• Razvoj/
• Strategija/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

18. 07. 2019

Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (1) -Uvod

• Marijan Ožanić

Završna gađanja plotunom Končarevog raketnog protuzrakoplovnog sustava S-10CRO A1

na Rtu Kamenjak kod Pule.

 (Izvor slike: prospekt „Strijela 10 CRO A1“)

Uvod

Priča o Končarevoj tvornici oružja, o poduzeću „KONČAR-u-Specijalni uređaji i sistemi“ kojeg smo skraćeno zvali SUS, „isplivala“ je dok sam se bavio pisanjem teksta o turbulentnim godinama Končareve povijesti od 1990. do 1992. godine. Do tada sam SUS slabo poznavao, iako sam radio oko 200 metara od njih. Nešto više sam došao u doticaj sa SUS-om poslije 2000. godine, kada su djelatnici SUS-a štrajkali i neki od njih su sjedili kod nas u Tehnološkom parku. Međutim, kada mi je Dalibor Burnać počeo pričati o tome što je SUS sve proizvodio tijekom Domovinskog rata, bio sam fasciniran. Znao sam kako je razvoj u KONČAR-u često bio spor, a u SUS-u su za 4 godine rata proizveli oko 30 novih proizvoda, oružja koja nikada prije nisu radili. Počeo sam razgovarati s drugim kolegama koji su tada radili u SUS-u i čuo sam veoma zanimljive i uzbudljive priče o našoj proizvodnji oružja u ratnim godinama, za vrijeme embarga na uvoz oružje. O tome se malo zna i zato ta priča treba biti zabilježena da se ne zaboravi. Pet godina nakon svog vrhunca u poslovanju i proizvodnje najsuvremenijih oružja SUS je otišao u stečaj, radnici su štrajkali pet mjeseci, nisu ništa postigli i poduzeća više nema. I taj dio priče  je važan za razumijevanje razvoja našeg društva i gospodarstva u 1990-im godinama.

Vojna industrija u Jugoslaviji

Kada se govori o vojnoj industriji, tada se prema definiciji iz Hrvatske tehničke enciklopedije i Portala  hrvatske tehničke baštine (http://tehnika.lzmk.hr/...) pod tim nazivom podrazumijeva:

        „industrijska grana koja obuhvaća razvoj, proizvodnju i održavanje oružja i vojne opreme; također, obrambena industrija. U uskoj je vezi sa strojogradnjom, metaloprerađivačkom, brodograđevnom, zrakoplovnom industrijom, elektroničkom i elektroindustrijom. Osobito je ovisna o državnim narudžbama uvjetovanima sigurnosnom, gospodarskom, vanjskopolitičkom i unutarnjopolitičkom situacijom te odnosima među saveznicima.“

Jugoslavija je veliki dio proračuna trošila za vojsku, a unutar toga je značajan dio bio usmjeren na znanstvena istraživanja. O tome piše dr. Dušan Bilandžić u svojoj knjizi „Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: glavni procesi: 1918-1985.“:

„Nakon 1949. godine vojni budžet se u sljedećih nekoliko godina penje do 23% nacionalnog dohotka, a što je bio jedan od najvećih udjela u svijetu.“

A Mihajlo Vučinić, Ilija Nikezić i Boško Todorović su u knjizi „Koncepcija, doktrina i sistem opštenarodne odbrane“ napisali da je Jugoslavenska narodna armija (JNA) 10% svog proračuna trošila na znanstvena istraživanja. Vojska je tako postala iznimno značajan ekonomski i društveni akter koji će utjecati i na razvoj istraživačko-razvojnog sektora kroz cijelo razdoblje socijalističke Jugoslavije.

Hrvatska u bivšoj državi nije imala specijalizirane tvornice oružja koje su uglavnom bile koncentrirane u Srbiji i BiH. U nekoliko vojnih tvornica izgrađenih u Bosni i Hercegovini proizvodilo se teško oružje, eksplozivi i avioni.  Pristup toj proizvodnji nije bio moguć svakome. Postojala je razgranata kooperacija razmještena po ostalim republikama, ali samo u poduzećima specijalnih tehnoloških mogućnosti. U tim poduzećima su se pod nadzorom oficira-stručnjaka proizvodile komponente, lijevali i obrađivali dijelovi koji su iz čitave države isporučivani samo u tvornice u BiH i Srbiji. U nešto povoljnijem položaju je bila slovenska industrija. U Hrvatskoj nije izgrađena niti jedna vojna tvornica, a jedine vojne investicije bile su gradnja nekoliko novih izdvojenih i strogo nadziranih pogona u poduzećima „Končar“ u Zagrebu, „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu, „Imostroj“ u Imotskom, „Torpedo“ u Rijeci i pogon u Šibeniku, te pogon poduzeća „ELKA-poduzeće posebne namjene“ u Tugonici kraj Zlatara, gdje su proizvodili električne kabele protuoklopnog streljiva za „maljutke“. KONČAR je krajem 1980-ih u okviru Instituta započeo preuzimati proizvodnju protuzrakoplovnog raketnog sustava za JNA prema ruskoj licenci.

O hrvatskoj vojnoj industriji na Portalu hrvatske tehničke baštine, pored ostalog, piše:

      „Djelujući u okvirima različitih državnih zajednica, hrvatska vojna industrija je sve do hrvatskog osamostaljenja 1990., uz rijetke iznimke, bila vezana uz vojnu brodogradnju. Ta djelatnost od XIX. stoljeća održava najvišu razinu, te je npr. do I. svjetskog rata za austrougarsku ratnu mornaricu izgradila neke od najvećih ratnih brodova toga doba, a 1970-ih uvrstila Hrvatsku među rijetke zemlje svijeta sposobne za razvoj i izgradnju najsloženijih ratnih brodova, poput podmornica Sava i Drava.

     Za Habsburške i Austro-Ugarske Monarhije, hrvatski su se vojnici opremali oružjem i vojnom opremom strane, uglavnom austrijske proizvodnje. Od domaće proizvodnje u to se doba isticala jedino riječka tvornica Fonderia Metalli osnovana 1854 (od 1856. Riječki tehnički zavod – Stabilimento tecnico Fiumano, naposljetku Torpedo), koja ujedno zauzima najznačajnije mjesto u povijesti vojne industrije na hrvatskim prostorima….

     …….Za Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije državna središta vojne proizvodnje bili su Kragujevac, Sarajevo, Kamnik, Obilićevo, Čačak i Beograd, a postojale su privatne i državne tvornice u Beogradu, Užicama, Višegradu, Valjevu i Jesenicama. Od tih je tvornica u Hrvatskoj djelovala jedino tvornica vagona i strojeva u Slavonskome Brodu, koja je proizvodila dijelove topničkoga streljiva.

         Nakon II. svjetskog rata jugoslavenska je vlada planski obnavljala predratne tvornice, te su građene nove, uglavnom u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tako je od 18 novoizgrađenih tvornica uključenih u proizvodnju naoružanja i vojne opreme do 1956. samo jedna bila na području Hrvatske, a 1981. je od ukupno 28 takvih poduzeća s 56.925 zaposlenih bilo sedam hrvatskih, s udjelom od svega 5,8% zaposlenih te 8% od ukupne vrijednosti proizvodnje.

        Na održavanju naoružanja i opreme 1990. radilo je 12 tehničkih remontnih zavoda s više od 15.000 zaposlenih, od kojih su u Hrvatskoj bila smještena dva za mornaricu (Mornarički elektronski zavod, danas  Pomorski centar za elektroniku Splitu i Mornarički tehnički remontni zavod Velimir Škorpik, danas NCP – Remontno brodogradilište Šibenik) i jedan za zrakoplovstvo (Vazduhoplovni zavod Zmaj, danas Zrakoplovno-tehnički centar u Velikoj Gorici).

Znanstvenoistraživački i razvojni rad u području vojne tehnike, uz iznimku zagrebačkoga  Brodarskog instituta,  odvijao se izvan Hrvatske.“

Hrvatska poduzeća u statusu proizvođača naoružanja i vojne opreme potkraj 1980-ih

(Izvor podataka: http://tehnika.lzmk.hr/...)

NAPOMENA: Autor teksta: Uredništvo. Objavljeno: 19. studenoga 2016. Ažurirano: 20. veljače 2019.

Zanimljivo je da Končareva proizvodnja raketnog sustava „Strijela“ nije ni spomenuta.

O hrvatskoj vojnoj industriji u Jugoslaviji  piše Milovan Buchberger u članku „Hrvatska vojna industrija-I.dio“, objavljenom u časopisu Hrvatski vojnik iz lipnja-srpnja 1995. godine:

      „Korijeni namjenske proizvodnje niču u vrlo nepovoljnom ozračju događanja rane 1991. godine. Ne ulazeći u poznati slijed zbivanja tog vremena činjenica je da Hrvatska nije imala zaokruženu proizvodnje ni jednog vojnog sredstva, niti je posjedovala tehnologiju proizvodnje naoružanja, streljiva, minskoeksplozivnih sredstava, a kapaciteti proizvodnje eksploziva i baruta ostaju daleko izvan naših granica.

     Naime, tadašnja SR Hrvatska izdvajala je 27 posto za "zajedničku" namjensku industriju, izgrađeni kapaciteti te "zajedničke ... " u Hrvatskoj su iznosili samo 7 posto, a i ovako ništavan postotak bilježimo tek sredinom osamdesetih kad Hrvatska vlastitim sredstvima kreditira namjenske investicije dok druge republike obilato koriste znatno povoljnije uvjete tzv. zajedničke JUBMES banke[1].“

Domovinski rat i proizvodnja oružja u Hrvatskoj

O stvaranju nove hrvatske vojne industrije Milovan Buchberger u nastavku piše:

      „Pritiješnjeni realitetom agresije i rata hrvatskom se narodu osim srca i odlučnosti za čuvanje opstojnosti na vjekovnim prostorima nametnuo imperativ razvoja i proizvodnje naoružanja. Pod takvim je okolnostima donesena odluka s definiranim prioritetnim zadaćama:

• Izvršiti izbor sredstava čija je proizvodnja moguća u najkraćem roku.
• Izvršiti odabir proizvođača, koji se uz nadzor stručnjaka, u najkraćem vremenu mogu preustrojiti u namjenske proizvođače. 
• Organizirati sustavno praćenje kakvoće namjenskih proizvoda.

Polazeći od postavljenih zadaća, u rujnu 1991. godine ustrojena je Uprava za proizvodnju u MORH-u.“

Početkom 1990-ih, kada je započeo rat,  Hrvatska je trebala oružje. Zbog embarga[2] na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 25.rujna 1991. godine nabava oružja u inozemstvu bila je gotovo onemogućena. I tada se veliki broj ljudi uključio u proizvodnju oružja.

O tome piše novinar Ivan Domagoj Zovko  u članku „Hrvatska je u vojnoj proizvodnji zapošljavala 15.000 djelatnika!“, objavljenom na portalu www.dnevno.hr od  24. veljače 2017. godine:

      „Nakon stvaranja hrvatske države, svi ti pogoni (oni koji su se u bivšoj državi bavili vojnom proizvodnjom) razmišljaju, kako da se što prije uključe u proizvodnju oružja za Republiku Hrvatsku. Prema zapovijedi Predsjednika države, dr. Franje Tuđmana, Vlada je imenovala i zadužila pukovnika dr. Vladimira Volarevića s vojnog veleučilišta, da organizira i pokrene proizvodnju oružja i vojne opreme.

(Dr. Vladimir Volarević je 12. rujna 1991. godine imenovan pomoćnikom ministra obrane RH)

     Na poziv dr. Volarevića, dipl. inž. Ivan Glavaš se početkom 1991. godine uključuje u tada oformljenu grupu vojnih stručnjaka, sa zadatkom da razvije i organizira proizvodnju streljačkog oružja. Svi stručnjaci te grupe, osim civila Ivana Glavaša, su već tada bili vojni djelatnici, koji će kasnije preuzeti savjetnička mjesta u Upravi za proizvodnju MORH-a.

    Načelnik te Uprave postaje stručnjak za kompozitna i raketna goriva, dr. Nikola Gambiroža, koji pokreće prilagodbu postojeće industrije u namjensku. Vrhunski poznavatelji streljačkog oružja, Mirko Kukolj i policijski časnik Lav Kalda su službeno zaduženi da s provjerenim organizatorom i stručnjakom za reverzibilni inženjering, Ivanom Glavašem izaberu najbrži put projekta hrvatske strojnice ili puške. Svjesni težine problema, odlučili su da se u prvom koraku razvije i organizira proizvodnja strojnice koju će uz vojsku koristiti i specijalne jedinice MUP-a.“

U tim teškim vremenima mnogi u Hrvatskoj su pokazivali veliku poduzetničku inicijativu, osnivali poduzeća, neki su radili u „garažama“ i organizirali mnogo kooperanata, obrtnika da im proizvode dijelove, a mnogobrojne hrvatske tvornice počele su pored svoje osnovne djelatnosti proizvoditi razna oružja ili dijelove oružja.

Nažalost, o tim naporima, o tim poduzetničkim inicijativama i rezultatima koje su postizali se malo ili nedovoljno zna.

Nakon rata mnogi od tih poduzetnika su propali, Končar-SUS je otišao u stečaj i država je pokazala malo interesa za tu gospodarsku granu koja mnogim drugim država predstavlja značajan izvor prihoda.

Početkom 1990-ih se moglo čuti, a to je govorio jedan ministar dosta prisutan u Končaru: „Mi ćemo uskoro ući u NATO pa nam naše tvornice oružja neće biti potrebne. A to što radite vi u Končaru je program Varšavskog ugovora“.

Međutim, početkom 1992. godine dolazi do prekretnice u odnosu na stvaranje vojne industrije. U nastavku svog članka na portalu www.dnevno.hr  od  24. veljače 2017. godine novinar Ivan Domagoj Zovko  piše:

      „Prekretnica i početak stvaranju vojne industrije bilježi se u rujnu 1992. godine, kada predsjednik Tuđman imenuje ministrom obrane Gojka Šuška[3]. Rat se ubrzano širio, oružja je trebalo sve više, a zbog embarga bilo ga je sve teže nabaviti. Za uvoz se brinuo tadašnji pomoćnik ministra obrane, Ivan Čermak koji je to oružje morao plaćati po enormno uvećanim cijenama. Kraj rata se u Hrvatskoj nije nazirao, a zbog širenja rata u Bosni i Hercegovi presječen je dotadašnji jedini kanal dopreme oružja, streljiva i eksploziva iz vojnih tvornica Srednje Bosne.

Predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak u obilasku bojišnice 1995.godine.

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

     Ratni ministar Gojko Šušak se okreće hrvatskim poduzećima i poduzetnicima. Daje financijsku podršku poduzećima „Končar-SUS“ d.o.o., „Đuro Đaković“ d.d., „Remontno brodogradilište“ d.o.o. Šibenik, „Torpedo“ d.d. Rijeka i drugim poduzećima koja su mogla sudjelovati u namjenskoj proizvodnji.

     Ministar, koji nije bio stručnjak za vojnu proizvodnju, ali je znao tko to zna, poziva na sastanak čelnike instituta i fakulteta, tražeći pomoć i osniva Vojno-tehnički savjet Ministarstva obrane, kao podršku ubrzanom stvaranju proizvodnje oružja i vojne opreme i imenuje profesora Vojnog učilišta, dr. Krešimira Ćosića, pročelnikom Vojno-tehničkog savjeta, sa zadatkom da odabere članove Savjeta koji će odrediti prioritete, procijeniti mogućnosti i potaknuti hrvatsku privredu.

    Među dvadeset četiri člana Savjeta, imenovana su i tri člana Savjeta iz privrede: dr. Blago Brkić iz „Končar-SUS-a“ d.o.o., Ivan Glavaš, dipl. inž. iz „Arme“,d.o.o. i Bartol Jerković, dipl. inž. iz „Đure Đakovića“…..

    ….. Da bismo shvatili značaj i veličinu do tada učinjenog, podsjetit ćemo kako je na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog državnog Sabora i brojnim stranim uzvanicima 15. siječnja 1996. godine, o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman s ponosom isticao razvoj i doprinos vlastite vojne tehnologije. Posebno naglašava, kako je u vojnu proizvodnju uključeno 300 gospodarskih subjekata, kako tom proizvodnjom zapošljavamo naše gospodarstvo i otvaramo brojna radna mjesta. Ministarstvo obrane je do te godine imalo sklopljene ugovore s 51 domaćom tvrtkom.

     Od većih industrijskih poduzeća koja su se istakla u podmirivanju vojnih potreba je spomenuo: Specijalna vozila “Đuro Đaković”, Slavonski Brod, „Končar“, Zagreb, „Torpedo“, Rijeka, „ZIS“, Krapina, Tanker-Commerce“, Zadar, „Imostroj“, Imotski, „Rapid“, Virovitica, „Arma“ Zagreb, „Tesla-Ericson“, Zagreb, „ACM“, Zagreb, „Hemerson“, Zagreb, “Rikard Benčić”, Rijeka, „IM-Metal“, Ozalj i Metalnu industriju Varaždin.

     Hrvatska vojna industrija je već do tada ovladala proizvodnjom pješačkog oružja, minobacača, raketnih sustava, haubica, tenkova i ratnih brodova, a u vojnoj proizvodnji zapošljavala 15.000 djelatnika i smanjila ovisnost o uvozu.

     Sjetimo se 1991. godine, kako se bez oružja nismo mogli suprotstaviti srpskoj agresiji, ubijanju, progonu, rušenju naših gradova. Sjetimo se, kako smo se unatoč embargu naoružali i kako smo pobijedili. Dočekali smo 1. svibanj 1995. godine, kada je munjevitom vojnom akcijom „Bljesak“ oslobođena Slavonija. Istog mjeseca, 30. svibnja 1995. godine, održan je prvi vojni mimohod oružanih snaga HV-a, kojim je pokazana opremljenost i najava pobjede. Iste godine, 5. kolovoza, u svega nekoliko dana, vojnom je operacijom „Oluja“ poražena i protjerana srpska vojska iz Hrvatske.

    Prije samo nekoliko godina, nismo imali vojsku niti oružja, a iz Domovinskog rata izlaze iskusni časnici i dobro obučeni i naoružani hrvatski vojnici.“

Kada se govori i piše o Domovinskom ratu, težište se stavlja na vojnike i časnike, na vojne operacije, na stradanja civila, na teške bitke koje su se vodile, a vrlo rijetko se spominju tisuće stručnjaka, inženjera i radnika koji su radili dan i noć i u teškim uvjetima proizvodili oružje da bi naša vojska imala čime ratovati. U tim ratnim uvjetima su pokazivali nevjerojatnu inicijativu, domišljatost, inovativnost i stručnost i u vrlo kratkom vremenu razvijali  nove proizvode, nova oružja. U Končarevom SUS-u za vrijeme Domovinskog rata razvoj novih proizvoda bio je mnogostruko brži i efikasniji nego u Končarevom Institutu u mirnodopsko vrijeme.

Oružje se nije proizvodilo samo u velikim i manjim tvornicama i mnogi stručnjaci su postali poduzetnici i masovno se uključili u proizvodnju oružja i pokazali nevjerojatnu inicijativu i sposobnost.

Da su se taj zanos, ta nevjerojatna sposobnost, hrabrost, poduzetnost i kreativnost održali i poslije rata u vremenu mira, Hrvatska bi bila „kao Švicarska“. Zašto se to nije dogodili i što se dogodilo to bi trebao biti predmet posebnih znanstvenih istraživanja.

Ja se ne bavim temom proizvodnje oružja u cijeloj Hrvatskoj, jer je to preopširna tema za koju nisam kompetentan, pa sam se  usredotočio samo na poduzeće KONČAR-SUS d.o.o., Končarevu tvornicu oružja.

Kako sam pisao ovaj tekst o SUS-u

Ovaj tekst o SUS-u radio sam na isti način kao što sam se bavio razvojem tiristorske lokomotive. U Uvodu teksta o tiristorskoj lokomotivi sam napisao:

       „Radili smo tako da bih sjeo s kolegama, snimio njihova sjećanja, kada sam došao doma, „skinuo“ sam taj tekst s mobitela, zapisao ga, uredio, stavio podnaslove, ubacio slike, poslao tako uređen tekst na autorizaciju. I nakon toga sam tekst poslao svim kolegama, suradnicima u tom projektu. A neki kolege su svoje priloge sami napisali i poslali mi.

A uz to sam koristio dokumente do kojih sam mogao doći.

       Većina kolega, od kojih su gotovo svi već u mirovini, rado se odazvala da ispriča svoja sjećanja. Nevjerojatno je koliko se sjećaju događaja iz vremena pred oko 40 godina. Sjećaju se mnogo bolje nego ja. Ako se u sjećanjima nađe i pokoja greška, krivi podatak, ako smo nešto pogrešno zapamtili ili se nismo sjetili, ako smo malo i previše subjektivni, možda katkada i previše sentimentalni, ne treba se netko zbog toga ljutiti, pa prošlo je gotovo pola stoljeća.“

Sve to vrijedi i za ovaj tekst o SUS-u.

Arhivar sjećanja

Gdje sam mogao koristio sam dokumente, a većinu informacija dobio sam od kolega koji su mi ispričali svoja sjećanja. Vojna proizvodnja svugdje potpada pod vojnu tajnu, pa sam našao jako malo dokumenata i zapisa, gotovo ništa. Zato sam se oslonio na sjećanja sudionika mnogih zanimljivih događaja iz života SUS-a. Naravno, sjećanja su uvijek subjektivna, a osim toga prošlo je oko 30 godina od vremena o kojem su govorili. Mnogo toga je zaboravljeno,  a zapamte se samo pojedini segmenti događaja. Tako je i kod sve memoarske literature koja je zanimljiva zbog raznih, često uzbudljivih  sjećanja sudionika, ali i pati od manjka objektivnosti.

Sva naša sjećanja su subjektivna, mi govorimo ono čega se sjećamo, a sjećamo se često selektivno, iz svog osobnog kuta gledanja. Redovito se događa da se opisi  nekih događaja razlikuju ovisno o tome tko se toga i kako se sjeća. Često su mi kolege komentirajući sjećanja drugih sudionika događaja rekli: „Ma, nije to tako bilo“.

Vjerujem da ljudi svjesno ne iskrivljuju sliku događaja. Svi govore ono čega se sjećaju i što se sjećaju. I naravno, da svatko sebe kao sudionika događaja želi prikazati u što boljem svjetlu i želi „zaboraviti“ neke događaje. To je ljudski i treba to razumjeti.

Zato razgovaram s mnogo sudionika tih događaja pa ćemo sliku događaja dobiti slažući sjećanja kao lego kocke. Jedinu i pravu istinu nećemo nikada dobiti, ali ćemo se približiti istini i to ćemo uvijek bolje napraviti od onih povjesničara koji će povijest pisati samo na temelju novinskih članaka i pokojeg dokumenta ne razumijevajući ni duh vremena, niti složenost odnosa i procesa.

Ovaj moj tekst nema pretenziju biti znanstveni rad, uostalom memoari nisu nikada znanstveni radovi. Ja sam samo „arhivar sjećanja“, ali vjerujem da su ta sjećanja važan prilog u pisanju naše povijesti.

Svjestan sam da je u tim ratnim godinama, pod embargom, bilo „svega i svačega“ i o mnogim detaljima sudionici ne žele pričati. A neki se i nakon toliko godina o pojedinim detaljima boje pričati. Ali,  i ono što su mi ispričali daje jednu zanimljivu priču,  važnu u našoj povijesti industrije iz vremena stvaranja hrvatske države.

Uvijek uz sjećanja sudionika tražim dokumente. KONČAR ima nekoliko monografija i knjiga koje govore o povijesti poduzeća, ali u njima se  SUS ili ne spominje ili se spominje jako malo.  Uvijek sam se čudio zašto je to tako. Za vrijeme rata bilo je razumljivo da je proizvodnja oružja spadala pod neki oblik  službene tajne i o tome se nije smjelo previše pisati, ali nakon rata nema razloga da se o tome ne piše.

Neki kolege su imali svoje objašnjenje zašto se o SUS-u nastojalo što manje govoriti i pisati, a s tim povezuju i razloge propasti SUS-a. Ali za to nemam dokumenata pa u tu temu ne ću ulaziti.

Proizvodnja oružja važna je gospodarska djelatnost svugdje u svijetu i svi se s time hvale. Postoje prospekti, knjige i specijalizirani sajmovi i izložbe na kojima se mogu vidjeti i upoznati najmodernija oružja.  Nitko to više ne skriva.

Iako će u ovom tekstu biti izneseno i dosta tehničkih podataka, ništa od napisanog nije vojna tajna, jer je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo da SUS može ići u stečaj i moglo ga se kupiti  sa svom dokumentacijom o vojnim proizvodima.

Tko je sve sudjelovao u pisanju teksta

U SUS-u je na proizvodnji oružja radilo stotinjak djelatnika, a mnogo ih je bilo koji su surađivali ili kao kooperanti u proizvodnji ili kao stručnjaci, državni dužnosnici ili kao političari. Tako veliki broj ljudi nisam mogao kontaktirati da čujem i zapišem njihova sjećanja, iako bi svaki mogao ispričati nešto zanimljivo.

Zapisao sam sjećanja 8 kolega koje znam još iz Končara pa je i moj izbor subjektivan. Navodim ih po abecednom redu.

1. Dr.sc. Blago Brkić – direktor SUS-a
2. Dalibor Burnać
3. Mr.sc. Boris Gvozden
4. Gordan Kurelac
5. Željko Mesar
6. Boris Meško
7. Mihret Verem-Miha
8. Miroslav Vučetić

Naravno, za detaljnu sliku svih zbivanja, za opis projekata razvoja raznih oružja trebao bih razgovarati s puno više ljudi. Nedostaju mi ljudi iz HV-a i MORH-a koji su surađivali sa SUS-om tijekom rata. Ali ću to morati ostaviti za poslije, jer ne bih nikada bio gotov.

Neki kolege su mi obećali poslati napisana svoja sjećanja i više se nisu javili, s drugima sam obavio razgovor, ali nisu autorizirali svoje tekstove pa ih nisam mogao uključiti. Pisao sam i prof.dr.sc. Andriji Hebrangu koji je bio Ministar obrane poslije Gojka Šuška, od 11. svibnja 1998. do 12. listopada 1998. godine, kada ga je zamijenio general-pukovnik Pavao Miljavac.  Profesoru Hebrangu sam, pored ostalog,  napisao:

     „KONČAR-SUS je do kraja Oluje bio vodeći proizvođač najsofisticiranijih oružja. U  4 godine proizveli su oko 30 raznih vrsta oružja od raketa, samohodnih raketnih lansera, minobacača,  radara, do bespilotnih letjelica.

     Nakon 1995. godine MORH je prestao naručivati oružje i plaćati isporučene proizvode, SUS je gomilao gubitke i nisu više imali novaca za plaće i poslovanje. Krajem 2000. godine otišli su u stečaj, radnici su 5 mjeseci štrajkali  i SUS-a više nema.

       Vi ste tijekom 1998. godine bili Ministar obrane Republike Hrvatske i zanima me jeste li bili upoznati sa zbivanjima oko SUS-a i koliko se još sjećate zašto se MORH nakon Oluje, a posebno nakon smrti Ministra Gojka Šuška počeo maćehinski odnositi prema SUS-u.

       Ta priča se ne tiče samo SUS-a, već ima i mnogo šire značenje.

      Poštovani profesore Hebrang, ako imate vremena, bilo bi mi drago da se čujemo i vidimo i da o toj temi porazgovaramo.“

Nažalost, nije mi odgovorio.

Končar je na poslove proizvodnje oružja, najprije na u Institutu, a poslije u SUS-u angažirao svoje najbolje stručnjake koji su svoju vrijednost iskazali tijekom rata, kada je bilo najpotrebnije. Ubrzo nakon što je rat bio gotovo svi ti stručnjaci su dobili otkaz, neki odmah, a drugi poslije 2000. godine.

Svi oni zaslužuju da ih bolje upoznamo, da upoznamo ljude koji su u ratnim uvjetima pokazali veliku sposobnost, kreativnost i hrabrost. Ovdje ću spomenuti samo one koji su svojim sjećanjima sudjelovali u pisanju ovog teksta. Oni će se svi predstaviti, ispričati kako su došli u KONČAR i na proizvodnju oružja u SUS-u te ispričati svoja sjećanja o  razvoju SUS-a.

Dr.sc. Blago Brkić

Dr. sc. Blago Brkić bio je direktor poduzeća KONČAR-SUS d.o.o. za cijelo vrijeme rata. Kada je rat završen, nakon „Oluje“ na stolu ga je čekao otkaz. Sada je u mirovini. O svom životnom putu i o svojim sjećanjima o SUS-u Blago Brkić ispričao mi je 12. i 26. ožujka 2019. godine u svom poduzeću  BRKIĆ-IZUMI d.o.o., u Svetoj Nedelji kraj Zagreba.

Dr.sc. Blago Brkić.

U poduzeću Brkić izumi d.o.o., 26.3.2019. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Studij, SOKO Mostar, Đuro Đaković

       „Diplomirao sam strojarstvo 1962. godine na FSB-u, u Zagrebu, u prvom roku,  što se inače rijetkima događa, s visokom ocjenom. Bio sam stipendist poduzeća SOKO Mostar. Tamo je bilo puno kadra iz  Mašinskog fakulteta iz Beograda - Vazduhoplovni smjer. Dobio  sam stipendiju za taj smjer, ali nisam htio ići u Beograd. Rekao sam im: „Pustite me u Zagreb jednu godinu, pa ću se poslije prebaciti u Beograd.“  Bila je dobra stipendija, imao sam dobre ocjene pa sam ih zamolio da me ostave u Zagrebu.

U Sokolu je bilo pametnih ljudi sklonih inovacijama u avijaciji i to me je privuklo. Među njima je bio i dr. Milisav Momirski, jako stručan iz područja  aerodinamike i  konstrukcije što je poslije vodio u Zagrebu na Tehničkoj vojnoj akademiji. Bio je poslije i član moje komisije za obranu doktorata. Bilo je i drugih koji su razvijali nove ideje. To je i mene „zatrovalo“ i htio sam i ja nešto na tom području napraviti. Jedno od tih područja bio je i helikopter koji ima motor na krilima rotora, nema ništa rotirajuće već  izbacivanjem plinova stvara reaktivnu sili. Dok sam bio u Sokolu to  se nije realiziralo.

Iz Sokola sam, kao i kasnije u više navrata, otišao zbog stana. Nisam dobio stan i preselio sam se s obitelji u poduzeće Đuro Đaković u Slavonskom Brodu.

Dolazak u Končar, rad u Institutu

U vlaku,  slučajno sretnem dr. Božidara Frančića i dogovorimo susret u Končaru. Pitao sam ga je li realno da dobijem stan u Zagrebu. Doveo me u Institut, upoznao s direktorom Instituta Zlatkom Plenkovićem i dogovorili smo de da ću doći u Končar, kada bude gotov stan. Stan je bio na Knežiji, u Cvijićevoj ulici. I kada je bio stan gotov, došao sam u Končar, u Institut.

Prvo sam pitao: „Ima li nešto čime bih se mogao baviti, a što je slično mom području?“ Frančić kaže: „Ima, ventilacija. Imamo nekoliko ljudi u Končaru koji se s time bave, najviše Krešo Parapatić“ U Zavodu za rotacione strojeve su bili  Zvonko Čulig, Ivo Kurtović, Davorin Paljan, Aleksa Torre i još neki. Oni su na zboru radnika digli ruku da se meni da stan.

Počeo sam s mjerenjima ventilacije. Napravili smo u Institutu laboratorij za ventilaciju. Nakon toga sam sudjelovao u razvoju proizvoda u kojima je ventilacija bila problem. Među njima se isticao SES (Srednji električni strojevi) koji se jako bavio ventilacijom svojih motora i tu je bilo najviše primjene ventilacije. Posluživao sam njihove konstruktore, Zvonka Plačka, Berislava Magića, te Zlatka Smolčića i ostale projektante. U to vrijeme je dosta ljudi dolazilo k nama učiti o ventilaciji, Bubanj, Terhaj i drugi. Nešto bi kod nas naučili i vratili se u matične firme. Ja sam uvijek bio uvjeren da je bitno imati kadar u proizvodnim firmama, a ne u Institutu. Frančić je imao velike ambicije uz Zavod za rotacione strojeve. Sakupio nas je na kraju u Zavodu skoro stotinu. Bilo je šteta da se to nije moglo dobro iskoristiti. Dobru politiku u Institutu vodila je ekipa u Zavodu za aparate radeći za tvornice na Borongaju. U Institut su dovukli svoje ljude koji su razvijali proizvode, onda su se ti proizvodi proizvodili u tvornicama. Međutim, to Frančić nije nikada podržavao. Bili smo blizu tvornicama iz Rotacionih strojeva pa smo dobro surađivali.

Magisterij i doktorat

Kada radiš u laboratoriju,  imaš tema za znanost i za patente koliko hoćeš. Magistrirao sam 1973. godine na Strojarstvu u Zagrebu kod profesora Dragutina Horvata. U to vrijeme nije bilo magistara na strojarstvu iz mog područja. Nije bilo ni pravih komisija. Profesor Horvat je bio jako pametan čovjek, ali nije bio ni magistar. Rekao sam mu: „Imam lijepih tema i za doktorat.“

On me je upozorio: „Pa neću ja sada zbog vas ići doktorirati. Otiđite kod mojih kolega u Ljubljani i Švicarskoj i dogovorite s njima komisiju.“

Tema mi se temeljila na jednom Teslinom patentu kojeg nije još nitko primijenio. Iz srodnog područja prof. Turk išao je doktorirati u Njemačku. Svi ostali strojari srodne struke nisu bili doktori. U Ljubljani sam obišao profesora Schweigera koji  mi je savjetovao da idem u Švicarsku kod profesora Nendla. On me pita: „A što će vam doktorat u vašim godinama?“

A ja sam imao oko 36 godina. „Pa to nije tako puno“, kažem mu ja.

„A kod nas je to već staro“, odgovorio mi je.

Vratio sam se nazad u Zagreb, čekao  3-4 godine i paralelno radio na doktoratu. Tada ja otiđem na Fakultet kod doktora mehanike fluida Mladena Fanceva iz Brodarskog instituta. On je bio vodeći autoritet za područje mehanike fluida, brodova i sl. Fancev je toliko bio stručno jak i ugledan da ga je Britanska kraljevska akademija primila u svoje članstvo.

On mi kaže: „Može, uzeti ćemo par godina, pa ćemo polako raditi. A ti nađi ostale članove komisije.“

Doktorat smo završili 1980. godine. U komisiji mi je bio Schweiger iz Ljubljane, Momirski iz Tehničke vojne akademije i Fancev iz FSB-a kao voditelj.

Poslije njegove smrti  na tu katedru došao je Zdravko Doliner koji je u vrijeme mog doktorata bio magistar. Prije smrti Fanceva je doktorirao, a kasnije je postao docent, pa  profesor. On mi je poslije bio i savjetnik u SUS-u. 

Paralelno s radom na doktoratu radio sam na patentima, jer sam vidio da je to područje na kojem bi se dalo nešto i zaraditi. U Končaru su plaće bile loše.

Dva patenta sam imao u Njemačkoj, u Hrvatskoj nekoliko, ukupno ih je bilo 6, od toga su dvije prijave patenta bile vojne i nisu javno objavljene.

Zašto se mučiti do doktorata

Na prigovore mnogih sugovornika da nisam tipični Hercegovac, pogotovo zato što sam „gubio“ vrijeme za doktorat, ispričao sam kako su moju generaciju iza svake godine škole pitali što zna raditi. Kada bi ih uvjerio da ne zna ništa raditi, slali bi ga dalje u škole. Rijetki bi tako dočekali doktorat znanosti, jer se tamo pod „zna raditi“ smatralo i za poslove doktora medicine, fiškala i svećenika. O strojarstvu se tada nije ni razmišljalo.

Suradnja s vojskom

Odmah sam „prokužio“ da nigdje nema toliko novaca kao u vojsci. Gdje god sam došao (SOKO Mostar,  Đaković, Končar), glavni je novac za razvoj dolazio iz vojske. Među prvima sam uveo tu suradnju s vojskom, tako da vojska plaća Institutu određene programe.  Ja sam vodio programe iz energetike, radio sam za vojsku elektroagregate za vojnu primjenu. Tu sam imao 2 patenta s inženjerima iz Srbije gdje su se proizvodili motori u Rakovici.

Onda sam u Institutu oformio ekipu za elektroagregate.

Frančić je i ranije znao da u vojsci ima novaca za razvoj i dao je tome podršku. Podržavao je i  suradnju s Brodarskim institutom, kao vojnim institutom. Razmišljao je kako da iskoristimo vojsku da nam izgradi dobar laboratorij za rotacijske strojeve. Dobio je za to ogromne novce, izravno ili preko Brodarskog instituta.  Tamo je imao prijatelja pukovnika Miljenka Žvanovića kolegu iz gimnazije ili fakulteta. Njegov prijatelj je bio i general Alujević, načelnik Tehničke vojne akademije u Zagrebu.

Tako sam ja upoznao ljude u Brodarskom institutu i odmah se uklopio u rad na podmornicama. Končar je dobio novce za ispitivanje podmorničkih motora. Radilo se i na supravodljivosti. Ja sam, naravno, radio hlađenje.

Taj naš laboratorij je bio nevjerojatno skup. Meni se kosa dizala kada sam čuo cifru za „gluhu komoru“ i ostalo. Pitao sam se, kao svaki Hercegovac: „A tko će to sve otplatiti?“

Laboratoriji su bili fantastični. Dr. Frančić je bio prijatelj Davorina Paljana pa je i zbog njega  gradio tu „gluhu komoru“. Ja sam isprojektirao strojarski dio „gluhe komore“, a akustiku su projektirali Nijemci. Za ugovore o djelu sam zaradio prvi auto.

Vojska i politika su za to dali novce bespovratno, jer je Savka Dapčević-Kučar bila glavna u politici, a Frančić je bio potpredsjednik Sabora. Tada je Frančić primiljen u SKH, što je bio uvjet da postane potpredsjednik Sabora. Politika ga je zanimala samo zbog razvoja znanosti.

Uspomena na dr. Božidara Frančića

Dr. Božidar Frančić je bio sklon liberalnim idejama kakve je imala Savka i dobro su surađivali. A bio je jako ambiciozan. U duši je bio pravnik i umjetnik  koji je završio tehniku. Imao je i dosta patenata.

Frančić je sakupljao mlade ljude koji su imali visoki prosjek ocjena, to mu je bio glavni kriterij i ako ih je neki profesor preporučio. Slao ih je da doktoriraju, Stjepana Štefanka u Njemačku, Ivana Mandića u Englesku, a ostale na ETF. Svi koji su htjeli učiti su doktorirali, sve je to Frančić sredio.

A mene nije kočio. Što mi je trebalo, dobio sam.

Bio je jako dobar čovjek, tolerantan i pametan. Ali on nije bio čovjek koji bi mogao i znao izvući Končar, iako je to htio. Kada je vidio da ne može, a imao je još i osobnih problema, to ga je slomilo. Ljudi u Končaru nisu prema njemu bili fer, kao što nisu bili ni prema meni, ni prema tebi.

Končar je mješavina ljudi od kojih je ogromna većina nezamislivo dobrih, ali ima i mali broj onih koji te ubijaju.

Bez Frančića ne bi bilo ni tiristorske lokomotive. Ante Marković je dao podršku Frančiću i bio je jako utjecajan u bivšoj državi. On je  dogovorio s tadašnjim predsjednikom vlade SFRJ da se financira razvoj lokomotive. Marković je bio veliki menadžer koji je donosio odluke, a Frančić je bio veliki intelekt koji je mnogo toga pokretao. Imao je ambicije, ali nije imao snage da sve realizira.

Volio je Končar i končarevce, on ne bi mogao ljude slati na cestu.

Postajem dekan Više tehničke škole

Kada sam doktorirao, trebao sam riješiti i privatne probleme. U Višoj tehničkoj školi najprije sam bio predavač dekanu Čedomilu Buchbergeru i kasnijem direktoru Borisu Kosiju. U to vrijeme direktor  RO CZO-a (Radna organizacija–Centar za obrazovanje) bio  je Nedeljko Mutnjaković, a VTŠ (Viša tehnička škola) je bila OOUR.  On me pitao: „Bili ti bio dekan?“ A ja ga pitam: „A što ću dobiti za to?“

„A što trebaš?“

„Trebam dobar stan.“

Mene su VTŠ i sveučilišni rad prvenstveno zanimali kao izvor prihoda. Izabran sam za docenta i znanstvenog suradnika iz Mehanike fluida, bio sam član Matične komisije svih sveučilišta za potvrdu znanstvenih znanja, napisao sam jednu skriptu za VTŠ  i to je sve.

Kada sam odlazio u VTŠ, odem kod Frančića i kažem mu: „Nude mi stan, mogu li ići?“

On mi je rekao: „O tome ja ne odlučujem. Otiđi kod Stanka (Stojčević- pomoćnik generalnog direktora poduzeća Rade Končara i šef komunističke partije u Končaru), jer VTŠ nije dio Končara. Na tu funkciju Stanko šalje svoje ljude. Mutnjaković mi kaže da će to riješiti Branko Rodić, pravnik  blizak Stojčeviću.“

Razgovaram sam s Rodićem, a on mi kaže: „Riješiti ću stan, samo ti dođi.“

Još je dodao: „Ja sam tu gazda za novce i za ljude. Ti ćeš na papiru biti direktor i dekan istovremeno, a ja ću biti tajnik, ali ću voditi financije i nenastavne kadrove, sve osim onih koje ti dovedeš iz struke.“

To je bio uvjet.

VTŠ mi je dao  4,5-sobni stan, ugovor i sve ostalo. I ja postanem dekan. Bio sam dekan 2 mandata, ukupno 4 godine. Riješio sam status VTŠ-a, stabilizirao VTŠ u Sveučilištu i u svim sveučilišnim tijelima.

Prije toga, od stručnjaka iz CZO Končar (Centra za obrazovanje) sam dobro upoznao Vlatka Rajića, voditelja strojara. Poslije mi je u SUS-u vodio optičke naprave. Sve o tome je naučio sam. Optičke naprave je vodio i nakon dolaska dr. Crka iz poduzeća „Zrak“ iz Sarajeva.

Sva ta prijateljstva i poznanstva  su bila podloga za opremanje SUS-a kadrovima..

Vratio sam se u Končar i ponovno na vojni program

Kada sam završio drugi mandat na VTŠ-u,  vraćam se u Institut. Tamo više nema Frančića, direktor je Dimitar Manđurov. Manđurov me pošalje Kurtoviću u Zavod za rotacione strojeve. Kurtović mi kaže: „Ja ti samo vojsku mogu dati. Bavi se vojskom, sve ostalo je popunjeno.“

I ja sam se nekoliko godina bavio vojnim programom. Tada su se za vojsku radili agregati i male hidroelektrane. To mi je puno pomoglo kada sam dolazio u SUS. Tada sam upoznao oko 40 ljudi s kojima sam radio i neke odveo u SUS.

Rat je na pomolu

Već 1989. godine shvatio sam da će biti rata. Sinovi i ja smo bili rezervni oficiri i bojao sam se da će nas pozvati u rat. Znao sam, ako dođe do rata, biti  će puno krvi i puno djece će poginuti. Mene su svako malo zvali na vježbe u avijaciju.

Vjerovao sam da smo u stanju izići iz Jugoslavije bez rata sa Srbima. I stvarno, Slovenci se izvukoše bez rata.

U Hrvatskoj i u Končaru sam poznavao puno Srba i izgledalo mi je logično da do rata ne bi trebalo doći.“

Dalibor Burnać

Dalibor Burnać je „krivac“ što sam se počeo baviti SUS-om. Kada sam pisao  povijest Končara, o razdoblju od 1990. do 1992. godine, Dalibor mi je u ožujku 2018. godine ispričao mnogo zanimljivih informacija o osnivanju, razvoju i propasti SUS-a. Opis razdoblja do 1992. godine objavio  sam na ovom portalu u tekstu „Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine.“ Nakon toga sam odlučio nastaviti s istraživanjem povijesti SUS-a u daljnjim godinama do stečaja. Početkom srpnja 2019. godine u sobi za razgovore poduzeća VESKI Dalibor mi je pričao o događajima u SUS-u od početka štrajka.

Dalibor Burnać

U VESKI-u, 14.3.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Dolazak u vojnu proizvodnju

       „Na vojni program u KONČAR-u došao sam sredinom 1986. godine, dakle nešto kasnije od ostalih kolega. Razlog tome je moje angažiranje na dva projekta koja sam vodio u poduzeću „Končar - elektrotermija i transportna sredstva“ u Sesvetskom Kraljevcu. Kada su tražili da pređem na vojni program, dopodne sam radio projektnu i konstrukcijsku dokumentaciju na dvokomornoj peći 1200 stupnjeva C za poduzeće „Đuro Đaković“, a poslije podne na lučnoj peći 25 t za željezaru „Ravne“, tako da sam nakon završetka rada na tim projektima prešao na vojni program.

U poduzeću „Končar - elektrotermija i transportna sredstva“ u Sesvetskom Kraljevcu  zaposlio sam se 1978. godine. Rad na projektima i konstrukciji s kolegama u odjelu elektrotermije odnosio se na velika postojenja kao što su „TANG“, Nova Gradiška, „SAS“, Zadar, „KORDUN“, Karlovac, „POBJEDA“ Goražde, „ĐURO ĐAKOVIĆ“, Slavonski Brod, „TAM“, Maribor, kao i na lučne peći za „Željezaru“ Novi Sad (5t), „Željezaru Ravne“ (10t i 25t), a isto tako i na manje pojedinačne proizvode vezane za toplinsku obradu.

Iz grupacije „Končar-Elektrouređaji“ 1986. godine dolazim na vojni „A-85 program PZO-protuzračne obrane“ u prostore „Končar-Instituta“. Radim kao i ostali kolege na preuzimanju licence, na konstrukciji i prilagodbi lansirnog uređaja te radim raspored elektroničkih blokova u novom borbenom vozilu „Famos“. Nakon rada na dokumentaciji angažiran sam na preuzimanju borbenog vozila iz „Famosa“, kao i na praćenju i vođenju proizvodnje izrade pozicija i podsklopova, te na završnoj montaži tri probna lansirna uređaja za "Strijelu" S-10. Sudjelujem i na primopredajnim ispitivanjima i gađanju u Nikincima i na Prevlaci.

U sklopu reorganizacije i prelaska na tržišno gospodarstvo za vojni program je 1989. godine osnovano  Poduzeće za posebnu namjenu, (PPN).  Potkraj 1990. godine „PPN“ je ugašen, a vojni program i zaposlenici su prešli u novootvoreno poduzeće „KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi“ d.d., skraćeno nazvanno SUS.

 Od 1991. do 2001. godine radim u poduzeću  „Končar SUS“. Kada je počeo Domovinski rat, angažirao sam se na konstrukciji i organizaciji serijske proizvodnje ciljničkih sprava UN1, UN2 za minobacače i  UN3, ciljnik za netrzajni top. Radim konstrukciju glave i mlaznice za rakete RAK 128 mm, raketnie upaljače RUTI M94, udarno trenutni 82 mm...Od kolovoza 1991. godine je ratni raspored u poduzeću „Končar–SUS specijalni uređaji i sistemi“. Radim na projektiranju, konstrukcijama, vođenju proizvodnje i završne montaže novih borbenih vozila na kotačima i lansirnih uređaja S-10 za potrebe HV. Nakon toga sudjelujem u razvoju novih podsklopova, kao što su ciljnički radar, ležaj kupole, protupožarna zaštita, grijanje, TV kamere, monitor, GPS, kompas, pult zapovjednika, itd. za potrebe Strijele S-10. Potkraj 2000. godine otvoren je stečaj SUS-a“ 

Mr.sc. Boris Gvozden

Mr.sc. Boris Gvozden na proizvodnji oružja u Končaru radi od samog početka, a najviše na razvoju raketnog protuzrakoplovnog obrambenog (PZO) sustava "Strela" 10M2J. Od 1985. do 1989. godine bio je direktor „Sektora posebne namjene“ u Institutu, odnosno direktor Programa A-85 u Rade Končaru, a nakon 1990. godine u SUS-u radio je na poslovima voditelja projekata razvoja i proizvodnje. Sada je u mirovini. Razgovarali smo u njegovom stanu 15. travnja 2019. godine.

mr.sc. Boris Gvozden, 15. travnja 2019.

(Izvor slike: arhiva autora)

Fakultet, dolazak u KONČAR

       „Osnovnu školu i gimnaziju završio sam u Novoj Gradišci. Na Elektrotehničkom fakultetu na smjeru Elektrostrojarstvo i automatizacija u Zagrebu diplomirao sam u jesen 1973. godine. Diplomski rad mi je bio „Projekt leteće pile za Željezaru Sisak“ za koji sam dobio slovensku Bedjaničevu nagradu, kandidirao me je prof. Jože Černelč. Magistrirao sam 1980. godine na temi „Simulacija dinamičkih stanja pri zaletu naponom upravljanog asinkronog kaveznog motora“.

U Elektrotehničkom institut Rade Končar radio sam od 1973. do 1990. godine na projektima:

• Razvoj i proizvodnja reguliranih elektromotornih pogona (EMP) s asinkronim i istosmjernim motorima. Rezultati razvoja primijenjeni su na reguliranim EMP s naponski upravljanim asinkronim motorima: soft-start pretvarači snage, sistem upravljanja i regulacije dizala većih brzina te magistarski rad.
• Razvoj i projektiranje automatizacije procesa u metalurgiji, željezarama, čeličanama i ljevaonicama. Rezultati su primijenjeni u postrojenjima elektrotermije razvojem „Sistema mjerenja, upravljanja i regulacije električnih/hidrauličkih lučnih peći“, kapaciteta od 5t do 40t. Postrojenja su realizirana u Libiji, Sloveniji, Srbiji, Bosni Hercegovini i Hrvatskoj. Surađivao sam na projektu sistema regulacije pozicije leteće pile te puštanje u pogon u Željezari Sisak (nastavak diplomskog rada) i na projektu sistema upravljanja valjaoničke pruge za rezanje gredica u Željezari Zenica.

Od 1985. do 1989. godine bio sam direktor „Sektora posebne namjene“ u Institutu, odnosno direktor Programa A-85 u Rade Končaru. Za to vrijeme radili smo na razvoju i usvajanju proizvodnje raketnog protuzrakoplovnog obrambenog (PZO) sustava Strela 10M2J. Uveo sam metode programiranja i planiranja razvoja proizvodnje složenog sustava, što je rezultiralo izradom konstrukcijske i tehnološke dokumentacija, potrebnim alatima i napravama za montažu, međufaznu i završnu kontrolu. Usvojen je i koncept osiguranja kvalitete i uspostavljen klimo-mehanički laboratorij za ispitivanje opreme u različitim uvjetima, prema vojnim standardima. Primijenjene su suvremene tehnologije u proizvodnji u područjima mehaničke obrade: CAD računala i CNC strojevi-koordinatni mjerni centar. Izgrađen je objekt-zgrada za proizvodnju, finalizaciju i završna ispitivanja ruskog raketnog sustava "Strela" 10M2J.

Od 1988. do 1990. postavljen sam prvo na funkciju vršitelja dužnosti direktora Radne organizacije Elektrotehnički institut, a zatim direktora poduzeća „RADE KONČAR – Elektrotehnički institut“ d.o.o. (ETI), koju sam obavljao od rujna 1988. i sve do stečaja 21. prosinca 1990. godine

Od 1990. do 2000. godine u poduzeću „KONČAR-u-Specijalni uređaji i sistemi“ (SUS), radio sam na poslovima voditelja projekata razvoja i proizvodnje:

• Raketnog PZO sustava S-10CRO i S-10CROA1,
• Elektroničkih uređaji i izvora napajanja: Lansirni uređaj Strijela 2M LU S-2 HV, Detektor mina DM-1, Izvori napajanja za "Strijelu 2M" i "IGLU", Solarni punjač "SOLAR-1"
• Frekvencijskih pretvarača snage, KONVERT 0,1-70 kW za upravljanje i regulaciju asinkronih motora.

Gordan Kurelac

S Gordanom Kurelcem sam surađivao dok sam pisao priču o razvoju Končareve tiristorske lokomotive. On mi je ispričao svoja sjećanja o mnogim detaljima i događajima vezanim uz tu lokomotivu. Tada nisam znao  da je Gordan radio i u SUS-u. Kada je vidio da se bavim SUS-om, ispričao mi je zanimljive podatke o ispitivanju "Strijela" na Prevlaci. Rekao sam mu: „Ponovi mi to još jednom da mogu snimiti“. Došao sam kod njega u poduzeće VESKI d.o.o. 12. lipnja 2019. godine i on mi je ispričao svoja sjećanja o radu u SUS-u do  kraja lipnja  1991. godine, kada je otišao iz  SUS-a i prešao u poduzeće VESKI d.o.o..

Gordan Kurelac

Snimljeno u VESKI-u, 23.10.2017. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Dolazak u vojnu proizvodnju

     „U vojnu proizvodnju, u  PPN došao sam 1988. godine. Radio sam na tom programu, najprije u Institutu, a onda u SUS-u, do 6. mjeseca 1991. godine. Ipak trebam se vratiti u 1979. godinu, kada sam došao u Institut po preporuci profesora Jurkovića. Odmah su me poslali u grupu za automatsku regulaciju  elektromotornih pogona. U tom odjelu su bili Boris Gvozden, Vladimir Blaško, Nedjeljko Perić, Mato Fruk, Klikić, Milan Perkovac i ja. Tada sam odmah „kliknuo“ s Gvozdenom, bili smo sličnog temperamenta, dobro smo se razumjeli, bili smo i prijatelji. On je bio sposoban, brz, inteligentan, s odličnim znanjima o elektromotornim pogonima. Iz tog vremena znam i Vučetića s kojim sam radio i na tiristorskoj lokomotivi, a kasnije smo opet radili zajedno u PPN-u i SUS-u na borbenom vozilu.

Poslije tiristorske lokomotive sam otišao u Tvornicu lokomotiva. Tamo sam imao dosta problema. Bio sam jedini rukovoditelj koji nije bio član Partije. Bio sam im „trn u oku“. U ispitnoj stanici koju sam vodio bilo je oko 20 tehničara i inženjera, bili smo skoro kao Tehnički ured. Ispravljali smo greške na lokomotivama, ispravljali dokumentaciju, projektirali smo niz uređaja s kojima smo skratili vrijeme ispitivanja lokomotive. Nisam se slagao sa direktorom Rajilićem, došlo je do sukoba i  odlučio sam da „idem ća“.

Jednom me je u to vrijeme  sreo Vladimir Blaško i rekao mi je: „Ja idem u Ameriku i daj dođi u Institut, u PPN.“

Nazvao sam Gvozdena i on mi je rekao: „Odmah dođi.“

Tako sam upao unutra i ponovo sam bio u  ekipi s Gvozdenom i Vučetićem.

Željko Mesar

Jednom mi je Željko Mesar pričao kako je gađao raketama na vojnom poligonu na Rtu Kamenjak kraj Pule i kako su mjerili brzinu mina na poligonu u Bizeku kraj Zagreba. To je bilo jako zanimljivo i zamolio sam ga da mi detaljnije ispriča svoja sjećanja na rad u SUS-u. Razgovarali smo u sobi za razgovore VESKI-a 5. ožujka 2018. i 25. ožujka 2019. godine.

Željko Mesar.

U uredu VESKI-a, 5.3.2018.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kako sam došao u SUS

     „Najprije sam radio u Sektoru za tehnologiju, u Zavodu za materijale kod Silvija Babića. Bavio sam se ispitivanjem materijala, tinjca, tvrdih tkiva, različitih izolacija, itd. Tamo mi je postalo dosadno, stalno radim jedno te isto, ne napredujem. I onda sam vidio da se sakuplja ekipa za jedan veliki projekt,  za proizvodnju „Strijele 10“ i da to može biti  zanimljivo. Moj prijatelj Mucko mi je rekao da Boris Gvozden skuplja ekipu i da mu se javim. Licencu je od Rusa kupila JNA, a mi smo bili nositelji cijelog posla uz mnoge kooperante. Institut je bio nositelj posla unutar Končara

Marković je uspio taj posao dovesti u Končar, iako je bilo i drugih kandidata, kao tvornica Rudi Čajavec.

I prešao sam na taj A-program, u Sektor za namjenski program. To je trajalo do 1990. kada je Institut otišao u stečaj. A mi smo nastavili raditi na tom programu u SUS-u.

Za vrijeme rata smo imali pune ruke posla. Jedan dan bio sam dolje u labosu, prošlo je 17 sati, podešavam onu hrpu opreme. Direktor Brkić je išao doma i  kaže mi: 'Što si ti sam?“

U laboratoriju su uvijek morala biti dvojica.“

Boris Meško

Boris Meško je veliko inženjersko znanje i iskustvo stekao na razvoju tiristorske lokomotive. Kada je projekt lokomotive završen i kada se sastavljala ekipa za rad na novom velikom i značajnom Končarevom projektu, bilo je logično da je voditelj razvoja samohodnog raketnog lansera pozvao Borisa u svoj tim. S Borisom sam o njegovim iskustvima u radu na tom projektu razgovarao dva puta u poduzeću VESKI d.o.o., 27. svibnja i 22. srpnja 2019. godine.

Boris Meško, u VESKI-u, 11.10.2017. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Od lokomotive do „Strijele“

      „Došao sam u Končar 1.10.1977. godine. Na Strojarskom fakultetu sam bio jedan od boljih studenata, završio sam s medaljom fakulteta, prije roka, s prosjekom oko 4,5. Završio sam automatizaciju koja nije imala pretjerano veze s onim čime sam se poslije bavio u Končaru. Nakon toga je pao dogovor s dr. Goranom Pavićem koji je u to doba instaliran kao voditelj mehanike tiristorske lokomotive i nakon vrlo kratkog razmišljanja oni su odlučili da me uzmu kao pripravnika baš na projektu lokomotive. Tako se malo po malo složio tim koji je radio na razvoju tiristorske lokomotive. To su sve bili vrsni inženjeri s više ili manje radnog iskustva, a s vrlo malo iskustva na području lokomotiva. Ali su svi bili mladi, puni entuzijazma i želje za radom i dokazivanjem, što je stvaralo poticajne i lijepe uvjete za rad i dogodovštine kojih se svi i nakon 40 godina rado sjećaju.

Poslije lokomotive sam neko vrijeme radio za tvornicu generatora numeričke proračune rotora na razvoju hidro i turbo generatora.

Tada me je 1986. godine Boris Gvozden, na temelju onog što je znao o meni s programa lokomotive i što je razgovarao s dr. Borom Rajkovićem, jer su radili u istom zavodu, pozvao da dođem k njemu na program A-85. Boris je skupio ekipu dobrih stručnjaka, koji su se prihvatili tog programa A-85.

Na vojnom programu su radila dva tima - tehnološki tim i razvojni tim. Tehnološki tim je bio iz Sesvetskog kraljevca i Borongaja, iz Sklopnih aparata, a razvojni tim je bio 90 posto iz Instituta i nešto ljudi koji su došli izvana. Izvana su došli Mišo Rađenović koji je došao iz RIZ-a, a  poslije ga je naslijedio Vojo Kecman koji je prije toga radio u Rudi Čajevcu, u Banja Luci.

U ono doba to se zvalo SNP-Sektor za namjenski program. Poslije se preimenovalo u PPN- Proizvodnju posebne namjene. Kada je Institut otišao u stečaj, PPN je nastavio raditi dok nije osnovano poduzeće  KONČAR-SUS d.o.o.

SUS je osnovan nakon što sam ja već otišao iz Končara u privatno poduzeće VESKI d.o.o.“

Mihret Verem-Miha

Mihret Verem–Miha je moj susjed u Dugavama. On je  končarevac, umirovljenik, strojarski tehničar, padobranac, biciklist i inovator. Često smo razgovarali o SUS-u. Njegove priče su bile vrlo zanimljive pa sam ga  zamolio da mi sve detaljno ponovo ispriča u nekom kafiću da tu priču mogu snimiti. I tako smo 11. ožujka 2019. godine sjeli u kafić „Vikend“ u Dugavama. u Novom Zagrebu i snimio sam Mihinu priču.

Mihret Verem-Miha, 11.3.2019.

(Izvor slike: arhiva autora)

Počinjem raditi na „Streli“

         „U proizvodnju oružja, najprije u tzv. program 'A-85', zatim u Proizvodnju posebne namjene u KONČAR-u na Trešnjevci došao sam 1985. godine iz poduzeća KONČAR-Niskonaponske sklopke i prekidači na Borongaju. U početku sam se protivio da idem, jer sam imao stan na Kennedyevom trgu i Končar na Trešnjevci mi je bio daleko. A prije toga u Borongaju su mi obećavali mjesto šefa proizvodnje, što je donosilo veću plaću. Ipak, direktori Marko Balić i Stjepan Kokanović su me nagovorili da pristanem, jer su mi rekli da se mogu vratiti isti dan, ako mi se ne bude svidjelo.  Došao sam u Končar, u „žutu zgradu“, kraj porte na Trešnjevci. Tu smo radili na dokumentaciji za „Strelu“. Ja sam bio u timu za sistematizaciju i zamjenu materijala, jer je sve materijale s ruskog trebalo prevesti na JUS.

„Žuta zgrada“ u kojoj su u početku radili djelatnici na vojnom programu  "A-85".

Snimljeno 31.5.2019. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Porta kraj „žute zgrade“ Končara na Trešnjevci.

Snimljeno 31.5.2019. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Miroslav Vučetić

Miroslav Vučetić, za prijatelje Vučko,  je vrhunski elektroničar koji je u Končaru uživao veliki ugled, a i sada, iako je u mirovini, često savjetima i rješavanjem problema pomaže svojim kolegama, bivšim končarevcima  koji su sada poduzetnici.

S kolegom Vučkom razgovarao sam 8. veljače 2018. godine u uredu poduzeća VESKI. Razgovarali smo najviše o njegovom radu na razvoju tiristorske lokomotive, ali mi je uz to ispričao i o svom radu u SUS-u.

Miroslav Vučetić, 8. 2. 2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Dolazak u Končar

       „U Končaru sam se zaposlio 10. prosinca 1963., kao apsolvent, u Elektrotehničkom institutu poduzeća „Rade Končar“ u Sektoru za automatsku regulaciju i nuklearnu opremu (sektor ARNO), koji je bio smješten u H objektu. Početak moga rada je bila izrada diplomskog rada s nazivom „Chopper- Tranzistorska sklopka“. Mentor na diplomskom radu bio mi je Jaroslav Satrapa, koji je vodio odjel elektronike u sektoru ARNO. Tada sam prvi put vidio tranzistore i poluvodiče. Diplomirao sam na Elektrotehničkom fakultetu, odjel slaba struja, 15. siječnja 1964. godine.

Godine 1977. počinju radovi na razvoju elektroničkih sklopova i uređaja za tiristorsku lokomotivu. Od tada usko surađujem s dr.sc. Borivojem Rajkovićem voditeljem tima za razvoj tiristorske lokomotive i posebno sa svima koji su trebali neki novi elektronički sklop ili uređaj. Kada je završena tiristorska lokomotiva, ja sam bio zasićen i 1983.ili 1984. godine prestajem biti upravitelj Zavoda za elektroniku i na moje mjesto dolazi Duško Božić, a ja postajem savjetnik.

Dolazim u SUS

Tada me je Duško Božić „prodao“ (za tri naranče - tako mi je kasnije rekao) dr. Frančiću za odlazak u vojnu proizvodnju. Frančić me je pozvao k sebi i ja sam mu rekao da to ne volim raditi, jer to ne spada k meni i mom načinu razmišljanja. Frančić mi je obećao da će me za godinu dana izvući iz vojne proizvodnje. Uz taj uvjet, ja sam pristao. To je bilo 1984. ili 1985. godine."

Svi ti kolege ispričali su mi svoja zanimljiva sjećanja o vojnoj proizvodnji u Končaru koja je završila stečajem SUS-a 2000. godine.

Kraj 1. dijela

 OSTALI DIJELOVI TEKSTA

DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

PETI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ŠESTI  DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

LITERATURA

1. Bilandžić, Dušan (1985.), Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: glavni procesi: 1918-1985, dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb
2. Bilandžić, Dušan (1986.), Jugoslavija poslije Tita: 1980-1985, Globus, Zagreb
3. Buchberger, Milovan (1995.),  Hrvatska vojna industrija I. dio. Hrvatski vojnik, 5(1995) 1, str. 8‒17.
4. Buchberger, Milovan (1995) Hrvatska vojna industrija II. dio. Hrvatski vojnik 5(1995) 2, str. 8‒19.
5. http://www.dnevno.ba/...
6. http://www.dnevno.hr/...
7. http://tehnika.lzmk.hr/...
8. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
9. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
10. Vučinić, Mihajlo, Nikezić, Ilija, Todorović, Boško (1989), Koncepcija, doktrina i sistem opštenarodne odbrane, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd

[1] JUBMES- Jugoslavenska banka za međunarodnu ekonomsku suradnju, u Beogradu.  Osnovana je 1979. godine sa sjedištem u Beogradu kao pravni slijednik Fonda za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova. Bila je okosnica državnog sustava podrške izvozu. Banka je bila organizirana kao specijalizirana financijska institucija koja je poticala dugoročnu proizvodnu, investicijsku i drugu ekonomsku suradnju tadašnjih jugoslavenskih poduzeća sa stranim partnerima putem instrumenata dopunskog kreditiranja i financiranja izvoza kao i osiguranja izvoza od nekomercijalnih rizika. Banka je imala zaključene sporazume o suradnji s vodećim izvozno-kreditnim agencijama u svijetu. Bila je ovlaštena organizirati i poticati učešće jugoslavenskih poduzeća u realizaciji projekata u inozemstvu u čijem su finiširanju učestvovale međunarodne i regionalne razvojne financijske institucije (Svjetska banka: IBRD, IDA i IFC; Interamerička banka za razvoj; Afrička banka za razvoj i Saudijski fond). JUBMES banka je 1997. transformirana u komercijalnu banku i posluje ka srpska banka i danas.

[2] Embargo na uvoz oružja u Domovinskom ratu - Tijekom Domovinskog rata, dana 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 713 donosi odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Nakon predaje oružja Teritorijalne obrane u travnju 1990. godine  jugoslavenskoj vojsci, bio je ovo drugi težak udarac Hrvatima. Tom odlukom su praktički otvorena vrata JNA i Srbiji da osvoji i pokori Hrvatsku. Osobito sramotnu ulogu pri tome odigrala je Velika Britanija i jugoslavenski diplomat Hrvat Budimir Lončar, kasniji ključni savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika Mesića i Josipovića. Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje rezolucije. Taj embargo će se provoditi tijekom cijelog ratnog razdoblja, čime je dovedeno u pitanje pravo Hrvatske te Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je zajamčeno Poveljom Ujedinjenih naroda. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija. https://hr.wikipedia.org/...

[3] Gojko Šušak – (Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998.), bio je hrvatski političar i ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. godine, te jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana. Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske. Njegovo kratko izvješće "Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!" postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i Hrvatskih snaga vođene tijekom Domovinskog rata. Dana 15. kolovoza 1968. godine napušta Jugoslaviju, prije služenja vojnog roka u JNA. Put ga preko Austrije vodi do Kanade, gdje su odranije živjela dva njegova dva brata. Od 1972. godine se upušta i u privatni biznis; osnovao je vlastite male tvrtke "Susak Enterprises", i "GG Decor-Interior Design", koje su se bavile ugostiteljstvom, te soboslikarstvom i drugim poslovima uređenja interijera. Među hrvatskim iseljenicima stječe s vremenom ugled poslovnog čovjeka, koji je društveno aktivan u raznim kulturnim i političkim aktivnostima iseljeničke zajednice. Krajem 1980-ih godina domaćin je prve kanadske turneje budućeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, koji je Kanadu prvi put posjetio 1987. godine, a Šušak je organizirao njegovo prvo predavanje. Po osnutku Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) pomaže dr. Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju. U Hrvatsku se vraća u siječnju 1990. kada je bio sudionikom 1. općeg sabora HDZ-a održanom u Zagrebu. Nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora održanih u svibnju 1990. godine, Šušak je 30. svibnja postao član prve hrvatske Vlade i imenovan ministrom iseljeništva. Dužnost obnaša oko godinu dana uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama sa zadatkom povezivanja s hrvatskom dijasporom i jačanjem diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima su hrvatski iseljenici živjeli u značajnom broju. Zatim 4. ožujka 1991. godine biva imenovan zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja. Dana 31. ožujka započeo je Domovinski rat. Kao član vlade, Šušak je pomogao u prikupljanju ekonomske pomoći od iseljenika za kupovinu oružja. Hrvatska i Slovenija 25. lipnja 1991. godine proglasile su neovisnost od Jugoslavije. U srpnju 1991. godine Špegelja je na mjestu ministra obrane kratko zamijenio Šime Đodan, a zatim Luka Bebić. Bitka za vojarne počinje 14. rujna, a 18. rujna Šušak je imenovan ministrom obrane. Ivan Milas imenovan je njegovim zamjenikom. Poslije imenovanja generala Antona Tusa za načelnika Glavnoga stožera i restrukturiranja koje je proveo Šušak, početkom prosinca formirano je 60 brigada ZNG-a. Ujedinjeni narodi (UN) 25. rujna nametnuli su Hrvatskoj embargo na uvoz oružja. Vlada Republike Hrvatske ipak je nastavila kupovati oružje, ali je i počela proizvoditi vlastito oružje. Također se usredotočio na bliže veze sa Sjedinjenim Američkim Državama. Operacija Oluja je završila 8. kolovoza potpunim raspadom RSK. Samo je istočna Slavonija ostala izvan hrvatske kontrole. Početkom 1996. godine dijagnosticiran mu je rak pluća. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje SAD u ožujku 1996. godine na liječenje u bolnicu Walter Reed. Nakon neuspjelog liječenja u SAD, liječenje nastavlja u Hrvatskoj. Uslijed naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava u 53. godini života. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/...).

Povezani članci

• Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)
• Razvoj Končareve tiristorske lokomotive (1) – Uvodna razmatranja
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (2) – Početak u „starom“ Končaru
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (3) – Osnivanje SUS-a, početak rata
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (4) –Ratne godine, razvoj nove Strijele-10CRO
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (5) –Ratne godine, mnogo novih proizvoda
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (6) – Promjena uprave, štrajk, stečaj i kraj

Komentari

• Igor Čatić

  18. 07. 2019

  Iznimno vrijedan tekst. Što smo sve imali u Hrvatskoj i upropastili. A Autor izrasta u vodećeg povjesničara razvoja hrvatske tehnike. Trebalo bi zbog njega smisliti neku nagradu.

Komentiraj