Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa (III.dio)

Treći i završni dio teksta o životu i radu profesora emeritusa Igora Čatića govori o „zlatnim“ godinama, studiju prerade plastike, knjigama i terminologiji, napadima Greenpeacea i plastičnim vrećicama, o „štagljarizmu“, izgubljenoj vezi znanosti i industrije,  tehnologiji i teologiji, mirovini, profesoru emeritusu i nagradi za životno djelo.


III.DIO

Zlatne, osamdesete godine

Stvari su išle izvrsno. Prerada polimera počela se predavati svim studentima strojarstva u okviru zajedničkih kolegija Tehnologije s 8 nastavnih sati u III. semestru. Kasnije je naš koncept proširen na Split, a 90-tih godina na strojarske fakultete u Mostaru i Slavonskom Brodu. I to su bila jedina mjesta u ovom dijelu Europe gdje se na strojarstvu predavala prerada polimera.

Nešto se o tome govorilo u Novom Sadu i u Beogradu, ali je to tamo iščeznulo. U 1990-tima je u Sloveniji osnovan Centar za alatničarstvo, TECOS u Celju. A onda je osnovan i postdiplomski studij. Njihovi studenti slušali su neke naše predmete.

Godine 1982. počeo je postdiplomski studij na FSB-u o preradi polimera, bio sam voditelj studija.

Godine 1983. smo već imali i prvog magistra, s onog sveučilišnoga postdiplomskog studija, bio je to Mladen Šercer. On je postao i prvi stalni asistent, danas je redovni profesor u trajnom zvanju. Kada je otišao u vojsku na godinu dana, dobio je zamjenu, Juricu Zorića koji se kasnije zaposlio u jednom jako poznatom kanadskom poduzeću, ABC, koje je osnovao čovjek s ovih naših prostora. I sada tamo radi na području injekcijskog prešanja. U toj sam tvornici dva puta držao predavanja, jednom u obliku seminara od 4 sata. Tada su tamo radili neki Indijci koji su to predavanje najbolje prihvatili, jer sam im prikazao postupak injekcijskog prešanja s pomoću sustavnosne analize gdje su oni jako dobri. Tvrtka ABC radila je pretežno za američku automobilsku industriju. U toj tvrtki zaposlen je uz Juricu Zorića i još jedan bivši student FSB-a, menadžer inženjeringa Sven Žorž.

Izvrsno je funkcionirala suradnja na razini seminara, diplomskih i magistarskih radova, s industrijom, jer je 70 posto diplomskih i preko 90 posto magistarskih radova načinjeno u industriji. Veliki broj tih radova je prikazan na konferencijama. Niz godina bili smo dobro opskrbljeni literaturom, jer smo preko Društva dobivali strane časopise. U jednom trenutku dobivali smo i po 40 stranih časopisa. Ta razmjena je sada smanjena na simboličnu veličinu.

Te, osamdesete godine bile su u svakom slučaju Zlatne godine. I tada su se počeli nazirati oblaci.

I onda je došao rat.

Poslije devedesetih su se mnogi kontakti izgubili, jer se par godina nije putovalo.

Laboratorij za preradu polimera

Sve je jako dobro cvalo tih osamdesetih godina, međutim problemi su bili s razvojem laboratorija. Kao humboldtovac dobio sam od Zaklade dvije donacije. Jedna donacija je bila 5.000 maraka za kupnju knjiga. Uz to sam dobio poklon opreme u vrijednosti 40.000 DEM. Laboratorij smo otvorili 1979. I to je omogućilo da se načini jedna skromna jezgra laboratorija.

Mi smo na FSB-u još 1974. sami riješili razvoj jednog uređaja koji je omogućio simuliranje temperaturnih polja u kalupima, uređaj Grič. Uređaj je razvijen pod utjecajem sličnog uređaja koji je viđen kod BMW-a. Oni su to radili 70-tih godina za područje tlačnog lijevanja metalnih taljevina.

ČATIĆ-2.5

Laboratorij za preradu polimera na dan otvaranja 1979.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 ČATIĆ-2.4

Otvorenje Laboratorija za preradu polimera 1979. godine

Prof. I. Čatić i ponosni otac Julije Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Predavanja na raznim fakultetima

Od 1977. održao sam nastavu u Splitu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje. U 1980-tim sam predavao na postdiplomskom studiju Kemijsko-tehnološkog fakultetu u Splitu. Polovicom predavao sa 80-tih na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu. Godine 1995. počeo sam predavati u Mostaru. Bilo je vrlo zanimljivo u prvoj polovici 90-tih putovati na predavanja u Split. To je značilo sjesti u mali avion u kojem se vozio i Predsjednik Franjo Tuđman. Išli smo iz Zagreba prema Malom Lošinju i onda prema Splitu. I u Mostar se onda išlo preko Splita. U Splitu me dočekao šofer i odveo u Mostar i poslije vratio na zrakoplov. Na sva tri sveučilišta sam imao po 9 sati nastave u roku od 24 sata, uz najmanje 8 sati tjedne nastave u Zagrebu. Ali izdržalo se.

U Slavonskom Brodu me je naslijedio prof. Pero Raos. On je najprije bio izvršni tajnik u Društvu dok je čekao da mu se otvori radno mjesto na Fakultetu. Na Katedru je došao 1983. On je za svoj magistarski rad je dobio u ono vrijeme vrlo visoko priznanje, Nagradu 7. sekretara SKOJA za mladog istraživača. Dobio je stipendiju Deutscher Akademischer Austauschdienst, a kasnije je bio stipendista Zaklade Alexander von Humboldt. On je bio prvi humboldtovac poslije mene, nakon dvadesetak godina. Na FSB-u imamo još samo jednoga. To je prof. Jurica Sorić, koji je stipendiju dobio 1997. Poslije se više nitko nije natjecao.

Kada je dr. Pero Raos završio stipendiju, onda je odlučeno da me naslijedi kao nastavnik u Slavonskom Brodu. To je bila izvrsna odluka i za njega i za taj Fakultet, jer je on sigurno bio jedan od najtalentiranijih studenata i asistenata. Pokazao je i menadžerske sposobnosti, jer je cijelo vrijeme  vodio i svoju privatnu firmu, zastupstvo proizvođača polimernih ljepila. Sada vrlo uspješno djeluje i kao glavni urednik časopisa Tehnički vjesnik[1] u Slavonskom Brodu.

Studij prerade plastike

Prerada plastike je u svijetu vrlo često locirana na kemijskim fakultetima. Ali SR Njemačka je vrlo čvrsto stala iza stajališta da je proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova proizvodnja dijelova, a nije proizvodnja materijala. Zakonitosti proizvodnje dijelova su različite od proizvodnje materijala.

Na kraju mog djelovanja imao sam na listi više od 160 diplomiranih inženjera, 23 magistra i 2 doktora znanosti. Nije se razbacivalo s doktoratima. Osvojili smo 23 Rektorske nagrade, na što sam posebno ponosan,

Sveučilišni studij Makromolekularne znanosti trajao je do 1985 i onda se ugasio. Diplome su dobivali na matičnim fakultetima. Njegovu gašenju osobito su pridonijeli nastavnici Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije. Htjeli su svoj studij.

Knjige

Među brojnim objavljenim knjigama i uređenim zbornicima, objavio sam tri knjige od kojih nijedna nema uzora u svjetskoj literaturi. Prva je Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera, objavljena 1985. Knjigu je objavio DPG, kao i gotovo sve ostale moje knjige. Ta knjiga je moj znatno prošireni doktorat. Osim toga, u knjizi su uvedene nove jedinice pa sam morao zamijeniti sve stare jedinice.

Druga knjiga je objavljena oko Božića 1991. To je knjiga Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava. No ta sustavnosna analiza injekcijskog prešanja polimera i ostalih materijala omogućila je da se pod isti naziv danas svrsta više od 250 inačica tog postupka.

Treća knjiga je Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004.), objavljena 2004. a izrađena u okviru istoimenog projekta. Virtualni trg za znanost, tzv. Connect, je tu knjigu jako napao. Pisali su, zašto se dao novac za taj tehnologijski projekt, jer da se to moglo dobiti u prijevodu za 20.000 kuna. Mi smo knjigu objavili, knjiga ima 20 autora, gotovo 300 stranica, preko 700 literaturnih izvoda. Moš' misliti kako to možeš načiniti za 20.000 kuna. Glavni autor uz mene bio je dr. Friedrich Johannaber. Imali smo i jednu Engleskinju kao suradnicu, ostalo su bili naši stručnjaci.

naslovnica_2004

Naslovnica knjige Injekcijsko prešanje

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Kada smo počeli rad na toj knjizi, mislili smo da ima 100 do 120 inačica postupka injekcijskog prešanja, a opisali smo ih 175 i nabrojili 235. Ako na internetu u Trorječnik upišete injekcijsko prešanje naći ćete 242 naziva. Od njih kod nas je uvedeno 15 postupaka, ljudi su si mogli naći što trebaju. Sve slike i tablice su opisane na 3 jezika.

Financirano je bilo iz tzv. tehnoloških projekata koje je u početku vodio sada pokojni, prof.dr.sc. Juraj Božičević. U knjizi je intuitivno primijenjen novi koncept – smanjivanje informacija znače poopćivanje.

U knjizi imamo i rječnike na 3 jezika, po hrvatskom, engleskom i njemačkom stupcu. Prezentacija ove knjige bila je prvorazredni stručni događaj. Održana je u hotelu International uz savjetovanje koje je organiziralo Društvo u suradnji s Katedrom za preradu polimera FSB-a. Bilo je preko 120 nazočnih, došli su kao predavači i neki Nijemci.

Knjigu sam ponudio Nijemcima, a oni su rekli, mi ćemo to učiniti sami. Nažalost, nisu to nikada načinili. Tek 2015. je objavljena slična knjiga, no kako ju nisam vidio ne mogu kazati u kojoj se mjeri razlikuje od naše.

Posebno važnim ocjenjujem i vlastiti doprinos na području uređivanja zbornika skupova, pretežno onih koje je organizirao DPG. Pod pojmom uređivanje razumijeva se pisanje recenzija svih tekstova u zbornicima, terminološko i ostalo uređivanje.

Moji studenti su učili već od 1975. po skriptama koja su studenti i postdiplomandi iz mojih predavanja zapisali pa su ih šapirografirali. Izašle su u nekoliko varijanti. Vrhunska knjiga je bila završna, Proizvodnja polimernih tvorevina, kao udžbenik. Zahvaljujući sponzorima, svi studenti koji su bili na mom zadnjem predavanju 2006. su ju dobili s mojim potpisom, besplatno.

Urednica iz Beograda s kojom surađujem, rekla mi je da je to knjiga iz koje je najviše naučila i koju često rabi u pripremama za seminare što ih drži u toj zemlji.

Članci o terminologiji

Objavio sam i veliki broj članaka o terminologiji. Posebno važnim smatram Rječnik polimerijskog inženjerstva: englesko‑njemačko‑hrvatski, tiskan u časopisu Polimeri od 1980. do 1986., a hrvatski stupac od 1992. do 1995.

Godine 2002. objavio sam u suautorstvu sa suprugom Rankom Englesko-hrvatski rječnik polimerstva, a 2009. Hrvatsko-engleski rječnik polimerstva (uključuje i CD-inačicu, prošireno izdanje). Kao glavni istraživač vodio sam projekt Elektronički rječnik polimerstva, hrvatsko-englesko-njemački, koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, uključivo dio Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje).

Godine 2015. objavljen je na internetu ERPOHEN- Trorječnik polimerstva: hrvatsko-engleski-njemački. Kao kruna terminološkog rada.

Kako je nastao Trorječnik polimerstva?

U proljeće 1962. objavljen je u časopisu Kemija u industriji tekst moj tekst o potrebi sređivanja nazivlja na području polimerstva.

Pedesetak godina poslije objavljen je na internetu ERHOPEH -Trorječnik polimerstva: hrvatsko-englesko-njemački. Rječnik je dostupan na:

https://www.fsb.unizg.hr/.... Sadrži više od 12.500 hrvatskih, više od 22 tisuće engleskih i više od 28 tisuća njemačkih naziva.

Je li zaista bilo potrebno toliko vremena za taj rječnik kojeg kao autori potpisuju Igor i Ranka Čatić. Nije i jeste. Krenulo se ni od čega, trebalo je stvoriti gotovo sve što je vezano uz polimerstvo. A to se ne stvara preko noći, pa ni pojedinac. Terminologija jednog područja uvijek je rezultat kolektivnog napora koji se ogleda u dobro terminološki uređenim knjigama i još više časopisima.

U godinama 1964. i 1965. časopis Kemija u industriji tiskao je moj manji terminološki rječnik s nazivljem i definicijama uglavnom s područja preradbe plastike. Tih je godina ovaj časopis bio središte objavljivanja tekstova s područja polimerstva.

dodatak4

Početak rječnika,

(Izvor: Kemija u industriji, 1964.)

Nastao je zastoj u razvoju rječnika da bi se sedamdesetih godina njegovoj izradbi pridružila Aleksandra Kostial-Štambuk.

Podrug desetljeća kasnije, tada na svom svekolikom vrhuncu, Društvo plastičara i gumaraca započinje izdavati časopis Polimeri. Prvi broj Polimera tiskan je u listopadu 1980. Pripreme za izdavanje časopisa bile su duge. Među ostalim uključivale su i dogovor s prvim glavnim urednikom, Krešimirom Adamićem da se započne izdavati rječnik polimerijskog inženjerstva.

dodatak5

Četvrti nastavak Rječnika polimerijskog inženjerstva

(Izvor: Polimeri 2(2)89-96(1981)

Osnovni je stupac bio engleski, uz usporedni njemački. Sukladno tadašnjim prilikama i praksi, naš stupac nazvan je rječnik hrvatskog ili srpskog jezika. Uz nemjeriv doprinos Aleksandre Kostial-Štambuk, u izradbi tog rječnika sudjelovala je uz mene, pokretača i prvog autora i Vida Jarm te lektori Eugenija Barić i Ivo Kalinski. Tiskanje tog rječnika s 5.234 engleskih pojmova koje je bilo u nastavcima, po 8 stranica časopisa, završeno je 1986. Tada se pojavila nova mogućnost, računalna obradba rječnika. To je rezultiralo određenim zastojem u izradbi naše inačice rječnika koju je časopis Polimeri započeo objavljivati 1992. Sada je to bio hrvatski stupac. Njega je priredila za tisak koautorica ovog rječnika Ranka Čatić. Objava je završena 1996. Te iste godine predstavljen je i Englesko-hrvatski rječnik polimerstva. Međutim taj je rječnik bio umnožen preslikavanjem u vrlo malom broju primjeraka.

U međuvremenu je Ranka Čatić završila nacrt hrvatske norme ISO 472/1999. - Terminologija. Termini za rječnik ISO 472/1999 izvedeni su pretežno iz ovog rječnika. Odnosno, u konačnu verziju ovog rječnika ušli su i svi nedostajući termini iz te norme.

Autori su odlučili potpuno preraditi i proširiti rječnik, a osuvremenjeni su mnogi termini u duhu hrvatskog jezika devedesetih godina.

Iz rječnika su uklonjeni brojni termini koji nisu izravno vezani uz polimerstvo. Pri izradbi korišteni su brojni klasični i računalni rječnici s ovog područja na engleskom, njemačkom, francuskom, ruskom, češkom, talijanskom i finskom jeziku. Pri izradbi nazivlja korištene su i brojne definicije, osobito one iz ISO R472. Nazivlje i kratice polimera usklađene su s važećim dokumentima Međunarodne organizacije za normizaciju ISO.

U predgovoru jedne od inačica ovog, sada dostupnog rječnika na internetu a koji je tiskan pod nazivom Englesko-hrvatski rječnik polimerstva (2002.) piše:

        »Svjesni smo činjenice da ovim rječnikom nisu obuhvaćeni svi potrebni termini. Ali u jednom trenutku treba završiti posao a proširenja i poboljšanja bit će obuhvaćena u novom izdanju. A za svaku primjedbu i prijedlog poboljšanja autori će biti zahvalni.«

To vrijedi za sve kasnije inačice. Pritom se postavlja pitanje, tko će raditi na proširenju rječnika. I hoće li to uopće nekom trebati u eri nametanja engleskog jezika i izbacivanja hrvatskih autora iz hrvatskih časopisa. A ako i pišu na u hrvatskom časopisu, žele da to bude na engleskom jeziku. To je jedan od razloga što je se prestalo s objavljivanjem časopisa Polimeri s 36.-tim godištem, 2015.

dodatak6

Englesko-hrvatski rječnik polimerstva iz 2002. godine

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Iz Predgovora Hrvatsko-engleskom rječniku polimerstva (2009.) treba izdvojiti sljedeće:

       »U međuvremenu zbilo se dosta toga na području jezika povezanog s polimerstvom. Objavljena je hrvatska norma HRN EN ISO 472:2007 Plastika – rječnik. Evo što je zapisano u prikazu te povijesne norme u časopisu Polimeri (3/2007.): »Zašto je to povijesna norma? Odgovor je jednostavan. Tehnički odbor 531: Plastika i guma ima sada dio sređenih naziva za područje polimerstva. Sada više nema isprike „mislim“, „oni tako pišu“, „terminologija strojarskog polimerstva“ i sl. Postoji terminologija hrvatskog polimerstva. Postoji li nešto poput hrvatskog polimerstva? Svakako, to je polimerstvo napisano na hrvatskom jeziku. A to znači da kratica PVC znači poli(vinil-klorid), a ne poli(vinil klorid) ili polivinilklorid. Nema više injekcijskog brizganja ili brizganja za e. injection moulding, već samo injekcijsko prešanje. Norma je rezultat gotovo 50 godina rada na stvaranju hrvatske terminologije polimerstva.«

dodatak7

 

Hrvatsko-engleski rječnik polimerstva (2009.)

(Izvor slike: arhiva I.Čatića)

Međutim u Hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti ali i u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici, posebno akademskoj, norme ne znače ništa. I dalje, npr. Velikom hrvatskom rječniku piše polivinilklorid. Na primjedbu da se barem ispravi u elektroničkoj inačice, nema odgovora.

Treba navesti još neke pojedinosti u stvaranju Trorječnika. Rječnik uvažava normirana rješenja iz hrvatske norme HRN EN ISO 472:2007 Plastika – rječnik. U međuvremenu je tiskana knjiga Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004.) koja sadrži među ostalim do sada u svjetskim razmjerima najpotpuniji rječnik s gotovo 240 inačica postupka injekcijskog prešanja plastike, kaučukovih smjesa, keramike i metala te njihovih kombinacija, ali i živih ćelija. Objavljena je i knjiga Proizvodnja polimernih tvorevina (2006.), do sada najopsežnije djelo s područja pravljenja plastičnih i gumenih dijelova. I iz te su knjige preuzeti brojni hrvatski nazivi.

Rječnik sadrži vrlo opsežnu listu složenih kratica (akronima). Za rješavanje dvojbi o njihovu pravilnom pisanju zahvaljujemo dugogodišnjem recenzentu tih tekstova za potrebe časopisa Polimeri Vladimiru Rapiću. Pridodaje se, hrvatski jezični stručnjaci morat će normirati da se zadržavaju međunarodne složene kratice. Primjerice DNA umjesto DNK ili PVC umjesto PVK.

Tijekom vremena uočene su i popravljene mnoge uočene pogreške ili nelogičnosti, konzultirani i mnogi novo objavljeni stručni, tehnički i enciklopedijski rječnici na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, češkom, finskom i drugim jezicima, i to ne samo tiskani nego i elektronički.

Treba naglasiti da Trorječnik sadrži i rješenja iz projekta ERPOHEN, kao dijela projekta Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje).

I na kraju valja zahvaliti svima koji su na bilo koji način, izravno ili posredno sudjelovali u izradbi ovoga rječnika. To su redom prvenstveno recenzenti iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Eugenija Barić, Ivo Kalinski i Marija Znika. Izbor recenzenata rezultat je suradnje sa sadašnjim Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje s kojim je DPG na temelju sporazuma o suradnji surađivalo još od 1973.

Treba zahvaliti i pojedincima koji su pridonijeli kvaliteti i izradi rječnika. To su (abecednim redom): Krešimir Adamić, Stjepan Babić, Maja Bratanić, Barbara Bulat, Nenad Cvjetičanin, Kata Fišter, Sanda Ham, Zvonimir Janović, Vida Jarm, Aleksandra Kostial-Štambuk, Lovorka Lauc-Barač, Ela Orešković-Požeg, Dubravka Raffaeli, Ana Rogić, Stanislav Saver, Branka Tafra i Zorica Veksli.

Od ustanova treba istaknuti Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Terminološki odbor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nagrade

Dobio sam više nagrada i priznanja, od kojih se ističu Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti 2007. (na prijedlog Društva za plastiku i gumu i Hrvatske zajednice tehničke kulture, a povodom 70. obljetnice života), Nagrada za životno djelo Faust Vrančić za doprinos tehničkoj kulturi 2004., Nagrada grada Zagreba za znanost 2002., Državna nagrada za popularizaciju i promicanje znanosti na tehničkom području 2000., Nagrada za napredak znanosti 1999., International Education Award (Međunarodna nagrade za obrazovanje 1998.), Nagrada za istaknutu znanstvenu djelatnost 1987. i Republička nagrada Nikola Tesla 1977. godine za svoj ukupni doprinos znanosti, obrazovanju i drugim poljima.

Kriza u društvu i kriza u društvima plastičara

Jedna naša suradnica, ekonomistica Gordana Barić koja je bila kod nas na Katedri, a sada je samostalni nastavnik, 1995. je tijekom posjete Americi upoznala profesoricu Bonnie Bachman, tadašnju predsjednicu Society of Plastics Engineers. (Tamo je mandat predsjednika samo godinu dana). Ona je jako dugo radila kod IBM-a i onda je prešla na jedno malo sveučilište. Bavi se ekonomskim problemima.

Održala je i kod nas nedavno predavanje, na Međunarodnoj konferenciji o tehnologiji za održivu proizvodnju (MOTPS) u Poreču. Nažalost, čini se da ni strukovna društva diljem svijeta više nemaju isti značaj kao nekada. Bonnie mi je rekla, kada bila predsjednica SPE imalo 35.000 članova, a sada ima samo 15.000.

To je slika opće krize u kojoj više ne trebate stručnjake. U Americi su najprije proizvodnju predali drugima i sada se žale zbog toga,

Uz prebacivanje proizvodnje u slabije plaćene zemlje vezana su moja zapažanja u posjetu Sveučilištu u Lowellu (Massachusetts) 2003. s najstarijim studijem prerade plastike u SAD. Lowell je malo sveučilišno mjesto blizu Bostona, nekada je bilo središte tekstilne industrije. Bio sam pozvan da tamo održim predavanje. Profesor N. Schott je podrijetlom iz naše bivše države. Na predavanju, na njegovom usmjerenju, od 7 nazočnih, svih sedam su bili Indijci. Danas Indija postaje plastičarskim divom. U Lowellu bilo puno praznih zgrada, to su bivše tekstilne tvornice. Pomicanje prema jeftinijim destinacijama nije ništa novo. To smo imali i u 19. stoljeću, upravo u Lowellu. Lowell je bio prvo središte tekstilne industrije koje su stvorili ljudi, došli iz Europe. Prvi poduzetnici su vrlo vrijedno radili. I onda su u jednom momentu počeli kupovati „vile u Tuškancu“, konje, a danas kupuju divlje automobile,

Završio je Građanski rat, proizvodnju su iz sjevernog dijela Amerike preselili na jeftiniji Jug. Tako je to počelo i nastavlja se. Ništa novo. Lowell je dobio nešto informatičke industrije, nešto se ljudi zaposlilo, ali to ni blizu nije onom broju od prije.

Napad Greenpeace-a i problemi s PVC-om

Početkom devedesetih godina započeli su plaćeni napadi na plastiku, u organizaciji Greenpeace koji tih godina strahovito napao proizvodnju PVC-a u cijelom svijetu,pa i u Hrvatskoj.  Izgubili su sve sudove, ali kod nas su prijatelji zelenih uspjeli dokazati da je proizvodnja PVC-a u Jugovinilu radioaktivna. To je jedini slučaj proizvodnje radioaktivnog PVC-a u svijetu. O čemu se radilo?

Vlasti Kaštel Sućurca su se dogovorile sa Saveznom vladom da će se u blizini te tvornice odlagati radioaktivni otpad koji su namjeravali koristiti, vjerojatno za atomsku bombi. Onda su to zeleni iskoristili za priču.

Uz PVC je, nažalost, vezana jedna stvarno teška i ozbiljna drama. Stari postupak proizvodnje PVC-a koji je imao Jugovinil u početku je stvarno bio štetan. A to se nije tada znalo. Radilo se o odlaganju žive u more i oboljenju radnika koji su oboljeli od rijetke vrste raka, angiosarkoma.

jugovinil50

Tvornica Jugovinil, 1950.

(Izvor slike: http://sucurac.com/...)

Međutim, to je već prije Domovinskog rata sanirano, ali je iskorišteno za napad na PVC. Treba kazati da sam uz veliku svađu na Društvu, 1975. osnovao radnu skupinu koja se bavila posljedicama proizvodnje plastike i kaučuka na zdravlje čovjeka i okolice. Kao predsjednik na čelu te Radne skupine bio je akademik Tihomil Beritić[2], medicinar, a tajnica je bila izvrsna liječnica, dr. sc. Danica Majić. Oni su istraživanja vodili u ime Instituta za medicinska istraživanja. To su bila industrijska ispitivanja u tvornicama koja su provodili medicinari. Rezultate su predstavljali putem časopisa Polimeri i skupova DPG-a. Već 1976.  o rezultatima ispitivanja održana je prva sekcija u organizaciji Radne skupine na prvom savjetovanju o PVC-u. Rezultati istraživanja pokazala su, ljudi su stvarno oboljeli. Ali to oboljenje je posljedica stalnoga radnog mjesta u Jugovinilu. Naime koncentracija ostatnog vinil-klorida bila je previsoka, ali se to tada nije znalo. I ljudi koji su dugo vremena radili na radnim mjestima čistača autoklava su od toga oboljeli. Da su radili samo godinu, dvije, ništa im se ne bi dogodilo. Ali su radili dvadesetak godina.

I taj problem koji se u proizvodnji PVC-u dogodio, a otkriven tek 70-tih godina, do 80-tih godina bio praktički riješen. Neke su operacije automatizirane i ljudi više nisu dolazili u dodir s opasnim tvarima. Promijenjen je postupak pa je otpalo zagađivanje okoliša, a posebno zagađivanje mora živom.

S tim problemom su se posebno bavili Japanci. Kod njih se javila tzv. minimata bolest, od koje je umrlo nekoliko tisuća ljudi zbog acetilenskog postupka proizvodnje PVC-a.

Za vrijeme Domovinskog rata došlo je do snažnog prodora ideja tzv. zaštitara okoliša. To nema veze s ratom, već su se poklopile godine. To djelovanje tih kvazi zaštitara okoliša bio je devedesetih godina modni trend u cijelom svijetu. U Hrvatskoj su greenpeaceovci, putem njihove podružnice u Budimpešti, potaknuli jednu pravnicu da se bavi problemima PVC-a. To je bila profesorica Inge Perkov Šeparović, druga supruga od profesora Zvonimira Šeparovića koja je predavala inače menadžment. Ona je u Hrvatskoj organizirala napad na PVC i plastiku općenito, posebno na plastične vrećice.

Dobila je projekt od Greenpeacea koji je u ono vrijeme vrijedio 120 neto plaće redovnog profesora. Čak je tražila da djeca u školi potpisuju proteste protiv plastičnih vrećica. Tu je to krenulo. Osobno sam se jako angažirao oko toga. Poslije dvije godine jednom je prijetila da će izaći iz studija, ako dopuste da ju počnem javno propitivati.

Nakon toga je digla ruke od toga, jer je završila svoj posao i unijela je nered. I tako su se tih godina naši zeleni počeli snažno razvijati. Tu priča s PVC-om nije završila. Bilo bi vrlo zanimljivo znati kako su neke stvari išle. Kada su se počele prodavati tvornice, onda je proizvodnju PVC-a htio kupiti MOL. Netko mu je to uspio blokirati.

Predstava je nastavljena dalje, imala je jedan od vrhunaca u splitskoj zračnoj luci. Kada je tadašnji ministar gospodarstva N. Porges došao u posjetu u Split i Zadar, zeleni su izveli predstavu. Organizirali su dolazak u zračnu luku skupine ljudi s plinskim maskama.

Godine 1995. održao sam predavanje o PVC-u u okviru Inženjerskog saveza. Čovjek koji je to organizirao bio je odmah pozvan na odgovornost. U to vrijeme je to bio u Kaštelima gradonačelnik, poslije župan, Ante Sanader. A u hajku protiv radioaktivnog PVC-a, što je stvarno bezvezno, bila je uključena novinarka HRT-a Branka Šeparović. 

Teško je to sada raspetljati.

Uspjelo im je uništiti proizvodnju PVC-a u Hrvatskoj. Ta njihova galama nekome je odgovarala.

Dobio sam 1995, video vrpcu od danske TV, gdje je prikazan rad Greenpeace-a. Prikazao sam ga studentima na FSB-u i na projekciju se ušuljao predstavnik Greenpeace-a u Hrvatskoj, inače novinar. U napadu na neke ljude koji im se nisu sviđali greenpeasovci su se povezali s jednom terorističkom organizacijom. U amazonskim šumama zabijali su klinove da su ljudi koji su pilili stabla doživljavali nesreće. Koristilo se sve i sva, manipuliralo se s velikim novcima da je bilo grdo za gledat. Otkrilo se da je iza tih zelenih stajao krupni kapital iz Velike Britanije i drugih razvijenih zemalja.

U to vrijeme su bile i priče o freonima, kao širi se zbog njih ozonska rupa na Južnom polu. A to je prirodni fenomen. Pisali su se crni scenariji i potpredsjednik SAD Al Gore vidio je u tome svoj interes.

Časopis Polimeri i mi nastavnici s FSB-a smo uložili doista velike napore u raščišćavanju svega toga.

Plastične vrećice

Plastične vrećice postoje šezdesetak godina, pojavile su se u pedesetim, kada je proizvodnja polietilena počela snažno rasti. Nitko nema eksperimentalni dokaz da će se raspasti tek za 450 godina, kao što sada mnogi govore. Mogu si zamisliti da pri određenim uvjetima to se neće raspasti i ni nakon desetke tisuća godina. Ako budu negdje duboko zakopane, u posebnim uvjetima. Nema teorije po kojoj je će plastična vrećica izložena na suncu trajati više od nekoliko godina.

Druga je priča što se plastične vrećice ne smiju okolo razbacivati, ali to je pitanje čovjeka i to nema veze s materijalom.

Relativno nedavno, otkrivene su drvene pločice, to je isto organski polimer, na kojima na latinskom piše naziv grada Londona, Londonium. Te drvene pločice su stare preko 2.000 godina, sačuvane su u jednom potoku koji je nekada bio rijeka i prolazio središtem Londona. Našli smo u Njemačkoj drveno koplje staro 400.000 godina, imate prvu polimernu frulu, od kosti mladog medvjeda, staru 55.000 godina.

Za staklo i keramiku se ne zna kada se razgrađuju, ne bi nikakve nalaze našli da se razgrađuju. Za papirnate vrećice siječemo šume i jedina prednost papirnatih vrećica je u tome da će se one zaista brže raspasti od plastičnih. Međutim, mi zaboravljamo da je proizvodnja papira jedna od najprljavijih kemijskih proizvodnji, jako zagađuje s kemikalijama otpadne vode.

Papirnate, plastične i platnene vrećice su organski materijali, s time da ste za proizvodnju papira uništavali drvo sječom i opterećivali otpadne vode.

Prirodno je ono što je samoniklo u prirodi, a sve što se uzgaja je rezultat rada čovjeka,  rezultat njegove tehnike, čovjekove umjetne tehnike i to nije prirodno. Naravno, to nije ništa loše, jer bez toga ne bismo mogli ljude prehraniti ni odjenuti ili obući.

Neosporno je da je zbog PVC-a umrlo desetak tisuća ljudi, to je tragično, jer je svaki život dragocjen. Međutim, s uzgojem pamuka je sljedeći slučaj. Oni koji su učili povijest znaju da je prvo navodnjavanje bilo u Mezopotamiji upravo zbog pamuka. Izgubili smo Aralsko jezero, jer je nekom palo na pamet, da ispred jezera uzgajaju pamuk i rižu, pa je voda otišla i više nema jezera.  Za suvremeni uzgoj pamuka koristi se puno pesticida, 25% cjelokupne svjetske proizvodnje. Budući da se pamuk uzgaja u relativno siromašnim zemljama, ljudi tamo kradu taj pesticid da uništavaju druge insekte. Prema službenim podacima, starim desetak godina, godišnje se oko milijun ljudi otruje od pesticida koji su vezani uz pamuk, a dvadesetak tisuća ljudi i umre. A pamuk se prodaje kao prirodni materijal. On ima određena izvrsna svojstva koja ga čine jako podobnim materijalom. Ali nije prirodni već uzgojeni materijal.

Svijet se tako brzo širi da vi ne možete napraviti dovoljno tih kvazi prirodnih, uzgojenih materijala i već dosta dugo, ono što nazivamo sintetska vlakna prevladavaju u ukupnoj količini vlakana. Nekada ste imali loše najlonske košulje (nylon je zaštićeno trgovačko ime tvrtke DuPont čiji je laboratorij u kontekstu trostruke uzvojnice ili triple helixa likvidiran.)

Međutim, kada su naučili praviti mješavinu s ostalim vlaknima postalo je normalno da danas imate poliestersku košulju s kombinacijom pamuka uz nešto drugo. To funkcionira jako dobro. Recimo, reciklirane PET boce se koriste za dobivanje vlakana iz kojih se rade majice za nogometaše. To je zeleni materijal, jer se može ponovo fino iskoristiti. Da se ne govorimo o PVC-u koji je u međuvremenu postao jedan od najzelenijih materijala, jer je izbačeno sve ono što bi moglo biti dvojbeno. Postao je elitni materijal za građevinsku stolariju, odličan je izolator, smanjuje potrošnju energije, ne trebate bojati prozore, kao što se moraju bojati drveni prozori.

PVC industrija je postigla da više nema dovoljno materijala za recikliranje, jer materijali dugo traju, imate plastične cijevi koje su i nakon 80 godina u uporabi.

Da nema plastične ambalaže morali bismo jako puno toga baciti, jer se ne bi imalo gdje sačuvati, da se ne govori o transportnim troškovima. Zamislite si istu količinu osvježavajućih pića u staklenim ili plastičnim bocama. Nedavna istraživanja su pokazala da zamjena plastične ambalaže nekom drugom, znači 4 puta veći utrošak resursa.

Za jednaki volumen trebate jedan kamiona plastičnih ili 7 kamiona papirnatih vrećica.

Nosite kruh u plastičnoj i papirnatoj vrećici, pogotovo ako je topao, papirnata će vrećica za čas biti masna, pa vam pakiraju u dvije vrećice. U plastičnoj vrećici se neće dogoditi ništa. Ali gljive ne smijete staviti u plastičnu vrećicu,

Mene nitko ne može uvjeriti da su vrećice debljine 15 mikrometara i one iznad 50 mikrometara su dobre, a loše su samo one između 15 i 50 mikrometara. (Prema EU direktivi). Hrvatska je pod jakim utjecajem Društva za plastiku i gumu jedina glasala protiv takve glupe EU direktive, jer smo dokazali da to nema nikakve veze. Ako dođem u dućan, netko mi mora zapakirati suhe šljive. Ima izbor – ili papir ili  plastika. Bolja je 15 mikrometarska plastična vrećica nego višestruko deblja papirnata.

Po pravilniku do 15 mikrometara moraš dati plastičnu vrećice besplatno, a ove deblje naplaćuješ masno. Na placu će vam prodavač uvijek dati vrećicu, jer zna da mu je to jeftinije nego da kupuje papirnatu vrećicu u koju ne može staviti mokri sadržaj.

U jednom intervjuu je za Hrvatski radio, dr. sc.J anez Potočnik iz Slovenije, povjerenik EU, rekao je da je direktiva takva jer članice EU ne mogu konkurirati zemljama Dalekog istoka u skupini vrećica od 15 do 50 mikrometara. Tanke se ovima ne isplate, a ni debele im nisu interesantne.

Zbog lagane mogućnosti izrade plastičnih vrećica su pokazale da su najprihvatljivije za mnogostruku upotrebu.

Utjecaj medija i svjesno stvaranja nereda na tom području je u interesu krupnog kapitala.

Stvarno opasan plastični otpad

U građanstvu je stvorena totalna histerija oko te plastičnih vrećica i njihovog trajanja pa se ne vide pravi, krupni problemi. Primjerice, vrlo su opasan plastični otpad pelene. Nisu problem pelene za malu djecu. Problem su pelene za inkontinentne starije osobe, jer su pune lijekova, često puta vrlo otrovnih. I dok je plastičnih vrećica po težini u zagrebačkom otpadu 0,2 do 0,3 posto, dokazano je da je 2014. plastičnih pelena u zagrebačkom otpadu bilo preko 5 posto. S tim se nitko ne bavi, to je opasan otpad koji se baca zajedno s ostalim otpadom. A oko vrećica, jer je to najjednostavnije, uzbunjuje se narod da ne vide ostale probleme.

O profesorima i učiteljima

U Americi profesori u trajnom zvanju ne idu u mirovinu. Poslije nekih godina, prestaju predavati i dobivati plaću, a mogu ostati tamo do smrti, ako imaju financirane projekte. Oni nemaju toliko kadrova da se s njima mogu razbacivati kao mi. Mi sa 65 godina likvidiramo ugledne profesore. Više nam ne trebaju, jer dolaze mladi lavovi. Mogli bi biti barem okupljeni u okviru društva savjetnika.

Mi više ne biramo nastavnike učitelje, mi biramo nastavnike-činovnike. I to se osjeća.

Profesori Niko Malešević, Drago Kunstelj i Aleksandar Đurašević bili su pojam za profesora. Profesor Kunstelj je stvorio obrazovno i istraživačko područje zavarivanja u Hrvatskoj. (Zavarivanje je u Beogradu na Građevinskom fakultetu). Njegova je zasluga i zgrada Visoke tehničke škole, na adresi Ivana Lučića 1. A zasluga profesora Maleševića, koji je bio dobar i s političarima, je Južna zgrada FSB-a na broju 5. Mi takvih ljudi danas više nemamo,

Jedan bivši student Usmjerenja, kolega koji sada ide u penziju rekao je: „Delal sam usporedbu između dva profesora koji su mi ostali u sjećanju. To ste Vi i profesor Muftić. To su bili najzanimljiviji profesori koje sam imao. Kod Vas se vidjelo da ste imali prethodno stručno i životno iskustvo.“

Nekada je u razredima bilo 4 ili 5 odličnih učenika. A danas su svi odlični. A i sposobnosti se raspoređuju po Gaussovoj krivulji.

Odlazak u mirovinu

Počela se približavati moja penzija. Otišao sam s rukovodeće funkcije na Katedri 2001. Na FSB-u je pravilo da moraš napustiti rukovodno mjesto sa 65 godina. Onda su nam kao profesorima produživali rad do 70 godina. U mirovinu sam otišao 2006., pred deset godina. Nastavio sam dalje raditi i neke od najvažnijih stvari sam načinio u tom razdoblju.

Mojim odlaskom su se promijenila i istraživačka područja. Moj je nasljednik uveo područje aditivne proizvodnje, poznatije kao 3D tiskanje.

Položaj Sveučilišta u Zagrebu na raznim listama

U trenutku razgovora objavljena je vijest da je Zagrebačko sveučilište na 536. mjestu u novoj listi od tisuću najboljih sveučilišta. Ali prvi put se pojavio jedan podatak, (to sam prvi počeo izračunavati), da je to unutar 2,2 posto svjetskih fakulteta. A to se može smatrati izvrsnim.

Triple helix ili trostruka uzvojnica

Iz SAD je početkom prošlog desetljeća došla je koncepcija kod nas poznata kao Tripple helix, trostruka uzvojnica. Uvjeren sam da je to početak najgore prakse koja postoji. Država daje novce, navodno, sveučilištu, sveučilište angažira znanstveno roblje i predaje stvar industriji. Jer industrija više ne želi istraživati,

Zbog tog Tripple helixa nestali su glasoviti Bell Labs. Ta je istraživačka tvrtka osnovana 1925. i dala je 7 nobelovaca. Nema više ni DuPontovovih istraživačkih jedinica, koje su npr. razvile popularni najlon (poliamid) i umjetni kaučuk.

Zašto se ukidaju industrijski instituti u SAD? Preskupi su. Tamo rade profesionalni istraživači koji ne mogu raditi za 1.500 USD/mjesečno. Međutim, primjerice jedna doktorica znanosti iz Hrvatske radila je godinu dana u SAD-u kao stipendistica sveučilišnog instituta za svega 1.500 USD mjesečno.

"Štagljarizam"

Neki naši istaknuti, razvikani znanstvenici koji žive u inozemstvu a nikada nisu radili u Hrvatskoj govore da smo svi mi idioti koji smo ostali ovdje. I ja sam imao ponudu. Amerikanac koji je 1976., organizirao moju posjetu toj zemlji zadnji dan mi je ponudio značajnu sumu da dođem raditi u SAD. U to vrijeme bilo je Društvo u usponu, vodio sam treće usmjerenje u Europi za preradu polimera i zaključio sam da je ipak korisnije da ostanem tu, jer oni imaju dosta ljudi. To se pokazalo kao strateški dobra odluka. Tu sam za svoju zemlju načinio puno više nego što bih kao hrčak u zlatnom kavezu načinio u SAD. Osim toga nisam tip koji može pet godina sjediti na istom problemu.

U nedavnom članku u Večernjaku, sam napisal da Đikići i Štagljari dolaze ovdje tražiti društveno priznanje koje nemaju tamo gdje žive i rade. Imam već od 2011. izraz štagljerizam (Vjesnik, 26. rujna 2011). I dolaze kod nas po znanstveno roblje (npr. stipendija od 1.500 USD/mjesečno).

Izgubljena veza znanosti i industrije

Cijela priča suradnje između nastavnika s fakulteta (mislim na tehničke fakultete) i gospodarstva je pukla u onom momentu kada je sustav izbora nastavnika načinjen jedinstven bez obzira na struku. Najveći promašaj ikada koji je sveučilište načinilo je bilo u onom trenutku, kada vi više niste mogli izabrati ljude bez doktorata iz industrije, naravno uz obvezu da kroz 5 godina doktoriraju. To se dogodilo vjerojatno između sedamdesetih i osamdesetih godina. Malo grubo rečeno pretvarao se sustav cjelokupnog obrazovanja u zabavište, pa smo to načinili i s doktoratima. Nekada su ljudi doktorirali na temama, pogotovo oni koji su dolazili iz prakse i doktorirali u kasnijim godinama života, koje su proizlazile iz njihovih realnih problema iz prakse. Današnji doktorat odgovara otprilike onome što su nekada bili magisteriji. To je rezultat pritiska da mladi ljudi što prije dobiju doktorat. Međutim, to je otvorilo veliki broj problema za ljude koji su dolazili iz industrije i koji su s njom bili povezan. Na našem fakultetu, to su na primjer, bili profesori Malešević i Kunstelj koji čak nisu doktorirali, a otišli su u mirovinu. Akademik Božidar Liščić te profesori Boris Gornik, Mladen Novosel i Pavao Rebić došli su iz Prvomajske. Profesor Aurel Kostelić došao je iz Tvornice parnih kotlova.

Onog momenta kada je ta veza prekinuta, kada niste više mogli uspješne konstruktore koji su se dokazali u rješavanju konkretnih problema, angažirati na fakultetu, sve je krenulo potpuno na krivu stranu. I sada vi imate situaciju da ljudi bez ikakvog iskustva u industriji napreduju na fakultetu.

Velika je razlika između onih koji su radili nekoliko godina u industriji i onih koji nisu nikada radili. Jedna stvar je kada ti moraš biti u 7 ujutro na poslu i moraš biti tamo 8 sati i raditi na konkretnim problemima koji moraju biti u roku gotovi ili kada dođeš na fakultet gdje u pravilu nema pritiska tih rokova. Drugi je problem da nema mjesta za te doktore da odu u gospodarstvo kao što je to moguće u Njemačkoj i u Americi.

U Institutu u Aachenu pratio sam prvu generaciju ljudi koji su doktorirali kod profesora Mengesa. U 23 godine je kod njega doktoriralo 250 osoba. Od toga nas je u sustavu obrazovanja završilo 10 posto. Ostali su otišli u industriju. A oni koji su i bili u obrazovnom sustavu su najprije određeni broj godina morali provesti i dokazati se u industriji.

Za obrazovni sustav trebamo asistente i moraš im omogućiti da doktoriraju, a kada doktoriraju nemaju se gdje zaposliti.

Novi doktori bez prakse o nekim problemima znaju beskonačno puno, ali pri tome ne znaju struku. I kako onda mogu učiti studente o struci. To se ne može naučiti u školi. Škola se uči u primjeni stečenih znanja neko vrijeme na radnom mjestu izvan fakulteta. I onda samo najbolji dolaze na fakultete. To je veliki problem koji imamo. I pred kojim svi zatvaraju oči.

Svojedobno sam kao savjetnik jednom mjesečno dolazio u TOZ, raspravljali smo probleme, probali smo uvoditi neke nove metode praćenja proizvodnje i slično. Međutim, definitivno krajem 80-tih to je potpuno nestalo.

Neki su me nakon jednog mog članka pitali, može li se kalup konstruirati bez računala.

To je sve višeslojni problem, ali je definitivno jasno da sadašnji sustav izbora nastavnika na fakultetu sprečava najbolje i dokazane ljude s uspješnom praksom da dođu na fakultet i prenose to novim generacijama.

Ne može se ni medicina savladati na fakultetu. Zato oni imaju klinike. To tehničari nemaju. Medicinari imaju obvezni staž od godinu dana gdje prođeš više odjela i onda imaš specijalizacije, subspecijalizacije, čega u tehnici nema.

Poslije sedamdesetih su ljudi koji su imali iskustva i rezultate u praksi postali nepoželjni u sustavu. Ljudi su prolazili od demonstratora, asistenta do profesora i  penzije da nisu niti jedan dan radili u gospodarstvu.

Opasna i štetna "industrija brojanja radova"

Već dugo želim da netko načini analizu što su donijele 1960-te godine na mnogim razinama. Započeo je snažni razvoj tehnike, došli su laser, računalo i elektronika. Čak bih rekao da u 60-te godine donijela i velike promjene u glazbi, s rock'n'rollom je nastalo nešto posve drugo. Velike promjene su se dogodile i u znanosti. Počeo se pojavljivati veliki broj znanstvenika, eksplodirao je broj časopisa i trebalo je omogućiti knjižničarima da se snađu u tom velikom broju časopisa. I onda je uveden sustav koji određuje da je bolji onaj časopis koji se po nekim kriterijima nalazi u određenim bazama podataka. Jedan od kriterija kod toga je koliko se neki rad citira obzirom na broj radova objavljenih u nekom razdoblju.

Uveden je tzv. IF faktor[3], čimbenik odjeka nekog znanstvenog časopisa (u literaturi nazivan i kao čimbenik utjecaja, faktor odjeka, faktor utjecaja, impaktni faktor, faktor impakta, faktor relevantnosti i izvrsnosti, eng. impact factor, kratica IF). To je broj koji  predstavlja omjer broja citata (dobivenih na objavljene članke) u određenoj godini i ukupnog broja članaka koji su objavljeni u prethodne dvije godine (ili drugom određenom razdoblju) u istom časopisu. Izračun čimbenika jest dijeljenje broja citata dobivenih u tekućoj godini na radove objavljene u proteklom dvogodišnjem razdoblju s brojem radova objavljenih u istom tom razdoblju. Nazivnik ovog omjera ne obuhvaća sve objavljene članke, nego samo članke koji su u citatnim bazama kategorizirani kao izvorni znanstveni članci (eng. articles) i pregledni članci (eng. reviews).

U Hrvatskoj su podatci o čimbeniku odjeka dostupni u bazi podataka Journal Citation Reports (JCR) putem Centra za online baze podataka (http://www.online-baze.hr), u kojoj su svi časopisi svrstani su u dvije cjeline: Science Edition i Social Science Edition.

Čimbenik odjeka prvotno je osmišljen kao knjižničarski alat. Trebao je biti pomagalo knjižničarima u identifikaciji za odabir pri kupnji časopisa, a ne da posluži kao mjera znanstvene kakvoće istraživanja opisanoga u tekstu.

Čimbenik odjeka postao je vrlo utjecajan, jer je selektivan, to jest časopis s visokim čimbenikom odjeka ima vrlo strogu procjenu. U tome leži slabost ovog pokazatelja. Pitanje je tko provodi tu procjenu, jer vrlo često su to osobe s malo iskustva praktičnog znanstvenika, pa dolazi u središte pozornosti tko odlučuje vrijedi li uopće tekst poslati na recenziju. A na časopis se često može utjecati izdavačkom politikom. Podaci na osnovi kojih se utvrđuje nisu transparentni ni dostupni javnosti. Vjerojatnost da će rad biti objavljen u toliko veća u koliko radite nešto što popunjava sliku koju su zacrtali strani moćnici. Zato je sve više radova koji popunjavaju sliku, ali nitko ne radi da to poveže u cjelinu. A izvornih ideja je sve manje.

Posljedica čimbenika odjeka jest da se njegova osnovna dobra funkcija u potpunosti iskrivila, pa se istraživače sada ocjenjuje prema tome gdje, a ne prema tome što objavljuju, pa se tako prividno povisuje i vrijednost ostalih autora samo zato što su objavili u tom istom časopisu, premda su objavili nezapažene članke. Zloporaba čimbenika odjeka krajnje štetno djeluje na znanost, budući da se sve svodi na brojenje umjesto na stvarnu procjenu znanstvenog doprinosa, zamagljuje se znanstvena procjena, uništava karijere, troši vrijeme i dragocjene radove, koči inovacije jer se znanstvenici okreću područjima koja su trenutačno popularna. Istraživanjima je utvrđeno da neovisno o veličini časopisa, objavljivanje članaka koji ne sadrže izvorne znanstvene podatke i neprecizna kategorizacija članaka mogu značajno izmijeniti čimbenik odjeka.

Nove ideje još nemaju potvrde, a nekim novim idejama treba i čitavo stoljeće da se prihvate Prema tome, ono što se prati prema citiranosti nekih radova, to je srednja struja (mainstream). Sada su se počela forsirati istraživanja koja su pretežno u funkciji  srednje struje. A cijeli sustav kroz recenzije i ostalo omogućuje konkurenciji da ukrade neku potentnu ideju i realizira ju s mnogo više ljudi nego ih vi imate, kao autor na raspolaganju.

Brojanje radova je postalo samo sebi svrha. Počelo se na temelju jednog parametra koji je trebao poslužiti knjižničarima da vrednuju časopise stvarati kriterije za napredovanje sveučilišnih nastavnika. Napustili su se osnovni kriteriji izbora nastavnika prema programu koji on nudi i uveli su se kriteriji računanja po IF faktoru. Zašto to sve? Zato da bi glasovita majmunica Ai koja zna računati na računalu, umjesto njih procijenila koliko ste važni. To znači da danas jedna dobra tajnica bez ikakvog problema izračuna tko je dobar i tko nije dobar znanstvenik i nastavnik.

Sve ostalo je postalo sporedno i ne treba nas čuditi da je Sveučilište u Zagrebu na listama vrednovanja svjetskih sveučilišta najslabije u kategoriji patenata u ovom dijelu Europe.

Taj sustav vrednovanja časopisa je organiziran tako da ostvaruje enormnu zaradu. Zato, jer pod firmom otvorenog pristupa morate njima plaćati i često vrlo mnogo. Da bi došli do svog članka morate platiti. Korporacija Thompson Reuters je uspostavila sustav Web of Science[4], a imate i sustav Scopus[5] izdavača Elsevier.

I sada se dogodilo da je ove godine Web of Science prodan jednom dalekoistočnom fondu za 3,5 milijarde USD. Očito je da se tu vrti veliki novac, a ne znanstvena dostignuća.

Iza toga se krije i politika utjecajnih časopisa koji promiču ono što je najzanimljivije za najjače zemlje u svijetu.

Jednom smo analizirali časopis Polimeri i ustanovili smo da je u bazi Scopus oko 70 % naših radova koji su citirani u CC[6] sustavu, a 80 posto u Web of Science. To znači da su Polimeri bili sasvim solidan časopis.

Međutim, tada se arbitražno odredilo ako je rad citiran u CC-u koji je za prirodne znanosti onda dobijete za ocjenu časopisa i za dodjelu sredstava 10 bodova,  a ako je u ovom sustavu plastičara i gumaraca, u Polymer Database Library 1 bod.

Nemoguće je drugačije razumjeti da se časopis iz Slavonskog Broda iz nečega što je imalo 12-15 članaka godišnje pretvorio u časopis sa 120 članaka godišnje s 1800 stranica.

DORA

Tada je došlo do pobune znanstvenika koja je rezultirala u svibnju 2013. Deklaracijom o vrednovanju istraživanja iz San Francisca ( San Francisco Declaration on Research Assessment (DORA) (http://am.ascb.org/...). Deklaracija potvrđuje moje stavove iznesene u časopisu Strojarstvo (3/2009). člankom Faktor odjeka ne može biti čimbenikom izbora u viša zvanja (Časopis Strojarstvo je bio u CC bazi još 1973.). Prvi puta sam javno raspravljao o IF-faktoru 1998. u jednoj radio emisiji. U Deklaraciji je  izričito rečeno da čimbenik odjeka pojedinoga znanstvenog časopisa ne može biti kriterij ili jedan od najvažnijih kriterija prilikom napredovanja znanstvenika. Deklaraciju je  potpisalo mnogo znanstvenika, samo tijekom 5. lipnja 2013. između 8 i 18 sati potpisalo je oko 6.500 potpisnika. Osobno sam bio prvi potpisnik te Deklaracije iz Hrvatske.

Samo naglasak iz tog dijela teksta:

»Faktor odjeka, poznatiji kao IF-faktor ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekta.«

Kod nas o svemu tome - šutnja.

Teologija i tehnologija

Prošlo je više od tri desetljeća što se na mom obzoru pojavila riječ teologija. Osnovni poticaj za promišljanja tehničara o važnosti transcendentnih potreba ljudskog bića potječe iz članka američkog filozofa i pjesnika Fredericka Turnera. On je napisao ogled o postmodernističkom obrazovanju pod izvornim nazivom: Beyond the Disciplines – Design for a New Academy (Iznad disciplina – nacrt za novo sveučilište), prijedlog novog koncepta sveučilišnog podučavanja godine 1986. U sastavljanju izvorne obrazovne piramide znanja, Turner svojim promišljanjima ruši granice između teologije, umjetnosti i humanistike. Po njegovu mišljenju to znači zacjeljivanje raskola između božanskog i prirodnog, oličenih u imenima Francisa Bacona i Rene Descartesa.

O povezanosti teologije i tehnologije razgovarao sam s Turnerom 1990. u Dallasu. Od tada nastojim povezivati teologiju i tehnologiju kao vršne znanosti kulturologije, metaznanosti ili nadznanosti koja obuhvaća sve znanosti, od matematičkih do tehnologije i teologije.

NOVA PIRAMIDA-cres162

Usavršena obrazovna piramida znanja (I. Čatić, inačica 2016.)

(Izvor: Hrvatski fokus 24. lipnja 2016.)

Ljudsko biće osjeća potrebu za transcendentnošću. Pokušao sam na temelju sintezologijskog pristupa očima tehničara definirati teologiju i teologa. Pritom sam pošao od Hijerarhije potreba američkog psihologa A. H. Maslowa[7].

Osnovni cilj teologije je vjera. Pritom, teologija je humanistička znanost koja se temelji na Objavi te na odgovoru na tu Objavu, vjeri. Posebna odlika te znanosti je mudrost, na temelju koje dolazi do svoje istinske sposobnosti djelovanja. Teolog – znanstvenik, kao Božja stvar, stvoreni sustvaratelj, vjernik i temeljite naobrazbe, proučava i tumači Objavu (vjeru) i povezuje ju s ostalim znanostima. Najzaokruženije sam tu temu obradio 2013. u tekstu u Novoj prisutnosti[8] pod nazivom Sintezologijski pogled na povezanost teologije i tehnologije.

Profesor emeritus

Pred dvadeset i nešto godina je uvedeno da profesori koji odlaze u mirovinu mogu biti izabrani zbog posebnih zasluga za fakultet, struku i znanost općenito u počasno zvanje profesora emeritusa. Na početku je nastala jedna nejasnoća, jer je jedini predlagač mogao biti fakultet, a bira sveučilište. I vrlo brzo se pokazalo da se predlažu mainstreamovci i zaobilaze oni ljudi koji su na bilo koji način stršali tijekom svog djelovanja na fakultetu, a predlagani su u to zvanje ljudi koji su svima bili podobni.

Dosta je dugo trebalo da se uoči da oni koji su to zaista zaslužili, koji su otvorili neko novo područje, koji imaju nadprosječne rezultate u obrazovanju, znanosti i tako dalje, da njih jednostavno nema.

Kada je 2014. došla sadašnja rektorska ekipa na čelu s prof. dr. sc. Damirom Borasom, ona je to uočila. Inicijativu za dopunu Pravilnika pokrenuli su stručnjaci s područja društveno-humanističkih znanosti. Pravilnik za izbor profesora emeritusa dopunjen je s člankom koji omogućuje da Rektor predloži, kao svojevrsni korektor, godišnje dvije osobe. Kada sam odlazio 2006. u mirovinu, prednost su imali oni svima prihvatljivi i iz nekih razloga nije se istakla moja kandidatura. Isprva, (počelo je 27.5.1997.), nije bio veliki broj kandidata, ali 2015. bilo ih je toliko da su se već neki počeli žaliti zašto oni nisu predloženi. Neki, kada su prestali biti moćni, postali su preobični da bih se predlagalo. Prijedlog za mene došao je od skupine predlagača u kojoj su bili tehničari s različitih fakulteta. Pri isticanju moje kandidature, predlagači, uvaženi, stručni ljudi,  imali na umu da ja pored osnovnih uvjeta ispunjavam i neke druge uvjete. Sasvim sigurno da netko tko je postavio čitavo novo zannstveno-stručno područje kojeg prije nije bilo, koji ima takvu javnu i znanstvenu aktivnost da zaslužuje biti predloženikom. Predložili su Rektoru da u 2015. prva dva kandidata budemo Amir Hamzić, vrlo uspješni profesor fizike s PMF-a i ja. To je veliko priznanje pojedincu i podiže ugled fakultetu. Kao emeritus se možete javljati na projekte i voditi ih. I tako smo mi postali prva dvojica izabranika koje je službeno predložio Rektor. Rektor je prijedlog uputio na ocjenu Komisiji na razini Sveučilišta koja je pregledavala sve prijedloge što su došli s fakultete.

Do sada je u dvadesetak godina izabrano 258 profesora emeritusa. U okviru Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika Sveučilišta u Zagrebu postoji Sekcija profesora emeritusa.

Svečanost proglašenja je u Rektoratu i sve je bilo vrlo svečano.

To je sve trajno pozitivno iskustvo i visoki status.

Catic_emeritus

Dodjela počasnog zvanja Professor Emeritus I. Čatiću u Velikoj dvorani Rektorata u Zagrebu 3. studenoga 2015. Lijevo rektor prof. Damir Boras

(Izvor slike: Služba za odnose s javnošću SZ)

Nagrada za životno djelo

Na prijedlog Društva za plastiku i gumu nominiran sam u prosincu  2015. za nagradu za životno djelo. Prijedlog su podnijele tri istaknute znanstvenice, članice DPG-a.  Prijedlog je prihvaćen i jedan sam od ovogodišnjih dobitnika, ovaj puta nagrade za životno djelo.

Ovo je najveća nagrada koju sam mogao dobiti.

Odluka o nagradi donesena je na drugoj sjednica Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost kojom je predsjedao akademik Željko Reiner, potpredsjednik Hrvatskoga sabora i zamjenik predsjednika Odbora i predsjednika Hrvatskoga sabora, gospodina Bože Petrova. Sjednica je održana u Hrvatskome saboru 22. prosinca 2016.

Za nagrade je predloženo i prihvaćeno 29 kandidata, od kojih pet za nagrade za životno djelo i to cijenjeni znanstvenici professor emeritus Marijan Šunjić za prirodne znanosti, professor emeritus Igor Čatić za tehničke znanosti, akademik Vjekoslav Jerolimov za područje biomedicine i zdravstva, prof. dr. sc. Marija Ivezić za biotehničke znanosti te professor emeritus Soumitra Sharma za područje društvenih znanosti.

Termin svečane podjele državnih nagrada za znanost u Hrvatskome saboru potvrđen za četvrtak, 29. prosinca 2016. godine.

Ta vijest objavljena je s popratnim tekstom samo na jednom portalu (www.zg-magazin.com.hr), sve specijaliziranijem za znanstvene i stručne teme. Službena dalekovidnica koja ipak dio programa popunjava i sa znanošću, taj je dan reklamirala internu nagradu jednog instituta. A državnim nagradama posvećena je vijest u teletekstu, koja nije bila istaknuta, već ste ju morali tražiti  stranicu po stranicu, ako ste znali da postoji.

Državne nagrade za znanost dodjeljuje Republika Hrvatska za iznimno važna dostignuća u znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, za proširenje znanstvenih spoznaja i za znanstvena ostvarenja u primjeni rezultata znanstvenoistraživačkog rada, koja su postigli znanstvenici, istraživači i znanstveni novaci. Zakonom o hrvatskim državnim nagradama za znanost predviđena je dodjela četiriju vrsta državnih nagrada za znanost. To su nagrada za životno djelo, godišnja nagrada za znanost, godišnja nagrada za popularizaciju i promidžbu znanosti i godišnja nagrada za znanstvene novake. Nagrada za životno djelo podjeljuje se istaknutim znanstvenicima za cjelokupan znanstvenoistraživački rad koji predstavlja osobni doprinos proširenju znanstvenih spoznaja i primjeni rezultata rada znanstvenoistraživačke djelatnosti. Svake godine može se podijeliti do šest nagrada za životno djelo.

1. igor nagrada

Prof. emeritus Igor Čatić s Državnom nagradom za znanost na svečanosti 29. prosinca 2016. godine.

Na slici s Predsjednikom Sabora Božom Petrovim i Ministrom znanosti i obrazovanja dr.Pavom Barišićem

(Izvor: arhiva prof. Čatića) 

Povodom dodjele Državne nagrade za životno djelo profesor Igor Čatić je 31.siječnja 2017. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje organizirao jedno prijateljsko druženje.

 Nagrada pozivnica

Pozivnica

IMG_3314

Profesor Čatić pozdravlja goste i priča o svom životu

 IMG_3318

Profesori Mladen Šercer, Željko  Božić i Igor Čatić

 IMG_3319

Profesori Ante Čović,  Igor Čatić i Lino Veljak

I time dolazimo do kraja ove priče o profesoru emeritusu Igoru Čatiću, kao znanstveniku renesansnog tipa koji je tijekom svog života djelovao na nevjerojatno širokom znanstvenom i društvenom području. Bavio se mnogobrojnim temama od strojarstva i plastičarstva do glazbe, humanističkih znanosti i teologije. Bavio se sintezologijom, kiborzima i trojstvom koje čine informacija, energija i materija. Svim tim temama donosio je novi i inovativni pogled na svijet oko nas i otvarao nova područja o kojima treba razmišljati i otvarao pitanja o tome što nam donosi budućnost.

Dio tih tema morati ćemo ostaviti za neki drugi tekst i za neku drugu priliku.

 DON_Igor_CATIC_cervantes

I još jedna karikatura koja karakterizira prof. Čatića.

Profesor Čatić - Don Kihot-plastičar

(Izvor slike: arhiva I.Čatića)

U povodu  75. rođendana profesora Čatića karikaturu je načinio Miodrag Katalenić, laborant na Katedri za preradu polimera. Posebno se ističe borba za plastične vrećice.

Na kraju je profesor Igor Čatić rekao:

      „Ova biografija bila bi drugačija da nije bilo  velike pomoći i podrške te beskrajnog razumijevanja i ljubavi Ranke.“

 

Kraj

PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

LITERATURA

 

  1. Čatić, I. (1980), Polimerijski inženjer, Polimeri 1(2) 50-52 (1980).
  2. Čatić, I. (1985), Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera, Društvo plastičara i gumaraca, Zagreb.
  3. Čatić, I. (1990), Teologija i tehnologija, Strojarstvo 32(1990)6, 407-408.
  4. Čatić I. (1991), Teologija i tehnologija, Hrvatski radio, III. program, veljača 1991.
  5. Čatić, I. (1991), Teologija i tehnologija, Sveučilišna tribina, Sveučilište u Zagrebu, ožujak 1991.
  6. Čatić, I.:(1991), Teologija i tehnologija, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Split, 9. svibnja 1991.
  7. Čatić, I., Razi, N., Raos, P. (1991), Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava, Društvo plastičara i gumaraca, Zagreb.
  8. Čatić, I.:(1992), Tehnologija i tehnologija - dvije vrhunske znanosti, Zbornik radova III. programa Hrvatskog radija, 35(1992)133-137.
  9. Čatić, I., Johannaber, F. (2004), Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala, Društvo za plastiku i gumu i Katedra za preradu polimera FSB-a, Zagreb.
  10. Čatić, I., Rujnić-Sokele, M., Karavanić, I. (2010), Globalizacija prvih kamenih alata i obradba polimera, POLIMERI, 31(2010)1,22-26.
  11. Čatić, I. (2013.), Zašto volim Guardian?, Hrvatski fokus, 7. lipnja 2013.
  12. Čatić, I. (2013.), Životopis i djelatnosti, Društvo za plastiku, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/izdanja/Catic_zivotopis.pdf

  1. Čatić, I. (2013), Sintezologijski pogled na povezanost teologije i tehnologije, Nova prisutnost, Zagreb.
  2. Čatić, I., Čatić, R. (2014), EPOHEN – Trorječnik polimerstva: hrvatsko-englesko-njemački, Društvo za plastiku i gumu, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/casopis/index.php?pg=rjecnik.

  1. Čatić, I. (2016.), Ne trebaju nam propovjedi kako u hrvatskoj znanosti ništa ne vrijedi, Večernji list, 13. srpnja 2016.
  2. Skupina autora (2013), Drugi o Igoru Čatiću, Društvo za plastiku, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/....

  1. Turner, F.(1987), Beyond the Disciplines, Design for a New Academy, Pregled USIC, Beograd.

 

 [1] Tehnički vjesnik - Časopis TEHNIČKI VJESNIK - TECHNICAL GAZETTE objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i građevinarstva, a također i iz njihovih graničnih područja. Prva godina izlaženja: 1994. Učestalost izlaženja (godišnje), 4. Izdavač- Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, Elektrotehnički fakultet u Osijeku, Građevinski fakultet u Osijeku.

 [2] Tihomil Beritić- (Herceg Novi, 1919–1999), diplomirao na medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1943., doktorirao 1980. Područje istraživanja  bila mu je hematologija i toksikologija, posebno teških metala i otrovanja olovom i utjecaja na nervni sustav i bubrege.  Član Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti, Razred za medicinske znanosti. Bio je dugogodišnji urednik časopisa Liječnički vjesnik  i Arhiv za higijenu rada i toksikologiju. Dobio je odličje Pravednik među narodima 1994., jer je sa svojom makom za vrijeme II. svjetskog rada spasio židovsko dijete.

 [3] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odn. radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

 [4] Web of Science – (WoS) je Thomson-Reutersova online platforma preko koje su uz pretplatu dostupne baze podataka; bibliografske, citatne i baze cjelovitih tekstova koje pokrivaju sva područja znanosti. Preko Web of Science sučelja dostupne su sljedeće baze podataka: Web of Science Core Collection (WoSCC), Science Citation Index Expanded (SCI-EXPANDED), Social Sciences Citation Index (SSCI), Arts & Humanities Citation Index (A&HCI), Current Content Connect (CCC), Medline, Journal Citation Reports (JCR). Izdavač: Thomson-Reuters, Pristup: nacionalna licenca, Područja: Biomedicina i zdravstvo, Biotehničke znanosti, Društvene znanosti, Humanističke znanosti, Prirodne znanosti, Tehničke znanosti. U srpnju 2016. Thomson Reuters je obznanio da je za 3,.55 milijardi dolara prodao svoju diviziju za znanost i intelektualno vlasništvo koja ima 4.100 zaposlenika u 40 zemlja,  jednom privatnom equity fondu.

[5] Scopus - knjižničarska baza podataka koja sadrži sažetke i citate akademskih članaka. Pokriva oko 22.000 naslova od oko 5.000 izdavača. Vlasnik je Elsevier (nizozemski izdavač znanstvene i medicinske literature) i Scopus je dostupan online uz pretplatu. U Scopusu je i baza patenata.

[6] CC- Current Contents Connect (Thomson Reuters) je u Hrvatskoj napopularnija baza podataka, a hrvatskim je znanstvenicima dostupna preko Web of Science sučelja. Razlozi njezine popularnosti su relativno visoki kriteriji odabira časopisa, pokrivenost svih područja znanosti, učestalost ažuriranja, sažetak autora, adrese autora, nazivi i adrese izdavača, mogućnost pregleda sadržaja pojedinog broja časopisa te dodatne ključne riječi koje unapređuju pretraživanje. Current Contents Connect uključuje oko 9500 časopisa iz svih znanstvenih područja. Prema navodima proizvođača Current Contents Connect uključuje sve radove iz uključenih časopisa, od korica do korica, tj. ne radi se nikakav odabir, kao kod nekih drugih baza podataka..

[7] Abraham Harold Maslow, (1908.–1970.), američki psiholog, teoretičar pokreta za ljudske potencijale. Osnivač je škole unutar suvremene psihologije koja je poznata pod imenom humanistička psihologija. Njegova teorija ličnosti predstavlja jedan od temelja te škole pa se stoga može nazvati humanističkom teorijom ličnosti. Maslow je polazio od toga da su ljudi u osnovi dobri ili neutralni, a ne zli. Psihopatologija je rezultat iskrivljavanja i frustracije osnovne prirode ljudskog organizma. Najpoznatiji je po Maslowljevoj teoriji hijerarhija potreba iz 1943.). Maslow je pretpostavio da u svakom ljudskom biću postoji hijerarhija od pet potreba. To su – fiziološke, sigurnost, društvene, poštovanje i samoostvarivanje.

[8] Nova prisutnost – časopis za intelektualna i duhovna pitanja. Izdavač- Kršćanski akademski krug (KRAK), Zagreb. Prva godina izlaženja – 2003. Učestalost izlaženja (godišnje)- 3. Područja – sociologija, filozofija, teologija.

 

Komentari

Komentiraj