Što končarevci rade u mirovini (1) – Milan Lekić-Lex, majstor portretne karikature (I.DIO)

Kada dođe vrijeme mirovine, svaki novi penzić to doživljava na svoj način i mirovinu provodi na svoj način. Mnogi mirovinu teško podnose, neki ne znaju kako ispuniti vrijeme, a neki nalaze nove interese. Zanimljivo je otkriti kako neki končarevci, ljudi koji su radni vijek ispunili  radom u proizvodnji strojeva provode mirovinu. Prva priča bit će o Milanu Lekiću-Lexu,  majstoru portretne karikature.


 C1-MILAN LEKIĆ

Milan Lekić

(izvor slike: http://www.lex-cro.com/)

Uvod

Kada sam išao u mirovinu, jedan prijatelj mi je rekao: „Mirovina je vrijeme kada sve znaš, a nitko te ništa ne pita“. Za mnoge je šokantna spoznaja da ih u sredini u kojoj su proveli veliki dio svog života i bili na odgovornim funkcijama više nitko ne treba. I  često padaju u depresiju. To su ljudi koji mogu dobro funkcionirati samo u jednom sustavu koji im daje zadatke i oni ih ispunjavaju. Kada izađu iz tog sustava, nisu u stanju sebi izmisliti nove zadatke i ne znaju „što bi sa sobom“. Kada su kod kuće, uglavnom bulje u TV, a kada dođu u neko društvo svima dosađuju pričama o tome što su nekada radili i bili uvaženi. Oni koji imaju unuke u njihovom čuvanju nalaze novi smisao života i to je najvažnija misija dede i bake. Ali mnogima su unuci već veliki i ne trebaju brigu djeda i bake. Za mnoge penziće nije najveći problem mala mirovina, već slobodno vrijeme koje nemaju čime ispuniti.

Često se društvo prema ljudima 3. životne dobi i prema njihovim aktivnostima odnosi sažaljivo, podsmješljivo, podcjenjivački, kao prema ljudima koji su zadovoljni ako se malo druže, malo kuglaju ili kartaju, gledaju TV, vode peseke u park, hrane golubove, bave nevažnim poslovima i kojima treba malo u životu.

Gleda ih se kao na ljude koji sjede na klupi na kolodvoru kroz koji više ne prolaze vlakovi, tužno gledaju na vlakove koji prolaze u daljini i život im se svodi da povremeno na tom zapuštenom kolodvoru zalijevaju cvijeće.

Međutim, nisu svi takvi.

Početkom siječnja 2020. godine bio sam na jednoj izložbi slika mog prijatelja, končarevca, strojarskog inženjera, penzića  Žarka Baučića. Bio sam oduševljen njegovim slikama i kada sam se vraćao kući razmišljao sam o drugim kolegama, končarevcima u mirovini i odlučio napisati nešto o onima koji su i dalje aktivni u mirovini i rade nove poslove koji im ispunjavaju vrijeme 3. životne dobi. Cijeli svoj radni vijek, 40 godina sudjelovali su u proizvodnji generatora, motora, transformatora, lokomotiva, radili od 8 do 16, neki pamte vremena kada se radilo od 6-14 sati, a sada rade što žele, koliko žele i rade poslove u kojima uživaju. I rade to na vrhunski način.

 C2-KPT-2011

Proizvodni ambijent u kakvom su radili končarevci

 Nova hala montaže velikih transformatora nakon investicijskog ciklusa u KPT-u, 2005.-2011.

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Znam kolege končarevce koji u mirovini crtaju karikature, slikaju, bave se izdavaštvom, organiziraju znanstvene konferencije, proučavaju industrijsku povijest, proučavaju život Nikole Tesle, definiraju nove znanstvene jedinice. Netko može reći da se žele osloboditi i odmaknuti od svog dotadašnjeg posla u Končaru koji ih je sputavao. I da sada žele raditi ono što prije nisu mogli raditi, jer su morali raditi da bi mogli zaraditi novce za život.

Ne bih se s time složio. Kolege končarevci koje znam voljeli su posao koji su radili i taj posao ih je ispunjavao, pružao im je kreativno, stručno i profesionalno zadovoljstvo. I taj posao u jednoj tvornici, industriji ih je oblikovao i osposobio  da u mirovini mogu raditi nove poslove na poseban način, s ugrađenim iskustvom koji su stekli radom u Končaru.

Priče o končarevcima u mirovini započet ću sa svojim prijateljem Milanom Lekićem, vrhunskim majstorom portretne karikature. Znam ga niz godina, jer smo dugo radili zajedno u SES-u (Srednjim električnim strojevima), u Odjelu tehnologije. Među končarevcima je uvijek bilo mnogo dobrih karikaturista. Sjetimo se samo Končareve legende inženjera Vladimira Jarića-Jarca, koji je svaki zanimljiv događaj u Končaru, a posebno u Generatorima zabilježio briljantnim karikaturama. Nažalost, sve su se te karikature izgubile i kada sam htio organizirati izložbu Jarićevih karikatura nisam ih mogao sakupiti. I kolega inženjer Boris Meško kojeg  znam mnogo godina iznenadio me svojim vrhunskim karikaturama. Imao sam sreću da je on niz svojih karikatura s temom razvoja Končareve tiristorske lokomotive sačuvao pa sam ih mogao objaviti na ovom portalu. I Jarić i Meško su bili vrhunski stručnjaci, Jarić je radio u Generatorima, a Meško u Institutu, a uz to su crtali karikature za „svoj gušt“ i kroz karikature su bili kroničari zbivanja u Končaru.

 C3-JARAC I BORIS

Vladimir Jarić i Boris Meško

(Izvor slike: arhiva autora)

Dok su kolege Jarić i Meško bili poznati samo unutar Končara i nisu imali drugih ambicija na tom području, Milan Lekić je postao poznat mnogo šire od Končara i danas je sigurno jedan od naših najboljih karikaturista. Specijalista je za brze portretne karikature. Vrlo često svoj talent besplatno dijeli drugima. Može ga se vidjeti u mnogim prilikama, kako sjedi među planinarima, končarevcima, penzićima, vojnicima na ratištu, crta i poklanja im njihove portrete.

Najprije sam planirao opisati život i rad mojih kolega samo nakon mirovine. Međutim, onda sam zaključio da sve nas kao osobe, naš rad, naše hobije i afinitete  oblikuje naše cijelo životno iskustvo, od djetinjstva, radnog mjesta, karijere i obitelji. Zato sam odlučio čuti  cijelu životnu priču pa ćemo onda lako doći i do života u mirovini. Na činjenicu kakav je netko umjetnik utječe i kakav je netko čovjek.

Na crteže Milana Lekića utječe naravno u prvom redu njegov talent, ali i cijeli njegov život, od obitelji u kojoj je živio, Trešnjevke u kojoj je odrastao, rada u Končaru, sudjelovanja u Domovinskom ratu, angažmana u Hrvatskom društvu karikaturista, prijateljstva s velikim Otom Reisingerom, nastupa u Kviskoteci na TV do nastupa na izložbama i portretiranja turista na splitskoj rivi, ali još više do bezbrojnih portreta koje je besplatno izrađivao i dijelio svojim prijateljima i mnogobrojnim prolaznicima, planinarima, končarevcima i ostalima u mnogim prilikama.

Gledajući ga kako brzo, u 3 minute nacrta portret čovjek, netko bi pomislio kako je to zapravo lako napraviti. To me podsjetilo na jednu kinesku priču koju sam negdje čuo.

          „Neki kineski car pozove k sebi svog najboljeg crtača i naredi mu da nacrta pijetla. Crtač mu odgovori: „Dođite za godinu dana i dobiti ćete crtež pijetla“. Prođe godina dana i car dođe pogledati crtež pijetla i razljuti se vidjevši da crtež nije gotov. Tada crtač uzme papir i olovku i u tren oka nacrta pijetla.

         „Pa zašto sam morao čekati godinu dana, kada ga ti tako brzo možeš nacrtati?“ pitao ga car.

Crtač odvede cara u pokrajnju prostoriju koja je od poda do stropa bila ispunjena s tisućama crteža pijetla.

         „Evo, zašto“, odgovorio mu je crtač.

Za uspjeh preko noći potrebno je 20 godina napornog rada.

S Milanom Lekićem-Lexom sam se našao 5., 17. i 26. veljače 2020. godine, ujutro na terasi restorana Public, u Ulici Dragutina Golika, nekadašnjem Drvinju, na Trešnjevci  preko puta njegove kuće. I on mi je ispričao priču o sebi, svom životu, obitelji, poslu u Končaru, Domovinskom ratu i crtanju.

 C4-LEX

Milan Lekić, 5.2.2020.

(Izvor slike: arhiva autora)

Djetinjstvo i obitelj

Ričice

Rođen sam u katoličkoj obitelji, otac Ivan, majka Mila, u selu Ričice, 8 km od Imotskog, prema zapadu. 

 C5-RIČICE

Selo Ričice  okruženo Zelenim jezerom (akumulacijsko jezero izgrađeno 1985.za natapanje Imotskog polja)

(Izvor slike: http://www.ricice.hr/...)

0XX102 LEKIĆ-Ričice

Zeleno jezero snimljeno 2023. godine s južne strane.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

0XX103 LEKIĆ-Ričice

Zeleno jezero snimljeno 2023. godine s južne strane.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

 0XX104 LEKIĆ-Ričice

Ljubica Lekić, supruga Milana Lekića ispred Zelenog jezera.

Snimljeno sa sjeveroistočne strane iz zaseoka u kojem su rođeni roditelji Mate Parlova, olimpijskom pobjednika u boksu.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Osim Mate Parlova u Ričicama imamo još jednog olimpijskom pobjednika, a to je Josip Pavić, bivši golman vaterpolo repke. Ispred tri ulaza u selo nalaze se jumbo plakati sa slikama njih dvojice i natpisom: „Ulazite u selo olimpijskih pobjednika“.

Selo se zove Ričice, a ne Ričica. Ima dvije rijeke koje pune akumulacijsko jezero. Sada, u ljetu, nizak je vodostaj, jer se preko ljeta jezero prazni radi navodnjavanja Imotskog polja. Selo je  dugačko oko 8 km, istok- zapad, a široko 2 km, sjever-jug.  Skoro sve kuće u selu gledaju jedna na drugu, jer je selo u obliku lavora omeđeno brdima.

Za popisa stanovnika u  vrijeme Banovine Hrvatske (oko 1939.) bilo je oko 2600 stanovnika. Nakon iseljavanja 1960., te potapanja trećine sela 1985. godine radi akumulacijskog  jezera, sada je broj stalnih stanovnika u selu oko 55.

Osnovna škola je sedamdesetih brojala do 300 đaka. Sada škola „Ivan Leko“ ne radi, jer nema djece. Zadnjih godina su bila po dva-tri đaka.

Najveći broj potomaka se nalazi u Zagrebu, Splitu, Frankfurtu, po cijeloj Njemačkoj, Austriji i drugdje.

Dolazak u Zagreb

U Ričicama sam bio do 5 godine, a onda  su se roditelji sa mnom i mlađom sestrom doselili  1960. u Zagreb, u kuću koju je sagradio moj otac, u ulicu Bledski odvojak 2. Brat se je rodio 1964. godine. Godine 1965. preselili smo se u novu kuću koju je tata sagradio u blizini, u tadašnjoj Kroflinovoj ulici, sada je to ulica Dragutina Golika.

 C6-U ULICI

Milan Lekić u svojoj ulici Dragutina Golika na Trešnjevci, 17.2 2020. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 C7-ISPRED DRVETA

Kraj čuvenog kvartovskog drva na križanju Bledske, Bohinjske i Postojnske ulice, 17.2.2020.

Drvo je Acer negundo.

Susjedi u kvartu su potaknuli uređenja parkića oko drva, a Milan Lekić je izradio stalak s podacima o drvu.

C8-ACER negundo

 Acer negundo - javor negundovac, dolazi iz Sjeverne Amerike. Jedan susjed je od nekuda donio malu stabljiku i zapiknuo ju na križanju tri ulice u svom kvartu. Drvo se vrlo brzo razraslo i susjedi su ga nazvali „čudno drvo“.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Početak školovanja

Od 1.- 4. razreda išao sam u školu I.B. Mažuranić, u Kustošiji, a budući da je 1964. godine nakon poplave izgrađena škola u Voltinom naselju, od 5.- 8. razreda išao sam u školu u Voltino.

Sjećam se poplave. U ponedjeljak,  26.10. 1964. godine Sava se izlila iz svog korita i poplavila Zagreb. Vojska je gradila zečje nasipe na Baštijanovoj ulici da obrane Končar. Svi mi klinci smo u  crnim  gumenim čizmama  išli gledati nepreglednu vodu i zarobljene kuće.

 C9-POPLAVA

Poplava u Zagrebu 1964. godine, današnja Knežija, ulicama se putovalo u čamcima

(izvor slike: http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/sjecanje-na-poplavu-u-zagrebu-1964-godine,955.html)

Jedan dan je netko rekao: „Sava se povlači.“ Svi su bili veseli. Dođemo na Baštijanovu i vidimo da već nema vode.  Kako se voda povlačila, mi smo išli za  njom, metar po metar. Voda je otišla do potoka prema Rudešu. A s druge strane, iza nasipa kod Anine ulice,  ulice su još bile potopljene,  kao u jezerima. Ljudi su u  škafovima plovili i veslali letvama. Bilo je pajceka, krava, kokoši, ljudi na krovovima. Imao sam 9 godina.

Ljubav za crtanje

Već sam tada pokazivao želju za crtanjem. Zaljubio sam se u crtanje  listanjem prvih Vjesnika u srijedu i Plavog vjesnika. Sve je bilo lijepo, kolorirano, bio sam očaran. U to vrijeme su popularni bili stripovi Kit Carson, Den Deri, Princ Valijant, Kanzas Kid, Tarzan i drugi junaci.

 CX10-plavi-vjesnik

Naslovnica Plavog vjesnika br. 510 od 3.9.1964.

(Izvor slike: http://www.stripforum.hr/...)

Moj stari je imao  lijep krasopis i prije nego sam krenuo u školu on me je učio pisati slova krasopisom. Da bi kod slova potegnuo jednu crtu s lijeva na desno morao sam napraviti nekoliko koncentričnih krugova. Stari je bio talentiran pa mi je svašta crtao,  zečeke, purice, patkice,

Gledao sam, oponašao i shvatio da to i meni ide.  Zaljubio sam se u  crtanje. U osnovnoj školi imao sam krasnu nastavnicu, jednu stariju gospođu, Zagrepčanku Slavicu Vadlja Firšt. Ona je odmah skužila da to meni ide. Još i sada pamtim kako nas je učila crtati akvarelom, pa raditi sa širokim kistom. Bila je fantastična. Sjećam se da sam crtao jelene, morske ribice, davala mi je posebne zadatke - daj sada crtaj ovo, pa ono. I odmah sam osjetio da se odvajam od ostalih koji  su se mučili bilo kaj nacrtati, a meni je išlo lako.

Od  5. razreda sam išao u školu u Voltinom. Na prvim satovima likovnog odgoja nastavnica je  odmah  uočila: „O, pa tebi to ide!“

Crtal sam i na svili, na svemu i svačemu. Odmah se po školi pročulo: „ Tu ima jedan klinac koji fino crta.“

Srednja škola

I tak sam  stalno risal. I očekivalo se da idem dalje u Školu za primjenu umjetnost. Ali otac nije htel ni čuti. "Bit ćeš  strojar, ideš u Klaićevu!"  I tak sam otišel u Klaićevu.

U osnovnoj školi bio sam u matematičkoj grupi, tak' da sam u Klaićevoj školi bio solidan đak i nakon prve dvije godine zadovoljio uvjete da mogu ići dalje u 3. razred. A tko nije zadovoljio taj prosjek, išao je u Školu učenika u privredi u Savskoj ulici.

Tako sam ja sam nastavio u Klaićevoj. Bio sam već odrasliji, 16.-17. godina i odlučio sam uspješno završiti tu srednju strojarsku školu, a onda ću  ići na prijemni na Likovnu akademiju.

I tak je bilo.

Prijemni na Akademiji

Tada se mogao odgoditi odlazak u vojsku (JNA) ako ste išli na prijemni ispit za fakultet. Kada sam 1974. godine završio srednju školu, otišao sam na prijemni na Likovnu  akademiju u Zagrebu. Morao sam imati mapu svojih radova, a uz to je trebalo priložiti potvrdu o završenoj srednjoj školi (ako ste išli u srednju školu). Sve crteže  fino složim u mapu i na vrh stavim diplomu o završenoj srednjoj strojarskoj školi. Na upisu i zaprimanju radova  bio je jedan tada popularni slikar. Ja sam njega i njegove radove obožavao i često išao na njegove izložbe. 

„Pa vi ste mladiću završili strojarsku tehničku školu, vi pišete slova pod 75 stupnjeva vi ne možete biti slikar“, rekao mi je.

„Ali, dobro, možete pristupiti“.

Bio sam jako blizu prolaznog praga. Nisam bio jako razočaran, već mi je to dalo nadu. I odlučio sam se kandidirati sljedeće godine, kada se vratim iz vojske. Ali, odgodio  sam vojsku i sljedeće godine. Uglavnom, nisam se uspio upisati niti  druge godine, mada sam bio jako blizu.

Onda sam 1976. godine  otišao u JNA. Kada sam bio u vojsci,  svo slobodno vrijeme sam crtao. Radio sam i križaljke i sam sam ih kopirao na "geštetneru" i dijelio po četama. I vojnici su počeli masovno rješavati križaljke.

Iz vojske sam se vratio kući u svibnju 1977. godine.

Dolazim u Končar, u radionicu preradu lima, 1977. godine

Končar mi je bio blizu pa sam prvo za posao išao pogledati u Končar. Obilazio sam kadrovske odjele i dobijem poziv iz SES-a (Srednji električni strojevi) da se javim na radno mjesto udešivača alata i strojeva u Radionici prerade lima, („štancarijii“) na strojevima za štancanje. I u 11. mjesecu 1977. godine sam se zaposlio u Končaru, u SES-u.

 CX11-aVELIKA preša

Jedna od velikih preša u „štancariji“.

(Izvor: arhiva autora)

Kada sam došao, vidio sam da većinu ljudi  poznam, sve su to moji susjedi iz Voltinog. Svi su mi zaželjeli dobrodošlicu. Prvu belu (kartaška igra) su me naučili ti susjedi - končarevci, prve cigarete su mi ponudili, igrao sam se s njihovom djecom-mojim vršnjacima.

Najprije sam mislio da će to kratko trajati, ali se produžilo do kraja radnog vijeka.

Sada s odmakom vidim da je bilo dobro početi u pogonu, upoznati sve faze tehnološkog procesa  i postepeno napredovati. Nakon 6 mjeseci rada u 3 smjene, tadašnji šef radionice Drago Podhraški mi je predložio radno mjesto tehnologa za alatne strojeve. Vidio sam da je to stepenica više i da neću trebati raditi u 3 smjene i ja pristanem. Surađivao sam svakodnevno s alatnicom na brušenju alata, popravcima, obnovama alata, jako zanimljiv posao – tu sam bio na licu mjesta i najviše naučio.

Odmah, kada sam došao u preradu lima napravio sam strip o ljudima u radionici. Nacrtao sam Miku Vukovića, Krčelića, Jankulovskog, Hrena, nažalost sada su svi pokojni.

Bio sam tehnolog alatnih strojeva u radionici oko 1.5 godine, dok nije došao Marijan Ožanić i ponudio radno mjesto u tehnologiji:  „Meni treba tehnolog za preradu lima.“

U Odjelu tehnologije

Otišao sam u Odjel tehnologije, na prvom katu. Izgledao je lijepo, velika soba lijepo uređena, to je nešto drugo nego pogon. I tako sam ostao u Tehnologiji do 1991. godine, kada sam otišao na front.

I dalje sam uz posao stalno crtao i 1981. godine objavljena mi je jedna karikatura  u tvorničkom listu Končarevac. Nisam vjerovao da će ju objaviti – još smo bili u komunizmu.

 CX11-PRVA KARIKATURA

Prva objavljena karikatura, Končarevac, 29.10.1981. godine.

(Izvor slike: arhiva Milena Lekića)

 CX12-STARA TEHNOL

Odjel tehnologije 1985. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 CX13-STARA TEHNOL

Odjel tehnologije 1986. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 

Kronologija zbivanja crtežom

Bio sam kronolog zbivanja u Tehnologiji i u cijeloj tvornici. Što se god dešavalo, ja sam nacrtao.

CX14-STARA TEHNO

Kolega Stipe je jednom iščupao ventil na radijatoru i izazvao poplavu, 1983. godine

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

 CX15-EKSPED

Iz ekspedita (otpreme robe)

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

U Tehnologiji smo jednom doživjeli i potres, nacrtao sam i ljude koji su se sklanjali pod stolove. Kada se stručna ekipa iz SES-a  vraćala iz Amerike, dočekao sam ih s izložbom, bilo je dvadesetak crteža.

Nacrtao sam mnogo crteža kolegica i kolega iz Tehnologije.

X34 PORTRETI-A

Društvo iz Tehnologije

X35 PORTRETI-A

Zlatko Cerčić, Branko Tadić i Mato Kelić

X36 PORTRETI-A

Doma sam se više bavio slikanjem nego karikaturama, pa sam se stalno "prešaltavao" s karikature na slikarstvo i natrag,

Svake godine, od 1980. godine bih pred Božić nacrtao veliki crtež sa svim ljudima iz Tehnologije.

 CX16-TEHNOL

Slika Tehnologije iz 1980. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 CX17-TEHNOL

Slika Tehnologije iz 1984. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

A 1986. godine,  kada je Ožanić odlazio u Generatore napravio sam Posljednju probu orkestra.

 CX18-TEHNOL.-SES

Slika Tehnologije iz 1986. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Poslije Ožanića šef Tehnologije je bio Slavko Fruk, a poslije njega  Antun-Nafta-Novosel.

Počela je agresija na Hrvatsku.

 CX19-1991

Moji kolege tehnolozi u borbi s agresorima, 1991.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

I onda  1990. ili 91. godine započeli su otkazi, smanjio se broj ljudi i zadnja slika je bila pred odlazak na front 1991. godine u 10. mjesecu.

 CX20-OTKAZI

Tehnologija 1991. godine, počeli su otkazi.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Druženje u Tehnologiji

Dok smo radili u Tehnologiji družili smo se i izvan posla. Svojevremeno smo svi iz tehnologije zajedno s obiteljima otišli u nedjelju na Jarun, na livadu kod jezera. Ponijeli smo roštilje, igrali nogomet i lijepo se družili. Odlazili smo povremeno preko vikenda svi zajedno i u Končarevo odmaralište na Zvečevu, kraj Požege.

 CX21-NA ZVEČEVU 1983

Odjel tehnologije na Zvečevu, ožujak  1983. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 CX22-PLES NA ZVEČEVU

Ples do zore na Zvečevu, 1983. godina

(Izvor slike: arhiva autora)

Osnivamo enigmatsku sekciju 1982. godine

Kada sam došao gore u Tehnologiju,  sreo sam na hodniku inženjera Branka Juneka koji je radio u Odjelu pripreme. Rekao mi je da se bavi enigmatikom. Branko i ja smo skužili da Končar nema enigmatsku sekciju. Čuli smo za direktora  inženjera Vladimira Kuterovca koji se bavio enigmatikom. Došli smo do njega pa smo s njim i gospodinom Ivekom Bapčecom, koji još uvijek radi u Generatorima, nas četvorica,  1982. godine osnovali Enigmatski klub Končar. Končar je tada  imao nogometni klub, kuglaški klub, fotosekcije, planinare i druge klubove, tako smo i mi bili ravnopravno registrirani. Nastupali smo na svim takmičenjima, od međugradskih do državnih. Djelovali smo do 1990. godine

S našim križaljkama i rebusima nismo se mogli ubaciti u Končarevac, jer tamo je radio legendarni Damir Neral. Kada je Neral otišao u mirovinu, uskočio je na njegovo mjesto Branko Junek i radio križaljke dok i sam nije išao u mirovinu. Povremeno sam i ja objavljivao neke rebuse.

Kviskoteka, 1982. godina

Godine 1982. nastupio sam u  Kviskoteci. Vodio ju je Ivan Hetrich, ogroman čovjek, imao je sigurno 2 metra,  markantan lik,  karakterističnog  glasa. Nastupu je prethodilo vrlo ozbiljno i zanimljivo testiranje, od razgovora s psihologom do testova inteligencije.  Testiranja su bila u Dežmanovom prolazu. TV Zagreb je tada  bio razbacan po cijelom Zagrebu.

Takmičili smo se moj prijatelj Branko Junek  i ja, a s druge strane bili su Mirko Miočić i njegov bratić. To nam je bio prvi nastup u javnosti pa smo u birtiji Palfi, u Šubićevoj ulici, prije nastupa išli malo po hrabrost. Čini mi se da je ta emisija  nekada išla uživo.

Pobijedio je kasnije legendarni Miočić, Branko je bio drugi, a ja treći. Jako zanimljivo iskustvo.

Enigmatika i „događanje naroda“ 1989. godine

U jeku najvećih događanja naroda u Srbiji, 1989. godine išli smo na enigmatsko finale u Aranđelovac, južno od Beograda, jer je te godine došao red na Srbiju. I nas dvojica, Branko Junek i ja otišli smo na prvenstvo Jugoslavije. Hrvatska je tada imala 11 enigmatskih klubova, a ostale republike po 1 do 2. Predsjednik Enigmatskog saveza Jugoslavije bio je Stjepan Horvat iz časopisa „Čvor“ iz Bjelovara. Domaćin na prvenstvu je bio predsjednik Enigmatskog saveza Srbije,  jedan doktor medicine iz Beograda, pristojan, fini  gospodin s leptir mašnom.

Na kraju je bilo proglašenje pobjednika. Hrvati su pobijedili u svim disciplinama.

Najedanput nastane gungula, galama. Vidimo da nekoliko likova ide prema nama, predsjednik ih smiruje. Ovi se deru: “Ne sme više predsednik da bude iz Hrvatske. Sve mora da bude u Beogradu.“ Jedva smo se izvukli.

Kada smo se vratili u Beograd, upali smo skoro u navijačku rulju koja je razbijala staklo, stvarala krš i lom. Zvezda i Partizan su taj dan igrali utakmicu. Na kraju smo se sretno  vratili u Zagreb.

Još je 1990. godine prvenstvo bilo na Bledu, u Sloveniji i to je bio kraj Jugo-enigmatike

Časopis "Rotor"

Branko Junek i ja pokrenuli smo u SES-u početkom 1980-ih „Rotor“, naš interni, tvornički časopis za zabavu, u kojem sam ja objavljivao svoje karikature.

 CX23.-ZBOR RADNIKA

Zborovi radnika u KONČAR-SES-u, tvornički list Rotor 1982.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

  CX24-ROTOR

Naslovna strana Rotora, ožujak, 1982. godine

 (Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Hrvatski grb na zidu

Na zidu Odjela tehnologije, kao i u svim uredima u Končaru bila je Titova slika. Tjedan dana prije izbora rekao sam: „Ako HDZ pobijedi, odmah ćemo Tita maknuti i staviti hrvatski grb.“

Kolega iz Tehnologije Žarko Seleši i ja tražili smo po Zagrebu hrvatsku zastavu i grb da  stavimo na zid. Našli smo male zastavice na stalku (još ju imam u dnevnom boravku) u Konjščinskoj ulici u Dubravi, nigdje ju drugdje nismo mogli naći. Kada je 22. travnja 1990. godine HDZ pobijedio na prvim slobodnim višestranačkim izborima za Hrvatski sabor,  postavili smo  zastave na  stolove. Nije prošlo pol sata dolazi jedna naša kolegica i veli: „Lex, cijela firma priča da imaš hrvatsku zastavu na stolu.“

„Kaj, u čemu je problem?“

„Ja se tak bojim.“

„Kaj se bojiš, pa to je naša zastava.“

A grb nisam nigdje mogao kupiti. Zato sam ga sam nacrtao na kompjutoru (CAD-CAM), u bojama sa svim detaljima i zamolim  kolegicu da mi to sutra isplota na ploteru. I kolegica Mira Galinac je isplotala  prvi hrvatski  grb u Končaru .

Zamisli, jedan stariji kolega koji nikada nije bio u Partiji vidio je da ja nosim grb i kaže: „ Kaj radiš?“

„Idem Tita skinuti i u taj okvir ću staviti hrvatski grb.“

Gledao je i nije bio zadovoljan. „Nemoj to raditi.“

Nevjerojatno. Pročulo se po cijeloj tvornici i iz susjednog Odjela konstrukcije su ljudi dolazili gledati. Nitko nije imao hrvatski grb osim nas.

Žarko Seleši prvi ode 1991. godine kao dragovoljac na ratište i bude ranjen u nogu kod Daruvara. On je iz tog kraja. Dovezli su ga u Zagreb, na Šalatu, išli smo ga posjetiti.

Na ratište sa 149. trešnjevačkom brigadom otišao sam 1. prosinca 1991. godine.

Naša brigada se rasformirala 1992. godine u 10. mjesecu. Bili su mirovni pregovori i brigada je bila na mirovanju.

Vrativši se u Končar - u Tehnologiju SES-a, na zidu je  još uvijek stajao naš  grb.

Početak 1990-tih godina

U Odjelu tehnologije bilo nas više od 30 i među nama su bila i trojica kolega srpske nacionalnosti. Jedan od njih mi je prijetio: „Kada mi oslobodimo Zagreb, ti si prvi na redu za odstrel."

Smetala ga je hrvatska zastava na mom stolu i hrvatski grb na zidu. Poslije se više nije nikada javio.

Početkom 1990-ih jedan od njih, mladi inženjer nestajao bi po tjedan dana pa bi se vratio, nismo znali gdje je. Ali na njegovu nesreću u jednom TV dnevniku vidjeli smo snimku s nekog mitinga u  Kninu i vidimo ga na bini s Martićem i Mladićem. Nakon toga je došao u firmu i pitali smo ga: „Čekaj malo, kaj je to, di si ti?“

Malo se izgovarao, onda je nestao i nekuda otišao. Nakon nekoliko godina javio se jednoj našoj kolegici iz Australije, čak je zvao i našeg kolegu, tehnologa Žarka u bolnicu. 

U prosincu 1991. godine organizirano je u Končaru sakupljanje novaca i razne robe i to se nosilo na bojište u Sunji. Ja sam napravio plakat u studenom, par dana prije odlaska na front.

 CX25-RATNI PLAKAT

Poziv za pomoć objavljen u Končarevcu u prosincu 1991. godine.

Autor slike Milan Lekić.

(Izvor slike: arhiva autora)

Na bojištu sa 149. brigadom

Mobilizacija, 1.12.1991. godine

Na  bojištu sam u 149. trešnjevačkoj brigadi sve skupa proveo godinu dana. S ustrojem i formiranjem brigade započelo se 10. svibnja 1991. godine, a završeno je 14. lipnja 1991. godine. Brigada je formirana najprije pod nazivom "6.brigada TO“. Mobilizacija brigade započela je 5. listopada 1991. godine. Tada je mobilizirano Zapovjedništvo brigade, dio pristožernih postrojbi i 1. bojna. Mobilizacija 2.bojne izvršena je 7. na 8.10.1991. godine. 

Ja sam bio u 3. bojni i mobilizacija 3. bojne izvršena je 1.12.1991. godine. Mislim da smo se skupili u vojarni na Selskoj cesti, na Trešnjevci. Par dana smo bili na pripremama gore, pod Sljemenom, u Markuševcu. To je bilo skromno, ali tako smo počeli. Pol nas je dobilo uniformu, a pol nije. Svi koji smo bili pozvani, prije toga smo prošli JNA, pa smo znali koristiti oružje.

Na Pokupskom ratištu, 1991. godine

Od 7. do 8. listopada 1991. godine postrojbe 1. i 2. bojne su na Pokupskom ratištu zaposjele položaje na lijevoj obali rijeke Kupe, između sela Donja Kupčina i  Sredičko.

Na Novogradiškom ratištu, prosinac 1991. godine

Nakon mobilizacije 3. bojne brigada je dobila novu zapovijed kojom napušta položaje na Pokupskom ratištu i upućuje se s dijelom snaga na Novogradiško ratište.

Ubrzo, 3.prosinca 1991. godine dolazi do promjene naziva brigade i od tada brigada dobiva naziv 149. brigada Hrvatske vojske, trešnjevačka. U njoj su bili Trešnjevčani.

 CX26-LOGO BRIGADE

Oznaka 149. brigade HV

(Izvor slike: http://znakovlje.morh.hr/...)

Zadaća brigade bila je držati crtu obrane prema Mašićkoj Šagovini, istočno od Okučana. Na Novogradiškom ratištu moja 3.bojna je zajedno sa 121. Novogradiškom brigadom učestvovala u akcijama oslobađanja Mašićke Šagovine, Trnave i Medara. Položaj nam je bio kod Medarskih vinograda, uz Cerničku Šagovine, na novogradiškom bojištu ispod Psunja.

 CX27-MAŠIĆKA ŠAGOVINA

Položaj 149. brigade kod Mašićke Šagovine i Medara

(Izvor slike: https://www.hps.hr/...)

 CX28-RATNIK

 Milan Lekić, kao pripadnik 149. brigade, 3 bojne.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

U prvim danima doživjeli smo neprekidno  bombardiranja, 24 sata bez prestanka. U prosincu 1991. godine bila je strašna zima. Ispod brda gdje smo imali sklonište bilo je -15 stupnjeva, a gore u rovu bilo je -20 stupnjeva. Bili smo u rovu  u smjenama po 12 sati.

Na tom području su se izmjenjivale bojne od 13. studenog 1991. godine pa sve do početka ožujka 1992. godine. Moja 3. bojna  bila je gore na tom terenu od 7.12. do 31.12. 1991. godine.

Četnici su 1991. godine sve zauzeli do Drave.  U Končarevom odmaralištu na Zvečevu kraj Požege imali su svoj štab. Sudjelovali smo u prvim akcijama oslobađanja sjevernog dijela Slavonije uz brigade iz Virovitice,  Osijeka, Slavonskog Broda i Nove Gradiške. Kada su pripadnici 123. požeške brigade Hrvatske vojske u utorak, 17. prosinca 1991. godine  oslobodili taj kraj, došli su do Zvečeva gdje je prije toga bio četničko-armijski štab.

Dana 19. prosinca 1991. godine  121. novogradiška brigada i 149. trešnjevačka brigada izvele su napad na neprijateljsko uporište u selu Mašićka Šagovina u blizini  Okučana i selo je nakon teške bitke oslobođeno. Dogodilo se to u sklopu operacije “Orkan ’91”. Oslobađanje Mašićke Šagovine bilo je ključno u obrani Cernika i Nove Gradiške, te je ta bitka poznata kao "Bitka kod Mašićke Šagovine". Sredinom 1991. godine Mašička Šagovina za koju su mnogi pripadnici HV-a znali još i reći da je to „prokleta utvrda“ bila je jedna od najboljih strateških točaka toga kraja i zato su svi vojni stratezi bili svjesni činjenice da „držati“ ovo mjesto znači i kontrolirati cijelo novogradiško područje. To je jedna  od najvažnijih i uspješnih akcija Hrvatske vojske na novogradiškom bojištu.  Razbijeno je tada snažno, strateški važno četničko uporište. Šešeljevi „beli orlovi“ doživjeli su u Mašičkoj Šagovini jedan od svojih najtežih poraza, a agresor je bio primoran na povlačenje. Oslobađanjem Mašićke Šagovine Hrvatska vojska otvorila je put prema Trnavi i Širincima radi daljnjeg napredovanja prema Okučanima.

Plan akcije dugo je pripreman kako bi se postigao stopostotni uspjeh. Za izvođenje akcije predviđene su Samostalna borbena satnija u svom punom sastavu s oko stotinu vojnika, jedna mješovita satnija od 150 dobrovoljaca 2.bojne, specijalna grupa od 13 vojnika iz Zagreba pod nazivom „Svileni“ (formalno dio 99. brigade HV-a s Pešćenice) te stotinjak dobrovoljaca 2. i 4. satnije 3. bojne 121. brigade. U akciji su poginula i četiri pripadnika specijalne grupe „Svileni“ iz Zagreba.

I tada krajem 12. mjeseca, oko podne odjedanput su se pojavili autobusi u mjestu Šumetlica, na prvoj crti, iznad Cernika. I vidimo dobivamo zamjenu, dolazi 2. bojna kao smjena.

I pred večer smo bili doma u Zagrebu. Vraćali smo se kraj Zvečeva. Vidim Zvečevo u dimu, sve je bilo razrušeno, crni zidovi, sve je bilo  spaljeno. Još se dizao dim, iako je bilo spaljeno desetak dana prije. Grozno je izgledalo. Velim kolegama: „Ja sam tu dolazio s djecom, a sada je sve razrušeno.“

 CX29-RAZORENO ZVEČEVO-1

Razoreno Končarevo odmaralište na Zvečevu.

Izvor slike: list Končarevac, siječanj 1992. godine.

 CX30-RAZORENO ZVEČEVO

Razoreno Končarevo odmaralište na Zvečevu.

Izvor slike: list Končarevac, siječanj 1992. godine.

 CX31-ZVEČEVO

Končarevo odmaralište na Zvečevu snimljeno 19.4.2018. godine.

Izvor slike: arhiva autora

Kada su nas zamijenili, 2. bojna je imala akciju oslobađanja mjesta Širinci. Nakon toga je bilo primirje. Daljnja napredovanja zaustavljena su 3 siječnja 1992.godine. Naime, 2. siječnja 1992. u Sarajevu je zaključen prekid vatre na svim bojišnicama u Hrvatskoj, a sporazum je stupio na snagu 3. siječnja 1992. godine.

Crtica sa Medarskih vinograda. Najedanput iz šume pojavila se jedna ženska s puškom. Pitamo ju: „Pa kaj ti tu radiš?“

„Pa ja sam tu od prvog dana,“  odgovorila nam je.

Bila je kao „Ana 4 guna“.

Domaći poznaju cijeli teren. Mi kada smo došli na teren ništa ne znamo, u prvom trenu  nismo znali ni gdje je sjever, a gdje je jug.

Nakon povratka iz Nove Gradiške brigada je ponovo zaposjela položaje na Pokupskom ratištu. Tada je brigada po prvi puta bila u kompletnom sastavu angažirana u izvršenju zadaća na Pokupskom bojištu.

Prisega u Trpucima, 7.3.1992. godine

U početku nismo stigli niti položiti prisegu. Tek u ožujku 1992. godine moglo se pristupiti organizaciji davanja prisege što do tada nije bilo moguće izvršiti. Prisega je bila organizirana iza prve crte bojišnice u selu Trpuci kod sela Dragonošca. Taj svečani  događaj zbio se 7. ožujka 1992. godine.

  CX32-PRISEGA

Svečana prisega  bila je organizirana 7. ožujka 1992. godine iza prve crte bojišnice u selu Trpuci

(Izvor slike: https://www.ubdrtresnjevka.hr/...)

U Trpucima kod Dragonošca se skupila cijela brigada, sve bojne i svi  prateći vodovi. Prisega je bila svečana, pjevali su nam Jimmy Stanić i njegova gospođa Barbara. Njezin sin Nino je bio naš suborac. Nino je bio ponosan, jer nam je njegova mama  pjevala. Bilo je lijepo, skromno i dostojanstveno.

Demobilizirani smo  31. listopada 1992. godine. Jedino je mobilizirano ostalo Zapovjedništvo brigade s dijelom Logistike

Mala Kapela i Oluja, 1995. godine

U ožujku 1995. godine mobiliziraju se u smjenama sve tri bojne i angažiraju na Kapeli gdje smo držali obrambenu crtu bojišnice od Josipdola do Brinja. U 3. mjesecu brigada se opet formira, priprema se Oluja. Odlazimo na Malu kapelu[1], na sjevernom dijelu Like.

Demobilizacija pripadnika 3. bojne trebala je biti izvršena po povratku i smjene sa Kapele 2. kolovoza 1995. godine, kada je dobivena nova zapovijed da se mobilizira kompletna brigada do punog ustrojstvenog broja pripadnika radi angažiranja u završnoj vojno redarstvenoj akciji "Oluja".

  CX33A-MALA KAPELA

Prostor koji je branila  149. brigada.

(Izvor slike: https://www.google.com/...)

 CX34-OLUJA

Prvi dan Oluje. 149 brigada, 3.bataljon, prelazi preko srušenog mosta na Kupi kod Barilovića, pravac Vojnić-Petrova gora

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Brigada je upućena i razmještena u širi rajon  Petrinje, kada je 6. kolovoza upućena bez 2 .bojne u rajon ZP Karlovac, a 2. bojna na Banovinu gdje je kao pričuva Glavnog stožera HV učestvovala u oslobađanju Petrinje i čišćenju okolnog područja.

 CX35-TIGROVI

Ispred nas Tigrovi „obrađuju“ Petrovu goru

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Zapovjedništvo brigade sa pristožernim postrojbama i 1. i 2. bojnom sudjeluje aktivno, zajedno s gardijskim brigadama 7. kolovoza u oslobađanju Krnjaka i Vojnića, a potom kao drugi ešalon nastupa pravcem Barilović - Vojnić - Kostajnica.

 CX36-VOJNIĆ

Vojnić i moji dečki

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Zanimljivo je da smo se uglavnom  mijenjali s 99. brigadom, s dečkima iz Pešćenice. Ili  smo bili zajedno ili jedni nakon drugih. Prije Oluje smo bili na Maloj Kapeli, na  vrhu Makovnik. I  tu su prije nas bili dečki iz Pešćenice. Njihov pravac je bio  Saborsko-Plitvička jezera-Glina.

 CX37-M.KAPELA

CX38-M.KAPELA

Mala Kapela, vrh Makovnik, pred Oluju

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Dva dana prije Oluje su nam rekli: „Promjena, tu dolazi Pešćenica. A vi idete u Barilović, pravac Vojnić, Glina.“

 CX39-BARILOVIĆ-GLINA

Pravac djelovanja brigade Barilović-Vojnić-Glina

(Izvor slike: https://www.google.com/...)

Bio sam zapovjednik jedne male jedinice. Nisam trebao ići na  stražu pa sam  imao vremena za crtanje. Obilazio sam položaje i obrambena mjesta. Kada sam došao na neko obrambeno  mjesto, sve bih  portretirao. Našao sam nekakav žuti krep papir, valjda od mesara, u nekoj školi sam našao bojice. U tim danima pred Oluju, čak i  za vrijeme Oluje sam u hodu crtao.

Pamtim jednu scenu. U praskozorje, u cik zore, nacrtao sam jednog maloga na straži. Taman smo bili negdje oko Vojnića.

Sve prođe super.

Oluja završi, na radost svih nas.

Doček na Jarunu, 15.8.1995. godine

Po završetku vojno-redarstvene akcije "Oluja" i uspješno izvršenih svih zadaća koje su pred nju postavljene, pripadnici brigade vratili su se  15. kolovoza 1995. godine u  Zagreb, gdje nam je na Jarunu priređen veličanstveni doček.

Kao brigada smo se skinuli krajem 10. mjeseca 1995. godine.

Izložba crteža 149. brigade, 5.10.1995. godine

Naša 149. brigada osnovana je 5.listopada, a i moj rođendan je 5.listopada. Dogovorio sam s  Galerijom Modulor u Centru za kulturu Trešnjevka, Park stara Trešnjevka 1 da ću tamo imati izložbu. Nije bilo termina za 5.10. pa sam  dogovorio za 16.10. Kada su moji iz brigade čuli za to, zove mene zapovjednik: „Kaj buš ti imal izložbu sam? Pa 5.10. je Dan brigade. To ćemo napraviti zajedno.“

Termin je odjednom bio slobodan. Organizaciju sam njima prepustio. Oni su obavijestili medije, napravili su izložbu „Put brigade od 10.mjeseca 1991. pa do završetka Oluje“,  na 4. obljetnicu 149. brigade u Kazalištu „Trešnja“, na Trešnjevci kraj Selske ceste..

Napravili smo veselicu 5.listopada,  onak kak treba.

CX40-IZLOŽBA

Izložba

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

  CX41-RATNICI

Portreti ratnika

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

 CX42-IZLOŽBA

Otvorenje izložbe

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

 CX43-IZLOŽBA

S izložbe

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

Izložio sam 76 crteža  A3 formata, jer više nije stalo. Ja sam inače napravio na ratištu oko 150 crteža, cijelu satniju, a dolazili su mi i iz drugih postrojbi, te svi zapovjednici. To su bili realni portreti mojih kolega, ne karikature.

 CX44-VEČERNJI

O izložbi u Večernjaku

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

 

Kraj 1. dijela

 DIO II. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

[1] Mala Kapela - planinski lanac u Hrvatskoj, nalazi se na sjeveru Like, a pruža se od Velike Kapele na zapadu do Plitvičkih jezera na istoku te od Josipdolske, Plaščanske i Saborčanske doline na sjeveru do Gacke i Krbave na jugu.



Povezani članci

Komentari

Komentiraj