22. 08. 2020
O EU fondovima, našem razvoju i o naivnim Hrvatima
U Hrvatskoj se vrlo često može ćuti: „Mi nemamo novaca i jedini naš izlaz je dobivanje novaca iz EU. To nas jedino može spasiti.“ Je li to baš tako? Hrvatska svake godine u EU blagajnu uplaćuju mnogo novaca i bilo bi nužno analizirati kvalitetu i korisnost projekata koji se financiraju iz EU fondova.
Ovaj tekst se temelji na tekstovima objavljenim 8. i 9. 12. 2015. godine.
(Izvor slike: https://www.pinterest.com/...
Prije dosta godina, jedno popodne na trenutak sam otvorio TV i upao na raspravu u Saboru. Jedan zastupnik iznosio je podatke o velikom iznosu novaca koje godišnje u EU blagajnu uplaćujemo, a koliko malo iz te blagajne dobivamo. Još je istaknuo i argumentirao da se veliki dio onoga iznosa koji mi uspijemo „povući“ iz EU, na razne načine vraća u EU. Mislio sam: „Dobro jutro, sada ste to otkrili. Pa o tome govorimo već jako dugo, ali svi kao zaslijepljeni to ne žele ćuti“.
Dobivamo, još uvijek manje nego što bismo mogli, a čak i veliki dio novaca koje smo „povukli“, vraćaju se u EU, na razne načine, a mnogo toga kod tih projekata i takvog načina financiranja u stvari nanosi nam dugoročno veliku štetu..
U hrvatskoj javnosti, kroz medije se često pojavi tema o tome kako premalo povlačimo novaca iz EU fondova i u usporedbi s ostalim zemljama smo jako loši. Napiše se koliko smo povukli, koliko smo mogli i koliko su izvukli drugi. I to je to. Na tome se onda sve zaustavi, naravno, uz zaključak kako smo loši. Na jednostavno pitanje se nađe najjednostavniji odgovor. To je analiza na najjednostavnijoj, odnosno najprimitivnijoj razini. Za to ne treba puno znanja, samo treba surfati po internetu i povaditi podatke s raznih web stranica. I zaključci koji se iz toga izvlače su više-manje nevažni, jer se ne ulazi u mnogo složeniju analizu i ne traže se odgovori na puno kompleksnija pitanja koja postavlja mnogo kvalitetnija analiza.
Naime, nisam nigdje našao da se analizira jedna veoma ozbiljna činjenica. A to je, koliko uplaćujemo, koliko dobivamo natrag, ali još je važnije kakvi se projekti iz EU fondova financiraju i što mi imamo od toga.
Naravno, o tome se ne govori, jer se svi bave onom najjednostavnijom i najlakše provjerenom računicom, koliko smo novaca „povukli“ iz EU. A izgleda nitko se, vjerujem iz čistog neznanja i iz čiste lijenosti, ne bavi pitanjem kakvi su to projekti koji se financiraju iz EU, kakva je kvaliteta projekata i kakve mi u konačnici imamo koristi od toga
EU fondovi i kohezijska politika
„Europski fondovi su financijski instrumenti za provedbu pojedine javne politike Europske unije u zemljama članicama. To su sredstva EU koja se doniraju za razne programe pomoći. Navedene javne politike EU, država članica i država kandidatkinja temelj su za određivanje ciljeva čije ostvarenje će se poticati financiranjem kroz EU fondove. EU fondovi su novac europskih građana koji se, sukladno određenim pravilima i procedurama, dodjeljuju raznim korisnicima za provedbu projekata koji trebaju pridonijeti postizanju spomenutih ključnih javnih politika EU“ (Puljiz, 2011, p.1).
Zakonom je određeno da svaka zemlja članica Europske Unije mora odvajati određeni financijski iznos na temelju članstva u EU. Ta novčana sredstva, koja se investiraju u pretpristupne programe, programe pomoći i druge fondove, novac su poreznih obveznika državljana zemalja Europske unije.
Uz EU fondove vezan je pojam kohezijske politike. To je investicijska politika EU kojom se promiče i podržava ravnomjeran razvoj država članica i njihovih regija s ciljem postupne međusobne konvergencije. Utjecaj Kohezijske politike jest kratkoročan i dugoročan. Kratkoročno gledajući, putem implementacije pojedinih programa i projekata, a dugoročno gledajući, na poboljšanje strukture gospodarstva. Stoga se može zaključiti da se važan dio utjecaja manifestira u dužem roku, odnosno nakon što se programi i projekti završe i investicije počnu generirati povrate. Upravo je zato potrebno iznimnu pozornost posvetiti definiranju dugoročnih investicijskih prioriteta putem strateških dokumenta (Partnerskog sporazuma i operativnih programa), kako bi se strateški ciljevi države ispunili putem investiranja u strateški definirane sektore, a korištenjem fondova EU. To je za mnoge zemlje izazov, uključujući i Hrvatsku, jer se javlja potreba dugoročnog, strateškog planiranja, i to izvan konteksta četverogodišnjeg mandata pojedine vlade“ (HGK, 2015, p.1).
Prikaz europskih strukturnih i investicijskih fondova
(Izvor: https://edukacije-appa.hr/...
Treba istaknuti da je proces kandidiranja za te fondove vrlo kompliciran, birokratiziran i prijava može biti izbačena i zbog nevažne, minorne greške. Jedan je razlog što su svi procesi u EU maksimalno birokratizirani, a drugi je da se izbjegnu nevjerojatne prijevare, korupcija i netransparentno trošenje novaca čega je u početku bilo jako mnogo. Pazeći na sve detalje birokratske procedure zaboravio se smisao i osnovni cilj potpora, a time je i kvaliteta projekata otišla u drugi plan.
„Sam postupak apliciranja za sredstva fondova Europske unije često je glavna prepreka dobivanju sredstava. Kod korisnika često postoji nedoumica kako uopće u njima sudjelovati, koji fond, cilj ili mjeru odabrati, kako napisati projektnu dokumentaciju i prijaviti projekt te na koji način izvršiti samu predaju projekta. Krajnji korisnici sredstava iz fondova često ne shvaćaju problematiku samih fondova i važnosti regionalnog razvoja 17 niti su upoznati s njihovim utjecajem, a koordinacija na regionalnoj razini često nedostaje“ (Dušak, Radat, 2009, p. 139).
Zanimljive analize i prikaze našao sam u diplomskom radu studenta Domagoja Kozarića pod naslovom „Usporedba iskoristivosti EU fondova u Republici Hrvatskoj sa zemljama jugoistočne Europe“ s Odjela za ekonomiju sveučilišnog studija menadžmenta sa Sveučilišta u Zadru. Mentor studentu je bio doc.dr.sc. Mladen Rajko.
A sve je krenulo jako obećavajuće
U bogatom arsenalu manipulacija kojima se naivnim Hrvatima „peglao mozak“ pred ulazak u EU, priče o bogatim EU fondovima imale su jako važno mjesto. U javnost su se plasirale bombastične priče da nas kod ulaska u EU:
- čeka velika lova iz EU fondova (milijarde eura) koja će nas preporoditi,
- ta će lova potaknuti naš razvoj i podići nam standard,
- jako puno novca iz EU fondova stoji nam na raspolaganju, a mi moramo samo tu lovu pokupiti.
I Hrvati su naravno, kao i obično, zagrizli i povjerovali. I samo su čekali trenutak kada će se ta velika lova iz te dobre i velikodušne Europe slijevati k nama, a mi ćemo iskoristiti sve blagodati koje nam ti silni EU fondovi omogućuju. Već onda je bilo opreznih ljudi koji su bili malo skeptični. To su oni koje je život naučio da u životu ništa ne dolazi besplatno i da sve treba platiti na ovaj ili onaj način i da se za sve što dobiješ moraš jako pomučiti.
Ali su hrvatska javnost, a posebno mediji bili prelijeni da se o svemu malo bolje informiraju. Sjećam se sastanka u jednoj maloj dvorani u Saboru, godinu dana prije našeg ulaska u EU, na koji je jedna ministrica pozvala direktore razvojnih agencija i gradskih poglavarstava da ih informira o velikim razvojnim projektima i velikoj lovi koja nas čeka nakon ulaska u EU. Ugledna novinarska pera, na balkonu su zapisivala svaku riječ. Nakon toga je krenula diskusija u kojoj su „ljudi s terena“ objašnjavali da to baš i nije tako jednostavno i da to „ne bude tako išlo“. Novinari su se u međuvremenu pokupili, jer ih detalji nisu zanimali. Imali su pripremljene dvije, tri rečenice i fraze o toj veoma važnoj problematici i bili su prelijeni da bi se išli zamarati dodatnim informacijama koje bi im tu njihovu sliku malo zakomplicirale. Kolege iz razvojnih agencija su upozoravale da za pripremu EU projekata samo dokumentacija stoji od tri do pet posto njihove vrijednosti, znači za pripremu projekata treba ukupno na razini države uložiti na desetine i stotine milijuna eura. A ti novci nisu predviđeni u državnom proračunu, a nema ih ni u proračunima lokalne uprave. Gdje naći te novce? Osim toga sva ti potrošeni novci neće garantirati uspjeh na natječaju, jer će na natječajima proći samo manji broj kandidiranih projekata. Na tu primjedbu nije bilo nikakvog odgovora. A novinare to sve nije ni zanimalo. Vrijeme je pokazalo da su skeptici imali pravo.
Zanimljivo da ni znanstvenici ne postavljaju neugodna pitanja i ne pokazuju ni elementarnu znatiželju da malo prekopaju ispod površine. Oni su opsjednuti trčanjem za novcem iz EU fondova koji će im omogućiti nabavku bolje opreme i financirati rad na istraživačkim projektima. I sve ostalo ih ne zanima.
Mi nemamo novaca, EU će nas spasiti
U studenom 2009. u lijepom restoranu na Varaždin bregu održan je skup župana zapadnog dijela Hrvatske. Tema sastanka bila je i dogovor o pripremi projekata za EU fondove. Uglavnom se zastupao stav: „Mi nemamo novaca i jedini naš izlaz je dobivanje novaca iz EU. To nas jedino može spasiti.“ Naravno, da mi je takav pristup odbojan pa sam, što sam pristojnije mogao, jer sam bio gost na tom skupu, rekao: „Naravno, da se trebamo pripremiti da povučemo novce iz EU. Bili bismo bedasti da to ne radimo. Međutim, jako je opasno da se sve aktivnosti usmjere samo na novce iz EU fondova i da se zaustave sve ostale aktivnosti. Novci iz EU mogu, ali i ne moraju doći. Hrvatska je postojala i razvijala se prije EU i nadam se da će postojati i nakon ulaska u EU. Ima jako mnogo razvojnih aktivnosti koje moramo i možemo obavljati i bez EU. Zbog nekoliko EU projekata koje čekamo, mi ne radimo na „milion“ neophodnih malih ili većih pravih razvojnih projekata koji su nužni za razvoj svake županije i cijelog društva.“
Moje riječi su dočekane „na nož“ i odmah su me poklopili. Rečeno mi je da im je dosta ovakvih domoljubnih fraza i busanja u domoljubna prsa. Oni znaju da im je blagajna prazna i da novci mogu doći samo iz EU. Uvidio sam da su im EU projekti i „ogromna“ lova koju očekuju samo dobrodošao izgovor kojim se opravdaju što ne znaju što bi sami trebali raditi. To zvuči uvijek dobro: „Ne možemo ništa raditi jer – čekamo usvajanje Zakona, čekamo novce iz EU, čekamo strategiju koju treba donijeti Vlada, čekamo upute od Vlade kako da i napravimo svoju strategiju, čekamo ovo, čekamo ono“.
Na mnoga čelna mjesta gradova, županija, općina i drugdje dolaze ljudi koji nemaju pojma što je to razvoj, nemaju pojma što bi u stvari trebali raditi i ovo čekanje EU novaca je odličan alibi da ne rade ništa.
Ozbiljna pitanja traže ozbiljne odgovore
Zbog financiranja Pelješkog mosta s EU novcima i obećanja da ćemo iz EU fondova dobiti dosta novaca kao potporu za obnovu Grada Zagreba poslije potresa i za saniranje štete u gospodarstvu zbog pandemije korona virusa javnost pozitivno govori o EU fondovima i svaka kritična analiza ispada neumjesna.
Međutim, Hrvatska već veliki niz godina ulaže ogromna sredstva u EU fondove i bez obzira na Pelješki most treba postaviti mnogo više puno kompleksnijih pitanja:
- Koliko smo do sada uložili novaca u EU fondove i koliko smo novaca izvukli?
- Za što su potrošeni novci?
- Kakva je korist za Hrvatsku ostvarena s tim novcima?
- Kako to da se ti novci uglavnom troše na strane konzultante i strane izvođače radova?
- Je li takav sustav korištenja EU fondova u konačnici nanio štetu Hrvatskoj?
1. Koliko smo uložili novaca u EU fondove i koliko smo novaca izvukli?
U medijima se stalno plasira jedan teza: „Ogromni novci stoje na stolu, nama su na raspolaganju, a mi ih ne znamo povući“. I stalno se raspreda o tome koliko smo novaca uspjeli ili nismo uspjeli povući iz EU. Uglavnom smo šokirani podacima o tome kako smo malo novaca povukli iz EU. I HDZ i SDP se stalno prepucavaju u tome tko je više novaca izvukao i tko je kriv što smo izvukli malo. Tu i tamo se plasira vijest da s vremenom izvlačimo sve više novaca i to ljude veseli, iako je to u krajnjoj ruci manje važno. Jedino je važno kako smo te novce iskoristili, a to nitko ne proučava.
Mi svake godine u EU blagajnu uplaćujemo oko 500.000.000 eura, odnosno od 3,6 do četiri milijarde kuna čiste, „žive“ love, koja nam sigurno nedostaje u proračunu. (I radi toga se ministar financija mora stalno zaduživati kod svjetskih bankara.) Za usporedbu treba znati da će cijena Pelješkog mosta sa spojnim cestama biti, predviđa se, oko 2,852 milijarde kuna. A za taj projekt su govorili da je preskup i da si ga ne možemo priuštiti.
A što za tu našu veliku članarinu od EU dobivamo natrag? Hrvatska javnost se stalno uvjerava da natrag dobivamo mnogo više od onoga što smo uložili.
Pelješki most
(Izvor slika: http://www.kina-danas.com/...)
U tekstu objavljenom 30 travnja, 2019. godine na portalu faktograf.hr pronašao sam tekst pod naslovom „Koliko Hrvatska daje, a koliko dobiva iz proračuna Europske unije?“ U tom tekstu piše:
„Premijer Andrej Plenković, pozivajući se na Ministarstvo financija, iznio je podatak da je Hrvatska od 1. srpnja 2013. pa do 1. travnja 2019., u europski proračun uplatila 19,7 milijardi kuna, dok smo istodobno iz europskog proračuna primili 34,1 milijardu kuna, što bi značilo da smo u plusu od 14,4 milijarde kuna, odnosno nešto manje od 1,9 milijardi eura.
'Dakle, za sve one koji dvoje o tome da li imamo više ili manje koristi od članstva u Europskoj uniji dobro je podsjetiti da smo na današnji dan u plusu 14, 4 milijarde kuna, a taj plus će se povećavati s obzirom da ide apsorpcija sredstva za vrijeme našeg mandata puno dinamičnije nego prije – od devet posto ugovorenih na 66 posto, a do kraja godine bit će 85 i ono što je važno, sve one alokacije koje se odnose na prve godine članstva – govorimo o 2014., odnosno ovoj financijskoj perspektivi, 2014., 2015., su stopostotno ugovorene i te isplate će slijediti onako kako je i predviđeno odgovarajućim procedurama, što znači da ćemo do kraja ove financijske perspektive, ja vjerujem, iskoristiti praktički sva sredstva koja su nam na raspolaganju i tu apeliram na sve resore da se maksimalno angažiraju“, kazao je Plenković na sjednici Vlade te rezimirao:
'Hrvatskoj su potrebne dvije financijske perspektive + 3, otprilike do 2030., kako bi ta dodatna vrijednost europskih sredstava koja, kao što znamo, predstavlja 80 posto javnih investicija u Hrvatskoj, potaknula gospodarski razvoj i smanjenje nejednakosti, osobito pomogla onim krajevima gdje dodatne investicije su nužne'.
Za 2019. godinu, Hrvatska u proračun EU mora uplatiti 496.596.756 eura.
Manje od nas uplaćuju samo zemlje koje su stanovništvom znatno manje od Hrvatske – Estonija, Litva, Latvija, Cipar, Luksemburg, Malta i Slovenija. Usporedbe radi, zemlje koje bi se po veličini i broju stanovnika i mogle mjeriti s nama – poput Slovačke ili Irske, zbog boljeg stanja gospodarstva uplaćuju znatno više od nas (Slovačka preko 868 milijuna eura, a Irska, zemlja u gospodarskom usponu, gotovo 2,5 milijardi eura).
Uplate Hrvatske u proračun EU variraju na godišnjim razinama, ali ne radi se o naročito značajnim razlikama.
Neto plus od 1,9 milijardi eura možda bi izgledao impresivno kada bi se zanemarilo koliko nam zapravo novca stoji na raspolaganju.
Za cijelo financijsko razdoblje 2014-2020 Hrvatskoj na raspolaganju stoji čak 10,7 milijarde eura, a do sada je uplaćeno manje od 2,3 milijarde, odnosno 21 posto sredstava koje su nam na raspolaganju. Europski se prosjek kreće na 30 posto, a Hrvatska po isplatama drži zadnje mjesto.
Financijski pokazatelji statusa provedbe (operativnih) programa za financijsko razdoblje 2014.-2020. na dan 31.1.2019.
Izrađeno na temelju: Europski strukturni i investicijski fondovi, 2019, p. 1
(Izvor: Domagoj Kozarić, diplomski rad)
Kumulativni prikaz iskorištenih sredstava iz EU fondova u Hrvatskoj
Izrađeno a temelju: Europska komisija, 2019, p. 1
(Izvor: Domagoj Kozarić, diplomski rad)
I izviješće premijera i prikaz iz diplomskog rada bavi se samo brojkama. To su financijski, računovodstveni prikazi koji ne govore o kvaliteti projekata, o rezultatima koje su projekti ostvarili i koliko je Hrvatska od njih imala koristi. Naravno, od diplomskog rada se nešto takvo nije niti trebalo očekivati, ali su naša znanstvena zajednica i naši fakulteti ipak trebalo malo dublje „zaorati“.
Usporedba s drugim zemljama
Dobro je usporediti naše iskorištavanje sredstava iz EU fondova s nekoliko zemalja iz našeg susjedstva, s Bugarskom i Grčkom.
Kumulativni prikaz iskorištenih sredstava iz EU fondova u Bugarskoj
Izrađeno a temelju: https://cohesiondata.ec.europa.eu/countries/BG
(Izvor: Domagoj Kozarić, diplomski rad)
Kumulativni prikaz iskorištenih sredstava iz EU fondova u Grčkoj
Izrađeno a temelju: https://cohesiondata.ec.europa.eu/countries/BG
(Izvor: Domagoj Kozarić, diplomski rad)
Prema podatcima Europske komisije, u ovom proračunskom razdoblju, do 15.2.2019., Hrvatska je uspješno realizirala tek 21%, što ju dovodi na posljednje mjesto među članicama EU28. Tamo piše:
„S obzirom na to da je pokazatelj dodijeljenih, još neisplaćenih sredstava naznaka budućih kretanja stvarnih isplata, njegov nizak iznos za Hrvatsku sugerira da će relativna pozicija RH još neko vrijeme biti među lošijima u cijeloj EU i EU10.“
Sve to je vidljivo i u grafikonu gdje su prikazane članice EU iz našeg istočnog susjedstva i njihov uspjeh u povlačenju sredstava iz EU fonda.
ESIF 2014-2020: Ukupna isplata iz EU fondova svakoj zemlji EU
ESIF - Europski strukturni i investicijski fondovi
(Izvor slike: https://cohesiondata.ec.europa.eu/...)
Iz ovog prikaza se vidi da je Hrvatska pri dnu prema iznosu koji su nam isplaćeni iz EU fondova, što se stalno ističe. Ali se vidi da je Hrvatska u društvu Španjolske, Italije i Slovačke što se redovito prešućuje.
2. Za što su potrošeni novci?
Koliko god mi novaca uspijemo povući iz EU fondova, uvijek je ključno pitanje što smo s time postigli. Kao što se postavlja pitanje što bismo učinili s 500.000.000 eura da ih ne moramo uplaćivati u EU blagajnu. Nažalost, još nisam nigdje vidio detaljnu, stručnu analizu koja govori o tome za što su potrošeni ti silni novci.
Možemo prema određenim izvješćima vidjeti na kakve su se programe ti novci raspodijelili
Raspodjela ukupnih sredstava iz EU fondova u Hrvatskoj (razdoblje 2014-2020.)
Na ordinati su milijarde eura
Izrađeno prema https://cohesiondata.ec.europa.eu/countries/HR
(Izvor: Domagoj Kozarić, diplomski rad)
Vidljivo je da je najviše sredstava planirano i usmjereno u zaštitu okoliša i učinkovitosti resursa te konkurentnost malih i srednjih poduzeća, dok se najmanje izdvaja za informacijske i komunikacijske tehnologije te javnu upravu.
Ali ni taj prikaz ne govori o tome kakva je bila kvaliteta projekata i kakve su rezultate ti projekti ostvarili.
Prosječan, lakovjeran Hrvat, previše lijen da bi se malo bolje informirao, misli da iz tih EU fondova dolazi „živa lova“ kojom se grade ceste, mostovi, zgrade, infrastruktura kojom će se potaknuti naš razvoj. Nažalost, iako se tu i tamo može naći projekt koji ima konkretan „opipljiv“ rezultat, kao što je Pelješki most, izgradnja nekih poduzetničkih inkubatora i tehnoloških parkova, investicije u poljoprivrednu proizvodnju, u previše slučajeva i kod projekata vrijednih „desetke milijuna eura“, za te novce smo dobivali (posebno u početku) intelektualne usluge trećerazrednih konzultanata koji onda sami za sebe izvuku i 95% tog novca.
To sam mogao detaljnije pratiti dok sam bio u poslovnom svijetu, a u zadnje vrijeme informacije nalazim samo na internetu pa možda nisam najbolje informiran. Ali, mislim da se ukupna slika nije mnogo promijenila.
U prvim godinama kada smo dobivali novce iz EU fondova kod većine takvih projekata se radilo o „podizanju svijesti“, o druženju, o „networkingu“, o nekakvim smiješnim vinskim cestama, novci su se trošili za više-manje nepotrebne projekte, na razne nepotrebne radionice, predavanja i aktivnosti na razini dječjeg vrtića i na slične aktivnosti u kojima su nas učili kako da „prelazimo preko ceste“ i uglavnom su nas tretirali kao malo naprednije debile. A u hrvatskoj javnosti je prevladavalo uvjerenje kako kroz takve projekte mi izvlačimo novce iz EU fondova što nam jako koristi. I mnogi su se hvalili svojim uspješnim izvlačenjem novaca za takve projekte.
(Izvor slike: https://www.facebook.com/...
A „žive love“ je bilo malo. Gomile činovnika iz raznih ministarstava, poglavarstva i agencija putovalo je a i sada putuje po Europi, do Bruxellesa i natrag radi takvih projekata, znaju već tamo svaki kafić, od svega toga lijepo žive. Stvaraju se armije „europskih birokrata“ koje interesi zemlje iz koje dolaze jako malo zanimaju i zanima ih samo da taj bezlični, birokratski sustav funkcionira, da se ispunjavaju ogromne količine raznih tabela, formulara i upitnika i da nitko ne pita čemu sve to služi i kakvog sve to ima smisla.
Nekoliko primjera iz drugih zemalja
Mnogi naši ljudi sudjeluju u mnogobrojnim međunarodnim EU projektima i upoznali su i lice i naličje tih projekata. Međutim, nisam imao priliku nigdje pročitati ijedan kritičniji osvrt na te projekte. Medije to ne zanima, a zahvaljujući utjecaju jednog našeg akademika strašno je smanjen broj stručnih časopisa na hrvatskom jeziku u kojima bi se takve analize mogle objaviti. A važan je razlog da ljudi vole te projekte, jer putuju po Europi, druže se sa više ili manje zanimljivim ljudima, a neki rade na nekim istraživačkim projektima, pa tko bi kritički o tome govorio.
Primjer Poljske
Često nam se „pod nos“ stavlja Poljska koja iz EU fondova uspjela izvući jako velike novce. To je točno, Poljska je stvarno povukla veliki iznos eura kada je ušla u EU, da su se i sami Poljaci čudili kako lako im ti novci dolaze. Jednom je jedna Poljakinja, direktorica novog tehnološkog parka na konferenciji za poduzetnike u Osijeku govorila kako su novci dolazili za svakakve projekte, čak i za one koji baš nisu imali puno opravdanja. Tehnološki park u kojem je radila izgrađen je EU novcima u jednom malom mjestu koje nije uopće imalo resurse za takvu instituciju, a takvih projekata je bilo bezbroj. Poljaci su sigurno sposobni i pametni pa su iskoristili ono što im se pružalo. Ali uspjeh u privlačenju novaca iz EU fondova nije samo posljedica činjenice što Poljaci znaju dobro pisati projekte. Još veći razlog je čisto politički i leži u tome što je Poljska velika zemlja, smještena između Njemačke i Rusije, i stalno je kroz niz stoljeća svoje povijesti pod silnim utjecajem i jednih i drugih. Zato je Europa htjela pokazati Poljacima da moraju biti su jako sretni što su dio Zapada.
Sa sličnim političkim razlozima primili su vrlo rano Bugarsku i Rumunjsku u EU, iako nisu zadovoljavale kriterije, a većinu kriterija ne zadovoljavaju niti danas. Razlog je bio da se blokira širenje utjecaja Rusije na jug.
Nažalost, (ili na sreću) Hrvatska nije u takvoj poziciji pa se mora samo svojim radom i sposobnostima izboriti za svoje mjesto u EU, a i za što bolje korištenje EU fondova, što nam u zadnje vrijeme možda ide nešto bolje.
Primjer međunarodnog projekta o poduzetništvu
Pred dosta godina, od 2003.-2005. godine sudjelovali smo u jednom velikom međunarodnom projektu koji se bavio razvojem poduzetništva na području pet susjednih europskih država, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske i sjeverne Italije. Projekt se zvao „TEC-PPARK.NET i u njemu su sudjelovali tehnološki centri i parkovi iz navedene regije. Vodeći partner , tzv. Lead Partner bio je Innofinanz-Steiermärkische Forschungs- und Entwicklungsförderungsges. mbH iz Graza.
Europska regija koja je područje djelovanja projekta TEC.PARK.NET.
(Izvor slike: arhiva autora)
To je bilo još prije nego je Hrvatska ušla u EU pa smo još svi dosta idealizirali takve projekte. Ideja projekta je bila krasna- „koristiti sinergijski potencijal cijele regije organizirajući kooperaciju na međunarodnoj razini“. A očekivani rezultati su bili još ljepši:
- Održiva integracija znanstvene, tehnološke i poslovne infrastrukture na području suradnje sa ciljem kreiranja nove sinergije na višoj razini.
- Korištenje potencijala rasta povećavanjem tržišta i suradnje poduzetnika.
- Pojačavanje razmjene dobara i usluga.
- Omogućiti svakom uključenom partneru pristup vještinama visokih razina, znanjima i ekspertima svakog partnera u regiji tako da se poveća konkurentnost cijele
Bio sam oduševljen s opisom projekta, ciljevima i očekivanim rezultatima i rado smo se uključili s velikim očekivanjima. Međutim, ubrzo sam bio neugodno iznenađen kada sam ubrzo shvatio da se poduzetništvom uopće ne bavimo. Cijelo vrijeme smo ispunjavali nekakve tabele i stalno diskutirali o financiranju i troškovima projekta. Zato sam na sastancima stalno gnjavio da konačno počnemo nešto korisno i konkretno raditi. Bio sam naivan i htio sam da napravimo projekt od kojeg će naši poduzetnici imati koristi. Tada me je jedan ugledan, simpatičan Talijan, direktor velikog instituta iz Trsta, uz smiješak spustio na zemlje rekavši: „Dragi kolega, jedini konkretan rezultat koji se od nas očekuje je da napišemo puno papira, te papire stavimo u jedan registrator i pošaljemo ga u Bruxelles“.
Na kraju je rezultat projekta bila jedna web stranica koja je ubrzo ugašena i fascikli s prospektom projekta.
Logo i naziv projekta – i to se ubrzo izgubilo.
(Izvor slike: arhiva autora)
Ipak, mi smo imali jednu veliku korist od projekta. Upoznali smo veliki broj tehnoloških parkova i centara iz srednje Europe i mogli smo se uspoređivati s njima. Zaključili smo da smo po načinu rada, broju inovacija, patenata, broju novih proizvoda koje su ostvarivali poduzetnici iz našeg, zagrebačkog tehnološkog parka bolji od svih njih. Čak smo vidjeli „Business Inovation Centre“ koji se inovacijama uopće nisu bavili. I u čudu su nas gledali kada smo ih pitali za inovacije i patente.
3. Kakva je korist za Hrvatsku ostvarena s tim novcima iz EU fondova?
Priznajem da sada, u mirovini nismo više najbolje informiran i ono što pišem najviše se temelji na mojim iskustvima iz početnog razdoblja korištenja EU fondova. Sada čujem da se sve više financiraju infrastrukturni projekti, seoska gospodarstva, poduzetnička infrastruktura, tehnološki parkovi, nešto konkretno, opipljivo, što se može vidjeti i lakše ocijeniti. Ali, iz razgovora s mnogobrojnim kolegama vidim da i dalje ima mnogo onih bezveznih, mutnih, nekorisnih projekata na koje se troši velika lova. Bilo bi dobro da konačno netko detaljno proanalizira sve te projekte i konačno pokaže koliko ima onih konkretnih s korisnim i vidljivim rezultatima i onih virtualnih, bezveznih i nekorisnih.
EU novci i razvoj poljoprivrede
U srpnju 2021. godine u medijima sam pročitao jednu, za mene šokantnu, vijest. U časopisu Lider našao sam članak pod nazivom „Tko je bacio u vjetar 33 milijarde kuna“.
U članku je pisalo:
„Od ulaska u EU Hrvatska je poljoprivredu subvencionirala s ukupno 33 milijarde kuna, ali nije uspjela dostići vrijednost poljoprivredne proizvodnje koju je imala prije ulaska u EU. To je jedan od zaključaka Smarterova istraživanja. Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2012. iznosila je 20,9 milijardi kuna, a u prošloj je dosegnula 19,24 milijarde kuna i još je niža nego u godini ulaska RH u EU.
Poljoprivreda je ulaskom u EU doživjela kumulativni šok snažne konkurencije otvorenog EU tržišta, novih pravila EU poljoprivredne politike te gubitka tradicionalnog tržišta Cefte. Godinama nerješavana strukturna pitanja poljoprivrede dovela su do toga da je u prve tri godine izgubljeno više od pet milijardi kuna vrijednosti poljoprivredne proizvodnje.“
Zaključak je to stručnjaka Smartera, konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju, koja je izradila analizu utjecaja koji je ulazak u EU imao na hrvatsku poljoprivredu.
To je najbolji primjer da novac sam za sebe ne potiče razvoj, već je najvažnija sposobnost i znanje ljudi koji taj novac koriste. Kod nas su sve institucije popunili trećerazredni ljudi i trećerazredni rukovoditelji, ministri, direktori i slično društvo koji jednostavno nemaju sposobnosti i znanja da ostvare neophodan razvoj, bez obzira koliko se novaca ulaže.
Kroz desetljeća stalno sam slušao izvješća raznih ministarstva, većinom gospodarstva i poduzetništva, koja su izvještavala o tome „koliko smo izvukli iz EU fondova“ i „koliko smo potpora i subvencija uložili u poljoprivredu, poduzetništvo, inovacije i cijelo gospodarstvo“. A gotovo nikada se uz to nije mogli čuti što se s tim novcima postiglo.
A kada se konačno mogla pročitati analiza o tome što su te silne milijarde kuna i eura ostvarile, rezultat je šokantan, iako se mogao i očekivati.
Zanimljivo je da ta informacija nije izazvala neke ozbiljne komentare, nije potaknula nikoga da se malo zamisli i zaključi da nešto ozbiljno ne štima, da sustav nije dobar, da nije učinkovit i da su nužne radikalne promjene. Hrvatska javnost bavi se trivijalnim temama i ozbiljne analize nikoga ne zanimaju. Svi čuvaju svoje položaje i beneficije i ne žele ništa mijenjati.
Ministrica poljoprivrede Marija Vučković odmah je, 19. srpnja 2021. godine demantirala podatke koje je jedan prije iznijela konzultantska tvrtka Smarter. Nije se složila s metodologijom izračuna.
Međutim, bez obzira jesu li neke brojke veće ili manje činjenica je da se u poljoprivredu ulažu ogromni novci i da rezultati nisu zadovoljavajući.
Carevo novo ruho, bleferi i mufljuzi
Jednom su se na jednom sastanka kolegice i kolege iz nekoliko županija hvalili da su iz EU fondova izvukli novce i napravili vinske ceste i biciklističke staze. A u jednom zagorskom gradiću su bili ponosni što su tim EU novcima postavili nekoliko prometnih tabli na ulazu u grad. I svima se ponosno hvale u koliko su EU projekata sudjelovali i koliko su novca „povukli“. Kao da smo toliko jadni da tu „glupu“ vinsku cestu nismo mogli i sami napraviti i table sami postaviti, već smo trebali čekati pomoć iz Europe. Svi se dive tim bezveznim projektima, hvale se novcima koje su „povukli“ iz EU.
Sve mi to jako liči na priču o Carevom novom ruhu. A mnogo ljudi je jako zainteresirano da sudjeluju u tom ritualima i boje se da netko ne vikne: „Pa car je gol, zar nitko ne želi vidjeti istinu“.
Priče o EU fondovima služile su, a vjerujem da i dalje služe i za velika blefiranja. Na jednom skupu na Varaždin bregu s mnogo političkih uglednika direktor razvojne agencije jednog grada hvalio se da su iz EU fondova izvukli 150 milijuna eura. Svi smo bili impresionirani, a političari iz tog grada su se ponašali kao zvijezde na području EU fondova. Tjedan dana nakon toga u manjem krugu obratio sam se tom direktoru: „Kolega, sada smo svi ovdje domaći, recite mi gdje su rezultati tih projekata. To je više od milijardu kunu, to se mora vidjeti, moći popipati. Ja bih to htio vidjet. Gdje je to da to vidim“. On se zacrvenio i rekao da to nije baš tako lako vidljivo, pa to je prijenos znanja, pa prekogranična suradnja, te ovo te ono, uglavnom „velika magla“.
Jednom je jedna skupina poznatih političara iz Zagreba (iznenadili bi se da doznate imena) tražila od mene da Razvojna agencija potpiše ugovor s nekim konzultantima koji će u Zagreb dovući EU projekte u vrijednosti od nekoliko milijardi kuna, (jer mi to ne znamo napraviti). A onda su mudro tražili da u ugovoru bude unesena naša obveza da se tim konzultantima plati za to jedan postotak od vrijednosti projekta (što je u redu), ali unaprijed (što nije u redu, već je čisti bezobrazluk). Znači, unaprijed bi im trebali platiti oko sto milijuna kuna. Rekao sam im da bih nakon tog potpisa trebao odmah uzeti pidžamu i keficu za zube i uputiti se u Remetinec.
U tom ludilu ima sistema
Jednom sam došao u neku instituciju u Zagrebu i slušao predstavljanje razvojnog projekta kojem je bio cilj osnivanje tehnološkog parka u Splitu. Projekt je financirala Europska unija s 800.000 kuna, pa me je zanimalo za što daje toliku lovu. (Bio sam pomalo i ljubomoran na te novce). Studija je bila dosta debela, imala 167 stranica. Kada sam ju počeo listati, vidio sam veliku hrpu brojaka i podataka bez puno smisla koje su pokupili s Interneta i onda ih „kao s lopatom“ nabacali unutra. Sve u svemu bezvrijedan elaborat na „znanstvenoj razini telefonskog imenika“. Ljudi koji su predstavljali i opisivali projekt bili su ponosni na dobro obavljeni posao i novce koje su dobili, ali sam odmah uočio da nikada nisu bili niti u jednom tehnološkom parku i da im je ta cijela problematika jako strana. Slušatelji su, kao što je red, na kraju pljeskali, postavili par bezveznih pitanja i otišli u drugu prostoriju na domjenak. Pitao sam se tko i zašto to financira i kome to u stvari treba.
To nije izoliran slučaj, već je postao stil rada. Na sličan način i na osnovi raznih anketa, uz hrpe raznih podataka „zbrda zdola“ skupljenih s Interneta provode se „znanstvena istraživanja“, dobivaju doktorati, putuje po svijetu. Mladi znanstvenici se odgajaju na takvim istraživanjima. Nekoliko puta su neki mladi znanstvenici bili šokirani, kada sam ih „pošpotao“ i rekao im da su takva istraživanja većinom bezvrijedna.
To mi je uvijek izgledalo potpuno ludo i pitao sam se u čemu je štos, komu je to potrebno, zašto to netko plaća. I onda sam zaključio da „u tom ludilu ima sistema“. Vrhunski rezultati zahtijevaju naporan rad i u školi i u znanosti. Nekada ste se morali mučiti s napornim istraživanjima, cijeli život posvetiti nekom području rada. A sada sve ide mnogo jednostavnije, napravite neke površne ankete, ne mučite se previše, uvažavaju vas kao stručnjaka, a uz to se to i dobro financira. Zar nije „super“, kada se možete baviti istraživanjima i znanošću, sjedeći pred računalom, ne odvajajući se od Interneta, u sustavu koji ide „linijom manjeg otpora“, uz što manje rada, znoja i muke.
I malo po malo znanost i struka postaju potpuno nesposobni za ozbiljna i upotrebljiva istraživanja.
Da nam bude jasnije, možemo taj problem pogledati iz jednog drugog kuta.
Pogledajmo Blanku Vlašić. Bila je nepobjediva, prava sportašica i divno izgleda. Zato su mnogi na nju bili ljubomorni. Ali da bi postigla te rezultate ona „od malih nogu“ mnogo trenirala, strašno se mučila, iscrpljivije, živjela sportskim životom, pazila na sebe, kako živi, što jede, kada ide spavati. Zamislimo, da oni koji ne mogu pobijediti Blanku na sportskom polju počnu razmišljati, što da naprave da ona izgubi svoje sposobnosti i športsku snagu. Jedan od načina je da ju nagovore da se ne muči tako, da si olakša život, da počne jesti fine, slatke, kalorične kremšnite, da ne ide spavati u 21.00 sat, već da ostane u diskaču cijelu noć. I što bi se dogodilo? Ne samo što bi se jako udebljala, na sportskom terenu ne bi više pobjeđivala. A oni, koji bi ju na to nagovorili, uživali bi gledajući kako ju drugi sportaši pobjeđuju na sportskom polju.
A isti slučaj je i u obrazovanju i u znanosti.
Uvijek, kada idemo lakšim putem, postajemo nesposobni da se borimo i pobjeđujemo.
Blanka Vlašić
(Izvor slike: https://www.linkedin.com/...)
A možda se to želi postići, pa našu djecu, naše studente, naše znanstvenike već od malih nogu treba pripremiti za život u kojem će se od njih, u Europi, malo tražiti, malo očekivati, pa ne trebaju mnogo raditi i mučiti se. A prave znanstvene rezultate Europa će stvarati u svojim vodećim zemljama, u kojima se znanstvenici uz ozbiljan rad, mnogo truda i odricanja, u idealnim uvjetima, posvećuju znanstvenom radu i ostvaruju vrhunske rezultate.
Do sada su naša djeca koja su nastavljala školovanje na zapadnim školama redovito bila bolja od njihovih đaka i studenata. Naši stručnjaci, inženjeri i liječnici su u svijetu uvijek cijenjeni kao vrhunski. A što sada želimo postići? Što se želi postići Bolonjskim procesom, koji, sada je već jasno, srozava kvalitetu naših fakulteta.
Na početku uvađanja te „Bolonje“ njemački profesori su našima otvoreno rekli: „Od vas se očekuje da imate samo prvi stupanj, a onda će vaši najbolji doći k nama na konačno školovanje, jer vama više ne treba“.
4. Kako to da se ti novci uglavnom troše na strane konzultante i strane izvođače radova?
Niti jedna zemlja koja je prošla put od nerazvijenosti do uspješnog gospodarstva, a Singapur i Kina su najbolji primjeri, nije to uspjela otvarajući već u početku svoje gospodarstvo slobodnom tržištu. Slobodno tržište je ring u kojem se odvija brutalna i bespoštedna borba i u kojoj nejaki, nerazvijeni, nepripremljeni borci nemaju nikakve šanse. Zato svako pametno vodstvo neke nerazvijene zemlje najprije, u prvoj fazi zaštićuje svoje gospodarstvo više ili manje, na razne načine, dok ne ojača i bude spremno za borbu na slobodnom tržištu. Naravno, takva politika ljuti velike zapadne zemlje i one na sve moguće načine žele diskreditirati političko vodstvo suverenističkih zemalja, a zapadni mediji su puni napisa u kojima suverenistički raspoložene političare tih zemalja žele prikazati kao zatucane diktatore, a zemlje proglašavaju nedemokratskim.
Međutim, treba nam svima biti jasno da slobodnog tržišta nema nigdje, osim kod nas i u sličnim tranzicijskim gospodarstvima koja silom žele ući u društvo zapadnih zemalja sa starim demokracijama. Takva slobodna tržišta nerazvijenih su otvorena za invaziju stranih kompanija koje kao divlji vučji čopor navaljuju na naše tržište i izbacuju domaće proizvođače s domaćeg tržišta. Treba samo razgovarati s našim poduzetnicima i ćuti njihova iskustva s npr. njemačkim kompanijama kako se ponašaju na našem tržištu.
A kada dođe do krize, velike zapadne države koje su nama držale prodike o slobodnom tržištu prve odustaju od slobodnog tržišta i zatvaraju svoja domaća tržišta i štite svoje gospodarstvo. Kada je započela kriza 2008. godine to je prva učinila Francuska i takvo svoje ponašanje proglasila „gospodarskim patriotizmom“. A tako su djelovale i Njemačka i ostale zemlje. Naši političari se nisu usudili napraviti nešto slično.
Donald Trump je osvojio vlast s parolom „America first!!!“ s kojom je htio spašavati američko gospodarstvo koje je globalistička politika njegovog prethodnika skoro uništila. Globalisti su masovno selili proizvodnju u Kinu, a u Americi u tzv. „pojasu hrđe“, „proizvodnom pojasu“ istočnog dijela američkog Srednjeg zapada stotine tisuća američkih radnika je ostalo bez posla.
I naravno, početkom 1990-ih, a posebno vezano uz ulazak Hrvatske u EU započelo uništavanje domaćeg znanja i domaće proizvodnje.
Uništavanje domaća konzultantska baza
Angažiranjem skupih stranih konzultanata uništavana je i uništava se domaća konzultantska baza i domaće znanje. Već se i za najjednostavnije projekte angažiraju strani konzultanti koji su lošiji od naših. U Zagrebu ima sigurno dvadesetak i više konzultanata mnogo kvalitetnijih, a i mnogo jeftinijih od ovih koji nam se uvaljuju preko EU fondova, ali naši konzultanti ne mogu dobiti posao.
Kako je to moguće?
Vrlo jednostavno, u natječajima za izbor konzultanata postavljaju se suludi kriteriji. Na primjer, da bi se konzultantsko poduzeće uopće moglo javiti na natječaj mora imati godišnji prihodi od oko 100 milijuna eura. Naravno to je potpuno besmisleni i suludi zahtjev. Ali to odmah znači da to niti jedno naše poduzeće ne može zadovoljiti i uopće se ne može javiti na natječaj. I posao odmah dobiju stranci. A što je najgore, nitko od naših, niti iz ministarstava niti agencija nije se pobunio, jer je njihov sluganski mentalitet naučio da to mora biti tako, ako želimo u Europu.
Sudjelovao sam u nekoliko projekata i to sam vidio na svoje oči.
Početkom 2011. godine u Zagrebu je započeo s radom jedan veliki projekt „vrijedan desetak milijuna eura“, na koji su u početku svoje potpise kao suradnici projekta stavili čelni ljudi više od deset gradskih institucija od Gradonačelnika, predsjednika Komore do Razvojne agencije i moje malenkosti. Projekt je imao bombastičan naziv „LPZ-Lokalno partnerstvo za zapošljavanje grada Zagreba. Strategija razvoja ljudskih potencijala“. A odvijao se kroz radionice s temom „Povećavanje konkurentnosti gospodarstva i zaposlenosti“. Potaknut takvim krasnim naslovima pitao sam voditelja hoće li se projekt baviti otvaranjem novih radnih mjesta. Odgovorio mi je da to nije cilj projekta.
Na projektu je gotovo sto naših ljudi pola godine sudjelovalo na nekakvim radionicama, potrošilo ogroman broj radnih sati i konačan rezultat je jedna bezvezna strategija koja je završila u ladici i koju gotovo nitko nije pročitao, ali je ipak usvojena na Gradskoj skupštini. Vrhunac projekta je na kraju bio jedan loš domjenak. Projekt je vodila je jedna krajnje smušena konzultantica, umirovljena srednjoškolska profesorica matematike iz jednog malog istočnonjemačkog grada, (uz plaću od 7.000 eura mjesečno).
Takvih projekata je bilo, a vjerojatno ih ima i sada mnogo, uz to da je u većini slučajeva osnovni rezultat (uz domjenak na kraju) još i nekakva web stranica.
Projekt osnivanja tehnološkog parka (nazvali smo ga Mali tehnopolis Samobor) u bivšoj vojarni u Samoboru, malom mjestu kraj Zagreba, 2013. godine vodila je u prvoj fazi jedna slovenska činovnica iz poglavarstvu nekog malog slovenskog mjesta. U drugoj fazi projekta posao su dobili Poljaci kojima se nije dalo doći u Zagreb pa su za posao angažirali neke građevinare iz Zagreba koji nikada u životu nisu niti vidjeli tehnološki park. U projekt su utrošene dvije godine i mnogo sati rada i na kraju nije prošao. A cijeli taj posao smo mogli sami završiti za tri mjeseca i osnovati tehnološki park, da je nekome bilo stalo do toga. A to natezanje s EU natječajima bila je odlična izlika da se ništa ne napravi. Gradonačelnik je bio presretan da nisu prošli na natječaju, jer nije znao za što bi služio tehnološki park, a usto je rekao da ne misli pomagati poduzetnicima. (Ali to je jedna druga priča).
Za usporedbu, u Sisku je uspješan američki poduzetnik, naš iseljenik, gospodin Darko Matt Sertić u tri mjeseca uredio prostor, osnovao Poduzetnički inkubator – PISAK d.o.o. i 24. rujna 2014. godine bilo je svečano otvaranje Piska. Sada je taj inkubator pun poduzetnika. Gospodin Sertić je pokrenuo mnogo projekata koji pokreću gospodarstvo Siska, svojim je primjerom pokazao ostalim našim iseljenicima kako mogu investirati u Hrvatsku i poziva ih da to učine.
To je primjer usporedbe projekta koji je vodio privatni poduzetnik i projekta kojeg vode birokrati prema pravilima EU.
Pet godina nakon osnivanja PISAK je ušao u drugu fazu razvoja. U petak, 27. rujna, 2019. godine započela je završna konferencija projekta „Startaj s PISKOM!“ i svečano otvorenje II. faze razvoja Poduzetničkog inkubatora Sisak – PISAK. Projekt “Startaj s Piskom” je sufinancirala s oko 6.500.000 kuna Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.” Za pripremu i realizaciju projekta vrijednog 6.500.000 kuna trebalo je 2 godine napornog rada.
Darko Matt Sertić, direktorica Krunoslava Kosina-Milutinović i Marijan Ožanić ispred zgrade poduzetničkog inkubatora PISAK..
(izvor slike: arhiva PISKA)
Na natječaju na kojem nije prošao projekt iz Samobora prošao je projekt iz Križevaca. I u Križevcima je izgrađen i 28. listopada 2016. godine svečano otvoren krasan Razvojni centar i Tehnološki park (RCTP) preuređenjem stare vojarne. Projekt je s 33.817.117,60 kuna sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj, a putem Sheme dodjele bespovratnih sredstava za poslovnu infrastrukturu u okviru Operativnog programa Regionalna konkurentnost 2007.-2013., Prioritetne osi 1. Razvoj i unapređenje regionalne infrastrukture i jačanje atraktivnosti regija, Mjere 1.1. Podrška razvoju infrastrukture.
Imao sam privilegiju surađivati s ljudima koji su vodili taj tehnološki park pa sam malo pogledao projektnu dokumentaciju koja je prošla na natječaju. I uočio sam jednu nevjerojatnu stvar. Konzultanti koji su pisali projekt u dokumentaciju su dva puta ubacili isti tekst jednog poglavlja od dvadesetak stranica. Naravno, time su „podebljali“ obujam teksta projekta. Najzanimljivije je u svemu da taj bezobrazluk nisu primijetili ni oni koji su ocjenjivali projekt (jesu li ga uopće pročitali) niti oni koji su po tome trebali voditi tehnološki park. Konzultanti koji su dobili posao izrade projekta nikada nisu ni vidjeli tehnološki park niti su znali kako to funkcionira i unijeli su u projekt neke elemente za određivanje cijena koji će godinama stvarati probleme upravi tehnološkog parka. Ali, naravno nikoga to nije zanimalo, jer su svi bili zadovoljni što su Križevci dobili lijep objekt.
Projekt za Križevce nije bio ništa bolji i ništa gori od projekta za Samobor, ne znam po kojim se kriterijima odlučivalo, ali natječajna komisija sigurno nije detaljno pročitala projektne prijedloge.
Poslove dobivaju stranci
U mnogo slučajeva kroz te EU projekte plaća se strana roba koja se inače proizvodi i u Hrvatskoj. Veliko je čuđenje jedne godine izazvala spoznaja da su posao snimanja hrvatskoga zdravstvenog sustava vrijedan 200.000 eura dobili francuski konzultanti. Objašnjenje je bilo krajnje glupo i ponižavajuće: „Europa je osigurala taj novac, pa ima pravo i odrediti koga će angažirati!“ To što je to zapravo naš novac, to nitko ne spominje.
Hrvatska javnost prihvaća, kao nešto normalno, činjenicu da većinu poslova koji se financiraju iz EU fondova dobivaju stranci. Čak i u slučajevima kada su u povjerenstvima naši ljudi, jer su kriteriji u natječajima tako naštimani da naša poduzeća imaju malo šanse, čak i u slučaju kada je naš proizvod bolji od stranog.
Vrlo često se dogodilo da stranci koji su dobili projekt nisu ni dolazili u Hrvatsku, već su angažirali domaće poduzeće da projekt odrade za sitnu lovu.
Time se onemogućava razvoj našeg gospodarstva i našeg poduzetništva.
Nekada smo se tome čudili, ljutili smo se, a sada se sve to shvaća kao nešto normalno i redovito sve veće poslove dobivaju strana poduzeća.
Jedan naš poduzetnik koji svoje proizvode izvozi po cijelom svijetu jednom mi je rekao: „Hoću da na natječajima letvicu kvalitete postave na 2.10 metara pa da prođu samo najbolji koji to mogu preskočiti, a među njima ću sigurno biti i ja. Ali ne, oni postave letvicu na 1,20 da ju može preskočiti svaki „šrot“ koji dolazi uz Europe.“ I onda se dogodi da se njegovi proizvodi ugrađuju u podzemnu željeznicu u Parizu, a na našim kolodvorima se ugrađuje nekvalitetna roba iz Poljske. Takvih primjera ima bezbroj.
U jednom našem gradu natječajna komisija je stalno forsirala da jedan važan komunalni projekt za grad dobiju stranci. Čak su i SDP-ovi i HDZ-ovi ljudi u gradu zajednički lobirali da posao dobije domaća, isto tako kvalitetna tvrtka. Međutim, posao je dobila strana tvrtka, jer su ljudi u komisiji bili već tako odgojeni da stranac mora biti bolji pa ih ništa nije moglo pokolebati.
5. Je li takav sustav korištenja EU fondova u konačnici nanio štetu Hrvatskoj?
Razvoj se sveo na trčanje za EU fondovima
U Hrvatskoj se stvara uvjerenje da mi nemamo novaca nizašto i da jedini novci koje možemo uložiti u razvoj dolaze iz EU. To je kao da vam netko kaže: „Da biste mogli preživjeti, jedina vam je šansa da prosite pred Katedralom“. Toliko smo svi opsjednuti novcem iz EU fondova da smo zaboravili na svoj razvoj koji mora postojati i koji je uvijek postojao i izvan EU fondova.
Već desetak godina stalno slušamo kako nas u EU fondovima čeka ogroman iznos novaca, a mi ne znamo te novce pokupiti. A s druge strane s kim god od službenika iz nekih agencija, centara, čak i fakulteta pričam, samo slušam kako se hvale svojim angažmanom na prijavi za razne EU pretpristupne fondove. Imam osjećaj da nitko ništa drugo niti ne radi nego se samo priprema za ispunjavanje raznih formulara i prijava na EU natječaje. U prvi plan po svim ministarstvima i raznim državnim, gradskim i županijskim tijelima došli su mladi ljudi kojima je svaka druga riječ TOR, Framework, Action Plan, Partnership and Cooperation Agreement (PCA), Regional Development, Experts Profile, workshop, itd. Kao da ništa drugo nije važno nego kako se iskazati na ispunjavanju raznih EU formulara.
Naravno, da trebamo iskoristiti svaku mogućnost da izvučemo novac iz nekakvih europskih fondova. Svaki novac koji možemo dobiti i korisno upotrijebiti je dobar i treba se za njega potruditi. Ali trebamo znati da u te fondove i Hrvatska mora dosta uplatiti, a ne samo dobiti. A veliki dio tih programa, koji imponiraju s milijunima eura, u stvarnosti se svodi na trošak stranih konzultanata, razne radionice i „networking“, bez „žive love“. Naravno, ima i pravih programa iz kojih se financira izgradnja nekog postrojenja, nekog vodovoda, neke zgrade tehnološkog parka i to su primjeri za koje se vrijedi pomučiti. Ali ta opsjednutost novcima koje bismo mogli dobiti i usmjerenost na aktivnosti koje su potrebne da bi se ti novci dobili, djeluje kao otrov i postaje vrlo opasna.
Budući da se svi gotovo manijakalno podređuju projektima koje nam netko drugi određuje, postajemo nesposobni kreirati i razvijati prave i ozbiljne projekte koji su nužni za razvoj našeg društva i gospodarstva.
Pored toga izgleda da ne primjećujemo nekoliko važnih činjenica. Ako se rad na takvim razvojnim projektima može naučiti na par seminara koji traju desetak sati ili se projekti mogu definirati na radionicama, kakvu razinu znanja takvi razvojni projekti traže. To je uglavnom razina znanja koju imaju ljudi sa srednjom školom ili s iskustvom od par godina nakon završetka nekog faksa. Rad na pristupnim fondovima tjera nas da izradimo razne ROP-ove (Regionalne operativne planove) i Županijske razvojne strategije. Ti dokumenti su nužni, ali oni nam trebaju zbog nas, a ne zbog EU fondova. I što se događa? Rijetko koji grad ili županija su u stanju sami napisati te važne strateške dokumente, jer se nisu osposobili da mogu osmisliti i voditi svoj razvoj. Umjesto toga takve im strategije rade po narudžbi razne institucije koje su inače jako daleko od tog grada i županije. Zato takvi strateški dokumenti koji definiraju dugoročni razvoj nekog kraja ili grada, obično završe u nekoj ladici, a da ih nitko niti ne pročita.
I u konačnici možda ćemo dobiti neke milijune eura za neke projekte, možda ćemo njima izgraditi neki objekt, ali to na ukupni razvoj kraja ili grada neće imati značajniji utjecaj.
Vidio sam EU projekte u kojima su bili nabacani podaci „na intelektualnoj razini telefonskog imenika“, rezultati nekih bezvrijednih anketarskih istraživanja, a koji su plaćeni velikim novcem. Pitao sam se tko i zašto to financira i kome to u stvari treba. To nije izoliran slučaj, već je postao stil rada. Na sličan način i na osnovi raznih anketa, uz hrpe raznih podataka „zbrda zdola“ skupljenih s Interneta provode se „znanstvena istraživanja“, dobivaju doktorati, putuje po svijetu. Mladi znanstvenici se odgajaju na takvim istraživanjima. To mi je uvijek izgledalo potpuno ludo i pitao sam se u čemu je štos, komu je to potrebno, zašto to netko plaća. I onda sam zaključio da „u tom ludilu ima sistema“. Vrhunski rezultati zahtijevaju naporan rad i u školi i u znanosti. Nekada ste se morali mučiti s napornim istraživanjima, cijeli život posvetiti nekom području rada. A sada sve ide mnogo jednostavnije, napravite neke površne ankete, ne mučite se previše, uvažavaju vas kao stručnjaka, a uz to se to i dobro financira. Zar nije „super“, kada se možete baviti istraživanjima i znanošću, sjedeći pred računalom, ne odvajajući se od Interneta, u sustavu koji ide „linijom manjeg otpora“, uz što manje rada, znoja i muke.
I malo po malo naša znanost i struka postaju potpuno nesposobni za ozbiljna i upotrebljiva istraživanja, za ozbiljan razvoj. A možda je nekome to i cilj.
To ludilo trčanja za EU fondovima i ispunjavanja nekakvih formulara potpuno nas je onesposobilo da se bavimo razvojem koji je neophodan za gospodarski napredak Hrvatske.
Razvoj koji je sam sebi svrha
Pred dosta godina sam sudjelovao na jednom europskom forumu u Varaždinu. Među ostalima zanimljivo je bilo predavanje jednog mladog i simpatičnog profesora s Fakulteta za organizaciju. On se hvalio angažmanom svog fakulteta na raznim EU projektima, a posebno je istaknuo suradnju s Norveškom. U uvodu mog predavanja, koje sam održao poslije njega, ja sam rekao: „Dragi kolega, mene jako malo zanima vaša suradnja s Norveškom, ali me jako zanima zašto ne surađujete s Varteksom i poduzećem u Novom Marofu i s drugim poduzećima iz kojih, čujemo, stotine radnika dobivaju otkaz. Mene bi više impresioniralo da svoje znanje ulažete u razvoj tih poduzeća i pomažete im u prevladavanju njihovih poslovnih i organizacijskih problema. Naravno da trebamo biti otvoreni prema svima, surađivati s cijelim svijetom i naučiti što više od svih. Ali ne smijemo zaboraviti naše osnovne zadatke.“
(Izvor slike: http://hr.n1info.com/...)
U toj luđačkoj i ponižavajućoj trci za novcima iz EU fondova svi su na Hrvatsku i zaboravili.
Sredinom 2014., na jednom skupu o korištenju EU fondova za razne projekte posebno se isticao direktor jednog poduzeća koje se bavilo razvojem na području biokemije. Pričao je da se redovito javljaju na mnogobrojne natječaje, izvještili su se u pisanju projekata i uspjeli su redovito dobivati velike iznose novaca kojima su zapošljavali tridesetak stručnjaka, inženjera i liječnika. Svi smo bili impresionirani, divili smo se simpatičnom znanstveniku, dok netko nije pitao tko su im kupci i na kojim tržištima na stupaju. Tada je taj direktor rekao: „Naši proizvodi ne završavaju na tržištu. Mi uspješno završavamo projekte za koje smo dobili od EU novce, ali, nažalost, rezultat naših projekata nije proizvod za tržište. Kada završimo razvoj iz jednog projekta, prijavljujemo se na sljedeći EU natječaj, dobijemo novce, radimo na novom projektu i od toga živimo“. Svi prisutni poduzetnici zajedno sa mnom gledali smo se u čudu. Tada sam se ja javio i rekao: „Ovo mi je nešto jako čudno. Koliko znam, u biznisu je cilj djelovanja poduzeća da zadovoljava potrebe tržišta. A u ovom vašem biznisu izgleda da je osnovni cilj da zadovoljavate sami sebe i svoje potrebe za novcima. Vaše poslovanje djeluje u jednom zatvorenom krugu unutar vašeg poduzeća i EU fondova.“ Direktor je iskreno priznao da oni nemaju iskustva u nastupu na tržištu i da to jednostavno ne znaju raditi.
Nažalost mnogo tzv. razvojnih i istraživačkih projekata koji se financiraju iz EU fondova funkcioniraju na taj način i s takvim rezultatima. A najgore je u tome da korisnici tih sredstava i znanstvenici koji rade na tim projektima niti nemaju želje da s tim svojim projektima izlaze na tržište.
I onda se pitamo, kome takvi projekti trebaju.
Uništavanje domaćih stručnih časopisa
Za razvoj stručnjaka, inženjera, medicinara, povjesničara umjetnosti i svih ostalih, stručni časopisi imaju posebnu vrijednost. Kroz stručne časopise stručnjaci komuniciraju, izmjenjuju iskustva, objavljuju svoje radove, rezultate istraživanja i doznaju novosti iz svoje struke. Početkom 1990-ih neki ljudi su potpuno krivo shvatili ulogu domaćih stručnih časopisa. Opterećeni svojim sluganskim mentalitetom, potrebom što bržeg uključivanja u Europu i podcjenjivanjem domaće stručne zajednice pod utjecajem jednog agresivnog, „progresivnog“ akademika htjeli su potpuno ukinuti potporu domaćim stručnim časopisima na hrvatskom jeziku. Taj akademik je 1991. predložio Ministarstvu financiranje samo hrvatskih časopisa na stranom jeziku. To je opravdano spriječio tadašnji ministar. Akademik je tvrdio da naši stručnjaci trebaju objavljivati na engleskom jeziku u stranim časopisima i da nikome ne trebaju biti zanimljivi stručni članci na hrvatskom jeziku. jer ih Europa ne razumije. Nakon toga je smanjen broj stručnih časopisa na hrvatskom jeziku i eliminiran veliki broj stručnih tekstova koji obrađuju teme važne, korisne i zanimljive za hrvatsko društvo, ali nezanimljive za strance. Strance sigurno ne zanima stručna analiza organizacijskih promašaja Zagrebačkog holdinga ili umjetnička vrijednost malog kipa u kapelici u Krapini. U europskim časopisima iz područja povijesti umjetnosti sada su hit teme iz Filipina i raznih egzotičnih zemalja i ne zanimaju ih teme o baroknim kipovima u crkvi u Belcu u Hrvatskom zagorju.
Kroz stručne časopise stručnjaci se predstavljaju hrvatskoj javnosti. Bez domaćih stručnih časopisa mnogi vrsni stručnjaci ostaju nepoznati, iako možda imaju i objavljene članke u stranim časopisima. Kada se izabiru stručni ljudi za pojedine funkcije, političari u pravilu ne poznaju vodeće ljude iz nekih područja, već poznaju samo partijske drugove iz svoje blizine.
Objavljivanje u stranim časopisima kao jedini kriterij vrednovanja znanstvenih rezultata, pored ostalog, uništilo je i domaće stručne časopise koji su nekada bili važno mjesto izmjene informacija o stanju domaće znanosti.
Naravno, sve to ne vrijedi za istraživanja na području fundamentalnih znanosti, gdje je objavljivanje u vodećim svjetskim časopisima najčešće jedini način predstavljanja znanstvenih otkrića stručnoj javnosti.
Ali u malim zemljama, za gospodarski razvoj su mnogo važnija primijenjena (plodonosna) istraživanja od fundamentalnih (lučonosna).
Profesor emeritus Igor Čatić koji se cijeli svoj život bavi znanošću vezanom uz proizvodnju i bori se za nacionalni identitet u znanosti u kolovozu 2020. godine objavio je u časopisu Kemija u industriji tekst pod nazivom „Trebamo hrvatske časopise i hrvatsku znanost“. Između ostalog piše:
„Naime, materinji jezik je osnova svega. Zna se tko je 1991. tražio da se ukinu svi hrvatski časopisi koji nisu na engleskom i to tko ih je tada spasio. Od devedesetih godina došlo je do bitnih promjena koje označuju stvaranja nove, industrije brojanja radova za potrebe stvaranja ekstraprofita raznim bazama podataka ili hrvatski podatkarama. Pa i nova pojava. Vješti pisci pišu za naknadu izmišljene radove i prodaju ih zainteresiranima.…..
Toliko o vrednovanju rada hrvatskih znanstvenika. Ponavlja se pitanje trebaju li oni raditi samo za inozemstvo, sve učestalije u okviru raznih nametnutih suradnji (neki to nazivaju kaloboracionizmom, pa je na radovima 235, 987 ili 1451 autor), odnosno trebaju li se dokazati na svjetskoj razini, ali i prenositi znanja i spoznaje u hrvatski znanstveni prostor…..
Posljednjih godina u Hrvatskoj raste broj sveučilišta kao gljive poslije kiše. Gdje to objavljuju ti silni znanstveni i akademski autori, a sredstva koja stoje na raspolaganju za izdavačku djelatnost sve su manja. Hrvatska se mora odlučiti hoće li financirati časopise i na hrvatskom jeziku.
Jezik je temeljni pokazatelj identiteta jednog naroda.
Ili treba donijeti odluku da je na visokoškolskoj razini hrvatski nepotreban, da se nastava treba održavati samo na novo-latinskom. No kako onda predavati u školi. Pitanja je mnogo. Nadležno Ministarstvo zauzeto je tabletima i nastavom na daljinu, a ne temeljnim pitanjima opstanka hrvatskog jezika, hrvatskih časopisa i ostalih sastavnica nacionalnog identiteta.“
Profesor emeritus Igor Čatić
(Izvor: arhiva autora)
O inovacijama
Kada se razgovara o inovacijama, tada se obično svi prenemažu kako su inovacije jako važne za gospodarstvo, kako se kroz inovacije vidi hrvatska pamet koja je najčešće nepriznata, kod toga se dosta uzdiše i prenemažu sa zaključkom: „Gdje bi nam bio kraj da imamo više razumijevanja za inovacije“. Kada sam pokušao porazgovarat o toj temi s odgovornim ljudima uočio sam da im osnovni pojmovi nisu jasni, da nemaju pojma za što služe inovacije, da ne znaju kako poticati i ocjenjivati inovacije, ali se panično bolje da netko ne prokuži njihovo neznanje pa obično iz njih izlaze vodopadi fraza bez ikakvog razumijevanja. U Gradskoj skupštini Grada Zagreba u godišnjem izvješću svake godine sam govorio pored ostalog i o stotinama inovacijama koje kreiraju poduzetnici u Tehnološkom parku i koje se realiziraju na tržištu i s ponosom sam naveo podatak da imamo više patenata nego FER i Ruđer Bošković. Gradski zastupnici su me gledali s potpunim nerazumijevanjem, vrpoljili su se jer su se žurili na domjenak za ručak, s u sebi su mislili: „O čemu taj priča? To je nekakvo otkačeno, ludo društvo koje treba izbjegavati.“
Cijeli svoj radni vijek sam povezan s inovacijama i o tome sam napisao mnogo tekstova i održao mnogo predavanja pa se sada neću ponavljati.
Nadao sam se da će se s vremenom odnos prema inovacijama popraviti i da će se tretirati s više razumijevanja, ali to još nisam doživio. Za inovacije se sada izdvajaju značajna sredstva i inovatori nemaju više pravo zanovijetati i žaliti se da im nitko ne pomaže. Mislim da im se povremeno pomaže i previše.
Inovatorski turizam
Nažalost, danas je razumijevanja inovacija slabije nego ikada, a veze između inovacija i konkurentnosti većini uopće nisu jasne. Naravno, u tako kaotičnoj situaciji našlo se jedno promućurno društvu u Zagrebu koje se bavi „inovatorskim turizmom“ na račun Grada obilaze sve izložbe na zemaljskoj kugli i putuju po svijetu više od Ministarstva vanjskih poslova.
Kao što se moglo očekivati korist od toga je nikakva, potrošena lova ogromna, ali se to nitko ne usuđuje spomenuti.
Europski paradoks u EU
Da nekoga kod nas pitate što je to Europski paradoks većina ne bi imala pojma o čemu se radi. Međutim, to je ozbiljna tema s kojoj se bavi Europska unija jako zabrinuta jer je uvidjela da jako mnogo novaca ulaže u znanstvena istraživanja, a po rezultatima znanstvenih istraživanja koje se realiziraju na tržištu ozbiljno zaostaje za USA i Kinom. U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom. Termin je skovan u dokumentu Green Paper on Innovation“[1] Europske komisije iz 1995. godine i koristio se da definira fenomen Europe koja ima dobro visoko obrazovanje, dobru istraživačku infrastrukturu i istraživačke rezultate, a nesposobna je te rezultate komercijalizirati.
To je nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Među 10 najinovativnijih svjetskih kompanija niti jedna nije europska. Očito je da je za Europu vrlo teško uspješne rezultate u fundamentalnim istraživanjima pretvoriti u uspjeh na tržištu.
Zaključili su da rezultat razvoja koji se provodi u znanstvenim institucijama ne smije biti samo „paper oriented reserach“[2] kojemu je jedini cilj objavljivanje u stranim časopisima. Rezultat moraju biti inovacije koje su temelj konkurentnosti proizvoda na svjetskom tržištu. Obično se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati. Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja.
U dokumentu je naglašena potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješniji.
Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .
A u tome je naša znanost jako neuspješna. Bez obzira što se obično kritizira malo ulaganje u razvoj i istraživanje (I&R) u Hrvatskoj, mnogo je veći problem što je to ulaganje neučinkovito i ne ostvaruje očekivane rezultate. Financiranje razvoja je rasparcelirano na različita mjesta, na različite programe, razvojem se bave mnogobrojne znanstvene institucije i sve je to nepovezano, nekoordinirano i neučinkovito. I rezultati nisu zadovoljavajući[3].
Pokušajte o toj temi razgovarati sa našim znanstvenicima na Ruđeru i na našim fakultetima. Ili ne znaju o čemu se radi ili ih ta tema uopće ne zanima. Njima je bitno da što više love povuku kroz razne projekte, a hoće li to doći do tržišta uopće ih ne zanima i o toj temi ne žele razgovarati. Nekoliko puta sam bezuspješno htio razgovarati o toj temi, pogotovo o temi akademskog poduzetništva i transfera tehnologije s dekanima fakulteta i profesorima.
Mala zemlja u gospodarskoj krizi, s mnogo nezaposlenih, malim izvozom i velikim dugom ne može si priuštiti razvoj i istraživanja koji su sami sebi svrhom. Nama treba takav razvoj i istraživanje i takvi razvojni projekti koji će stvarati nove, inovativne proizvode konkurentne na stranom tržištu. I prema tom zahtjevu treba usmjeravati, ocjenjivati i financirati razvojne projekte i istraživanja. Znanstvenici se trebaju povezati s realnim gospodarstvom, poduzećima s poduzetnicima i usmjeriti na primijenjena istraživanja koja će rezultirati konkurentnim proizvodima i rješenjima primjenjivim u gospodarstvu, medicini i ostalim područjima realnog svijeta ili prema novim tehnološkim procesima koji će proizvodnju učiniti produktivnijom. Temeljna, lučonosna istraživanja treba ostaviti samo malom broju vrhunskih teoretskih fizičara i sličnih vrhunskih znanstvenika. Time će se povećati prihod cijelog društva i osigurati novac za sve segmente društva od obrazovanja, zdravstva do kulture.
Primjer iz 2018. godine
Početkom studenog 2018. godine pročitao sam da je osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV), a da je to vijeće, četiri mjeseca od osnivanja, u petak, 9.11.2018. imalo prvu sjednicu. Još sam pročitao da je to vijeće osnovano radi koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske (S3) za razdoblje od 2016. do 2020. godine na najvišoj razini upravljanja. Ta strategija je donesena u ožujku 2016. godine i krajem 2018., znači nakon dvije godine, osniva se Nacionalno inovacijsko vijeće za koordinaciju provedbe te strategije.
Već se prema tome vidi koliko su „važne“ i inovacije i sama „pametna strategija“.
Budući da se cijeli svoj radni vijek bavim inovacijama i ta tema me zanima i sada kada sam u mirovini, naravno da sam se zainteresirao o čemu se tu radi.
Prvo me zanimalo koji ljudi će ući u to inovacijsko vijeće, ali to nisam nikako mogao doznati. U svim izvješćima i dokumentima navedene su samo institucije, bez imena ljudi koji će u Vijeću raditi. Poslove obavljaju ljudi, stručni ili nestručni, pametni ili bedasti, lijeni ili marljivi, ali ne institucije. Naravno, oni koji su osnivali Vijeće pojma nemaju tko su naši vodeći i najugledniji ljudi na području razvoja i stvaranja inovacija pa su, jer im je najlakše, pozvati institucije.
A osnovna „kvaka“ u tome je činjenica da su institucije u velikoj mjeri krive zbog stanja u društvu. Institucije, njihov nerad i nesposobnost su krivi što kod nas ima malo razvoja i inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, malo patenata se stvara na Sveučilištu i nema akademskog poduzetništva. Ako stvarno, a ne samo formalno, želimo nešto iskreno napraviti, tada treba napraviti radikalan zaokret i osloniti se na sposobne ljude koji su se dokazali u radu, a ne na institucije.
Ali s formalne, birokratske strane sve je bilo „po propisu“ i nitko im ne može ništa zamjeriti.
A institucije će vjerojatno poslati u Vijeće neke svoje predstavnike koji o inovacijama malo znaju i opet će s formalne strane sve biti zadovoljeno.
Institucije, članice Nacionalnog inovacijskog vijeća predlagale su članove Tematskih inovacijskih vijeća (TIV). Tematska inovacijska vijeća (TIV-ovi) se osnivaju temeljem Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2020. godine (S3) za pet tematskih prioritetnih područja (TPP) i predstavljaju glavno koordinacijsko tijelo za pojedino TPP. Glavni cilj TIV-ova je osigurati strateško upravljanje i smjernice za relevantno TPP.
Na web stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta sam pročitao obrazloženje: „Sve ovo što činimo je preduvjet za dobivanje dodatnih sredstava EU kroz strukturne fondove, koje u obliku natječaja želimo što prije plasirati u realni poduzetnički sektor“.
Očekivao sam da se Inovacijsko vijeće osniva da bi se stvorili organizacijski i ostali uvjeti koji će poticati razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu u poduzetništvu i u akademskoj zajednici, koje će stvoriti pozitivnu i poticajnu klimu za razvoj proizvoda, za istraživanje koje neće imati za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima, već će se realizirati na tržištu. Naravno, uz to dobro dođu i financijska sredstva iz EU fondova, ali ti novci ne smiju biti osnovni cilj osnivanja Vijeća.
Već sada se dosta novaca ulaže u inovacije, ali rezultati nisu zadovoljavajući, jer se radi na krivi način. Nisu uočeni niti problemi ni definirani načini kako te probleme riješiti. Potreban je radikalno novi pristup, a to ne mogu napraviti institucije u kojima taj krivi način rada dominira.
Kada je 2016. godine donesena Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske, o tome se govorilo jedva desetak dana na tako konfuzan i smušen način da sam vidio da nikome nije baš previše jasno o čemu se radi. Mislim da su svi bili sretni da se na sve to ubrzo zaboravilo. Jedan mladi znanstvenik s Ekonomskog instituta je htio biti stručnjak za to područje, pisao je stručne članke i nastupao na raznim međunarodnim konferencijama o temi pametne specijalizacije. Budući da sam prilično kritičan prema toj potrebi „pametne specijalizacije“, koja na papiru lijepo izgleda, ali se u praksi teško može realizirati, otišao sam kod njega porazgovarati o toj temi. Bio sam šokiran njegovim neznanjem koje je u svojim znanstvenim radovima prikrivao smušenim i kompliciranim rečenicama, nekakvim statistikama i besmislenim ekonomskim parametrima.
Tko nije u krizi
Jedne zime, na svečanosti prije Božića u Dvercima pitao sam skupinu znanstvenika koji su stajali s čašama šampanjca u ruci, kako znanost može dati svoj doprinos izlasku Hrvatske iz krize i kakvu korist Hrvatska ima od tih silnih EU projekata za kojima svi trče. Jedan mladi profesor sa Strojarskog fakulteta me u čudu pogledao i s visoka odgovorio: „Kakva kriza, ja ne znam za nikakvu krizu. Ja nisam u krizi“. Pohvalio se da sudjeluje u dosta takvih EU projekata, surađuje s partnerima iz raznih zemalja, često putuje i jako je zadovoljan. Njega kriza u kojoj je hrvatsko gospodarstvo ne zanima, jer je njemu dobro.
Izgleda da je mnogim znanstvenicima ipak najvažnije u tom promašenom sustavu zauzeti neku poziciju, dobivati svoju plaćicu, čuvati svoje privilegije, ne „talasati“ previše, ne buniti se, dobivati svoja putovanjca u inozemstvo, nastupe na raznim simpozijima, po koji EU projekt, neku lovicu tu, neku tam, pa glumiti „struku“ na političkim projektima, ima toliko poslova na kojima čovjek može misliti na sebe i lijepo zaraditi, da stvarno nema smisla baviti se problemima društva.
Nažalost, znanje mnogih znanstvenika (čast iznimkama) za rješavanje problema iz realnog svijeta, a u to spadaju i problemi vezani uz krizu, potpuno je neupotrebljivo. I dobro im dođe angažman na takvim EU projektima koji su sami sebi svrha i ne trebaju se baviti neki stvarnim problemima.
Uništavanje znanosti
Oslanjanje samo na potencijalne EU projekte i moguće novce koji će doći (ili neće doći) iz EU iza sebe je ostavilo razorne posljedice. Ne samo što su gotovo zaustavljeni procesi razvoja, došli smo u situaciju da se više niti ne zna što je to uopće razvoj i što su to razvojni projekti. Misli se da su razvojni projekti samo oni koje definiraju briselski birokrati i objave u natječajima, u kojima ima mnogo rituala, radionica, networkinga, „kick meetinga“, završnih konferencija, mnogo papira, jako mnogo ispunjenih formulara, tabela i jako malo koristi.
(Izvor slike: http://www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/zagrebacka-zupanija-daje-5-milijuna-kuna-za-izradu-eu-projekata)
U većini tih EU znanstvenih, razvojnih projekata provodi se „znanstveni rad“ šaljući okolo razne upitnike na koje se dobije par odgovora i na osnovi toga se rade elaborati koji su u konačnici bezvrijedni. Takav stil rada na projektima u kojima se mogu „dobivati rezultati“ bez ozbiljnog, napornog i kvalitetnog istraživanja srušio je znanstveni potencijal i razinu naše znanosti u velikoj mjeri. Uglavnom se užasavam čitajući takve „znanstvene“ radove.
A političari pod razvojnim projektima podrazumijevaju samo autoceste, tunele, supermarkete i mostove na kojima mogu rezati vrpce. Ali to nisu razvojni projekti. To su infrastrukturni projekti koji predstavljaju određenu logistiku za razvoj gospodarstva, pomažu ostvarivanju razvojnih projekata, ali sami nisu razvojni projekti. Gradnja cesta je možda bila razvojni projekt u doba starih Rimljana, kada su tijekom gradnje morali dolaziti do mnogo novih, inovativnih, razvojnih rješenja, ali danas sigurno nije.
Gradnja ceste u starom Rimu
(Izvor slike: http://www.modrijan.si/slv/content/search/(offset)/5540?SearchText=&SubTreeArray=2)
Cesta i infrastruktura daje podršku razvoju, ali same nisu razvojni projekti. Razvoj je stvaranje nove dodane vrijednosti koja pokreće gospodarstvo, što stvara bogatstvo, a to onda puni proračun iz kojeg se financiraju infrastrukturni projekti..
Danas su čak i „eliminirani“ ljudi koji su znali što je to razvoj, što je gospodarstvo, što je izvoz, što je konkurentnost, a sve pozicije su zauzeli potpuno neiskusni (inače jako bahati) ljudi, bez znanja koji smatraju da razvoj predstavljaju samo EU projekti i svi se usmjeravaju samo na ispunjavanje formulara za prijave na EU natječaje.
I u konačnici možda ćemo dobiti neke milijune eura za neke projekte, možda ćemo njima izgraditi neki objekt, ali to na ukupni razvoj kraja, grada i cijelog društva neće imati značajniji utjecaj. To možemo zaključiti nakon analize rezultata dugogodišnjeg slijevanja novaca u nerazvijene krajeve (i kod nas i po svijetu) gotovo bez ikakvih rezultata. Razvoj se ne može nekome podariti donacijama ili subencijama iz nekih fondova. On se mora obaviti. Razvoj je proces „učini-to-sam”. To je dugotrajan vrlo složen proces, a ne zbroj infrastrukturnih projekata, a najmanje samo zbroj projekata financiranih kroz EU nazječaje.
A za takav, pravi razvoj gotovo da više nismo sposobni.
Jesmo li nesposobni za razvoj
Zaboravljamo da postoji razvoj i izvan tih EU fondova, postajemo nesposobni pokrenuti svoj pravi gospodarski razvoj i više niti ne znamo što su to pravi projekti razvoja. Ako tome dodamo da je sustavno uništavana industrija i uništena naša sposobnost za stvaranje izvozno konkurentnih proizvoda i za samostalan gospodarski razvoj, tada je slika potpuna.
A možda je nekome cilj uništiti našu sposobnost za samostalni razvoj i pripremiti nas da u Europi budemo konobari i pomoćna radna snaga koja će biti sposobna samo posluživati gospodare i u Europi i u Hrvatskoj, da u Europi samo stojimo u kutu i u livreji, zakopčanoj preko „pivskih trbuha“, uz naklon pitamo: „Zvonili ste milorde?“
Batleri
(Izvor slike: https://hr.recrutement-basicsystem.com/...)
Literatura
- Belić, M. et al. (2008), EU fondovi (Vodič kroz Europske fondove), Tiskara Svebor. p.1., Zagreb
- Čatić, Igor (2020), Kemija u industriji, 69 (7-8) (2020) 415–418, Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa, Zagreb
- Dušak, V. i Radat, D. (2009), Informacijsko komunikacijska tehnologija-poticajni čimbenik iskoristivosti fondova Europske unije za poticanje regionalnog razvoja, Politička kultura. pp.137-145 , Zagreb
- Europski strukturni i investicijski fondovi. (2018). ESI fondovi 2014.-2020. [Online] Dostupno na: http://strukturnifondovi.hr/esi-fondovi-2014-2020 . p. 1.-9
- HGK, (2015). Fondovi EU i Junckerov plan – potencijali koje je nužno iskoristiti. Dostupno na: https://www.hgk.hr/documents/fondovi-eu-i-junckerov-plan-51120 1557b6ed3c91ed1.pdf. p.1.
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- https://faktograf.hr/...
- https://repozitorij.unizd.hr/...
- https://repozitorij.efst.unist.hr/...
- https://www.poslovni.hr/...
- https://www.paraf.hr/...
- https://cohesiondata.ec.europa.eu/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://lider.media/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- Kozarić, Domagoj, (2019), Usporedba iskoristivosti EU fondova u Republici Hrvatskoj sa zemljama jugoistočne Europe, Diplomski rad, Sveučilište u Zadru Odjel za ekonomiju Jednopredmetni diplomski sveučilišni studij menadžmenta, Zadar
- Ožanić, Marijan (2013.), Reindustrijalizacija i razvoj poduzetništva temeljenog na znanju, Tekst uz predavanje održano 6. svibnja 2013. u Šibeniku, na 26. međunarodnom simpoziju EIS 2013 NT, (Elektroinženjerski simpozij), u sekciji Hrvatska industrijska strategija do 2020. godine.
- Ožanić, Marijan (2014), Pokreću li strategije razvoja razvoj - kako se zaista pokreće razvoj. Tekst uz predavanje održano 7.svibnja 2014. u Šibeniku na Gospodarskom forumu 28. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2014 - Dani Josipa Lončara, u organizaciji Elektrotehničkog društva Zagreb,
- Puljiz, Jakša (2011), Analiza kapaciteta za korištenje EU fondova na županijskoj razini. Zagreb: IRMO. p.1
- Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb
[1] European Commission (1995), Green paper on innovation, Directorate XIII/D, Luxembourg
[2] Istraživanje kojem je jedini cilj objavljivanje u časopisima, a ne realizacija u praksi
[3] Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj:posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb