• Poduzetništvo/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

13. 07. 2021

Što končarevci rade u mirovini (3) – mr.sc. Žarko Baučić, inženjer, poduzetnik, poslovni savjetnik, slikar – I.DIO

• Marijan Ožanić

Žarko Baučić, ispred svojih slika na izložbi u Knjižnici Tina Ujevića kraj Trešnjevačkog placa početkom siječnja 2020. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Uvod

Početkom siječnja 2020. godine, vraćao sam se predvečer kući s Trešnjevke pun dojmova koje sam stekao na izložbi slika mog prijatelja, končarevca, strojarskog inženjera, penzića  Žarka Baučića. Izložba je bila organizirana u Knjižnici Tina Ujevića kraj Trešnjevačkog placa. Bio sam oduševljen njegovim slikama punim mediteranske vedrine i živopisnog kolorita. Žarka poznajem već jako dugo, ali kao inženjera, končarevca  i poslovnog savjetnika, nisam ga znao kao slikara i bio sam ugodno iznenađen. Sjetio sam se još nekoliko kolega končarevaca koji  su u mirovini aktivni na područjima koja s prijašnjim poslom, naizgled, nemaju mnogo veze. Žarko slika, Milan Lekić-Lex crta karikature, profesor dr.sc. Benčić je jako plodan pisac i nakladnik.  I odlučio sam napisati nešto o njima i drugima koji su i dalje aktivni u mirovini i rade nove, kreativne  poslove koji im ispunjavaju vrijeme treće životne dobi. Iako su te aktivnosti daleko od njihovih prijašnjih poslova u Končaru, gdje su projektirali i gradili strojeve, uvjeren sam da je u te slike, crteže i knjige ugrađen njihov cijeli prijašnji život u Končaru koji ih je velikim dijelom oblikovao kao osobe i buduće umjetnike, pisce i poduzetnike. Zato sam ih zamolio da mi se predstave, ispričaju o svom životu i životnom putu.

To su izuzetni ljudi, a o njima se malo zna.  Vjerujem da oni zavređuju da se njihov život i rad zapiše. Hrvatski javni i medijski prostor ispunjen je nevjerojatnom količinom bezvrijednih, trećerazrednih likova, neradnika, psihopata, kriminalaca, ništarija, poluobrazovanih ovakvih ili onakvih zvijezda i vjerujem da je korisno na jednom mjestu, na ovom mom portalu  prikazati ljude koji predstavljaju vrijednost ovog društva.

Žarko Baučić je najprije radio u Končaru u Mjernim transformatorima, pa u Končarevu inženjeringu i na kraju se u Končaru bavio obrazovanjem. Nakon Končara bio je uspješan poslovni savjetnik koji je vodio projekte unapređenja poslovanja u mnogim našim velikim poduzećima. On je  stručnjak za razvoj ljudskih resursa u poduzećima,  za obrazovanje menadžera i za regionalni razvoj, koji svojim znanjem, programima i projektima poboljšava poslovanje poduzeća.

Naša je javnost impresionirana pričama o stranim, basnoslovno skupim konzultantima iz velikih konzultantskih kuća koji dominiraju kod nas i koji su preuzeli gotovo sve konzultantske poslove.  A u većini slučajeva njihov strašno skupi rad ima kao rezultat samo nekakav elaborat koji završava u ladici, gotovo nitko ga ne pročita i nigdje se ne realizira. Pročitao sam mnogo takvih elaborata koji su velikim dijelom napravljeni po metodi „copy paste“, držeći se nekakve krute metodologije, često slabo primjenjive za neku našu konkretnu sredinu. Mislim da sam bio jedan od rijetkih koji je to pročitao. Svi ti projekti sa skupim stranim konzultantima obično su uigrane predstave koje djeluju po načelu „carevo novo ruho“, svi glume neke aktivnosti, sudjeluju u radionicama, a na kraju se ništa od toga ne realizira.  Jednom sam predložio da netko napravi istraživanje i analizira sve te skupe, velike projekte unapređenja i restrukturiranja koje su provodili strani konzultanti u Končaru, Ini i drugim poduzećima i da usporedi utrošene novce i rezultat koji su postigli.

Obično kod nas iz tih velikih stranih konzalting kuća dolaze trećerazredni konzultanti koji samo kruto primjenjuju propisane šprance i metodologije i koji su puno lošiji od naših.  Jednom Končarevom direktoru sam svojevremeno rekao na početku projekta sa stranim konzultantima, kada sam vidio kako se radi:  „Godinu dana nakon što ih platite i ti strani konzultanti otiđu od vas nitko ih se više neće sjećati, a tebe će biti  sram vremena koje ste potrošili na njih i novaca koje ste platili“. I tako se dogodilo.

Mnogi naši domaći poslovni savjetnici, a Žarko pogotovo, su mnogo bolji od stranih, a višestruko su manje plaćeni.

Žarkov koncept poslovnog savjetovanja i njegov model BAIN je vrlo originalan pa sam  ga zamolio da mi ga detaljnije objasni.

Posebno su zanimljivi  mnogobrojni projekti koje je Žarko radio s mladima, studentima, gluhima i svojim mladim Omišanima i Poljičanima koji studiraju u Zagrebu. Sve te projekte je radio besplatno. Za mlade je kreirao programe  „Novo znanje za novo vrijeme“ i „Na ti s poslodavcem“ i pripremao ih  za tržište rada.

Njegovo uvjerenje koje je ugradio u sve segmente svog života i rada je:

NIJE ZNANJE ZNANJE ZNATI, VEĆ JE ZNANJE ZNANJE DATI.

Mi koji čujemo nismo uopće svjesni kako je teško gluhim osobama, od kojih su mnoge završile i fakultete, a neki su i doktorirali, naći posao i na kakva nerazumijevanja nailaze, kako im je teško razgovarati s poslodavcima. Žarko Baučić je svoje veliko iskustvo i znanje o menadžmentu, poslovanju i društvenim odnosima koristio kako bi pripremio naše mlade sugrađane koji ne čuju, naše najranjivije društvene skupine da se lakše zaposle.

U vrijeme u kojem se kod nas sve vrednuje novcima, kada su čak  „volonteri“ u raznim udrugama dobro plaćeni, kada nam je javni prostor ispunjen bezvrijednim, trećerazrednim ljudima,  Žarkov plemeniti rad s mladima izgleda potpuno nestvarno, kao da dolazi  s neke druge planete.

Dok sam na Hrvatskom katoličkom radiju vodio emisiju „ARGUMENTI“ za poduzetnike ugostio sam kolegu Žarka Baučića dva puta, 20.11.2012. i 3.1.2017. godine i  tada je govorio o sebi, svom radu, a posebno težište smo stavili na njegov rad s mladima i gluhima.

Žarko Baučić u emisiji ARGUMENTI na HKR-u (Hrvatskom katoličkom radiju), 3.1.2017. godine.

Na slici s urednikom emisije Marijanom Ožanićem.

(Izvor slike: arhiva autora)

Sa Žarkom Baučićem sam se našao četiri puta u srpnju 2020. godine u Kavani Lisinski u Zagrebu  i on mi je pričao o sebi, djetinjstvu u Omišu, školovanju, navigavanju na brodovima, studiranju, radu u Končaru, šoku koji je proživio kada se s polugodišnje specijalizacije u Italiji vratio u Končar i dobio otkaz. Govorio mi je o svojem poduzetničkom putu i o svojim projektima obrazovanja mladih, a posebno gluhih osoba kojima ih je pripremao za tržište rada. Objasnio mi je što radi kao poslovni savjetnik, a na  kraju mi je govorio o svojem slikanju.

Žarko Baučić početkom srpnja 2020. godine na Cvjetnom trgu ispred Knjižnice Bogdan Ogrizović u kojoj je bila izložba njegovih slika.

(Izvor slika: arhiva autora)

Rano djetinjstvo

Rođen sam 29. listopada 1951. godine u Splitu, jer u Omišu nema rodilišta. Moja mater je brodom putovala u Split i brodom se sa mnom u naručju vratila u Omiš. Zanimljivo je da su mene ukrali u rodilištu. U rodilištu je bila jedna žena iz okolice Trogira koja je imala 5 kćeri i dobila je tada i šestu kćer s kojom se nije smjela pojaviti doma, kako je kasnije sam izjavila. Kada je izlazila, uzela je mene. U zadnji čas su ju zaustavili na izlazu, jer je moja mater zamjenu primijetila na vrijeme.

Omiš

(Izvor slike: https://croatia.hr/...)

Prva fotografija Žarka Baučića, 1953., star 2 godine.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Mi smo bili jedna siromašna radnička familija u Omišu, otac Miro je bio radnik, mater, domaćica, a poslije radnica u tvornici tjestenine Cetina, a onda u tvornici trikotaže i rublja Galeb u Omišu. Otac je završio osnovnu školu, naslijedio je nešto zemlje od svoga oca Ante koji je došao iz Argentine nakon 30 godina. I kao što obično biva rodbina ti ćopi jedan dio pa se sada s njima ganjamo preko suda. Živjeli smo u starom dijelu Omiša, svi u jednoj sobi, poslije smo se preselili u veći stan na Priku, preko rijeke Cetine, gdje smo mi djeca imali svoju sobu. A onda smo desetogodišnjim radom sagradili vlastitu kuću na vlastitom građevinskom zemljištu u predjelu zvanom Ograde-Mlia.

Moja mater Nevenka i otac Miroslav

Moja mater je došla iz Poljica (čuvena Poljička republika između rijeka Cetine i Žrnovnice) u zaseok Baučići u Omišu da bude služavka kod obitelji jednog poštara. Iz rodiljske kuće su ju poslali u svijet da budu jedna usta manje, jer je bilo previše djece, a premalo hrane. Ona se još zarana naučila naporno puno raditi u polju i sa stokom. Tu je upoznala mog oca koji je imao roditeljsku kuću u susjedstvu. 

Oženili su se 1949. godine u crkvi Sv. Mihovila u Omišu pa su zbog toga mog Staroga izbacili iz Partije. Naime, u Partiju je primljen za vrijeme rata u partizanima gdje je bio inženjerac. U partizane je pobjegao je od žandara koji su ga htjeli unovačiti u jednu od vojski koje su tada bile u Omišu i pristupio je Mostarskom odredu.

Moju mater  smo zvali Pupe, od pupeta, lutka, jer je bila vrlo lijepa. Zadnjih dvadesetak godina je radila je u Tvornici trikotaži Galeb Omiš za šivaćim strojem do penzije. Radila je i za vrijeme marende i prekovremeno i ostvarivala velike premašaje norme, jer je plaća tekstilaca bila premalena. Poslije sam doznao da je znala od iscrpljenosti i pasti u nesvijest za strojem. Ona je čitavu sebe dala za nas, troje djece.

Roditelji Žarka Baučića, 1970.godine

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Moja mama je poslije oboljela od parkinsove bolesti i za vrijeme rata 1990-ih imao sam problema nabaviti lijekove pa sam preko prijatelja nabavljao lijek za nju iz Mađarske, jer ga u Hrvatskoj nisam mogao nabaviti.

Umrla je 2009. godine, par dana prije Majčinog dana u svojoj 84. godini, a otac je umro mjesec i po dana poslije nje u svojoj 88. godini. U braku su bili 60 godina, a iza sebe su ostavili troje djece i petero unučadi.

Moja mater, kolovoz 1998. godine.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Školovanje

Nisam bio dobroga zdravlja pa su me prije osnovne škole dali rodbini u Duće, malo mjesto kraj Omiša  gdje ima puno borove šume, pa sam ja bio po par mjeseci kod te rodbine u toj borivini da si pluća oporavim. Često me otac vodio na vrh planine iznad Omiša kako bih bio što više na planinskom zraku.

Dobio sam sestru Mirjanu i Ivanku-Vanju. Preporučili su nam da svi troje pijemo bakalarevo ulje, odnosno riblje ulje. To je ulje odvratno i mama nas je varalo bombonom da otvorimo usta. Pili smo to godinama i koristilo nam je.

Išli smo u dječji vrtić iza vrata grada. Tu sam imao odgojiteljicu Teu  koja mi je poslije postala i učiteljica u školi.  Bio sam odličan đak, uveseljavao sam razred, glumio sam klauna u razredu.

Ozljeda oka

U 4. razredu, početkom siječnja 1962. godine, u vrijeme, kada je bio potres u Makarskoj, doživio sam nesreću. Dobio sam udarac u oko pločom od lesonita. U Omišu je pao snijeg i mi smo se igrali tako da smo bacali te ploče od lesonita  u zrak i one su nam se vraćale. I jedna ploča koju je bacio jedan moj rođak pogodile me u oko i ja sam završio u bolnici u Splitu. Bio sam u bolnici mjesec dana. I od tada imam tu povredu oka. Zadnjih par godina mi se sve više gubio vid i sada na to oko uopće više ne vidim. Nisam znao da ću tako završiti.

Slikarski počeci

U nastavku školovanja od 5.-8. razreda, jedna od mojih razrednica bila je Ranka Mimica, majka od Nevena Mimice, današnjeg političara. Ona mi je predavala matematiku i likovni odgoj. Njezin  muž bio je ravnatelj škole u Omišu. I tu sam došao u prvi dodir s likovnim odgojem. Nisam volio linoreze i slične tehnike koje su bile u školskom programu, najviše sam volio crtati na hameru temperama za koje mi je mater jedva sakupila lovu da mi ih kupi. Rekao sam razrednici: „Ja ne volim taj linorez, to je kao  da sam postolar.“

Razrednica mi je rekla: „Samo ti radi kako misliš da treba.“

To je meni bilo vrlo važno. Ona je neke moje slike stavljala na zidove hodnika škole. Tada sam vidio u hodniku prekrasnu sliku jednog vala.

Rekao sam razrednici: „Nemojte više stavljati moje slike, jer je ovaj val tri koplja iznad svih mojih radova.“

Autor te slike je bio Kažimir Hraste, današnji kipar u Splitu, vrstan umjetnik, osnivač i dekan Umjetničke akademije u Splitu, moj dobar prijatelj. To je bio kraj mojih likovnih radova, jer me je taj val ubio u pojam i zaključio sam da sam strašno loš. Bio sam odličan đak, htio sam biti najbolji u svemu, pa sam se odlučio baviti nečim drugim.

Žarko na prvoj svetoj pričesti.

Roditelji su se jako žrtvovali da ga lijepo pripreme za prvu pričest.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Srednja pomorska škola

Osnovna škola je završila, ali ja nisam htio ići u gimnaziju koja se otvorila u Omišu. Moje dvije sestre, mlađe od mene počele su 5. i 6. razred i za njih su planirali da nakon toga idu u ŠUP, (Školu učenika u privredi), a poslije se zaposle u trikotaži, gdje je  mater radila kao tekstilna radnica.

Nisam htio da mi sestre idu u ŠUP pa sam  zato upisao školu nakon koje mogu raditi i zaraditi novce i pomoći svojoj obitelji. Upisao sam se u Pomorsku školu u Splitu smjer brodostrojarstvo. U Strojarskoj tehničkoj školi je bio jezik njemački, a u Pomorskoj je bio engleski i talijanski  i to je prevagnulo da otiđem u Pomorsku školu.

Pomorska škola u Splitu

(Izvor slike: https://pomorac.net/...)

Bio sam đak-putnik, putovao sam u Split i natrag svaki dan autobusom 3 sata, Dolazio sam kući i u 10 sati navečer, kada je škola bila popodne. U mom razredu je bio i nogometaš Luka Peruzović, simpa dečko, ali nije bio neki đak. Poslije 3. razreda išli smo na maturalno putovanje u Italiju S nama su išle profesorice iz talijanskog, engleskog i povijesti. Bili smo u Sikstinskoj kapeli i ja sam bio zadužen da prevodim s talijanskog sve što je jedan vodič pričao. I poslije sam ozbiljno učio talijanski.

Priprema za praktičnu nastavu u Pomorskoj školi.

Žarko Baučić označen strelicom.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

U ljeto između osnovne škole i upisa u srednju  čitavo ljeto sam radio na malim drvenim brodovima, pjeskarima  koji su vozili pijesak. Pijesak se  grabio i vadio u ušću Cetine i Neretve i ubacivao u brod. To je bio vrlo naporan posao. Uz to sam radio i s motorom tog broda i dosta sam naučio. To sam radio i nakon prve i nakon druge godine srednje škole. Išli smo s tim brodom skroz do Crne Gore. Tako sam neku lovu zaradio. Nakon 3. godine ukrcao sam se na brod Jadranske slobodne plovidbe koji je plovio po Mediteranu. Išao sam na mjesec dana prakse, brod je išao i do Kanarskih otoka, do Portugala, pa sam zakasnio u školu mjesec dana. Već su mislili da sam se ispisao.

Pomorsku školu sam završio kao odlikaš. Matura je imala 7 predmeta bez maturalnog rada, učio sam 7 noći za 7 predmeta. S odličnim uspjehom na maturi bio sam oslobođen prijemnog ispita na fakultetu.

Navigavanje

Poslije srednje škole htio sam upisati strojarstvo. Međutim, moje su sestre već došle da kraja osnovne škole i već se pripremalo za upis u ŠUP u Dugom Ratu. Išle bi 3 dana  školu i 3 dana bi radile u trikotaži. Bile su usmjeravane za tekstilne radnice. Zato sam odlučio da nakon mature neću upisati fakultet, već ću ići navigavat bar dvije godine da nešto zaradim i pomognem familiji. Na tri broda prošao sam čitav svijet, od Australije, Indije do Kine.

Nakon prvog i drugog broda došao sam kući i nacrtao jednu sliku. Sestre su u međuvremenu upisale jedna gimnaziju, a druga ekonomsku školu u Splitu. Tako da su se riješile tog ŠUP-a.

Bio sam brodostrojar i najprije sam radio kao asistent stroja, a onda sam položio časnički ispit za časnika stroja u trgovačkoj mornarici.  Ispit je bio vrlo ozbiljan.

Za vrijeme moje navigacije promijenio sam tri broda i dobro upoznao velike brodske strojeve različitih vrsta, sve njihove dijelove, kako se montiraju, kako se popravljaju. Za te dvije godine dok sam plovio svu lovu sam slao kući. Tata je kupovao materijal i napravili su temelje za kuću da im ne ponište pravo gradnje. Poslije smo malo po malo, s kreditima napravili kuću. Jedna sestra Ivanka-Vanja je živjela s ocem i mamom u toj kući, a druga, Mirjana  se udala u kuću blizu naše i ima troje djece. 

Zadnje moje putovanje bilo je do  Australije i natrag. Na putu iz Australije ponio sam šiber (logaritamsko računalo) i cijelim sam putem vježbao, jer smo na faksu polagali šiber.

Tada sam upisao faks bez prijamnog ispita.

Žarko Baučić, u Mumbaju prije polaganja časničkog ispita

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Strojarski fakultet

Upisao sam FESB, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Imali smo mnogo  profesora iz Zagreba. Nakon dvije godine upisao sam FSB, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Na 3. godini FSB-a morao sam izabrati usmjerenje. Bilo mi je dosta strojeva i motora koje sam imao u malom prstu radeći na strojevima na brodovima. Rekao sam da me više motori ne interesiraju, ni zavarivanje, ni konstrukcije i našao sam jedno usmjerenje za koje nisam ni znao da postoji, zvalo se „Organizacija i unapređenje poslovanja“. Zvali su ga posprdno – direktorsko usmjerenje, ali svi koji su ga završili postali su direktori.

U 9. semestru sam upisao kolegij koji se zvao „Tehnologija rješavanja problema razvoja.“ Taj studij je osnovao prof.dr.sc. Aleksandar Đurašević (1922. – 1974.) koji jedini ima bistu na fakultetu. On je razradio i zaštitio 9 faza tog procesa, a 10. fazu –unapređenje tehnologije napisao je njegov asistent prof.dr.sc. Zvonko Fijan. Meni se to dopala, bilo mi je blisko,  jer te uči jednu logiku razmišljanja kod rješavanja problema.

Dolazak u Končar

Dok sam još bio apsolvent s nekoliko ispita do kraja došao je Dubravko Birt jedan od direktora iz Končareve tvornice transformatora, kod profesora Fijana i rekao da mu treba inženjer iz tog usmjerenja za Ured za upravljanje proizvodnjom, tzv. UZUP.

Fijan mi je bio mentor i predloži mene koji sam imao još par ispita do diplomskog.

Birt nije imao vremena čekati pa su me odmah zaposlili u UZUP-u u Mjernim transformatorima i dali mi inženjersku plaću. Moj šef je bio neki elektrotehničar koji nije imao veze što bih ja trebao raditi. Rekao sam Birtu da bih diplomski radio za Mjerne transformatore i napravio sam ga iz područja  epoksidnih transformatora.

U Mjernima  sam radio godinu dana. Nažalost, morao sam do posla daleko i dugo putovati, s Trešnjevačkog placa gdje sam stanovao tramvajem do Remize, pa autobusom od Remize do Jankomira, jer ne vozim auto. Pravo ludilo od transporta, jer su autobusne veze  bile loše.

Proizvodna hala Mjernih transformatora

(Izvor slike: https://www.seebiz.eu/...)

Jednog dana je došao jedan inženjer iz Končareve uprave i Inženjeringa, s Fallerovog šetališta na Trešnjevci. Rekao je da sam ja po svojoj specijalizaciji bolji za njih nego za ove u Jankomiru. Moj šef mi nije dozvolio prijelaz, jer je planirao da mu budem nasljednik. Rekao mi je da otiđem tamo na dva dana da vidim kako to izgleda. Obišao sam sve projektante u Inženjeringu, vratio se u Transformatore i rekao svom direktoru da se meni taj posao projektiranja sviđa i da bih ja prešao. On je rekao da me ne pušta.

Tada sam našao neki natječaj za INA-inženjering i ja se prijavim. Došao sam na razgovor i oni su me primili. S tim rješenjem sam došao direktoru i rekao mu da odlazim iz Končara. On mi kaže: „Sada možeš ići na Fallerovo da radiš za nas, ali nemoj ići u Inu.“

Tako sam 1978. ili 1979. godine počeo kao projektant u Inženjeringu. U inženjeringu sam ostao 10 godina. Crtao sam tako da je moj šef rekao: „Nakon inženjera Baučića, crteže ne treba tuširati.“

Izabrali su me u Radnički savjet i tamo sam se borio za projektante. Prije sjednice sam se uvijek dogovarao sa svojom bazom  kako da glasam. Često sam bio kontra onih koji su izglasavali sve što je direktor htio. Jednom sam čak srušio investiciju koju je predlagao direktor.

Dobivao sam najbolje stimulacije među svim projektantima. 

Vrijednosna analiza

Moj direktor Attila Varga se jednom vratio sa seminara u Njemačkoj o vrijednosnoj analizi.  Rekao mi je: „Moramo nešto napraviti vezano za unapređenje proizvoda i proizvodnje. Idemo organizirati jedan tečaj o tome.“

Pozvali smo i neke profesore s Ekonomije, a ja  sam još pročitao i knjigu „Industrijski inženjering“ od Harolda Brigha Maynarda o toj temi. Poslije predavanja  pitao sam profesore: „Jeste li vi ikada u životu napravili ijedan proizvod po ovim principima o kojima govorite?“

Oni kažu: „Nismo.“

Odlučili smo da nastavimo sami.

I mi smo zajedno napravili čitav taj sustav za analizu vrijednosti. Prvi projekt smo napravili u SES-u. Radili smo na jednom asinkronom motoru, gdje smo napravili uštedu tako da smo izbacili ventilator boljim načinom hlađenja preko rebara kućišta. Poslije sam išao u Bitolu raditi uštede na aparatu za zavarivanje.

Nakon toga je osnovan „Sektor za tehnološko-ekonomske analize i investicijske programe“. Dobio sam zadatak da vodim taj tim od 6-7 stručnjaka. Na Zvečevu (Končarevo odmaralište kraj Požege gdje su se održavali mnogi seminari) vodio sam seminare kako se kreira i vodi tim za analizu vrijednosti, kako se donose odluke, kako se delegira posao, itd.

Dio programa seminara „Analiza vrijednosti“ održanog u Končaru od 13.10.1989. do 17.11.1989.godine.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

U Kadrovskoj funkciji, u Sektoru za obrazovanje

Direktorica Končareve kadrovske funkcije, Milica Stanivuković pozvala me da  pređem kod njih u Kadrovsku funkciju i da umjesto uobičajenih sindikalnih tema za Končareve rukovoditelje i stručnjake organiziramo nove teme. Pored ostalog, organizirao sam „Susrete utorkom“ na kojima smo obrađivali razne teme i upoznavali nove tehnologije.

Tada je jedan  Talijan iz firme za proizvodnju frižidera došao u Končar sa željom da održi predavanje svima koji rade s frižiderima, našim stručnjacima iz Bitole, Slovencima i drugima. Mi smo baš tada počeli pripremati jedan kat u Sahari (Končarev hotel za samce) za održavanje obrazovnih seminara. Talijan nam je dao avans, a mi smo za to kupili opremu za predavanje, grafoskope, kamere, kompjutore i dobro opremili dvoranu za seminare.

ECMIR

Još kao član Inženjeringa upisao sam 23.1.1987.godine interdisciplinarni poslijediplomski studij na ECMIR-u, (Europski centar za mir i razvoj) Sveučilišta za mir, pri Ujedinjenim narodima, na Sveučilištu u Zagrebu.  Studij se zvao „Tehnologija rješavanja problema razvoja“. Bilo nas je 15 iz Končara. To je bilo dosta skupo, ali Končar je sve platio.

Faze rješavanja problema prema metologiji ECMIR-a

(Izvor slike: arhiva autora)

Tu problematiku sam slušao do tada već nekoliko puta. Najprije sam to učio na fakultetu u 9. semestru, a onda sam o tome slušao u Končaru, jer su naručili predavanja na tu temu koja su 7 dana držali sveučilišni profesori Zvonko Fijan i Ante Lacu (nažalost sada svi pokojni). Nakon toga je novi direktor Končarevog instituta Vitomir Kovačec  organizirao predavanja na tu temu u trajanju od 6 mjeseci. Končarevi direktori koji su kod profesora Fijana htjeli magistrirati organizirali su ta predavanja za Končareve stručnjake.

Prof.dr.sc. Zvonko Fijan, predavanje u Bugojnu, snimka zaslona

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

I onda sam na ECMIR-u po treći put proučavao tehnologiju rješavanja problema. Za magistarski rad uzeo sam temu „Ekspertni sustav za optimiranje opreme za tehnološke procese“. Mentor mi je trebao biti  Mađar, profesor Zoltan Baračkai. I on je počeo raditi na ekspertnim sustavima, jer je u tome vidio mogućnost da se zaradi lova. Međutim, ja sam u međuvremenu prešao u Kadrovsku funkciju u Končaru i promijenio sam temu. Direktorica Milica Stanivuković mi je potpisala novu temu. Dobio sam profesora Fijana za  mentora. Baračkai se naljutio. Tema se zvala „Projektiranje i programiranje obrazovnog sustava za vodeće kadrove“. I na tome sam i magistrirao 1991. godine. Članovi komisije su mi rekli da je magistarski rad na razini doktorata. Ali je protiv bio jedan član komisije kojem sam ja tijekom studija davao loše ocjene.

Specijalizacija  u Italiji

Odlazak u Rim

Prije nego sam magistrirao, 1990. godine  direktor u KONČAR-u, Dimitrije Demetar mi je rekao da ima neki natječaj za specijalizaciju u Italiji s područja razvoja kadrova i karijera. Profesor Fijan mi je rekao da je to odlično, ali da imam jaku konkurenciju, ekipu iz Beograda. Ja sam bio jedini kandidat iz zapadnog dijela bivše države. Moju prijavu je potpisao član Uprave Končara Vladimir Bek. Napisao mi je jako dobru preporuku. Ubrzo doznam da su na razini Jugoslavije izabrali  jednoga Srbina iz Beograda i u kolovozu otiđem doma, na more. I  tada mi dođe telegram s porukom: „Hitno se javite u Rim“. Talijani su otkantali onog kandidata iz Beograda i uzeli mene. Žena mi je bila trudna s kćerkom koja je sada ovdje na sudu odvjetnica. I otišao sam u Rim.

Specijalizacija

Specijalizacija se zvala  „Vođenje i organiziranje aktivnosti oko upravljanja karijerama“. Nositelj i organizator edukacije bilo je Ministarstvo vanjskih poslova Italije. Na natječaju na temelju priloženog programa izabrali su jednu organizaciju koja se zvala ANCIFA, (to je kratica od nečega) da to operativno vodi. Sudionici specijalizacije bili su iz cijelog svijeta, iz Indije, Egipta, Argentine, Brazila, Nikaragve, Mozambika, Kine i ja iz Jugoslavije.

To su bili ljudi koji su u svojim zemljama bili na visokim pozicijama. Monika iz Argentine bila je prvi sindikalista u državi, Gomma je bio iz Ministarstva poljoprivrede iz Egipta. Mi-Van je bila iz Pekinga, doministrica iz Ministarstva industrije, Havijer je bio  sin vlasnika tvornice automobila iz Buenos Airesa. Na toj specijalizaciji je bio i pomoćnik ministra rada iz Indije. A među njima sam bio ja koji vodim edukaciju u Končaru.

Meni su na kraju Talijani ponudili da budem njihov predstavnik u ovom dijelu Europe

Nisam htio biti zadnji među njima i radio sam dan i noć. Talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis, (umro 2019. godine)  uručio mi je nagradu za najbolji projekt.

Ideja je bila jednostavna, svi polaznici koji su bili na visokim pozicijama u svojim zemljama bili su potencijalni poslovni kontakti za Talijane.

Predavanja su držali razni konzultanti, njih desetak koji su se bavili poslovnim obrazovanjem.

Najprije smo imali mjesec dana talijanskog jezika. Meni je bilo lako, ali je Mi-Vang iz Pekinga plakala i htjela se vratiti natrag, jer nije mogla pratiti predavanja na talijanskom. Ja sam ju nagovorio da ne odustane i nakon mjesec dana joj je već puno bolje. Upoznavali su nas i s kulturnom baštinom Italije.

Specijalizacija je započela u Rimu, ali smo najviše boravili u Trstu, jer je najviše  poslovnih edukacijskih centara bilo u regiji Furlanija-Julijska krajina (talijanski: Friuli-Venezia, Giulia)  oko Trsta, u sjeveroistočnoj Italiji.

Predavaonicu smo imali blizu stadiona u Trstu, povremeno smo išli u Rim raditi sintezu.

Razni Poslovno inovacijski centri (BIC, Business Inovation Centre) su nam povremeno dolazili u goste da se upoznamo. Bili smo i na sveučilištu da vidimo i tu vrstu edukacije. Ali smo  najviše bili usmjereni na male poduzetnike i obrtnike kojih u toj regiji ima jako puno.

To mi je bilo jedno ugodno i korisno iskustvo, jer sam upoznao ljude s različitim kulturama, praksama i iskustvima. Monika je pričala čime se sindikat u Argentini bavi. Oni su se educirali za pregovaranje s poslodavcima, rješavanje konflikata i slično. To je bilo na punoj višoj razini nego kod našeg sindikata. U to vrijeme naši sindikati su se bavili jabukama i svinjskim polovicama. Dobio sam široki uvid u različite pristupe obrazovanju.

Puno toga je bilo na višoj razini nego što smo mi imali u Končaru, a mi smo bili među najboljima u bivšoj državi.

Od talijanskog ministarstva vanjskih poslova dobivali smo novce kao stipendiju svakih mjesec dana i plaćali si time smještaj koji smo si sami našli.  U  Končaru sam dobivao normalnu plaću da mi je obitelj od toga mogla živjeti.

Tijekom tih mojih 6-7 mjeseci u Rimu, žena je u međuvremenu rodila i  ja sam došao kući da vidim kćerku.

Tom prilikom sam u Končaru sreo dr. Stjepana Cara. On mi je rekao. „Kada se vratiš iz Italije, hoću da u Institutu instaliramo vrijednosnu analizu. Planirao sam da se Institut bavi i edukacijom.“

Dok sam bio u Italiji, glavni iz Ministarstva vanjskih poslova Italije rekao mi je da oni u Trstu surađuju s BIC-om (Business Inovation centar). I  oni bi htjeli da ja budem njihov predstavnik za Jugoslaviju.

Početak rata, vraćam se u Hrvatsku

Na  kraju studija nas 20 je išlo na studijsko putovanje po Italiji. Planiralo se ići sve do Pompeja. Bili smo u Rimu i ja sam u novinama Corriere della Sera pročitao da su na Plitvicama za Uskrs, 31. ožujka 1991. godine srpski pobunjenici  ubili  hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. Rekao sam: „Ja ne mogu s vama ići dalje, moram ići kući.“

Sjeo sam na avion za Dubrovnika koji je išao preko Beograda. Iskrcam se na Surčinu, ukrcam u vlak za Zagreb i dođem doma.

Javio sam ljudima u Italiji da ne mogu biti njihov predstavnik, jer sam obećao da ću raditi u Končarevom institutu. Međutim, Car više nije imao pojma o čemu smo mi pričali. Rekao mi je: „Mi sada imamo druge prioritete.“

A ja se zbog rata više nisam mogao vratiti u Rim.

Pozvali su me iz Rima da pokupim familiju i dođem u Rim.  Rekao sam im da ne mogu.

Ipak, tamo sam ostavio jedan dobar trag.

Otkaz u Končaru

Vratio sam se iz Italije i vidio sam da se Končar raspada. Rekao sam Milici Stanivuković da imam puno svojih stvari u uredu u Končaru i da ću ih pokupiti. Oni mi je rekla: „Samo to vi odnesite.“

Ljudi su već svašta iznosili, kompjutore, kamere, grafoskope  i slično, a ne knjige.

Ona mi kaže: „Mi se raspadamo skroz, puno ljudi će dobiti otkaz i vi ste među njima, jer nema više sustava za edukaciju. Ali ja se za vas ne bojim, jer je znam da ste vi sposoban i da ćete se snaći na tržištu.“

„Znači li to da su ostali nesposobni i da se ne bi snašli na tržištu?“ pitao sam ju.

Uzeo sam svoje stvari i otišao ća i više nikada svojom nogom nisam tamo stupio.

Končar je za mene mrtav.

To je jedno teško razdoblje.

Najprije me je bilo sram što sam dobio otkaz. Imaš iza sebe poslijediplomski iz razvoja kadrova, imaš talijansku specijalizaciju od 6 mjeseci isto iz razvoja kadrova, diplomirani sam inženjer strojarstva iz područja organizacije, odgovorni sam projektant za kapitalnu izgradnju i onda samo dobiješ matični karton i radnu knjižicu i možeš se javiti na burzu rada. Išao sam od remize do Trešnjevačkog placa kući i nisam znao kako sam došao. Ja sam već prije slutio da će se ugasiti funkcija obrazovanja, jer je to njima bila sporedna stvar, a u međuvremenu se i Inženjering u kojem sam radio raspao, raspao se i Institut. Stjepan Car je na mene zaboravio i zaboravio je da mi je obećao da ću raditi u Institutu na analizi vrijednosti proizvoda, a zbog toga sam odbio talijansku ponudu.

Došao sam kući i rekao ženi: „Ja moram sada ići na burzu.“

„Koju burzu?“

„Burzu rada.“

„Šta ti je to?“

„Pa to je mjesto gdje se ideš prijaviti kada dobiješ otkaz“, rekao sam joj.

Burza rada (Hrvatski zavod za zapošljavanje) je bila u današnjoj  Zvonimirovoj, kod džamije (nekadašnja Ulica socijalistička revolucije). Kada sam ušao u tu zgradu bilo me je sram pitati gdje se moram javiti da me netko od poznatih tamo ne prepozna. Sva sreća da je gore bio prazni hodnik pa nisam trebao sjediti i čekati. Neka činovnica me je izmaltretirala s bezbroj podataka koje je tražila pa sam dodatno pošizio. Došao sam kući i nisam spavao noćima.

Nisam znao šta ću.

Prolazili smo kroz teško razdoblje, bilo nam je teško, teško smo živjeli, posuđivali novce.

Direktor Intela

Nakon što sam bio 6-7 mjeseci na burzi prijavio sam se na natječaj za direktora firme Intel koja je bila u Hrvatskom savezu zadruga, imala je sjedište na Zrinjevcu.  (Zadrugarstvo ima veliku tradiciju u Hrvatskoj, a u novoj državi Hrvatski Sabor donosi Zakon o zadrugama 1995. godine.) Tu sam se zaposlio i ugovorio plaću os 1000 eura mjesečno. Bavili smo se edukacijom i investicijskim programima za male poduzetnike i educirali ih.

Imali smo 5-6 ljudi, Savez zadruga nam je davao novce za hladni pogon. Htio sam napraviti mrežu zadruga. Radio sam intervjue s tim malim poduzetnicima  u Zadru, u Dubrovniku, Splitu, Osijeku. Ubrzo je došao rat i sve je propalo. U Intelu  sam radio 6 mjeseci, a prvu punu plaću sam dobio nakon 3 mjeseca. I onda sam shvatio da nitko od mojih ljudi nije dobio plaću, niti dostavljačica kojoj je sin trebao maturirati. Pola svoje plaće sam dao njoj u ruke i rekao joj: „Dajte sinu da normalno maturira i da budete sretni.“ Žena se rasplakala.

Čekao sam još par mjeseci da se nešto desi, počeli su razni pritisci. I nakon nekog vremena dao sam otkaz.

Suradnja s profesorom Fijanom

U međuvremenu su prof. dr. Zvonko Fijan, Borislav Gordić i još jedan čovjek  osnovali firmu koja se zvala MENTOREX. Bavili smo se, pored ostalog i regionalnim razvojem. Ja sam s njima surađivao na projektu Lastovo kao vanjski suradnik i dobivao sam neke novce na ruku. Onda smo odlazili u Sarajevo raditi za nekoliko poduzeća. Tamo smo radili oko 7 mjeseci. Još sam trebao dobiti oko 6-7000 maraka honorara, onda je Gordić rekao da je on sve novce pokupio i stavio ih kod sebe na račun i da će nas isplatiti. Kad sam došao po novce, Gordić mi je rekao da je sve novce uložio jednom rođaku za kupnju kombija i da nema ništa.

Jedna  firma iz Sarajeva za montažu koja je imala puno gradilišta po Njemačkoj, htjela je da educiramo njihove radnike. I predložili su da osnujemo  mješovitu firmu da bude manje troškova, da koristimo njihove prostor u Zagrebu na Knežiji. Osnovali smo firmu koja se zvala MFGB (M, montaža, F, Fijan, G, Gordić i B, Baučić.). Mi smo bili vlasnici i osnivači. Mene su imenovali za direktora.

Ali ekipa koja je radila u Zagrebu na projektu Lastova nije htjela raditi u toj firmi u kojoj je Gordić bio suosnivač. Tada je Fijan odlučio da osnujemo bez Gordića novu firmu koja se zvala NOVA SINTEZA, a za direktora smo izabrali mr.sc. Vladu Brgana, koji je bio Fijanov asistent na faksu.

Profesor Fijan je umro od moždanog udara u svojoj sobi na fakultetu. To je bilo 13. siječnja 1992. godine, kada se vani čulo slavlje, pucanje iz pušaka, jer nas je Vatikan priznao.

Na sprovod u Samobor su došli i ljudi iz projekta Lastovo. Budući da je Zvonko umro nije imao tko voditi projekt. Došli su do mene i predložili mi da s njima nastavim projekt. Radio sam na tom projektu i na kraju mi nisu platili honorar.

Miroslav Kutle, čuveni tajkun iz onog vremena, čuo je da ja vodim taj projekt na Lastovu i pozvao me na sastanak u njegov neboder u Zagrebu. On je na Lastovu kupio hotel i zadružni dom u kojem smo držali predavanja. Na sastanku  susretnem i gradonačelnika Lastova i predložili su mi da ja  vodim nastavak projekta.

Kutle je htio napraviti  kockarski raj na jednom od otoka lastovskog  arhipelaga. Planirao je  Lastovo, ne za masovni već za ekskluzivni turizam,  za bogate ljude koji bi se vozili u elektroautomobilima i otoci se ne bi zagađivali. Ja sam se kolebao. Nisam htio ni ići na sastanak u Split njegovim avionom, već redovitom linijom. Na sastanku sam rekao da trebamo u tim uključiti ugledne stanovnike Lastova, bez njih ja ne ću raditi. a Kutle im je čak zatvorio zadružni dom u kojem su se družili, igrali briškulu.

Nakon tog sastanka Kutle mi se više nije javio, jer se nije više radilo na tom projektu. Nakon godinu dana sam vidio kako ga dvojica vode na sud i samo sam mu rekao: „Čuvajte zdravlje“.

 „Hvala“, rekao mi je. „Većina mi to ne želi“.

Poslije ga više nisam nikada vidio.

Postajem poduzetnik, BASTA d.o.o.

Nakon toga sam 1993. godine osnovao svoju firmu BASTA d.o.o. Basta znači, Baučić standard. Znalo mi se dogoditi da naziv moje firme poistovjete s prezimenom nekog partizanskog generala Baste.

Logo poduzeća BASTA d.o.o.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Radio sam razvojne projekte unapređenja u raznim industrijama. Posao sam dobivao usmenom predajom.

Prvi klijent mi je bio TKZ, tekstilna industrija. Nije bila neka velika lova, ali je bio prvi posao. Nakon toga su mi klijenti bili razna poduzeća iz mesne industrije, konditorske industrija, kemijske i naftne industrije, negdje i lokalna zajednica, više ni ne znam gdje sam sve radio.

Žarko Baučić, u prvim poduzetničkim danima.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Često bih nazvao neku firmu i rekao im da imam program za kojeg mislim da bi rješavao njihove probleme i rekao im: „Odvojite pola sata da vam o tome nešto kažem.“ Tada bih došao kod njih sa svojim grafoskopom i rekao im: „Ovo je problem za kojeg mislim da je vaš i recite mi jesam li u pravu.“

„Je, to je naš problem“, rekli su mi.

„Ako je to vaš problem, ja sam ga razradio da ga rješavamo  tako i tako i to vas košta toliko i toliko.“

„Može“, rekli bi.

I tada bih s njima sklopio ugovor.

Nakon svakog programa sam zamolio korisnike da mi napišu mišljenje o projektu koji je odrađen. I ta mišljenja sam pokazivao sljedećim klijentima.

Ako u početku nisam dobro procijenio problem, promijenio bih i dotjerao program i došao drugi put s promijenjenim programom.

U svojim projektima sam angažirao i vanjske suradnike, vrhunske stručnjake za pojedine teme. Profesora Fijana sam angažirao da mi održi predavanje u projektu u kojem sam radio za jednu tekstilnu industriju. Angažira sam i pokojnog dr. Vladimira Grudena i još nekoliko drugih poznatih stručnjaka za pojedine specijalističke teme.

Većinom sam radio u Zagrebu.

Projekt u INA-i, konzultacije za izvršne direktore

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Dogovor u INA-i

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Jedan direktor iz konditorske industrije imao je kolegu s faksa u Umagu koji je rado u tvornici koja proizvodi ljepljive trake. Direktorica tvornice me nazvala i pitala me bih li to radio za njih kao i za Kraš. Rekao sam joj da ne radim izvan Zagreba, ali ću imati jedno predavanje u Opatiji na jednom znanstvenom skupu pa može poslušati šta ja to radim s primjerima iz prakse. Ona me je slušala u publici i bila je jako zadovoljna onim što je čula. I predložila je da radim paralelno njezinu i još jednu drugu firmu koja proizvodi boje gdje je direktor njezin školski kolega. I to zajedno obje uprave, njih 15,  a onda i srednji menadžment iz te dvije firme. Dogovorili smo da dođem vlakom u Rijeku, a onda je šofer dolazio autom po mene i dovozio me u Umag i natrag.

Sve se pokazalo jako dobro. Žao mi je da onda nisam koristio snimatelja, jer bi to jako koristilo. Poslije sam često imao snimatelja kao vanjskog suradnika koji bi snimao sve prezentacije. Poslije smo imali video feed back da je svaki sudionik mogao pogledati svoj nastup. To je bilo skuplje, ali se pokazalo jako dobro.

Ljudi su predstavljali sebe i to smo  snimali, a onda su to mogli pogledati i komentirati.

Kada sam radio za poduzeće u Buzetu išli smo u  Mali Lošinj i tamo radili dva dana. Imao sam jednu temu „Delegiranje i vještine odlučivanja“. Radili smo s vježbama, radionicama, testovima. Na kraju mi je njihov  direktor rekao: „Ja već delegiram 15 godina i sada sam naučio nešto što sam trebao naučiti pred 15 godina.“

Dok smo bili u hotelu, preko vikenda jedan direktor Cimosa mi je rekao da je jednom prije bio na jednom mom predavanju u Sheratonu i rekao: „Ovo nama treba. To je primjenjivo znanje.“

Znači, usmena predaja je najvažnija.

Mentoring u Rijeci, u lokalnoj upravi.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Ja nemam krutu šablonu, imam samo kostur metodologije, ali svaka firma je drugačija i sve trebaš prilagoditi za pojedino poduzeće. Ne možeš raditi na isti način u Cimosu  u Buzetu i u Badelu u Zagrebu.

Metodologija mi definira osnovni kostur, ali svaki put za svaku firmu posebno razradim program.

Prof.dr. Ante Lauc je jednom rekao Fijanu s kojim je često surađivao  da oni nisu nikada došli do kraja rješavanja problema, uvijek su došli samo do faze „Konstatacija stanja“.

Kada sam ja jedanput pred Zvonkom (Fijanom) obradio temu formiranje timova, uočio loše strane tima, napravio radionicu, Zvonko mi je rekao: „Ja sam puno pisao o timskom radu, ali ovo što ti radiš je jako drsko i ide pod kožu.“  

Rekao sam mu da ja idem po tehnologiji rješavanja problema koju sam učio na  fakultetu kod njega, ali na kraju koristim fazu „Usavršavanje metodologije“. Nakon svakog projekata sam sjeo i analizirao što smo napravili, pogledao video feed back i analizirao iskustva i za novi projekt u novom poduzeću sam to sve dalje usavršio.

BAIN

Živio sam s tom tehnologijom rješavanja problema. I moja metodologija,  BAIN, Baučić inkubator napravljena je temeljem tehnologije rješavanja problema.

Proces odvijanja tehnologije rješavanja problema razvoja prema BAINU..

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Pregled Baučić djelatnosti

 (Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Osnovna struktura programa

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Demingov krug i Baučić kvadrati

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Na pr. vještinu odlučivanja, podijelim  na dva projekta, na decision taking i decision making, znači, izrada podloga za odlučivanje i samo odlučivanje. S kandidatima prolazim sve faze od uočavanja problema, gdje osnovni problem, kako da ga identificiramo.

Polazna premisa u mom konceptu obrazovanja je:

„NIJE ZNANJE ZNANJE ZNATI, VEĆ JE ZNANJE ZNANJE DATI !“

Uvodni dio obrasca Mentorskog modela BAIN.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Radeći u raznim timovima nađemo hrpe različitih problema. Imam veliku hrpu problema koje su sudionici edukacije uočili kod izrade podloga za odlučivanje. Nakon toga smo išli dalje. Definirali smo problem,  definirali projektni zadatak, proučavali smo stanje u raznim timovima, svaku fazu su polaznici prezentirali javno drugim timovima. Svaki je ocjenjivao i sebe i druge, a i ja sam ih ocjenjivao. Tako smo dobili mnogo informacija za istu temu, veliku bazu podataka za istu temu. Za svaki projekt sam imao po 4 tima,

Na kraju smo išli na to kako provesti to rješenje, tj. izrada podloga za odlučivanje. Nakon toga smo išli na drugi projekt – donošenje odluka. Pa ponovo ispočetka.

Prva stranica obrasca koji prati proces obrazovanja po BAINU.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Treća stranica obrasca koji prati proces obrazovanja po BAINU.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

BAIN, baučić inkubator ne predstavlja metodologiju, već model. I zaštititi ću ga. To je potpuno nova paradigma prilagođavanja tržištu rada. On ima tri razine održive zapošljivosti, a to je:

1. omogućiti prvo zapošljavanje,
2. osposobiti mlade da kada se zaposle i zadrže posao, da te ne izbace kao tukca i
3. treća razina je da tim znanjem koju su dobili u Bainu mogu mijenjati poslove i napredovati, ne samo unutar firme, nego mogu ići i u druge poslovne sustave.

To se zove održiva zapošljivost, vezano je uz soft vještine vođenja i upravljanja. To sam počeo raditi još 1993. godine za one studente koje sam pripremao za prvenstvo Europe u menadžmentu. Radeći sa studentima AISEC-a, Saveza studenata, itd., progurao sam taj moj model i gledao kako oni reagiraju. Polako,  malo po malo uvlačio sam u sve tu moju metodologiju. Tako sam tijekom 10-15 godina na temelju iskustva s tim studentima taj svoj model stalno „štelao“ i dorađivao.

Vidio sam gdje oni griješe, ali i gdje  ja griješim, uočio sam gdje sam fulao, gdje oni nisu ukapirali. Sve sam to prilagođavao, brusio. A poslije sam to radio i s gluhima, jer mi je to bio izazov. Htio sam vidjeti kako reagiraju na BAIN.

Sada radim fino brušenje, analiziram iskustvo mladih polaznika Baina, ali i iskustvo menadžera koji su razgovarali s mladima. To sve nikada nema kraj, ali moram jedanput završiti i konačno oblikovati.

Taj model mislim zaštititi i patentirati.

To je kruna moje karijere. To je dijete koje njegujem 20-30 godina, testirao sam pojedine segmente Baina. Ali nikada nisam htio dati cjelinu modela, jer se bojim da će me pokrasti. Najbliže integralnom dijelu bili su studenti iz Omiša.

BAIN je kao model malo izvan ovog vremena, jer ovo što se sada kod nas radi u sustavu obrazovanja temelji se uglavnom na faktografiji. Ja to ne mogu podnijeti, zato sam počeo razrađivati BAIN.

Neću da samo nauče učiti, već i da nauče biti.

Da budu ljudi koji će samosvjesno i samostalno znati donositi odluke, biti kreativni, znati se snalaziti u raznim socijalnim okolnostima i da znaju sve ono što trebaju znati kada dođu na tržište rada. Neće raditi cijelo vrijeme samo u jednom timu, već će biti u više timova s različitim ljudima i za to trebaju biti pripremljeni.

BAIN sam pripremio za franšizu. Model ima 5-6 faza, a za svaku fazu sam detaljno opisao korake koji se trebaju odvijati. Takvih koraka ima 20-tak po svakoj fazi.

 Mislim da to nije za naše tržište, jer je previše revolucionarno.

Htio bih naći partnera u inozemstvu i BAIN prodati vani kao franšizu.

Ta metodologija BAIN je moje životno djelo.

Htio sam da to moja kćerka preuzme, ali je ona radije izabrala odvjetničku praksu.

Natjecanje studentskih timova u Milanu i Londonu

Za vrijeme moje specijalizacije u Italiji, kada smo bili u Trstu, išao sam u dućan nešto kupiti. Govorio sam talijanski, ali su prepoznali da ja nisam Talijan. Pa sam često čuo iz leđa – „schiavo“, to je pogrdni izraz za roba, a i za Slavene. Spominje ga i Nazor. To me uvrijedilo i razbjesnilo. I kažem sam sebi: „Kada se vratim doma, pripremati ću naše mlade ljude da budu bolji od Talijana i da se neće nitko više usuditi reći za njih schiavo.“

Dok sam još bio u Rimu  napisao sam projekt koji sam nazvao „CRO-Youth Management“ i odlučio sam da ću to raditi  pro bono kada se vratim doma. Uz to sam kreirao i projekt koji sam nazvao DOKAP-dokapitalizacija tvrtke znanjem.

Nakon što sam dobio otkaz u Končaru, a prije nego što sam osnovao svoju firmu došao sam u HGK, predstavio se, predstavio svoje kompetencije i rekao sam im: „Dajte mi jednu grupu mladih da ja njih pripremim za buduće izazove koji će biti pred našom novom državom“. Potpredsjednik komore mi je rekao: „Mi  nismo pravo mjesto za nešto takvo. Idite u Ministarstvo obrazovanja.“

Otiđem kod Ministra obrazovanja (mislim da je to bio  dr. Vlatko Pavletić), a on nije uopće razumio  što ja hoću. Rekao sam mu: „Ali to je obrazovanje mladih ljudi za gospodarstvo.“

„Mi ne radimo za gospodarstvo“, odgovorio mi je..

I tada sam doznao da postoji Savez hrvatske mladeži koji je okupljao 15 raznih udruga. To su bili  mladi Europljani, mladi SDP-ovci, mladi HDZ-ovci, mladi muslimani, izviđači, esperantisti, ferijalni savez, itd. Javim se Ivoni, njihovoj koordinatorici. Rekao sam da ću to napraviti besplatno. Bila je zainteresirana.

Najprije sam intervjuirao sve te mlade lidere da ih upoznam, da čujem njihova očekivanja  i prema njima napravim program. I tijekom intervjua oni mi kažu da svaki od njih  ima neku svoju firmu za koju radi i planira sva ta nova znanja dobivena od mene ugraditi u svoju firmu.

Napravio sam program i prezentirao ga Ivoni i rekao koliko to košta.

„Ali, rekli ste da je to besplatno“, začudila se ona.

„Da, ali sam shvatio da bi oni  ta znanja htjeli dobiti badava za svoje firme.“

Odradio sam 2 sata prezentacije.

Vidio sam da to nije ono što sam tražio.

Među ljudima koji su slušali moju prezentaciju bio je jedan čovjek koji mi je rekao: „Upoznao sam jednu grupu mladih koja se plasirala u polufinale nekog prvenstva za rješavanje menadžerskih problema. Zamolili su me da im pomognem u koordinaciji“. Nazvao sam Veru Stanić koja je bila ugledna članica HDZ-a i pitao ju zna li nešto o toj ekipi. Ona je rođena u Omišu i  često me je molila da nešto napravim za omiške studente u Zagrebu.

Ona je rekla da zna da su to 4 studenta koji su se njima obratili za pomoć da nađemo nekoga tko će ih voditi i educirati. „Molim te da ih ti vodiš i educiraj. To može biti dobar marketinški potez u ovim ratnim vremenima. Samo te molim da nas tamo ne osramotite.“

„Gdje, tamo?“ pitam ju.

Ona mi je objasnila: „To će biti u Milanu, u Sveučilištu Bocconi ( Università Commerciale Luigi Bocconi), najboljoj poslovnoj školi u Italiji. U Milanu će biti polufinale, a u Londonu finale. Takmičenje se zvalo CHAMP, Challenge in Management Perspectives,  organizirala ga  je London Business School. U Bocconiu biti će talijanski žiri, tamo će nastupiti 5 talijanskih ekipa, 3 ekipe iz Švicarske i 3 iz Slovenije i naša ekipa. Molim te uzmi našu ekipu u dril i nemoj da se desi da budemo zadnji.“

Rekao sam joj: „Zanemariti ću svoj posao i familiju, raditi ću ovo badava. Ja neću ići s njima u Milano, ali budi sigurna da zadnji nećemo biti.“

Onaj tip me upoznao s tim studentima iz naše ekipe. Oni su svaki pojedinačno konkurirali,  jedan od njih je prošao sam i onda je skupio u ekipu još ovu trojicu. Takvu ekipu ne bih ni u snu tako složio, je si nisu odgovarali ni po struci ni po karakteru.

Imao sam na raspolaganju 3 tjedna.

Svaki dan smo radili po 4 sata. Nitko nam nije dao ni prostor. Uglavnom smo se, nas pet sastajali i radili po kafićima. Trebao sam ih najprije svesti na zajednički nazivnik, jer su bili raznih struka i raznih razmišljanja, raznih karaktera. Bilo je teško čak i neke uloge im podijeliti. Jedan je došao iz Amerike i tamo je završio neki college, bio je zgodan, ali nije znao ništa, dvojica s bili s Ekonomije, financije i računovodstva, a  jedan je bio vječni student na Strojarstvu, kod Fijana na organizaciji.

Svi su dobro govorili engleski.

Podijelio sam im uloge - onaj koji govori njemački i engleski neće biti glasnogovornik, on će voditi tim jer ima organizacijske sposobnosti, onaj lijepi koji je došao iz Amerike biti će glasnogovornik i stalno će se smješkati. I imati će prezentaciju. Ovaj s financija, čuo sam da je poslije i doktorirao, on će biti suport u prezentaciji s financijske strane. A ovaj iz računovodstva koji nije znao dobro engleski, sjediti će sa strane i sve okolo mrko gledati. On je poslije postao nekakav poduzetnik.

Tako sam im podijelio uloge i uporno ih drilao prema  tehnologiji koju sam dobro naučio i na studiju i specijalizaciji u Italiji i u Končaru. Učio sam ih kako uči u probleme, kako ih rješavati i prezentirati.

Kada sam ih tako pripremio, otišli su u Milano na takmičenje.

Kada je to završilo, zove me telefon. Kažu oni meni: „Barba Žarko, zovemo vas iz Milana.“

„I?“

„Pobijedili smo“, ponosno su mi javili.

„Pa to smo i očekivali,“ rekao sam im.

Pobijedili su u polufinalu u Milanu, a finale je za 14 dana bilo u Londonu. Pobjednici iz nekoliko polufinalnih takmičenja išli su u finale u London. O tome su izvještavali naši mediji, bile su emisije na TV. Ja sam se držao sam sa strane, jer nisam znao imaju li oni pravo na trenera. Bojao sam se da ih zbog toga ne diskvalificiraju.

Ali kada da sam čuo da je slovenske ekipe trenirala Danica Purg, direktorica poznate slovenske poslovne škole, tada  sam se i ja javio i pohvalio se da smo pomeli Slovence.

Meni je to bilo vrlo važno, jer smo bili usred rata  i trebali su nam takvi uspjesi.

Vera i Žarko Domjan koji je bio prvi predsjednik Sabora (od 1990-92.)  bili su presretni.

Kada se ekipa vratila iz Milana doma,  počeli su sponzori s kravatama, cipelama, itd.

Tada sam zamolio psihologa koji je radio za Zagrebačku banku da nas poveže s tom bankom. Tada nas je ZG banka pozvala da radimo u njihovim prostorima u školi koju je vodio prof. dr.sc. Bendeković da ne moramo ići po kafićima. Organizirali smo jedno natjecanje na način kako je bilo u Milanu, a Bendeković je doveo  svoju najbolju studentsku ekipu, najbolje ekonomiste. On je napisao case study, a ja sam definirao kriterije za ocjenjivanje.

Moji su ih na „gostujućem terenu“ potukli do nogu. Ja sam moje istrenirao kako izblamirati protivnika. Izmislio sam nekakve Toshiba dijagrame i protivnici su potrošili vrijeme diskutirajući o nečemu što uopće ne postoji. I nisu se stigli baviti pravim problemom.

Na kraju mi je Bendeković priznao: „Stvarno su dobri“.

Radio sam s njima 3 tjedna, a Bendeković je sa svojima radio godinama.

Kada je moja ekipa išla na aerodrom za London upoznao sam njihove roditelje. U finalu u Londonu su osim nas bili Mađari, Belgijanci, Šveđani, Nijemci. 

Rekao sam da su Šveđani favoriti, jer sam u Italiji upoznao i švedski obrazovni sustav. Oni od rođenja uče timski rad, sintezu, suradnju, a kod nas se sve  obično svodi na „one man band“.

U Londonu je našu ekipu pozdravio i naš veleposlanik.

Nakon finala javi mi se jedan od njih: „Barba Žarko, mi nismo prvi. Drugi smo.“

„Pa dobro je. A tko je prvi?“

„Šveđani.“

I onda sam se javio njihovim roditeljima i  informirao da su njihova djeca vicešampioni.

Kada su se vratili, bili su u medijima, a ja sam se i dalje držao sa strane.

Tada smo se dogovorili da osnujemo udrugu „Mladi menadžeri“ i učlanili se u Hrvatsku mladež kao nova članica.

Htio sam ih naučiti – ne samo kako raditi, već kako biti.

Ali su me razočarali i badava im moj čitav rad.

I razišli smo se.

Intervju sa Žarkom Baučićem objavljen u Večernjem listu 26.1.1994. godine.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Natjecanje timova u Hrvatskoj usred rata

Nakon iskustva s natjecanjem u Italiji organizirali smo jedno slično natjecanje u Hrvatskoj, usred rata. Ja sam napisao case study s temom „Petar se morao nakon studija vratiti je jedno selo u Slavoniji“. Timovi su to rješavali, žiri je ocjenjivao, ja sam bio član žirija. Izabrali smo oko 40 radova. I timove smo na trošku HGK  pozvali u Bizovačke toplice, na istoku Slavonije,  blizu linije fronta, da ih sve educiramo jedan vikend. Tada sam prvi put otišao na liniju fronta, slušali smo pucnjavu i vidjeli posljedice granatiranja.

Finale smo odradili na Zagrebačkom velesajmu, predsjednik žirija je bio potpredsjednik HGK, ja sam bio moderator, a 10 timova je prezentiralo svoja rješenja. U žiriju je bio i Jurica Pavelić, direktor Velesajma.

Pokazalo se jako dobro i atraktivno.

Suradnja s AISEC-om

Nakon toga, kada sam već osnovao svoje poduzeće BASTA d.o.o. i počeo raditi projekt za Kraš  došao do mene jedan mladi čovjek, predstavio se i rekao je da je iz AISECA^[1]. Nisam znao što je to.

„Mi smo svjetska studentska udruga. Bi li vi s nama radili?“, rekao mi je.

Rekao sam mu: „Imao sam sa studentima dva promašaja, ne treba mi treći. Ali, Ok. Nađemo se u Hotelu Dubrovnik na kavi.“

Došao je, iako s kašnjenjem jedan čudan tip, u šarenim bojama, brada, kosa. Mislio sam: „Pa valjda nije taj.“

Bio je, zvao se Čičak i rekao je: „Ja sam iz AISECA“.

Predložio je da prvi projekt koji budemo zajedno radili bude MEDCO - Mediteranski kongres. Bio je rat, ali je trebao doći veliki broj sudionika iz puno država. Rekao mi je: „Ja sam predsjednik tog projekta kojeg smo dobili od svjetskog AISECA. Ako projekt ne odradimo dobro, obrukati ćemo se i možda će nas  izbaciti iz AISECA. Ne znamo što ćemo, kako ćemo i gdje ćemo.“

Upoznao sam taj njihov tim, sve dobri mladi ljudi. Najprije smo nakon vrlo napornoga rada napravili projekt. Onda smo rezervirali hotel Croatia u Dugoj Uvali u Istri, daleko od ratnih zbivanja. 

Hotel Croatia u Dugoj Uvali

(Izvor slike: https://vijesti.hrt.hr/...)

Došlo je oko 300 sudionika koji su rješavali case study na temu problema jednog poduzetnika. Ispalo je jako dobro.

Žarko Baučić, koordinator i mentor u Dugoj Uvali, projekt MEDCO, 1994.godine.

Snimio Igor Galo

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Nakon toga su mi Aisecovci predložili  da natjecanje kakvo  smo imali u MEDCO-u u Dugoj Uvali napravimo i na Godišnjoj skupštini AISECA. Angažirao sam nekoliko poduzetnika i rekao im: „Dati  ćete neke novce, a vaše probleme ću napisati u obliku  case study i studenti, njih 300, će ih rješavati tijekom tri dana.“

Bilo je 8 „kejsova“ (slučajeva), po svakom  smo skupili 8.000 DEM, čime je AISEC plaćao smještaj i hranu.

I na svakoj od 4 buduće skupštine smo imali match, u Dubrovniku, Osijeku, usred rata, Splitu i Rijeci.

Mentoring – AISEC, projekt POP-95 u Rijeci, 1995.godine

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Program za CRO-MATCH u Dubrovniku 1995.godine.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

S AISEC-om sam radio 10 godina i s njima sam napravio oko 100 projekata. Plaćali su mi troškove, a honorar je bio nula kuna. Dobio sam samo majice.  Ali ja sam guštao u tom poslu i suradnji.

Živio sam od angažmana i projekata u raznim poduzećima.

U međuvremenu sam surađivao i s udrugom studenata s Pravnog fakulteta, ELSA^[2],  zamolili su me da im održim predavanje o načelima rješavanja problema.

Nakon toga sam za Savez studenata Zagreba održao 7-dnevni seminar .

Zadnji projekt za AISEC bio u Rijeci 2003. godine. Napravio sam ga u suradnji s PORINOM, poduzetničkim inkubatorom. Zvalo se „Na ti s poslodavcima“, susret studenata i direktora velikih poduzeća.

S niti jednim AISEC-ovcom  poslije nisam nikada niti jedan posao sklopio. I u cijeloj desetogodišnjoj suradnji honorar je bio 0 kuna.

O stranim konzultantima

Problem stranih konzultanata se temelji na činjenici da kod nas dolaze trećerazredni strani konzultanti. jer su prvorazredni konzultanti potrebni u matičnoj zemlji. Mi dobivamo bofl robu, a pošto je to strana roba cijena je strašno visoka. Imam iskustvo iz jedne velike firme, gdje sam bio konzultant s područja obrazovanja menadžmenta i vodio sam treninge s izvršnim menadžerima u dvije grupe. U isto vrijeme u toj firmi radila je jedna ekipa stranih konzultanata. Oni su dobili posebne prostorije, posebne telefonske linije, posebni fax, s tajnicama i plaćenim prevoditeljicama koje su prevodile s njemačkog. U toj firmi sam bio oko godinu dana, nisam ih puno sretao, ali sam vidio što su napravili. U prvih 6 mjeseci napravili su hrpu, „nekoliko kubika“ izvrsno ukoričenih studija. A ada sam poslije doznao koliko im je plaćeno, bilo me je sram za koliku lovu ja radim. A i ja sam dobio dobru lovu.

A koliko su oni love dobili, to je bilo van pameti. A svi su bili sretni i zadovoljni. Sretna je bila Uprava, jer je imala strane konzultante, sa stranim krasnim pečatom na elaboratu kojeg su napravili. Bili su sretni i konzultanti, jer su napisali povoljno izvješće s kojim je Uprava bila zadovoljna i za to su bili dobro plaćeni. I na kraju su svi bili zadovoljni. To je sve „carevo novo ruho“ i  car je gol, ali to nitko ne želi reći. To sam prokužio nakon 6 mjeseci kada sam imao prilike pogledati glavnu studiju. Ja se malo kužim u te studije, jer sam 5-6 godina radio u investicijskoj izgradnji, a napravio sam i nekoliko uspješnih studija za europske projekte. Uz svaku moju studiju je i mali priručnik za investitora kako to realizirati. Kao znalac za studije malo sam pročačkao iz profesionalne radoznalosti.  Vidio sam  šablonu koja je totalno zastarjela. I u Končaru smo 15 godina prije imali bolju metodologiju. To  mi se sve zgadilo, osjećao sam da je to bila uvreda za mene.  I jedva sam izgurao još sljedećih 6 mjeseci u toj velikoj firmi.

Na kraju sam od polaznika mog projekta dobio mišljenje u superlativima. A stalno me je mučilo saznanje koliko sam bio lošije plaćen od stranaca,

Taj rad mi je bila dobra preporuka i referenca za sljedeće poslove.

Sjećam se da su i u Končar dolazili takvi strani igrači, a vidio sam i studije koji su se kod nas radile po špranci za regionalni razvoj. Od trećerazrednih konzultanata su prešprancali šablonu.

Dobili smo klonove klonova.

Rad s mladim Omišanima

Obećanje Veri Stanić

Prije 1990. godine pozvala me Omišanka, nažalost danas pokojna, Vera Pivčević-Stanić da sudjelujem u organizacijskom odboru društva zagrebačkih Omišana. U tom odboru su bili Jure Kaštelan, Žarko Domjan, Vera Pivčević-Stanić, još neki i ja.

Dogovarali smo se kako organizirati Omišku brguju. Tada nisam ni znao što je to. To je Omiška fešta.  Sam naziv "Omiška brguja" predložio je Jure Kaštelan. To smo prije rata organizirali svake godine u hotelu Esplanadi, jer je direktorica Amalija isto bila Omišanka. Imali smo program i lutriju s bogatim nagradama koje smo dobili od raznih sponzora.

Vera je znala da sam se u to vrijeme bavio edukacijom u  Končaru. Tijekom rata,  1993. godine rekla mi je: „Ima u Zagrebu dosta omiških studenata, bilo bi dobro da se malo njima baviš i da ih pripremiš za ono poslije studija. Naći ću ti neki prostor za to. Tada sam počeo raditi s onom ekipom za natjecanje u Milanu i Londonu. Ubrzo poslije toga je Vera umrla.

Nakon par godina me pozove Udruga zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ svoju skupštinu u Zagrebu, u Ilici  48. Kada je sve završilo, Josip Fak  me počeo nagovarati da postanem njihov član. Pogledam prostor - lijep prostor, ima sve što treba, WC, konferencijski stol, zid za projekcije. Rekao sam im da sam Veri obećao da ću educiramo omiške studente u Zagrebu i da mi treba prostor.

„Ovaj prostor je super“, kažem im.

„Možete ga koristiti, ništa vas ne košta.“

Pokažem im program koji bi bio za njih - vještine vođenja i upravljanja, prema mom BAIN metodologiji. Imao bih radionice jednom tjedno, četvrtkom, popodne od 19-21.30

To je bilo oko 2005. godine.

Izbor polaznika i način rada

Rekao sam da ne smije biti više od 15 polaznika, najbolje da ih bude 12 da možemo napraviti tri tima po četiri sudionika. Napravili su natječaj, javilo ih se 30-tak. Nakon toga sam kroz razgovore napravio selekciju i izabrao njih 12, bili su s treće ili četvrte godine faksa, a par ih je već diplomiralo. Polaznici su bili s raznih fakulteta. Primio sam jednu koja nije iz Omiša, ali je njezin pape Omišanin i napisao je knjigu „Omiška stina“.

Bilo je dvoje zaposlenih, jedan me pitao nakon nekoliko četvrtaka: „Mogu li ja svoju curu dovesti? Nije iz Omiša, ali je moja cura.“

„Ajde, neka dođe“, rekao sam mu.

Radili smo tako 2 i po godine.

Svrha i cilj projekta za omiške studente

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

Postavio sam i pravila ponašanja. Tko izostane 2 puta mora ići van. Izbacio sam i rođenu kćerku, jer je rekla da zbog baleta ne može biti prisutna svaki četvrtak. Svi će raditi u timovima i timovi se svaka 3 četvrtka mijenjaju da se vide socijalne interakcije i kompatibilnosti u različitim sastavima. Htio sam vidjeti kako se ljudi ponašaju u različitim situacijama.

Tko zakasni dva puta nosi flašu orahovice koju smo svi popili za mentorski dan. Popili smo samo dvije orahovice. A izbacili smo samo jednu polaznicu, jer nije došla treći put.

Na kraju nas ostalo 10.

Nakon nekoliko seansi sam našao kameru, da se snimamo. Moj snimatelj je snimio prvu seansu kao promotivni materijal, ali nakon toga nije više htio raditi besplatno. Tada je kao snimatelj došao jedan Omišanin, apsolvent medicine. Onda je  priznao da nema kameru i da ne zna snimati, ali hoće biti polaznik škole.

Izbor timova

Izabrali smo 3 tima i počeli s nekoliko vještina. Najprije smo trebali izabrati  3 lidera.

Svi su se predstavili i onda su na  papirima napisali svoj izbor lidera. Tako smo izabrali lidere, a onda su oni po redu izabirali svoje članove tima.

Nakon toga sam ja napravio balans da izbjegnem konflikte između očekivanog i realiziranog lideršipa.

Vještina uvjeravanja

Tada sam im dao zadatak: „Ajmo na prvu temu, vještinu uvjeravanja. To je dio vještine prezentiranja i to vas prvo očekuje na radnom mjestu. Imate 7 dana da istražite po knjigama, po internetu, svaki tim posebno sve što možete naći za temu uvjeravanja. I na temelju toga složite prezentaciju, navedite izvore gdje ste to našli. Isprintajte mi sve svoje slideove s prezentacije, maksimalno 20 slidea po timu.“

S laptopa smo to prenosili na televizor, a prezentacije smo snimali. Iz šešira smo izabirali redoslijed prezentacija. Imali su 30 minuta za prezentaciju, svi četvero iz tima su morali sudjelovati. Svi su trebali naveli i koliko su sudjelovali u izradi prezentacije.

Na kraju su svi ispunjavali obrasce u kojima su ocjenjivali i komentirali uvjerljivost kandidata u obrazloženju svojih stavova. Ocjenjivalo se po 5 kriterija. Svi su kriteriji imali svoj ponder. Na kraju su prezentatori ocjenjivali i sebe. Ja sam ocjenjivao materijale po svojim kriterijima za koje oni nisu znali.

Nakon toga je bila analiza. Rekao sam prezentatorima: „Recite što nije bilo dobro, kod tima i kod pojedinca.“  Nakon toga su druga dva tima ocjenjivali prezentatore i upisivali u svoje obrasce. Nisi su baš poklapale ocjene koje su dali prezentatori sebi i njihovi slušatelji. Dobili smo veliku šarolikost ocjena i mišljenja o tome što nije valjalo.

Nakon toga sam ih pozvao da kažu što je bilo dobro i o sebi i o drugima, i u timu i pojedinačno. A nakon toga da to naprave i promatrači. Oni su rekli: „Bilo je dobro to i to i ja bih od tebe ukrao to i to i ugraditi ću u moju sljedeću prezentaciju.“

Tako smo taj tim raščerečili sa svih strana.

Na kraju sam ja dao svoje ocjene i obrazložio ih.

Oni tada sjednu na svoje mjesto i  dolazi drugi tim i ponavlja se to isto. Drugi tim mora biti bolji od prvoga, jer je naučio na dobrim i starim stranama prvog tima. Ne može promijeniti slideova, ali može svoje komentare. To su napravili vrhunski. A treći tim je nakon slušanja prva dva tima je morao biti „naj, naj“. Rekao sam im da ćemo mi biti stroži prema njima. Sve je to trajali 2.5 sati sa svim analizama. Na kraju sam napravio sintezu i rekao im sljedeće: „Uzimali ste gradivo sa svih strana jer vam je bilo zanimljivo i važno. Ja imam za 7 dana mentorski dan, neću vam držati predavanje, jer predavanja imate na faksu. Ja ću za vas pripremiti posebne testove i posebne vježbe.“

Sljedeći tjedan sam na mentorskom danu napravio analizu, gdje je bilo preklapanje, gdje su bile rupe i gdje su se izgubili. Nakon toga sam ih uvodio u pojedine situacije da vidim kako će reagirati. Htio sam da shvate faze tehnologije rješavanja problema, uočavanje problema, analize, konstatacije, optimalizacije rješenja, itd. Nažalost, nitko od njih nije dao varijante rješenja i kako bi izabrao konačno jednu ili drugu. To im nije palo na pamet.

Htio sam doprijeti do njihovog mozga, da logički razmišljaju, da vide što je vrednovanje, što je kreativnost, što se od njih očekuje.

Na kraju inicijalne faze rekao sam im: „Tema uvjeravanja nakon inicijalne faze ima i drugi dio, a to je korektivna faza. Sada ću ja formirati tri nova tima po svojem izboru. I vi ćete u novim timovima, s novim izvorima i s novim znanjima napraviti prezentaciju koju ćemo ocjenjivati.

Timove sam stvorio tako da im napravim što veću komplikaciju, ubacio sam ljude koji se ne podnose, koji vole govoriti i one koji su introvertni, pravi miš-maš da vidim kako će to funkcionirati, kako će se snaći.

Korektivnu fazu napravili smo na isti način kako smo radili kao inicijalnu fazu. Ali s timovima u novom sastavu.

Poanta je da novi članovi u timove donose novo znanje, to je bilo neviđeno bogatstvo.

Iz svega su izvukli ono što im je bilo važno i zanimljivo.

Nakon te korektivne faze, završio je prvi dio vještine uvjeravanja pa smo išli na drugu vještinu, vještinu odlučivanja.

Opis projekta „Novo znanje za novo doba“.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića)

„Na ti s poslodavcem“

Među te četvrtke sam ubacio i projekt koji sam nazvao „Na ti s poslodavcima“. Htio sam dovesti najbolje poslodavce, da dođu na 2 sata i razgovaraju s mojom djecom da se predstave i nakon toga odgovaraju na  pitanja koja smo unaprijed pripremili. Svi poslodavci su dobivali ista pitanja, a mi smo dobivali različite odgovore. Svaki polaznik imao je svoje pitanje.

Kada bi poslodavac  pristao,  došao bih na razgovor kod njega. Objasnio bih  mu o čemu se radi i što želimo učiniti, koliko to traje, što se od njega. Rekao sam mu: „Vi ćete se njima predstaviti, a oni Vama. Najprije ćete predstaviti svoju tvrtku i sebe, tada je stanka za kavu i nakon toga 1 sat čerečenja u pitanjima.“

Svi poslodavci su dobili ista pitanja. Odgovore su razjašnjavali dok mladima nije bilo jasno. Među petnaestak lidera, poslodavaca bili su Ivica Mudrinić, Ljerka Puljić, tada najmoćnija poslovna žena u Hrvatskoj, Mladen Vedriš, iz Končara su bili Ivan Klapan i Ivan Milčić, bio si i ti. Direktor Badela vraćao se s puta avionom i s aerodroma je jurio taksijem da stigne na vrijeme. Ljerka Puljić, a i ostali su napravili izvrsna predavanja. Gospođa Puljić je na kraju rekla: „Vi ste mene izrešetali pitanjima, a sada da ja vas nešto pitam. Lijepo je vrijeme, Cvjetni trg  je pun mladih ljudi, a vi ovdje sjedite do 9 sati navečer. Zašto dolazite?“

Odgovorili su joj: „Mi više nikada nećemo imati nešto takvo. I to  badava.“

Radili smo na tom projektu  2 godine, u četvrtcima.

Svi su to poslodavci odradili badava.

Bila je ugodna, prijateljska atmosfera, bio sam zadovoljan kako to ide. Moja djeca su bila zadovoljna, a i poslodavci.

Uspomena na  predavanje 9.2.2012. godine za omiške studente.

Predavač Marijan Ožanić, Žarko Baučić i studenti.

(Izvor slike: arhiva autora)

Početak PowerPoint prezentacije Marijana Ožanića za omiške studente

 (Izvor slike: arhiva autora)

Na kraju smo imali sintezu i ocjenjivanje predavača i zapisnik koji sam donio našem gostu, uz prigodni poklon, moju sliku. Poslije sam doznao da sliku Vedriš još drži u svojem uredu na Pravnom fakultetu. I Igor Pureta iz Croatia osiguranja mi je rekao da tu sliku ima u svom uredu.

Naprasni prekid

Jedna polaznica, Antonija me jednom pitala: „Barba Žrko, a koliko to traje?“

„Ovo traje do iznemoglosti. Čim vi počnete odustajati, ja ću prekinuti.“

Nažalost, sve je naprasno prekinuto prije toga. Naravno, radi novaca.

Na račun te naše male školice Društvo je dobivalo neka sredstva iz Grada. To sam tek poslije doznao. U jednom trenutku para iz Grada više nije bilo, a nije bilo više ni sponzora. Tada su nam rekli da bi djeca trebala to školovanje plaćati Društvu, jer im fali para. Predložili su mi da se pobrinem da poslodavci koji nam dolaze i drže predavanja budu sponzori i da malo pomognu. Tada su djeca rekla da bi rado plaćali da bi mogli nastaviti. Rekao sam im: „Obećao sam da ću raditi badava i da će za vas biti besplatno.“

Rekao sam tajniku: „Trebamo otići ili ja ili ti. Ti si zadužen da skupljaš novce, a ne ja. Ako ja trebam skupljati novce, tada tebe ne treba.“

Sve je ispalo ponižavajući i nakon toga sam vratio iskaznicu Društva Poljičana Sveti Jure i otišao sam.

Poslije svega, djeca su mi rekla da sada na razgovoru sa svojim  poslodavcima potpuno drugačije razmišljaju i drugačije se ponašaju: „Znamo razgovarati, znamo svoje loše i dobre strane. Više nemamo strahopoštovanja, nemamo straha pred poslodavce. Znamo što znamo i možemo drukčije razgovarati. Kandidiramo se za složenije poslove i na zahtjevnije natječaje za posao.“

Antonija je  bila apsolventica i poslije se zaposlila u SUVAG-u. Bila je jako uspješna na razgovoru za posao. Rekla je: „Barba Žarko, bila sam prava“.

Počeli su mijenjati poslove i prelazili su na bolja radna mjesta. I prijavljivali se na zahtjevnije natječaje, jer su imali povjerenja u sebe.

To me uvjerilo da sam im dao korisno i upotrebljivo znanje.

Na kraju su dobili ono što se ne može dobiti na fakultetu. Ja radim na tržištu i dao sam im ono što im na tržištu treba.

Rad s gluhima

Temu neverbalne komunikacije sam počeo pripremati kao i ostale teme. To je udarna tema koja ljude zanima. Neverbalnu komunikaciju sam razradio za menadžere s kojima radim. Kod toga  sam razradio govor tijela (budy language),  mimiku, rad ruku, tijela, brzinu izlaganja. U verbalnom dijelu tražim onaj  neverbalni dio. Uočavam kakve neverbalne poruke se mogu iščitati kroz opremanje prostora,  kroz odjeću, posebna znakove, kao što su satovi, zlatne naočale….. Sve sam razradio do detalja, s mnogo testova i vježbi.

A kod  djece sam ostao na 3 elementa – mimika, tzv. facijalnu ekspresiju, rad ruku i rad tijela tzv. budy language. Kada je došao mentorski dan, to sam razradio detaljno.

U to vrijeme sam na televiziji  naletio na emisiju u kojoj su prikazali rad s gluhima. Pitao sam se koji dio njihovog rada s rukama spada u taj neverbalni govor, koliko ima sličnosti.

Mala Antonija mi je rekla: „Moja profesorica dr.sc. Marina Milković predaje neverbalnu komunikaciju na Odsjeku za oštećenja sluha na Defektološkom fakultetu.“ Sada se to naziva Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet koji izvodi sveučilišne studijske programe logopedije, edukacijske rehabilitacije i socijalne pedagogije s ciljem uključivanja ranjivih / rizičnih skupina u zajednicu. Profesorica Milković je profesorica neverbalnog jezika, tumač tog znakovnog jezika  i na tome je doktorirala.

„Barba, ja bih porazgovarala s profesoricom i pitati ću ju da dođe pa da o tome porazgovarate i da nam to prezentira u okviru bonus teme“, rekla mi je Antonija.

S profesoricom se nađem na kavi i kažem joj da nam je važno da spoznamo razlika između neverbalne komunikacije kod gluhih i čujućih osoba. I kako ona gluhima uspijeva objašnjavati složene pojmove da ih oni shvate. 

Došla je jednog četvrtka, predstavila nam se, mi smo se predstavili  i dala nam je prvi test. Rekla nam je: „Vi nemate pojma što je to neverbalni govor za gluhe. To zapravo nije neverbalni govor, to je verbalna komunikacija koju mi radimo bez verbalizacije. Ima svoju gramatiku, to nije samo lamatanje rukama kojima se zamjenjuje govor.“

Ona nam je prikazala nešto što nikada prije nisam čuo, to mi je bilo pravo bogatstvo koje smo dobili.

Prof.dr.sc. Marina Milković (snimka zaslona)

(Izvor slike: https://tv.signlangtv.org/...)

Svi prevoditelji za gluhe su u crnom i imaju bijele ruke.

I na kraju mi je rekla: „Barba, (i meni je počela govoriti barba), ovo što vi radite bio bi izvrstan program za gluhe. Mi komuniciramo s njima kao vi koji niste gluhi.“

Postoje gluhi i nagluhi. I ona na sastanak pozove jednu gluhu djevojku, Leu.

Drugi put smo se našli u  Savezu gluhih i nagluhih grada Zagreba. To je kod Sheratona u Ulici Kneza Mislava 7, gdje imaju i svoje prostore za  predavanja i vježbe.

Logo Saveza gluhih i nagluhih Grada Zagreba

(Izvor slike: https://uznasnistesami.hrt.hr/...)

Ja nisam ni mislio raditi s gluhima, jer za to nemam iskustva, ali mi je ona rekla: „Barba, to bi bilo izvrsno za gluhe. Imam ja jednu grupu na fakultetu, a neki su već diplomirali,  svi su željni znanja. A njih uvijek tutnu u neke specijalne programe kao da su retardirani, što njima idu na živce.“

Rekao sam; „Ajde da mi probamo jednu radionicu do kraja tjedna.“ Htio sam vidjeti kako ja funkcioniram s njima, a i kako oni funkcioniraju. Došlo je oko 20 gluhih koje je profesorica Marina pozvala. Ali nije obavijestila predsjednicu tog Saveza da ćemo mi to kod njih raditi pa nam je ona to zamjerila.

Imali smo 2 sata probnog i svi su  bili  jako zadovoljni.

Naučio sam da postoje  – čujući, nagluhi i gluhi.

Nakon toga je organizaciju preuzeo Savez i opet smo imali termine četvrtkom u njihovom prostoru. Radili smo u prostorima Saveza gluhih kraj Hotela Sheraton,

BAIN za gluhe

Shvatio sam da s njima moram raditi kao i s onima koji čuju. Napravili smo grupu od 25 polaznika. Imali smo i dva tumača, koji su prevodili na znakovni jezik. Među njima je bila profesorica Milković, Oni se moraju mijenjati nakon svakih 20 minuta, jer je to vrlo naporno.

Kod predavanja uvijek inzistiram na kontaktu očima da pratim kako slušatelji reagiraju. Gluhi  su mi rekli da su  mene shvatili i razumjeli, ali su imali nekoliko primjedbi. Rekli su mi da imam preduge brkove. Oni gledaju tumača, ali gledaju i mene i čitaju s usana. Imao sam duže brkove koji su mi pokrivali čitavu usnu pa oni nisu mogli pratiti moje micanje ustima kod govora. Nakon toga sam svoje brkove skratio za centimetar da mi vide usta.

S predugim brkovima koje je trebalo podrezati.

(Izvor slike: arhiva Žarka Baučića))

Osim toga ja prebrzo govorim što stvara probleme „onima koji mašu rukama“ i prevode, a katkada i frfljam. Morao sam paziti da što manje frfljam i da sporije govorim.

Odradili smo dvije radionice. Shvatio sam da oni jesu gluhi, ali uopće nisu glupi. Imali smo „brain storming“ za stvaranje ideja i ideje koje su im bile odlične. Bio sam jako zadovoljan s kvalitetom prijedloga. Kreirali su oko 180 ideja za cilj koji smo postavili, a oko 20 ideja smo mogli provesti u praksi.

Onda sam htio provjeriti razumiju li oni doslovce što im kažem ili love samo smisao rečenice. Zato sam zamolio Marinu da napravimo mali test. Napisati ću jednu dugačku, tešku rečenicu, a ona neka im prevede na znakovni jezik. Gluhi  će napisati na papir što sam točno rekao. I nakon minute oni su mi dali papire s napisanom rečenicom.

Od njih 25, dvadeset ih je napisalo doslovce ono što sam ja rekao.

Rekao sam im: „Svaka vam čast.“

Abeceda znakovnog jezika

(Izvor slike: http://os-imerz-zg.skole.hr/...)

Mnogi od njih mogu i govoriti. S jednom od njih, Barbarom sam se dogovorio da govorimo bez znakovnog jezika. Rekao sam Barbari: „Ponovi ovo što ću ti reći.“

 I rekao sam: „Ide patka preko Save, nosi pismo na vrh glave“.

Ona je pogodila riječi, ali je promašila oktavu i govorila visokim, krještavim tonovima.

Rukama sam joj pokazao da mora govoriti sve dublje dok nije pogodila normalan način govora. Rekla mi je: „Ja radim s logopedom mjesecima, a mi smo to riješili za par minuta.“

Nakon toga su se počeli buniti oni koji prevode na taj znakovni jezik, jer su shvatili da će biti kod nekih gluhih nepotrebni. Ja sam im postao smetnja.

Sposobnost govorenja gluhih bez prevoditelja znakovnog jezika je vrlo važna, jer su mi u  jednom poduzeću rekli: „Ja mogu zaposliti gluhoga, ali ne mogu plaćati i ovoga koji mu prevodi.“

Organizirali smo se u 3 tima s po 4 gluha člana. Bili su fenomenalni. Htjeli su se pokazati da jesu dobri i stvarno su bili dobri. Sve smo to snimili i imamo u arhivi spremljeno i sačuvano.

U okviru tog projekta sam s njima radio 5 vještina.

Napravio sam program od 45 sati po BAINU, formirali smo timove s voditeljima timova koji su izabirali svoje timove. Prva tema je bila – vještina prezentacije. Rekao sam ima: „Nađite sve živo što o tome postoji, po knjigama, internetu, sve što smatrate da je korisno.“

Jako su se angažirali, to im je bilo nešto novo, novi izazov. Rješenja koja sam dobio od njihovih timova bila su tako dobra da sam bio ugodno iznenađen.

Barataju odlično PowerPointom i  foto shopom, Sve su prezentirali znakovnim jezikom, a meni je Mirna prevodila. Nisam vjerovao da su to oni u stanju tako dobro napraviti.

Nakon toga je trebalo napraviti mentorski dan.

Te mentorske dane sam razradio za čujuće pa sam sve morao modificirati ta gluhe. Napravili smo analizu i superviziju i sve smo snimali.

Odradili smo 40-50 sati s nekoliko vještina. Za svaku vještinu smo imali inicijalnu fazu, mentorski dan i korektivnu fazu.

Vještinu odlučivanja smo podijelili na dva dijela – podloge za odlučivanje i samo odlučivanje, donošenje odluka.

Jednom mi je jedna polaznica, inače majka s djetetom,  rekla: „Dobila sam ponudu za posao, za jedno računovodstvo. Biste li i mi pomogli da se bolje pripremim za intervju?“

Otišao sam poslije predavanje s njom u jedan kafić i pripremio za nju oko sto pitanja. Bio sam i komisija i postavljač pitanja. Jedan njezin kolega joj je prevodio. Rekao sam joj da će ih ispitivači gledati sa sažaljenjem: „Ne dozvoli im da te  sažalijevaju. Vrijedna si i pametna i biti ćeš bolja od njih. I tako se trebaš postaviti kada dođeš tamo.“

I taj osjećaj samopouzdanja sam u svima njima htio izgraditi.

„Ne dajte da vas gaze. Vi ste bolji od njih!“

I gluha gospođa je dobila posao.

Na kraju sam im dao jedan certifikat koji nema neku službenu vrijednost, ali imaju potvrdu da su to odradili. Na kraju, na rastanku bilo je i suza.

Bilo je među njima kozmetičara i frizera koji su imali i svoj biznis. Bili smo i poslije u kontaktu, ali uglavnom s onima koji mogu govoriti.

Prevoditelji, „oni koji mašu rukama“ bili su iz Saveza gluhih i profesorica Marina. Nikada nije bilo problema osigurati prisustvo prevoditelja.

U drugoj fazi je bilo malo i ljubomore, jer sam s mojim programom bio konkurencija onima koji su imali druge programe.

Matina mi je rekla: „Došao si s potpuno novim, korisnim i zanimljivim programom i sada imaš problema.“

Sve je trajalo oko pola godine.

„Na ti s poslodavcem“

Nakon toga sam se sreo  s mojim gluhima i oni su me pitali: „A kada ćemo opet?“

Rekao sam im: „Nećemo imati isto, već nešto drugo.“

S Upravom Saveza gluhih sam dogovorio novi projekt kojeg sam nazvao  „Na ti s poslodavcem“.

Imati li smo  40 sati rada s poslodavcima, svaki put je biti drugi poslodavac. Sudjelovao je veliki broj raznih poslodavaca iz raznih djelatnosti, sve su to bili ugledni poslodavci iz velikih poduzeća, vlasnici velikih firmi. Od svih poslodavaca koje sam pozvao, odbila me je samo intendantica HNK Dubravka Vrgoč.

Katkada je bilo problema s dogovaranjem termina, ali nitko, osim nje, nije rekao – ja neću.

Poslodavci su dolazili k nama. Mi smo prije toga imali pripreme i dogovarali se koja će pitanja postavljati. Kroz dvije seanse smo izbrusili pitanja. Izabrali smo korisna pitanja, a neka su bila i pomalo drska.

Poslodavci su bili iznenađeni pitanjima, jer ih nisu očekivali od gluhih. To im je bio novi doživljaj.

Barbara je pitala: „A što ako se ja zaposlim i ostanem trudna, što će biti sa mnom?“

Jednom se dogodilo da je prostor u savezu gluhih u našem terminu bio zauzet i s poslodavcem smo se dogovorili da dođemo kod njega u poduzeće da upoznaju jednu firmu iznutra. Ispalo je odlično - u novom prostoru su postavljali i nova pitanja.

Poante je u tome da je svaki poslodavac na ista pitanja davao različiti odgovor i djeca su shvatila da je to bogatstvo razlika.

Na kraju, kada sam došao k poslodavcima sa završnim izvješćem, rekli su mi da su njihovi dojmovi bili jako povoljni.

Barbara mi je bila favorit u toj grupi, a ona je završila tekstilni fax, radila je kostimografije, dobivala nagrade za dizajn, kao studentica. Pitao sam Nikolu Žinića suvlasnika  reklamne agencije Bruketa & Žinić:

 „Razumijete li vi kada Barbara priča?“

„Razumijem. Jedino ne bih htio da moram angažirati i plaćati ovog prevoditelja za znakovni jezik.“

Napisao sam za Barbaru preporuku.

Žinić mi je javio da su u velikim organizacijskim zahvatima i da će ju sigurno kasnije nazvati.

Nedavno mi je Marina rekla da Barbara sada radi negdje na televiziji.

 Kraj 1. dijela.

Nastavak slijedi

[1] AIESEC je međunarodna nevladina i neprofitna organizacija koja upravlja mladima i koja mladima pruža razvoj vođe, međukulturalna stažiranja i globalnu razmjenu iskustava volontera. Organizacija se fokusira na osnaživanje mladih da napreduju društveni utjecaj. Mreža AIESEC broji oko 44 281 člana u 126 zemalja.

[2](ELSA – The European Law Students’ Association), Europska udruga studenata prava
najveća je svjetska neovisna, neprofitna i nepolitička udruga studenata prava i mladih pravnika. Osnovana je 1981. godine u Beču, a trenutno djeluje u 43 europske države te okuplja više od 40.000 individualnih članova na gotovo 300 pravnih fakulteta.

Povezani članci

• Što končarevci rade u mirovini (1) – Milan Lekić-Lex, majstor portretne karikature (I.DIO)
• Što končarevci rade u mirovini (1) – Milan Lekić-Lex, majstor portretne karikature (II. DIO)
• Što končarevci rade u mirovini (2) – prof. dr. sc. Zvonko Benčić, znanstvenik, pisac, istraživač, nakladnik
• Što končarevci rade u mirovini (3) – mr.sc. Žarko Baučić, inženjer, poduzetnik, poslovni savjetnik, slikar – II.DIO

Komentari

• Diane Petryk

  19. 05. 2023

  Zarko helped me climb a mountain in Omis in the summer of 1970. I was among a group of Michigan State University journalism students staying in town for an 8-week international seminar on comparative journalism. Some of us met Zarko and his two cousins on the beach. I think we were the first group of Americans ever to stay in the village. Our Professor, Stan Smith, convinced the university that Omis was perfect for the seminar because journalists from the east and west could easily travel to and from the non-aligned communist country. But I think he really just wanted to sail on the beautiful Adriatic. I enjoyed meeting Zarko and his two cousins. His English was good and we talked about our comparative lifestyles in depth. But when I asked about his sister, he said "Oh, women are women."

• Marijo Jakovčić

  13. 05. 2023

  Žarko Baučić, moja generacija iz Osnovne škole "Perak Pjero" iz Omiša, završene šk.god, 1965/1966. Kratko, u dahu sam pročitao, neke stvari i nerazumio, ali pročitao, ugodno oduševljen. Da je više ovakovih u Domovini, di bi nam bio kraj. Preporuka, čitaj te ovo, ovu osobnu Žarkovu "litaniju" ću priporučiti svim dragim ljudima. Pozdrv generaciji, hvala Žarko na sinošnjoj Izložbi tvojh slika u Ilirskom sjemeništu u Omišu. Naklice, 13-ti svibnja 2023. god.

• Zoltan Baracskai

  23. 10. 2022

  Ekspertni sustav od to doba imao je 140 primjena. Nikada nije kasno da i Tvoju ideju uradimo

• pozitivac

  22. 07. 2021

  Kakvim mi sve uspješnih stručnjaka imamo. A nikada nisu dobili priliku da o tome govore u najširoj javnosti (dnevne novine, televizija). Svaka čast gospodinu mr.sc. Žarku Baučiću. Posebno mi je drago da je spomenuo nenadmašivog prof. A. Đuraševića. Osobno ga smatram mojim najboljim učiteljem. Prof. Z. Fijan je bio učenik prof. A. Đuraševića.

Komentiraj