inovatorski turizam“ i posjećivanja mnogih izložbi po svijetu. U tome se najbolje snašao Savez  inovatora Zagreba, njihovo vodstvo je na račun proračuna Grada Zagreba obišlo sve izložbe inovacija na zemaljskoj kugli. Sve to u konačnici ima jako slabe rezultate, osim što organizatori i vođe tih putovanja ostvaruju svoje osobne interese i lijepo se provode po svijetu, na državni trošak.  

3. u poduzećima

Očekivali smo da će se u našim novonastalim kapitalističkim, posebno privatnim poduzećima masovno poticati inovativnost i razvoj proizvoda što  će povećavati konkurentnost proizvoda na tržištu i  različita unapređenja koja će stvarati uštede i povećavati profitabilnost poduzeća. Nažalost, to nije ostvareno. Zanimljivo je, nisam našao niti jedan znanstveni rad koji bi se bavio tim fenomenom i pokušao analizirati zašto je to tako.

Često sam se pitao zašto menadžment u većini poduzeća nije zainteresiran da potiče svoje zaposlenike na razmišljanje o unapređenjima poslovanja. Čini mi se da su u većini slučajeva razlozi sljedeći:

1. u državnim poduzećima – menedžment zna da ih nitko ne traži uspješno poslovanje, već je samo bitno da budu u milosti svojih partijskih šefova.
2. u privatnim poduzećima – sve inicijative su u rukama vlasnika koji sve zna najbolje i svaki prijedlog poboljšanja procesa, odnosno uvođenja promjena osjeća kao direktni napad na svoj autoritet.

Sva sreća da imamo i odličnih poduzeća i odličnih menadžera koji tako ne razmišljaju. Krajem lipnja 2015. godine o  temi poticanja i nagrađivanja inovativnosti radnika razgovarao sam s inženjerom Ivanom Milčićem, uspješnim direktorom poduzeća KONČAR-Energetski transformatori d.o.o., pola godine prije nego je otišao u mirovinu. On mi je, pored ostalog, rekao:

       „Potičemo radnike da daju prijedloge za poboljšanje kvalitete procesa, zaštite na radu, uvjeta rada, proizvoda i smanjivanje troškova…… Čim čovjek prijavi ima pravo na nagradu za prijedlog, a ako se primijeni dobiva dodatnu nagradu, ne samo on nego i svi koji učestvuju u uvođenju poboljšanja uključujući i rukovoditelja…. Jedan od godišnjih ciljeva je i broj prijedloga po zaposlenom, što je za ovu godinu 1,6 prijedloga po čovjeku, a to je za našu tvrtku ukupno 1.000 prijedloga godišnje. To je ipak u usporedbi sa najboljima u svijetu malo, jer jedan Porsche ima cilj 25.“

Treba istaknuti da ima sve više odličnih poduzetnika čija poduzeća rastu, razvijaju se i izvoze. Takvi imaju inovativne proizvode na osnovi vlastitog razvoja. I predstavljaju najdinamičniji i najvažniji dio našeg gospodarstva.

4. na sveučilištu

Sveučilište i akademska zajednica trebali bi biti središnje mjesto u društvu, gdje bi se vrhunskim znanjem i kroz znanstvena istraživanja stvarale nove vrijednosti i inovativna rješenja kroz transfer tehnologije prenosila iz sveučilišta u gospodarstvo. Naše sveučilište bi trebalo biti pokretač razvoja društva, kao što je to u najrazvijenijim zemljama svijeta. Ali, prije toga trebala bi se radikalno promijeniti.

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu  vlada većinom antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji.

Gledajući s povijesnog stanovišta europska sveučilišta su prolazila tri osnovne razvojne faze glede svoje osnovne funkcije:

1. Faza – fokus je na obrazovanju ( od 12. stoljeća do 1809.)
2. Faza – fokus je na istraživanju (1809. do 1970-tih.)
3. Faza - fokus je na kapitalizaciji znanja (od 1970-tih.)

U trećoj fazi stvara se akademsko poduzetništvo i poduzetničko, odnosno poduzetno sveučilište (Entrepreneurial University), kao poseban fenomen modernog društva i razvija se u kontekstu ekonomije znanja koja je temelj treće industrijske revolucije. (Dabić, Švarc, 2016.)

Akademsko poduzetništvo temelji se na inovacijama, novim znanstvenim rezultatima, odnosno rezultatima znanstvenih istraživanja i razvoja, koji se patentiraju i onda  kroz poduzetništvo komercijaliziraju na tržištu.

Pod transferom tehnologije podrazumijevamo „prijenos znanja, tehnologije, izuma, rezultata istraživanja i razvoja od znanstvene zajednice, laboratorija, do gospodarstva i do tržišta“.

Američka sveučilišta su najbolja na svijetu, pored ostalog i zato jer je na njima jako izraženo akademsko poduzetništvo. Istraživački, inovativni znanstveni projekti usmjereni su na komercijalizaciju na tržištu. Rezultati se patentiraju, a  znanstvenici, profesori, doktorandi koji su radili na tim projektima osnivaju svoje tvrtke (izvan fakulteta) otkupljuju, po povoljnoj cijeni rezultate svojih istraživanja i s njima, kao poduzetnici  nastupaju na tržištu.

Kao dobar primjer možemo proučiti i  Yedu Hebrejsko sveučilište u Izraelu koje je  utemeljilo  vlastitu kompaniju za transfer tehnologije pod imenom Yissum. Yissum je zarađivao više od milijarde dolara godišnje prodajom istraživanja s Hebrejskog sveučilišta i zaštitio 5.500 patenata i 1.600 inovacija.

Kod nas već dvadesetak godina na raznim mjestima na fakultetima i na Sveučilištu postoje tzv. centri i uredi za transfer tehnologije koji za to vrijeme nisu napravili ništa. (Organiziranje seminara i konferencija se ne računa).

A na institutu Ruđer Bošković su osnovali tvrtku sa sličnim zadatkom, Ruđer inovacije d.o.o. koja je potrošila ogromne novce, nije napravila ništa, propala je i onda su ju ukinuli, itd.

Obično se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati.  Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja. U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom. To je  nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Europska komisija je formulirala taj problem u dokumentu pod nazivom „Green paper on innovation“  u kojem je naglasila potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je  potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješniji. 

Naslovnica dokumenta „Green Paper on Innovation“

(Izvor slike: https://op.europa.eu/...)

Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .

A u tome je naša znanost jako neuspješna. Bez obzira što se obično kritizira malo ulaganje u razvoj i istraživanje (I&R) u Hrvatskoj, mnogo je veći problem što je to ulaganje neučinkovito i ne ostvaruje očekivane rezultate.

Zato je nužno da naša sveučilišta naprave radikalan zaokret i ne zanemarujući obrazovanje i istraživanje fokus svoje djelatnosti stave na „kapitalizaciju znanja“ kojom trebaju postati pokretačka snaga razvoja gospodarstva i cijelog društva.

5. mediji o inovacijama

Da bi se u javnosti proširilo razumijevanje inovacija i poduzetništva temeljenog na znanju važnu ulogu trebali bi imati mediji, jer su oni najdjelotvorniji u stvaranja društvene klime. Opet moram reći, nažalost, mediji ne mogu ili ne želi odigrati tu svoju ulogu, jer većina novinara kroz svoje obrazovanje nije ništa naučila niti o inovacijama, razvoju ni o poduzetništvu, a u medijima je još uvijek prisutan socijalistički duh i način razmišljanja. Za njih su inovatori neki otkačeni, egzotični, neshvaćeni čudaci, a poduzetnici „oni koji nas eksploatiraju“.

Sve to govori da trebamo napraviti radikalne zaokrete na mnogim područjima da bismo izgradili dinamičnu, inovativnu, poduzetničku, uspješnu Start-up“ Hrvatsku.

Otpori će biti strašni, kao što su uvijek bili.

Ipak, iskreno vjerujem da u Hrvatskoj ima mnogo potencijala, mnogo sposobnih, poduzetnih, moralnih i poštenih  ljudi koji bi bili u stanju taj zadatak izvršiti.

Nadam se da će dobiti priliku da to i učine.

LITERATURA

1. Dabić, Maria, Švarc,Jadranka, González-Loureiro, Miguel (2016), Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities, Palgrave Macmillan US; 1st ed. 2016 edition (February 24, 2016)

2. European Commission (1995), Green paper on innovation, Brussels, 20.12.1995 COM(95) 688 final Vol. I

http://eur-lex.europa.eu/...

3. Ožanić, Marijan (2013), Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013.,  sekcija  Hrvatska industrijska strategija  do 2020. godine.
4. Shane, Scott (2004) Academic Entrepreneurship: University spin offs and wealth creation. Edward Elgar Publishing, Cheltenham, UK.
5. Singer, Saul, Senor, Dan (2014): Start-up nacija, Tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil, Zagreb
6. Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb

7. Strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030., kakva je, kakvu trebamo (sveopoduzetnistvu.com)
8. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
9. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
10. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
11. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
12. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Povezani članci

• Znanost, inovacije i razvoj (1): „Od inovacija do novih radnih mjesta“
• Znanost, inovacije i razvoj (2): „Akademsko poduzetništvo - što je to i zašto nam treba“
• Znanost, inovacije i razvoj (3): „Transfer tehnologije i transfer znanja“
• Znanost, inovacije i razvoj (4): „Put u slijepu ulicu znanosti“
• Znanost, inovacije i razvoj (5): „Može li Hrvatska postati Start-up nacija?“
• Znanost, inovacije i razvoj (6): „Kako izaći iz 'slijepe ulice' znanosti?“

Komentari

Komentiraj