19. 04. 2022
Rudi Aljinović – Priča o mom životu i stripu – Sjećanja jednog stripoljupca (II.DIO)
U drugom dijelu svoje autobiografije Rudi Aljinović govori o tome kako je pisao scenarije, o svom slobodnjačkom načinu života, o velikim novinarima i crtačima stripova s kojima se družio i o mnogobrojnim stripovima za koje je napisao scenarije. U drugom dijelu govori o vremenu od 1963. do 1968. godine.
Početak stripa „Povratak Starog mačka“ za koji je scenarij napisao Rudi Aljinović
Strip je počeo izlaziti u Plavom vjesniku br.699, od 19.2.1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Brod buntovnika“, 1963.
Strip je izlazio u Plavom vjesniku od broja 479, 28.11.1963. do broja 493, 5.3.1964.
Prvi strip koji sam radio s Maurovićem bio je „Barba Niko i Ivo“. Ja sam dao ideju za taj strip. Maurović[1] nije radio stripove iz suvremenog, gradskog života. Najviše je volio crtati ili Divlji Zapad ili nešto pustolovno.
On mi je često rekao: „Pa, daj napiši nešto za mene. Napiši scenarij o bilo čemu. Donesi mi ga.“
Gledajući predratni Maurovićev rad vidio sam da jako voli raditi stripove koji se događaju u prirodi, u eksterijeru, na moru ili u planinama.
Jednom, na putu prema njegovoj kući predložio sam mu „Barba Niku“.
Prva pasica stripa „Brod buntovnika“ iz serijala „Barba Niko i Ivo“, objavljena u Plavom vjesniku br. 479, od 28.11.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Prva stranica stripa „Brod buntovnika“, objavljena je u Plavom vjesniku br. 479, od 28.11.1963.
Strip je izlazio do 5. ožujka 1964. godine.
„Brod Buntovnika“ Maurovića i Aljinovića izlazio je zajedno sa „Zavišom“ Žarka Bekera i Zvonimira Furtingera.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Jedan nastavak stripa „Brod buntovnika“, Plavi vjesnik br. 480, od 5.12.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak stripa „Brod buntovnika“, Plavi vjesnik“, br. 493, od 5.3.1964.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Albumsko izdanje objavljeno u Dečjim novinama iz Gornjeg MIlanovca 1987. godine i prva stranica stripa „Brod buntovnika“ u toj knjizi..
(Izvor slike: arhiva autora)
Ogranak Matice Hrvatske u Bizovcu objavio je u svibnju 2021. strip album „Barba Niko i Ivo“ iz biblioteke Velikani hrvatskog stripa. U knjizi su objavljena tri stripa „Brod buntovnika“, „Tajanstveni kapetan“ i „Blago Fatahive“,
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
„Brod buntovnika“ je prvi dio strip albuma, triologije „Barba Niko i Ivo“, objavljene 2021.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
U strip albumu „Barba Niko i Ivo“ su na jednoj stranici otisnute samo dvije pasice.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Andrija Maurović
Maurović je bio ljudina. On je već prije rata bio vodeći crtač stripova. To se nastavilo i u NDH i u partizanima.
Upoznao sam ga dosta kasno. Znao sam, naravno, tko je on, ali smo postali prijatelji 1959. na 1960. godinu. To je bilo na proslavi rođendana Norberta Neugebauera u redakciji Plavog vjesnika.
Svi novinarski poletarci počeli su surađivati u Plavom vjesniku i u Pioniru. Okupili smo se oko Plavog vjesnika.
Maurović je dolazio jedanput tjedno i bila mi je velika čast zajedno s njim sjediti za istim stolom u redakciji ili u Kazališnoj kavani. Nakon prve naše sjedeljko u ljetu u Kazališnoj kavani imali smo pravo mi mladi katkad postaviti i neko pitanje. Ja sam se predstavio kao čitatelj, sve sam znao o njihovim stripovima. Kada sam došao u njihov krug, odmah su mi i Maurović kao najstariji, rekli: „Mi smo kolege i biti ćemo na ti.“
To je bila krasna dobrodošlica.
Jednog dana, nakon jedne takve sjedeljke pitao sam Maurovića: „Mogu li Vas otpratiti do doma?“
„Kako ne, bit će mi drago da razgovaramo.“
On se volio družiti. Razbolio bi se, ako nije mogao „klepetati“.
„Ajde, pričaj, što si ti, što radiš, ovo, ono.“
Mi mladi novinari smo „isisavali“ iz novinarskih zvijezda, Mihovilovića, Maurovića, Neugebauera: „Pričajte nam o tome kak' ste radili.“
Ja sam iz Maurovića najviše isisavao na potezu od Masarykove 12 (redakcija Plavca) ili Kazališne kavane, kada sam ga pratio do doma. Usput sam ga pozvao da popijemo jednu s nogu, ali nikada alkohol. On je to izbjegavao, iako je kao mlad pio mnogo, žestoka pića. Postao je veliki pijanac da bi mogao izdržati onaj strašan pritisak rada, jer je strašno puno crtao.
On je uživao razgovarati s mladim ljudima. Ali mu nikada nije bilo drago kada smo ga tražili da nam priča o stripu. Uvijek nam je govorio: „Mojim te, nemoj me tražiti da pričam o stripu. Razgovarajmo o nečem drugom. Imaš li djevojku, kako je u Zagrebu, itd?“
A mi smo jahali na stripu, jer smo bili svjesni da je Maurović legenda. I htjeli smo ga što više iskoristiti.
Maurovića je uvijek ljutilo, ako smo ga tražili da priča o stripu. Obrecnuo se: „Zašto me stalno pitate o novinarstvu, tko je pisao, kakvi su bili honorari, itd. Ja sada slikam, pišite o mojim slikama.“
Ali ne, ni povjesničari umjetnosti nisu cijenili njegove slike, svi su ga najviše cijenili kako čovjeka koji je najviše učinio za popularnost stripa.
Andrija Maurović.
(Izvor slike: strip album „Barba Niko i Ivo“)
Bio je u prvom redu veliki prijatelj prirode, pješačenja. Volio je pješačiti, bio je strastveni pješak. Bio je velika nevolja za nas druge, jer je ranoranilac. Na spavanje je išao sa zalaskom sunca, a ustajao je jako rano i na prvu šetnju je krenuo u 4 ujutro. Išao je od svoje kuće na Pantovčaku 45 uzbrdo do Titove vile. Vraćao se istim putem natrag. S njim sam odlazio na planinarenje Zagrebačkom gorom, Medvednicom.
Andrija Maurović i Rudi Aljinović na Sljemenu, 1964. ili 1965.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića. Slika objavljena u časopisu KVADRAT, br.43, 2020.)
Na slici sam s Maurovićem na Sljemenu, kraj Zagreba. Mnogi su zaključili da smo bili na moru, međutim mi na moru nikada nismo bili zajedno. To je bilo u vrijeme, kada smo se intenzivno družili. To je bilo 1964. ili možda 1965. Poslije vojske sam se intenzivno družio s Maurovićem.
Tko god mu je došao u goste, rekao je: „Mi smo kolege iz svijeta stripa. I mi smo na ti.“
O stripu je nerado govorio. Ali je bio svjestan da ljudi poznaju njegov rad, da ljudi znaju za njega. I volio je to.
Najmanje 150 puta bio sam kod njega doma. Čekao je subotu, jer je znao da ću u subotu ja doći pa ćemo ići od Pantovčaka 45, to je nekih 200 metara od Iličkog placa. Šetali smo do Titove vile, vile Weiss i po obroncima Sljemena.
Subotnje šetnje su redovito bile prije podne i to do dva sata popodne.
Maurović je volio pješačiti i pričati, volio je razgovarati s ljudima.
Pantovčak 45, kuća u kojoj je živio Maurović
(Izvor slike: Googlemaps, listopad 2011)
Svi njegovi kompanjoni i njegovo društvo, svi su se oženili, dobili djecu, imali obitelji. A Maurović je bio samac, nije se oženio iz nekoliko razloga. Prvo je htio biti apsolutno slobodan. On je od početka živio samo za slikanje. Nije mogao živjeti bez olovke u ruci ili bez kista.
Uvijek mu je bilo drago, kada mu je netko od nas došao u posjetu za Uskrs, Božić, ali je najviše volio da ga posjećujemo radnim danom. Najviše smo ga posjećivali u njegovom stanu na Pantovčaku 45. Tada je bio s nama cijeli dan na terasi. Prvo je stanovao na broju 5, blizu Iličkog placa, a onda se preselio sjevernije do križanja s ulicom koja ide od trga do Mesničke. Uvijek je stanovao blizu centra grada.
Vizualna memorija
Maurović je imao odličnu vizualnu memoriju. Rekao mi je: „Kada budeš pisao o meni, napiši da sam za fizionomije svojih junaka, premda su izmišljeni, unosio u strip likove koje sam vidio u stvarnom životu.“
Prolazeći Ilicom ili Pantovčakom upamtio je hod nekog čovjeka, njegovu figuru, je li se taj čovjek pomagao štapom, kako je hodao.
Maurović nije volio oblačiće
U predratnom „Oku“ izlazili su stripovi s tekstom ispod slike. Maurović je volio da mu crtež bude slobodan.
A onda je vidio da čitatelji vole te oblačiće.
Mislim da je jedino u „Meksikancu“ upisivao tekst u oblačiće. Nije volio gubiti vrijeme na upisivanje teksta.
Maurovićevi pomoćnici - famulusi
Maurović je imao pomoćnike, zvao ih je „famulusi“, (famulus-lat. sluga). To je stari izraz u slikarskom svijetu za pomoćnika. Kada je već bio stariji (poslije 1967.) nije mu se dalo gnjaviti s detaljima, nacrtao je glavninu slike, a onda bi nekom od svojih mlađih suradnika ili nekoj od svojih ljubavnica koje su uvijek bile vješte u likovnom izražavanju, rekao: „Nacrtaj mi tu pozadinu, ne da mi se slikati plotove. Pa ti znaš nacrtati plot.“ Njemu je bilo važno da nacrta ljude, glavne likove, a hoće li ispravno nacrtati crnogoričnu ili bjelogoričnu šumu, to mu nije bilo važno. Tko zna kako izgledaju pejzaži na Divljem Zapadu.
Ako je radio strip u 4 boje, napravio je raspored boja za prve dvije stranice, a onda je posao predao svojim famulusima.
Crtanje stripova je crnački posao. I osim Maurovića nitko nije mogao izdržati da u jednom naletu napravi 4 stranice. On je bio virtuoz, imao je sve to u glavi,
Maurović je uvijek imao neke ljude oko sebe koji su mu kada je zatrebalo, dovršili crtež.
On nikada nije htio upisivati slova, to ga je iscrpljivalo. Govorio je: „Moja je ruka da nacrtam.“
Sve što smo Maurović i ja napravili, one table „Izlet u prošlost“, dali smo u promet. Pitali su nas iz drugih redakcija možemo li to prenijeti. Rekli smo im: „Radite s tim što hoćete.“
Ja sam sačuvao Murovićeve radove, jer se on jako nehajno odnosio prema tome. Rekao je: „Ono što sam jedanput nacrtao, neka ide, neka mi ne smeta.“
Tražio je uvijek papir, nije morao biti onaj kvalitetan. „Možete mi donijeti i pakpapir, ja ću i na njemu nacrtati stripove“, rekao nam je.
Znao sam reći: „Maurović, ako nije imao pred sobom neki crtački zadatak, ruke su mu počele drhtati.“
Izložba u galeriji „Nova“, 1976.
U zagrebačkoj galeriji Nova 22.12.1976. otvorena je samostalna izložba Andrije Maurovića. Organizator izložbe bilo je Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske.
(Izvor slike: knjiga „Mauroviću s ljubavlju“)
Nenad Brixy i Andrija Maurović,
Na otvorenju izložbe stripova Andrije Maurovića 22. prosinca 1976. godine u Galeriji Nova, Zagreb, Nikole Tesle 1
(Izvor slike: knjiga „Mauroviću s ljubavlju)
100. godišnjica
Povodom 100. godišnjice rođenja Andrije Maurovića Hrvatska pošta je 29.3.2001. godine, na njegov rođendan izdala prigodne poštanske marke u nakladi od 500.000 primjeraka.
(Izvor slike: knjiga „Mauroviću s ljubavlju“)
Walter i Norbert-Nobika Neugebauer
Walter[2] i Nobika[3] su bili jako dobri ljudi. Uvijek su me, kao i Maurović, primali od samog početka kao sebi ravnog, jer su vidjeli da volim strip. Već sa 17 godina postao sam njihov prijatelj.
Na isti način s dobrodošlicom su prihvatili Bekera, Julesa i ostale,
Društvo iz redakciju. S lijeva – Walter Neugebauer, Rudi Aljinović i kolege.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, iz časopisa KVADRAT, br.43.)
Slika je snimljena nakon otvorenja jedne izložbe Waltera Neugebauera, a slikali smo se u obližnjem kafiću. Netko je poslije izložbe rekao: „Društvo, lijepo smo se družili, idemo na cugu.“
S lijeva – Walter Neugebauer, Rudi Aljinović, Siniša Zeljkić, moj razredni kolega, Zlatko Kajić, školski kolega i Karlo Wolff, novinar Borbe, školski kolega.
Ive Mihovilović
Ive Mihovilović, bio je predratni novinar, urednik „Novosti“, veliko novinarsko ime. Poslije rata poznati predratni novinari su pozvani na suradnju, ali u to rigidno vrijeme, od njih su tražili da se ne potpisuju svojim imenima. Zato je Ive Mihovilović pisao u jednim novinama pod nazivom Spektator, (u Vjesniku u Srijedu), a u drugima (Globusu) potpisivao se imenom Observer (Promatrač).
Svaki dan je dolazio u Kazališnu kavanu, preko puta zgrade predratnih Novosti. (Tu je sada Školska knjiga). U dnu Kazališne kavane je imao svoj stol. Kao mladi novinari uvijek smo imali pristup njegovom stolu. On je bio škola za nas koji smo svaki dan mogli sjesti za njegov stol u Kazališnoj kavani.
Ive Mihovilović (u sredini) u Kazališnoj kavani-Kavkazu 1970-ih godina.
Lijevo Zvonimir Milčec, a desno Fadil Hadžić
(Izvor slike: knjiga. „Moj zagrebački rukopis“)
Poslije rata bio je slobodni novinar. Ali on me nije nagovorio da budem slobodna profesija. To sam se sam odlučio gledajući njega. On je već bio u penziji, iako je i dalje pisao za Vjesnik u srijedu. Pokrenuo je Vjesnik u srijedu. Mihovilović je bio vanjski suradnik Plavog vjesnika.
Pisanje scenarija
Kod pisanja scenarija imao sam onu normalnu shemu. Kada se otvori teka (bilježnica) na „duplericu“, scenarij ima dva dijela.
S lijeve strane je bio opis radnje, opis slike, a u desnom stupcu je krupnim slovima, verzalom bio napisan dijalog, tekst koji je trebao ući u oblačiće.
Lijevi stupac - opis slike, a desni stupac - dijalozi i oni tekstovi koji se upisuju.
Na lijevoj strani, u prvom redu prva slika – uputa crtaču: „Neka sadrži to i to. Na primjer, neka prikazuje jednu ulicu s Divljeg Zapada. Svi znamo iz filmova kako to izgleda. Ili, neka se vidi kako u dvorište kuće u osami dolazi konjska zaprega.“
Druga slika – „Neka sadrži to i to.“
U drugom redu su tri slike,
Uvijek je na jednoj stranici bilo 12 slika, četiri retka po tri slike. Redci su pasice, a stranica je jedna tabla.
Crtači su se tome prilagođavali. Znali su što ja mislim. Nikada nisam trebao crtati upute nego sam samo pisao.
Prvo sam napisao kako izgledaju glavna lica, npr. gospodin uvijek ima na glavi šešir, tog i tog tipa,
Velika škola za sve crtače stripova su filmovi.
Jules, na primjer, meni je priznao da je vestern koji mu se najviše sviđao bila „Moja draga Clementina.“, Johna Forda. Meni je bilo dovoljno gledati ga tri puta, a Jules, to sam čak i zabilježio, gledao je taj film 21 put. Znao je radnju napamet, znao je u kojoj će minuti netko poginuti, ali svako gledanje ga je poučavalo kako izgledaju npr. prometnice na Divljem Zapadu. U ulici su se uvijek podigle kuće mesara, pekara, šerifa i obvezno kupleraj. Svi gradovi su rasli na isti način.
Obično je bio jedan nastavak, jedna stranica.
Skica jednog scenarija koju mi je Rudi Aljinović nacrtao u krevetu u Domu 9.3.2022. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
500 brojeva Plavog vjesnika, 23.4.1964.
Jubilarni 500. broj Plavog vjesnika koji je uvijek bio pun domaćih stripova.
Prvi broj Plavog vjesnika pojavio se na kioscima 1. listopada 1954. godine, a 500. broj 23.4.1964.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Oto Reisinger je povodom jubileja nacrtao jubilarnu karikaturu u Plavom vjesniku u 500. broju 23.4.1964.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Vojska, Ljubljana, 1964.-1965.
Budući da sam čekao studij, a radio sam u novinama, moji su tekstovi izlazili u Plavom vjesniku, Vjesniku i drugdje, mogao sam odgoditi odlazak u vojsku. To su urednici nekih listova isposlovali. Molili su da puste dečka na miru da može pisati za novine bar još do 27., 28. godine, U 28. godini se moralo ići, bio je „šlus“.
Baš kada je, 1964., izlazio „Brod buntovnika“ otišao sam u vojsku.
Služio sam vojsku u mjestu pored Ljubljane, u Škofljici. To je kao Podsused u odnosu na Zagreb. Ljubljanu smo tada zvali Leibach. Tu sam služio, vjerojatno, zahvaljujući vezama mog bratića koji je živio u Splitu, a bio je u partizanima. I nije mu bio problem dignuti slušalicu, nazvati „kamerada“ iz vojske i zamoliti ga da zrihta za njegovog nećaka služenje vojske blizu Zagreba, u Ljubljani. Tada mi je majka već bila pokojna i živio sam s ocem.
U vojsci sam bio 13 mjeseci, jer sam bio student.
Radio sam u nekom vojnom skladištu. Imali smo sasvim slobodan režim. Mogli smo spavati do 10 sati prije podne. Starješine su dolazili iz Ljubljane zajedničkim minibusom.
Iz Ljubljane sam u petak popodne, čim su se zaposlenici razišli, otišao u Zagreb. Svaki vikend sam provodio u Zagrebu. Vraćao sam se u ponedjeljak u rano ujutro. Ustao sam se u 3 ujutro i u zimi sam u kasarnu u Ljubljani došao u mrklom mraku. Kolege su bili uviđavni i nikada me nitko nije cinkao. Ja sam im se uvijek mogao odužiti nekom zanimljivom pričom.
U vojsci mi je bilo jako lijepo. Nisam morao ništa raditi, mogao slobodno telefonirati u redakcije u Zagrebu, pisao sam scenarije za stripove, surađivao s novinama, Plavim vjesnikom, Arenom. To sam osjećao kao dobar provod. Imao sam dovoljno novaca.
Jednom su mi došli u posjet iz Plavog vjesnika da napišem neki scenarij. Brixy je vidio da listu treba još domaćih stripova, Rudi je u vojsci, a Ljubljana je blizu. Rekao je:
„Dečki, odite na autobus i do Aljinovića. On još ima guliti vojsku skoro godinu dana, dogovorite se s njim. Treba nam nekakav domaći strip.“
Strip serija „Neven, Koraljka i Bobo", 1964.-1965.
Strip „Operacija palac“ počeo je izlaziti u Plavom vjesniku br. 520, od 10.9.1964, a završio je u br. 534, od 17.12.1964.
Strip „Junaci s planine“ počeo je izlaziti u Plavom vjesniku br. 535, od 24.12.1964., a završio je u broju 544, 25.2.1965.
Strip „Suparnici“ počeo je izlaziti u Plavom vjesniku br. 545, 4.3.1965., a završio je u broju 557, 27.5.1965.
Beker[4] i ja radili smo strip „Neven, Koraljka i Bobo“. To smo radili po sugestiji iz vrha kuće Vjesnik. Bio sam na odsluženju vojnog roka i posjetili su me Beker i još neki. Poslao ih je Brixy da mi kažu da bi Plavi vjesnik trebao imati jedan omladinski strip i da napišem scenarij. To je trebao biti lik za mlade, na naslovnoj stranici Plavog vjesnika. Netko iz vrha je rekao: „Nije u redu da u jednoj socijalističkoj zemlji na naslovnoj stranici izlazi strip s Divljeg Zapada ili o svemircima, neka takvi stripovi idu unutra. Prva strana neka bude posvećena stripu koji korespondira s vremenom ili iz nacionalne povijesti. “
Rekli su npr.: „Sljedeći broj je uz Dan republike. Pa, zašto da za taj dan bude na prvoj strani strip o svemircima.“
Ali se nisu miješali u sadržaj.
I onda sam ja za dvije-tri večeri napravi scenarij za prvu epizodu, „Operaciju palac“. A nakon toga sam napisao još dvije epizode.
Beker i ja radili smo zajednički samo taj jedan strip, ali je puno puta ilustrirao moje tekstove. Počeli smo se intenzivno družiti u vrijeme njegovog i mog sazrijevanja u novinama.
Po mom osobnom sudu, najbolji strip koji je ikada izlazio u Jugoslaviji bio je Den Deri, i crtački i po pustolovinama.
Početak i kraj stripa „Operacija palac“ iz strip serijala „Neven, Koraljka i Bobo“.
Strip je počeo izlaziti u Plavom vjesniku br. 520, od 10.9.1964, a završio je u br. 534, od 17.12.1964.
Prve stranice stripova „Junaci s planine“ i „Suparnici“ iz strip-serijala „Neven, Koraljka i Bobo“.
Strip „Junaci s planine“ počeo je izlaziti u Plavom vjesniku br. 535, od 24.12.1964., a završio je u broju 544, 25.2.1965.
Strip „Suparnici“ počeo je izlaziti u broju 545, 4.3.1965., a završio je u broju 557, 27.5.1965.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Svaki urednik Plavog vjesnika bio je pod pritiskom Uprave Vjesnika da ima što veću nakladu, jer su gradili neboder. A gradnja nebodera se vukla jako sporo.
Naklada je bila oko 140.000, ali je počela padati. Tijekom ljeta tiraža je uvijek bila najmanja.
Beker nije bio temeljit. Sve je radio u zadnji čas. Neke je stripove završavao u samoj redakciji. Puno puta je iz svojih starih stripova izrezivao pojedine slike, neku odgovarajuću situaciju i da ima što manje raditi, ulijepio je u novi strip. I onda je malo doradio s tušem što je trebalo. Imao je kao i svi crtači jako razvijenu vizualnu memoriju. On je točno znao u kojem stripu je bila koja slika.
Mi smo svi živjeli burno, važnije nam je bilo živjeti pustolovno, nego stalno raditi.
Beker je bio jako dobar čovjek i lijepo smo surađivali.
Beker je jedini iz našeg užeg kruga bio stalno zaposlen u Vjesniku. Od prvih novinarskih honorara kupio je „fiću“ (auto Fiat 750). Taj auto se jedini mogu tada kupiti kod nas.
I on i ja imali smo ključ od redakcije Plavca, u Frankopanskoj.
Soba u Ilici 31
Beker i ja imali smo iznajmljenu sobu u Ilici 31, iznad Varijetea da možemo zajedno raditi. Naša soba je bila u velikom četverosobnom stanu. Ulazilo se iz Ilice kroz prolaz u dvorište, s desne strane su bila vrata i štenge za gornje katove. Zgrada se protezala od ulice do zgrade u kojoj je bio Varijete.
To je bio stan udovice jednog kazališnog umjetnika, glumca Alfreda Grunhooda koji je umro prilično rano, početkom 2. svjetskog rata. Ona je imala stalne podstanare i mi smo iznajmili jednu sobu.
Od nje mi je za uspomenu ostala jedna mrtvačka lubanja koju je Grunhood imao na sceni kada je glumio Hamleta. Tu lubanju i danas imam doma. Mama se ljutila što tu lubanju držim na radnom stolu u svojoj sobi.
Beker i ja smo imali svoje stanove, ali smo se stalno tu nalazili kada smo surađivali. Navečer smo se vraćali kući na spavanje, iako smo u toj sobi imali neki stari otoman koji smo Beker i ja kupili u prodavaonici starog namještaja blizu Iličkog trga.
Žarko Beker i Rudi Aljinović u Bekerovom stanu.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, iz časopisa KVADRAT, br. 43)
Na slici sam s Bekerom u njegovom stanu. Snimili smo se zbog nekog zajedničkog intervjua. To je bilo vrijeme poslije Plavog vjesnika. U to vrijeme nismo zajedno radili, više nismo proizvodili stripove, već smo živjeli od „stare slave“ i prežvakavali smo prošlost
Moj stil života
Uživam u životu
Mnogi su mi stari novinari rekli, kada sam već živio od pisanja: „Čuj Rudek, (ili Kićo), nemoj se ženiti mlad. Iživi se, putuj dok možeš, imaš novaca, a tek kada zadovoljiš svoje želje da vidiš svijet, da nešto doživiš, možeš se skrasiti. U starosti je bitno da budeš lišen materijalnih briga.“
Moj životni princip je bio da u onom što radim, uživam, da mi je lijepo. Za mene rad nikada nije bio prisila.
Najveći radnici među nama bili su Andrija Maurović i Jules. Jules je bio vrlo discipliniran, u svemu, nikada se Jules nije napio, nikada nije živio raskalašeno, za razliku od nas koji smo znali zasjesti u nekoj kavani preko cijele noći. Konobari su nas poznavali kao stare goste koji su uvijek bili fer. Rekli su nam: „Dečki, mi vas ostavljamo u lokalu. Ne puštajte nikoga unutra. Slobodno se služite pićem sa šanka. A ujutro ćemo napraviti obračun.“
Svaki dan prije podne smo se Beker i ja i neki ostali članovi redakcije nalazili u nekom kavanskom prostoru. Obično smo se našli u nekoj obližnjoj kavani ili kafiću, popili kavu i pričali o bilo čemu. I onda se razgovor pomalo prenio na strip.
Stari „Kavkaz“ (Kazališna kavana)
(Izvor slike: https://www.zagreb.hr/duga-kavanska-prica/12465)
Često je to bilo u Kavani Corso, na uglu Ilice i Gundulićeve.
Stara Kavana „Corso“
(Izvor slike: https://www.journal.hr/lifestyle/kavana-corso-zagreb-preuredenje/)
I s Reisingerom smo se intenzivno družili, iako je bio od nas stariji najmanje 8 godina.
Ja nisam odbijao pojam o mirnom bračnom životu, ali se nisam nikada oženio.
Rudi Aljinović i društvo
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, iz časopisa KVADRAT, br. 43)
Na slici je društvo s Jelačić placa, s Harmice, u kafiću na sjevernoj strani Trga, blizu Jelačićevog spomenika. Susretali smo se oko podne u kafićima na Trgu ili na početku Gajeve. Ja sam sa crnim naočalama za sunce, kraj mene su Oto Reisinger i Antun Šofinger, Zlatko Crnković je kraj Šofingera.
Rudi Aljinović u karikaturi Ota Reisingera.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, iz časopisa KVADRAT, br. 43)
Reisinger me je nacrtao po sjećanju. Znao je da mi pramen kose pada preko čela, to je uočio kao najjaču karakteristiku i prilično velik nos. Kada mi je sliku donio na poklon, bio sam kod kuće, crtački je dovršio fizionomiju.
Bio sam uvijek slobodnjak
Nikada u životu nisam bio zaposlen, uvijek sam bio „slobodnjak“, slobodni umjetnik. To se tada zvalo „slobodna profesija“. Nikada se nisam htio zaposliti da bih ljeto mogao provesti na moru. Ali preko zime i jeseni kontaktirao sam sa svim stripašima.
Od početka su me iz Plavog vjesnika, ali i iz drugih listova, zvali da se zaposlim kod njih. Stalno su pitali: „Kada ćeš doći k nama?“ Ali ja sam se već orijentirao da budem slobodnjak. Nisam mogao podnijeti da ljeto, najljepše godišnje doba, provedem u Zagrebu, u novinama.
Kada je bilo ljeto, prekinuo sam suradnju, ostavio sam nešto pisanog materijala i ljeto provodio ili u šumskom logoru pod šatorom ili na moru. Dobro sam zarađivao. Budući da nisam bio u redovnom radnom odnosu, mogao sam ostati na moru i 2-4 mjeseca.
Zahvaljujući stripovima mogao sam si financirati boravak na moru.
Novine su imale u većini vanjske suradnike koji nisu bili zaposleni u novinama. Novine, a tako i Plavi vjesnik imali su samo užu redakciju sa stalno zaposlenima. Glavni urednik i tajnica morali su biti stalno zaposleni.
Pisanje u kavani i kafiću
Od kad znam za sebe kao novinara, uvijek sam pisao ili skicirao svoje tekstove u nekom kafiću ili u nekoj kavani, Gradskoj kavani, Kazališnoj, Splendidu, Corsu, itd. Kod kuće bih ono što sam napisao u kafiću, stojećke ili uz šank, pretipkao na pisaćem stroju, „šrajpmašini“.
Uvijek sam morao sjesti u nekoj kavani ili stajati u nekom kafiću. To nije bilo samo moje iskustvo, već i iskustvo drugih ljudi koji su živjeli od pisanja. Konobari u kavanama nas nisu ometali, prešutno su dopuštali. Sve te kavane imale su galeriju, gdje smo mi mogli piti kavu i raditi. Stolovi na galeriji nisu bili popunjeni, jer su se kavane punile od prizemlja, a galerije su se popunile tek navečer. Prije podne i ranog popodneva konobari su sve novinare početnike i studente pustili da popune galeriju i prvi kat.
Studenti su mogli učiti, a novinari pisati, jer je bilo toplo.
I ja sam pisao u tim kavanama. Puno toga sam napisao i u kafićima gdje se stojeći pilo.
Buka me nikada nije smetala. Mi smo voljeli taj žamor ulice.
Pseudonimi
Imao sam razne pseudonime, (A), Kićo, A. Rudi, a možda još po neki. Nije bilo zgodno da jedna osoba radi cijele novine.
Pseudonim Kićo, to je moje izviđačko ime. U izviđačima kao i u skautima cijelog svijeta običaj je da svaki izviđač pored svog osobnog imena ima i svoje izviđačko ime – nadimak. Moje izviđačko ime bilo je Kićo.
Kako se plaćalo
Honorari su bili dobri. Suradnja s novinama se honorirala, plaćala dobro. Naravno, ne kao na Zapadu.
Crtač je bio bolje plaćen od scenariste. I jedni i drugi su bili dobro plaćeni, ali crtati ne zna svatko. Ja sam rekao: „Pisati zna svaki drek, ali crtati ne zna svaki kao Maurović, Neugebauer ili Jules.“
Ljudi su se kroz rad usavršavali u pisanju, ali da bi netko bio uspješan novinski ilustrator ili crtač stripa taj mora imati veliko likovno znanje i talent.
Čak sam i ja crtao neke karikature, učio sam gledajući predratne humoristične listove.
Zašto nisam nikada napisao roman
Kao svi nadobudni dječaci počeo sam pisati roman. Počeo sam ga pisati u 2. razredu osnovne škole.
Nisam napisao roman, jer je bilo boljih pisaca od mene. Pustolovne romane pisao je jedan velemajstor Franjo Martin Fuis.
Strip „Tajanstveni kapetan“, 1965.
Strip je premijerno izlazio u Plavom vjesniku od 1. srpnja 1965. do 11. studenog 1965.
Najava stripa „Tajanstveni kapetan“ u Plavom vjesniku br. 561 od 24.6.1965.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak, prva tabla stripa „Tajanstveni kapetan“ u Plavom vjesniku br. 562. od 1.7.1965.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak stripa „Tajanstveni kapetan“ (predzadnja i zadnja tabla)
Lijevo, predzadnja tabla iz Plavog vjesnika br. 580 od 4.11.1965., desno, zadnja tabla iz Plavog vjesnika br. 581 od 11.11.1965.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
"Šampioni stripa", 1965.
Drugi nastavak serije „Šampioni sporta i šampioni stripa“, predstavlja crtača Julesa Radilovića i nogometaša Pelea u Plavom vjesniku br. 573, od 16.9.1965.
Deseti nastavak serije „Šampioni sporta i šampioni stripa“ predstavlja crtača Vladimira Delača.
Rubrika „Šampioni stripa“ išla je u pedesetak brojeva.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Rubriku šampioni stripa počeo sam pisati u doba već razvijene štampe, kada se Partija više nije miješala u uređivanje listova.
Strip „Vrijeme odvažnih“, 1966.
Strip je izlazio u Strip magazinu od 6.ožujka 1966. do 12. lipnja 1966.
To smo radili po narudžbi beogradskog Strip magazina. Ne znam kako smo stupili u kontakt. Vjerojatno sam ja tada bio u Beogradu i onda su me pozvali iz redakcije. Ne znam je li to bio telefonski kontakt ili smo se našli u kavani. Vjerojatno ipak u kavani. Tu smo se upoznali, ćakulali, Bila su dvojica urednika iz Strip magazina.
Inače, list je bio sav „miš-maš“, kao da ga je voda donesla, jer ga je pokrenuo i uređivao Paja Stanković (1935.-2007.) koji je bio dobar karikaturist. U Strip magazinu su izlazili nekakvi drugorazredni stripovi iz inozemstva. List je dobio na vrijednosti, kada se pojavio Murovićev strip.
Kada je riječ o časopisima za stariju mladež, nije bilo boljih od zagrebačkih.
Poslije je u Vinkovcima tiskana knjiga „Priče o odvažnim ljudima“ u kojoj je pored toga stripa bilo još nekoliko stripova.
Prve stranice stripa „Vrijeme odvažnih“ iz knjige „Priče o odvažnim ljudima – Ratni stripovi Andrije Maurovića“ iz 1989. godine.
Strip je prvi put objavljen 1966. godine u „Strip magazinu“ iz Beograda.
(Izvor slike: arhiva autora)
Stripovi „Počelo je na Čukur česmi“ i „Roški buntovnici“, 1966.
Zdenko Svirčić [5] i ja radili smo „Dogodilo se na Čukur česmi“ i „Roške buntovnike“ po narudžbi iz Beograda, za Strip reviju. Čukur česma je česma u središtu grada Beograda, to je povijesni pravi lokalitet. (Tu je došlo do sukoba s Turcima 1862. godine.)
Roški buntovnici su moja izmišljotina. Nije postojalo mjesto s imenom Rog.
Prva tabla stripa „Roški buntovnici“ objavljenog u knjizi „Hrvatski poslijeratni strip“ Veljka Krulčića, iz 1984. godine.
Strip je prvi put objavljen 1966. godine u „Strip magazinu“ iz Beograda.
(Izvor slike: arhiva autora)
Zdenko Svirčić je bio veliki radnik, veliki proizvođač, crtao je jako puno, jer je išao graditi kuću. On je, mislim, došao iz Dalmacije i uvijek mu je bio san da izgradi kuću ili bar kupi stan, da u Zagrebu ne treba biti podstanar.
Zdenko Svirčić
(Izvor slike: knjiga „Hrvatski poslijeratni strip“)
Strip „Blago Fatahive“, 1967./68.
Strip „Blago Fatahive“ je izlazio u Plavom vjesniku od broja 676, od 7.9.1967., do broja 698, od 12.2.1968. godine.
Početak i kraj stripa „Blago Fatahive“ iz serijala „Pomorci Ivo i Barba Niko“
Prva tabla objavljena je u Plavom vjesniku br. 676, od 7.rujna 1967., a zadnja tabla u Plavom vjesniku br. 698, od 12.2.1968. godine.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Hrabri Nik“, 1967.
Strip „Hrabri Nik“ je izlazio u Malim novinama od 5.lipnja 1967. do 21.kolovoza 1967.
Taj strip je izlazio u sarajevskim „Malim novinama“. Zagrebački urednik Malih novina bio je u onoj zgradi na sjeverozapadnoj strani ondašnjeg Trga republike. On je bio dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Zagreba. Oslobođenje je već 1954. pokrenulo jedan list za djecu, Male novine. Imali su od početka veliku tiražu.
Scenarij Malog Nika je bila priča po mojoj originalnoj zamisli. Ja sam dugo imao želju napraviti strip s nekoliko glavnih lica, ne samo s jednim junakom. Jednom smo Beker i ja u kavanskom razgovoru zaključili da je tužno ako je u jednom stripu u nastavcima postoji samo jedan junak i da se sve oko njega vrti. Spontano smo kroz razgovor zaključili da je najbolje da imamo nekoliko jakih likova. Složili smo da je dobra kombinacija dva junaka i jedan pas. Hrabri Nik je pas.
Moja prva ideja je bila da strip ima naslov „Potjera za milijunima“. Milijuni su privlačan magnet za čitatelje. To je kao i Lovrakov tekst „Doka Bedaković- ili 100.000 na cesti“. To je bila tako dobra dosjetka da strip može imati dva naslova – naslov i podnaslov. Doka Bedaković je bila glavna junakinja.
Onda su mi iz Malih novina poručili da je nezgodno iz odgojnih razloga da riječ milijun uđe u široku upotrebu.
Glavni likovi su bili milicioner Crni i dječak Davor koji je imao psa Nika. Kod nas su se tada još izbjegavale priče o policajcima i detektivima.
U to vrijeme nije bilo žiro računa i tekućih računa nego su poduzeća imala svoj konto u banci i obično je kurir, povjerljiva osoba nosio novce u torbi.
U stripu kurir nosi novac iz banke, na ulici mu pozli i on izgubi torbu s novcem.
Dio prve stranice Malih novina u kojima je 6.lipnja 1967. godine počeo izlaziti strip „Hrabri NIk“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak, prva tabla stripa „Hrabri Nik“ objavljeno u Malim novinama br. 567 od 6.6.1967.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak strip „Hrabri Nik“, u Malim novinama br. 578, od 21.8.1967.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Zadnja pasica stripa „Hrabri Nik“ u kojoj je u zadnjoj sličici ukomponiran potpis Rudija Aljinovića
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Izlet u prošlost“, 1967.
Serija „Izlet u prošlost“ obrađivala je teme iz uobičajene jugoslavenske mitologije, ali i teme iz hrvatske prošlosti.
Lijeva slika je iz Plavog vjesnika br. 739, od 25.11.1968., a desna slika je iz Plavog vjesnika br. 698 od 12.2.1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Lijeva slika je iz Plavog vjesnika br. 707., od 15.4.1968., a desna slika iz Plavog vjesnika br.715, od 10.6.1968.
Serijal je imao oko 20 nastavaka.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Istinite priče o malim borcima“, 1967.
Epizode stripa „Istinite priče o malim borcima“ izlazili su u Kekecu od 30.11.1967. do 18. siječnja1968.
Taj strip je izlazio u Kekecu koji je izlazio u Ljubljani i u Beogradu. Kekec je glavni lik iz dječje knjige slovenskog pisca Josipa Vandota.
To su bile kratke priče. Koristio sam jednu knjigu u kojoj su bile istinite kratke priče. Tada su se smjele vaditi iz knjiga priče i slobodno prerađivati. Tako sam ja na osnovu nekih istinitih priča o doživljajima partizanskih kurira ili malih ilegalaca koji su po gradu noću ispisivali parole napisao scenarij. U jednoj priči je opisano da je ujutro dio Trešnjevke bio ispisan parolama.
Dio prve stranice lista „Kekec“, br. 37 u kome je 30.11.1967. godine počela izlaziti prva epizoda stripa „Priče o malim borcima“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak epizode „Prijeteći pozdrav“ stripa „Priče o malim borcima“ objavljene u Kekecu br. 37 od 30.11.1967. godine.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Kraj epizode „Prijeteći pozdrav“ u Kekecu br. 38 , od 7.12.1967.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak zadnje epizode, „Spašeno selo“ stripa „Priče o malim borcima“, objavljeno u Kekecu br.2, od 11.1.1968. godine
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Kraj zadnje epizode, „Spašeno selo“ iz stripa „Priče o malim borcima“, objavljeno u Kekecu br.3 od 18.1.1968. godine
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Prve stranice stripa „Priče o malim borcima“ iz knjige „Priče o odvažnim ljudima – Ratni stripovi Andrije Maurovića“ iz 1989. godine.
Strip je prvi put objavljen 1967. godine u „Kekecu“..
(Izvor slike: arhiva autora)
Je li Pero Zlatar uništio strip i Plavi vjesnik? (1967.-1971.)
Teško je reći je li Pero Zlatar bio glavni krivac za nestanak stripova u Plavcu. Urednici su uvijek bili pod pritiscima iz vrha kuće Vjesnik: „Želimo graditi Vjesnikov neboder, učinite sve da vaši listove donose veću zaradu.“
I iz te potrebe povećanja prihoda neke rubrike i neki stripovi su se ukidali da na tom prostoru počnu izlaziti reklame. Pojačala se konkurencija i u drugim novinskim kućama su se počeli osnivati novi listovi s lakšim sadržajima.
Naslovnice Plavog vjesnika iz travnja 1969. godine.
Djevojke u kupaćim kostimima zamijenile su stripove.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Na duplerici su se pojavile obnažene ljepotice.
Plavi vjesnik br. 753, iz 3.3.1969.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Seks i SK (Savez komunista) zamijenili su dječje teme.
Lijevi tekst o SK je iz Plavog vjesnika br.743 od 23.12.1968., desni tekst o seksu je iz Plavog vjesnika br. 712 od 20.5.1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Natječaj za najbolji strip zamijenio je natječaj za „Djevojku godine“.
Plavi vjesnik, travanj 1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
U Plavom vjesniku je prevladalo „žutilo“ i teme za tinejdžere i Plavac je ubrzo propao.
Strip „Povratak starog mačka“, 1968./1969.
Strip „Povratak starog mačka“ je izlazio u Plavom vjesniku od 19. veljače 1968. do 3. lipnja 1968.
Strip „Stari mačak“ je izlazio u izvanrednom broju Plavog vjesnika u prosincu 1969.
Scenarij sam, naravno, ja pisao, ali je poticaj dao Pero Zlatar koji je u to vrijeme bio glavni urednik. Rekao mi je: „Nagovori Andriju da nešto napravite.“ Na njegov poziv smo to Maurović i ja prihvatili. Maurović nije mogao bez rada. Ako nije imao bilo kakvu narudžbu, on je bio nesretan i crtao je bilo što. Nekoliko puta mi je rekao: „Napiši nešto za mene da imam što raditi.“ Nije volio biti besposlen.
Maurović je bio jako zadovoljan što ima nešto za raditi. Novci mu nisu trebali, ali bez rada nije mogao živjeti. Čak je crtao neke stripove za koje je znao da nikada neće biti objavljeni.
Slijedio sam potpuno scenarij od Fuisa, ne priču, nego stil. Inzistirao sam da u potpunosti slijedimo karakter likova, njihov izgled i da u potpunosti zadržimo karakter pustolovine.
Fuisa nisam upoznao, jer je poginuo za vrijeme rata. On je imao utjecaj na mene i moj rad. Bio je uzor za mene u pisanju.
Franjo Martin Fuis je bio najjači pisac scenarija za stripova prije rata. Pisao je i romane u nastavcima i reportaže. Negdje se potpisivao s FMF, a glavni pseudonim mu je bio Fra-Ma-Fu.
Fra-Ma-Fu (Franjo Martin Fuis) pred roditeljskom kućom na Trešnjevci.
(Izvor slike: izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“ u Muzeju Grada Zagreba 29.11.2017.-25.2.2918.)
Maurović je htio malo modernizirati likove, da nisu potpuno isti kao nekada. Sjećam se da je htio malo izmijeniti i lik Crnog jahača. Htio mu je dati drugačije, malo modernije brkove, po jednom poznatom svjetskom političaru, mislim američkom. Rekao sam mu: „Ne, Andrija, ostavi likove kakvi su bili. Meni bi bilo draže da likovi budu dosljedno isti kakvi su onda bili.“
Rekao sam da bi mi bilo draže da tekst pišemo ispod slike. A onda je Pero Zlatar baš inzistirao: „Ne, neka tekstovi budu u oblačićima.“
Na dnu slike je išlo: „Crni jahač je podignuo revolver“.
Neki su mi prigovorili: „Pa nemoj opisivati tekstom ono što se na slici vidi.“
Ali sam htio raditi baš tako kako je radio Fuis.
Bilo mi je zanimljivo pisati Starog mačka, kako da ne, htio sam oživjeti te likove. Ali pokazalo se da je to sve već bilo „passe“, prošlost. Sve je to pripadalo jednom drugom vremenu. Čitatelji su na različite načine prihvatili „Povratak starog mačka“. Neki nisu voljeli taj tip pustolovine, ali je prednost Plavog vjesnika bila u tome što je imao različiti sadržaj, za svakoga.
Meni je to bio jako dobar strip.
Nažalost, zanimanje mladih generacija za strip, a posebno za pustolovni strip je jenjavalo. Suvremene mlade generacije živjele su s televizijom i radijem.
Najava novog stripa, „Povratak Starog mačka“ u Plavom vjesniku br. 698, od 26.1.1968.
Predstavljeni su glavni likovi i crtač Andrija Maurović.
Tekst je napisao Rudi Aljinović scenarist stripa.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Glavni likovi iz stripa „Povratak Starog mačka“
Početak, odnosno prva tabla stripa „Povratak Starog mačka“, Plavi vjesnik br.699, od 19.2.1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak, odnosno zadnja tabla stripa „Povratak Starog mačka“, Plavi vjesnik br.714, od 3.6.1968.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Kraj 2. dijela.
Nastavak slijedi.
[1] Andrija Maurović (Muo u Boki Kotorskoj, 29.3.1901.- Zagreb, 2.9.1981.), hrvatski slikar, ilustrator i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa. Rođen 1901.godine u mjestašcu Muo kod Kotora, Maurović djetinjstvo provodi u Dubrovniku, gdje pohađa osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Po dolasku u Zagreb 1922. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti. Izdržava se pretežno vlastitim radom. Ilustrira i oprema knjige, brošure dnevne i tjedne novine, izrađuje plakate, oglase i slično. Tadašnja kruta sveučilišna pravila to nisu dopuštala i zbog toga ga izbacuju sa Akademije. U narednih desetak godina danonoćno će peći zanat grafičkog dizajnera i ilustratora. Maurovićev rad na stripu počinje u svibnju 1935. godine. U dnevniku "Novosti" i tjedniku "Oko" Maurović je potpisao niz stripova različitih žanrova, od vizionarske fantastike ("Podzemna carica", "Ljubavnica sa Marsa"), do variranja avanturističko egzotičnih ("Plijen demona džungle", "Razbojnikova vjerenica") i drugi.
Scenaristi njegovih predratnih stripova bili su novinari Franjo M. Fuis i Krešimir Kovačić. Naredna,1936. godina, donosi Maurovićeve najznačajnije domete; "Trojica u mraku" i "Sedma žrtva". Riječ je maestralnim vestern pričama melodramskog naboja. Stripovi o pustolovinama Starog mačka i Trojica u mraku predstavljaju sam vrh svjetske umjetnosti tripa.
Mauroviću se tematika Divljeg zapada posebno svidjela, jer joj se u svojim stripovima više puta vraćao. U većini njegovih vesterna ("Gospodar zlatnih bregova", "Posljednja pustolovina Starog Mačka", "Tvrđava smrti", "Sablast zelenih močvara" iz 1937, "Povratak Starog Mačka" iz 1967) središnji likovi su tajanstveni pravednik Crni Jahač, pjesnik lutalica Polagana Smrt i simpatični tvrdoglavi starkelja Stari Mačak alias Old Mickey,
Maurović se potpuno posvetio likovnom radu i raskalašenom životu, zgrćući ogromne novce svojim crtežima i stripovima, toliko da je svaki mjesec mogao kupiti jednu kuću, ali bi sve profućkao na piće, žene i čašćenje. Kasnije je u životu doživio slom živaca, odrekao se svih užitaka i postao vegetarijanac;
Ratni vihor prekida cjelokupnu strip produkciju, ipak 1943. godine braća Neugebauer i Marcel Čukli pokreću "Zabavnik", list velikog formata. Maurović se ponovo laća stripa. Rezultat je više nego impresivan. "Ahura mazda", "Brača Seljan" i "Grob u prašumi", a posebno ostvarenja o znamenitim ličnostima nacionalne povijesti "Knez Radoslav" i "Tomislav" idu u red antologijskih stranica hrvatskog stripa. Godine 1944. Maurović odlazi u partizane. Po završetku rata Maurović se vraća crtanju. Krajem 1945. godine u "Novom svijetu" izdanju Društva novinara objavljuje stripovnu verziju poznatog Travenova romana "Mrtvački brod". Slijedi prisilna petogodišnja pauza. Pod utjecajem gledanja na stripove kao "kapitalističku tvorevinu koja kvari mladež", oni se zabranjuju.
Godine 1951. i 1952. Maurović je bio plodan kao u svojim najboljim, predratnim danima. Najprije u omladinskom listu "Horizont" po vlastitom scenariju objavljuje strip adaptaciju Jacka Londona "Meksikanac", a zatim slijede "Opsada Zadra", "Tri dječaka", "Cvijet u kamenu", "Baš-Čelik" i vestern "Jahači rumene kadulje" po Zaneu Greyu. Istodobni za "Horizontov zabavnik" Maurović crta "Brodolomce na otoku Mega", novu verziju "Trojice u mraku", "Crvene orače",
Bolest, uzrokovana između ostalog i neurednim usamljeničkim životom, nagriza Maurovićevo zdravlje i on se boji da će oslijepiti.
Počinje se suzdržavati bilo kakvih većih napora. Ipak, nekako uspijeva da 1955. za novo pokrenuti "Plavi Vjesnik" obraditi u stripu "Hajdučku pjesmu". Krajem pedesetih godina bilježimo novi Maurovićev povratak stripu. Za dnevnik "Večernji list" crta "Gričku vješticu", po romanu Marije Jurić Zagorke. Scenaristički dio posla obavio je Norbert Neugebauer. Maurović je početkom šezdesetih godina realizirao velik broj stripova u boji: "Biser zla", "Djevojka sa Sijere", "Uglomi gospodar pećina", "Rankov odred", "Čuvaj se senjske ruke".
Među osamdesetak kompletnih stripova koje je izradio (a možda i malo veći broj, jer “inventura” nije dovršena!) nalazimo razne žanrove, od povijesnih priča “Seoba Hrvata”, “Neznanac”, krimića a(“Testament porodice Armstrong”, “Ubojica s dječjim licem”), vesterna (“S posljednjim metkom”, “Jahač Usamljene zvijezde”, “Crveni orači”), do obrada povijesnih romana (Sienkiewicz: “Ognjem i mačem”, Šenoa: “Zlatarevo zlato”, Zagorka: “Grička vještica”).
Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima.
Umro je u Zagrebu 1981.godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju MIrogoju.
Nakon njegov smrti njegove su slike, ilustracije i stripovi razgrabljeni i malo tko zna gdje su sve Maurovićevi originali. (Izvor:https://www.stripovi.com/...)
[2]Walter Neugebauer (Tuzla, 28.3.1921. - München 31.5.1992.), bio je hrvatski crtač stripa. Walterov otac je poznati zagrebački fotograf iz Gundulićeve ulice. Ni prije ni poslije u svijetu stripa nije bilo slučaja da neki četrnaestogodišnji dečko zauzme mjesto među profesionalcima te na stranicama popularnog tiska iz tjedna u tjedan niže svoje crtane tvorbe. Iznimci je ime Walter Neugebauer.
Nizovima šaljivih zgoda Nasredina hodže, objavljivanima 1935. i 1936. u “Oku” (Zagreb). Walter je vrlo brzo izrastao u vrhunskog autora i uz Andriju Maurovića presudno je utjecao na prihvaćanje i popularnost stripa u Hrvatskoj. Energijom začudnom za jednog tinejdžera nizao je stripove u dječjim prilozima “Novosti”, “Hrvatskog dnevnika” i drugim listovima (za koje su mu scenarije pisali stariji brat Norbert – Nobika i prijatelj Branko Kovač). I dok je u šaljivim stripovima s likovima antropomorfiziranih životinja nakratko još bio pod utjecajem svog velikog uzora Walta Disneyja (čija je stilizacija u ono doba bila “zakon”!), u pričama iz suvremenog dječjeg svijeta, kao i u geg-stripovima s likovima odraslih junaka, ubrzo je iznašao vlastita rješenja i postupno razvijao prepoznatljiv “walterovski” način oblikovanja.
U ožujku 1938., u prvom broju “Mickey stripa” (kojega je pokrenuo i uređivao reporter “Novosti” Franjo Fuis – poznatiji pod pseudonimom Fra Ma Fu), Walter je lansirao (i to u boji!) svoje najpopularnije junake – Jacka Jacksona i Bimba Bambusa.
Radom za “Mickev strip”, čvrsto se uvjerio u svoje stvaralačke mogućnosti i radni kapacitet – pa se još iste godine ohrabrio na pokretanje vlastitog lista. Tako su 2.10.1938. na zagrebačkim ulicama kolporteri izvikivali prvi broj “Veselog vandrokaša” (“zabavnog lista u stripovima”, tiskanog u dvije boje), koji je pripremila mala skupina prijatelja okupljenih oko sedamnaestogodišnjeg Waltera Neugebauera. Budući da je bio maloljetan, Walter nije mogao potpisivati list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika – no bio je duša i motor cijelog pothvata.
Crtao je sve stripove u “Vandrokašu”, groteskne (“Cik i Cak”, “Veseli vandrokaši”, “Tri lijenčine”, “Puž beskućnik”, “Zgode Dicka izvidnika” i druge), kao i realistične (“Winnetou”, “Muzej voštanih figura”, “Jahači rumene kadulje”, “Ukradeni nacrti”, “Gusarski bog Ptaa”) – ukupno sedam stranica stripa u svakom broju, uz desetak ilustracija za romane i novele. Cijeli list od 16 stranica bio je iscrtan njegovom rukom! Sve dok ga nisu snašle nevolje s enormnim porastom tiskarskih troškova i sve težom nabavkom papira (jer u Europi se u međuvremenu zahuktao Drugi svjetski rat!), “Vandrokaš” je održavao za ono vrijeme visoku nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka. U trećoj godini izlaženja list se pod pritiskom okolnosti ugasio.
Walterov najambiciozniji pothvat “Zabavnik”, tjednik na 8-12 stranica velikog novinskog formata, ispunjenom stripovima i raznolikim zabavnim i poučnim štivom, koji se sa 103 broja potvrdio kao nešto najbolje u povijesti našeg stripovnog izdavaštva – a potvrdio se i kao izuzetna pojava. “Zabavnik” je bio jedinstven već time što su ga njegovi tvorci, poneseni mladenačkim entuzijazmom, uspjeli pokrenuti u jednom izuzetno teškom vremenu, u doba Drugoga svjetskog rata, vremenu neimaštine i opće nesigurnosti. Vlasti ondašnje NDH dugo su odbijale izdavanje zabavnog tjednika, tvrdeći da je strip, namijenjen trovanju mladeži i da ne odgovara duhu “novog poretka”. Kad je nakon mnogih peripetija projekt ipak odobren, novinska je rotacija u svibnju 1943. odvrtila 70.000 primjeraka prvog broja “Zabavnika” – lista koji je samom svojom pojavom unio tračak radosti u sumornu ratnu svakodnevnicu, no zahvaljujući privlačnosti i visokoj kvaliteti stripova i tekstova njegova će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka (kao kuriozum valja spomenuti da je “Zabavnik” dospijevao i na teritorij pod kontrolom partizanskih snaga te se i ondje rado čitao). Čitatelje su najviše privlačili stripovi Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera i Ferde Bisa, koji su baš u “Zabavniku” objavili svoja vrhunska ostvarenja.
“Zabavnik” je objavljivao “Patuljka Noska”, “Gladnog kralja”, “Malog Muka” i druga Walterova klasična ostvarenja. Poseban šarm tim crtanim pričama davali su popratni tekstovi i dijalozi u rimovanim stihovima, koje je majstorski smišljao crtačev stariji brat Norbert – Nobika.
U prvim godinama iza rata strip je bio u nemilosti i nije bilo mogućnosti za pokretanje strip-listova. No Walter se nije predavao: kao karikaturist humorističnog tjednika “Kerempuh” znao je dopuniti njegov sadržaj brojnim kraćim stripovima satiričke tematike. U “Kerempuhu” Walter je ostvario svoj davni san o crtanom filmu. Uspio je nagovoriti glavnog urednika Fadila Hadžića da višak prihoda koji je ostvarivao visokotiražni “Kerempuh” usmjeri u proizvodnju nekog crtića. Tako je 1951. pod Walterovim umjetničkim vodstvom ostvaren naš prvi profesionalni crtani film “Veliki miting” (u trajanju od 22 minute).
Kad je početkom pedesetih godina ublažen onaj apriorno negativan stav spram stripa, Walter je bio među prvima koje su izdavači dječjih i omladinskih listova pozvali na suradnju. Ne samo što je (opet uz Nobikine šarmantne stihove) obogatio stranice “Pionirske zastave”, “Ilustriranog vjesnika” ili “Pionira”, nego je i sudjelovao u pokretanju novih izdanja, davši im značajan kreativni doprinos – od “Vjesnikovog zabavnog tjednika”, “Horizontovog zabavnika” i “Miki stripa” do “Plavog vjesnika”.
Upravo je na stranicama “Miki stripa” i “Plavog vjesnika” izradio nekoliko stripova kojima se predstavio i kao vrhunski majstor realističnog izraza. Riječ je o adaptacijama Verneova romana “40.000 milja pod morem”, Wellsove fantastične priče “Prvi ljudi na Mjesecu” te “Amfibije” i “Otoka izgubljenih brodova”, ruskog pisca Beljajeva (prilagodba “Amfibije” izlazila je u “Plavcu” pod naslovom “Morski đavo”).
Iako je od 1958. živio i radio u Njemačkoj, gdje je niz godina kao umjetnički direktor vodio produkciju jednog značajnog izdavača stripova, a zatim je u vlastitoj producentskoj kući proizvodio reklamne crtiće za Njemačku, Austriju i Švicarska, nije prekidao vezu s domovinom, u koju je često navraćao. U “Plavcu” je izlazio njegov “Winnetou” (po općem sudu najbolja stripska adaptacija Karla Maya) i “Tom i Malo medvjeđe srce” koji su godinama bili ljubimci djece. Umro je 1992. u Münchenu, u svojoj 72. godini. Sahranjen je u Zagrebu. (Izvor: http://www.stripforum.hr/...)
[3] Norbert Nobika Neugebauer, (Tuzla, 9. VI. 1917 – Offenbach, 6. V. 1992). hrvatski filmski redatelj i scenarist. S bratom Walterom u razdoblju 1938–45. pokrenuo i izdavao nekoliko časopisa u kojima je pisao tekstove stripova (Vandrokaš, Veseli Vandrokaš, Zabavnik). Njih su dvojica realizirali i nekoliko crtanih filmova u duhu poetike W.Disneya: Svi na izbore (1945) i Bušo hrabri izvidnik (1958), kojih je redatelj; Veliki miting (1951), koji su zajedno režirali (Norbert je i scenarist); Veseli doživljaj (1951), u kojem je scenarist. Samostalno je režirao crtane filmove Gool! (1952) i Lažni kanarinac (1958). Od početka 1960-ih živio u SR Njemačkoj, gdje je s bratom radio stripove i reklamne crtane filmove.
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/...
(4) Žarko Beker (Zagreb, 1936. – Zagreb, 2012.) hrvatski crtač stripova, ilustrator i grafički dizajner. Odrastao je čitajući stripove Waltera i Norberta Neugebauera, Andrije Maurovića i Ferda Bisa. S petnaest godina došao je u uredništvo Pionira koje je bilo na Trgu bana Jelačića (današnja Möllerova robna kuća) i ponudio svoj kratki strip. Urednik je prihvatio rad i strip je objavljen 11. siječnja 1952. Potom je crtao ilustracije za Aeromodelar (list Narodne tehnike Hrvatske) do mature. Studirao je arhitekturu, otkuda je prešao u Zagreb film. U Plavi vjesnik dolazi 1958. gdje radi u početku kao ilustrator, a kasnije dolaze i njegovi stripovi u suradnji sa Zvonimirom Furtingerom (Pavel Biri, Tajna mini aviona, Bint-el-Hadra i Zaviša) te Dankom Oblakom Demonja i Marselom Ćuklijem Mak Makić. Nacrtao je dva stripa po svom scenariju Špiljko (karikaturalna manira) i Magirus, znanstvenofantastični žanr, ovaj zadnji strip će ujedno biti njegov posljednji strip koji je uradio za popularni tjednik Plavi vjesnik. Nakon toga odlazi u drugi OOUR pod istom kućom Vjesnik u marketinšku agenciju na mjesto umjetničkog direktora. Na tom mjestu zadržat će se sljedećih trideset godina kada odlazi u zasluženu mirovinu. U Agenciji će napraviti izvanredne rezultate, a i sam će biti laureat značajnih priznanja. U to doba Beker je sa svojim suradnicima napravio jednu od najjačih marketinških agencija u Europi. Žarko Beker se stripovima "Bože, čuvaj Hrvatsku" i "Prce i Stameni" (Fokus, 2002) vratio svojem omiljenom žanru karikaturalne strip-satire u kojoj se okušao i stripom "Špiljko". Scenarij za ova dva stripa pisao je Ante Gugo.
Za života nije imao samostalnu izložbu stripa, ali je izlagao na više kolektivnih izložbi, uključujući i veliku retrospektivnu izložbu "Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985." koja je priređena u Muzejskom prostoru u Zagrebu.
Godine 2012. dobio je nagradu Andrija Maurović za životno djelo na području hrvatskog stripa a koju tradicionalno dodjeljuje udruga Art 9. Stjecajem životnih okolnosti nagrada je njegovim kćerkama dodijeljena posthumno.
(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDarko_Beker
[5] Zdenko Svirčić rođen je u Splitu 1924. godine. Već u najranijoj mladosti, crtao je i i izrađivao je uspješne portrete i biste. Nakon završene gimnazije 1944 priključio se NOB-u, a poslije rata upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, kiparski odsjek, u klasi profesora Antunca i Kršinića (1947-1951). Na studiju upoznaje Ružicu Peter, također studenticu kiparstva s kojom kasnije zasniva obitelj. Njegov potencijal zamijećen je još za vrijeme studija, kada postaje stalni vanjski suradnik u dnevniku Vjesnik (1950.), a u Miki stripu počinje i njegova karijera strip crtača 1954.
Od 1952. kada je startao tjednik Vjesnik u srijedu počinje redovito izrađivati ilustracije, te crtane i pisane naslove, ilustrirati feljtone u nastavcima, U Plavom Vjesniku između 1960. i 1968. crtao je nekoliko stripova po scenariju Zvonimira Furtingera, «Gusari na Atlantiku», «U ledenoj pustinji». Surađivao je s Fadilom Hadžićem, Dušanom Vukovićem i drugim velikanima te ere. U javnosti je postao poznat ilustracijama na poleđini tjednika Arena, koje su desetljećima bile neka vrsta kronike bizarnih događaja iz svakodnevnog života (1959 - 1973)
U poduzeću IKOM, od 1973.-1979. preuzeo je mjesto rukovoditelja kreatorskog odjela, gdje je vodio tim kreatora plaketi i značaka. Zbog narušenog zdravlja, bio je primoran nakon nekoliko godina napustiti taj posao, te se opet vratio ilustracijama, surađujući s izdavačima Stvarnost i Mladost, Školska knjiga, te novim izdanjem Arene kao i s tjednikom Globus (1979 - 1996).
Rad na stripovima samo je manji dio stvaralačkog opusa Zdenka Svirčića. Uz novinske ilustracije bavio se opremanjem i ilustriranjem knjiga, prometnih priručnika, izradom prospekata i karata za Turist-komerc, kreiranjem filmskog plakata (Pakleni otok) i posebice novinskih vinjeta. Kao akademski kipar bavio se modeliranjem pune plastike i plaketa (izlagao je na trijenalu male plastike i medaljerstva Memorijal Ive Kerdića). Kao tehnički vrstan slikar po narudžbama je radio kopije renesansnih majstora i obiteljske portrete
Nažalost, 1996. godine zbog moždanog udara trajno prestaje s aktivnim radom. Unatoč ograničenoj motorici desne ruke, povremeno, za sebe izrađuje kiparske minijature. Kao svestrani intelektualac imao je veliko znanje u mnogim područjima. Zdenko Svirčić umro je 23.12.2016. u svojoj kući u Zagrebu u krugu obitelji.
(Izvor: https://zdenkosvircic.jimdo.com/hrvatski/%C5%BEivot/)