• Kriza/
• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/

01. 07. 2024

Zašto Hrvatska zaostaje (II. DIO)

• Marijan Ožanić

Zašto zaostajemo u trci, a možemo biti pobjednici?

(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/...)

Uvod

Jedan kolega nakon što je pročitao prethodni tekst,  „Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)“ ozbiljno mi je prigovorio: „Zašto prigovaraš sudionicima onih rasprava o zaostajanju Hrvatske zbog njihovog stava, kada vjerojatno i ti tako misliš? Valjda ne misliš da je stanje u Hrvatskoj dobro? Nisi li malo pretjerao u kritici njihovih stavova?“

„Izgleda da ti nisi detaljno pročitao moj tekst“, odgovorio sam mu.  „Naravno, da sam i ja jako nezadovoljan stanjem u Hrvatskoj, jer sam uvjeren da možemo bolje. I žao mi je da tako zaostajemo u odnosu na svoje mogućnosti. Ali ja se ne slažem s njihovom analizom, s uzrocima zaostajanja o kojima govore i s njihovim prijedlozima što treba poduzeti“

Sudionici rasprava o zaostajanju Hrvatske (iz 2018. godine), uzeli su financijske podatke iz bilance stanja hrvatske države, usporedili to s financijskim pokazateljima ostalih zemalja, što i nije jako zahtjevan podatak i zaključili da su naši podaci lošiji od drugih. Pored toga su „izmjerili“ stanje naše demokracije vrlo upitnim metodama i zaključili da jako zaostajemo za svima, a posebno za Slovenijom. Nakon toga su uzroke lošeg stanja naše ekonomije, naših loših trendova razvoja pronašli u dva glavna čimbenika:

1. Manjku demokracije, posebno u odnosu na Sloveniju, Češku, itd.
2. Kroni kapitalizmu koji koči razvoj društva i gospodarstva.

Uz to su dodali hrpu ostalih čimbenika koji proizlaze iz ta dva glavna. Iako svi ti čimbenici imaju ne mali utjecaj na razvoj i uspješnost društva „izmjerili“ su ih jako subjektivnim i sumnjivim metodama, a mnogo važnih čimbenika nisu uzeli u obzir. Pored toga, preporuke su im krajnje općenite kakve se mogu pročitati u novinama. Treba napraviti to i to, itd. To je kao da kažeš: „Ljudi trebaju biti dobri, lijepo se vladati, ozbiljno raditi, itd.“ I onda očekuješ da se stanje popravi.

Ja uopće ne mislim da su to dva glavna razloga i razmišljam na potpuno drugačiji način.

Uvjeren sam da je naše društvo ozbiljno bolesno u svim svojim segmentima i  potrebne su radikalne metode liječenja da bi ozdravilo, radikalne i temeljite promjene načina rada, vrijednosnog sustava, načina izbora ljudi, prioriteta u društvu, potrebna su mnoga nova znanja, mnogo rada, poduzetničke inicijative, kreativnost i hrabrost. O tome sam 16. kolovoza 2018. godine na ovom portalu objavio  tekst „Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska“. Političari nemaju ni znanja niti hrabrosti da se ozbiljno bave tom temom, jer bi odmah izgubili sljedeće izbore, a o tome što je danas trebalo napraviti znanstvenici će pisati za 15 godina.

Naravno, većina se slaže da su promjene nužne, ali „ne kod nas, već kod onih drugih“.

Glavni razlozi zaostajanja

U tekstu „Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska“  objavljenom na ovom portalu 16.8.2018. proučavao sam bolest hrvatskog društva kroz pet ključnih područja: 

1. Samopouzdanje
2. Vrijednosti društva
3. Demokracija
4. Selekcija i izbor kadrova,
5. Sustav nadzora.

(Izvor: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)

Sad ću to razmatranje proširiti i pogledati iz jednog dodatnog kuta pa ću puno razloga našeg zaostajanja sabrati u 5 glavnih područja gdje ću težište staviti na gospodarski razvoj:

Tome, naravno treba dodati i ratne štete koje sam detaljnije opisao u prvom dijelu teksta, ali i pravosuđe koje je neučinkovito i ostavlja dojam da ne štiti ni ljude ni vlasništvo, ni državno ni privatno,  niti društveni sustav ni državu.

Nisam stručnjak za pravosuđe i zakonodavstvo pa bih tu temu prepustio nekome drugome.

Jedna dublja analiza trebala bi uzeti u obzir i naše specifično prokletstvo, duboke podjele između „lijevih“ i „desnih“, „ustaša“ i „partizana“, te onih koji su „dobili Hrvatsku i onih koji su izgubili Jugoslaviju“. Te duboke podjele u velikoj mjeri onemogućavaju i paraliziraju sve radikalnije promjene, onemogućavaju postizavanje bilo kakvog konsenzusa i bilo kakvog dogovora o zajedničkim nacionalnim interesima. Te podjele umjesto da s vremenom jenjavaju postaju sve dublje i blokiraju trezvenu analizu, pa ću to sada svjesno ostaviti po strani. 

1. Na ključnim mjestima dominiraju nekompetentni ljudi

Zemlje koje napreduju

Zaostajanje Hrvatske je problem, a kada je pred nama problem, tada imamo dvije vrste ljudi. Imamo one koji problem znaju i mogu riješiti i one koji to ne znaju. Umijeće vladanja je izabrati ljude koji problem znaju i mogu riješiti. Ako stalno izabireš ljude koji ne znaju riješiti problem, onda treba prvo potražiti uzrok zašto se konstanto izabiru takvi ljudi.

Kod toga se vrlo često sjetim misli Jean-Jacques Servan-Schreibera iz njegove knjige „Svjetski izazov“:

           "U svim sredinama, bez obzira na boju kose i očiju, oblik nosa, lubanje, stas i slično, ima otprilike jednak broj i pametnih i manje pametnih, ali njihovi rezultati nisu jednaki, neovisno o klimi, konfiguraciji tla i prirodnim bogatstvima.

Onda tome dodajem zaključak:

          „Napreduju one zemlje koje najboljima daju priliku da napreduju i djeluju za opće dobro, a zaostaju one zemlje koje najbolje blokiraju i izabiru lošije“.

I na tome se temelji uspjeh ili neuspjeh svakog društva od kada  je svijeta i vijeka.

Izbor nekompetentnih ljudi kod nas nije rezultat ove ili one pogrešne odluke, to je rezultat jednog uhodanog društvenog sustava koji „proizvodi“ takve ljude. Nažalost, Hrvatska je izgradila „demokratski“ sustav koji na površinu dovodi trećerazredne ljude i daje im veliku moć.

(To se događa i u svim drugim demokratskim zemljama na Zapadu)

A onda ti trećerazredni ljudi oko sebe okupljaju još gore od sebe.

Često se pitam gdje pronalaze takve ljude, gdje „rastu“ takvi likovi. Ja takve ljude nisam susretao u svom životu. Odakle ih samo izvlače?

O toj temi sam na ovom portalu 10.11.2019. godine objavio tekst „Anatomija novog društva (7) – 'Dugi marš'  nesposobnih kroz institucije i poduzeća“  (http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)

Kriteriji za izbor

Razvoj društva u velikoj mjeri ovisi o razvoju i uspješnosti gospodarstva. Uspješnost gospodarstva je rezultat ukupne uspješnosti poduzeća, a na uspješnost poduzeća dominantan utjecaj ima menadžment poduzeća. Nesposobna uprava poduzeća može svojom nesposobnošću i lošim poslovnim odlukama poduzeće upropastiti, a uprava u kojoj su sposobni ljudi može ostvariti uspješno poslovanje, rast i razvoj poduzeća. Izbor pravog menadžmenta je najvažniji zadatak vlasnika, bilo privatnog, bilo državnog. A jako su važni kriterij koji će se kod izbora primijeniti.

Naravno, važni su i uvjeti u kojima poduzeća posluju, od stanja u društvu, zakonodavnog okvira do odnosa na globalnom tržištu, ali je uloga menadžmenta presudna.

Novo društvo, novo gospodarstvo tražilo je nove ljude s novim znanjima. Ali gdje ih naći?

Početkom 1990-ih državna poduzeća su se  mučila s velikim problemima i velikim izazovima. U jednoj velikoj tvornici, nakon postavljanja prvih menadžera, napad je došao sa svih strana.

       “Pa što vi radite? Jeste li svjesni vremena u kojem živimo? Postavili ste bivše komuniste, one koji su upropastili zemlju. I to sada, kad su potrebne korjenite promjene”, govorili su jedni. A drugi su govorili:

        “Pa vi niste normalni! Postavili ste samo neiskusne ljude, koji nemaju pojma o poslovanju. Maknuli ste sve one koji imaju iskustva i koji mogu sada, u slobodi, pokazati svoje prave vrijednosti. Gospodarstvo i biznis preozbiljni su za tako neozbiljne poteze da bi se gledalo je li netko bio komunist ili nije. Važno je jedino da je sposoban.”

Jako brzo smo uočili da smo bili naivni i da to uskoro više nije bila glavna dvojba i da su se kod izbora menadžmenta u državnim poduzećima i institucijama sve više uzimali u obzir kriteriji stranačke, partijske, zavičajne, rođačke i ideološke pripadnosti, a najmanje kriteriji sposobnosti.

U onim burnim vremenima početkom 1990-ih godina za pogreške u izboru možemo imati razumijevanja i opravdanja, ali sada je to postala uhodana štetna metoda rada za koju nema više nikakvog opravdanja.

Primjer iz onih burnih vremena

Početkom 1990-ih kada se rušio komunistički sustav u cijeloj istočnoj Europi i poduzeće „Končar“ je prolazilo svoje teško razdoblje o čemu sam često pisao. Gubila su se ogromna nekadašnja tržišta, nije bilo prihoda, nije bilo novaca za plaće, započeli su štrajkovi, mijenjali su se direktori, na naplatu su došli pored svega i gubitci u poslovanju koji su se skrivali tijekom 1980-ih godina. Pišem o „Končaru“, jer ga poznam, ali vjerujem da su u sličnoj situaciji bila i druga hrvatska poduzeća.

U tim dramatičnim vremenima svi su končarevci čekali s nadom novu upravu očekujući da će ta uprava uz podršku politike biti sposobna spasiti  „Končar“. I početkom 1991. godine Skupština Končara izabrala je novi Upravni odbor i novog predsjednika. Novi predsjednik Uprave je za većinu končarevaca bio uglavnom nepoznat, ali članove Uprave su poznavali, jer su to bili sve končarevci iz bivšeg „Končara“, većinom iz bivših uprava i većinom članovi nekadašnje komunističke partije.

Oni su uspjeli „spasiti“ Končar, uz veliku financijsku pomoć Vlade kojom su „pokrpani“ ogromni dugovi prema Zagrebačkoj banci. Ali su veliko poduzeće koje je 1990. godine imalo 24.000 zaposlenika (uključujući i nekoliko tvornica izvan Hrvatske) za dvije godine sveli na oko 4.000. Jedan član Uprave u trenutku iskrenosti je deprimirano rekao: „Na kraju bude ispalo da jedino što smo radili to su bili stečajevi koje smo provodili“.

Osim stečajeva i osnivanja poduzeća od kojih su mnoga poslije bila krajnje neuspješna, nisu bili neka korisna pomoć poduzećima, nisu donosili značajnije strateške odluke, a mnoge odluke su bile katastrofalne, osnivali su poduzeća u inozemstvu koja su propala, a uz to  nastajali su škandali, kao što su bili u New Yorku i Nigeriji koji su na brzinu zataškani. O nekim direktorima koji su bili prave ništarije znaju se vrlo ružne stvari. Iako se puno toga s vremenom zaboravlja, vjerujem da će se malo po malo saznati još dosta toga. 

Ako Upravu Končara iz tog vremena uspoređujemo s upravama ostalih velikih poduzeća koja su sada vrlo neuspješna ili su propala, možda ne bi Končareva uprava bila ocijenjena jako loše, jer su drugi bili još gori. Ali vjerujem da su Končar i končarevci zaslužili bolju upravu. Znam sigurno 10 ljudi u Končaru koji bi bili bolji menadžeri, bolje bi vodili poduzeće Končar u tom kriznom razdoblju i Končar bi uspio sačuvati više svojih zaposlenika.

I ključno je pitanje:

     „Kako i po kojim kriterijima su izabrani ti ljudi u Upravni odbor?  Zašto nije izabrano onih 10 drugih koji bi bili mnogo bolji, ali nisu dobili šansu?“

(To je pitanje svih pitanja i na razini cijele Hrvatske)

To vrijedi i sada i za ministre, za direktore javnih poduzeća, agencija i instituta, za gradska poglavarstva, to vrijedi za sve izabrane funkcije s kojih se upravlja ovim našim društvom do dana današnjeg.

U novu Upravu novog  Končara bili su izabrani većinom ljudi iz rukovodećih struktura bivšeg Rade Končara, većinom bivši članovi Saveza komunista, znači sudionici upravljanja starim Končarom koji je bio neuspješan, gomilao gubitke i u konačnici doživio poslovni i financijski krah. Maknuli su jedne i postavili druge njima slične, istih, čak i lošijih sposobnosti, ljude koji su se „preko noći“ iz uvjerenih komunista pretvorili u radikalne i gorljive kapitaliste, počeli javno slaviti Božić, a svoje predvodnike su prezirali kao komuniste. Isti tip ljudi koji je bivši Končar doveo do kolapsa sada je dobio priliku „spasiti“ Končar.

U komunizmu ih je na neki način kontrolirala Partija koja je doprla u sve pore društva, nešto malo i radnički savjeti, ali u novom društvu ih nije kontrolirao nitko. Uloga nadzornog odbora kao i skupštine društva bila je samo formalna, kako i kod svih ostalih poduzeća. Zakonodavac koji je definirao ulogu tih nadzornih funkcija možda je imao dobru namjeru, ali je sve ispalo tragikomično. U nadzornim odborima bili su u pravilu ljudi koji nisu uopće poznavali poduzeće, zanimala su ih samo primanja koja su dobivala, a plaćala ih je uprava koju su trebali kontrolirati. U kapitalizmu nadzorni odbori odgovaraju privatnom vlasniku, a u našim državnim poduzećima država je vlasnik i jako je daleko, sretna ako ju nitko ne gnjavi nekakvim problemima. I dok ne nastanu neki ozbiljni problemi koji bi došli u novine, dok radnici ne štrajkaju država kao vlasnik pušta uprave da rade što žele.

Kako je u tim burnim vremenima izabran direktor novog Končara čuo sam različite, jako uvjerljive priče iz raznih izvora, o utjecaju ovog ili onog lobija i prema preporuci ovog ili onog čovjeka bliskog tadašnjoj vlasti. Izabrali su čovjeka koji je imao ozbiljne reference, bio je nekada uspješan direktor jednog manjeg poduzeća, ministar u bivšoj republičkoj vladi i nitko nije imao vremena u ovim turbulentnim danima, kada je rat bio pred vratima, previše cjepidlačiti. I svi su bili sretni da su bar u početku, kada se Končar drmao stalnim štrajkovima, našli nekakvo rješenje. Nažalost, čovjek je bio u svojoj životnoj silaznoj putanji (ne znam, možda je uvijek bio takav), bez energije, veliki formalista i poprilično lijen. Končar nije poznavao pa je uz sebe postavio za kadrovika svog prijatelja, čovjeka iz Končara. I onda je tako krenulo.

Većina od te ekipe nije zaslužila niti po jednim kriterijima doći u novu Upravu Končara.

Glavni kadrovik (po novom čovjek za „human resources“, odnosno za upravljanje ljudskim resursima), u novoj Upravi došao je iz kadrovske funkcije bivšeg Končara, bio je zadužen za kadrove i obrazovanje kod omraženog partijskog „komesara“ Stojčevića, ali je stalno glumio obrazovanog, kulturnog intelektualca. Kod izbora rukovodećih ljudi u novim poduzećima većinom se oslanjao na ljude iz bivšeg komunističkog sustava, jer ih je poznavao, imao u njih povjerenja i znao je kako će funkcionirati. Nije se usudio naći nekog novog, jer u nove nije imao povjerenja. Vjerujem da je imao utjecaj i na izbor članova Uprave na razini holdinga.

Zanimljivo, u novom Končaru taj novi/stari kadrovik se zalagao za ukidanje tvorničkog lista „Končarevac“ s obrazloženjem: „Više nema samoupravljanja i ljudima ne treba ništa objašnjavati, najmanje preko 'Končarevca'. Zaposlenici trebaju raditi što im se kaže.“  Sva sreća da nije uspio, pa se list „Končarevcac“ uspio održati. Redakcija je ostala stara, s novinarima odgojenim u komunizmu.

A kako se izabiru uspješni direktori

Od 20-tak novoosnovanih i nekih starih Končarevih poduzeća neka su propala, neka su životarila i stalno stvarala gubitke, jedan je manji broj bio uspješan, a tri poduzeća su bila jako uspješna. To su 3 poduzeća za proizvodnju transformatora u Jankomiru, na zapadnom rubu Zagreba. Ta poduzeća su vukla i na svojim leđima nosila cijeli Končar-holding i stvarala lavovski dio prihoda cijelog holdinga.  I zahvaljujući njima ukupna financijska bilanca Končara bila je pozitivna. Zato se postavlja logično pitanje: „U čemu je kvaka? Kako su u tim poduzećima izabirani direktori?“

Budući da te kolege (sada su svi već u mirovini) nisam dobro poznavao, jer sam prije radio na Trešnjevci i nisam odlazio u Jankomir, otišao sam kod njih i zamolio ih da porazgovaramo i da mi ispričaju o sebi i svom radu, kako su restrukturirali svoja poduzeća i kako su postali uspješni. To sam onda objavio u listu „Končarevac“, u kojem sam (kratko vrijeme) bio urednik.

U razgovoru s kolegama iz Jankomira, naravno, nisam doznao kako su izabrani za  direktore, pa sam počeo malo detaljnije istraživati. Odgovoran za poslovno područje u kojem su bila poduzeća za proizvodnju transformatora bio je jedan ugledan Končarev inženjer, član Upravnog odbora zadužen za područje Energetike.  On je donio konačnu odluku koju je onda potvrdio glavni kadrovik i sam Upravni odbor. Ali sam na kraju otkrio da je najveći utjecaj na izbor imao prof.dr. Tomislav Kelemen, vodeći stručnjak za transformatore, koji je radio u Končaru i bio profesor na FER-u. On je te sadašnje direktore pratio još od njihove prve godine studija.

Dan poslije Božića 2018. godine posjetio sam profesora Kelemena u njegovom domu i on mi je govorio o svom životu i radu. Pored ostalog mi je rekao:

         „Paralelno s mojim poslom u Končaru bio sam profesor na fakultetu.  Nisam nikada bio namještenik fakulteta. Radio sam u Končaru, bio sam honorarac na faksu i kao redovni profesor. Meni je rad na  fakultetu značio dvije stvari. Pripremajući se za predavanja bio sam u toku stvari u znanosti, a drugo, bilo mi je najvažnije da dobijem najbolje studente. Već jako rano sam shvatio, ma što ja mislio o sebi, da sam ne mogu napraviti ništa. Moraš skupiti pametne ljude, pametnije od sebe. Učenici su često bolji od učitelja.“

Svečanost  na FER-u nakon što je profesor Kelemen 27. listopada 2014.  u Hrvatskom saboru dobio Državnu nagradu za znanost. Predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju doc.dr.sc. Damir .Sumina predaje poklon, karikaturu profesoru Kelemenu (autor karikature Vladimir Jarić[1])

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“)

Rad na fakultetu profesoru Kelemenu je omogućio da uoči najbolje studente, potrudio se da oni dobiju stipendiju od Končara i zaposle u Končaru nakon studija. Ti najbolji su u Končaru radili, pokazali svoje sposobnosti, napredovali, počeli dobivati rukovodeće funkcije i stjecali iskustvo. Kada je došao pravi trenutak, kada su Transformatori otišli u stečaj, oni su bili spremni. U tim najtežim trenucima nije bilo teško izabrati ljude za rukovodeću ulogu. Ti mladi ljudi su oko sebe stvorili svoj tim i nakon velike borbe, restrukturiranja, borbe na tržištu, sada su te tvornice transformatora među najboljima na svijetu.

Profesor Kelemen je nastavio:

      „I uspjeli su unatoč ratu i krizi. Imali su vrlo kvalitetne ljude koji se naprosto nisu predali. Ivo Milčić, Ivan Klapan i Ante Rogoznica, sa suradnicima vodili su tri nove tvornice dogovarali se, tražili su i nalazili rješenja. Nije ih bilo teško izabrati, istaknuli su se svojim radom, znanjem i spremnošću da preuzmu odgovornost. Bilo je važno poštivati  prave kriterije za  izbor rukovodstva. I poštivani su, jer su u rukovodstva tvornica transformatora izabrani sposobni, a ne podobni ni novopodobni….

      Kada danas gledam transformatore, ponosan sam. Sada je tamo već ne znam koja generacija. Počeli smo s razvojem 1960-tih godina u Institutu, pa se taj razvoj realizirao u tvornici, 1990-tih sve je otišlo u stečaj, a onda su Milčić, Klapan, Rogoznica i njihovi suradnici izvukli tvornice iz krize. I to sada sve funkcionira jako dobro. Po broju ljudi jači su nego prije 90-tih, a proizvode skoro deset puta više….

      Njihova snaga je u tome što su uvijek birali najbolje, od najboljih studenata koje su stipendirali do rukovoditelja koji nisu dolazili izvana. To je dio tradicije Transformatora. Nitko se izvana nije miješao u izbor rukovoditelja. I postavljali su prave ljude, a ne rođake prijatelje ili po političkoj podobnosti….

      Objektivno, početkom šezdesetih Transformatori su u Končaru bili zadnja rupa na svirali, bili smo najslabiji. Tvornice generatora i motora su bile bolje, bile su pojam i imale su bolje plaće. Dok su Transformatori bili slabi, bili su slabo plaćeni, sada su dobri i sada su dobro plaćeni. Nekada se radilo sporo, niska produktivnost, puno ljudi, malo transformatora. To je neusporedivo s onim što se danas radi.

Sada se proizvodi i do 10  puta više po zaposlenom nego što se radilo sredinom šezdesetih.“

Zanimljivo je i to da su ti mladi direktori Transformatora bili stalno u sukobu s Upravom novog Končara. Bili su samouvjereni, tvrdoglavi i „neposlušni“. Samo zato što su bili jako uspješni Uprava Končara ih nije smijenila, iako su to stalno namjeravali.

     Izbor rukovodećih ljudi nije odluka, to je dugogodišnji proces izbora, selekcije, obrazovanja, provjere, dugotrajne pripreme nakon koje nije teško donijeti odluku.

Nisam primijetio da su naši znanstvenici, profesori poslovnih škola i fakulteta proučavali fenomen transformatora. Niti ih je zanimalo niti bi to razumjeli, oni bi rado proučavali neki primjer iz Chicaga ili Japana. Osim toga, boje se bilo kakvog istraživanja na terenu kojeg ne mogu provesti anketama ili ne mogu prepisivati iz strane literature.

Jedan primjer iz 2000-ih

Krajem jedne godine u 2000-ima Zagrebački velesajam je organizirao neku svečanost u svojoj velikoj dvorani, Božićni domjenak ili nešto slično. Pozdravni govor održala je nova direktorica koju sam prvi put vidio. Obratio sam se jednoj gospođi kraj mene i pitao ju: „Tko je ta žena? Nikada prije nisam čuo za nju.“

„Ne pita se tko je, nego čija je“, odgovorila mi je. Onda mi je objasnila da je to kćerka jednog bliskog prijatelja gradonačelnika i da joj je ključna stručna referenca da bude direktorica Velesajma iskustvo koje je stekla u prodaji Zepter lonaca.

I onda se netko pita zašto Velesajam nikako ne može doći na „zelenu granu“. A uz to je važan podatak da je direktorica Zagrebačkog holdinga (u to vrijeme), jednog od najvećih poduzeća u Hrvatskoj, bila jedna bivša tajnica.

Mogao bih ispričati bezbroj takvih primjera.

To nije izuzetak već široko prihvaćeno pravilo.

I onda se netko pita zašto Hrvatska ne napreduje koliko bi mogla.

Korupcija

Ovakav naš sustav je odličan ambijent za razvijanje korupcije. Ljudi koji ne znaju raditi svoj posao, koji su izabrani po svim kriterijima osim stručnosti i znanja, u sustavu bez ozbiljnog nadzora i posrnulih moralnih vrijednosti mogu se usmjeriti na zadovoljavanju svojih interesa i bogaćenja kroz korupciju. Plodno tlo za korupciju su državne službe u kojima ljudi na raznim funkcijama imaju moć odlučivanja o tijeku novca, ne svog nego državnog, kod čega jedan dio završava u njihovim džepovima.

Deindustrijalizacija, oslanjanje na turizam i orijentacija na uvoz

Nesposobni ljudi nisu u stanju uspješno baviti se djelatnostima u kojima je potrebno mnogo znanja i rada. Vjerujem da je to jedan od glavnih razloga što je kod  nas zanemarivana industrija, što ima malo izvozno orijentiranih poduzeća i što je forsiran razvoj turizma koji je ipak jednostavnija djelatnost od industrije.

Industrija

U hrvatskoj javnosti stvoreno je uvjerenje da smo nekada imali jaku industriji i onda su 1990. došli neki novi ljudi koji su kroz procese privatizaciju uništili industriju. Naravno, bilo je i toga, ali to nije glavni razlog deindustrijalizacije. Ne zna se, ne želi se znati, odnosno prikriva se da je kroz cijelo razdoblje 1980-ih, a naravno i prije, ukupno gospodarstvo bivše države stvaralo velike gubitke i većina velikih poduzeća poslovala su s gubicima. Ti podaci mogu se naći u knjigama i financijskim analizama i izvješćima. Končar je 1980-ih stvarao gubitke, sve silne elektrane, generatori i transformatori koje je isporučivao po svijetu stvarali su gubitke. Končar bi doživio financijski i poslovni kolaps i bez svih promjena koje su nastupile 1990. godine. Gubitak ogromnih tržišta u SSSR-u i cijelom komunističkom bloku i u bivšoj državi i u nesvrstanim zemljama taj je  slom samo ubrzao.

Ispitivanje transformatora 725 MVA za termoelektranu  Nikola Tesla u Obrenovcu u svibnju 1984.godine To su bili najveći transformatori ikada proizvedeni u Končaru

(Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1946 do 1986“)

Obično se zaboravlja još jedan važan detalj – nitko nije socijalističkim poduzećima zabranjivao da budu poslovno uspješna, da nastupaju na zapadnim tržištima, da prodaju proizvode u Njemačku i Ameriku. Da su to radila ne bi ih gubitak dosadašnjih socijalističkih tržišta slomio. Socijalistička, samoupravna poduzeća nisu prodavala proizvode na Zapad, jer im proizvodi, iako često visoke tehničke razine, nisu bili konkurentni, jer su imala nesposobna rukovodstva koja su mogla poslovati samo na politički zaštićenim istočnim tržištima. Nesposoban menadžment izabran po političkim kriterijima u normalnim se tržišnim uvjetima nije snašao i to je glavni razlog da su poduzeća propadala. Naravno, nakon toga su mnoga od njih kroz procese privatizacije došla u ruke većinom nekompetentnim ljudima i to ih je do kraja uništilo.

To se u najvećoj mjeri moglo vidjeti u industriji, u proizvodnim poduzećima, bez obzira proizvode li se generatori, odijela  ili brodovi, jer je jako teško proizvoditi proizvode konkurentne na svjetskim tržištima. Treba mnogo znanja, iskustva, mnogo rada, razvoja i istraživanja, ispitivanja i novaca da bi se proizveo kvalitetan proizvod, uz to treba i  mnogo znanja o organizaciji proizvodnje, projektiranju proizvodnih linija, planiranju, usvajanju novih tehnologija da se postigne visoka produktivnost i učinkovitost proizvodnje.

Sve to vrijedi i za izvoznu sposobnost poduzeća. Vrlo je lako uvoziti, trebaš imati samo dovoljno novaca. Ali je izvoziti jako, jako teško. Jako teško je proizvesti proizvod konkurentan na svjetskim tržištima,  dok te sa svih strana napada snažan uvozni lobi i nezainteresirano gleda ili čak podmeće nogu državna administracija koja je često pod utjecajem uvoznog lobija.

Čak da bi se uopće razumjela industrija potrebno je puno znanja što mediji i oni koji oblikuju mišljenje hrvatske javnosti nemaju.

Turizam

Zato se puno i previše govori o turizmu. Turizam je djelatnost mnogo jednostavnija od industrije, oslanja se najvećim dijelom na prirodne ljepote i klimu i najveći dio našeg turizma temelji se na najjednostavnijim djelatnostima, iznajmljivanju apartmana  kod čega je dovoljno imati lijepi stan, sobu ili kuću i staviti natpis „zimmer frei“. Zato kod nas dominira privatni smještaj koji čini gotovo 60% turističke ponude. S druge strane, hoteli koji čine najveći generator zapošljavanja, čine samo 16% ukupne ponude smještaja (www.tportal.hr)

Temelj našeg turizma

(Izvor slike: http://057info.hr/...)

Dok je industriju teško razvijati i razumjeti s turizmom je lako, svatko to može razumjeti, pisati o tome i govoriti. Ne želim biti nepravedan, ali za industriju treba uložiti mnogo više znanja, rada i sposobnosti nego što to treba za turizam. Puno je jednostavnije sjediti i naplaćivati turistima smještaj, sunce i more, prodavati im, često uvezenu, robu i uz jako malo rada imati  lagodan život. Turizam  djeluje samo 3-5 mjeseci godišnje, a ljudi u industriji rade 12 mjeseci. Zato je kod nas nenormalno velik udio turizma u gospodarstvu, ali i pretjerivanje s isticanjem značenja turizma, jer o turizmu može svatko pričati i puniti medije pričama o turizmu.

Već godinama se oslanjamo na prihode od turizma i prihodi od turizma zauzimaju iznimno velik (prevelik) udio u hrvatskom BDP-u. U  2018. godini udio prihoda od turizma činio je 19,8% BDP-a i stalno se hvalimo rastom prihoda od  turizma.  Porast je zabilježen i u razdoblju od siječnja do kraja rujna 2018. godine, kada su prihodi od stranih gostiju iznosili 9,24 milijarde eura, što je 6,4% više u odnosu na isto razdoblje u 2017. godini, (pisao je www.cimerfraj.hr.)

Udio prihoda turizma od gotovo 20%  BDP-a pokazuje loše i vrlo ranjivo gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Nije dobro kada jedna država toliko ovisi o jednom sektoru, a pogotovo o turizmu gdje postoje faktori, od klime do koronavirusa  na koje ne možemo utjecati. Optimalno bi bilo da je udio turizma u BDP-u maksimalno 5 posto. No glavni problem nije turizam nego što su slabi proizvodnja i izvoz.  Udio turizma u BDP-u u Hrvatskoj je daleko najviši u Europi. Recimo, jedna Njemačka je prošle godine imala udio turizma u BDP-u od 1,1 posto, Italija 2,2 posto, Francuska 1,9, Španjolska 4,7, Austrija 4.9… piše www.hrturizam.hr.

U Hrvatskoj je preveliki i udio zaposlenih u turizmu u odnosu na ukupnu zaposlenost. Prema procjeni Eurostata u Europi  prednjači Grčka, u kojoj u djelatnostima usko vezanim uz turizam radi više od četvrtine zaposlenih. Slijedi Cipar s 20% zaposlenih u turizmu, Irska (14%), Hrvatska i Austrija (13%) te Italija (11%). Na suprotnoj strani je Poljska sa samo 4% zaposlenih koji aktivno rade u turističkoj industriji.

Zato će zbog pandemije korona virusa Hrvatska biti jedna od onih zemalja među europskim državama koje će pretrpjeti najveće štete zbog kraha turističkog prometa s obzirom na broj zaposlenih i strukturu potražnje za turističkim uslugama

Hoće li to konačno  potaknuti hrvatsko društvo da počne više cijeniti industriju i dovesti do radikalne promjene u razvoju gospodarstva koje će težište staviti na razvoj proizvodnih djelatnosti? Vidjeti ćemo.

Ali da bi se to dogodilo potrebno je osloniti se na sposobna ljude, pronaći ih i dati im šansu. To znači treba radikalno promijeniti način funkcioniranja cijelog društvenog sustava.

Na trenutak su stručni ljudi došli u prvi plan

Hrvatska se u proljeće 2020. godine dobro borila s pandemijom koronavirusa samo zato jer su se političari povukli u drugi plan, a u prvi plan su došli vrhunski stručnjaci koji znaju, preuzeli su odgovornost i sposobni su rješavati probleme. Svojim radom, liječenjem, efikasnim organiziranjem zdravstvenog sustava, stalnim apeliranjem da se građani drže uputa o načinu života u pandemiji držali su pandemiju pod kontrolom i spasili mnogo života. Svi oni koji su prigovarali trebali su samo pogledati slike kolona vojničkih kamiona s mrtvačkim sanducima u talijanskom gradu Bergamu.

Sličan primjer vidjeli smo i  u petak 17. travnja 2020. godine kada je skidan 30 tona težak i 13 i pol metara visok vrh sjevernog tornja zagrebačke katedrale oštećene u potresu 22. ožujka.  To je bio veoma složen i zahtjevan projekt, vrhunski organiziran i vođen. Cijeli posao je uspješno realizirao multidisciplinaran tim od 40 ljudi u kojem su bili pripadnici Hrvatske vojske, dizaličari, alpinisti, sveučilišni profesori, policajci, vatrogasci, članovi Zagrebačke nadbiskupije.

Skidanje zvonika sa zagrebačke katedrale

(Izvor slike: https://hkm.hr/...)

I dok je hrvatska javnost s uzbuđenjem preko TV gledala skidanje vrha tornja, uobičajena politička i medijska blebetala i tom prilikom  su došla u drugi plan.

I to je dobro i tako bi i dalje trebalo biti.

Uhljebništvo

Za izbor ljudi po svim kriterijima osim stručnih i kriterija sposobnosti izmišljen je naziv „uhljebništvo“ koje čini uhljebi[2]. Glagol uhljebiti znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog stranačke, rodbinske, zavičajne ili prijateljske pripadnosti.

Možemo razumjeti da u turbulentnim dramatičnim godinama početkom 1990-ih nije bilo vremena za detaljne analize kod izbora velikog broja novih ljudi koji su trebali popuniti razne rukovodeće pozicije u državnim poduzećima, institucijama, agencijama itd. Ali se taj način izbora prema „uhljebničkim“ kriterijima zadržao, prihvatio u cijelom društvu  i danas je to prokletstvo i karcinom koji razara Hrvatsku.

Direktor ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe

Da bi se ovom štetočinskom ponašanju, postavljanju nekompetentnih ljudi na odgovorne pozicije dalo nekakvo „stručno“, odnosno „općeprihvaćeno“ opravdanje izmišljena je vrlo opasna, priglupa teza da „direktor ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe“. U hrvatskoj javnosti se smatra da je potpuno normalno da direktor,  ministar,.. ne treba biti stručan, jer oko sebe ima stručnjake. Cijela hrvatska javnost prihvaća da su neke funkcije upravljanja državnim institucijama i poduzećima političke, da za njih nije potrebna stručnost niti kvalificiranost i da jedino politički izabrane osobe ( u pravilu nestručne) imaju legitimitet, što god to značilo.

Time je politika dobila „zeleno svjetlo“ da može bilo koga postaviti na odgovorne pozicije.

Ta glupa  i vrlo opasna teza, i dalje svugdje prisutna i podržavana,  pokazuje da se naše društvo toliko deformiralo i  zaglupilo da se više niti ne zna što radi menadžer, a što rade njegovi suradnici, stručnjaci za pojedina  područja.  A isto tako pokazuje da kod nas na javno mnijenje utječu ljudi koji nikada nisu ni vidjeli kako neka ozbiljna organizacija izgleda iznutra. Činjenica da nisam čuo nikoga od stručne, znanstvene i ostale zajednice da da kaže kako je ta teza bezobrazna, štetna  i glupa, pokazuje stanje u našem društvu.

Nitko od znanstvenika koji su tražili razloge zašto Hrvatska zaostaje nije tu tezu spomenuo, što govori da se oni s tim zapravo s slažu. Ili smatraju da to nije previše važno ili to jednostavno ne razumiju.

A to je opaka bolest koja razara hrvatsko društvo.

Partija je u bivšem sustavu, naravno, kod izbora direktora forsirala političku, negativnu kadrovsku selekciju i to je bio jedan od razloga što je komunizam propao - politički izabrani kadrovi pokazali su se nesposobnima uspješno voditi poduzeća i rješavati probleme. Nakon 1990. većina tih partijskih kadrova ubacila se u novi sustav, postali su ponovo direktori, a neki i veliki, uvjereni kapitalisti i ubrzo se obogatili. A mi koji nikada nismo bili u Partiji,  sve smo to u čudu gledali, kao glupe ovce i zadnje budale.

I sada opet gledamo kako se isti kriteriji u još izopačenijem obliku koriste i danas.

Pred neko vrijeme sam susreo jednog mladog čovjeka, ekonomistu, važnog u političkim vodama i pričao mi je da vodi jednu važnu instituciju koja se bavi energetikom. U čudu sam ga pitao kako može voditi tako stručnu instituciju na području o kojem ne zna ništa. „Pa niti ne trebam znati, ja sam menadžer i tu instituciju vodim kao menadžer“, odgovorio mi je samouvjereno. Mladi čovjek je „odrastao“ u političkom okružju i tako su ga odgojili da ne treba ništa znati.

Nakon jednih parlamentarnih izbora slušali smo  uvaženog i  u javnosti stalno prisutnog sveučilišnog profesora kako ozbiljno predlaže da bi sljedeći premijer trebala biti jedna književnica, neuspješna poduzetnica, vlasnica knjižare koja je propala.

Najviše me je pogodilo kada sam čuo jednog drugog sveučilišnog profesora kojeg jako cijenim kako se zalaže da jedan opskurni politički lik bude premijer. Uz to je rekao: „Pa ne će mu biti teško izabrati desetak sposobnih ljudi koje bi stavio oko sebe u Vladu.“ Bio sam šokiran. Ako dobri, stručni i pošteni ljudi tako rezoniraju, onda smo zbilja u gabuli.

Taj dragi profesor nije mogao razumjeti da taj politički lik ne može izabrati 10 sposobnih ljudi, jer ih ne poznaje, jer ih nikada nije vidio u svojoj blizini i nema pojma gdje bi ih našao. A osim toga ne bi znao s njima niti razgovarati.

Uvijek me to podsjeća na još jednu mudru izreku „Znanje je ograničeno, ali je glupost bezgranična“.

Što rade menadžeri, a što stručnjaci

Treba znati – stručnjaci donose prijedloge, a  menadžer odlučuje. A da bi netko mogao donositi  odluke, da bi mogao uopće razumjeti što mu stručnjaci predlažu,  mora imati znanja i stručnosti. Osim toga da bi netko izabrao najbolje stručnjake mora imati znanja i sposobnosti da može  ocijeniti njihovo znanje i njihove prijedloge. Za svaki problem koji se pojavljuje ne postoji samo jedno rješenje koje ima samo dobre strane i koje stručnjaci onda izaberu i predlože. Uvijek ima više rješenja koja imaju svoje dobre i loše strane. Menadžer treba imati stručnosti, znanja i iskustva da između nekoliko rješenja izabere ono koje je optimalno za određenu situaciju. On mora razumjeti složenost poduzeća ili institucije kojom upravlja, mora imati jasnu sliku sustava, on mora vidjeti cjelinu  koja se sastoji od različitih specijalističkih sastavnih dijelova koji svi zajedno trebaju skladno djelovati. Specijalisti od „drveća ne vide šumu“, a menadžer mora vidjeti „šumu“, mora vidjeti „cijelu sliku”, odnose između pojedinih segmenata i važnost svakoga od njih. To su konceptualne, strategijske vještine vezane uz sposobnost sagledavanja poduzeća ili bilo kojeg drugog složenog sustava kao cjeline.

Intelektualna kastracija Hrvatske

Ta glupa i štetna teza o „menadžerima koji ne moraju biti stručnjaci“ , uz negativnu kadrovsku selekciju,  temelj je „intelektualne i stručne kastracije Hrvatske“ koja ima za  posljedicu da su tijekom vremena na mnoga odgovorna mjesta postavljeni potpuno nesposobni, trećerazredni ljudi dok su stručni ljudi odstranjeni. Kroz jedan bolestan oblik demokracije na vlast dolaze takvi  ljudi koji oko sebe izabiru i postavljaju još lošije od sebe. I bezobrazno i javno tvrde da je to njihovo pravo, jer oni imaju legitimitet i jer „odgovaraju za državu“. Na vodeća mjesta u državnim poduzećima i institucijama dolaze ljudi bez ikakvog znanja i iskustva, na poslove s kojima se nikada nisu bavili i onda se netko čudi da su rezultati katastrofalni.

I da ne napredujemo koliko bismo mogli.  

„Demokratski“ sustav  na vlast dovodi nekompetentne ljude

U našim državnim poduzećima, institucijama, agencijama, poglavarstvima i gotovo svugdje (osim u zdravstvenom sustavu, vatrogascima i ostalim službama koje su pokazale svoju vrijednost u pandemiji koronavirusa) dominiraju nekompetentni ljudi koji nisu dorasli zadacima koje trebaju obavljati. I onda se nameće zaključak da to nije slučajnost ili neka devijacija, već je to pravilo, logičan i očekivani rezultat funkcioniranja našeg novog „demokratskog“ sustava. Taj sustav u svim svojim segmentima na državnoj razini tako funkcionira da na površinu i na ključne funkcije dovodi trećerazredne, nekompetentne ljude. Tako je funkcionirao naš prethodni, komunistički sustav, a to se onda prelilo u ovaj naš novi sustav koji na državnoj razini djeluje na isti način, s lošim rezultatima.

Izbor menadžera provodi se pod utjecajem politike koja ima preveliku moć. Kao što je nekada Partija na vlasti imala veliku moć sada opet stranke koje su osvojile vlast imaju preveliku moć. Pobjeda na izborima daje im „legitimitet“ i pravo da unište državu svojom nesposobnošću.

Tragična je činjenica da demokratski procesi s vremenom na vlast dovode sve nesposobnije ljude. Trebamo samo usporediti sastav Hrvatskog sabora početkom 1990-ih u kojem su sjedili najbolji ljudi koje je tada Hrvatska imala i današnji Sabor koji ima katastrofalan sastav. Možemo pogledati i današnje lidere u Europskoj uniji i usporediti ih sa zapadnim  liderima koji su stvarali Europu nakon 2. svjetskog rata i doći ćemo do sličnog zaključka.

Zanimljivo je da taj detalj naše demokracije nije uočio dr.sc. Višeslav Raos u svojem članku objavljenom 11. ožujka 2018. godine na portalu ideje.hr pod naslovom  „Rješavamo li sekundarni problem? Zaostaje li ekonomija zato što su hrvatski demokratski standardi uvjerljivo najlošiji“.  Ili je smatrao da to nije previše važno.

On je dao komparativni pregled recentnog razvoja kvalitete demokracije u novoj Europi. Demokracije je ocjenjivao kroz demokratski skor koji je određivao kroz sedam pojedinačnih kriterija. Ti su kriteriji nacionalna demokratska vladavina, izborni proces, civilno društvo, neovisnost medija, lokalna demokratska vladavina, neovisnost pravosuđa i korupcija. 

Svi ti kriteriji su, naravno, važni  i na posredan način utječu i na izbor sposobnih ili nesposobnih, ali za razliku od njega ja izbor sposobnih ili nesposobnih stavljam u sam  fokus  problema kojima se bavim u ovom tekstu.

Netko bi rekao i da kroni kapitalizam u sebi nosi taj negativan izbor ljudi. Međutim,  u kroni kapitalizmu je težište na dobivanju poslova po kriterijima koji nisu tržišni već partijski, rođački, itd., a ne na izboru ljudi po partijskim, rođačkim i ostalim kriterijima.

Sva bolest društva, svi sindromi „mi ili oni“, sva nezrelost, infantilnost, neodgojenost i neobrazovanost društva u najizravnijoj mjeri dolazi do izražaja na izborima.  I to se ponavlja iz godine u godinu i postaje sve gore. Mogu ponoviti ono što sam o tehnologiju naše „demokratskog“ izbornog procesa jednom napisao nakon jednih izbora za gradonačelnike.

      „Birači koji nemaju pojma što bi gradonačelnik trebao raditi, izabiru kandidate koji nemaju pojma kako bi grad trebao funkcionirati, što bi kao gradonačelnici trebali raditi i kako bi trebali upravljati gradom, a o svemu pišu i komentiraju novinari  kojima isto tako nije uopće jasno što jedan gradonačelnik treba raditi.

     Budući da oni koji biraju i oni koji žele biti izabrani i oni koji pišu o tome nemaju pojma što gradonačelnik treba raditi, rade ono jedino što znaju, što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave i političke trgovine i prepucavanja. A mediji stalnim izvještavanjima o procesima političke trgovine zaluđuju javnost.“

Tako izabrani političari dobivaju ogromnu moć kojoj oblikuju naše društvu. U većini slučajeva nemaju ni obrazovanje, ni znanje ni iskustvo, da uopće  razumiju društvo u kojem žive i njime upravljaju. A ni ne poznaju najbolje ljude u društvu, ne mogu ih izabrati, ali i ne žele, jer s njima ne bi znali ni razgovarati. Zato se okružuju ljudima koje poznaju i koji su im bliski – a to su njihovi partijski drugovi, rođaci, susjedi, kartaški partneri i slični.

I to tak' ide….

Značajke „hrvatske demokracije“

Hrvatska demokracija u suštini se ne razlikuje mnogo od slovenske, bugarske, češke ili mađarske demokracije, ali budući da se meni fućka za ostale demokracije bavit ću se hrvatskom demokracijom koju, po mom mišljenju, „krase“ ove značajke čije su posljedice vide u većini problema koje imamo i koji su uzrok našeg zaostajanja:

1. Tehnologija izbornog procesa na vlast od razine općine do države u većini slučajeva dovodi potpuno nekompetentne trećerazredne ljude koji niti znaju što bi trebali raditi i kojima osnovni pojmovi rukovođenja, organizacije, a posebno funkcioniranje njihovih ureda, ministarstava, poglavarstva ili same općine, grada županije ili države nisu jasni. Takvi nemaju ni  znanja niti sposobnosti, a često ni morala da bi mogli upravljati bilo kakvim društvenim sustavom od općinske do državne razine. Nekima je ministarsko mjesto prvo ozbiljno zaposlenje u životu. Razina zahtjeva koji se na te funkcije postavljaju je tako niska da gotovo „svatko“ živi u uvjerenju da bi mogao voditi neki grad ili samu državu. Vlast se ne osvaja znanjem, sposobnošću i poštenjem, predstavljajući ozbiljne projekte koje planirate realizirati i vizijom razvoja društva koju želite ostvariti u svom mandatu, već manipuliranjem biračima uz pomoć medija, lažnim obećanjima i očitim varanjem lakovjernih birača i  postizbornim trgovinama i s „crnim vragom“.
2. Nakon što se osvoji vlast izabrani „predstavnici naroda“ vrlo često glasove koje su dobili na izborima i položaj u nekoj skupštini ili Saboru shvaćaju kako kapital kojim mogu trgovati i unovčiti. Tada se partijski drugovi, njihove rodbine i sponzori nagrađuju plijenom koji treba podijeliti. Državna poduzeća,  institucije, agencije do najsitnijeg činovnika u pojedinoj općini  preuzima potpuno nekompetentni, nestručni i nesposobni ljudi. A onda takve ljude na skupštinama i vijećima njihovi partijski drugovi pohvaljuju i nagrađuju za „izuzetne rezultate“. Odluke u skupštinama gradova i županijama i u Saboru donose se većinom glasova, a ti glasovi sve češće nisu rezultat volje birača već su rezultat političke trgovine u kojoj je ugrađena mogućnost korupcije.
3. šefovi stranaka i gradonačelnici imaju takve diktatorske ovlasti kakve nisu imali u komunizmu. A gradska poduzeća i agencije im služe kao mjesta za uhljebljivanje svojih stranačkih i osobnih prijatelja ili za nagrađivanje „zaslužnih“ pojedinaca. Vidio sam mnogo primjera kada su glasni oporbeni zastupnici ušutkani dobro plaćenim mjestima u gradskim poduzećima.

Birači brzo zaboravljaju

Političari su shvatili da prosječan birač pamti jako kratko, jer ga već nakon 24 sata mediji napune novim senzacionalnim informacijama pa birači vrlo brzo zaborave na sva neispunjena obećanja, loše odluke, sve greške i škandale koje je njihov kandidat uspio napraviti nakon izbora. Zato političari lažu otvoreno i bezobrazno, „gledajući te u oči“, pokazujući potpuni prezir prema biračima koji su ih izabrali. U knjizi „Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti“, autor Franjo Jozić opisuje i dokumentira veliki broj obmana i laži, neispunjenih obećanja, nerealiziranih programa i katastrofalnih odluka koje su donosile naše Vlade od 2012. do 2017. godine

Osnovne značajke takvog demokratskog sustava nalazimo i u tzv. razvijenim demokracijama Zapadnog svijeta. Ali u tim zemljama su se tijekom povijesti izgradile institucije, od pravne države, zakonodavstva, policije do znanstvenih akademija, koje čuvaju temelje društva od neodgovornosti političara. Zato imamo primjere da su neke zemlje, kao što su Italija i Belgija drugo vrijeme mogle normalno funkcionirati bez izabrane vlade. Kod nas je drugačija situacija, jer se institucije sustavno razaraju i svaka nova vlast odmah mijenja ljude u institucijama od portira do predsjednika.

Sustav treba promijeniti

Znači, naš politički sustav i politički izborni proces je loš i treba ga radikalno promijeniti. Nije to jednostavno i nigdje to nije u potpunosti uspjelo, ali treba započeti s tim poslom. Zanimljivo je da niti oni koji bi trebali biti najpozvaniji da na tome rade, a to su ljudi s Političkog i Pravnog fakulteta, a niti netko drugi od brojnih mudraca i „znanstvenika“ se s tim ozbiljnim problemom ne bave. Vjerojatno ipak svima u konačnosti ovakav sustav najbolje odgovara ili im sam pojam demokracije ima takav svetački status da ga se boje propitivati. Ili im je taj problem prevelik i prelazi njihove „znanstvene“ i intelektualne kapacitete.

A u takvom sustavu koji funkcionira na taj način leži jedan od glavnih uzroka našeg zaostajanja u razvoju.

(O tome sam objavio 14.7.2016. godine na ovom portalu tekst pod nazivom „Anatomija novog društva (2) - Demokracija ili „manipulokracija“)

2. Razvoj se temelji na mnogo zabluda

U razvoju Hrvatske zadnjih tridesetak godina bilo je puno grešaka (o razdoblju prije toga da ne govorimo), učinjeno je mnogo gluposti i krivih poteza, namjernih i nenamjernih, što je sve dovelo do mnogo problema koje sada imamo. A odnos prema razvoju  društva pun je velikih zabluda kojih se većina znanstvenih, političkih i ostalih  „elita“ čvrsto drži i danas. Valjda bismo trebali biti svjesni da izlazak iz krize traži radikalne promjene dosadašnjeg načina razmišljanja koji nas je u krizu i doveo. Za početak, možda bismo najprije trebalo priznati nekoliko zabluda koje su čvrsto ukorijenjene u hrvatskoj javnosti. Zabluda, naravno, ima mnogo više, ali sam sada izabrao njih pet.

O tome sam na ovom portalu 20.12.2015. godine objavio članak pod naslovom „Gluposti i zablude (1) – Pet zabluda o rješavanju problema razvoja“.

ZABLUDA 1. Makroekonomisti će pronaći rješenje za probleme gospodarstva.

Kada se govori o gospodarstvu, tada stalno dominiraju makroekonomisti i njihov način razmišljanja uz dodatak ponekog poreznog stručnjaka. U Lideru, našem uglednom poslovnom časopisu jedan poznati ekonomist je 2007. godine rezolutno napisao:"U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike..."

To je tipičan primjer kako makroekonomisti gledaju na svijet i pojave u gospodarstvu. Oni vjeruju da sjedeći u kabinetu, nakon što prouče neke trendove i financijska izvješća, mogu odlučiti o poreznim stopama, možda i o tečaju kune, upisati neke brojke u neke tabele i gospodarstvo će se najednom pokrenuti, povećati će se izvoz i zapošljavanje. Međutim, pokazalo se da to jednostavno tako ne ide, da je taj kut gledanja strašno uzak i ograničen, a kada postane dominantan i jedini koji se sluša, tada može postati i opasan. Teza uvaženog ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti hrvatskog gospodarstva na isti način kao da kažemo da će „samo Zakon o sportu omogućiti da Dinamo osvoji Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti“.

Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta. Ali u utakmicama (i tržnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji daju golove i u domaćem prvenstvu i europskim kupovima. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu. Mi trebamo stvarati nove, konkurentne  proizvode i nova, poslovno efikasna  poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu.

Sama porezna i fiskalna politika neće stvoriti  nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, neće dati sposobnost za razvoj onima koji tu sposobnost nemaju.  Naravno, porezna i fiskalna politika može stvoriti  okvir u kome će poduzetnici lakše poslovati i biti više motivirani za izvoz. Ali to nije dovoljno i sigurno nije „jedino što nam preostaje".

Ali to makroekonomisti ne razumiju, jer nisu nikada igrali niti zabijali golove. Sjedeći u svojim kabinetima oni ne poznaju niti ne žele upoznati stvarni život. Svjesni su da treba povećati izvoz, ali ne znaju što konkretno treba učinit da bi se to ostvarilo. I misle da će se izvoz ostvariti sam od sebe, nakon što u nekom kabinetu na računalu u neku tabelu ubace neke nove porezne stope ili neka pravila fiskalne politike. Ili kada „pritisnu na neki gumb“ kao što je to lijepo i duhovito prikazao Srećko Puntarić-Felix u svojoj karikaturi u Večernjaku od . 25.2.2010. godine.

Karikatura Srećka Puntarića-Felixa

   (Izvor slike: Večernji list, 25.2.2010.)

Za stvaranje nove hrvatske industrije i novih izvozno konkurentnih proizvoda, naravno, da su neophodne analize makroekonomista i stvaranje poreznih fiskalnih okvira. Ali treba, u prvom redu znati „kako pokrenuti složene procese razvoja i stvaranja novih, konkurentnih proizvoda, borbe na tržištu, itd.." 

ZABLUDA 2.  Razvoj se može kupiti 

Oduvijek su mnogi moćnici  kroz povijest nezadovoljni stanjem gospodarstva u svojim državama razmišljali o tome kako u kratko vrijeme svoje zemlje izvući iz zaostalosti. Tako je početkom XVIII. stoljeća ruski car Petar Veliki (1672.-1725.), nezadovoljan primitivnim stanjem i siromaštvom u Rusiji pokušao kupiti gotovu, razvijenu ekonomiju. Otišao je u zapadnu Europu i proizvode i znanje kupovao od Nizozemske i drugih visoko razvijenih zemalja toga doba.

U XX. stoljeću to je pokušao iranski šah Mohammed Reza Pahlavi (1919.-1980.), a sada to rade i bogate arapske zemlje.  Mislili su da se može otići u inozemstvo i novcem, kreditima, darovnicama kupiti nove tehnologije, nova poduzeća, kupiti razvoj. I to će brzo riješiti sve gospodarske probleme i napraviti veliki skok u moderno društvo. Svi primjeri iz povijesti su pokazali da to tako ne ide, ali se i dalje tvrdoglavo plasira takva ideja, jer je to najlakše, ne trebaš se puno mučiti ni puno znati.

Kolike naše delegacije posjećuju razne uspješne zemlje i nisu baš mnogo od toga naučile. Često sam razgovarao sa „stručnjacima“ iz raznih ministarstava, komora i gradskih poglavarstava koji su putovali po svijetu i posjećivali mnogobrojne poduzetničke inkubatore i tehnološke parkove.  Svaki put sam s tugom zaključio da nisu ništa naučili, nisu ništa shvatili, nisu ništa razumjeli, a bahatost i samouvjerenost im je neizmjerno porasla.

Dok sam još radio u onom starom Končaru, prije 1990-tih, čitajući razna  Končareva financijska izvješća uočio sam da su najnovije i najmodernije tvornice (u to vrijeme), s najmodernijom opremom, tvornica frižidera u Bitoli i tvornica motora u Ivancu, bile stalno veliki gubitaši. Potrošeno je strašno puno novaca, kupljena najmodernija tehnologija, a rezultat je bio porazan. Ubrzo im se u stvaranju gubitaka priključila i nova tvornica solarnih ćelija u Splitu. A starije tvornice s iskusnim stručnjacima, s dugom tradicijom su i sa starom opremom uspješno poslovale.

To je iznenađenje za sve one koji sjedeći u kabinetima ili menadžerskim uredima misle da jednostavnom kupnjom ili presađivanjem tehnologije mogu pokrenuti razvoj.

Sorry,  to jednostavno ne ide.

Ali komu to mogu govoriti, kada o razvoju odlučuju ljudi koji nikada nisu sudjelovali u procesu razvoja.  I razmišljaju na način koji s kroz stoljeća pokazao pogrješnim. Kada će se i kod nas shvatiti jednu okrutnu istinu koju je napisala  Jane Jacobs^[3] u svojoj briljantnoj knjizi „Gradovi i bogatstvo naroda - Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj“:

      „Razvoj se ne može nekome podariti. On se mora obaviti. Razvoj je proces, a ne kolekcija kapitalnih dobara. Razvoj je 'učini-to-sam proces'; za svaku ekonomiju to znači ili da će ga izvesti sama ili nema razvoja.“

Procesi razvoja su veoma složeni, multidisciplinarni  i treba ih razumjeti. Razvoj proizvoda treba poznavati, proučavati ga od same ideje, stvaranja, proizvodnje i ispitivanja proizvoda do tržišta,  treba ga razumjeti i o njemu predavati na fakultetima. Nažalost, na našim fakultetima se bave samo segmentima tog procesa, bave se istraživanjima čiji rezultati završavaju u ladicama ili samo u časopisima. A cjelovitim, kompleksnim  procesima razvoja gradova, gospodarstva i cijelog društva uzimajući u obzir sve procese i utjecaje ne bavi se nitko.

ZABLUDA 3. Novac koji se ulijeva u nerazvijene krajeve pokrenuti će razvoj i smanjiti jaz između bogatih i siromašnih krajeva i država

Novac koji se slijeva(o) u nerazvijene krajeve od doznaka emigranata iz inozemstva, socijalne pomoći, subvencija, kredita Svjetske banke nigdje nije pokrenuo razvoj. Milijarde dolara koje se slijevaju u Afriku nisu napravile nikakav pozitivan pomak. O tome govore i naša iskustva. Ogroman novac od naših „gastarbajtera“ koji se slijevao u bivšu državu nije stvorio uspješno gospodarstvo, niti su svi tadašnji silni fondovi za nerazvijene unaprijedili Kosovo, BIH ili druge nerazvijene krajeve. Samo su stvarali Obrovce[4] i sijali iluzije koje još uvijek gaje i političari i prosti puk.

Rušenje  73 metara visokog tvorničkog  dimnjaka Tvornice glinice u Obrovcu, zadnjeg simbola neuspješnog projekta socijalističke ekonomije.

(Izvor slike: http://www.057info.hr/...)

Tvornica glinice u Obrovcu (Jadral) bila je  „objekt od interesa za širu društvenu zajednicu” kojim se htjelo pomoći nerazvijenom kraju u zaleđu Zadra. Na kraju to je  bila najveća promašena investicija (gotovo milijardu dolara)  u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981. godine nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka. Zanimljivo je da su znanstvenici Ekonomskog instituta u Zagrebu kroz svoju studiju dali pozitivnu ocjenu cijelom projektu. Tadašnji direktor Ekonomskog instituta dr.sc. Dragomir Vojnić posjetio je dr.sc. Ivu Perišina, moćnog političara u ono vrijeme,  u njegovu stanu.

       „Druže Ivo, elaborat je gotov i Jadral je dobra investicija i uspješno će  poslovati bez problema s boksitom, prijevozom, crvenim muljem…“ – rekao mu je otprilike, svjedoči Neven Barač, u to vrijeme  generalni direktor Privredne banke Zagreb, uključene u financiranje investicije u Obrovcu.

Tako je Ekonomski institut Zagreb, perjanica naše ekonomske mudrosti utvrdio da je Jadral  iz Obrovca rentabilan. Prava poslovna studija izrađena nakon toga je pokazala da tvornica prodajnom cijenom ne može pokriti ni varijabilne troškove (boksit + uloženo + struja) pa što više radi pravi veći gubitak.

Eksperti Ekonomskog instituta su se tada sa svojom studijom stvarno „proslavili“, ali i u novoj su državi uvaženi ekonomski savjetnici. Imao sam prilike pročitati katastrofalnu studiju kojom su branili opravdanost osnivanja Zagrebačkog holdinga.

Nažalost, ništa se nije naučilo i dalje se kod nas razmišlja na nekadašnji način. Budući da ne znaju kako se pokreće poduzetništvo, gospodarstvo i izvoz, onda političari i razni činovnici iz svojih kabineta samo lansiraju razne programe i potpore te usmjeravaju novac iz proračuna „lijevo i desno“, bez neki značajnijih rezultata. A znanstvenici svojim elaboratima i studijama daju tim političkim odlukama „znanstveno“ opravdanje.

Svake godine pojedine naše vlade u poljoprivredu ubacuju milijarde kuna raznih potpora i poticaja, a seljaci gotovo svake godine protestiraju i s traktorima dolaze pred Ministarstvo poljoprivrede.

Protesti poljoprivrednika

(Izvor slike: http://24sata.info/...)

Razvoj, EU-fondovi i „Zvonili ste milorde“

Neprestano vapimo za novcima koje ćemo povući iz EU- fondova, jer ti novci „jedini mogu pokrenuti naš razvoj“. Kod toga se zaboravlja činjenica da su to u najvećem dijelu naši novci koje smo desetljećima uplaćivali u zajedničku EU-blagajnu i sada nam se vraćaju kroz plaćanje trećerazrednih stranih konzultanata, stranih kompanija koje grade naše autopute i mostove, nešto malo kroz plaćanja u poljoprivredi i kroz financiranje razvojnih projekata po izboru EU-administracije.

U studenom 2009. godine u lijepom restoranu na Varaždin Bregu održan je skup župana zapadnog dijela Hrvatske. Tema sastanka bila je  i dogovor o  pripremi projekata za EU fondove. Uglavnom se zastupao stav: „Mi nemamo novaca i jedini naš izlaz je dobivanje novaca iz EU. To nas jedino može spasiti.“ Naravno, da mi je takav pristup odbojan pa sam, što sam pristojnije mogao, jer sam bio gost na tom skupu, rekao:

         „Naravno, da se trebamo pripremiti da povučemo novce iz EU. Bili bismo bedasti da to ne radimo. Međutim,  jako je opasno da se sve aktivnosti usmjere samo na novce iz EU fondova i da se zaustave sve ostale aktivnosti. Novci iz EU mogu, ali i ne moraju doći. Hrvatska je postojala i razvijala se prije EU i nadam se da će postojati i nakon ulaska u EU. Ima jako mnogo razvojnih aktivnosti koje moramo i možemo obavljati i bez EU. Zbog nekoliko EU projekata koje čekamo, mi ne radimo na „milion“ neophodnih malih ili većih pravih razvojnih projekata koji su nužni za razvoj svake županije i cijelog društva.“

Moje riječi su dočekane  „na nož“ i odmah su me poklopili. Rečeno mi je da im je dosta ovakvih domoljubnih fraza i busanja u domoljubna prsa. Oni znaju da im je blagajna prazna i da novci mogu doći samo iz EU. Uvidio sam da su im EU projekti i „ogromna“ lova koju očekuju samo dobrodošao izgovor kojim se opravdaju što ne znaju što bi sami trebali raditi. To zvuči uvijek dobro: „Ne možemo ništa raditi jer – čekamo usvajanje Zakona, čekamo novce iz EU, čekamo strategiju koju treba donijeti Vlada, čekamo upute od Vlade kako da i napravimo svoju strategiju, čekamo ovo, čekamo ono“.

Na mnoga čelna mjesta gradova, županija, općina i drugdje dolaze ljudi koji nemaju pojma što je to razvoj, nemaju pojma što bi u stvari trebali raditi i ovo čekanje  EU novaca je odličan alibi da ne rade ništa.

Sredinom  2014. godine, na jednom skupu o korištenju EU fondova za razne projekte posebno se isticao znanstvenik, direktor poduzeća koje se bavi istraživanjem i razvojem na području biokemije.  Pričao je da se redovito javljaju na mnogobrojne natječaje, izvještili su se u pisanju projekata i uspjeli su redovito dobivati velike iznose novaca kojima su zapošljavali tridesetak stručnjaka, inženjera i liječnika. Svi smo bili impresionirani, divili smo se simpatičnom znanstveniku, dok netko nije pitao tko su im kupci i na kojim tržištima na stupaju. Tada je taj direktor rekao:

         „Naši proizvodi ne završavaju na tržištu. Mi uspješno završavamo projekte za koje  smo dobili od EU novce, ali, nažalost, rezultat naših projekata nije proizvod za tržište. Kada završimo razvoj iz jednog projekta, prijavljujemo se na sljedeći EU natječaj, dobijemo novce, radimo na novom projektu i od toga živimo“.

Svi prisutni poduzetnici zajedno sa mnom gledali smo se u čudu. Tada sam se ja javio i rekao:

       „Ovo mi je nešto jako čudno. Koliko znam, u biznisu je cilj djelovanja  poduzeća da zadovoljava potrebe tržišta. A u ovom vašem biznisu izgleda da je osnovni cilj da zadovoljavate sami sebe i svoje potrebe za novcima. Vaše poslovanje djeluje u jednom zatvorenom krugu unutar vašeg poduzeća i EU fondova.“

Direktor je iskreno priznao da oni nemaju iskustva u nastupu na tržištu i da to jednostavno ne znaju raditi.

Oslanjanje samo na potencijalne EU projekte i moguće novce koji će doći (ili neće doći) iz EU iza sebe je ostavilo razorne posljedice. Ne samo što su gotovo zaustavljeni procesi razvoja, došli smo u situaciju da se više niti ne zna što je to uopće razvoj i što su to razvojni projekti. Misli se da su razvojni projekti samo oni koje definiraju briselski birokrati i objave u natječajima, u kojima ima mnogo rituala, radionica, networkinga, „kick meetinga“, završnih konferencija, mnogo papira, jako mnogo pedantno ispunjenih formulara, tabela  i jako malo koristi. A kod većine takvih projekata se radi o „podizanju svijesti“, o druženju, o „networkingu“, o nekakvim smiješnim vinskim cestama, tu i tamo o nekim infrastrukturnim i poljoprivrednim projektima, puno novaca se troši za više-manje nepotrebne projekte, na razne nepotrebne radionice, predavanja i aktivnosti na razini dječjeg vrtića i na slične aktivnosti u kojima nas uče kako da „prelazimo preko ceste“ i uglavnom nas tretiraju kao malo naprednije debile. 

Razvoj se ne može nekome podariti donacijama ili subencijama  iz nekih fondova. On se mora obaviti. Razvoj je proces „učini-to-sam”. To je dugotrajan vrlo složen proces, a ne zbroj infrastrukturnih projekata, a najmanje samo zbroj projekata financiranih kroz EU nazječaje.

A za takav, pravi razvoj gotovo da više nismo sposobni.

A možda je nekome cilj uništiti našu sposobnost za samostalni razvoj i  pripremiti nas  da u Europi budemo konobari i pomoćna radna snaga koja će biti sposobna samo posluživati gospodare i u Europi i u Hrvatskoj, da u Europi samo stojimo u  kutu i u livreji, zakopčanoj preko „pivskih trbuha“, uz naklon pitamo: „Zvonili ste milorde?“

O toj temi sam 9.12.2015. godine objavio na ovom portalu članak „Razvoj, EU i „Zvonili ste milorde“.

ZABLUDA 4. Strane investicije i „presađena“ ekonomija pokrenuti će  razvoj

Desetljećima slušamo vapaje naših medija i  političari kako nam trebaju strane investicije, strana poduzeća koja će zapošljavati naše radnike i naravno pokretati naš razvoj. To je iluzija kojoj su podlegle i druge tranzicijske zemlje, pa se mnoge, posebno Slovačka, hvale, kao dobri đaci da na tom području postižu uspjehe. I zapravo se takmiče tko će više takvih  "presadnica" (transplanata), odnosno stranih poduzeća  presaditi u svoje gospodarstvo. U Slovačkoj oko 60% radne snage zaposleno je u pogonima njemačkih tvornica automobila. To samo znači da direktori i vlasnici njemačkih tvornica mogu imati (pre)jak  utjecaj na Slovačku i ako žele mogu Slovačku baciti na koljena.

Je li netko proučio kakav značaj imaju "presadnice" (transplanti) kod nas? Uzmimo primjer poduzeća  Erriccson Tesla kojem se naši političari jako dive. Novi vlasnik je u nekadašnjoj Tesli odmah otpustio veliki broj radnika, a nakon toga je novo poduzeće Tesla Erriccson i dalje nastupalo na istim onim tržištima na kojima je Tesla stekla uglednu tržišnu poziciju. Nisu se otvorila nikakva nova tržišta za ovu zagrebačku tvornicu. Sada je Erriccsson Tesla „transplant“ (presadnica)  u tijelu grada i gospodarstva. Oni korektno plaćaju svoje radnike, korektno plaćaju poreze, ali su jako malo povezani s okolnim gospodarstvom i jakom malo utječu na razvoj Grada. Rade samo što im „gazda“ iz Švedske naredi. Jedino su povezani s FER-om koji im „lifra“ odlične stručnjake. Kada će jednom  uprava u Švedskoj zaključiti da su Hrvati puno skuplji od Kineza i Indijaca, zatvoriti će tvornicu, pokupiti će se i otići  na Istok. Jedan broj ljudi ostati će bez posla, a na mjestu tvornice, na Selskoj cesti  izgraditi će se, vjerojatno,  supermarket. A Grad će ostati još manje sposoban da napreduje  i razvija gospodarstvo. Kao što se dogodilo u mnogim gradovima u svijetu. Ali to nikoga  kod nas ne zabrinjava. Opet će mi pomoći autoritet mudre Jane Jacobs, jer meni neće naši „mudraci“ vjerovati:    

         „Presadnice su se pokazale kao slabi temelj za autohtoni industrijski razvitak. Kad zatvore ili ponovo transplantiraju svoje proizvodne pogone, one za sobom ostavljaju samo ekonomski vakuum.

Ako naš jeftin rad može biti od koristi strancima, onda bismo ga trebali biti  sposobni i sami iskoristit.“

Inozemna ulaganja ne mogu biti oslonac hrvatske razvojne politike

Uobičajeno je kod nas tvrditi da je jedan od glavnih razloga našeg zaostajanja u razvoju činjenica da nemamo dovoljno stranih ulaganja. I da su za nas nužna strana ulaganja.

Krajem 2013. godine, na obilježavanju pete godišnjice rada Instituta za inovacije guverner HNB-a Boris Vujčić održao je predavanje o ekonomskim ciklusima i ekonomskim politikama. I temeljni zaključak bio mu je:

      „Jedini način da dođemo do plusa je popravljanje poslovne klime, jer će onda doći i strane investicije koje nam jedine mogu pomoći“.

Znači, po njegovom mišljenju, jedino nam stranci mogu pomoći, jer mi ne možemo ništa sami napraviti.

I onda se netko čudi da ne izlazimo iz krize.

Kod nas je uobičajeno  da se „iz rukava",  mudro i dalekovidno predlažu rješenja za naše tranzicijske i razvojne probleme pa se najčešće može se čuti: „Trebamo pokrenuti novi investicijski ciklus koji će pokrenuti gospodarstvo. Potrebne su nam strane investicije, strana ulaganja, strane tehnologije i strano znanje, a posebno 'greenfield' investicije. To će pokrenuti naše gospodarstvo i povećati zaposlenost."

To je na razini čarobnog štapića i „kapi profesora Baltazara“ koje rješavaju sve probleme. I ne čuje se ništa osim toga. I to su one mudrosti koje izgledaju tako jasne, da je svatko bez neki dubljih i napornih proučavanja mogao biti stručan, ozbiljan i dubokouman analitičar. O investicijama se kod nas ne govorio kao o jednom važnom segmentu procesa razvoja gospodarstva, već kao o „slamci spasa“, kao o jedinom gospodarskom potezu koji nas može spasiti i pokrenuti gospodarski rast. Znači, sjedim u kabinetu i čekam da se nešto dogodi, čekam da dođu investicije. A kada dođu investicije, na primjer General Motors odluči izgraditi kod nas u Sesvetama  tvornicu za 10.000 radnika, tada će kao zamahom  čarobnog štapića sve krenuti samo od sebe, početi će otvaranje novih radnih mjesta, smanjivati će se nezaposlenost i rasti će BDP. 

Nažalost, jako je malo vjerojatno da će to baš tako odvijati.  

Razotkrivanje zabluda

Uvjerenje o nužnosti stranih investicija kao jedinom spasu za naše gospodarstvo je tako duboko ukorijenjeno, da sam bio stvarno iznenađen kada sam pročitao članak akademika, dr.sc. Gordana Družića^[5] „Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva“  iz 2005. godine, gdje se analiziraju rezultati stranih ulaganja u Hrvatsku tijekom razdoblja od 1990. do 2003. godine. Njegov je stav da inozemna ulaganja ne mogu biti oslonac hrvatske razvojne politike, bez obzira što se po raznovrsnim strategijama, znanstvenim i novinskim napisima kontinuirano provlači teza da razvoj hrvatskoga gospodarstva nije moguć bez stranoga kapitala, jer vlastiti nemamo.

U članku se kroz brojke i podatke prikazuje da:

     a) izravna strana ulaganja u naše gospodarstvo nisu bila mala,

     b) nisu pridonijela značajno rastu proizvodnje i zaposlenosti u Hrvatskoj.

Tu temu akademik Družić je nastavio razrađivati i u članku iz 2009. godine „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske“. U tom članku je istaknuo (tvrdnje je potkrijepio podacima na prikazanim tabelama koje nisam preuzeo iz njegovog članka):

       „Možemo vidjeti da su ukupna inozemna izravna ulaganja u Hrvatsku u razdoblju 1993.–2008. iznosila 25,7 milijardi US dolara, odnosno 21 milijardu eura. Do znatnijih inozemnih ulaganja dolazi 1996. godine pa su ona u razdoblju 1996.–2008. iznosila ukupno 25,3 milijarde US dolara.

      Postavlja se pitanje zašto je, uz tako visoka inozemna ulaganja i porast inozemnog duga od 53,5 milijardi dolara, BDP u razdoblju 1996.–2008. godine povećan za samo 48,5 milijardi dolara, a stopa nezaposlenosti povećana s 14,5 posto u 1995. godini na 14,8 posto u 2007. godini, odnosno broj nezaposlenih s 241 na 254 tisuće. Odgovor, kad je riječ o izravnim inozemnim ulaganjima, daje njihova struktura.

      Naime, od 1993. do 2008. godine 13,1 milijardu eura, ili 62,4 posto, čine vlasnička ulaganja, odnosno ulaganja u dionice. Nadalje, kao što je vidljivo od 21,4 milijarde eura, koliko su iznosila izravna inozemna ulaganja u razdoblju 1993.- prvog tromjesečja 2009., uloženo je:

• 38,1 posto u financijsko posredovanje, osim osiguranja i mirovinskih fondova (u 2002. godini 64 posto, u 2007.godini 55,3 posto, a u prvom tromjesečju 2009. čak 98,9 posto ukupnih ulaganja),
• 7,6 posto u proizvodnju kemikalija i kemijskih proizvoda,
• 6,8 posto u proizvodnju koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva,
• 6,6 posto u telekomunikacije,
• 5,7 posto u poslovanje nekretninama te
• 35,2 posto u ostale djelatnosti.

    Prema tim podacima. najveći ulagač u Hrvatsku u tom razdoblju bila je Austrija, čija ukupna ulaganja u razdoblju 1993. do prvog tromjesečja 2009. godine iznose 6,1 milijardi eura, slijedi Nizozemska s 3,3 milijarde, Njemačka s 2,7 milijardi, Francuska s 2,1 milijardu eura, itd.

     Može se vidjeti da Hrvatska, prema visini ukupnih inozemnih ulaganja, spada negdje u sredinu među odabranim tranzicijskim zemljama

     Iz analize se vidi  da se Hrvatska s 4.828 eura izravnih inozemnih ulaganja po glavi stanovnika nalazi na četvrtom mjestu među odabranim tranzicijskim zemljama.

    Kad bismo zaključivali samo na osnovi tih podataka, mogli bismo zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu važna za gospodarski rast ili da je njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan, već da su izravna strana ulaganja negativno korelirana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kad i započinju znatnija inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti.

    Među pozitivne kratkoročne učinke izravnih inozemnih ulaganja možemo ubrojiti njihov utjecaj na tekući račun platne bilance….“

Sve navedene analize su izuzetno zanimljive, ali nisam vidio da su izazvale nekakve ozbiljnije rasprave. Ljudi ne vole mijenjati uobičajene načine razmišljanja i općeprihvaćene „mudrosti“ pa je najlakše ignorirati sve ono što odstupa od uobičajenih šablona i uvjerenja.

O tome sam pisao u tekstu pod nazivom „Gluposti i zablude (3) – Strane investicije nas jedine mogu izvući iz krize“, objavljenom na ovom portalu 10.2.2016. godine.

Hrvatski „New Deal“

Već se godinama govori o velikim investicijama u proširenje termoelektrane TE Plomin[6] u Istri. Plomin je sigurno veoma važan za osiguranje potrebne energije, ali milijarde uložene u tu termoelektranu u Istri zaposliti će tek pedesetak  ljudi u elektrani. Ali sada dolazimo do osnovne poante. Najviše naših ljudi kod izgradnje Plomina moglo bi se zaposliti u našim poduzećima, od Končara do građevinaca,  kada bi ta poduzeća dobila poslove izgradnje elektrane i proizvodnje opreme za elektranu. Takvim investicijama na kojima bi bile angažirane naše tvrtke i zaposlili naši radnici mogao bi se pokrenuti gospodarski rast. To je jedini smisleni način korištenja investicija za povećanja zapošljavanja. ( Naravno, isto to  vrijedi i za gradnju Pelješkog mosta, za naše autopute i mnoge druge složene investicijske projekte)

Da bi mogli otvarati nova radna mjesta naši poduzetnici trebaju dobiti posao, a takav  se posao može dobiti kod realizacije investicija. I tako se radi svugdje u svijetu.  Investicije imaju najviše smisla, ako angažiraju domaća poduzeća da ih realiziraju i zapošljavaju domaće radnike. Takve investicije moraju biti kao američki "New Deal[7]" u vrijeme Velike Depresije[8] 1933. godine, kojim je novoizabrani američki predsjednik Roosevelt izvukao gospodarstvo iz kolapsa.

Da se podsjetimo u prvih 15 godina Hrvatska se zadužila za gotovo 90 milijardi eura, ali ti novci nisu otišli u „New Deal“ i pokretanje poslovanja naših poduzeća,  već samo za potrošnju, funkcioniranje države i omogućavanje kupovanja strane robe koju mi više nismo bili u stanju proizvoditi. Kada smo se zadužili za izgradnju velebnih autocesta i mostova, to su velikim dijelom gradili stranci. Na  Plominu će (a i na sličnim investicijskim projektima) vrlo vjerojatno poslove dobivati strane tvrtke pa će se zapošljavati njemački i ostali europski radnici.

A mi ćemo otplaćivati kredite.

Termoelektrane na ugljen, TE Plomin 3

(Izvor slike: http://www.labin.com/...)

Investicije su sigurno važne, ali ne rješavaju sve probleme i ne predstavljaju jedine poteze koji se mogu napraviti. Bilo bi jako jednostavno da se može gospodarstvo pokrenuti sjedeći u kabinetu, dok stranci i investicijama potiču zapošljavanje.

Ali to tak' ne ide.

ZABLUDA 5.  Supstitucija uvoza je opasna politika

Na temu „supstitucije uvoza“ ja sam posebno osjetljiv. Trebamo se samo sjetiti kako su godinama ugledni ekonomisti, sveučilišni profesori, analitičari, urednici poslovnih časopisa svoju karijeru gradili na ismijavanju tzv. supstitucije uvoza. Čak su „s visoka“, podcjenjivački  gledali na nas koji smo smatrali da je supstitucija uvoza jedan normalan, pozitivan korak u razvoju poduzetništva. Nisam nikada mogao shvatiti što je loše u tome, ako neki naš poduzetnik otiđe u skladište HEP-a ili HŽ-a i tamo vidi ogromne količine uvozne robe i kaže: „I ja bih to mogao napraviti i po mnogo nižoj cijeni. A kod toga ću zaposliti naše ljude“.

Naravno, kod toga mislim na supstituciju uvoza kroz poduzetništvo što treba poticati.

Ako se supstitucija uvoza odvija na razini države s dirigiranom gradnjom tvornica za supstituciju uvoza, kao što se to nekada, u socijalizmu radilo, to je nešto drugo i takvi politički pothvati obične ne uspiju.

Dugo je trebalo da naši znanstvenici i kolumnisti konačno shvate razliku između tih dviju vrsta supstitucija uvoza.

3. Antipoduzetnička klima i socijalistički mentalni sklop

I negativan odnos prema poduzetništvu velika je kočnica razvoja gospodarstva. O tome sam pisao u mnogim svojim tekstovima. Upravo je nevjerojatno da i nakon 30 godina života u kapitalizmu u našem društvu vlada još uvijek antipoduzetnička klima i nerazumijevanje poduzetništva. Na poduzetnike se gleda s nepovjerenjem, smatra se da su se svi oni obogatili na nepošten način. Slika o poduzetništvu stvara se u medijima na temelju primjera ljudi koji su kroz „mutne“ procese privatizacije preuzeli nekadašnja državna poduzeća. Za mnoge političare i novinare, a i za veliki dio javnosti  poduzetnici nisu oni koji stvaraju radna mjesta, izvoze, plaćaju poreze i pune proračun, već ljudi koji nas pljačkaju i eksploatiraju. 

U javnosti još ne postoji svijest da su poduzetništvo, poduzetničke inicijative stvaranja, rasta i razvoja novih privatnih poduzeća osnovni motor razvoja gospodarstva.  O tome se govori uglavnom prije izbora s puno fraza o „poticanju malih i srednjih“ poduzeća, ali uglavnom bez razumijevanja i radi se na pogrešan način.

Za vrijeme krize 2008. godine velika poduzeća su otpuštala radnike, a najviše u zapošljavala mala i srednja privatna poduzeća. Sada se ponovno počelo govoriti o reindustrijalizacji odnosno novoj industrijalizaciji, ali se ne ističe dovoljno da novu industriju stvaraju mnogobrojna nova mala, inovativna, proizvodna privatna poduzeća koja rastu, izvoze i razvijaju se. I da poduzetnici donose novi način razmišljanja, poslovanja i borbe na tržištu u odnosu na velika državna, nekada socijalistička poduzeća koja i dalje dominiraju u našem gospodarstvu.

Neprijateljski stav prema poduzetništvu u velikoj mjeri proizlazi iz socijalističkog mentalnog sklopa koji je još uvijek duboko usađen u sve pore našeg društva i predstavlja snažnu kočnicu razvoju.

      „Ali nema niti jedna država toliko nadarenosti u očuvanju komunističkog mentalnog mehanizma i metoda, promoviranju izvornih komunističkih protagonista i njihovih nasljednika i uništavanju zdravog tkiva…… 

        Godine osamostaljenja RH, za status i sudbinu državne imovine bile su konfuzne i pogubne. Bilo je to vrijeme, bolje reći nevrijeme prikladno za otimanje imovine, vrijeme bezakonja, nasilništva i dugogodišnjeg institucionalnog hiberniranja“, govorio je bivši ministar dr.sc. Zdravko Marić u Hrvatskom saboru u travnju 2020. godine komentirajući Prijedlog zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu.

Neprijateljski odnos prema poduzetništvu je jako izražen kod čelnika sindikata javnih službi. Posebno je došao do izražaju za vrijeme pandemije korone kada je država, kao i mnoge druge države u svijetu, nastojala pomoći poduzetnicima koji su imali velike gubitke u poslovanju. O tome je u Večernjem listu od 11. svibnja 2020. godine objavljen članak pod na slovom „Ribić i ekipa neodgovorno i patološki huškaju javnost protiv poduzetnika“. U tekstu, pored ostalog, piše:

          „Ludilo u Hrvatskoj poprima sve veće razmjere! Najnovije ludilo jest ideja da bi država trebala nacionalizirati sve veće firme kojima je isplatila potpore za očuvanje radnih mjesta u ovoj nezapamćenoj krizi. To ludilo od ideje poprima već zabrinjavajuće razmjere, kad se ljudi o tome već i javno oglašavaju, a onda ih u tome ludilu podupiru i sindikati javnog, državnog sektora, poput Vilima Ribića, koji je glavom i bradom na HTV-u izjavio da se on i njegov sindikat za to zalažu, da su se već i prije zalagali, i da će tako nastaviti! Da nije ozbiljno, bilo bi smiješno! Ali ovo postaje već jako ozbiljno!....
           I umjesto da idemo korak naprijed, da se u Hrvatskoj proširi slobodno tržište, da gospodarstvo što više diše, da se što više oslobodi utjecaja države i politike, sumanuti tipovi danas u Hrvatskoj zagovaraju debeli socijalizam! Povratak na staro, povratak u državnu regulativu, oduzimanje privatnog vlasništva koje je svetinja u svakoj normalnoj zemlji. No Ribiću i ekipi s takvim idejama ništa nije svetinja, niti ih je išta briga, osim za novo mučenje ovog društva, za novo ubijanje ekonomije i naše budućnosti.“

I dalje vlada nerazumijevanje poduzetništva

Stvarno je nevjerojatno da se danas, gotovo 30 godina nakon propasti komunizma, o poduzetništvo zna manje nego smo znali početkom 1990-ih. Prije 30 godina o poduzetništvu nismo znali ništa, ali smo bili znatiželjni, učili smo i  proučavali (bar neki od nas) procese rasta i razvoja poduzetništva, surađivali smo i izmjenjivali znanja. Mnogi od nas koji smo u početku vodili tehnološke parkove, poduzetničke inkubatore i poduzetničke centre došli smo iz industrije pa smo o gospodarstvu dosta znali. Imali smo znanja o tehnici, o proizvodu, o inovacijama, o poduzećima, o proizvodnji, o tehnologiji, o gospodarstvu. Takvi ljudi došli su i u ministarstva i moglo se o ozbiljnim temama i razgovarati.

Sada, nakon 30 godina o poduzetništvu se, uglavnom, još uvijek zna jako malo.  Tehnološkim parkovima, inkubatorima i razvojnim agencijama rukovode u većini slučajeva mladi ljudi  koji opet ne znaju ništa o poduzetništvu, ali nemaju nikakvih predznanja vezanih za gospodarstvo. A što je najžalosnije mnogi od njih nisu znatiželjni, ne žele učiti, taj posao ih ne zanima, zanima ih samo plaća i privilegije koje mogu dobiti uz to. Ne žele učiti, jer su svjesni da u ovakvom ustrojstvu državnih poduzeća i institucija znanje nije potrebno, već samo politička, stranačka  podrška koja se stiče poslušnošću. Znaju da ništa ne trebaju znati, već samo slušati svoje partijske šefove i „lupati“ nekoliko fraza koje su pokupili s interneta. Budući da rade poslove koje ne znaju i koji ih ne zanimaju,  često pokazuju i psihopatsko ponašanje u odnosu na suradnike i okolinu. Onaj mali broj ljudi koji imaju znanja teško se uklapa u takvu sredinu. U ministarstvima, komorama i ostalim institucijama s vremenom su prevladali uglavnom ljudi bez znanja o poduzetništvu, razvoju  i gospodarstvu, ali s viškom bahatosti i arogancije.

Teško mi je shvatiti da se i sada nakon 30 godina u javnosti, u medijima, čak u znanstvenim institucijama i na našem sveučilištu  poduzetništvo ne razumije. I vlada antipoduzetnička klima. Prije nekoliko godina (2015.) bio sam na sastanku na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu  jedna mlada znanstvenica je za  jednog Končarevog direktora rekla: „Poduzetnik, taj i taj.“

Bio sam šokiran: „Ali kolegice, on nije poduzetnik. On je direktor u državnom poduzeću. Ako na Strojarstvu ne znaju  što je poduzetništvo, što možemo očekivati od drugih fakulteta.“ 

Čak je u raznim institucijama prisutno nepoznavanje osnovnih pojmova. Strašno je vidjeti da su za FINA-u i Hrvatsku gospodarsku komoru i nakon 30 godina državna poduzeća poduzetnici. U „Novostima Fine“ od  22.1.2019. godine možemo pročitati:

„…..Analiza prvih 50 poduzetnika po ostvarenom ukupnom prihodu u 2017. godini, prema oblicima vlasništva (privatno, državno, zadružno i mješovito),…… Poduzetnici u državnom vlasništvu (s najvećim prihodom): HRVATSKA ELEKTROPRIVREDA d.d., HEP-OPERATOR DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o., HEP PROIZVODNJA d.o.o., ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o.,…..“

Strašno.

Nerazumijevanje poduzetništva se nastavlja i dalje. U tjedniku GLOBUS od 5. svibnja 2020. godine na naslovnici je udarni članak pod nazivom „Kojim smjerom iz krize? Pet odgovora petorice vodećih poduzetnika“. Zanimljiva i aktualna tema koju obrađuje ugledan novinar Viktor Vresnik, koji pored ostalog pokazuje da nema pojma što je to poduzetništvo i tko je poduzetnik. U tekstu autor već u početku piše:

      „Poduzetnici s kojima smo razgovarali Vladin su paket mjera dočekali s umjerenim optimizmom. ….

        ….Odgovori petorice vodećih poduzetnika uglavnom su ohrabrujući, ukazuju na ne sasvim novu, ali ponešto drukčiju, krizom probuđenu, opreznu Hrvatsku.“

To je sve lijepo i dobro osim što dvojica od te petorice ljudi s kojima je autor razgovarao uopće nisu poduzetnici. Autor u svom neznanju sve menadžere privatnih i državnih poduzeća proglašava poduzetnicima. Za njega su poduzetnici i Marin Pucar, predsjednik Uprave Podravke i Marinko Došen, predsjednik Uprave AD-Plastike. Međutim, Podravka je u vlasništvu Mirovinskih fondova i Republike Hrvatske i predsjednika Uprave bira stranka na vlasti i on sigurno nije poduzetnik. A i predsjednik Uprave AD-Plastike je menadžer, ali sigurno nije poduzetnik.

Ti pojmovi su jasni svakom američkom i njemačkom srednjoškolcu, ali nisu jasni našim uglednim novinarima koji su svoje školovanje i iskustvo stekli u komunizmu. I to svoje neznanje prenose na svoje čitatelje.

Naslovnica Globusa od 5.5.2020.

(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/...)

Primjer iz 2024.

U lipnju 2024. naletio sam u jednom mjesečniku koji piše o poduzetništvu na članak koji me uvjerio da i u 2024. godini osnovni pojmovi o poduzetništvu nisu jasni. Članak ima naslov „Poduzetnik i vlasnik ne moraju biti iste osobe“ i pokazuje da autoru nije jasno ni što je poduzetništvo niti tko je poduzetnik. Autor piše: „Poduzetništvo je skup poslovnih aktivnosti koje se poduzimaju u kakvom poslovnom subjektu radi ostvarenja postavljenog cilja“. A za poduzetnika  kaže da je „organizator poslovnih aktivnosti“. Autor nije svjestan da se skup poslovnih aktivnosti mogao naći i u svakom socijalističkom poduzeću koje nisu imala nikakve veze s poduzetništvom, a u svakom poduzeću imate organizatore poslovnih aktivnosti koji nisu poduzetnici. A pojmovi vlasnik i poduzetnik su mu potpuno nejasni i zbrkani. Netko bi mu trebao reći da „vlasnik ne mora biti poduzetnik, jer se vlasništvo poduzeća može steći kupnjom, poklonom, ženidbom ili na neki drugi način, ali poduzetnik mora biti vlasnik, jer poduzetnik osniva svoje poduzeće.“

Žalosno je da o tome moramo diskutirati 2024. godine.

I dalje dominiraju državna poduzeća

I dalje, nakon 30 godina od propasti socijalizma, u  gospodarstvu dominiraju državna poduzeća. Po Registru Fine Hrvatska je 2016. godine u većinskom državnom vlasništvu, uključujući vlasništvo gradova, županija i općina  imala čak 1.149 poduzeća. Od toga je čak 49 njih „od strateške važnosti”.  A u 2013., godini bilo je 1.005 poduzeća  u većinskom državnom vlasništvu.  Znači, broj poduzeća u državnom vlasništvu raste, a u javnosti je dominantna percepcija da država rasprodaje poduzeća u svom vlasništvu.

Najveći hrvatski poslodavci su državna poduzeća - Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Zagrebački holding, HAC, HEP, HRT, FINA …

Iznenadio sam se,  kada sam u jednoj emisiji na TV čuo od konzultanta dr.sc. Andreja Grubišića u listopadu 2019. godine da u Hrvatskoj oko 60% ljudi ili radi u državnim poduzećima ili je vezano poslom uz državu. I to sada, 30 godina nakon pada socijalizma. Ne samo državna poduzeća već je cijeli javni sektor strašno nabujao, strašno je neefikasan  i predstavlja veliki teret za funkcioniranje države.

Zajedničke značajke (gotovo) svih državnih poduzeća danas su - gubici u poslovanju (država sanira gubitke), niska produktivnost, previše zaposlenih, monopolisti su na tržištu ili su vrlo privilegirani, loše upravljanje, zapošljavanje po političkim, rodbinskim i ostalim vezama i nesposoban menadžment (izabran po političkom ključu).  A to sve je nekada vrijedilo i za sva socijalistička poduzeća.

U državnim poduzećima, agencijama  i institucijama vladaju nenormalni, izopačeni odnosi zaostali iz socijalizma, negativna kadrovska selekcija, bolestan i stravičan utjecaj politike. I gdje god mogu uništavaju poduzetništvo.

Mnogi direktori državnih poduzeća iz tih poduzeća su izvukli za sebe mnogo novaca i mnogo privilegija, a da sami nisu donijeli ništa korisno. Oni su pravi „dobitnici“ u našoj tranziciji, u našem novom „kapitalističkom“ gospodarstvu. I neki od njih su bahato kritizirali svoje bivše kolege koji su krenuli u poduzetništvo rekavši: „Oni su odnijeli  znanje iz poduzeća“. 

A ne smetaju ih oni koji su izvukli ogromne novce iz državnih poduzeća.

Odličnu analizu našeg ekonomskog sustava dao je mr.sc. Borislav Škegro (potpredsjednik Hrvatske vlade za ekonomska pitanja od 1993. do 2000. godine) u članku „Naprijed u daleku tužnu prošlost!“ objavljenom na portalu www.direktno.hr 4.10.2019.godine. Pored ostalog Škegro piše:

      „Ta stvarna značajka ekonomskog sustava pokazuje da žurimo u prošlost, duboku najmanje 50 godina. Bez obzira na činjenicu da je u toj prošlosti propalo sve – i ekonomski sustav, i politički sustav, i državna zajednica i bliska međunarodna zajednica. Treba li navoditi konkretne primjere koji potkrepljuju navedene ocjene? Najvećem broju ljudi treba. Pa evo samo nekoliko slučajeva koji ne ostavljaju nimalo sumnji.

      Krenimo s ulogom države kao vlasnika dionica ili udjela u trgovačkim društvima. Umjesto privatizacije svega onoga što mora biti privatno, događa se suprotan proces – država različitim postupcima ulazi u vlasništvo čak i onih kompanija koje su već bile privatizirane. Čak i onih (brodogradnja) čija je privatizacija bila jedan od posljednjih uvjeta za članstvo u EU! Naravno, sve se to događa uz ogromna plaćanja iz državnog proračuna, dakle na teret svih poreznih obveznika.

        Državne gubitaše i dalje se na sve moguće načine subvencionira, dokapitalizira, favorizira…sve, do jednoga! Strateški gubitaši i uništavači vrijednosti, glavno da u imenu imaju Hrvatska ili Croatia…i da služe za uhljebljivanje ''zaslužnih'' partijskih kadrova. Opet, svih boja političkog spektra. Svih!“

4. Znanstvena zajednica ne stvara inovacije i ne razvija akademsko poduzetništvo

U tekstu od 3. siječnja 2016. godine „Što bih savjetovao novom ministru poduzetništva“ napisao sam kao važnu točku: „Znanost preusmjeriti s istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koje će imati kao rezultat novi proizvod konkurentan na tržištu i akademsko poduzetništvo“.

To proizlazi iz mog čvrstog uvjerenja da sve svoje aktivnosti moramo usmjeriti na ona područja koja će „pokrenuti gospodarstvo“, koja će povećati izvoz, koja će povećati broj uspješnih poduzeća što proizvode proizvode konkurentne na svjetskom tržištu i što je najvažnije, koja će mladima otvoriti perspektive života u Hrvatskoj.

I logično je za očekivati da će naša znanosti, naša sveučilišta imati veliku ulogu u svim naporima izlaska iz krize, od istraživanja, razvoja i unapređenja proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu do stvaranja programa i strategija za razvoj društva. 

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu  vlada većinom antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji. Može se primijetiti da našu znanstvenu zajednicu to sve previše ne zabrinjava.

Nije dovoljno samo ulagati u znanost

Kod nas se redovito čuje da premalo izdvajamo za znanost i da zaostajemo za zemljama koje izdvajaju više. Stalno se ističu brojke i postoci, a nitko ne postavlja pitanje jesmo li zadovoljni s rezultatima koje znanstvo ostvaruje. Jako sam razljutio znanstvenike kada sam jednom rekao: „Da se izdvajanje za znanost poveća 5 puta rezultati znanosti koji bi se mogli primijeniti u gospodarstvu ne bi bili ništa bolji“. 

Obično se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u znanost i znanje. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati. 

     Iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala su da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja.

O tome sam na ovom portalu 24.6.2019. godine objavio tekst „Znanost i gospodarstvo – kako izaći iz „slijepe ulice“

Europski paradoks

U Europi je taj fenomen uočen sredinom 1990-tih godina prošlog stoljeća i nazvan „Europskim paradoksom“^[9]. Europska komisija je formulirala taj problem u dokumentu pod nazivom „Green paper^[10] on innovation“^[11]  u kojem je naglasila potrebu tržišne eksploatacije istraživanja i činjenicu da je javni razvojno-istraživački sektor, uključujući i sveučilište, samo dio inovacijske politike koji je  potrebno povezati s ostalim sektorima (industrijom, malim poduzetništvom i sl.) da bi gospodarski sustav kao cjelina bio uspješan. 

Zaključeno je da je za razvoj zemlje, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, važnija „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“ .

Neuspješna znanost

A u tome je naša znanost jako neuspješna. Bez obzira što se obično kritizira malo ulaganje u razvoj i istraživanje (I&R) u Hrvatskoj, mnogo je veći problem što je to ulaganje neučinkovito i ne ostvaruje očekivane rezultate. Financiranje razvoja je rasparcelirano na različita mjesta, na različite programe, razvojem se bave mnogobrojne znanstvene institucije i sve je to nepovezano, nekoordinirano i neučinkovito. I rezultati nisu zadovoljavajući ( Švarc, 2009).

Odvajanje znanosti od gospodarstva vrhunac je kod nas dostiglo poslije 2000. kada je cijela znanost usmjerena samo na objavljivanje članaka u inozemstvu i ocjenjivana po IF-faktoru odjeka^[12]. Utjecaj IF-faktora odjeka odnosno „industrije brojanja radova“  postao je poguban za razvoj znanosti, jer se znanost mjeri i ocjenjuje samo po objavljivanju u znanstvenim časopisima i mjerenju  učestalosti kojom je neki članak citiran. A potpuno se zanemaruje i ne cijeni  mogućnost da se neki istraživački rezultat patentira i realizira kroz neki novi proizvod na tržištu. Treba odati priznanje znanstvenicima kao što je prof. emeritus Igor Čatić  koji stalno upozoravaju na tu opasnost negativnog utjecaja IF-faktora i bore se godinama za primjenu rezultata znanstvenih istraživanja u industriji. 

Prof. emeritus Igor Čatić s Državnom nagradom za znanost na svečanosti 29. prosinca 2016. godine.

Na slici s Ministrom znanosti i obrazovanja dr.sc. Pavom Barišićem u Hrvatskom saboru..

(Izvor: arhiva prof. Čatića)

Komercijalna primjena znanja

U suvremenoj Europi je težište suvremene inovacijske politike stavljeno na komercijalnu primjenu znanja, odnosno poticanje inovacija. Suština inovacija je, za razliku od znanstvenih dostignuća, u primjeni i komercijalizaciji znanja. Stoga se inovacija shvaća kao „integrativna pojava koja povezuje nastanak, primjenu i komercijalnu eksploataciju znanja“. Inovacija čini suštinu gospodarstva znanja povezujući znanje i gospodarski rast. Cijela Lisabonska agenda^[13] temelji se na zasadama inovacijskog sustava kao interakcije tri ključna elementa istraživačkog trokuta:

• Znanstvenih istraživanja (stvaranja znanja)
• Inovacija (primjena znanja)
• Obrazovanja (diseminacije znanja)

Akademsko poduzetništvo

Američko gospodarstvo u velikoj mjeri pokreću njihova sveučilišta i razvojni instituti. Američki profesori vode najsloženije znanstvene projekte i bave se vrhunskim znanstvenim istraživanjima u kojima sudjeluju njihovi doktorandi. Sveučilišta predvode brzi tehnološki napredak i potiču razvoj tehnologije i otvaraju nova područja istraživanja. Strašno je velika konkurencija ljudi iz cijelog svijeta koji se natječu za poslijediplomski studij, magisterij i doktorate.

Zanimljivo je da onaj koji završi neki fakultet u Americi ne može nastaviti raditi na tom fakultetu, već se mora kandidirati za neki drugi fakultet, odnosno otići u industriju. Postati profesor na fakultetu na kojem ste doktorirali je nemoguće.

Još je jedna važna značajka koja čini američke fakultete najboljima na svijetu - na njima je jako izraženo akademsko poduzetništvo. Istraživački, znanstveni projekti usmjereni su na komercijalizaciju na tržištu. A znanstvenici, profesori, doktorandi koji su radili na tim projektima osnivaju svoje tvrtke (izvan fakulteta) otkupljuju po povoljnoj cijeni rezultate svojih istraživanja i s njima, kao poduzetnici  nastupaju na tržištu.

Primjer SAD pokazuje da je sveučilište, znanstvena i akademska zajednica najbolje mjesto za razvoj najpotentnijih startupova[14] i da su prava poduzetna sveučilišta u stanju ostvariti veliki utjecaj na razvoj gospodarstva pojedine zemlje. S izvanrednim rezultatima na području razvijanja akademskog poduzetništva može se pohvaliti i Izrael.

Nažalost, naša akademska zajednica ne pokazuje zanimanja za akademsko poduzetništvo, ne razumije ga i ni najmanje ne potiče. A kako i bi kada sindikat znanosti zadnjih 30-tak godina vode ljudi boljševičkog mentaliteta, deklarirani neprijatelji poduzetništva.

Poduzetno sveučilište - izlazak iz „slijepe ulice znanosti“

Problemi koji nastaju u vezi znanosti i gospodarstva, odnosno propitkivanje uloge znanosti u društvu potiču potragu za novim oblikom suvremenog sveučilišta. Vjerujem da je akademsko poduzetništvo, odnosno poduzetno sveučilište „karika koja nedostaje“ između znanosti i gospodarstva i izlazak iz „slijepe ulice“. (Kod toga mislim u prvom redu na tehničke znanosti.)

Gledajući s povijesnog stanovišta europska sveučilišta su prolazila tri osnovne razvojne faze glede svoje osnovne funkcije:

1. Faza – fokus je na obrazovanju ( od 12. stoljeća do 1809.)
2. Faza – fokus je na istraživanju (1809^[15]. do 1970-tih.)
3. Faza  - fokus je na kapitalizaciji znanja (od 1970^[16]-tih.)

U trećoj fazi stvaraju se akademsko poduzetništvo i poduzetničko, odnosno poduzetno sveučilište (Entrepreneurial University), kao poseban fenomen modernog društva i razvija se u kontekstu ekonomije znanja koja je temelj treće industrijske revolucije. (Dabić, Švarc, 2016.)

Nije jednostavno prevesti pojam Entrepreneurial University koji se uobičajeno koristi u stranoj literaturi. Mogući prijevodi su i poduzetničko sveučilište i poduzetno sveučilište. Odlučio sam se za poduzetno sveučilište, jer mi  poduzetničko sveučilište više govori o sveučilištu koje poučava studente o poduzetništvu, a naziv poduzetno sveučilište mi govori o filozofiji i kulturi ponašanja cijelog sveučilišta.

Treća industrijska revolucija obuhvaća informacijsku i biotehnološku revoluciju koja je započela 1950-tih u Silicijskoj dolini u SAD i počela stvarati tzv. postindustrijsko društvo na integraciji znanosti i poduzetništva – akademskog poduzetništva i sveučilišnih spin-off poduzeća. (Dabić, Švarc, 2016.).

Naravno, kada govorimo o poduzetnom sveučilištu, kod toga se u prvom redu  misli na tehničke fakultete, a ne na fakultete s područja humanističkih znanosti, umjetnosti i sličnih znanstvenih područja, iako poduzetnost i kod njih nije isključena.

Poduzetničke aktivnosti poduzetnog sveučilišta su npr.:

1. osnivanje spin-off poduzeća i akademsko poduzetništvo,
2. uspostava inovacijske i tehnološke infrastrukture za kooperaciju između znanosti i industrije, kao što su:

• sveučilišni istraživački i tehnološki parkovi i
• sveučilišni uredi za transfer tehnologije

      3. istraživački projekti s industrijom,

      4. komercijalizacija rezultata istraživanja kroz prava intelektualnog vlasništva, npr. patenti i licence.

Spin-off poduzeća su najvažniji rezultat akademskog poduzetništva. Mogu se definirati kao poduzeća koja koriste rezultate istraživanja od sveučilišta ili istraživačkog instituta na jedan od sljedećih načina:

• komercijaliziraju ili licenciraju patente za tehnologiju koja je u vlasništvu sveučilišta ili instituta,
• sveučilište ili zaposlenici sveučilišta su uključeni kao jedan od osnivača u novom poslovnom pothvatu,
• osnivaju poduzeće u poslovnom inkubatoru, tehnološkom ili znanstvenom parku koji je osnovala država zajedno s jednim ili više sveučilišta ili istraživačkih instituta.

Znanost važna za Hrvatsku

Ako je sposobnost komercijalizacije rezultata istraživanja važna  za velike i bogate zemlje, za Hrvatsku je to još važnije. Poštujući značaj koji fundamentalna („lučonosna“) istraživanja imaju za razvoj znanosti, ipak mislim da, pogotovo sada u vrijeme krize i u maloj zemlji, inovacije, razvoj i istraživanje trebamo ocjenjivati po tome kako povećavaju izvozne mogućnosti i otvaraju radna mjesta, kolko su „plodonosna“. A ne po tome u koliko stranih časopisa je netko objavio svoje  radove (koji kod nas nisu primijenjeni i primjenjivi), kako se provodi “paper oriented research^[17]”, te kako netko sudjeluje u aktivnostima  i EU  projektima od kojih Hrvatska ima malo koristi.

Razvoj i istraživanje trebamo ocjenjivati po tome kako djeluju na promjene u gospodarstvu i stvaranje novog gospodarstva koje nas može izvući iz krize.

Međutim, to ne ide lako. Koliko znam, kod nas već dvadesetak godina na raznim mjestima na fakultetima i na Sveučilištu postoje tzv. centri i uredi za transfer tehnologije koji za to vrijeme nisu napravili ništa (Organiziranje seminara i konferencija se ne računa).

Na institut Ruđer Bošković su osnovali tvrtku sa sličnim zadatkom, Ruđer inovacije d.o.o. koja je potrošila ogromne novce, nije napravila ništa, itd.

Treba nam akademsko poduzetništvo koje se temelji na inovacijama, novim znanstvenim rezultatima, odnosno rezultatima znanstvenih istraživanja i razvoja, koji se patentiraju i onda  kroz poduzetništvo komercijaliziraju na tržištu.

To je nešto drugo nego ovo klasično poduzetništvo na fakultetu koje je u krajnjem slučaju samo jedna visokostručna „tezga“.

Izlaz iz „slijepe ulice znanosti“

Nije jednostavno stvoriti sustav koji će izvesti znanost iz „slijepe ulice“, otpori će biti veliki i ogorčeni, jer treba stvoriti novi sustav ocjenjivanja rezultata u kojem se mnogi neće snaći. Ali rezultati koji se mogu i moraju postići u gospodarskom razvoju opravdati će sav trud i uložena sredstva.

Analitičari koji su govorili o zaostajanju Hrvatske te teme nisu ni spomenuli,  jer su i sami duboko ukorijenjeni u toj „slijepoj ulici znanosti“.

5. Izgubilo se samopouzdanje, a mediji u tome imaju razarajuću ulogu

Gubitak samopouzdanja razara društvo, odnose u društvu i koči gospodarski razvoj. Na svim našim seminarima za poduzetnike u Tehnološkom parku Zagreb uvijek sam isticao da je samopouzdanje temeljna vrlina koju poduzetnik mora imati. Ako ne vjerujete u sebe, nikakvo znanje ni novac niti sposobnosti vam neće pomoći. Ako poduzetnik ne vjeruje u sebe,  kako će kupac na tržištu u njega vjerovati. Za uspjeh u biznisu, u životu, a to vrijedi za uspjeh cijelog društva, neobično je važno samopouzdanje koje mora osjećati i pojedinac i cijelo društvo. I civilizacija se može razvijati jedino ako ima povjerenja u sebe.

Motivacija kroz dobre primjere

Samopouzdanje je povezano s motivacijom za nove pothvate u životu. A motivacija je povezana s dobrim primjerima. Nakon velikih uspjeha naše nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu mnogo djece počelo je igrati nogomet i maštali su postati Luka Modrić, nakon velikih uspjeha Cibone u 1980-im mnogo djece je počelo igrati košarku i dječaci su maštali postati Dražen Petrović. Isto tako su uspjesi Blanke Vlašić, Sandre Perković, Ivice i Janice Kostelić potaknuli mnogo djece da se bave atletikom i skijanjem.

Genijalan košarkaš Dražen Petrović bio je uzor i poticaj mladima da se bave košarkom.

Kada će naši poduzetnici biti heroji i motivirati mlade da krenu u poduzetništvo?

(Izvor slike: http://kosarka.bz/...)

U Americi uspješni poduzetnici slave se kao nacionalni junaci, o njima se pišu knjige i njihove životopise uče djeca u školi i na fakultetima. U njih se mladi žele ugledati. Na fakultetima studenti se organiziraju u skupine i klubove u kojima diskutiraju i razrađuju svoje poduzetničke ideje. Biti poduzetnik, biti bogat to se smatra pozitivnim vrlinama. Veliki broj uspješnih poduzetnika temelj je za samopouzdanje koje  motivira mnoge u društvu da misle: „Ako mogu oni, mogu i ja“.

Kod nas se kroz medije o poduzetnicima stvara negativna slika, „to su oni koji su se obogatili na nepošten način“, biti bogat to je odmah sumnjivo. Većina naših poduzetnika rade pošteno, korektno plaćaju radnike, plaćaju porez, rade 24 sata na dan, ne spavaju po noći od briga, ali oni medijima nisu zanimljivi, o njima se malo zna, pojavljuju se rijetko u medijima. Oni nisu predstavljani kao uzor u koji bi se mladi trebali ugledati. Razgovarajući s profesorima na jednoj visokoj poslovnoj poduzetničkoj školi čudio sam se gdje su pronašli tako mnogo negativnih primjera iz poduzetništva o kojima su govorili svojim studentima. A kao atraktivni, pozitivni primjeri gotovo na većini fakulteta i visokih škola prikazivani su poduzetnici, njih nekoliko, o kojima su bombastično pisali mediji iz tko zna kojeg razloga.

Negativna uloga medija

Negativnu sliku o našem društvu stvaraju mediji. Usredotočuju se samo na negativne pojave u društvu i iz njih stvaraju pravilo. Obično se smatra da su mediji temelj demokracije i da bez medija i nema demokracije. Nažalost, stvarnost je jako daleko od te idealistične slike. Mediji služe zato da manipuliraju ljudima, javnim mnijenjem u skladu s interesima pojedinih interesnih skupina, odnosno financijskih moćnika koji ih plaćaju.

Treba samo prolistati naše medije, poslušati TV emisije i naslušati ćete se da je Hrvatska „zadnja u Europi po ovom ili onom kriteriju“, da stalno zaostajemo dok drugi napreduju, da smo nesposobni. Izvlače se samo oni podaci u kojima smo loši, a zanemaruju podaci u kojima smo dobri. Ljudi su toliko „izdrogirani“ stalnim pričama kako kod nas ništa ne vrijedi  da je za svaku sitnicu ili problem, kakvih ima svugdje u svijetu, uobičajeni komentar da „država ne vrijedi“. Čuo sam penziće kako ogorčeno komentiraju malo kašnjenje autobusa i govore „u ovoj državi ništa ne vrijedi“. Nije ni čudo, kada im s TV stalno šalju takve poruke.

Takva klima mlade demotivira da razmišljaju o poduzetničkim idejama, jer kod nas „se ne može uspjeti“, „uspijevaju samo nepošteni i oni povezani s politikom“. Svojim stalnim napisima kako je „vani super, a u Hrvatskoj grozno“ mediji potiču iseljavanje i stvaraju mračno i depresivno ozračje u društvu što još više potiče ljude da se isele.  

Kroz medije se razara društvo, potiču sukobi, razvija pesimizam, uništava samopouzdanje  i razaraju društvene vrijednosti. Znam mlade ljude koji su se iselili, iako su imali posao u Hrvatskoj, jer više nisu mogli slušati i gledati ovo ludilo oko sebe i živjeti u negativnom ozračju. Mladi ljudi žele živjeti u normalnijem društvu i u pozitivnoj okolini.

Mediji su puni priča o tome kako se treba iseliti, „treba napustiti ovu i ovakvu državu“, vani je super, „otiđite što prije, Irska vas čeka“ i slično. Jedan od vrhunaca tog „specijalnog rata“ je naslovnica Večernjeg lista od nedjelju 16.9.2018. godine. kada je cijela naslovna strana Večernjaka bila posvećena pozivu za iseljavanje.

Sramotna naslovnica Večernjeg lista od 16.9.2018. godine

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/zabava/naslovnice/2018-09-15)

Promjene i nada

Hrvatska zaostaje, jer je društvo postalo bolesno s izopačenim procesima u svim svojim segmentima, s jakim ostacima komunističkog nasljeđa. I zato su drastične promjene nužne, promjene u svakom segmentu društva i gospodarstva. Sada je pravi trenutak za promjene. Nakon pandemije koronavirusa svijet će se promijeniti, iako nije nitko siguran kako će izgledati. Tu je šansa i za Hrvatsku da iskoristi taj trenutak za radikalne promjene. Neće biti lako, već na sam znak promjena dižu se uvijek glasni kočničari svih promjena, od sindikata, političara, medija  do raznih udruga.

Možemo li se nadati promjenama? Kakve promjene trebamo? Tko će ih osmisliti i tko će provesti?

Odmah treba reći da promjene koje ovo društvo treba nemaju veze s izborima i stranačkim programima, lijevim i desnima, već samo sa sposobnim i poštenim ljudima kojima je stalo do ove zemlje. Mi trebamo promjene koje će provoditi ljudi koji znaju i mogu, koji imaju znanja, iskustva i hrabrosti „bika uhvatiti za rogove“ i postaviti nove odnose u gospodarstvu, u moralnim temeljima društva i nacionalnim interesima.

Za promjene su, pored znanja, htijenja i sposobnosti, potrebni nada, odvažnost i odgovornost. Nada i vjera da ćemo uspjeti u ostvarenju tog cilja, odvažnost da tu nadu realiziramo i odgovornost koju moramo osjećati prema svojoj zemlji,  prema djeci i unucima.

Svi će biti protiv ljudi koji provode promjene, malo njih će im dati podršku. Većini onih koji sada imaju poluge moći, novca, utjecaja i vlasti na svim razinama, u svim institucijama i u svim medijima je jako dobro i oni, naravno,  ne žele ništa mijenjati.

Ljudi koji će provoditi promjene moći će se osloniti samo na svoju iskrenu ljubav prema ovoj zemlji i na odlučnu želju da svojoj i našoj djeci i unucima osiguraju društvo u kojem će živjeti, lijepo i smireno, bez svih drama i ludosti koje smo mi proživjeli.

Pravim ljudima je i to dovoljno.

  Kraj

PRVI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

LITERATURA

1. Dabić,Marina, Švarc,Jadranka, González-Loureiro, Miguel (2016), “Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities“, Palgrave Macmillan US; 1st ed. 2016 edition (February 24, 2016)
2. „Europska komisija (1994), White Paper 'Growth, Competitiveness, Employment. The Challenges and Ways Forward into the 21st Century', Chapter 4“, European Commission, 1994.
3. „Europska komisija (1995), Green Paper on Innovation“, COM (95) 688 final, 20 December 1995. [Bulletin of the European Union Supplement 5/95]
4. Gordan Družića (2005), „Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva“ (iz knjige Menadžersko-poduzetnička elita i modernizacija: razvojna ili rentijerska elita", urednik Drago Čengić) Institut Ivo Pilar, Zagreb.
5. Gordan Družić (2009), „Izravna inozemna ulaganja i ekonomski razvoj Hrvatske“, RIFIN, god16, br02, 2009, v01.indd 373
6. Grupa autora (1986),   „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
7. Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
8. Jacobs, Jane, (2007.), „Gradovi i bogatstvo naroda - Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj“, Metropress, Zagreb.
9. Jozić, Franjo, (2018.), „Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti“, vlastita naklada, Zagreb
10. https://www.cimerfraj.hr/aktualno/statistike-turisticke-2018-godine
11. https://hrturizam.hr/...
12. https://www.tportal.hr/...
13. https://narod.hr/...
14. http://ideje.hr/...
15. https://direktno.hr/... 
16. https://www.jutarnji.hr/...
17. https://www.vecernji.hr/...
18. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/lijecnici-su-postali-heroji-a-zdravlje-nacije-jedini-kriterij-opstanka-zajednice-sve-to-je-ali-bas-u-dlaku-tako-postojalo-i-u-hitlerovoj-njemackoj
19. http://liderpress.hr/...
20. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
21. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
22. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)
23. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
24. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
25. Ožanić, Marijan (2013), „Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta“, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013., sekcija  Hrvatska industrijska strategija  do 2020. godine.
26. Servan-Schreiber,Jean-Jacques,(1981.), „Svjetski izazov“,Globus, Zagreb
27. Švarc, Jadranka (2009), „Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku“, HAZU, Zagreb.

[1]Jarić, Vladimir – Jarac, (umro u srpnju 2011.), jedna od legendi KONČAR-a, diplomirani inženjer strojarstva, vrhunski stručnjak za mehaničke proračune u Tvornici generatora. Još donedavno svaki je Končarev generator svoju je mehaničku sigurnost  i najviše mehaničke parametre mogao zahvaliti proračunima inženjera Jarića i njegovog tima. Gospodin Jarić bio je dio „stare garde“ inženjera koji nisu bili samo izuzetni stručnjaci, već su bili i veliki intelektualci široke kulture i dobri ljudi.  Intelektualce treba krasiti u prvom redu plemenitost, širina duha i duhovitost. A tu je naš prijatelj Jarić- Jarac bio nenadmašan. Uz stotine najsloženijih mehaničkih proračuna koje je izradio za konstrukcije generatora, nacrtao je i na tisuće karikatura kojima je ilustrirao mnoge  događaje i ljude iz KONČARA. U tome je bio nenadmašan, duhovit, briljantan. U tim karikaturama nije bilo nikada zloće, cinizma ili izrugivanja  – bili su to plemeniti crteži  s porukom dobrog čovjeka.

[2]Uhljeb- glagol uhljebiti (se), glagolska imenica uhljebljenje (koristi se i nesvršeni vid uhljeblji/avanje), a u upotrebi su i imenice uhljebitelj (koristi se kao sinonim za uhljeba) i uhljebljivač (onaj koji postavlja uhljeba na uhljebničko radno mjesto). Jezikoslovac, dr. Marko Alerić  ističe da je etimologija riječi uhljebiti vrlo jednostavna: u-hljeb-i-ti.' Glagol uhljebiti ima značenje 'osigurati sebi ili kome drugome posao ili zaradu' bez obzira na sposobnosti. U hrvatskom jeziku nema nikakve zapreke za upotrebu glagola uhljebiti u govorenom i pisanom tekstu u navedenom značenju', kaže Alerić. Uhljeb tj. uhljebiti znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Najčešće u javnom sektoru, no ima sličnih primjera u svijetu korporacija, pogotovo onih međunarodnih. (Izvor: wikipedia)

[3] Jacobs, Jane – (1916.-2006.), američko-kanadska novinarka, spisateljica i teoretičarka razvoja gradova.  Napisala je niz knjiga, najpoznatije su joj knjige The Death and Life of Great American Cities (1961) i Cities and the Wealth of Nations (1984), (hrvatski prijevod Gradovi i bogatstvo naroda, 2007.) Po njoj je 2007. nazvana nagrada za razvoj urbanog dizajna Jane Jacobs Medal.

[4] Obrovac - gradić u Zadarskoj županiji, na rijeci Zrmanji, 11 km od njezina ušća u Novigradsko more. Poznat po tvornici glinice Jadral, sagrađenoj 1977., koja je trebala pomoći tom nerazvijenom kraju. To je bila najveća “promašena” investicija u bivšoj Jugoslaviji u koju se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara. Prestala raditi 1981. godine.

[5] Gordan Družić – (Šibenik, 1955.), akademik, doktorirao 1990., na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, redoviti član HAZU, Razred za društvene znanosti od 2013., voditelj Odsjeka za ekonomska istraživanja u HAZU.

[6]TE Plomin, – Termoelektrana Plomin je termoelektrana pored Plomina u mjestašcu Plomin Luka u Istri. Sastoji se od TE Plomin 1 (sagrađene 1969.) i TE Plomin 2 (sagrađene 2000.).  Pogonsko gorivo je ugljen koji se doprema morskim putem.. Ukupna snaga termoelektrane iznosi oko 330 MW, te prema podacima iz 2007. proizvodi 2 187 GWh električne energije. TE Plomin 3  se planira izgraditi do 2018.

[7] New Deal – („novo poslovanje“, "nova raspodjela", "nova pogodba") ekonomski program koji je uveo američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt 1933. radi savladavanja Velike ekonomske krize koja je izbila u Americi 1929. i nakon toga  zahvatila cijeli svijet. Srž New Deala je intervencija države u ekonomskom sustavu zemlje tako da bi se uspjelo pokrenuti kotače tržišnog gospodarstva. Karakteristike te politike je bila za SAD dotada nezapamćeno uplitanje države u gospodarstvo, odnosno zamjena dotadašnjeg sustava temeljenog na slobodnom tržištu i monetarizmu sustavom temeljenim na intervenciji, odnosno povećanoj kontroli države nad bankama, industrijom, kao i stimuliranju potrošnje. Kao jedan od autora ovog programa se često navodi britanski ekonomist John Maynard Keynes. Intervencija je bila na mnogim razinama: kroz direktnu stimulaciju - izdavanjem povoljnih kredita, usvajanjem novih zakona, otvaranjem javnih radova i raznim drugim reformama. New Deal je bio prekinut početkom Drugog svjetskog rata, no pojedine reforme su bile dalekosežne za američko društvo kao priznanje rada sindikata te uvođenje starosnog i invalidskog osiguranja. To je dovelo do djelomičnog olakšanja od krize.

[8] Velika depresija – Velika gospodarska kriza, Velika ekonomska kriza  (1929. – 1933.), nazivi su teškog sloma cijelih nacionalnih gospodarstva u svim važnijim industrijskim državama koja je počela 1929., a očitovala se, između ostalog masovnom nezaposlenošću. U SAD-u je sve počelo nakon sloma čitave ekonomije,. Svjetska ekonomska kriza prekinula je tzv. "zlatne dvadesete godine". Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, tako da je oko 15 milijuna ljudi bilo nezaposleno. Prosječne nadnice su pale za 60%, a prihod od poljoprivrede za 50%. Kako je do tada ekonomija SAD-a bila vodeća i u neku ruku pokretač razvoja svjetskog gospodarstva, tako se i kriza prelila iz Amerike u cijeli svijet. Posljedice su se osjetile u svim zemljama svijeta, a najteže je bilo industrijski razvijenijim državama.

[9] Europski paradoks – nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Termin je skovan u dokumentu Green Paper Europske komisije iz 1995. i koristio se da definira  fenomen Europe koja ima dobro visoko obrazovanje, dobru istraživačku infrastrukturu i istraživačke rezultate, a nesposobna je te rezultate komercijalizirati. Među 10 najinovativnijih svjetskih kompanija niti jedna nije europska. Očito je da je za Europu vrlo teško uspješne rezultate u fundamentalnim istraživanjima pretvoriti u uspjeh na tržištu.

[10]Green Paper–(engl.,„Zeleni papir“), dokumenti koje izdaje Europska komisija da stimulira diskusiju o određenim, izabranim temama na europskoj razini. Pozivaju relevantne sugovornike (pojedince ili stručna tijela) da sudjeluju u savjetodavnom procesu i debati  na temelju prijedloga koji su unaprijed postavljeni. Zeleni papir može dobiti i pravni oblik i tada se oblikuju u „Bijele papire“ (White Papers) 

[11] European Commission (1995), Green paper on innovation, , Brussels, 20.12.1995 COM(95) 688 final Vol. I

 http://eur-lex.europa.eu/...

[12] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odnosno radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

[13] Lisabonska agenda – Lisabonska strategija usvojena na sastanku Europskog vijeća, održanome u ožujku 2000. godine u Lisabonu s programom koji povezuje kratkoročne političke inicijative te srednjoročne i dugoročne gospodarske reforme. Dogovor o zajedničkom strateškom cilju prema kojemu bi EU do 2010. godine trebao postati najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo svijeta utemeljeno na znanju, te sposobno za održivi gospodarski rast, s najvećom stopom zaposlenosti i snažnom gospodarskom i socijalnom kohezijom. Scenarij za veći rast i zapošljavanje predviđen je provedbom prioritetnih akcija unutar pet područja: društva znanja, unutarnjeg tržišta, poslovne klime, tržišta rada i održivog okoliša.

[14] Startup, start-up – novoosnovano poduzeća s velikim potencijalom rasta. To su najčešće visokotehnološka poduzeća.

[15] Godine 1809. njemački državnik i znanstvenik Wilhelm von Humboldt osnovao je Berlinsko sveučilište na radikalno novom pristupu koji traži da uspješno sveučilište objedinjuje obrazovanje i istraživanje.

[16] Sredinom 1970.-tih sve više se traži konkurentnost nacionalnih ekonomija pa sveučilišta počinju stavljati fokus na komercijalizaciju, odnosno na tehnološko i industrijsko iskorištavanje rezultata istraživanja, te na sudjelovanje sveučilišta u ekonomskom razvoju lokalne i nacionalne ekonomije.

[17]Paper oriented research – (engl.), istraživanja koja imaju za cilj objavljen stručni članak, a ne novi proizvod ili neko novo rješenje korisno za gospodarstvo.

Povezani članci

• Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska
• Anatomija novog društva (7) – „Dugi marš“ nesposobnih kroz institucije i poduzeća
• Gluposti i zablude (1) – Pet zabluda o rješavanju problema razvoja
• Gluposti i zablude (3) – Strane investicije nas jedine mogu izvući iz krize
• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)
• Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)
• Znanost, inovacije i razvoj (6): „Kako izaći iz 'slijepe ulice' znanosti?“
• Znanost, inovacije i razvoj (2): „Akademsko poduzetništvo - što je to i zašto nam treba“
• Strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030., kakva je, kakvu trebamo

Komentari

Komentiraj