04. 03. 2020
Što končarevci rade u mirovini (1) – Milan Lekić-Lex, majstor portretne karikature (II. DIO)
Drugi dio priče o končarevcu, crtaču Milanu Lekiću-Lexu govori o njegovom životu i radu nakon povratka s ratišta, poduzetništvu, učlanjenju u Hrvatsko društvo karikaturista, druženju s velikim Otom Reisingerom, crtanju portreta, „radnom mjestu“ u Splitu preko ljeta, nastupu na raznim izložbama u zemlji i inozemstvu i mnogim drugim aktivnostima koje ga opisuju kao umjetnika i čovjeka.
Crtanje portreta u Splitu
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Odlazim iz Končara, 1992. godine
Imam puno rođaka u Njemačkoj pa sam planirao gore otići i zaraditi neku lovu dok je moja brigada u mirovanju. Dao sam otkaz u Končaru i otišao kod ujaka na bauštelu.
Postajem poduzetnik, 1993. godine
Godine 1993. otvorio sam vinariju u svojoj ulici. Surađivao sam s dečkima iz Jastrebarskog. Bilo je sjajno. Bilo je tako dobro da su mi moji dobavljači jednom rekli: „Gospon Lekić, vi ste jedini iz Zagreba koji nam uredno plaća. Ovi drugi uopće ne plaćaju. Od sada ćemo vam mi dostavljati vino, ne morate dolaziti k nama.“
Kafić u Drvinju i Rudi Aljinović, 1995. godine
Na Badnjak, 24. prosinca 1995. godine brat i ja smo otvorili naš kafić, „LEX“. Bio sam u "cajtnotu", jer sam se iz vojske vratio krajem kolovoza, pa nisam stigao kafić sam oslikati kao što sam planirao. A htio sam lokal otvoriti baš te godine. Zato sam iza šanka na zid stavio jednu tablu iz stripa o Taličnom Tomu (Lucky Luke) koja je prikazivala što će se dešavati u tom mom lokalu. Na tabli je nacrtan saloon na Divljem zapadu u vrijeme nekih izbora. Jedan čovjek na kolima vozi bačve s viskijem u grad, a Tom ga gleda. U lokalu kriminalac koji se kandidira za gradonačelnika zove sve na piće. Svi za šakom počnu piti i odmah sve ispljunu. Nestašni Tom je viski zamijenio vodom.
Bistro Lex. Moj brat Mario Lekić - iza njega na zidu tabla iz Taličnog Toma
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Nije bilo vremena za oslikavanje zidova pa sam iz knjige „Hrvatski poslijeratni strip“ presnimio i jako uvećao table naših najvećih strip crtača, Maurovića i ostalih.
I jednog dana dođe u lokal Rudi Aljinović[1]. Ja sam, naravno, znao za njega, ali ga nisam poznavao. Dolazi jedan čovjek u lokal, vidim muva se, gleda po zidovima. Predstavi mi se: „Ja sam Aljinović.“
„Čekajte malo, Rudi Aljinović?
„Da.“
„Pa vi ste u ovoj knjizi iz koje sam ja izvadio ilustracije.“
„Je, tak' mi je drago da to netko gleda.“
Rudi Aljinović, (rođen 1936.), kolovoz 2015. godine
(Izvor slike: https://www.mvinfo.hr/...)
Gospodin Rudi, čuveni scenarist za stripove naših najvećih strip majstora, živi tu u susjedstvu, u Voltinom naselju. Znao je dolaziti na naše sastanke u Društvo hrvatskih karikaturista. Tamo sam ga poslije sretao, kada sam i ja postao član Društva.
Imam sreće da sam upoznao mnoge velikane iz te stare garde naše karikature.
Milan Lekić ispred obiteljske kuće, veljača 2020. godine. U pozadini objekt u kojem je bio kafić LEX.
(Izvor slike: arhiva autora)
Zmaj Jura, 1996. godine
Godinu dana poslije Oluje nacrtao sam logo Tehnološkog parka Zagreb, čuvenog Zmaja Juru. Kada sam se vratio iz Oluje, počeo sam ga crtati. U početku nisi bio zadovoljan, čudio si se kak' su to šiljati likovi. Pitao si se: „Kaj se dešava?“
Očito da se u mojoj glavi nakon ratišta nešto dešavalo.
Lekić crta Zmaja Juru
(Izvor slike: arhiva autora)
Ali u to vrijeme nisam ja ni imao puno vremena za crtanje, pripremao sam izložbu crteža i portreta cijele moje satnije iz 149. trešnjevačke brigade. Osim toga, u to vrijeme sam uređivao i lokal, pa sam bio u strašnoj gužvi. A i to je bio razlog da je Jura bio šiljati.
Na kraju je Jura ispao super.
Kako je nastao Zmaj Jura
(Izvor slike:arhiva autora)
HDK – Hrvatsko društvo karikaturista, 1997. godine
U Hrvatsko društvo karikaturista (HDK) učlanio sam se 1997. godine. U proljeće te godine jedan moj dobri prijatelj iz kvarta rekao mi je: „Čuj, sa mnom ti radi Mladen Bašić. On je u Hrvatskom društvu karikaturista. Odi tam kod njega. Kaj ti samo crtaš nas, kvartovske cugere i sve zabadav. Odi tam.“
I tak jednom otiđem u to društvo, još su bili na Kaptolu, u zgradi Zagreb filma na 3. katu, u potkrovlju. Sastanke su imali četvrtkom u 7 sati navečer. Bila je nekakva mračna atmosfera, imali su slabo svjetlo.
Vidim ulaze gospodin Oto Reisinger, pa Ico Voljevica, sve sami velikani. Bili su mlađi i dolazili su na te sastanke. Taj prvi put smo se i upoznali.
Ja nosim svoje radove, crteže, izreske iz novina, predstavim se, postanem član društva i sada sam u Društvu skoro 23. godine.
To je već bilo aktivno i organizirano društvo, osnovano 18.1.1985. godine. Organizirali su izložbe i razne aktivnosti. Budući da sam uvijek bio radišan, odmah su me ćopili i dali su mi razne dužnosti. Bio sam do sada član Predsjedništva HDK 2002., predsjednik Nadzornog odbora 2003.-2004. te potpredsjednik HDK od 2005.godine.
Vidio sam kasnije da rad u Društvu ima smisla. Zanimljivo je da u Društvu ima puno arhitekata i strojara.
Naši velikani karikature
Godišnja izložba karikature, siječanj, 2004.
(Izvor slike: Globus16.1.2004.)
Oto Reisinger
Velikog Ota Reisingera (4.10.1927.- 6.4.2016.) prije sam vidio samo u novinama, njegove radove u medijima, a u Društvu sam ga vidio u živo. Ogroman čovjek kao John Wayne, dvometraš, veseo. Uvijek se sve vrtjelo oko njega, svi su htjeli biti blizu njega. Bio je strašno aktivan. Na svim našim sastancima imao je olovku i stalno je crtao.To je bilo fascinantno. Pitao je: „Kaj hoćete da vam nacrtam? Hoćete Napoleonovog desetnika iz godine te i te?“
I on ga je u tren oka nacrtao s kompletnom uniformom, sa svim detaljima. Kasnije nam je rekao da je on to sve dobro prostudirao.
Strašan je bio. Nevjerojatno duhovit. Valjali smo se od smijeha. Imate karikaturiste koji su mrtvi, hladni, neinteresantni u komunikaciji, a Oto, pokojni Ivan Pahernik, pa Srećko Puntarić i pokojni Mladen Bašić bili su četvorka kojoj nije trebala nikakva priprema da budu duhoviti. Oni su bili genijalci. To je bio pravi humor sa starinskim štihom.
Oni se nisu trebali truditi da budu duhoviti, jer su takvi bili. Šteta da nisu više bili na TV da ih ljudi bolje upoznaju.
Imam neke brze crteže na kojima je mene nacrtao. Crtali bi jedan drugog.
Reisinger crta Lekića
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
U Galeriji Klovićevi dvori, od 2.9.2008. do 12.10.2008. organizirana je retrospektivna izložba o 60 godina rada Ota Reisingera. Cijelu sam ju snimio, jednu kopiju sam dao njemu, a nakon izložbe sam u Društvu u Savskoj ulici prikazao taj film.
Oto Reisinger na izložbi u Klovićevim dvorima, 2008. godine
(Izvor slike: https://www.parentium.com/...)
Cijeli broj lista HDK Karika posvećen je izložbi Ota Reisingera.
(Izvor slike: KARIKA, rujan 2008.)
Kako je nastao Štefek
(Izvor slike: KARIKA, rujan 2008.)
S Otom sam se dosta družio. Kasnije, kada je već bio star i teže pokretan dvojica mojih kolega i ja smo dolazili po njega. Stanovao je na 3. katu u Prilazu Đure Deželića, bez lifta. Dvojica kolega bi otišli po njega u stan, spustili bi ga dolje, a ja sam ga čekao u autu. I dopeljali smo ga u klub. Jako je volio dolaziti u Društvo. I onda bismo ga vratili doma.
Tako smo to radili nekoliko godina, dok nije otišao u dom, u Petrovoj ulici.
Oto okružen članovima HDK
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Janko Bučar, Oto i Josip Minks - članovi HDK - nažalost svi pokojni
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Svojevremeno smo pokrenuli inicijativu da napravimo veliku knjigu, monografiju o njemu. Knjiga bi se zvala „Oto Veliki“.
On nije htio ni čuti.
Objavljivali su njegove karikature u Vjesniku i nakon što je 1986. godine otišao u mirovinu. Onda su došli neki novi ljudi i 1993. godine Pero prestaje izlaziti. Držao je Vjesnik od 1960. godine više nego svi ostali novinari.
Nakon smrti supruge i sina, Oto je zadnje dane proveo u Domu u Petrovoj ulici.
Oto Reisinger, 2014. godine.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Često smo ga posjećivali u Domu. Donijeli smo mu papire, olovke i bojice da nastavi crtati.
„Kaj bum crtal ovu gerijatriju?“ rekao nam je.
A svi su bili mlađi od njega.
„Ne, ja više ništa ne radim.“
Milan Lekić, Oto Reisinger i Davor Trgovčević, predsjednik HDK u Domu u Petrovoj ulici.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Kuća karikature Oto Reisinger
Navečer, 3. ožujka 2020. godine na HTV 1, u emisiji Klub 7 čujem i vidim krasnu vijest koja me je jako razveselila. Unuci našeg dragog Ota Reisingera, Marko i Zrinka u spomen na slavnog djeda uskoro otvaraju Kuću karikature Oto Reisinger u Gornjem gradu u Zagrebu, u Radićevoj ulici 44 A na vrhu Milnskih stuba. Veliki Oto je zaslužio dobiti muzej u svom gradu.
Marko Reisinger novinarki HTV-a priča o otvaranju Muzeja svog djeda, 3.3.2020.
(Emisija Klub 7, snimka zaslona)
Zrinka i Marko Reisinger u emisiji Klub 7, 3.3.2020. godine
(Emisija Klub 7, snimka zaslona)
Kuća karikature Oto Reisinger otvorena je u petak navečer 22. ožujka 2024.godine
Potpredsjednik HDK Davor Trgovčević, Marko i Marina Reisinger i predsjednik HDK Nikola Plečko, na otvorenju
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
S otvorenja Kuće karikature Oto Reisinger, 22.3.2024.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Iz Kuće karikature Oto Reisinger, snimljeno 22.4.2024.
(Izvor slike: arhiva autora)
Vraćam se u Končar, 1997.- 2015. godine
Kada su se 1997. godine zatvorili poduzeća Ferimport, Šuma i Jadran u našem susjedstvu, promet u kafiću se jako smanjio. Napustio sam kafić i zaposlio se u Dalekovodu u Velikoj Gorici kao tehnolog održavanja. To je bilo daleko za putovati na posao. Skupljali su nas autobusima po Kustošiji i gradu i vozili u tvornicu.
U Dalekovodu sam bio 7 mjeseci. Tada su mi par puta dolazili kolege iz SES-a i zvali me da se vratim u Končar. Radionica prerade lima nije dobro funkcionirala, postala je "crna rupa" proizvodnje i zvali su me da to preuzmem. Pristao sam i vratio se 1997. godine u Preradu lima.
Radionica prerade lima (Štancarija), Končar-GIM
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Probleme sam riješio za pola godine. To je bilo 1998. godine, kada se provelo spajanje dvije Končareve tvornice, SES-a i Generatora i osnovan KONČAR-GIM d.o.o. Nakon raznih reorganizacija i kadrovskih promjena ja sam i dalje ostao šef radionice koja je sada postala mnogo veća. Inače, stalno su se mijenjali direktori, svaki je slagao svoje organizacijske kockice, kod jednog direktora sam bio šef, a kod drugog poslovođa.
Končar-GIM (Generatori i motori) -nogometaši veterani
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Bio sam rukovoditelj od 1997. godine do 31.12. 2015., kada sam otišao u mirovinu. Na kraju mogu reći da sam najsretniji, jer za vrijeme dok sam bio rukovoditelj nitko se nije ozlijedio, iako su tamo veliki strojevi, velike preše, a prije su ljudi i ruke gubili.
Tako sam si zacrtal, čim navršimo 60 godina žena i ja idemo u mirovinu.
Moji dečki iz Generatora 2015. godine - zadnji dani pred mirovinu.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Ilustracije knjiga
Knjige moje sestre
Moja sestra Mira Lekić-Knežević objavila je dvije knjige za djecu i odrasle i ja sam obje ilustrirao. To su knjige „Grof Grahula“ objavljena 2013. godine i „Luka i teta zmaj“ objavljena 2017. godine. Knjiga „Grof Grahula“ je rođendanski poklon njenom suprugu - velikom gurmanu, a posebno ljubitelju graha.
Grof Grahula s tortom od graha
Knjiga „Luka i teta zmaj“ je za djecu. To je jedan obiteljski uradak. Luka je moj sin, ja sam napravio crteže, a moja unuka Dona ih je obojala drvenim bojicama. Tada je imala šest godina.
Knjige "Grof Grahula" i "Luka i teta zmaj" su snimljene na CD - kao recitacije i nalaze se kao dodatak knjizi Luka i teta zmaj.
Knjige Marijana Ožanića
Često sam ilustrirao članke i knjige Marijana Ožanića. Ilustrirao sam knjige „Mali brod na olujnom moru“, „Poslovna pisma“, „10 godina Tehnološkog parka Zagreb“ i „15 godina Tehnološkog parka Zagreb“.
Ilustriranje članaka u časopisima (u 1980-ima i 1990-ima)
Ožanić je stalno nešto pisao i objavljivao u raznim časopisima, a ja sam to ilustrirao.
Komisija za inovacije
Časopis Jugoslavensko pronalazaštvo, u 1980-ima
Komisija za inovacije.
Časopis Jugoslavensko pronalazaštvo, u 1980-ima
Timski rad
Privredni vjesnik, veljača 1993.
Poduzetnik
Infotrend, ožujak 1993.
Poduzetnik
Infotrend, ožujak 1993.
Portretiranje
U početku moji kolege iz HDK nisu ni znali da radim portretne karikature. I onda mi 1999. godine Predsjednik društva Ivan Šarić kaže: „Čuj, dobili smo zahtjev od nekakve agencije. Rekli su da trebaju crtače portreta. Bi li ti to mogao?“
Rekao sam: „Mogu, ja crtam te portrete od kad znam za sebe.“
I dobim ja tako prvi posel, 1999. godine, na jesen, u Opatiji, 3 dana u hotelu Ambasador. Nisam imao pojma kakvu cijenu odrediti. Ne poznajem to tržište. Bio sam pravi pionir.
Vidio sam da su ljudi zadovoljni i onda je krenulo. Prve farmaceutske firme koje su došle u Hrvatsku organizirale su liječničke kongrese. I na tim njihovim kongresima i "eventima" trebali su nekoga da ih osim glazbenika zabavlja i crtački. Na moju sreću, to sam bio ja.
U početku, prvih 5-6 godina najviše sam radio za farmaceutsku industriju.
Na mnogo tih "evenata" ljudi koje crtam su stranci iz cijelog svijeta.
Lex crta na tabletu
(izvor slike: arhiva Milana Lekića)
I tako je krenulo i do dan danas ne prestajem crtati. Stalno me pozivaju, krenulo je s medicinarima, farmaceutima, a sada rišem za sve. Uvijek se to dešavalo krajem tjedna, pa moj posao u firmi nije trpio. Obišao sam doslovce cijelu Hrvatsku, od Cavtata, istarskih hotela, Zagreba i okolice, Liku, Slavoniju, sve.
Crtam često na raznim dobrotvornim izložbama u Zagrebu, Karlovcu, na Sljemenu, na Puntijarki i Glavici, Ogulinu, Vukovaru,itd.
Prof. dr.sc. Frano Dulibić, profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, veliki promotor hrvatske karikature.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Portreti i modeli
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Za penziće besplatno. Uz mene je kolega Krešimir Kveštek-portretni karikaturist, 2019. godina.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Obojani crteži rađeni uživo na tabletu
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Marijan Ožanić, 26.2.2020.
(Izvor slike: arhiva autora)
Karikature za samostalne izložbe.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Razni portreti
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Ljeta u splitskom Đardinu
Moj cilj je uvijek bio - kada odem u mirovinu, idem crtati na more. I dogodilo se - „my dream comes true“. To je bio moj dječački san i to mi se ostvaruje. Svake godine crtam u Splitu, na Đardinu. To je Strossmayerov perivoj ili Đardin, kako ga Splićani nazivaju. Smjestio se između dva bastiona, ostatka mletačke fortifikacije, sjeverno od Dioklecijanove palače kraj njenog glavnog ulaza - Zlatnih vrata. Uz sami park nalazi se poznati spomenik biskupu Grguru Ninskom.
Moje ljetno radno mjesto u Splitu - ispod Grgura Ninskog i njegove Biblije na glagoljici.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
S ljudima stalno razgovaram na engleskom. Naučio sam osnovne fraze i iz ostalih jezika francuskog, njemačkog, češkog, ruskog,..
Možda će ova godina biti problematična zbog koronavirusa.
Crtanje u Đardinu, u Splitu, kraj spomenika Grguru Ninskom, 6.6.2019. godine.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Na radnom mjestu u Splitu, oko mene ljudi sa svih strana svijeta.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Portreti i modeli
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića
Jednom ja zatvaram svoj šator – štand i dolaze dva Arapa: „Joj, pa mi sutra putujemo, pa dajte nam napravite portrete.“
„Ali nemam rasvjetu.“
On se okrene i kaže: „Ali ima tamo kod slastičarnice.“
Onda smo otišli kod slastičarnice i tam sam ih nacrtal.
Poslije sam si ipak namontirao rasvjetu.
Nažalost, crtača po moru ima jako malo, najviše 5 za cijelu obalu. Par kolega iz Društva. Premalo nas je. Dubrovnik i Hvar nemaju ni jednog crtača. Svugdje u svijetu, u Parizu, Barceloni i drugdje crtači portreta su atrakcija.
U mom poslu i u svemu mi je najbitnija moja Ljubica. Ona je uvijek glavna, u svemu mi je logistika, funkcionira savršeno. Rijetko ide sa mnom kada idem po tim hotelima i radim po narudžbi za agencije i slično. Ali me uvijek pripremi, sve mi lijepo složi.
Ja samo rišem.
U Splitu smo cijelo ljeto zajedno.
Moja Ljubica
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Na dočeku Nove godine u Zadru
Crtao sam 4 godine za redom u Zadru u restoranu Arsenal, na dočecima Nove godine. Rekao sam im: „Kada ću vam dosaditi? Pa nacrtao sam sve ljude u Zadru i okolici.“
„Nećete nam dosaditi. Ljudi baš vole kada ste vi tu.“
Neki su mi rekli: „Šjor, mi dolazimo samo radi vas.“
Plakat za doček Nove godine 2010. u Arsenalu s Milanom Lekićem.
(Izvor slike: https://www.zadar.travel/...)
U Programu dočeka uz ostalo piše: „Bit će prilike i za iskušavanje sreće u nagradnoj lutriji, a onima koji se ovog dočeka Nove godine žele sjećati posredstvom autentičnog umjetničkog djela Arsenal osigurava mogućnost da kući ponesu portret-karikaturu Milana Lekića.“
Arsenal je ogroman restoran u starom dijelu Zadra. U dvorani ima 700 mjesta. Restoran ima donji i gornji dio. Dolje je band, ja sam gore, crtam gore na galeriji. Imam svoj stol, rasvjetu, kameru i projektor. Sve što radim cijelu noć, sve se projicira na zid. I to svi u dvorani vide na zidu u dimenziji 3x3m.
To im je u cijeni dočeka Nove godine.
Restoran Arsenal u Zadru
(izvor slike: http://www.kalelargainfo.hr/...
Krenem crtati u 21.30 navečer i radim do jutra do 5-6 sati. Najgore je kada moram ići na WC. Ljudi me ne puste: „Kam ideš? Ja tu već dugo čekam u redu.“
Zamisli, doček Nove godine i ljudi umjesto da plešu stoje u redu. U ponoć svi se ljube, a gore na galeriji kod mene u redu 30 ljudi čeka strpljivo. Ne idu dolje svojima čestitati da ne izgube red.
Ljudi to vole, to im je lijepa uspomena.
Kako se crta portret
Moraš biti barem malo talentiran. Drugo je da moraš voljeti čovjeka kojeg portretiraš, bez obzira tko sjedne ispred tebe. Nemre mi sjest netko tužan, rabijatan, iako ima i takvih. Kada dođe takav, ja mu nešto ispričam, otvorim ga, nasmijem ga, podesim si ga kak' meni paše. Bog nas je napravio različitima, svaka je osoba fantastično različita. Da nismo različiti, ja ne bih imao kaj delati.
Vještine su se stjecale cijeli život. Sada sve ide spontano.
Neki su rekli, pa uvijek krećeš odovud. Godinama sam kretal od desne obrve, pa oko, pa nos, pa onda lijeva strana, itd. Onda mi je to dosadilo pa sam počeo kretati s druge strane. Zadnjih 5-6 godina crtam od nosa. Netko ima glavu kruškoliku, neko ima kvadratnu, neko ima izduženu, to se odmah uoči
Ja sam i prije nego sam došao u HDK bio brz crtač. U Društvu sam došao u poticajno okruženje, vidiš i druge kako rade, učiš od jednog, pa malo od drugoga. Naravno, kasnije su neki učili i od mene.
Sve sam bolji, došao sam do 3 minute, mogu portret napraviti za 3 minute. Sada sam 3-minutni "šnel cajher" (Schnell Zeichner), brzi crtač.
Ljude koji su plavi, nemaju kose, mogu nacrtati i za 2 minute. A one koji su tamniji, njih treba malo izvući, na to se troši vrijeme i za njih treba najviše 5 minuta. Prosjek je 3 minute
Mogu biti koncentriran i crtati satima.
Oto je odmah vidio da to meni ide i pohvalio me, ali mi nije davao savjete. Pustio je da se sam razvijam. Naravno, od Ota sam puno naučio i o drugim aspektima našeg posla, a posebno mi je bilo važno naučiti od njega kako naplatiti svoj rad. Oto mi je rekao: „Gle, nemoj se podcjenjivati. To, kaj ti radiš, radi jako mali broj ljudi u Hrvatskoj i u svijetu. Crtača nema puno.“
U početku sam imao nekakvu smiješnu cijenu, jer nisam znao procijeniti, kasnije se isprofiliralo tržište. I svojim nasljednicima sam puno pomogao s tim informacijama. rekao sam im svoje cijene i oni su se podesili. Preko ljeta sam jednom obišao cijelu obalu da vidim koliko ima crtača. Tko radi, kako radi, kakve su cijene, itd. Onda sam vidio da toga uopće nema
VIDEO
Milan Lekić crta 3-minutnu karikatura
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)
S djecom u Domu
Radio sam jedno vrijeme s djecom u domovima za nezbrinutu djecu u Zagrebu i Karlovcu. U Karlovcu je Dom Vladimir Nazor, (službenim imenom Dom za djecu i mlađe punoljetne osobe bez odgovarajuće roditeljske skrbi Vladimir Nazor), a u Zagrebu je Dječji dom Zagreb iz Nazorove 49 i ima podružnicu Dječji dom “Antun Gustav Matoš” u Selskoj cesti 132.
Imao sam likovne radionice, djeca su crtala i uživala u crtanju.
Djeca tamo brzo odrastaju. Neki imaju 10 godina, ali po zrelosti se ponašaju kao da imaju 15-16.
Sveta Obitelj u Cisti Velikoj
Mi iz imotskog kraja imamo običaj povremeno u Lisinskom proslaviti Noć Imoćana. I tako jedne godine u auli dvorane crtao sam portretne karikature prisutnih Imoćana, naravno gratis, i pristupio mi je jedan gospodin. Rekao mi je: „Ja sam Franjo Rojnica i imam želju realizirati jednu ideju. Cista Velika ima desetak zaseoka, svako prezime ima svoj zaseok. Kod nas je običaj da na Badnju večer iz svih tih zaseoka ljudi idu prema centru i crkvi i osvjetljavaju taj put tako da pale kugle od pepela umočene u lož ulje. Susjedno selo napravilo je veliki plamteći natpis Vukovar.“
Pokazao mi je fotografije kak' to izgleda.
„A što biste vi htjeli?“ pitam ga ja.
„Mi bismo htjeli osvijetliti na brdu Svetu Obitelj“, odgovorio mi je.
Pitam: „Koja je dimenzija slike i pod kakvim je kutom taj brijeg?“
Kaže mi: „Po mojoj procjeni to je oko 45 stupnjeva, a veličina slike trebala bi biti 100 x 120 metara.“
Opa, pa to je stvarno zahtjevno.
„Dobro, budem vam napravil skicu.“
Napravio sam skicu i poslao mu. Nisam znao, hoće li uspjeti to realizirati i kako će to napraviti.
Poslije Badnjaka 2013. godine javi se on meni: „Čuj, na Dnevniku ti bude prilog o tome. Mi smo sve realizirali i možeš pogledati kako to izgleda.“
Pogledam i ugodno se iznenadim – uspjelo je.
Druge godine su uspjeli povećati minutažu trajanja plamena i svake godine je sve bolje. Rekao je da je angažirao i kemičare da uspore gorenje kugli da to sve dulje traje. Cijelo selo sudjeluje u paljenju. Sve se mora zapaliti vrlo brzo.
Preslikati moj crtež na teren, na brdo iznad sela bio je jedan jako zahtjevan, složen i veliki posao. Najprije je trebalo iskrčiti teren. Tamo je makija, šikara, grmlje, raslinje različite visine, od 0.5 do 2 metra. Trebali su sve očistiti, iscrtati, osloboditi prostor, 2 metra u širinu oko staze. Zatim se napravi mreža, na slici i na terenu. I s mreže na skici sve se preslikava na polja mreže na terenu. Mrežu su napravili tako da su potegnuli špage dugačke 120 metara po visini i 100 m po širini, svakih deset metara, uzduž i poprijeko. I unutar svake su crtali dio slike preneseno sa crteža i stavili kugle od pepela natopljene lož uljem. Oko svakog mjesta plamena su trebali sve očistiti da ne bi došlo do požara. Radili su 2 mjeseca s ekipom svojih seljana. Nije im bilo teško raditi, jer je to bila borba protiv konkurencije iz susjednog zaseoka. Susjedi, pola kilometra lijevo od njih, imali su natpis Vukovar, nešto fantastično. A ovi iz zaseoka Rojnica su napravili nešto što nema nitko. Jako sam ponosan na to.
Franjo mi je rekao: „Lako je tebi bilo nacrtati, ali dođi i primi tu baklju i zapali kugle. Svaki treba zapaliti dvadesetak tih kugli i onda se brzo izvući iz blizine plamena. Kada puše vjetar, to sve postaje jako opasno. Štapovi-baklje su dugački 2-3 metra i zapaljeni na vrhu. U kratkom vremenu treba zapaliti dvadesetak tih kugli. U isto vrijeme kugle pali stotinjak momaka.
Za to je potrebna nevjerojatna organizacija. Ne pali se daljinski s nekakvim gumbom. Sve treba stalno nadzirati, prisutne su vatrogasne službe, hitna pomoć, policija.
Nažalost, ja nisam nikada uživo prisustvovao tom spektaklu. Svaku Badnju večer sam doma s obitelji.
Cista Velika - Badnjak 2015 Sv. Obitelj
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...
VIDEO
Cista Velika, paljenje vatrenih kugli uoči Badnjaka 2014. godine. Film traje 4,32 minute, Sveta Obitelj se pojavljuje u 2. minuti.
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)
Samostalne Lekićeve izložbe
Samostalna izložba, SC Concordia, 19.siječnja 2016
U utorak 19.siječnja 2016. u 19 sati u prostorijama Sportskog centra „Concordia“, Zagreb, Klanječka 37 otvorena je samostalna izložba karikatura Milana Lekića Lexa.
(Izvor: http://www.hdk.hr/...)
Izložbe HDK po svijetu
Osim što Društvo okuplja svoje članove, karikaturiste, skuplja i prosljeđuje informacije članovima. Mi svoje obavijesti šaljemo drugim društvima. Svaki mjesec slažemo program festivala koji se održavaju po svijetu, s temom, s iznosom nagrade, gdje, kada, itd. Najzaslužniji za rad društva je tajnik Zdenko Puhin.
Sufinanciraju nas Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. Svake godine organiziramo izložbu članova HDK. Jednom godišnje radimo međunarodnu izložbu na temu koju mi odaberemo. Obavijestimo društva karikaturista po svijetu i oni šalju radove na našu temu. Izabiremo članove žirija. Prošle godine nam je predsjednik žirija bio Rus, Mihael Zlatkovski, po struci atomski fizičar iz Moskve, koji je najnagrađivaniji karikaturista na svijetu, u povijesti. Ima preko 300 Grand Prix nagrada. Silan autor i u idejama i realizaciji.
To je sve jedan ozbiljan posao.
Ima nas koji smo još uvijek entuzijasti, sve radimo besplatno, čisto volonterski, iako imam puno obveza i na poslu i u obitelji.
Od 2011. godine, kada je za predsjednika udruge došao Davor Trgovčević, njegovim angažmanom počeli smo realizirati ideju da svake godine napravimo izložbu u drugoj državi Europe. Prvu izložbu hrvatskih karikaturista smo organizirali 2011.godine, krajem rujna u Drobaku, blizu Osla, u Norveškoj
Otvorenje izložbe u u Drobaku, pored Osla, 2011. godine.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Milan Lekić crta portrete nakon otvorenja izložbe u Drobaku, pored Osla, 2011. godine.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Ministarstvo i Grad nam ne pokrivaju sve troškove, zapravo pokrivaju jedan vrlo mali dio. Zato na put ide mali broj ljudi, Davor, tajnik, ja, a pridruži nam se kada ima vremena Nik Titanik (Nikola Plečko). Sreća je što si financijski mogu priuštiti da mogu otputovati na te izložbe.
Uvijek nastojimo da nam na otvorenje dođe naš konzul ili veleposlanik iz tih država.
Kada smo u Gentu u Belgiji organizirali izložbu, došli su nam kao gosti najeminentniji belgijski karikaturisti, ali nije došao niti jedan naš parlamentarac iz Bruxelessa, iako smo ih pozvali. Neki se nisu niti ispričali. Na izložbi je bio naš veleposlanik Mario Nobilo sa svojom suprugom.
Otvorenje izložbe HDK u Gentu, Belgija, rujan 2015.
S lijkeva na desno – Lex, Ljubica Lekić, Davor Trgovčević-predsjednik društva, Mario Nobilo-veleposlanik HR u Bruxelesu, Nik Titanik (Nikola Plečko),Suzana Plečko, veleposlanikova supruga i Marina Trgovčević
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Na našim izložbama u inozemstvu moj zadatak je da radim portrete posjetitelja. Tako da mojih portreta ima po cijeloj Europi, a preko turista i po cijelom svijetu.
Izložbe smo imali i u Limogesu (2012), Istambulu (2013.), Beču (2014.), Škofjoj Loki (2014.), Mostaru, Cetinju.
Otvorenje izložbe HDK u Istanbulu – Turska, 2013 . godina
Predivna galerija -samo za svjetsku karikaturu, nezaboravno gostoprimstvo kolega iz Turske
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Sljedeće godine, 2014., uzvratili smo izložbom Turske karikature u Zagrebu.
U sredini Veliki Oto i desno do njega predsjednik Turske udruge karikaturista
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Pjevam u Limogesu
Obožavam povijest-općenito, a posebno hrvatsku povijest i povijest Bosne. A stranci vole čuti da nešto znate o njihovoj zemlji.
Jednom (2012. godine) smo s Društvom gostovali u Limogesu, gdje je svjetski festival karikature. Samo u prvom vikendu je bilo oko 50 karikaturista, a u svih deset dana ih je bilo oko 200.
Izložba HDK 2012.u St Just le Martelu, pored Limogesa, Francuska
Predstavnici HDK dobivaju posebnu plaketu
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Imali smo zajedničku večeru, popio sam par čaša crnog vina i bio malo veseliji. Pitam jednog kolegu kraj sebe, francuskog karikaturistu; „Zašto si tako mrtav hladan? Budemo si nešto zapjevali.“
I ja mu „zapjevam“ neku zagorsku pjesmu. Svi me gledaju u čudu.
A on neće pjevati.
„Dobro, onda ću ti ja otpjevati jednu francusku.“
I otpjevam mu na sav glas refren pjesme od Edith Piaf – „Non, Je ne regrette rien“ (Ne žalim za ničim).
Svi su na stolovima uz tanjure imali papirnate ubruse i podloge ispod tanjura. Dok sam ja pjevao, svi su odmah počeli crtati. Imam 5-6 tih karikatura kaj su mene nacrtali kako pjevam, s francuskim tekstovima. Zapamtio sam jedan tekst uz karikaturu (prijevod):
„Ne žalim za ničim, ali žalim pjesmu.“
Izložba 2020., u vrijeme korone
U galeriji „Zvonimir“, u Zagrebu u utorak 13. listopada 2020. godine otvorena je Godišnja izložba karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista.
Radi pandemije koronavirusa na izložbi su uvedene sve mjere zaštite: maske za lice, socijalna distanca za posjetitelje izložbe, a i domjenak je otkazan za neka bolja vremena.
Izložbu su postavili Davor Trgovčević, Milan Lekić, Nik Titanik, Sanja Sabolić, Krešimir Kveštek, Zdenko Puhin i Zoran Hajko
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/hdk2020_izlozba.htm)
Otvorenje izložbe
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/hdk2020_izlozba.htm)
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/hdk2020_izlozba.htm)
Karikatura Milana Lekića s izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Godišnja izložba 2021., još uvijek u vrijeme korone
U utorak, 19.listopada 2021.godine u galeriji „Zvonimir“, Bauerova 33 otvorena je Godišnja izložba karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista. Korona još traje, ima sve manje novaca, ali karikaturisti su kreativni, optimistični i duhoviti kao i uvijek.
Plakat za izložbu. Autor karikature novog gradonačelnika je Milan Lekić
(Izvor slike: arhiva autora)
Otvorenje izložbe
(Izvor slike: arhiva autora)
Karikature Milana Lekića na izložbi
(Izvor slike: arhiva autora)
Srećko Puntarić-Felix i Milan Lekić-Lex
(Izvor slike: arhiva autora)
Izložba je bila dobro posjećena.
(Izvor slike: arhiva autora)
Dogovor kolega karikaturista prije početka izložbe.
(Izvor slike: arhiva autora)
Velika slika na zidu Čižekove pelnice, 2021.
Krajem rujna, 27.9.2021. godine Milan Lekić je na zidu kleti nazvanoj Čižekova pelnica, odnosno Čižekov vinski podrum završio vrlo lijepu, veliku sliku. Čižo je nadimak njegovog mlađeg šogora. Slika je dimenzija 4,4 x 2,1 m, rađena fasadnim akrilnim bojama. Prikazuje 4 godišnja doba u Zagorju, odnosno u mjestu Gornje Jesenje - 9 km od Krapine prema Bednji.
U koloriranju slike Lexu je pomogla supruga Ljubica. Od ideje do realizacije je trebalo 10 dana. Slika je rađena karikaturalno. Nalazi se ispod nadstrešnice, pored vinskog podruma na lijevoj strani i velike krušne peći sa desne strane.
Velika slika površine 9,24 m2 na zidu Čižekove pelnice u Zagorju.
Autor slike je Milan Lekić. Sliku je izradio uz pomoć supruge Ljubice.
(Izvor slike: arhiva autora)
Izložbe u 2022. godini
Izložba u Ričicama
Krajem lipnja otvorena je zajednička izložba moje sestre Mire, supruge Ljubice i mene u mjesnoj osnovnoj školi „Ivan Leko“ u Ričicama pored Imotskog.
Odaziv iz snova.
Izložbu je lijepim, stručnim i duhovitim riječima otvorio moj šogor Robert Knežević-umirovljeni inženjer matematike i fizike, prevoditelj, sjajan bas bariton i još puno toga.
Plakat izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
S lijeva na desno: Mira Lekić-Knežević, Robert Knežević, Ljubica Lekić i Milan Lekić
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića.)
Otvorenje izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića.)
Slike s izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića.)
Izložba u Splitu
Povodom Europskog prvenstva u vaterpolu koje se održavalo u Splitu od 27.8.do 10.9.2022., u splitskim Dioklecijanovim podrumima organizirana je međunarodna izložba karikatura na temu vaterpola, u organizaciji Hrvatskog društva karikaturista (HDK) i Hrvatskog vaterpolo saveza. Na izložbu su pristigla 672 rada od 362 autora iz 58 zemalja.
Ocjenjivački sud kojeg su činili Renato Živković-glavni tajnik Hrvatskog vaterpolo saveza, dr.sc. Frano Dulibić-povjesničar umjetnosti, Nik Titanik, karikaturist, Damir Novak, karikaturist i Milan Lekić, karikaturist odabrali su najbolje. Prvu nagradu je dobio Konstantni Kazanchev iz Ukrajine, drugu nagradu Makhmud Eshonkulov iz Uzbekistana, a treću Mario Rosanda iz Hrvatske.
Članovi žirija nisu učestvovali na izložbi da se izbjegne sukob interesa.
Izložbu su uz predsjednika HDK Davora Trgovčevića i dopredsjednika Nika Titanika, otvorili ravnateljica Muzeja Grada Splita Branka Brekalo, predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza Mladen Drnasin, glavni tajnik HVS-a i izvršni direktor Europskog prvenstva Renato Živković te posebni gost, direktor operacija LEN-a (krovna europska organizacija svih vodenih sportova) Marco Birri.
Posjetitelji su za uspomenu na ovo otvaranje osim kvalitetnog kataloga s 80-ak ponajboljih radova, dobili svoje brzopotezne portretne karikature koje su crtali majstori ove vrste karikature Milan Lekić - Lex i Krešimir Kveštek, članovi HDK.
Izložba je bila otvorena do 10 rujna, do kada je trajalo prvenstvo u vaterpolu.
Plakat za izložbu u Splitu.
(Izvor slike: arhiva HDK)
Otvorenje Izložbe karikatura.
Izložbu otvara ravnateljica Muzeja Grada Splita Branka Brekalo
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića.)
Karikatura koja je dobila prvu nagradu.
Autor Konstantni Kazanchev iz Ukrajine
Lex i Roko, maskota Prvenstva u vaterpolu u Splitu.
Lex crta portretne karikature posjetitelja Izložbe
Kolege karikaturisti, Krešimir Kveštek i Marko Ivić na otvorenju izložbe
Splitski prijatelji Ante i Ivica na otvorenju
Slike s izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića.)
Izložba u Francuskoj
Dvije godine smo zbog korone odgađali put u Provansu, u jugoistočnoj Francuskoj. Napokon putevima impresionista, Van Gogha, Cezannea...., . usput Picasso i mnogi veliki umjetnici.
Divnih šest dana.
A onda krajnje odredište, Saint-Just-le-Martel, pored Limogesa, grada u središnjoj Francuskoj, veliki svjetski, 41. međunarodni salon karikature Saint Just le Martel. Tri dana druženja i rada među najboljim pristiglim kolegama.
Nezaboravno.
Ovo je bilo 41. izdanje salona u nizu, a ja sam učestvovao drugi put.
Otvorenje uz Muppet svirku, kakav početak. Za preporučiti.
Uz posebno predstavljanje nekih istaknutih pojedinaca kao što je ove godine bio izvrsni francuski portretni karikaturist Philippe Moine ili nekih država, kao što je 2012. godine predstavljena i hrvatska karikatura, posebnost ovog festivala je ugošćavanje velikog broja autora iz cijelog svijeta.
Jedna od glavnih atrakcija festivala je crtanje brzopoteznih portretnih karikatura, a prema riječima organizatora i ostalih kolega, hrvatski stol je bio jedan od najzapaženijih i najatraktivnijih.
Plakat Salona
Kraj u kojem se nalazi Saint-Just-le-Martel je stočarski kraj mesne industrije pa je i krava u svim oblicima službeni zaštitni znak festivala.
Milan Lekić i krava kao zaštiti znak Salona karikatura.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Hrvatska reprezentacija karikaturista.
S lijeva- Krešimir Kveštek, Davor Trgovčević, Milan Lekić i Damir Novak
(Izvor slike: HDK - Hrvatsko Društvo Karikaturista)
Karikature Milana Lekića izložene na Salonu
Milan Lekić crta portretne karikature posjetitelja Salona
Philippe Moine i Milan Lekić-Lex
Moine je poklonio Lexu svoju knjigu portretnih karikatura s posvetom i Lexovom karikaturom koju je tom prilikom nacrtao.
Posveta Lexu u knjizi Philippea Moinea
Napisao je da su moji hobiji karikature i moja žena!
Prijateljski.
Moine
Lex je nacrtao karikaturu Moinea.
Ovakvo me vidi kolega iz Sirije Ali Hamra
Lex i Ljubica
Damir Novak, Milan Lekić, Davor Trgovčević, Krešimir Kveštek
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Ljubica Lekić u Nici
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Izložbe i ostale aktivnosti u 2023. godini
Godišnja izložba karikatura HDK, Dubrava, 16.1.-2.2.2023.
Tradicionalna godišnja izložba karikatura članova Hrvatskog društva karikaturista otvorena je u ponedjeljak 16.siječnja 2023. u zagrebačkoj Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51A., koja od studenoga 1968. kontinuirano izlaže djela ponajboljih hrvatskih i međunarodnih umjetnika.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
S otvorenja izložbe
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Milan Lekić ispred svojih radova na izložbi
(Izvor slike: arhiva Mirjane Galinac)
Milan Lekić s prijateljima iz Končara, Mirjanom Galinac i Anđelkom Paićem
(Izvor slike: arhiva Mirjane Galinac)
Nekoliko radova Milana Lekića s izložbe
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Izborna skupština HDKK, 20.4.2023.
U četvrtak, 20. travnja 2023., održana je 37. po redu godišnja skupština Hrvatskog društva karikaturista. Skupština je bila izborna pa su izabrana i sva tijela društva. Novi predsjednik HDK je Nikola Plečko - Nik Titanik, Izvršni odbor je ostao u dosadašnjem sastavu - Davor Trgovčević, Nikola Plečko, Zdenko Puhin, Milan Lekić, Damir Novak, Krešimir Kveštek i Predrag Raičević..
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...
Izložba karikatura „Kućni ljubimci“, King Cross u Zagrebu, 6.-14.5.2023.
Hrvatsko društvo karikaturista je u suradnji i pod sponzorskim pokroviteljstvom trgovačkog centra King Cross u sjevernom foajeu centra priredilo izložbu 'Kućni ljubimci'.
Milan Lekić-Lex je crtao brzopotezne karikature posjetitelja izložbe.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/king23.htm)
Izložba u Vukovaru, 14.9.2023.
U sklopu vukovarskih Dana smijeha u Hrvatskom domu u Vukovaru otvorena je 14. rujna 2023. izložba Društva hrvatskih karikaturista (HDK). Izložbu je otvorila ravnateljica Hrvatskog doma Vukovar Ivanka Miličić uz prisustvo delegacije HDK u kojoj su bili Davor Trgovčević, Nikola Plečko -Nik Titanik i Milan Lekić-Lex
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Nakon ceremonije otvorenja, Davor Trgovčević i Milan Lekić Lex crtali su brzopotezne portretne karikature posjetitelja, najprije u Domu, a drugi dan u kafiću 032
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Izložba u Pragu, 20.9.- 4.10.2023.
U srijedu, 20. rujna 2023., otvorena je velika izložbu članova HDK-a u galeriji Písecká brána u Pragu, prijestolnici Češke Republike. U delegaciji HDK bili su predsjednik Nikola Plečko - Nik Titanik, dopredsjednik Davor Trgovčević, te članovi Izvršnog odbora Milan Lekić Lex i Krešimir Kveštek
Izložbu je otvorila veleposlanica Republike Hrvatske u Češkoj Ljiljana Pancirov.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Milan Lekić i Krešimir Kveštek crtali su brzopotezne karikature posjetitelja izložbe.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Ljubica i Milan Lekić u Pragu
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Izložba u Varšavi, 23.9.-30.9.2023.
U subotu, 23. rujna 2023., delegacija HDK otvorila je izložbu karikatura članova HDK u Varšavi. Izložba je postavljena u galeriji Metamorfozy u centru grada. Na otvorenju je bio i hrvatski veleposlanik gospodin Tomislav Vidošević sa svojim timom.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Milan Lekić i Krešimir Kveštek crtali su brzopotezne karikature posjetitelja izložbe.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/...)
Ljubica i MIlan Lekić u Varšavi
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Izložba u Brnu, 13.11 - 30.11.2023.
Nakon što je u rujnu vrlo uspješno odrađena izložba u Pragu, u sklopu istog ugovora s MVEP, a prije svega zahvaljujući iznimnom angažmanu gospođe Ljiljane Pancirov, veleposlanice RH u Češkoj, ova putujuća izložba postavljena je i u Brnu.
Počasni konzul RH gospodin Michal Chladek dogovorio je postavljanje izložbe u izložbenom prostoru glavne i najveće knjižnice 'Knjihovna Jiriho Mahena' u samom centru Brna.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/brno23.htm)
Izložbu su zajednički otvorili veleposlanica gospođa Pancirov, počasni konzul gospodin Chladek i predsjednik HDK Nikola Plečko - Nik Titanik
. (Izvor slike: http://www.hdk.hr/...
Na izložbi se okupio veliki broj uzvanika, prije svega Moravskih Hrvata koji žive u ovom dijelu Češke i nekolicina uglednika društvenog i kulturnog života Brna.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/brno23.htm)
Odmah nakon otvorenja izložbe koje je bilo u 17.00 Milan Lekić-Lex i Krešimir Kveštek su marljivo crtali uzvanike, što je potrajalo do zatvaranja knjižnice u 20.00 sati zbog velikog interesa posjetitelja za ovaj već tradicionalni dio otvaranja brojnih izložbi HDK.
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/brno23.htm)
(Izvor slike: http://www.hdk.hr/vijesti/brno23.htm)
Milan Lekić u medijima
O suradnji na filmu Nevena Hitreca „Snivaj zlato moje“
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
KARIKA, glasilo Hrvatskog društva karikaturista, siječanj 2006. godine
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
O izložbi HDK „Zagreb 2002“, Nedjeljni vjesnik, lipanj 2002. godine
Slobodna Dalmacija, 11.5.2017.
Fokus, veljača 2006. godine
KONČAREVAC, veljača 2014. godine
Iz Sportskih novosti 1985. godine
(Izvor slika: arhiva Milana Lekića)
Obitelj
Ljubica i ja ove godine slavimo 42 godine braka. Ljubicu sam upoznao u Studentskom centru. Zavšila je ekonomski fakultet u Zagrebu.
Lex i Ljubica
Sa Splitskog Đardina, 7.7.2018. godine gdje smo gledali nogometne utakmice svjetskog prvenstva (utakmica Hrvatska Engleska 2:1). Ova fotografija nam je vrlo draga.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Imamo dvoje djece, Martinu i Luku i troje unučadi, najstariji je Tino, ima 13 godina, Dona ima 9 godina i najmlađa, moja pahuljica Mila ima 2.5 godine.
Kćer Martina je diplomirala ekonomiju, a sin Luka je krenuo na pravo, upisao je 3. godinu, počeo se profesionalno baviti košarkom, igrao u 1. ligi i nije nikada završio faks. Završio je Elektrotehničku srednju školu u Klaićevoj.
Igrao je do 28. godine. S 28 godina imao je prvu ozljedu, kada je ozlijedio gležanj.
I sin i kćer su se bavili sportom. Ona je starije 4 godine od njega. Išla je na ritmiku, balet, tenis, rukomet, u 5. razredu osnovne škole prošla je selekciju košarkaškog kluba Montmontaža. Igrala je sjajno - bila je na širem popisu reprezentacije u svom godištu. Odigrala je jednu sezonu u 1. ligi i tada radi faksa prekinula u potpunosti s košarkom. Prije diplome je u okviru razmjene studenata otišla u Ameriku na 3 mjeseca. Vratila se, diplomirala i odmah je našla posao u jednoj banci.
Sin je kao klinac igrao nogomet u klubu Zagreb, vaterpolo, rukomet, svašta. U 5. razredu je prošao selekciju za KK Zrinjevac. To su sve klubovi s Trešnjevke, iz susjedstva. Bio je vrstan košarkaš, play, igrao je za razne selekcije.
Uglavnom, navozil sam se cijeli život razvažajući svoju i tuđu djecu na treninge i utakmice, na razne strane. Roditelji su vozili djecu i na utakmice po hrvatskim gradovima. Bilo je trenutaka da nisam znao u kom smjeru trebam voziti.
Jedanput, u subotu, su u juniorskoj ligi išli igrati u Rijeku, protiv kluba Kvarnera. Vozio sam djecu i kod Karlovca smo ušli u strašno nevrijeme i kišu. Dođemo u Rijeku, sunce, trener Jenkač, (nažalost nedavno je umro), uđe u dvoranu i brzo se ljutit vraća. „Jenki, kaj je?“ pitamo ga.
„Fulali smo dan, tekma je sutra.“
Bilo je to lijepo vrijeme provedeno s klincima, njihovim roditeljima, na treninzima i utakmicama. Upoznao sam mnogo ljudi.
Imam jako veliki krug poznanika u cijeloj državi, a moje crteže imaju po cijelom svijetu.
Uz unuke imam i obveze čuvanja. Blizu su mi, nije mi teško ići po njih. A trebam i hodati, to mi je dobro za tlak. Supruga i ja stalno šećemo. Moj posel je sjedilački pa mi koristi šetanje. Ponekad sjedim po 2-3 dana bez da se dignem. To baš i nije zdravo.
Ljubica i ja volimo plesati, idemo u plesnu školu dva puta tjedno, a često i na plesnjake za starije.
Na plesu, 5.3.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)
Kada smo već kod obitelji, spomenut ću sestru Miru i brata Maria. Sestra je također rođena u Ričicama, kraj Imotskog. Od 1960. godine živi u Zagrebu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Život joj je obilježilo pjevanje u Akademskom zboru SKUD-a Ivan Goran Kovačić .
Moj brat Mario je 1978. godine, kada je imao 14 godina, zajedno s Matom Matišićem-solo gitara, Ratkom Zjačom-ritam gitara i Galibom Ćauševićem-bubnjevi, osnovao pop-rock grupu „Prva ljubav“. Mario je bio pjevač i bas gitarista. To je tada bila najmlađa grupa u bivšoj Jugi. A 1984. godine na stadionu u Maksimiru prvi put izvode Dinamovu himnu "Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad".
Ja volim ljude
Nemreš biti smrknuti lik i crtati ljude. Kaj god da delaš ne bu iz toga ništa lijepo ispalo. Moraš voljeti ono što radiš. A ja baš volim crtati. To mi je užitak.
Milan Lekić-Lex
(Izvor slike: arhiva utora)
Zabavljam se, to su često veselice. Čak, kada radim na ugovor pobrinem se i za ljude u organizaciji, konobare, glazbu. I njih nacrtam na kraju kada je moj posao gotov. Ti se ljudi brinu za mene, cijelu noć me poslužuju. To napravim s užitkom, gratis.
Cijelo vrijeme sam u komunikaciji s ljudima, jer to volim.
Kod mene su svi ljudi veseli, volim nacrtati zube.
Ja volim široki osmijeh.
Kraj II. dijela
DIO I. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DIO III. https://sveopoduzetnistvu.com/...
VIDEO
Milan Lekić-Lex crta 3-minutnu karikaturu
(Izvor videa: https://www.youtube.com/...)
VIDEO
Trbuh Zagreba, dokumentarac HTV-a iz 2005. godine o Tržnici Dolac u Zagrebu. Redatelji i scenaristi filma su Ljiljana Bunjevac Filipović i Darko Halapija. Snimatelj Darko Halapija. Dokumentarac traje 25 minuta, a Milan Lekić se pojavljuje na kraju u 20. minuti.
Trbuh Zagreba
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)
VIDEO
Cista Velika – Rojnice, Badnjak 2015. godine. Snimak iz zraka. Slika Svete Obitelji izrađena je vatrenim kuglama. Lijepo se vidi izdužena slika koja se gledana sa ceste vidi normalno.
Cista Velika – Rojnice, Badnjak 2015. godine.
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)
LITERATURA
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- https://www.ubdrtresnjevka.hr/...
- http://znakovlje.morh.hr/...
- https://www.youtube.com/...
- https://www.youtube.com/...)
- https://www.youtube.com/...)
- Lekić-Knežević, Mira, (2013), Grof Grahula, vlastita naklada, Zagreb
- Lekić-Knežević, Mira, (2017), Luka i teta zmaj, vlastita naklada, Zagreb
- Ožanić, Marijan (2004.), Mali brod na olujnom moru- od ideje do prvog ugovora, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2004),Tehnološki park Zagreb–10 godina razvoja, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
- Ožanić, Marijan (2005), Poslovna pisma–kako napisati učinkovito poslovno pismo, treće prošireno izdanje, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
[1] Rudi Aljinović - ( rođen 1936. godine), zagrebački novinar i publicist u široj javnosti ponajviše poznat kao "tvorac“ Lastana (junaka popularne kontakt rubrike iz dječjeg časopisa "Modra lasta“). U kolovozu 2015. godine dobio je nagradu “Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa, Isključivo se bavio stripom kao scenarist. Bio je novinar u redakciji Plavog Vjesnika. Dugogodišnji pisac tekstova o stripu kojima je približavao ovaj medij široj publici, čime je dao nezaobilazan doprinos u transformaciji stripa od šunda do predmeta izučavanja kao umjetnosti na sveučilišnim katedrama i znanstvenim skupovima, ali i predmeta reprezentativnih umjetničkih monografija i knjiga. U razdoblju od 1962. do 1987. godine ostvario opus od tridesetak priča koje su likovno oživjeli neki od naših najvažnijih crtača: Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Žarko Beker, Julio Radilović, Ivica Bednjanec, Željko Lordanić, Zdenko Svirčić i drugi. Rudi Aljinović je najveći broj scenarija napisao upravo za legendarnog Andriju Maurovića. O stripu Rudi Aljinović piše duže od pola stoljeća na stranicama "Plavog vjesnika“, "Vikenda“, "Fokusa“, "Modre laste“, "Jutarnjeg lista“, "Strip revije“, časopisa "Kvadrat“ itd. Autor je predgovora/pogovora za više albumskih izdanja domaćeg stripa; prevodio je stripove s engleskog jezika; koautor je monografije "Kad je strip bio mlad“, itd.