26. 08. 2020
Mr. sc. Mirko Kuljiš (1924.-2020.)
U utorak 18. kolovoza 2020. godine umro je inženjer Mirko Kuljiš, u 96. godini. Bio je vrstan elektroničar, inženjer stare škole, nekadašnji direktor RIZ-ovog istraživačkog instituta, a poslije direktor cijelog RIZ-a, autor značajne knjige o povijesti razvoja elektronike u Hrvatskoj, plemenit i dobar čovjek.
Mirko Kuljiš na predstavljanju svoje knjige na FER-u, 21. svibnja 2015. godine.
(Izvor slike: arhiva ovog teksta)
U utorak 18. kolovoza 2020. godine umro je inženjer Mirko Kuljiš, u 96. godini. Bio je vrstan elektroničar, inženjer stare škole, nekadašnji direktor RIZ-ovog istraživačkog instituta, a poslije direktor cijelog RIZ-a, autor značajne knjige o povijesti razvoja elektronike u Hrvatskoj, plemenit i dobar čovjek. Tijekom naših poslovnih karijera nismo se susretali, jer sam ja u Končaru radio u proizvodnji motora i generatora, a on se u RIZ-u (Radio industriji Zagreb) bavio elektronikom. Najprije je radio u Brodarskom institutu, od 1970. godine bio je direktor RIZ-ovog instituta, RIZ-IETA (Institut za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju), a poslije je bio generalni direktor RIZ-a do odlaska u mirovinu 1982. godine. U njegovo doba je RIZ imao 4150 zaposlenika i postizavao odlične rezultate u profesionalno elektronici.
IETA, RIZ-ov institut, lijevo i upravna zgrada RIZ-a. Pogled iz Božidarevićeve ulice.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Nekadašnji OOUR -Tvornica telekomunikacijskih uređaja RIZ-a, proizvodna linija završnih ispitivanja primopredajnika RU-20. Najsuvremenija proizvodnja profesionalne vojne elektronike u svijetu.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Upoznali smo se u svibnju 2012. godine, kada mi je pristupio nakon jednog mog predavanja o reindustrijalizaciji. Kao ljudi koji smo svoj cijeli radni vijek proveli u proizvodnji strojeva i uređaja, on na području slabe struje, a ja na području jake, odmah smo u razgovoru našli mnogo toga zajedničkog, a posebno što su nas zanimale teme iz povijesti industrije. Malo po malo, počeli smo se dopisivati preko interneta, a onda smo se našli u kafiću „LOK-IN“ u Maksimirskoj blizu njegove kuće. Odmah mi je predložio: „U našem penzičkom getu možemo odnos svesti na "Ti", jer nećemo izgubiti na autoritetu.“
Tada mi je rekao da radi na rukopisu knjige o razvoju radioelektronike u Hrvatskoj i dosta smo o tome razgovarali. Knjiga je trebala imati naslov „70 godina na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj“. Poslije je Mirko naslov izmijenio i knjiga se zove „Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj: 1942.-2014.“
Mirko je nakon iznimne radne karijere koju je završio kao direktor RIZ-a i odlaska u mirovinu davne 1982. godine odlučio 2009. godine napisati knjigu o razvoju hrvatske elektronike. Knjigu je napisao na temelju svojih sjećanja, ali je zamolio i niz eminentnih stručnjaka, sveučilišnih profesora, direktora, svojih prijatelja, sudionika tog vremena u kojem se stvarala hrvatska radioelektronika i telekomunikacije da mu pomognu svojim prilozima.
U uvodu knjige napisao je što ga je potaklo da 2009. godine, u svojoj 85. godini počne pisati knjigu. U studenom 2009. godine vraćao se u Zagreb autobusom iz Splita gdje je nazočio, kao njihov nekadašnji profesor, proslavi 50. godišnjice mature druge generacije učenika koji su 1959. godine završili smjer slabe struje Srednje tehničke škole u Splitu. Tijekom puta Mirko je razmišljao o godinama koje su prošle i odlučio napisati knjigu o svom životu.
„Stigao sam na autobus koji iz Splita polazi u 6 sati na večer kako bih u Zagrebu bio oko 11 sati. Obavio sam neke telefonske razgovore pred polazak i lijepo se smjestio. Ugođaj u autobusu je bio kao i vrijeme. Došao sam u Split po divnom vremenu, a takva je bila i večer. Odličan autobus makarskog poduzeća, tiha muzika, dvadesetak putnika, iskusan šofer i mekana vožnja ispunili su me dubokom melankolijom i svakakvim sjećanjima i razmišljanjima.
Nakon dana krcatog nesvakidašnjim događajima, dok je autobus napuštao Split počeo sam razmišljati kako svi jubilarni susreti nekada školskih kolega bude mnogo sjećanja, što znam najbolje po mojoj supruzi čiji je razred nedavno proslavio 60. godišnjicu mature. Međutim moji doživljaji su bili sasvim drukčiji. Sreo sam se prvi put nakon 50 godina s mojim nekadašnjim učenicima, koji su sada već u zasluženoj mirovini, ali puni vedrog duha i sjećanja na njihovo školovanje, koje nas je povezalo.“
Mirko Kuljiš bio je 1954. godine jedan od inicijatora akcije da se u Splitu u Srednjoj tehničkoj školi osnuje Smjer slabe struje. O tome on piše:
„Naime, kad sam u travnju 1954 godine bio premješten u Split na službu u Mornaričko remontni zavod za elektroniku, koji se upravo počeo graditi u Divuljama i nakon što sam se prilagodio životu u Splitu, pokrenuo sam inicijativu, pa smo mi prvi Splićani inženjeri slabe struje, elektroničari, fanovi svoje struke, Anton Afrić, Jole Jurić i moja malenkost izradili prijedlog za osnivanje odsjeka «Slabe struje» na Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Prijedlog je svesrdno podržao direktor škole. Za manje upućene treba objasniti da je termin "slaba struja" nastao prijevodom njemačkog termina "Schwachstrom", pa kad smo odlazili na općinu tumačiti zašto je potrebno uvesti odsjek slabe struje bojao sam se da nas ne dočekaju sa splitskim ironičnim humorom "a ča će vam slaba struja kad jemate jaku". Međutim dobro smo vodili akciju i sve je brzo krenulo. Mi smo preuzeli izradu programa svih stručnih predmeta kao i sama predavanja. Uz aktivnu podršku velikog gospodina direktora Tehničke škole dipl. ing. Aleksandra Goerca i brzu pozitivnu asistenciju općinske administracije sve je išlo izvanredno brzo. To je bilo popraćeno i podrškom tada jake i utjecajne organizacije Društva inženjera i tehničara u Splitu. I tako je u vrlo kratkom roku stvoren početni nukleus "slabe struje" odnosno elektronike u Splitu.“
Susret prilikom proslave 50. godina mature druge generacije Slabe struje Srednje tehničke škole u Splitu u studenom 2009. godine. Njihov profesor Mirko Kuljiš u sredini.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša).
Ova knjiga koja govori o stvaranju naše industrije dolazi u vrijeme u kojem je naša nekadašnja industrija više nego prepolovljena i u velikoj mjeri uništena. A Zagreb koji je nekada bio značajan industrijski grad i znanstveno središte sustavno se godinama pretvara u veliki „Hreljić“, veliko sajmište u kojem se grade samo trgovački centri, pretvorio se u grad koji sve manje proizvodi i izvozi, a sve više uvozi.
U knjigu je planirao uvrstiti i priloge svojih poznanika i nekadašnjih poslovnih suradnika, vrsnih stručnjaka na području elektronike. I mene je zamolio me da mu pošaljem par svojih priloga o Tehnološkom parku, o ideji Tehnopolisa i intervju s profesorom Zlatkom Plenkovićem.
U srpnju 2013. godine javio mi je da je završio prvu verziju rukopisa knjige. U proljeće 2014. godine poslao mi je rukopis i zamolio me da pročitam knjigu i napišem recenziju. Kada je rukopis bio gotov, Mirko Kuljiš imao je 90 godina. Bio sam oduševljen knjigom, a posebno sam bio impresioniran njegovom vitalnošću i lucidnošću. Bio je vitalan, fizički i mentalno, pun optimizma i energije, mudrosti i životnog iskustva.
Rado sam se odazvao i 26.ožujka 2014. godine poslao sam mu recenziju njegove knjige. Izvatke iz recenzije ubacio je u letak koji je slao potencijalnim sponzorima izdavanja svoje knjige.
Autorske priloge u knjizi napisali su Branko Biga, Milić Bijelić–Mićo, Zvonko Benčić, Petar Biljanović, Marijan Crnjak, Slobodan Doderović, Nikola Drča, Andro Dujmović (+), Nikola Kolundžić, obitelj Petra Kovača, Gordana Kovačević, Prosper Maričić, Damir Mikulec, Vinko Muller, Marijan Ožanić, Nedjeljko Perić, Petar Popović, Rudi Ročak, Krešimir Ročič, Antun Ruhek (+), Faust Smokvina, Nenad Strižak, Ante Šilović, Oto Šimeković, Krešimir Štih, Dejan Torbarina, Josip Turković, Branka Zovko Cihlar, Ivan Nuić
Knjiga od 625 stranica tiskana je krajem 2014. godine u izdanju nakladnika KIKLOS-KRUG KNJIGE d.o.o. iz Zagreba. Urednik i nakladnik knjige je prof.dr.sc. Zvonko Benčić.
Omot knjige Mirka Kuljiša
Iz knjige Mirka Kuljiša
Recenzija knjige
O knjizi Mirka Kuljiša
Danas mladi ne znaju, a stariji su već zaboravili da je Hrvatska pred dvadesetak godina imala elektroničku industriju koja je po vrijednosti i tehničkoj razini svojih proizvoda bila u svjetskom vrhu. Kako je ta industrija nastala i kroz kakve procese je prolazila da bi danas ostala samo na nekoliko prilično malih proizvođača o tome piše Mirko Kuljiš u svojoj knjizi. „To je još jedna avantura, inventura sjećanja na moj put kroz radio elektroniku, na ljude, kolege, događaje i društvene okolnosti u kojima se živjelo, stvaralo, borilo, uživalo i umiralo“, kaže autor u uvodu knjige. To je priča o graditeljima industrije, priča čovjeka koji je zajedno s mnogim drugim inženjerima, tehničarima i radnicima poznatima i nepoznatima gradio našu elektroničku industriju. Zašto napisati knjigu, hoće li ju netko čitati, zanima li nove generacije opterećene sadašnjim problemima priča o vremenima koja su prošla, o dometima o kojima sada sve manje ljudi uopće želi govoriti, pita se na početku knjige Mirko Kuljiš i nalazi pravi odgovor: „Upitao sam se zašto su svećenici pisali knjige od pamtivijeka. Oni nisu sigurno brinuli o budućim čitateljima. Oni su vršili svoje poslanje, štovanjem djela onih o kojima su pisali. Tako razmišljajući pronašao sam motiv za pisanje ove knjige“.
Napisao je knjigu zato, jer smatra da je to njegovo poslanje, da ju je jednostavno trebao napisati, iz poštovanja na ljude s kojima je surađivao i na rezultate koje su zajednički ostvarili. I nakon mnogo godina sjeća se mnogih svojih suradnika, od vrhunskih znanstvenika do običnih, vrijednih radnika u proizvodnji.
Mirko Kuljiš je tijekom 40 godina rada prolazio kroz različite faze svog života, od rodnog Splita, ratnog puta u partizanima, Lenjingrada, Beograda, Splita do Zagreba, obavljao mnoge različite zadatke, od borca telegrafiste do osobnog radiotelegrafiste komandanta armije u partizanima, od studiranja u SSSR-u, u Lenjingradu do Tehničkog fakulteta u Zagrebu i specijalizacije u Birminghamu, od običnog razvojnog inženjera, rukovoditelja razvojnog odjela u Brodarskom institutu u Zagrebu do najodgovornije funkcije generalnog direktora RIZ-a. Ali je na svim poslovima bio vezan uz inženjersku struku, uz radio-elektroniku, koja je ostala njegova velika ljubav i kojoj je posvetio cijeli svoj radni vijek. I na svim tim poslovima ostavio je svoj trag u novim tehničkim rješenjima, novim proizvodima i novim tvornicama.
S posebnom toplinom, pun emocija sjeća se svoje uloge u osnivanju Odsjeka slabe struje na Srednjoj tehničkoj školi u Splitu, 1954. godine čime je započeo razvoj elektronike u Splitu.
S velikim poštovanjem sjeća se velikih, a sada već zaboravljenih imena ljudi koji su svojom snažnom osobnošću, entuzijazmom i velikim znanjem i pravim vizionarstvom gradili najveće naše tvornice elektroničke industrije, od kojih su najveće Digitron iz Buja, Tesla, RIZ, sa svojim mnogobrojnim tvornicama od poluvodiča do televizora, do Končarevih tvornica koje se bave elektronikom. Sve naše značajne tvornice vezane su uz imena snažnih osoba koje su bile na njihovom čelu. Među tim velikim osobama Mirko Kuljiš ima značajno mjesto.
U tom razdoblju rasta i razvoja tvornica opisuje i velike probleme koje je imao s krutim, birokratskim partijskim strukturama, ali i posebno ističe probleme koji su nastajali zbog sve većeg odvajanja razvojnih instituta od proizvodnje. O tome Mirko Kuljiš piše: „Uzimanje novaca nekih uvaženih „znanstvenika“ koji još i danas prodaju maglu išlo je do ortodoksnog bezobrazluka. Za odobrene projekte nikad ne bi dostavili ni komad papira o izvršenju znanstvenog projekta. …Nama treba znanost koju rade profesori na fakultetima, a sada doktorandi i prenose je (kao što se virusi prenose) na studente. Predmet znanstvenih istraživanja mora uvažavati potrebe proizvodnje koja izdvaja sredstva za znanost“. To je ključni problem koji prati i današnju znanost.
Na „svojoj koži“ u RIZ-u je proživio svu promašenost organiziranja poduzeća po ondašnjem, socijalističkom, Kardeljevom ZUR-u, Zakonu o udruženom radu. O tome piše: „U stvari Zakon o udruženom radu na terenu RIZ-a pokazao se uzročnikom sukobljenih interesa i to na više načina što političari nisu htjeli priznati. Pokazalo se upravo u RIZ-u da taj zakon ne stimulira udruživane rada i sredstava, već zatvaranje u uže zajednice. OOUR-i su počeli izgrađivati bedeme… koji nisu dozvoljavali da snažne organizacije rastu s ambicijom da postanu korporacije i da na taj način razvijaju društvo“.
Na kraju, nakon umirovljenja s posebnim bolom gledao je propadanje i stečajeve tvornica koje su nekada ostvarivale vrhunske rezultate i ukupno u Hrvatskoj zapošljavale gotovo 15.000 radnika.
„Pad elektronike u Božidarevićevoj (adresa RIZ-a)“, piše Mirko Kuljiš, „nije samo ekonomski krah jedne prosperitetne industrijske grane u svjetskim razmjerima, već je to mnogo više kad se uđe pod kožu pojedinačnih sudbina tehničke inteligencije koja je doživjela tešku katastrofu u svom Zagrebu gdje se školovala i postigla svjetske rezultate. Zaista IETA (Institut za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju) je mjesto teškog tehnocida, ali i bezdušnog napada na egzistenciju najvećih stručnjaka u razvoju i proizvodnji radioelektronike“.
Međutim Mirko Kuljiš je cijeli svoj vijek bio pun optimizma, vjere u znanje i sposobnosti naših stručnjaka. Iako je u životu proživio mnogo teških trenutaka, doživio mnoge nepravde, u njemu nema zločestoće, on u ljudima ističe njihove dobre strane. A preko ružnih događaja i lošeg ponašanja mnogih ljudi prelazi svjestan da to u konačnici i nije jako važno. Važno je ono dobro što su ljudi napravili, što su postigli i tome posvećuje ovu knjigu.
Da ga optimizam ne napušta vidi se na kraju gdje ističe mnogo dobrih primjera uspješnih poduzetnika i uspješnih menadžera. A posebno ističe nove ideje koje bi trebale ponovno pokrenuti razvoj industrije.
Na kraju Mirko Kuljiš kaže: „Rekao bih na kraju u ovoj hrvatskoj državi nestalo je dvije trećine elektro-radio i elektroničke industrije. Evo ideje da se zasuče rukave i počne novi ciklus obnove i izgradnje".
Vjerujem da ova knjiga može biti dobar putokaz na tom putu, jer pokazuje kako se gradila elektronička industrija, kako su se postizali rezultati, pokazuje da se može uspjeti i da nove generacije moraju uspjeti u ponovnoj izgradnji naše industrije.
Marijan Ožanić
Promocije knjige
U RIZ-u
Nakon što je knjiga tiskana organizirane su promocije knjige, najprije u poduzeću RIZ-Odašiljači d.d., 4. prosinca 2014. godine. Predstavljajući knjigu pred velikim brojem bivših i sadašnjih stručnjaka s područja proizvodnje elektronike savjetnik direktora RIZ-a, Milić Bijelić je rekao:
„Knjiga je životna priča o fakultetima elektrotehnike, strojarstva, računarstva; priča o institutima kao što su Ruđer Bošković, Brodarski institut, Institut Končar, Institut RIZ-a i priča o brojnim tvrtkama kao što su Nikola Tesla, RIZ, Končar-INEM, Digitron Buje, Selk Kutina i drugima. Riječ je o tvrtkama koje su zapošljavale desetke tisuća inženjera, tehničara, kvalificiranih radnika. Živjeli su oni i njihove tvrtke, fakulteti i instituti u jednom drugom vremenu u kojemu se događalo da onaj koji progresivno i naglo ide naprijed bude zaustavljen.
Elektronska industrija nikad nije bila prioritet razvoja nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Po modelu razvoja na bazi komparativnih prednosti u bivšoj Jugoslaviji Hrvatska je bila predodređena za razvoj naftne industrije, brodogradnje, turizma i poljoprivrede. Elektronska industrija pripadala je Sloveniji, Gorenju i Iskri, Srbiji i EI Nišu što je značilo da banke i financijske institucije u Hrvatskoj svojim planovima nisu pratile takve industrije. Brojni stručnjaci su i u tako otežanim tržišnim uvjetima, dajući sve od sebe, stvorili nedugo iza rata (2. svjetskog rata) nešto vrijedno u svjetskim razmjerima te rušili političke i druge barijere“.
U HGK Zagreb
Nakon toga je knjiga predstavljena i u HGK Zagreb, u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, 10. travnja 2015. godine. Promocija te vrijedne knjige u Komori je okupila na jednom mjestu veliki broj ljudi iz industrije i znanosti, okupila je ljude koji razumiju što je to gospodarstvo, koji razumiju industriju. Takvih ljudi ima sve manje, jer u našem društvu dominiraju ljudi koji o industriji ne znaju ništa i to je jedan od razloga što je Hrvatska još uvijek u krizi. Na predstavljanju knjige mnogobrojni sveučilišni profesori, stručnjaci, suradnici i prijatelji rekli su mnogo lijepih riječi o knjizi, o vremenu koje knjiga opisuje i o samom autoru.
Imao sam čast predstaviti knjigu i u RIZ-u i u HGK.
Predstavljači knjige u HGK Zagreb, 10. travnja 2015. godine, s desna na lijevo prof. dr. sc. Petar Biljanović, prof. dr. sc. Branka Zovko Cihlar, Mirko Kuljiš, autor knjige, Snježana Bahtijari, direktorica marketinga, komunikacija i društvene odgovornosti Ericssona Nikole Tesle i Marijan Ožanić.
(Izvor slike: arhiva autora ovog teksta)
Mirko Kuljiš na promociji svoje knjige
S promocije knjige Mirka Kuljiša u HGK Zagreb, 10.travnja 2015.
(izvor slike: arhiva autora)
Prof. dr. sc. Petar Biljanović rekao je o knjizi:
„To je vrijedno memorijalno i dokumentarno djelo, a najveća mu je vrijednost u tome što je pisano subjektivno, kao osoban doprinos hrvatskoj elektronici uz stav prema događajima“, kazao je prof. dr. sc. Petar Biljanović, dodajući kako je Hrvatska bila u vrhu elektroničke tehnologije, a RIZ-ova tvornica poluvodiča bila je vrhunska tvornica. „Bilo bi dobro imati više knjiga slične tematike, a sve što je u ovoj knjizi napisano, to se i dogodilo. Impresioniran sam knjigom i svaka bi je biblioteka trebala imati."
(NAPOMENA: nakon što je ovaj tekst objavljen na portalu, kolege su mi javili da je profesor Petar Biljanović umro. Posljednji ispraćaj bio je u utorak 3. ožujka 2020. godine u krematoriju na Mirogoju u Zagrebu. Zbog epidemijske situacije komemoracija za prof. Biljanovića na FER-u još nije održana, ali bi se trebala održati 16. rujna 2020. godine, ako se steknu uvjeti.)
Prof. dr. sc. Branka Zovko Cihlar kazala je da je autor s puno ljubavi posvetio svoje vrijeme nastanku knjige. Sve stranice, dodaci i slike mogu se podijeliti u dva dijela. Prvi je tipičan opis hrvatske situacije u bivšoj državi te kako se tretiralo područje elektronike i radio-komunikacije, a razmišljanja su postavljena kroz situaciju RIZ-a, koji je surađivao s Fakultetom i te su veze bile čvrste, a to je sve nestalo nakon rata.
Autor je to i opisao u knjizi, iznoseći i objašnjavajući razloge nestanka te industrije. U drugom dijelu autor je opisao osobe i njihovu ulogu u hrvatskoj elektronici.
„Možemo biti ponosni i zahvalni autoru jer ta je knjiga dokument koji ostaje, više nama nego mladima koji su orijentirani na računala, a ne na sklopovsku tehniku“, kazala je Zovko Cihlar.
Snježana Bahtijari, direktorica marketinga, komunikacija i društvene odgovornosti Ericssona Nikole Tesle, čestitala je autoru na odvažnosti da u 86. godini učini nešto o čemu mnogi mogu samo sanjati. Autor je iskazao strast i želju da napiše knjigu, autentičnost te mogućnost da od detalja stvori duh vremena.
„Knjiga je doprinos osvještavanju, odgovornosti, radu, trudu te poštenju. Izuzetno je važno mladim ljudima kazati da nije sve počelo danas, već su postojale brojne tvrtke, a današnje ICT društvo temelji se na njihovu znanju. Dobro je da mladi razumiju da se današnji uspjeh temelji na uspješnim pojedincima i timovima u rasponu od 70 godina“, kazala je Bahtijari.
Predstavljajući knjigu rekao sam:
"Drage dame i gospodo, kolegice i kolege, dragi prijatelji,
sve vas lijepo pozdravljam i htio bih reći da sam počašćen što sam dobio priliku reći par riječi o vrijednoj i korisnoj knjizi gospodina Mirka Kuljiša.
Najprije ću reći da sam sretan, jer je ova knjiga danas u ovoj dvorani okupila na jednom mjestu veliki broj ljudi iz industrije i znanosti koja je povezana uz industriju, okupila je ljude koji razumiju što je to gospodarstvo, koji razumiju industriju. Takvih ljudi ima sve manje i drago mi je da mnoge od njih vidim danas ovdje.
U društvu u kojem dominiraju i vlast imaju politolozi, makroekonomisti, pravnici, filozofi, liječnici i ostali koji nikada nisu vidjeli tvornicu iznutra, pravo je čudo naći toliko industrijskih ljudi na kupu. Na nas se gleda kao na nekakve čudake, izumrle dinosauruse, koji bi se trebali skupljati u katakombama da ne nerviramo ovo društvo koje je uspjelo upropastiti gospodarstvo.
Ova knjiga koja govori o stvaranju naše industrije dolazi u vrijeme u kojem je nekadašnja industrija više nego prepolovljena i u velikoj mjeri uništena. A Zagreb koji je nekada bio značajan industrijski grad i znanstveno središte sustavno se godinama pretvara u veliki Hreljić, veliko sajmište u kojem se grade samo trgovački centri, pretvorio se u grad koji sve manje proizvodi i izvozi, a sve više uvozi.
Budući da nas je okupila u ovolikom broju, hvala ti Mirko na tome, dozvolite mi da kažem nekoliko riječi o knjizi koja me je već oduševila dok sam ju čitao u rukopisu. Htio bih vam objasniti zašto mislim da trebate ovu knjigu pročitati.
Prvo – to je dobra knjiga.
To je dobro napisana knjiga, tečnim, razumljivim, zanimljivim stilom. To je knjiga kojoj se vjeruje, jer je napisana na temelju bogatog životnog iskustva autora.
Ta knjiga nije napisana na način kako se danas pišu knjige – autor sjedi u sobi pred računalom, pije kavicu sa šlagom ili cuga gemište, surfa internetom, gleda kroz prozor i zamišlja si kako to izgleda život tamo negdje daleko gdje nije nikada bio.
Mirko Kuljiš je proživio sve o čemu piše.
Drugo – to je povijesna knjiga.
Ozbiljni narodi znaju da je „historia est magistra vitae“, povijest je učiteljica života i zato imaju mnogo knjiga o svojoj povijesti.
Danas naši mladi ne znaju, a stariji su već zaboravili da je Hrvatska pred tridesetak godina imala elektroničku industriju koja je po vrijednosti i tehničkoj razini svojih proizvoda bila u svjetskom vrhu. Kako je ta industrija nastala, kako se razvijala tijekom više od 50 godina i kroz kakve je razarajuće procese prolazila da bi danas ostala samo na nekoliko proizvođača, o tome piše Mirko Kuljiš u svojoj knjizi. Ali ta knjiga povezuje povijest sa sadašnjošću i budućnošću, jer na kraju knjige optimistično piše o našim poduzetnicima koji stvaraju novu, visoko tehnološku industriju, rastu i razvijaju se, izvoze i zapošljavaju. Pokazuju da ponovno imamo ljude koji znaju, hoće i mogu. A Mirko posebno ističe nove ideje koje bi trebale ponovno pokrenuti razvoj industrije.
Treće – to je duboko osobna knjiga
Mirko Kuljiš u uvodu knjige piše: „To je još jedna avantura, inventura sjećanja na moj put kroz radioelektroniku, na ljude, kolege, događaje i društvene okolnosti u kojima se živjelo, stvaralo, borilo, uživalo i umiralo“.
To je priča o graditeljima industrije, priča čovjeka koji je zajedno s mnogim drugim inženjerima, tehničarima i radnicima, poznatima i nepoznatima gradio našu elektroničku industriju. Renesansa je bila ponosna na svoje graditelje katedrala, a naše vrijeme može biti ponosno na nas, graditelje strojeva.
Mirko je objasnio i zašto je napisao tu knjigu: „Upitao sam se zašto su svećenici pisali knjige od pamtivijeka. Oni nisu sigurno brinuli o budućim čitateljima. Oni su vršili svoje poslanje, štovanjem djela onih o kojima su pisali. Tako razmišljajući pronašao sam motiv za pisanje ove knjige“.
Gospodin Kuljiš je napisao knjigu zato, jer smatra da je to njegovo poslanje, da ju je jednostavno trebao napisati, iz poštovanja prema ljudima s kojima je surađivao, ponosan na rezultate koje su zajednički ostvarili. I nakon mnogo godina sjeća se mnogih svojih suradnika, od vrhunskih znanstvenika do običnih, vrijednih radnika u proizvodnji.
Četvrto – to je inspirativna knjiga
To je knjiga koja svojom pričom može inspirirati mlade ljude da se bave tehnikom, da zavole razvoj proizvoda, da krenu na inženjerski put kojim su kročili mnogi naši velikani koji su gradili našu industriju i našu znanost, naš RIZ, KONČAR, TESLU, PLIVU, PODRAVKU i ostala naša značajna poduzeća.
Peto – to je knjiga koju je napisao dobar čovjek.
Mirko Kuljiš je cijeli svoj vijek bio pun optimizma, vjere u znanje i sposobnosti naših stručnjaka. Iako je u životu proživio mnogo teških trenutaka, doživio mnoge nepravde, u njemu nema zločestoće, on u ljudima ističe njihove dobre strane. A preko ružnih događaja i lošeg ponašanja mnogih ljudi prelazi svjestan da to u konačnici i nije jako važno. Važno je ono dobro što su ljudi napravili, što su postigli i tome posvećuje ovu knjigu.
I Mirko i ja vjerujemo da poslije nas ostaje samo ono što smo u svom životu napravili, koliko smo znanja, dobrote i ljubavi drugima prenijeli.
Po tome će nas drugi pamtiti i poštovati.
To je jedino važno.
Zato, dragi prijatelji pročitajte ovu knjigu, jer ta knjiga to zaslužuje.
Hvala ti Mirko.“
S promocije knjige Mirka Kuljiša u HGK Zagreb, 10.travnja 2015.
(izvor slike: arhiva autora)
Na FER-u
Promocija knjige održana je i na FER-u (Fakultetu elektrotehnike i računarstva), u četvrtak 21. svibnja u 13 sati u Sivoj vijećnici FER-a. Na predstavljanju su govorili prof. dr. sc. Mislav Grgić, dekan FER-a, prof. dr. sc. Petar Biljanović, FER, mr. sc. Marijan Crnjak, bivši direktor tvrtke Nikola Tesla, recenzent, prof. dr. sc. Zvonko Benčić, FER, recenzent i urednik, mr.sc. Marijan Ožanić, recenzent i autor mr.sc. Mirko Kuljiš.
Predstavljanje knjige Mirka Kuljiša na FER-u, 21. svibnja 2015. godine..
(Izvor slike: arhiva autora)
Osvrti u medijima
Nakon promocije knjige na nekoliko portala objavljeni su osvrti na te promocije
Nekoliko izvadaka iz knjige
Kada sam pisao recenziju izvadio sam zanimljive pasuse iz knjige.
Inventura sjećanja
„Upitao sam se zašto su svećenici pisali knjige od pamtivijeka. Oni nisu sigurno brinuli o budućim čitateljima. Oni su vršili svoje poslanje, štovanjem djela onih o kojima su pisali. Tako razmišljajući pronašao sam motiv za pisanje ove knjige….
..odlučio se za još jednu avanturu, inventuru sjećanja na moj put kroz radio elektroniku, na ljude, kolege, događaje i društvene okolnosti u kojima se živjelo, stvaralo, borilo, uživalo i umiralo.“
O profesoru Lončaru
„Nadalje on (profesor Lončar) je svakog studenta pojedinačno i osobno ocjenjivao i procjenjivao te garantirao da je student s položena tri njegova ispita (Osnove elektrotehnike I i II i Mjerenja u elektrotehnici) spreman i sposoban nastaviti dogradnju glavnih znanja koja se stjecalo kroz njegove predmete.
Karikatura prof.dr.sc. Josipa Lončara, iz 1948. godine
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Ako bi izgradnju hrvatske elektronike usporedili s izgradnjom velikih katedrala, onda je profesor Josip Lončar glavni graditelj. On je postavio temelje definiranjem kamena od koje će se graditi, on je pokazao kako treba upotrebljavati kamene blokove, kako ih obrađivati, kako mjeriti. On je za svakog graditelja bio i filtar i on koji mu je davao prolaz u ceh graditelja katedrale. Neopisivo je utjecao i na sve ostale koji su učestvovali u izgradnji ove industrije i nauke koja je napravila neponovljivo djelo stvoreno od hrvatskih elektro i strojarskih inženjera pa dakako i inženjera elektronike.“
Split i elektronika
„Izučavajući ovu meni blisku materiju moram priznati da imam neki dosta gorak osjećaj, jer moram priznati da sam više očekivao od materijalizacije tog silnog angažmana u obrazovanju i znanstveno istraživačkom radu u razdoblju od preko 50 godina. (misli se na Split).
Statistički gledano moglo bi se zaključiti da Split ne voli elektrotehniku. Očito su korijeni problema dublji. Možda bi se u Južnoj Koreji moglo doznati kao to njima ide dobro od televizora, mobitela do automobila i brodova, a nama nikako. Dakako to nije problem Splita i Dioklecijana.“
Znanost i proizvodnja
„S tog mjesta moglo se najbolje vidjeti kako kod nas znanost uopće nije povezana s proizvodnjom, da se velik dio novca za znanstvena istraživanja odlijeva u Institut Ruđer Bošković, te da se ne stimuliraju prava znanstvena istraživanja na fakultetima, gdje profesori soliraju i rade prema svojim interesima i vezama.
Povezivanje s nekim katedrama na fakultetima najčešće je dolazilo kad su neki direktori upisivali magisterij, pa onda „ruka ruku mije“. ….To nije zgodno govoriti jer su odnosi i koncepcija lociranja znanosti u bivšoj državi bila pogrešno postavljena….Sve je krenulo po mom mišljenu od ideje da će tri instituta u SFRJ od kojih je jedan „Ruđer Bošković“ rješavati vrhunske probleme u znanosti i izgraditi nuklearnu bombu. Prof. dr. Ivan Supek bio je „alfa i omega“ za znanost u Hrvatskoj. U njegovoj koncepciji znanost nije bila locirana na fakultetima i nije ništa napravljeno na stvaranju jakih sprega fakulteta i razvojnih snaga ili instituta u gospodarstvu koji bi imali i ekonomske sprege, a koje bi se onda moglo stimulirati i sredstvima republičkih fondova.
Koliko je onda stvarnost bila daleko od ovog što sam opisao promatrao sam onda što se dešavalo sa sredstvima Republičkog fonda. Uzimanje novaca nekih uvaženih „znanstvenika“ koji još i danas prodaju maglu išlo je do ortodoksnog bezobrazluka. Za odobrene projekte nikad ne bi dostavili ni komad papira o izvršenju znanstvenog projekta. …
Nama treba znanost koju rade profesori na fakultetima, a sada doktorandi i prenose je (kao što se virusi prenose) na studente. Predmet znanstvenih istraživanja mora uvažavati potrebe proizvodnje koja izdvaja sredstva za znanost.
Bez svake je sumnje da znanstvenici u Ruđeru Boškoviću pripadaju eliti hrvatske znanosti, ali sprega njihovih rezultata i gospodarskih subjekata nije bila nikakva. Bojim se da je tako i danas. Ja mislim i tvrdim da je Institut Ruđer Bošković kako ga je koncipirao prof.dr. Ivan Supek bio i ostao upitan po pitanju vrijednosti koju donosi gospodarstvu.“
Škegro, INTEL i RIZ
„Lijepo bi bilo kada bi uvaženi ekonomist i kolumnist Večernjeg lista Borislav Škegro napisao jednu kolumnu na temu „tko je ubio CRO INTEL“, obzirom da je sve objasnio u jednoj kolumni koju je nedavno napisao kako je nastao najveći proizvođač poluvodiča u svijetu, famozni INTEL. Rekao bih pilići uče stare koke kako se lijegu jaja. Znao sam za INTEL prije 40 godina i bio u njemu, ali naši političari pa i gospodin Škegro nisu bili u RIZ-u i nisu znali snagu RIZ-a. Zato bi bilo bolje da napišu: „Kako smo ubili i tko je opljačkao RIZ“.
Krah elektronike
„Pad elektronike u Božidarevićevoj nije samo ekonomski krah jedne prosperitetne industrijske grane u svjetskim razmjerima, već je to mnogo više kad se uđe pod kožu pojedinačnih sudbina tehničke inteligencije koja je doživjela tešku katastrofu u svom Zagrebu gdje se školovala i postigla svjetske rezultate. Zaista IETA je mjesto teškog tehnocida, ali i bezdušnog napada na egzistenciju najvećih stručnjaka u razvoju i proizvodnji radioelektronike. (Takav sličan napad na egzistenciju ljudi desio se kad je u Titovoj Jugoslaviji 1947. donesen Zakon o nacionalizaciji koji je ljude kao što je bio moj tast bacio na ulicu i oduzeo im imovinu, mogućnost rada, bonove za hranu, ugurao im cijele obitelji u stan itd.)“
ZUR
„U stvari Zakon o udruženom radu na terenu RIZ-a pokazao se uzročnikom sukobljenih interesa i to na više načina što političari nisu htjeli priznati,. Pokazalo se upravo u RIZ-u da taj zakon ne stimulira udruživane rada i sredstava, već zatvaranje u uže zajednice. OOUR-i su počeli izgrađivati bedeme, a ideja je bila da se stvaraju makromolekularne društvene strukture kao neka vrsta socijalističke korporacije.
Zakon o udruženom radu koji se zasnivao na udruživanju zapravo je postao grobar vertikalne i horizontalne integracije. Zakon je stvarao začahurene organizacije koje nisu htjele dalje od svog tehnološko proizvodnog dvorišta.“
RIZ i samoupravljanje
„RIZ je bio model na kojem se moglo eksperimentalno dokazati da „apriori“ u uvjetima samoupravljanja sustav generira zatvaranje u uže cjeline i ne dozvoljava da snažne organizacije rastu s ambicijom da postanu korporacije i da na taj način razvijaju društvo. Osobno ja bih bio prihvatio udruživanje s „Nikolom Teslom“, ali Petar-Pero Kovač nije bio naivac. Vidio je on kako funkcionira švedski Ericsson i nije prihvaćao nijedan milimetar izmišljotina o ourizaciji koja bi razvila Teslu. On je znao da nikakva udruživanja dalje od njegovog dvorišta ne mogu biti dobra za Teslu.“
Zanimljiv hobi
Tijekom jednog razgovora uz kavu Mirko mi je ispričao o svom hobiju. Bio sam iznenađen, nešto takvo nisam očekivao. Još nikada nisam sreo nekoga koji je imao takav hobi. On je proučavao rulet, matematički i statistički obradio određene zakonitosti, razvio svoju metodu i u kockarnicama je mogao zaraditi koliko mu je trebalo. Uvijek je pazio da kod toga ne pretjera i da ne postane ovisnik o kockanju. O ruletu je napisao knjigu „ŠKOLA IGRE NA ROULETTE - Znanjem do dobitka“ koju je 2008. godine izdala Hrvatska lutrija.
Reklama za knjigu Škola igre na ruletu.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
O tome Mirko Kuljiš piše:
„Tako mi je u mojoj prilično nesigurnoj financijskoj situaciji u Beču (u mirovini, 1990.) izgledalo atraktivno ako bih uz pomoć statistike mogao osigurati neki prihod, tim više što sam stanovao blizu kasina. …Uglavnom, to me dovelo do proučavanja igre na ruletu, praktično i teoretski kroz literaturu koju sam počeo otkrivati. Tako ću desetak godina poslije i napisati knjigu „Škola igre na roulette“. Izdavač je bila Hrvatska lutrija……
…S elektronikom sam se totalno rastao, a da momentalno ne zahrđam nastavio sam (nakon povratka u Zagreb) proučavanje igre na ruletu koju nisam smatrao hobijem nego sam je prihvatio kao ozbiljan istraživački posao koji se može proučavati i kod kuće.
Kasino u Zagrebu nije devedesetih godina bio kao kasino u Beču ili Austriji gdje ima svega sedam kasina, pa sam prihvatio kasino u Gradskom podrumu i poslije u Esplanadi gdje sam često odlazio jer u igri na ruletu osim teorije postoji i praktički problem konkretne realizacije, slično kao u seksu. Tako sam nakon deset godina bio zreo za napisati knjigu koja je po mojem uvidu bolja od ijedne koju sam imao u ruci…
…Jedini problem nastao je kad je izdavač moje knjige, Hrvatska lutrija odstupio od dogovora da se knjiga distribuira na naše tržište i plasira na njemačkom jeziku na tržištu Europe. Tako je epilog bio da je knjiga završila negdje u skladištu Hrvatske lutrije. Sa mnom su prekinuli sve kontakte, a direktor je sebe upisao kao autora…
Knjiga nije napisana kao kockarsko iskustvo, nego kao metodično obrađena problematika pisana kao što se piše znanstveno djelo. Pri tom je praktički dio igre u samom kasinu obrađen uz pokriće iskustva igre u kasinu. Uglavnom knjiga nije stigla na tržište…“
Roulette – Pont
Svoje znanje o ruletu Mirko je ugradio u inovaciju, novu igru koju je izmislio i nazvao je „Roulette – Pont - Senior Social Game & School“. U Uvodnim napomenama opisujući tu svoju igru je napisao:
„Roulette – Pont je potpuno nova igra koja za polazište ima staru i poznatu igru koja se zasniva na roulette kolu kao generatoru slučajnih ishoda brojeva od 1 do 36 i broja 0.
Rulet se igra u svakom casinu, ali u novije vrijeme i online, tj. preko interneta. O nastanku i povijesti suvremenog roulettea napisano je mnogo knjiga, a čitaocu u Hrvatskoj na raspolaganju je i knjiga autora ovoga teksta „Škola igre na roulette“ (izdala Hrvatska lutrija d.o.o. u Zagrebu 2008. godine).
Osnovna karakteristika igre na ruletu (hrvatski naziv) je da se igra za novac s ciljem ostvarenja dobiti: igru izvodi pojedinac dok igru organizira casino koji postavlja uvjete ulaganja - minimum i maksimum za određene vrste igre. Klasični casino i online casino znatno utječu na rezultate igre.
Igra na ruletu je imala burnu prošlost i bila je stigmatizirana kao kockarska igra od koje se zaziralo i smatralo da nije društvena igra. Danas je to pak igra koja se igra u tisućama i klasičnih i online casina koji su sve popularniji.“
Mirko je opisao značajke te svoje nove igre:
„Roulette – Pont je koncipiran po uzoru na igru bridž koja je i danas najmasovnija „elitna“ društvena igra. Za stolom igraju četiri igrača, koji mogu igrati i u parovima. Roulette – Pont je također koncipiran za igru u klubu kojeg formira najmanje 5 igrača. Pritom za stolom igraju četiri igrača individualno ili u parovima. To se može vidjeti na raznim online casinima koji imaju četiri igrača za jednim stolom“.
Nažalost, Mirko nije uspio naći prave suradnike, matematičare, informatičare i zainteresirane investitore koji bi u potpunosti razradili i oblikovali igru kao gotov proizvod koji bi se mogao staviti na tržište kroz CD i na Internet.
Nekoliko slika sa životnog puta
Mirkova supruga Eugenija Petrikova-Željka (slika iz 1950.)
Mirko je napisao: „Izbor za cijeli život.“
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Mirko Kuljiš
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Na dočeku Nove godine u hotelu Palace u Zagrebu, 1962. godine
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Mirko Kuljiš ispred knjižnice Sveučilišta u Birminghamu, Velika Britanija, 1964. godine.
Godine 1963. dobiva stipendiju UNESCO-a i odlazi u Electrical Electronic Department of Birningham University kao suradnik u istraživanju. Istraživanja u Birninghamu povezao je sa svojim magisterijem .i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1969. godine.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Sin Denis Kuljiš, u Splitu 1954. godine
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Mirkova snaha Nada Mirković i unuka Mihovila-Mimi (Venecija, 1984. godine)
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Ispred Tvornice autoelektronike General Motorsa, DELCO u Indianapolisu, 1971. godine.
Tvornica će isporučiti RIZ-ovom institutu opremu za proizvodnju modula u hibridnoj tehnologiji koje će koristiti i SELK iz Kutine.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
RIZ - OOUR Tvornica elemenata elektronike
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Prigodom proslave otvaranja Tvornice elektroakustičkih uređaja u Đurđevcu, Mirko Kuljiš, predsjednik SOUR-a RIZ, Rajko Dmitrović, direktor tvornice RIZ-ELAK i Franko Donadini, Privredna banka..
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Priznanje Mirku Kuljišu, generalnom direktoru RIZ-a za doprinos razvoju SELK-a.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Osobna tragedija
Godinu dana prije svoje smrti Mirko Kuljiš je doživio osobnu obiteljsku tragediju, umro mu je sin Denis u 68. godini života. Denis Kuljiš je bio poznati novinar, urednik i publicista kojeg je tata Mirko uvijek zvao Moj Deni. Na zagrebačkom Mirogoju, u četvrtak, 22. kolovoza 2019. godine obitelj, rodbina, prijatelji, kolege i znanci oprostili su se od Denisa Kuljiša.
Ispraćaj Denisa Kuljiša na Krematoriju na Mirogoju 22. kolovoza 2019. godine.
(Izvor slike: https://www.zagreb.info/...
Otišao je Mirko Kuljiš
U utorak 18. kolovoza 2020. godine umro je inženjer Mirko Kuljiš, u 96 godini. Pokopan je u petak, 21.kolovoza 2020. godine u 09:35 sati, u Maloj dvorani Krematorija Mirogoj. Na ispraćaju su bili supruga Željka, unučad Mihovila i Marul, snaha Nada, tugujuća rodbina i prijatelji.
Nisam mogao prisustvovati ispraćaju pa ga želim ispratiti ovim tekstom.
Počivao u miru Božjem, dragi prijatelju Mirko.
Ispraćaj Mirka Kuljiša na Krematoriju Mirogoj, 21.8.2020. godine.
Supruga Željka, snaha Nada, unuci Mihovila i Marul.
(Izvor slike: arhiva obitelji Kuljiš)
Sjećanja prijatelja na Mirka Kuljiša
Sjećanje Nenada Strižaka
Nakon teksta o Mirku Kuljišu objavljenom na ovom portalu javio mi se njegov prijatelj iz RIZ-a inženjer Nenad Strižak i 1.9.2020. godine poslao svoj prilog, sjećanje na Mirka Kuljiša. Rado sam taj prilog uključio u tekst.
mr.sc. Nenad Strižak, jedan od glavnih konstruktora u IETA koji su realizirali program hibridne tehnologije debelog filma.
(Izvor slike: knjiga Mirka Kuljiša)
Nenad Strižek je napisao:
„U svojoj knjizi 'Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.- 2014.)' Mirko Kuljiš često navodi životne puteve na kojima sreće pojedine osobe, potom im gubio trag, opet ih sreće, gubi i na kraju ponovnim susretom zatvara taj sudbinski krug veza. U tim životnim krugovima koje navodi u knjizi, rekao bih vrtlozima, nalazi se i moj odnos s Mirkom.
U osmom semestru studiranja na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu slušao sam izborni predmet Elektroničke tehnologije koji je predavao, u statusu vanjskog suradnika, RIZ-ov inženjer, kasnije doktor znanosti, Borislav Mencl. Sjećam se, kao da je to bilo danas, prikazanih slajdova o tvornicama poluvodiča, tiskanih pločica, hibridnih mikroelektroničkih sklopova, LED i LCD tehnologije na temelju kojih je nastala današnja Silicijska dolina (Silicon Valley): Delco, INTEL…Na nekim slajdovima nalazile su se i fotografije inženjerskog dvojca Mirko Kuljiš i Borislav Mencl koji su 1971. zavirivši u svijet mikroelektronike na izvoru njenog nastajanja shvatili da to svakako valja implementirati u RIZ.
Odmah po diplomiranju inženjer Mencl ponudio mi je radno mjesto u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju (Institut RIZ-IETA) na poslovima razvoja hibridne mikroelektroničke tehnologije.
Tako smo se Mirko Kuljiš i ja formalno upoznali 1974. godine, po mom zapošljavanju u RIZ-IETA u kojem je on bio direktor. Međutim, u to je doba jednom nogom već kročio na funkciju direktora cjelokupne Radio industrije Zagreb, pa se naš tadašnji odnos svodio na pozdravljanje pri slučajnim susretima - „velikog direktora“ i inženjera pripravnika. Uz to, Kuljiš odlazi 1982. godine u mirovinu, pa nas vrtlog života spaja tek po njegovoj odluci iz 2009. godine da napiše knjigu i sačuva od zaborava dostignuća naše ondašnje elektroničke industrije koja su išla u korak sa svjetskim dostignućima. Pokazati će se da mu je to itekako uspjelo!
Sjećam se jednog od naših razgovora koje smo po objavi knjige vodili u kafiću LOK-IN: „Sve su uništili nadajući se da o tehnocidu RIZ-a nitko ništa neće znati, ali sam ih ovom knjigom za..bao“. Pritom ta riječ i intonacija uopće nije zvučala prosto nego pomalo buntovno i simpatično, te je i to bila jedna od njegovih specifičnosti.
Jednog popodneva nazvao me prof. dr. Petar Biljanović (nažalost i on je nedavno preminuo) te zamolio da napišem prilog o hibridnoj mikroelektroničkoj tehnologiji u RIZ-u, odnosno tehnologiji debelog filma, a koji bi trebao Mirku Kuljišu jer upravo piše neku knjigu o RIZ-u. Moram priznati da mi je prva reakcija bila: 'Eto, i sada ja iz poštovanju prema Peri trebam gubiti vrijeme za pisanje nekakvog priloga kojim će umirovljeničke dane kratiti nekadašnji generalni direktor sada u svojem devetom desetljeću života'. Pri čemu se moj unutarnji otpor zapravo odnosio na životnu dob. Reda radi napisao sam kraći prilog i uručio ga osobno Kuljišu u kafiću 'LOK-IN', nedaleko 'reliquiae reliquiarum' RIZ-a.
Nakon pozdrava i nekoliko početnih rečenica uobičajenih za takvu vrstu susreta ubrzo smo prešli, na njegov prijedlog, na penzionerski per tu. Na sastanak sam ponesao i uzorke brojnih hibridnih mikroelektroničkih sklopova koje smo izradili u Laboratoriju za hibridnu mikroelektroničku tehnologiju te neku korespodenciju s njegovim potpisom želeći mu pokazati kako su na tragu putovanja iz 1971. godine stručnjaci Instituta vlastitim snagama usvojili tehnologiju i vlastitim sredstvima izgradili suvremeni Laboratorij. Za izgradnju Laboratorija su, ne mogu to ne naglasiti, bili posebno zaslužni ondašnji direktor RIZ-IETA Ljubiša Raduka, dipl. ing. i šef Laboratorija mr.sc. Davor Sinčić sa suradnicima.
Nažalost, sve su to „novokomponirani stručnjaci“ u tranzicijskim devedesetim godinama izgurali u Savu.
Vidjevši što je sve učinjeno vlastitim sredstvima i znanjem Mirko nije krio oduševljenje popraćeno impresijama sa spomenutog putovanja u SAD koje je kasnije detaljno opisao u poglavlju 7.9 svoje knjige. Već po odlasku s tog našeg prvog susreta u LOK-IN-u zažalio sam što nisam napisao daleko opsežniji prilog, jer protekla dva sata kao da nisam razgovarao s osobom u devetom desetljeću života već s direktorom RIZ-IETA i SOUR RIZ koji i tom trenutku potpuno vlada cjelokupnom materijom.
U stečajevima RIZ-ovih tvornica devedesetih godina prvo je nestala izuzetno bogata knjižnica – svjedok sam kako je dobar dio fundusa knjižnice završio u kontejnerima Čistoće, a za ostatak čuo sam kako je raznesen – i radnički restoran, nekada mjesta okupljanja RIZ-ovih umirovljenika. Tako je za druženje preostao navedeni kafić.
U početnim druženjima prvo smo raspravljali o različitim temama obrađenima u knjizi, a zatim i o drugim temama iz svakodnevnog života iskazujući identična stajališta. S posebnom je strašću pričao o svojoj inovaciji prijenosa igre rulet na karte i proračuna financijskog dobitka. Ponekad bi se u razgovore znali uključiti mlađi kolege iz nedalekog RIZ-a u daljnjem nestajanju. Vremenom su i ti ostaci RIZ-a praktički nestali, pa je sada otvoren put ideji iz tranzicijskih devedesetih godina o RIZ-ovom dvorištu kao prekrasnom prostoru za izgradnju vila s pogledom na park Maksimir o čemu smo također razgovarali.
U jednom od zadnjih razgovora Mirko me nagovarao da zbirku hibridnih sklopova - i ostalog što sam uspio spasiti pohranom u kartonske kutije smještene u vlastitoj garaži - poklonim nekom muzeju. Obećao sam mu da hoću, ali tek kada se stvore preduvjeti kako i to ne bi završilo u Savi. Dakle, onda kada nastane situacija u kojoj će se objektivno govoriti o onom što se događalo kroz stečajeve ili kako Mirko piše kroz sistematsko uništavanje struke, tehnologije i dokumentacije koja se desetljećima stvarala. A to vrijeme doći će onda kada druga strana pritisnuta činjenicama prestane koristiti pojam „socijalistički mastodonti“ kao spasonosni „deus ex machina“ u nedostatku ikakvog racionalnog objašnjenja za navedeni tehnocid.
Izgleda da se društveno kormilo polako ispravlja te mijenja smjer! Bez elementarnog poznavanja industrijskog stvaralaštva (osobito zagrebačkog) ne može se planirati sigurnija budućnost, pogotovo kada se takve informacije uskraćuju mladima. Refren „nije u šoldima sve“ parafraziran u „nije u turizmu sve“ itekako ukazuje na glavni problem društva koje gradimo. U vrijeme Mirkova odlaska u mirovinu samo je u zagrebačkim pogonima RIZ-a radilo blizu 3.500 radnika, tehničara, inženjera…Pokrivena su bila gotova sva područja elektronike, mladi je čovjek imao izbor. Na toj bazi zaposlenost je i dalje rasla. Otprilike u to vrijeme u časopisu Electronics – tada svjetski relevantan časopis za elektroniku – na naslovnoj stranici se prikazuje (po sjećanju) zelena livada u konturama granica Republike Irske i na njoj ovce, a preko toga nalazi se naslovni tekst: 'Elektronika stiže na Zeleni otok!' Dakle oni su tek kretali u to područje budućnosti u kojem smo mi već debelo sjedili. Rasplet se zna!
Naš zadnji susret zbio se u srpnju, bio sam uvjeren da ćemo u jesen nastaviti druženja, no Mirko je po mom povratku u Zagreb već otišao na put bez povratka.“
Literatura
- Kuljiš, Mirko (2014), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj: 1942.-2014, Kiklos - krug knjige, Zagreb
- Kuljiš, Mirko (2008), „Škola igre na roulette-znanjem do dobitka“. Izdavač je bila Hrvatska lutrija
- https://zg-magazin.com.hr/...
- http://mojzagreb.info/...