Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine (I.DIO)

KONČAR je u 1990-tim prolazio kroz stravično teško razdoblje. „Preko noći“ je  izgubio ogromna tržišta, morao je provoditi financijsku, organizacijsku i poslovnu konsolidaciju i restrukturiranje, provoditi kadrovske promjene i izgrađivati novu menadžersku strukturu. Veličina i sva tragičnost te krize može se vidjeti kroz broj radnika koji su tijekom tog razdoblja izgubili posao.


Naša poduzeća i naše cijelo gospodarstvo imali su tu nesreću da su se tijekom zadnjih 30-tak godina suočili s  dvije stravične krize. Jedna je bila početkom 1990-tih,  kada se raspao bivši komunistički i društveni i gospodarski sustav i  srušila dotadašnja tržišta, a druga kriza je nastala 2008. godine, kada su financijska i gospodarska kriza  udarile na svjetska gospodarstva. I u jednoj i u drugoj krizi većina naših menadžera nije se snašla i posljedice su bile jako teške i razarajuće. Ne treba nas tješiti da se 1990-tih nisu snašli niti menadžeri u  ostalim tranzicijskim zemljama. Poduzeća u svim bivšim komunističkim zemljama su masovno propadala i stotine tisuća radnika je gubilo posao.

Nažalost, iskustvo iz krize u 1990-ima je ubrzo zaboravljeno, nitko nije ništa naučio  i u novoj krizi 2008. godine ponovno su naša poduzeća propadala i radnici su gubili posao. Međutim, 2008. godine niti zapadni menadžeri u većini zemalja nisu se snašli i njih je kriza uhvatila nespremne, iako su se mnogi od njih školovali na čuvenim poslovnim školama. I na Zapadu su mnoga poduzeća propala i radnici su masovno ostajali bez posla.

I to se ponovno događa u svakoj krizi. A nakon svake krize razni čuveni ekonomisti i sveučilišni profesori pišu knjige o tome zašto se nešto dogodilo, potpuno nesposobni predvidjet što će se dogoditi u budućnosti.

Iako su i jedna i druga kriza imale strašne posljedice za mnoga poduzeća, te krize nisu bile iste, nisu imale ni iste uzroke, niti iste posljedice.

Velika kriza u 1990-tim – udarila na tranzicijske zemlje

Početkom 1990-tih sve tranzicijske zemlje u Europi doživjele su stravičnu krizu, kakva se neće ponoviti, nadam se, „sljedećih 500 godina“.

O zbivanjima u 1990-tima pisao sam dosta na ovom portalu. U tekstu  „Pretvorba i privatizacija (1) – Razoran tsunami tranzicije“ (28.5.2016.), napisao sam:

„Petnaest godina prije toga (prije tsunamija za Božić 2004. godine, op.p.), isto tako potkraj godine, ali 1989. jedan drugi, možda još razorniji „tsunami“ obrušio se na nekadašnja komunistička društva, rušio sve pred sobom, rušio društveni i gospodarski sustav, rušio je institucije i organizacije, način života, vrijednosne sustave, poticao ratove i za sobom ostavio neopisivo mnogo žrtava koje se neće moći još dugo prebrojati.

…..Lomovi koji su se odvijali kod nas, premda po mnogočemu osebujni, bili su dio tog društvenog i gospodarskog tsunamija, jednog nezamislivo kompleksnog i dramatičnog sloma komunističkog sustava u cijelome svijetu koji je započeo štrajkovima poljske Solidarnosti[1] (1980.), Gorbačovom perestrojkom[2] (oko 1987.), a svoj spektakularni vrhunac doživio rušenjem Berlinskog zida[3] (kraj 1989.).

A onda se proširio na sve komunističke zemlje.

Pad Zida, jednog od simbola komunizma, 9. studenoga 1989. godine,  jedan je od onih dana u povijesti koji su mijenjali svijet.“

rusenje-berlinskog-zida

Rušenje Berlinskog zida, 1989.

(Izvor slike: http://www.presstiz.rs/...)

Taj razorni tranzicijski tsunami obrušio se i na Hrvatsku, s tom razlikom da je kod nas taj tsunami bio u nekim segmentima i razorniji i krvaviji, jer smo pored propasti komunističkog sustava doživjeli i raspad bivše države i krvavu velikosrpsku agresiju. Sve je to, naravno, pogodilo i hrvatska poduzeća koja se većinom nisu snašla u novoj situaciji, masovno su propadala i tisuće radnika ostalo je bez posla.

Tko će pisati o industrijskoj povijesti

Nevjerojatno je kako se to turbulentno, dinamično, a često i tragično razdoblje kod nas površno ili nikako ne obrađuje. Dok su o zbivanjima u Rusiji napisane mnogobrojne knjige od po 500 stranica kod nas nema neke ozbiljne studije i znanstvenog istraživanja tog razdoblja. Većina tekstova se svodi na pisanje nekoliko novinara, odraslih u komunizmu koji su te tekstove objavljivali u medijima u vlasništvu „komunističkih tajkuna“ pa im je objektivnost jako upitna.  Kada o tome pišu mlađi novinari, to je još gore, jer oni pišu o vremenu koje uopće ne poznaju, a previše su površni da bi se prihvatili ozbiljnijih istraživanja.

A o zbivanjima u poduzećima ne piše se gotovo ništa.

Nisam do sada vidio da netko kod nas proučava industrijsku povijest i nastoji  razumjeti što se i zašto dogodilo. Čak nema specijalista za to područje. Hoće li netko za desetak godina to vrijeme proučavati anketama ili čitajući tekstove u novinama? A novinari kada se prihvate te teme,  rade to na površan, često zlonamjeran, a većinom na nestručan način.

Mogu spomenuti jedno moje iskustvo iz 1992. godine. Tada je dr. Lawrence Godtfredsen, profesor s Babson Collegea[4] iz Massachusettsa (SAD) dva puta došao k nama u KONČAR, kao znatiželjni znanstvenik kojega su zanimale nevjerojatne promjene kroz koje su prolazila hrvatska poduzeća. Želio je svojim znanjem sudjelovati u tim promjenama, upoznati ih istraživati, pomoći u poticanju poduzetništva koje je smatrao od vitalne važnosti za Hrvatsku. Za to vrijeme niti jedan naš znanstvenik, profesor, istraživač, makar samo kao znatiželjnik nije došao, nije pokazao interes da proučava te izuzetne procese kroz koje smo prolazili, zbivanja kakva povijest ne pamti.

Osim toga, nisu svojim znanjem bili spremni, a niti sposobni  pomoći u tim procesima. Sve ih je to zateklo. Svi su oni odrasli u komunizmu, nisu bili spremni za dolazak novog vremena, a mnogi od njih su i u 1991. godini branili svoje doktorate u kojima su proučavali samoupravljanje kao „najbolje od svih društava u povijesti“. A znanstvenici s tehničkih fakulteta su se ponašali kao da ih se to ništa ne tiče. Po njihovom mišljenju „generator se na isti način vrti i u komunizmu kako i u kapitalizmu“.

Zato o tom vremenu trebamo pisati mi koji smo bili sudionici tog vremena, na ovaj ili onaj način. Bavim se tim temama, jer sam „industrijski čovjek“, jer volim KONČAR, volim i poštujem ljude s kojima sam radio, bio sam sudionik tih događaja, razumijem tehniku i industriju.

O svemu tome pišem na temelju mojih 20 godina rada u Končaru i mislim da o tom razdoblju nešto znam. Veliki broj tih prijelomnih događaja gledao sam iz neposredne blizine ili sam u njima i sam sudjelovao. Pokušavam, koliko mogu o svemu dati jednu realniju sliku, ali i ja sam kao sudionik svih tih događaja subjektivan (iako to želim izbjeći).

Jesen okrutnih lomova

U knjizi, Menedžerski  izazov – poslije rata i socijalizma,   objavljenoj 1994. godine pisao sam o tom vremenu:

1. MEN. IZAZOV-OMOT

Knjiga „Menadžerski izazov-poslije rata i socijalizma“

(Izvor slike: arhiva autora)

         „Jesen 1990. postaje vruća jesen. Jedan društveni i gospodarski sustav lomi se i nestaje, krhotine lete na sve strane, rušeći i krive i prave. Poduzeća propadaju jedna za drugima. Najbučnije se lome nekadašnji giganti socijalističke izgradnje: “Rade Končar”; “Litostroj”, “Jugoturbina”, “Đuro Đaković”, “Borovo”... Javnost zlurado promatra agoniju velikih tvornica, glomaznih i nedjelotvornih kao i cijeli gospodarski sustav. U isto su se vrijeme sručila pravila tržišne privrede i vlastita nedjelotvornost, neprilagođenost i nesposobnost, prekidi poslova s Irakom, zatvaranje tržišta i posvemašnja nelikvidnost.

Nastupili su otkazi, “liste čekanja”, ljude je obuzela panika, zaredali su štrajkovi, smjenjivala se rukovodstva. Isprepletale su se agonija i anarhija. Tragika stečajeva što se kao zloduh nadvila nad brojnim poduzećima u Hrvatskoj razarala  je i tvornice i ljude - u kolovozu 1990. nezaposlenih je bilo 150.000, a do kraja godine ta se brojka približavala procjeni od 200.000.

Prije Božića 1990. tisuću je ljudi jedne velike tvornice, s osjećajem poniženja, stajalo u redu radi isplate 1500 dinara, nakon što dva mjeseca nisu primili plaću. Tisuću inženjera, magistara i doktora iz Instituta skupljalo je svoje stvari i ne vjerujući daje sve to moguće odlazili kući, a nakon toga se prijavljivali na burzu .

Na sve strane izbacivane su parole o maloj privredi kao jedinom rješenju za hrvatsko gospodarstvo, nabijajući velikim tvornicama komplekse i osjećaj krivnje. S podcjenjivanjem i ismijavanjem govorilo se o oslanjanju na vlastite snage, na vlastitu pamet i znanje. “Pa gdje se mi možemo mjeriti sa “Siemensom”, mi nismo ni za što, mi možemo samo izvoditi nekakve male popravke ….”

     Potištenost, beznadnost, osjećaj poraza i promašenosti, gubitak motivacije, samopoštovanja i samopouzdanja razarali su ljude koji su još koliko jučer gradili strojeve, turbine, brodove i generatore što su nalazili svoje mjesto na međunarodnom tržištu.“

KONČAR u krizi 1990.-tih godina

Nije bilo jednostavno menadžerima snaći se u svim tim dramatičnim promjenama koje su započele 1990. godine, a mnogi su teško prekidali s ustaljenim navikama koje su stekli kao pripadnici komunističke partije.

U svim našim poduzećima odvijali su se teški lomovi, ali ja, nažalost, imam premalo znanja o događajima u Prvomajskoj, Tesli, Rizu i ostalim velikim poduzećima. Zato,  svoje analize temeljim na iskustvu iz KONČAR-a, jer to dosta poznam. U članku Kronologija drame jednog velikog poduzeća u 1990., (objavljenom na ovom portalu), pomalo zločesto i otrovno,  sam napisao:

        „U razdoblju od 12.1.1989. do studenog 1990., već je srušen Berlinski zid[5] (9. studenog 1989.), Gorbačova[6] perestrojka[7] u SSSR-u bila je u punom tijeku (započela 1987.), sindikat Solidarnost rušio je komunizam u Poljskoj i doveo do prvih (polu)demokratskih izbora u lipnju 1989. godine. A u Končaru se 7. prosinca 1989., kao da su živjeli izvan vremena i prostora, održavala  2.akciona konferencija SK[8] SP[9] Rade Končar. Mjesec dana nakon toga, 11.siječnja 1990. Hrvatski sabor je omogućio uvođenje političkog višestranačja i 13.veljače 1990. ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao vodeća politička partija.

Kao što uopće nisu shvaćali  što se oko njih u društvu događa,  vodeći ljudi Končara nisu se snašli niti kao menadžeri i nisu znali upravljati u krizi.

Končar je od velikog poduzeća s 24.197 radnika u 1989. za dvije godine bio prepolovljen (1991. imao je 9.932 radnika), a za deset godina, 1999. godine je broj radnika spao na  4.115 radnika. Sličnu i još goru sudbinu doživjela su i mnogo druga nekada velika socijalistička poduzeća.“

U Končarevom tvorničkom listu od 7. prosinca 1989., objavljen je članak pod nazivom: „Končarevi komunisti imaju mogućnost i obavezu da daju puni doprinos u predstojećim promjenama u Savezu komunista“ – Održana 2. akciona konferencija SK SP „Rade Končar“. A na toj Konferenciji izabirani su novi partijski sekretari.

U nastavku svog teksta sam napisao:                      

           „Onda nam je sve to izgledalo jadno, ali sad se trebamo pitati kako su svi ti ljudi, od kojih su mnogi bili i stručni i pametni, a mnogi i vrhunski inženjeri (iako većina inženjera nije bila u Partiji) mogli i dalje pričati o „društvenom kapitalu“ i „osnovnim opredjeljenjima“ i kako nisu vidjeli da to sve više nema smisla.“

Zbog tog teksta neki Končarevci više neće razgovarati sa mnom.

Sada, nakon poprilično godina možemo vidjeti da je taj virus zaraze onim komunističkim sustavom duboko ušao u ljude, u mnogima ostao i do današnjih dana. I time možemo objasniti ponašanje nekih pametnih i ozbiljnih ljudi i danas, što mi je često izgledalo stvarno neobjašnjivo. Međutim, moramo biti svjesni da su u „onom sustavu“, u tvornicama inženjeri bili cijenjeni, uživali su ugled, mogli kao stručnjaci napredovati, dobivali stanove,  putovali su službeno po svijetu, sudjelovali na stručnim konferencijama. (I ja sam dobio stan i mnogo sam putovao službeno po svijetu, radi poslova i radi raznih konferencija. Ali sam znao da ne mogu biti direktor, jer nisam bio u Partiji).   Da bi inženjeri mogli „u miru raditi“, ostvarivati rezultate  i napredovati moraju imati stabilno okruženje koje im osigurava uvjete za djelovanje. Većina inženjera koje znam zazirala je od aktivnog političkog angažmana i nisu bili u Partiji, ali se mnogi nisu željeli javno eksponirati kao protivnici komunističkog režima pa su radije zatvarali oči i pred Golim otocima, proganjanju studenata poslije Hrvatskog proljeća i djelovanju UDBE i u 1980-tim. Zato i sada mnogi i moji kolege ne vole kritički govoriti o „onim godinama“, jer ih se sjećaju kao vremena u kojima su stručno napredovali i bili cijenjeni kao stručnjaci.

Kako i zašto pisati o tom vremenu

Kada pišem o „onom vremenu“, kada pišem o povijesti KONČAR-a iz tog vremena, ali i iz „vremena poslije“ želim koristiti što više dokumenata i knjiga. Dokumenti koje sam nabavio i koje koristim nemaju žig „povjerljivo“ pa ih mogu koristiti, kada se bavim povijesnim razmatranjima.

To je bilo vrlo dinamično vrijeme, situacija se mijenjala iz dana u dan, ima različitih dokumenata iz različitih izvora pa se znalo dogoditi da se podaci i brojke iz nekih različitih dokumenata, katkada i ne poklapaju. Ali to ne mijenja ukupnu sliku procesa koji su se odvijali.

Postoji još jedan izvor za stvaranje slike o tim vremenima, a to je „usmena predaja“. Kao i uvijek i svugdje „svi ljudi znaju sve“, o tome pričaju međusobno, i takve priče se šire i ja sam ih se naslušao. Dok sam bio u Tehnološkom parku, mnogi su končarevci dolazili k meni, pričali mi priče o svemu i svačemu, da se rasterete, jer to nisu mogli držati u sebi, ali to nisam koristio u ovom tekstu. Koristio sam samo podatke koje mogu dokumentirati i ono čemu sam sam svjedočio.

Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo moći prikazati potpuniju sliku onog vremena, u kojoj će se spojiti sve istine i u kojoj će se i one „dodatne“ istine moći dokumentirati i znanstveno obraditi.

Ne mislim da sam dao punu, potpuno točnu i konačnu sliku svega što se dogodilo. Sigurno mnogo toga ne znam, mnogim važnim sastancima i raznim razgovorima nisam prisustvovao,  pa vjerojatno ima dijelova koje nisam najbolje obradio. Zato se nadam da će razni znanstvenici i istraživači nastaviti ovaj rad i dati još više podataka i napraviti dublju analizu, ali i ispraviti ono gdje sam možda i pogriješio.

Jedan od razloga što ovo pišem je što 15.000 Končarevaca koji su 1990-tih izgubili posao zaslužuju znati zašto se to dogodilo, a 4.000 koji su ostali raditi trebaju znati čemu to mogu zahvaliti.

Osim toga, mislim da se od procesa restrukturiranja KONČAR-a početkom 1990-tih može mnogo naučiti. Kod nas se često provode projekti restrukturiranja velikih poduzeća. Obično ih rade potpuno nestručni ljudi po političkim uputama, čak i „stručnjaci za obranu i zaštitu“ koji nisu nikada niti vidjeli veliko poduzeće iznutra. A često se angažiraju i masno plaćaju razne strane konzultantske kuće koje naprave elaborate što onda završe u ladici. Zato bi bilo korisno proučiti naše najveće projekte restrukturiranja, uspješne i neuspješne i iz njih nešto naučiti.

A postoji još jedan razlog zbog kojeg treba napisati tu priču o događajima u Končaru 1990-tim, sa što je moguće više točnih, dokumentiranih podataka i uz ozbiljnu analizu. S vremenom se počela u javnosti od različitih zlonamjernih ljudi stvarati jedna  zločesta slika, kako su „Tuđman i HDZ htjeli  uništiti KONČAR“. Čuo sam dosta končarevaca da to govore, želeći naći krivca što su ostali bez posla.  To je strašna i zlonamjerna neistina. Iako je kod nekih ljudi u vlasti u početku bilo i nerazumijevanja,  znam da je Hrvatska Vlada učinila sve i kroz stalnu podršku i s obveznicama da pomogne očuvanju KONČAR-a.

Svi turbulentni procesi koji su se odvijali u Končaru odvijali su se u isto tako turbulentnoj društvenoj okolini u kojoj se stvarala nova država i odmah morala braniti od napada unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Zato u opis događanja u Končaru ubacujem i kratke opise ključnih događaja u državi i društvu u to vrijeme da vidimo u kakvoj okolini su se odvijali procesi u Končaru.

Dimenzije stravične krize

Kriza koju je prošao KONČAR u 1990-tim može se nazvati „stravična kriza“. KONČAR se morao mijenjati i boriti na nekoliko razina i na nekoliko područja.  Morao je provoditi pravnu transformaciju iz samoupravnog, socijalističkog SOUR-a u dioničko društvo, provoditi financijsku, organizacijsku i poslovnu konsolidaciju i restrukturiranje, morao se boriti za tržišta koja je „preko noći“ izgubio, provoditi kadrovske promjene i izgrađivati novu menadžersku strukturu.

Veličina i sva tragičnost te krize može se vidjeti kroz broj radnika koji su tijekom tog razdoblja izgubili posao.

TABLICA RADNIKA-VELIKA04082017

Promjena broja radnika u KONČAR-u tijekom kriznog razdoblja 1990-tih pa do 2008., početka nove velike krize

(Tabela izrađena na temelju podataka iz knjige Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske)

 ** Iz sustava KONČAR izdvojeno je 7 poduzeća, 4 iz inozemstva, bivše Jugoslavije i 3 iz Hrvatske.

KONČAR-RADNICI-1

KONČAR-RADNICI-2

Broj zaposlenih u Končaru od 1961. do 2007. godine

(Izvor slike: knjiga Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske)

Ali moramo biti pošteni,  takav udarac kakav je KONČAR doživio 1990-tih uzdrmao bi dramatično i Siemens. Ne znam kako bi se siemensovci u tome snašli, jedino znam da ne bi gubili vrijeme na 2.akcionu konferenciju SK i izbor novih partijskih sekretara.

U to vrijeme je javnost dosta hladno i „neprijateljski“ gledala na događanja u Končaru i nije bilo previše reakcija, kada su tisuće končarevaca ostajali bez posla. Gledalo se na te tragedije na neki način „s razumijevanjem“. Mnogi su govorili: „Tako trebaju završiti veliki socijalistički mastodonti“. Nesretni su bili samo ljudi koji su ostajali bez posla i njihove obitelji.

Bilo bi zanimljivo usporediti zbivanja u KONČAR-u 1990.-1993. godine sa zbivanjima u AKROKORU 2017. godine, da se vidi kako se društvo promijenilo. Ali je nerazumijevanje procesa u gospodarstvu ostalo isto. Najglasniji su oni koji nisu bili nikada ni blizu jednog poduzeća, koji o gospodarstvu ne znaju ništa, ali im sve  tragedije ljudi služi samo za politička prepucavanja i osvajanje političkih bodova.

1990. godina

Siječanj-veljača

Početkom 1990. godine komunizam je propao i bio izbačen iz svih bivših europskih komunistički država i svugdje se uvodila demokracija i višestranačje. Odgovarajućim promjenama i dopunama Ustava SR Hrvatske, Sabor HR Hrvatske  je 11. siječnja 1990. godine omogućio uvođenje političkog višestranačja.

Nakon toga je Sabor 13. veljače 1990. ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao vodeća politička partija.

A 14. veljače 1990. Sabor SR Hrvatske donio je Izborni zakon, pravnu osnovu za neposredne, demokratske i višestranačke izbore.

HRVATSKI SABOR

Hrvatski sabor

(Izvor slike: http://www.hkv.hr/...)

Siječanj - počeli su štrajkovi

Početkom 1990. godine započeli su u poduzeću Rade Končar štrajkovi i mitinzi, najprije 15. siječnja u Transformatorima, a nakon toga i u drugim tvornicama. Radnici su zapanjeni financijskim stanjem kolektiva, o čemu godinama nisu dovoljno znali. (A bili su članovi radničkih savjeta, sudjelovali u upravljanju poduzećima i usvajali sva financijska izvješća)

Došlo je do potpunog zastoja proizvodnje u velikom broju  poduzeća zbog pada plasmana i poslova, te zbog štrajkova i nezadovoljstva radnika

Tijekom štrajkova radnici su postavljali direktore u pojedinim tvornicama, što je zbog njihove nesposobnosti blokiralo proizvodnju u nekim tvornicama i kroz 3 mjeseca do postavljanja novog rukovodstva. Time su blokirali organizacijske i poslovne procese prestrukturiranja.

U Tvornici generatora gdje sam u to vrijeme radio radnici su za direktora postavili jednog čovjeka koji je bio dobar radnik i dobar stručnjak i ljudi su ga cijenili. Međutim, nije bio dorastao problemima s kojima se suočio, ali nije niti imao podršku uprave cijelog poduzeća.  I ubrzo je morao biti smijenjen.

Čovjek kojeg su radnici izabrali za direktora nije bio loš čovjek, sigurno u mirnim vremenima ne bi bio ništa lošiji od uobičajenih tadašnjih direktora. A sigurno je bio i mnogo bolji od mnogobrojnih stranačkih direktora koji se danas postavljaju u državnim poduzećima na temelju „stranačke podobnosti“ .

Ali u vrijeme krize nužni su izuzetni ljudi.

Početkom 1990.-tih započele su organizacijske i kadrovske transformacije velikog poduzeća. KONČAR je u svojoj prošlosti prošao i preživio mnogobrojne reforme i reorganizacije. Kao veliko poduzeće s jakom komunističkom organizacijom bio je odličan poligon za razne političke eksperimente. Ali ova transformacija u 1990. godini odvijala se u potpuno novoj društvenoj i gospodarskoj okolini i u Hrvatskoj, ali i u velikom dijelu Europe, u uvjetima koji su svima bili potpuna nepoznanica.

Nije bilo ni knjiga,  niti priručnika i uputa koji bi mogli pomoći.

Veljača

U Programu financijske konsolidacije koji je 4.veljače 1990. godine uputio Upravnom odboru član Upravnog odbora za poslove financija je, pored ostalog, napisao:

          „Financijska situacija većine poduzeća zbog vlastitih problema i/ili zbog nedovršene transformacije je katastrofalna. Zbog toga je potrebno jasno naznačiti eksterne i interne uzroke te provesti bez odlaganja, zaista odmah, neophodne mjere:

  1. Stanje financijskog okruženja može se najkraće naznačiti sljedećim:
  • poremećene monetarne i kreditne aktivnosti te suspendirano devizno tržište,
  • neriješene inflatorne kamate,
  • nedorečen način transformacije vlasništva,
  • neriješeni odnosi sa svim bankama i financijerima.

  2.Stanje u „Končaru“ na području financiranja ili okolnostima koje određuju financijski položaj je sljedeće:

  • odlaganje programiranih stečajeva,
  • zastoj u kreditno-garantnim poslovima već 3 mjeseca,
  • nekontrolirani uvoz,
  • zastoj u aktivnostima na tržištu, posebno na inozemnom, gotovo potpuno za posljednja 2 mjeseca,
  • nedovršena organizacijsko-kadrovska rješenja ….

Moglo bi se reći da „Končar“ ima obilježja korporacije koja promatra i čudi se slijedu događaja, iako zna što hoće, ali ne upravlja događajima.

Uz ovakvu ukupnu situaciju već nekoliko mjeseci se nastavlja postepeno izvlačenje novca iz sustava „Končar“ od banaka i drugih financijera.

      3.Ocjena stanja

Nagomilani problemi traže rješenja cca 1,4 milijarde dinara. Ovaj iznos ima približno sljedeću strukturu: …….“

 

Važna je rečenica u kojoj kaže da  „Končar“ promatra, čudi se slijedu događaja, …, ali ne upravlja događajima“.

Travanj i svibanj

Prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, 22. travnja 1990. održani su prvi višestranački izbori (prvi krug izbora) u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.  U drugom izbornom krugu održanom 6. svibnja, HDZ - Hrvatska demokratska zajednica, kao nekomunistička stranka, uvjerljivo je pobijedila je u tim izborima, sa 42% glasova i dobila 205 zastupnika.

Prvi višestranački Sabor Republike Hrvatske konstituiran je 30. svibnja 1990. Za predsjednika Republike izabran je dr. Franjo Tuđman, a za predsjednika Sabora dr. Žarko Domljan. Do 2001. godine, taj se dan slavio kao Dan državnosti.

Sabor_30.svibnja

Prva sjednica demokratski izabranoga Hrvatskog sabora, 30. svibnja 1990.godine

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dan_Hrvatskoga_sabora)

Svibanj- transformacija u dioničko društvo

Radnički savjet „Rade Končara“ je 11. svibnja 1990. godine donio odluku o transformaciji  Složenog poduzeća  „Rade Končar“ u dioničko društvo u društvenom vlasništvu. Odluka je stupila na snagu 1. lipnja 1990. godine.

Ubrzo nakon toga, predstavnici 28 poduzeća Složenog poduzeća „Rade Končar“ potpisali su 5. lipnja 1990. godine Ugovor o povezivanju društvenim kapitalom. (Jedino poduzeće koje nije potpisalo Ugovor te time nije pristupilo novom sustavu bio je „RK-Elektroporculan iz Novog Sada“).

Lipanj i srpanj, smrt dr. Frančića

Skupština dioničkog društva u društvenom vlasništvu konstituirana je nakon dva dana, 7. lipnja 1990. godine. Prvi predsjednik Skupštine bio je dr. Stjepan Novosel, ugledan „stari“ končarevac, dugogodišnji direktor poduzeća Generatori, koji nikada nije bio u Partiji. 

Izabran je i Upravni odbor, a za predsjednika je izabran dr. Božidar Frančić[10], ugledan znanstvenik, intelektualac koji je odlično svirao klavir, „stari“ Končarevac, čovjek kojeg su končarevci cijenili i voljeli. Prije toga je dr. Božidar Frančić bio predsjednik SOUR-a[11] „Rade Končar“. Naslijedio je 17. srpnja 1986. godine Antu Markovića, dugogodišnjeg direktora „Rade Končara“.  Od 6. listopada 1972. godine dr. Frančić bio je direktor Elektrotehničkog instituta poduzeća Rade Končar, a od 1978. do 1984. bio je direktor „Radne organizacije-Razvoj proizvoda i proizvodnje“.

BOŽIDAR FRANČIĆ

Dr.sc. Božidar Frančić, Predsjednik KONČAR-a od 17.7.1986. do 1.7.1990. godine

(Izvor slike: knjiga Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske)

Dr. Frančić (Frane za prijatelje) je bio inženjer „stare škole“, a to su bili ljudi koji, osim što su bili vrsni stručnjaci, bili su i ljudi široke kulture. Pamtim jednu njegovu izjavu:   

         „Tko nije sposoban raspoznati ono što je lijepo, vrijedno i skladno, neće moći razabrati niti ono što je poslovno dobro i dugoročno korisno.“

Svi „stari“ Končarevci su dr. Božidara Frančića cijenili i voljeli, vole ga i danas  i o njemu govore s velikim poštovanjem. Svoja sjećanja o dr. Frančiću ispričao mi je inženjer Stjepan Čunko 13. studenog 2017. godine dok smo u poduzeću VESKI d.o.o. razgovarali o razvoju Končareve tiristorske lokomotive. Kolega Čunko je projektirao vučni motor za tiristorsku lokomotivu i često je imao prilike surađivati s dr. Frančićem. Stjepan Čunko mi je rekao:

         „Dr. Frančić je u komunikaciji uvijek želio biti pristojan, strpljiv i argumentiran. Još dok je bio direktor Elektrotehničkog instituta RK nastojao je rješavati probleme u direktnom razgovoru sa zainteresiranim osobama zasebno uvažavajući argumente za i protiv. Na zajedničkim sastancima predlagao je već usuglašeno, kako bi izbjegao nepotrebna prepucavanja pojedinaca. Na osobnom primjeru sam se uvjerio u to, kada me je pozvao neposredno prije obrane doktorske disertacije dr. Zlatka Smolčića (koju mi je nekoliko dana prije toga dao na uvid) da mi objasni sve okolnosti koje su dovele do toga da se u disertaciji konstatira da vučni motor u postojećem gabaritu ne može dati više od 800 kW snage. Međutim rekao mi je da i dalje nastavim s istraživanjima koja su pokazivala da je moguće postići snagu vučnog motora tiristorske lokomotive od 1100 kW, te da u tome imam njegovu moralnu i materijalnu (laboratorijske i vanjske kapacitete) podršku. Dr. Frančić nikada nije podizao ton kod rasprava, nije naređivao već je na kraju rasprave staloženo donosio odluke. Obrazloženja svojih odluka (koje se ponekima i nisu sviđale) davao je na osnovi raspoloživih argumenata u danim okolnostima. Ovakav stil vođenja prolazio je u Institutu, ali sumnjao sam da to može proći na razini SOUR-a, među prekaljenim „vukovima“ koji su naučili upravljati argumentima sile i nepotizma. 

         Dok je bio predsjednik SOUR-a Končara, na svako pitanje članova Radničkog savjeta kojih je bilo puno, odgovarao je vrlo pristojno i argumentirano. Neposredno,  prije tragičnog događaja ja sam bio na sjednici Radničkog savjeta, jer sam zamjenjivao direktora našeg Zavoda Ivu Kurtovića. Trebao sam braniti neke interese Instituta. Cilj našeg prijedloga bio je da se sačuva kadar u Institutu. Frančić je podržavao tu ideju, ali u onoj konstelaciji snaga u okruženju oko sebe nije to mogao progurati pa je tražio podršku cijelog Radničkog savjeta. Ja sam iznio i obrazložio naš prijedlog, međutim o tome članovi Radničkog savjeta nisu htjeli niti diskutirati. Tada se javio jedan mladi direktor iz, mislim, Tvornice pokretnih stepenica. Bio je neiskusan, prepotentan i bezobrazan i direktno je vrijeđao Frančića. Postavljao mu je banalna i bezobrazna pitanja, kakva se mogu postavljati na placu. Govorio mu je: „Vi sve grabite sebi, sve odlučujete, a mi za vas radimo.“ Iako taj direktor nije bio među onima koji baš puno rade. Tada sam prvi put doživio da Frančić nije ništa odgovorio. Na koncu je i taj naš prijedlog propao, nije prihvaćen. Frančić ni na to nije dao nikakav komentar. To je mene jako zabrinulo, jer to nije bilo slično njemu.

        Otišao sam na godišnji odmor i tamo sam od prof. Maletića sa Splitskog fakulteta saznao da se dr. Frančić ubio. 

        To je bilo nešto prije stečaja Instituta i većeg dijela Končara. Neki su govorili da je i on kriv za taj slom Končara, što sigurno nije bilo točno. On je vidio da se njegova vizija neće ostvariti. Imao je viziju sasvim drugačijeg Končara. Tu svoju viziju izložio nam je na sastanku u Institutu prije odlaska na poziciju Predsjednika Končara. Rekao nam je da će pokušati na razini SOOUR-a razvijati duh Končara s poštovanjem znanja. Očito da je tamo bila jedna okorjela struktura iz sjene koja se nije htjela mijenjati. Oni nisu nikada htjeli biti u prvom planu, ali su mu stalno bacali mine pod noge. A to je bilo vrijeme kada se i Končar se počeo ljuljati i rušiti.

       Tu svoju viziju u Institutu je vrlo uspješno proveo. Stvarno je uspio skupiti eminentne stručnjake, a mnoge je izabrao dok su još bili studenti i pozivao ih je u Končar. Mladim ljudima, još studentima, kao što sam bio i ja, strpljivo je objašnjavao planove i viziju razvoja Končara. Išao je  u velike projekte.

Sve svoje ideje u Institutu je realizirao, a uvidio je da kao Predsjednik Končara svoju viziju neće uspjeti ostvariti.“

O dr. Božidaru Frančiću govorio mi je u Zlatar Bistrici, 18.lipnja 2018. godine i dr. Danijel Đurek, fizičar kojeg je dr. Frančić iz Instituta za fiziku doveo u Končarev institut da bi se bavio supravodljivošću:

          „Na poziv dr. Božidara Frančića, 1988. godine došao sam u Končar na projekt u nastajanju, o supravodljivosti kojim je upravljao Sektor za materijale i njegov šef Mladen Goger. Moj dolazak u Končar bila je neka viša politička odluka i tadašnji direktor dr. Božidar Frančić mi je obećavao brda i doline. Jako me je cijenio i o supravodljivosti, kojom je bio fasciniran,  je mogao slušati satima. Stalno sam mu morao o tome pričati. Ja sam u to vrijeme u supravodljivosti bio neka vrsta nacionalnog lidera. Dr. Frančić je puno znao i bio je veliki vizionar. U supravodljivosti je  vidio budućnost. Tada supravodljivost nije komercijalno mnogo značila. Htio je imati ljude koji o tome znaju, tako da bude spreman kada dođe vrijeme komercijalizacije. Vjerovao je da Končar može raditi ono što i Siemens; CT uređaje što se koriste u medicini. Dr Frančić je imao ideju i da se jednom rade supravodljivi namotaji na generatorima i motorima. Ta njegova vizija bi se ostvarila za 15-20 godina i za to vrijeme bi odgojili potrebne kadrove.

….. Godine 1990. situacija je bila, do beskraja, depresivna. Nitko nije ništa znao niti mogao reći. Možete zamisliti tisuće ljudi u krugu tvornice koji se više ne gledaju i zure bespomoćno u daljinu. Stalno se kalkuliralo tko će dobiti otkaz, a tko ostati.

      Dr. Frančića sam zadnji puta vidio jedno popodne, dva tjedna prije njegovog samoubojstva. Govorio je općenito o politici i dosta nesređeno o budućnosti Končara. Nije imao nikakav koncept o tome što treba učiniti. Ništa mu nije bilo jasno. Više nije imao koga nazvati, jer telefonski brojevi koje je nekada koristio više nisu bili aktivni i  u igri su sve bili novi ljudi. Rekao mi je da je nekada,  kada su mu trebali novci za plaću, samo nazvao banku. Sada je to vrijeme zauvijek nestalo.

      Po Frančićevom uredu, čak bez njegove prisutnosti, počeli su se motati nekakvi novi i nepoznati ljudi. Izronio je izvjesni Hren koji je bio po struci fizičar i radio je u Institutu, ali ne u mojoj grupi. Ušao je u HDZ i prije izbora je išao je po Končaru  skupljajući potpise za svoju kandidaturu. Mi smo mu dali naše potpise, a nakon izbora su mu porasla krila i počeo je ponižavati Frančića, isto kao i mnogi drugi.

      Dr. Frančić je 1. srpnja 1990. počinio samoubojstvo. Zapanjilo me da su ljudi koji su bili uz njega, koji su mu bili bliski i koje je promovirao, počeli  o njemu ružno govoriti.

      Drugi ili treći dan nakon smrti dr. Frančića otišao sam u Zabok kod prijatelja Pere Jakopca, direktora „Regeneracije“. Puno smo surađivali. Regeneracija je tada bila jaka firma. Rekao sam mu: „Pero, to ne vodi nikuda, idemo nešto napraviti. Uništiti će se sva  velika industrija.“

Pero Jakopec nije mnogo žalio što je Končar u problemima, jer mnogi direktori nisu voljeli Končar koji je, u medijima, bio promoviran u božanstvo. Končar je bio politički jako eksponiran i svima stalno pokazivan kao uzor. Ostale velike menadžere  iz drugih  tvornica je to iritiralo. 

Jakopec je rekao: „Aha, to se moglo i očekivati da će to tako završiti.“

Nije računao da će za 8 godina i on doživjeti istu sudbinu.

Iz istih razloga kao Frančić Jakopec je u kolovozu 1998. počinio samoubojstvo. Vrlo sposobni ljudi su se jednostavno pogubili.“

U Partiju je dr. Frančić ušao jako kasno, u svojim 40-tim godinama samo zato da bi mogao postati direktor Instituta. (Nažalost, nakon toga je Partiji ostao vjeran do kraja života kao član Centralnog komiteta SKH-SDP.)  Končarevci smatraju da je bio pošten čovjek koji nije nikada imao oko sebe čvrstu partijsku infrastrukturu na koju bi se mogao osloniti. A 1990. nova vlast ga je kao člana SK i Predsjednika  nekadašnje Končareve Uprave gledala sa sumnjom i nepovjerenjem. U jednom trenutku, u petak, dva dana pred kraj, od jednog stranačkog činovnika s Trešnjevke (Predsjednika Izvršnog vijeća Trešnjevke), bivšeg končarevca, doživio je i osobno poniženje, kada ga je taj primio na razgovor tek nakon nekoliko sati čekanja.

U najtežim trenucima 1990. godine imao je veliku odgovornost, a osjećao je da je sam i da se nema na koga osloniti.

Možda je i to bio razlog da je pritisnut brigama, okružen stravičnim problemima koje je trebao rješavati, uz ponižavanja koja je doživio i uz šećernu bolest koja je djelovala na njegovo rasuđivanje odlučio u nedjelju popodne, 1. srpnja 1990. godine počiniti samoubojstvo.

Svi smo se nadali da će on biti pravi krizni menadžer u toj okrutnoj, velikoj krizi, kada se KONČAR rušio, a ljudi gubili svoja radna mjesta.

Tko zna što bi se s „Končarom“ događalo i kakav bi „Končar“ bio da je dr. Božidar Frančić ostao na čelu poduzeća.

Vijesti u novinama

Vijest o smrti dr. Božidara Frančića objavljena je u tadašnjim vodećim novinama, Vjesniku (3. 7. 1990. godine) i u Večernjem Listu (2. 7. 1990. godine). Tekstovi su bili kratki, novinarski, s osnovnim informacijama i nisu išli u dublje analize.

(Sve primjerke Vjesnika i Večernjeg lista iz 1990. godine našao sam u NSK-Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici 26., 27. i 28. srpnja 2018. godine.)

 0. FRANČIĆ-VJESNIK-3.7.1990.-1

Prva stranica Vjesnika od 3.7. 1990. godine.

(Izvor slike – arhiva NSK, 26.6.2018.)

Dosta objektivan tekst u tom broju Vjesnika napisao je Salih Zvizdić.

 0. FRANČIĆ-VJESNIK-3.7.1990.-2

Tekst Saliha Zvizdića u Vjesniku od 3.7.1990. godine

(Izvor slike – arhiva NSK, 26.6.2018.)

Zanimljiva je i izjava Ivice Račana, koji je u to vrijeme još bio sekretar Saveza komunista Hrvatske. Pored izraza sućuti možemo pročitati da je dr. Frančić ostao do kraja vezan uz  Saveza komunista. (Bio je član Centralnog komiteta SKH-SDP i vrlo blizak tadašnjem Markovićevom kursu privredne reforme. Markovićeva reforma, koja je pored ostalog imala za cilj očuvanje Jugoslavije, doživjela je potpuni fijasko.)

 0. FRANČIĆ-VJESNIK-3.7.1990.-3

Izrazi sućuti Ivice Račana, Vjesnik, 3.7.1990. godine

(Izvor slike – arhiva NSK, 26.6.2018.)

Uz tekst o smrti direktora Končara objavljen i tekst „Stabilan privredni div“. To je bilo u vrijeme kada su već počeli štrajkovi, Končar se sav „tresao“ i „rušio“ i nije bio ni malo stabilan.

 I Večernji list od 2.7.1990. godine na prvoj stranici objavio je vijest o smrti dr. Frančića.

0. FRANČIĆ-VL-2.7.1990.-1_LI

Naslovnica Večernjeg lista od 2.7.1990. godine

(Izvor slike – arhiva NSK, 27.6.2018.)

 0. FRANČIĆ-VL-2.7.1990.-2

Tekst M.Ljubičića u Večernjem listu od 3.7. 1990. godine.

(Izvor slike – arhiva NSK, 27.6.2018.)

Izrada Programa spašavanja Končara na Plešivici

Dramatska situacija u Končaru potaknula je 1990. godine mnoge končarevce na razmišljanje o tome što bi se moglo učiniti da se nađe izlaz iz tih teškoća i da se „spasi“ Končar. Koliko znam najpoznatija akcija odvijala se na Plešivici, u vikendici profesora Zlatka Plenkovića. O tome su mi govorili  ugledni končarevci,  profesori s Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu.

U ljeto 1996. godine profesor Zlatko Plenković sjetio se tih događaja:

     „Kada su 1990. godine, u KONČAR-u počeli štrajkovi, ja sam bio  na Plešivici. Jednog dana su mi došli kolege iz KONČAR-a i rekli su da im se ne sviđa kako su se počele stvari razvijati u KONČARU i da bi oni najradije otišli. Ja sam im rekao: ‘Ne odlazite, jedva sam vas sakupio, dajte da se dogovorimo i napišemo što nije u redu, ja ću naći načina da se povežemo s Vladom i da predložimo rješenje za KONČAR.’

     Sakupilo nas se sedam-osam, pokrili smo sva područja i došli smo do zaključka da u ovoj situaciji treba smanjiti broj radnika, da se pravi ljudi zadrže, a kada se situacija smiri, da ponovno počnu raditi. Ja sam se dogovorio s tadašnjim ministrom Mršićem da organizira da moju ekipu primi predsjednik Vlade Josip Manolić. I nakon dugo vremena bili smo pozvani u Banske dvore na razgovor. Primila nas je sekretarica, rekla da sačekamo, a tada je rekla da je predsjednik zauzet i da će nas umjesto njega primiti Bernardo Jurlina (Potpredsjednik prve hrvatske Vlade, a potom ministar rada, socijalne skrbi i obitelji. U Jugoslaviji je bio predsjednik sindikata Hrvatske.)

      Jurlina je došao i počeo riječima: ‘Što vi, Končarevci, pa kakva je to megalomanska firma, to su samo Stojčevići, samo političari.’

     Ja sam mu rekao:  „Kolega, vi ste završili istu školu kao i Stojčević, drugo niti jedan od ovih ovdje nije član Partije i vi nemate pravo tako razgovarati. Nitko ne želi razgovarati o problemima KONČARA, već samo gledaju kako da ga sliste”.

    Prije toga  bio sam kod Ministra energetike, mog učenika dr. Bože Udovičića da mu objasnim problem, da se ne smije dozvoliti da se KONČAR rastepe. On mi je rekao da bi bilo dobro da porazgovaramo s Hrenom, koji je pretendirao da bude direktor KONČARA. Na žalost, ja sam rekao da s Hrenom nemam što razgovarati, jer ga ne smatram  podobnim za takve razgovore.”

Jedno popodne, u svibnju 2016. godine i prof.dr. Tomislav Kelemen sjetio se tih akcija „spašavanja Končara”:

          Kada je 1990. u Končaru sve pošlo nizbrdo, onda je Plenković okupio desetak ljudi i napravili smo elaborat „Što s Končarom“. U grupi su bili  Plenković, Bobinac-Bobi i neki drugi. Ja sam bio glavni pisar grupe. Neće nitko drugi, pa mi Plenković kaže: „Ti napiši.“

Plenković je uspio preko tadašnjeg ministra Mršića uspostaviti kontakt s Manolićem koji nas je pozvao na sastanak  da mu to prezentiramo. Došli smo tamo, a Manolića nema. I primio nas je Jurlina. Pa kaže dajte to meni. Mi mu kažemo: „Mi čekamo Manolića.“

Tada Plenković kaže: „Propalo je sve.“ 

       Meni je to dozlogrdilo i ja im kažem: „Neću više biti u tome.“ Iskočio sam iz grupe, jer mi se činilo da neki iz grupe žele ući u Upravu, a ja ne volim raditi posao kojem nisam dorastao. Ali Bobi je ostao i još neki. Tada je Plenković ugurao Bobija u Upravu Končara.  Plenković se jako borio da barem  ugura svoje ljude.“

U veljači 2017. godine razgovarao sam s prof.dr. Zvonkom Benčićem i on se  dobro sjećao sastanaka na Plešivici, prijedloga za „spašavanje Končara“ i razgovora u Vladi:

        „Kada smo vidjeli kamo to ide, zajedno s prof. Plenkovićem smo pokušali nešto napraviti. U toj grupi smo bili Plenković, Kelemen, Durbešić, Bobinac i ja. Bilo nas je pet. Sastajali smo se u Plenkovićevoj vikendici na Plešivici, kod Durbešića kod kuće i kod mene doma. Na kraju smo napisali dokument od desetak stranica o tome što bi trebalo napraviti s Končarom. Plenković je, mislim preko Mršića, koji je bio ministar uspio dogovoriti da nas pozovu u Vladu i da taj dokument predamo Josipu Manoliću, koji je onda bio Predsjednik vlade.

       Pozvani smo da dođemo u Vladu, na Markov trg u 15:00 sati. Bio je kasna jesen, oblačan dan, pa je već u to vrijeme bilo polumračno. Odveli su nas na prvi kat. I rekli nam: »Tu sjednite i počekajte, doći će Predsjednik vlade«. Mi čekamo, otvaraju se vrata i u tom polumraku vidimo da dolazi netko lijepo obučen. Dolazi konobar i pita hoćemo li kavu sok ili nešto slično. Mi to popijemo i čekamo dalje. Već je prošlo i „trifrtalj“ sata opet konobar dolazi − hoćete li još nešto. I konačno su se otvorila vrata i dođe potpredsjednik Vlade Bernardo Jurlina. I prva mu je riječ bila: 'Što vi komunisti ovdje tražite?' Onda mu je Plenković odgovorio, da sam se ja zaprepastio: 'U ovoj sobi ste jedino vi komunist'. Onda je rekao: 'No, kažite što hoćete'.

      Plenković je u 10−15 minuta prepričao glavne crte tog dokumenta i dao mu ga. Jurlina je to bez riječi uzeo i rekao: 'Ja ću to prenijeti Predsjedniku vlade'. I pozdravili smo se. Nakon toga se više nije ništa desilo.

      U Institutu je počela priča o profitnim centrima. Ja sam puno surađivao s vojskom i imao sam osiguranog posla za jedno 10 mjeseci. Napravio sam elaborat, pomagala mi je gospođa Crljenica iz Financijskog odjela. Napisao sam što bismo mogli raditi u profitnom centru za učinsku elektroniku. Kada sam to predao, nitko me poslije za to nije ništa pitao.

      Onda smo rekli da ćemo otići do prof.dr.sc. Osmana Muftića. On je bio Ministar za znanost, tehnologiju i informatiku i primio je Plenkovića i mene. Na tom sastanku je bio i njegov pomoćnik prof.dr.sc. Marijan Šunjić kojeg sam znao s poslijediplomskog studija na PMF-u. Mi objašnjavamo Muftiću kako nema smisla da se Institut rasformira, da je tu sakupljena jaka kadrovska, stručna i znanstvena baza, što možemo dokazati s radovima koje smo radili. I onda Šunjić upada u razgovor i kaže: 'Znate, vi u privredi ne možete napraviti niti jedan znanstveni rad. Ovo o čemu pričate nisu znanstveni radovi'.

A u tom trenutku je u institutu radilo 70 ljudi koji su imali doktorat i magisterij. A Muftić kaže: 'Moj pomoćnik se više puta zaleti'.

I opet se nije ništa dogodilo.

       Jedina nada nam je bila Ministarstvo gospodarstva, tu je bio dr.sc. Božo Udovičić, ministar energetike i industrije. Otišli smo i k njemu. On nas je primio i opet smo rekli da nema smisla to što se radi s Institutom. On nam kaže Končar se mora rastaviti u mala poduzeća. I tu Institut nema šta tražiti.

A razgovarali smo s kolegama inženjerima. Čak ni oni nisu imali razumijevanja.“

Stožer za obranu Elektrotehničkog instituta

Cijelu 1990. godinu Končar je proživio u teškoj agoniji, menadžment se nije snalazio, poduzeća su bila u gubicima, plaće se nisu isplaćivale,  ljudi su išli na „čekanja“, a neki su se pomirili sa sudbinom i sa strahom očekivali što im nosi budućnost. Po tvornicama su počeli štrajkovi, u Elektrotehničkom institutu na zborovima radnika počelo se diskutirati o stanju u organizaciji i iskazivati svoje nezadovoljstvo i zabrinutost. U tvorničkom listu „Končarevac“ od 12. travnja 1990. godine u članku pod nazivom „Krajnji je čas da sami tražimo put izlaska iz krize (Zbor radnika RO Elektrotehnički institut)“ je pisalo:

     „Na zboru je potvrđena konstatacija kako ova i ovakva erupcija nezadovoljstva nije uzrokovana samo kašnjenjem plaće, već prvenstveno proizlazi iz neadekvatnog organizacijskog i poslovnog sistema koji je Institut, organizaciju s vjerojatno najjačim stručnim i znanstvenim potencijalom koncentriranim na jednom mjestu u Hrvatskoj, doveo u ćorsokak. ….. no sasvim je sigurno da ovakav Institut kakav je danas postaje preživjela, preglomazna i nefleksibilna institucija.“

Znao sam da je skupina istaknutih končarevaca u vikendici profesora Zlatka Plenkovića razrađivala program restrukturiranja i „spašavanja“ Končara. Ali, nisam imao pojma da su postojale i druge skupine končarevaca koji nisu htjeli samo pasivno gledati što se događa, već pokušati nešto učiniti, pokrenuti neke akcije i dati svoje prijedloge. Zato sam bio jako iznenađen, kada sam krajem prosinca 2017. godine na kraju teksta pod nazivom „Kronologija drame jednog velikog poduzeća u 1990.“ 

http://www.sveopoduzetnistvu.com/..., između ostalog, pročitao komentar: 

      Danijel Đurek, 26.12.2017.

     „Zanimljiv tekst, ali se nigdje ne spominje uloga grupe ETI-ja koju sam organizirao dan poslije Frančićeve smrti i koja se 6 mjeseci borila za opstanak ETI-ja. Obišao sam na desetke kancelarija, a odbor za očuvanje ETI-ja je dobio jaku podršku u medijima širom Jugoslavije. Najmanje podrške je bilo u samom Končaru, jer su se svi aktuelni rukovodioci, bez izuzetka, bojali nove vlasti i nesmotrenih koraka. Sva bijeda rukovođenja tog velikog poduzeća se vidjela tih dana. Na kraju smo svi iz instituta otišli na burzu 17.prosinca 1990……... Srdačan pozdrav Dr. Danijel Đurek“

Zanimljivo je da je kontakt uspostavljen preko Kanade, preko Krunomira Dvorskog, bivšeg končarevca koji sada živi u Kanadi.

Nisam poznavao dr. Đureka, a nisu ga poznavali niti moji kolege končarevci. To je bilo vjerojatno zato, jer je dr. Đurek fizičar i u Končaru se u Sektoru za materijale bavio supravodljivošću, što je malo mojih kolega znalo. Budući da sam se u prvoj polovini 2018. godine bavio tiristorskom lokomotivom, dr. Danijela Đureka posjetio sam u laboratoriju, u njegovom  poduzeću AVAK d.o.o. u Zlatar Bistrici tek 18.lipnja 2018. godine.

00-DR. ĐUREK

Dr. Danijek Đurek, 18. lipnja 2018.godine, u poduzeću AVAK d.o.o. u Zlatar Bistrici.

(Izvor slike: arhiva autora)

Dr. Đurek mi je govorio o sebi, svom znanstvenom radu, o svom radu na supravodljivosti na visokim temperaturama, zašto ga je dr. Božidar Frančić pozvao u Končar iz Instituta za fiziku i kako je  organizirao „stožer za obranu Instituta“:

          „Rođen sam u Zlatar Bistrici 1947. godine, a po obrazovanju sam fizičar. Diplomirao sam u Zagrebu i 18 godina radio u Institutu za fiziku u Zagrebu, čiju stipendiju sam primao od 1967. godine. Doktorirao sam 1977. godine, potom otišao na postdoktorski studij na Sveučilište Paris-Sud, te na Kalifornijsko sveučilište Los Angeles (UCLA). Odradio sam i studijski boravak na Sveučilištu Tokio.

    Na poziv dr. Božidara Frančića, 1988. godine došao sam u Končar na projekt u nastajanju supravodljivosti kojim je upravljao Sektor za materijale i njegov šef Mladen Goger. Tamo je radilo nekoliko  fizičara, među njima i Veljko Manojlović, te danas pokojni Zvonko Medunić. S nama je surađivao i elektroinženjer Danijel Smiljanić. Prilično šareno društvo od 12 ljudi se smjestilo na 7. katu tzv. P-objekta.

Božidar Frančić mi je obećavao  brda i doline. Jako me je cijenio i o supravodljivosti, kojom je bio fasciniran, mogao je slušati satima. Stalno sam mu morao o tome pričati. Ja sam u to vrijeme, osamdesetih godina, u supravodljivosti bio neka vrsta nacionalnog lidera.

Frančić je među inženjere doveo fizičare, ali to nije najbolje uspjelo. U Institutu smo mi fizičari bili nekakvo strano tijelo, ali se nismo na to obazirali i radili smo svoj posao. Pisali smo referate, ali to nije bio neki teški i zamašan prodor, niti je imao neke veze s proizvodnjom. Končarevi inženjeri su nas omalovažavali, isto kao mi njih. Oni su nama govorili da ništa ne znamo, a mi njima da ništa ne razumiju. Na nas su  bili jako ljuti i tvrdili su da smo paraziti koje oni hrane. Sprega fizičara i inženjera na istom projektu rijetko kada dobro funkcionira i u velikom svijetu. To su dva različita sustava razmišljanja. Inženjeri se pitaju KAKO, a fizičari ZAŠTO. Na primjer; fizičari znaju sve o fizikalnim principima auta, ali će samo inženjeri napraviti dobar auto.

Nema više plaće

      U vrijeme nakon pada Berlinskog zida kompletan se Končar počeo jako „njihati“ i početkom 1990. najprije nismo dobili nadoknadu za topli obrok, pa za prijevoz, a od veljače više nije niti išla plaća. Morali smo dolaziti na posao, ali plaća više nije dolazila. Nastala je jedna mučna i toksična atmosfera. Puno smo u grupama diskutirali o tome što će biti s Institutom. Analizirali smo  desetke varijanti. Dolazili smo na posao samo sjediti, nismo imali nikakve zadatke, pa smo se bavili svakojakim analizama. Tada došao novi direktor Boris Gvozden, ali ni on nije bio bolje informiran.

Došli smo do zaključka da je Končar bio žrtva socijalističkog sustava koji ga je stvorio, ali nije znao kako dalje.  Slično su funkcionirala i mnoga druga velika socijalistička poduzeća koja su mogla biti u suštini zdrava.

Kod  dr. Franje Tuđmana

     Nisam znao gdje i kako mogu tu pomoći, jer moja pozicija u Institutu nije bila nešto; vojničkim rječnikom bio sam obični redov. Hodao sam okolo, razgovarao s političarima iz HDZ-a i budućim ministrima uvjeravajući ih da treba nešto poduzeti, jer će nam se uništiti sva industrija. Nažalost, mnogi su pričali da ne trebamo industriju, već samo turizam i poljoprivredu. Uvjeravao sam ih da niti jedna zemlja u svijetu ne živi samo od turizma i poljoprivrede, čak niti jake turističke zemlje, kao što su Italija i Španjolska.

        Otišao sam i u „baraku“, dok je još dr. Tuđman bio u njoj. (HDZ je koristio baraku u Savskoj ulici broj 16, u dvorištu današnjeg Fakulteta za kemijsku tehnologiju). Primila me sekretarica Ružica,  jer dr. Tuđman još nije došao na „posao“. Pitala me odakle sam rodom i gdje radim. Rekla mi je da slobodno uđem u njegovu kancelariju i čekam. Iznenadila me ta mogućnost, ali Ružica je rekla da sam Zagorac, a doktoru upravo njih jako mnogo fali. Sjeo sam u kutu, a Tuđman koji je, malo kasnije, ušao se na mene nije uopće obazirao. Imao je već jaku predizbornu aktivnost i puno posla. U kancelariju je uletio pop Duka i počeo je pakao od Tuđmanovog bijesa. Duka je, dan ranije, na stadionu u Maksimiru izvjesio transparent HDZ-a, a Tuđman tako nešto nikako nije želio. Tirada je potrajala, a ja sam se polako iskrao napolje. Ružica je uzela moj broj telefona u Institutu i uputila me u drugu kancelariju, da baš nisam došao uzalud. Tu je sjedio čovjek srednjih godina i preko uha je slušao moj priču o Institutu i Končaru. Tema ga nije zanimala. Prekinuo me je i, kao iz puške, izvalio: „Gospodine, mi idemo u rat.“

Vratio sam se u Institut i kada sam se popeo na 7. kat, već me čekala Ružičina poruka da me dr. Tuđman želi vidjeti. Nisam otišao na taj drugi sastanak, jer me neka buduća sinekura nije zanimala.

Stožer za obranu Elektrotehničkog instituta Rade Končar

      Situacija je bila do beskraja depresivna. Nitko nije ništa znao niti mogao reći. Možete zamisliti tisuće ljudi u krugu tvornice koji se više ne gledaju i zure bespomoćno u daljinu. Stalno se kalkuliralo tko će dobiti otkaz, a tko ostati.

Dr. Frančića sam zadnji puta vidio jedno popodne, dva tjedna prije njegovog samoubojstva. Govorio je općenito o politici i dosta nesređeno o budućnosti Končara. Nije imao nikakav koncept o tome što treba učiniti. Ništa mu nije bilo jasno. Prvog srpnja 1990. godine počinio je samoubojstvo. Zapanjilo me da su ljudi koji su bili uz njega, koji su mu bili bliski i koje je promovirao, počeli  o njemu ružno govoriti.

Više nije bilo nikakve piramide vlasti i ja sam tada organizirao Stožer za obranu Končarevog instituta. To je bio prvi takav stožer u Jugoslaviji. U stožeru su bili Ivan Sugja, Ikić, Miljenka Horvat i još nekoliko ljudi čijih se imena više ne sjećam.  Miljenka Horvat je ubrzo  nakon toga s ocem, poznatim cvjećarom, poginula u prometnoj nesreći.

Naravno, nitko nas za to nije ovlastio, jer nije imao tko. Svi su se potpuno pogubili. Nas su mnogi izbjegavali i neki su počeli pričati kako je Končar mastodont kojeg treba uništiti. Najgore je što su to pričali i ugledni inženjeri koji su napravili zavidne karijere. Mi nismo vjerovali da može jedan, potencijalno profitabilan elektro-koncern propasti. Znali smo da će i u narednom stoljeću elektrotehnika biti motorna sila razvoja.

Sazvao sam sastanak na terasi na 7. katu. Bilo nas je toliko da smo se pitali hoće li terasa izdržati. Održao sam jedan promotivni govori rekao sam da u Končaru nema nikakvih inicijativa pa mi moramo nešto učiniti.

Aktivnost stožera je odjeknula po cijeloj Jugoslaviji, dolazili su novinari iz Ljubljane i Beograda,

Inicijativa preko akademika Slavena Barišića

      Bilo je vruće ljeto 1990. godine, a mi smo i dalje talambasali i pisali  razne široke programe. Planirali smo smanjiti broj ljudi tako da oni koji imaju uvjete idu u mirovinu, neke bi trebalo prekvalificirati, a uz to osnovati i neka nova poduzeća. Uzeli smo u obzir da je Končar imao jako stručnu i kvalificiranu radnu snagu i ogroman potencijal. U jesen se to  dalje zahuktalo i bila je to i nadalje zanimljiva medijska priča,

U Prvomajskoj je situacija bila još depresivnija, ali tamo nije nitko pružao nikakav otpor. Sve su mirno promatrali, k'o ovce koje idu na klanje. Moćna i perspektivna Prvomajska je nestala u jednom danu. Jednostavno su, preko noći, zabravili ulazna vrata i nitko nije mogao ući.

U listopadu 1990. se u našu aktivnost, konačno, uključila i vlast. Medijska galama, kao i toliko puta kasnije, je potakla političare na razmišljanje.

       Tada sam kontaktirao  prijatelja akademika, fizičara Slavena Barišića. On je bio je savjetnik dr.Tuđmana za znanost i tehnologiju. Njega je Tuđman  jako cijenio, a supruga, rodom Francuskinja, je jedno vrijeme radila u Tuđmanovom kabinetu. Barišić je odlično komunicirao i sa Šarinićem. Uključujući i mene svi smo bili francuska škola i to se jako osjećalo u zraku.

Rekao sam Barišiću: 'Slavene, ti si Tuđmanu dosta blizu, daj nešto pokušaj napraviti. Ovo sve nema smisla.'

On mi kaže. 'Daj ti dođi kod mene na sastanak.'

Došao sam k njemu u ured na Markovom trgu. Razgovarali smo  o stanju u Končaru.

Nakon toga je došlo  do sastanka kod Tuđmana. Ja nisam bio na tom sastanku, jer nisam imao nikakvu funkciju. Barišić mi nije htio reći tko je sve bio tamo, a na moje pitanje da li je bio Manolić odgovorio je da nije. To je bilo dobro, jer je Manolića bio glas da  ruši industriju. Končar mu je trebao biti 'kapitalac'.

Nakon tog sastanka se potiho čulo da je Tuđman za Končar našao čovjeka po imenu Vjekoslav Srb. Za tog gospodina nikada prije nisam čuo. Zaključak s tog sastanka je bio da Elektrotehnički institut, kao čvrsta jezgra Končara, mora biti u nekom obliku sačuvan. Barišić više ništa nije htio reći.

Izbori za novo vodstvo Instituta

       Od druge polovice 11. mjeseca do 12. mjeseca 1990. godine trebalo se birati  novo vodstvo Instituta. Kao čovjek koji je 6 mjeseci vrtio tu priču i ja sam se kandidirao za direktora. Kandidati su trebali podnijeti program. Napisao sam ga, izbrusio sa svojim stožerom i predao Izbornoj komisiji. Taj program je Hren počeo rušiti i prije izbora direktora.  Drugi kandidat je bio dr. Ante Miliša. Mi smo programe iznosili javno pred okupljenim djelatnicima.

Rekao sam da Institut ima previše ljudi, ali to su školovani ljudi koji mogu kvalitetno raditi i u drugim sektorima. Jedan veliki dio se može zaposliti na europskoj standardizaciji, što je ogroman posao. Trebalo je od JUS-a preći na europske norme. Kasnije su Sugja i mnogi drugi i otišli u Patentni ured, (Državni zavod za intelektualno vlasništvo), a mnogi su radili na EU standardizaciji. (Ivan Sugja je 2.prosinca 2002. godine imenovan za pomoćnika ravnatelja Državnog zavoda za intelektualno  vlasništvo.)                                                                                     

Na izboru za direktora, oko 10. prosinca,  nisam prošao. Sugja, koji je bio u komisiji, kasnije mi je rekao da je to zato, jer sam umjesto jednog dao dva programa. Zapravo sam ja program podijelio u 2 dijela. Meni nisu vjerovali,  jer sam za njih bio preradikalan, preglasan i tek novi končarevac

Miliša je govorio da će sve biti O.K, neće biti masovnog otpuštanja iz Instituta, već samo oni koji imaju uvjete za mirovinu. Ako netko mora, kao tehnološki višak otići,  dobit će veliku  otpremninu. On će sve  riješiti i sve će biti divno i krasno. Ljudi su mu povjerovali i izabrali ga oko 15. prosinca za direktora.

Nakon toga smo ipak svi 17. prosinca 1990. dobili otkaz bez ikakve naknade i upućeni smo s radnim knjižicama u ruci na „burzu“. Ovce su ostale kratkih rukava.

Četverored u Zvonimirovoj ulici, sjedištu „burze“, se protezao do Šubićeve. Prolaznici koji su nas gledali bili su ushićeni. Neki su vikali: „Mastodonti!“ A neki govorili: „Pravo im budi.“ U NAMI na Trešnjevci su odmah ukinuli kredite za Končareve radnike, a prodavačice su se smijuljile, došaptavale i pokazivale na nas prstom. Za nekoliko godina su i one letjele na burzu.

Magistra, bivša šefica Odjela za treće zemlje u Institutu, je još 5 godina na Dolcu prodavala povrće. Svake subote smo razgovarali i počastila me je, kada je konačno izborila mjesto na kraju tezge gdje je promet kupaca veći. Visokopozicionirani inženjer u Generatorima je 3 godine miješao boje i posluživao soboslikare, nakon čega se uspio ipak skrasiti u Energetskim transformatorima, gdje i danas radi.

Novi Institut

Nakon toga smo mi,  doktori znanosti,  dobili na kućnu adresu pozive da se javimo u Končar. Iz ekipe fizičara pozvali su mene i dr. Davora Duževića. Vjekoslav Srb je nastupio kao novi direktor Končara i prvi tjedan poslije Nove godine pozvao je dvadesetak ljudi koji bi trebali činiti „hard core“, čvrstu jezgru novog Instituta nazvanog Končar-Institut za elektrotehniku d.o.o. (Odluka o osnivanju donesena je 31.prosinca 1990. godine, a osnovan je 21. siječnja 1991. godine). Na sastanku je glavnu riječ vodio dr. Stjepan Car. Svaki od nas je trebao reći kako bi trebalo dalje. Kada je došao red na mene, rekao sam da je taj sastanak obična karmina, Institut je pokopan i što se mene tiče ja ne ulazim u ekipu.

Imao sam već u postupku registraciju svojeg privatnog poduzeća AVAK d.o.o. Meni je socijalizma bilo dosta. Tri puta su me komunisti  bacali na cestu, a sada opet kolo vode. Tada je došao red na, sada pokojnog, dr. Davora Duževića. On je bio vrlo sposoban metalurg i stari končarevac. Rekao da ni on neće ostati u Institutu, već ide kamo i ja.

Tada je skočio Miliša rekavši da  će Institut imati premalo doktora za registraciju.“

Kolovoz – „Balvan revolucija“

U kolovozu započela je tzv. „Balvan revolucija“ protiv Hrvatske države. To je  naziv za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA. Naziv je pobuna dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina. Prije toga, 1. srpnja u mjestu Kosovu kraj Knina, na proslavi Vidovdana, službeno je objavljen osnutak tzv.„Srpske autonomne krajine“ i predstavljen njen prvi „predsjednik“ Milan Babić. 

„Balvan revolucijom“ nanesena je velika ekonomska šteta gospodarstvu Hrvatske zatvaranjem prometnica i prekidom prometa u špice turističke sezone. Zemljopisno područje koje je zauzimalo područje zahvaćeno pobunom bilo je u središtu Hrvatske, sadržavala je u sebi kritične, strateške prometnice i infrastrukturu koja je spajala jug Hrvatske sa sjeverom. Zatvaranje tih prometnica dovelo je do mnogih ekonomskih problema. Zbog nesigurnih cesta sva vozila koja su prometovala između Zagreba i Splita trebala su ići duljim putem, a time je, pored ostalog,  poskupio prijevoz robe i putnika.

 Srpske_barikade

Barikade „Balvan-revolucije“ iz kolovoza 1990.godine

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Balvan-revolucija)

Rujan - Ante Kukavica

U rujnu, (18.9.1990.)  Skupština dioničkog društva je za predsjednika Upravnog odbora  Složenog poduzeća „Rade Končar“ izabrala Antu Kukavicu, dipl. inž.

Njega znam po tome, jer mi je bio stručni mentor, kada sam počeo raditi u tehnologiji Tvornice srednjih električnih strojeva. Ubrzo nakon toga je strelovito napredovao i u jednom razdoblju (ne znam točno kada) bio je Sekretar SK cijelog KONČAR-a. Sjećam se (tako sam čuo) da je tijekom zbivanja 1971. godine, kada su u KONČAR-u, (u velikoj hali Generatora), kao i u cijeloj Hrvatskoj bili mitinzi podrške Savki i Tripalu, nakon sloma Hrvatskog proljeća, rekao: „Zaštititi ću končarevce“.  Koliko znam, niti najglasniji govornici na mitinzima nisu ozbiljno „nastradali“, (naravno, ne zahvaljujući samo njemu).

Ante Kukavica je 26. rujna 1990. godine,  kao pripremu za Skupštinu dioničkog društva koja se planirala za 5.11.1990. godine, pisao Predsjedniku Skupštine i informirao ga o poslovnoj situaciji u poduzeću i planovima za rješavanje problema. Kopije pisama poslao je i prof. dr. Boži Udovičiću, ministru za industriju i energetiku, dr. Zvonimiru Medvedoviću, direktoru Fonda za razvoj, mr. Mladenu Vedrišu, Predsjedniku Izvršnog vijeća Zagreba, Ivanu Hrenu, predsjedniku IV Trešnjevke.

Kukavica, među ostalim, piše:

   „…Prošle godine je „Rade Končar“ u konsolidiranoj bilanci iskazao gubitak 135 milijuna dinara.

U toku prošle godine su provođene organizacijske promjene u cilju poboljšanja poslovanja kojima je, između ostalog, trebalo neefikasni Elektrotehnički institut decentralizirati preseljenjem u poduzeća, a koji to nije prihvatio….

….. Radi naknade štete iz stečaja i oživljavanja aktivnosti u „Rade Končaru“ predlaže se prodaja centralnog poslovnog nebodera 8.000 mi poslovnog prostora u Središću 3.200 m2    ukupne vrijednosti oko 190 milijuna dinara, uz kreditnu podršku Zagrebačke banke. Sredstva iz prodaje poslovnog prostora trebala bi pomoći i da se riješi oko 50 milijuna dinara potrebnih za izvršenje ugovora za izvoz, koji su pokriveni bankarskim garancijama u bitno većem iznosu.“

Taj program nije prihvaćen.

POSLOVNI NEBODER31072017

Poslovni neboder KONČAR-a na Fallerovom šetalištu.

Njegova prodaja bila je među prijedlozima za smanjenje gubitaka.

(Izvor slike: knjiga Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske)

Listopad -  sindikat najavljuje štrajk upozorenja

Na sva zbivanja u Končaru reagirao je i sindikat. Radna grupa sindikata „Rade Končara“ održala je 29.10.1990. proširenu sjednicu u cilju zaštite radnika i donijela zaključak da 31.10 1990. svi stupe u jednosatni štrajk upozorenja. Među zahtjevima uz štrajk upozorenja su naveli:

  1. Prava i istinita informacija o poslovnom stanju i perspektivi sistema i segmenata „Rade Končara“.
  2. Na temelju nađenog stanja utvrditi pojedinačnu odgovornost nadležnih te postupiti prema propisima pravne države.
  3. Izvršiti neophodnu kadrovsku smjenu u svim d.d. i svim d.o.o. na bazi ostvarenih poslovnih rezultata
  4. Proglasiti moratorij na stečajeve i otpuštanje radnika do određivanja titulara vlasništva.
  5. Za ovaj period osigurati uvjete za normalno poslovanje i egzistenciju radnika.
  6. U slučaju neispunjenja zahtjeva inicirati ćemo organiziranje općeg štrajka radnika „Rade Končara“.

Iz ovih zahtjeva može se uočiti nešto veoma simptomatično i za mene značajno. Samoupravni socijalizam se temeljio  na sudjelovanju radnika u svim organima vlasti, posebno u radničkim savjetima. Znači, moglo bi se očekivati da će o svemu biti informirani i da će za stanje u poduzećima i oni na neki način snositi odgovornost, jer su izglasavali sve važne odluke. A radnici u svojim zahtjevima na prvom mjestu traže prave i istinite informacije.

Znači li to da priznaju da su bili dezinformirani i manipulirani?

I to daje pravu sliku suštine samoupravnog socijalizma.

Ali i govori da se prava slika stanja u kojem se nalazilo poduzeće uspješno prikrivala, kao što se prikrivala prava slika stanja u cijeloj bivšoj državi gotovo do samog kraja.

Dan nakon dobivanja Zahtjeva, 30.10.1990. Predsjednik upravnog odbora Ante Kukavica svim direktorima šalje upute da odmah sazovu  zborove radnika i obavijeste radnike o situaciji u pojedinim poduzećima. Osim toga traži da obavijeste radnike i o svim negativnim posljedicama štrajka na poslovne partnere i na Končareva poduzeća koja posluju uspješno. Još ih sve informira da je Skupština „Rade Končar“ sazvana za 6.11.1990. godine i da će raspravljati o poslovnoj situaciji i programima restrukturiranja poduzeća.

Studeni – ostavka Upravnog odbora

Nakon manje od dva mjeseca „života“, 31.listopada 1990. godine Upravni odbor Rade Končar d.d. s Antom Kukavicom donio je odluku da kolektivno podnosi neopozivu ostavku. U dopisu Skupštini 6. studenog 1990. među ostalom pišu:

          „Za razdoblje I-IX 1990. iskazan je gubitak 357 milijuna dinara, a dobit 76 milijuna dinara.

Na loše rezultate poslovanja bitno je utjecao nerealni tečaj dinara, previsoke kamate, preveliki porezi i doprinosi i vrlo teška naplata potraživanja….

          Četiri poduzeća su, međutim ušla u velike gubitke i nelikvidnost da se stečaj ukazuje kao jedino rješenje. Radi se o poduzećima : „RK-Elektrotehnički institut“, „RK-Električni aparati i uređaji“, „RK- Elektronika i informatika“ i „RK-Transformatori“, koja su zajedno imala na kraju prošle godine 71 milijun gubitaka, a za I-IX 1990. daljnjih 180 milijuna gubitka, što je 50% ukupno iskazanog gubitka u poduzećima „Rade Končar“…

          …. Loši rezultati poslovanja su ranije financirani kreditima, a u ovoj godini naglim porastom duga dobavljačima koji ne mogu izmiriti, te su poduzeća postala definitivno nesolventna i nelikvidna…

          Program prestrukturiranja dijela poduzeća, kao i organizacijsko-upravljačko ustrojstvo „Rade Končara“ nisu ocijenjeni prihvatljivim od strane Vlade Hrvatske, pa je Upravni odbor ocijenio da ne može dalje obavljati funkciju i odlučio da podnese neopozivu kolektivnu ostavku.“

Ostavka je prihvaćena 6. studenog 1990.godine.

Studeni - Holding

Nije Končar bio jedino veliko poduzeće u velikim problemima. I ostala velika poduzeća rušila su se i spremala u stečaj. O tome je  1. studenog 1990. godine Vjesnik objavio članak pod nazivom „Ruše se poslovni divovi“. Tekst se bavi događanjima u Končaru, Plivi, Borovu i Jugovinilu.

0. KONČAR-1.11.1990

Tekst u Vjesniku od 1.11.1990. godine

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.7.2018.)

6.11.1990. – prijedlog organiziranja holdinga

Skupština dioničkog društva 6.studenog 1990. izabire privremeni Upravni odbor u sastavu dr. Zvonimir Medvedović, mr,Ivan Putanec, Tomislav Cerc, Ivan Cesarec, Ante Pandžić, Ivan Hren, Dragutin Barić i Bernard Grbić.

Upravni odbor je razmatrao poslovne teškoće  „Rade Končara“ u cijelosti i njegovih pojedinih poduzeća i utvrdio da je „ključna mjera i zahvat u poslovnom ozdravljenju hitna reorganizacija“.

Dr. Zvonimir Medvedović[12] napisao je Prijedlog organizacijsko-poslovnog ozdravljenja „RADE KONČARA“, kao podlogu za ocjenu neophodnosti organizacijskog zahvata, te s ponudom koncepcijskog rješenja koje je prema njegovom mišljenju  realno i razumno. U tom tekstu je dao sliku stanja u KONČAR-u i prijedlog  novog organizacijskog ustrojstva u obliku holdinga.

U prijedlogu, pored ostalog, piše:

„1.Kratak prikaz poslovnih obilježja 'Rade Končara'

    a) Obilježja organizacijskog ustrojstva

 'Rade Končar' organiziran je kao 1 dioničko društvo  i 37 pravnih osoba (d.o.o.-društva s ograničenom odgovornošću)….

…Cjelokupno organizacijsko ustrojstvo 'Rade Končara' je složeno, isprepleteno, zamršeno, djelotvorno, poslovno nelogično, te konfuzno u provođenju….

Poduzeća s monopolskim položajem dovela su većim dijelom do poslovne blokade sva druga poduzeća.

          'Rade Končar – Trgovina' i 'Rada Končar- Inženjering' jedina su dva poduzeća koja nastupaju na inozemnom i većim dijelom na domaćem tržištu za sva druga poduzeća, čime su bitno utjecala na  njihov poslovni položaj.

          'Rade Končar-Elektrotehnički institut' imao je dugogodišnju stalnu i sigurno plaćenu zadaću razvoja, ali bez odgovarajuće pozicije i odgovornosti da postavlja i izvršava poslovno svrsishodne razvojne programe.

          'Rade Končar-Financije' su u provođenju sustava neograničene solidarne odgovornosti zaplele sva poduzeća (d.o.o.) i 'Rade Končar' d.d. u cjelini u nerazmrsivo klupko koje prijeti uništenju 'Rade Končara'.

          Organizacijsko ustrojstvo 'Rade Končara' obilježava dominantnost neproizvodnih radnika nad proizvodnim, što pokazuju sljedeći podaci:

TABLICA-1

        b) Poslovni rezultat

Prema zbrojnim podacima, cjelokupni poslovni sustav 'Rade Končar'  (Složeno poduzeće) ostvario je u razdoblju I-IX 1990. godine sljedeći poslovni rezultat:

 3. TABLICA-2

Gubicima po devetomjesečnom obračunu valja dodati gubitke ostvarene po zaključnom računu za 1989. godinu koji iznose oko 200.000.000 dinara.

Prema tome ukupni gubici iznose oko 560.000.000 dinara ili 11.3 % ukupnog prihoda.

U najtežem poslovnom položaju su:

 4. TABLICA-3

      c) solventnost

Visoki stupanj ostvarenih gubitaka, tendencija daljnjeg slabljenja poslovnih rezultata, oskudica novca, te gubitak povjerenja poslovnih partnera (u prvom redu poslovnih banaka i drugih kreditora) prouzročili su nesolventnost poduzeća, financija i poslovnog sustava u cjelini.

Prijeti potpuna blokada svih poduzeća.

Angažirana obrtna sredstva financirana su kratkoročnim kreditima i pozajmicama (0,8 milijardi dinara), obvezama iz poslovanja (2.2 milijardi kuna), te manjim dijelom i dugoročnim financijskim obvezama (0,4 milijarde dinara).

     d) uzroci lošeg ekonomsko-financijskog stanja

  • višegodišnje odlaganje teškog ekonomskog stanja,
  • nedjelotvorna, loša, troma, skupa i nelogična organizacija poslovanja i rada,
  • zamršeni organizacijski odnosi između poduzeća, te između pojedinih poduzeća i Složenog poduzeća,
  • neodgovorno i negospodarsko ponašanje poduzeća,
  • loše ugovoreni i ugovarani poslovi s inozemstvom,
  • niska proizvodnost rada i ekonomičnost poslovanja, veliki broj radnika izvan proces izravnog stvaranja proizvoda,
  • do apsurda razvijeni samoupravni odnosi.

 

  1. Moguća rješenja poslovnog ozdravljenja 'Rade Končara'

Pronalaženje rješenja za poslovno ozdravljenje 'Rade Končara' izuzetno je teško i složeno. Poslovno stanje se ubrzano pogoršava. Mnogi radnici su tek nedavno dobili cjelovitu sliku stanja. Neisplaćeni osobni dohoci u nekim poduzećima doveli su do štrajkova, što će samo pogoršati poslovni položaj i vodi k teškoćama koje prijete opstanku nekih poduzeća kao i čitavog 'Rade Končara'.

Rješenje poslovnog ozdravljenja moguće je tražiti na nekoliko načina, među kojima su:

  1. pokriće gubitaka i novo financijsko zaduživanje 'Rade Končara',
  2. likvidiranje 'Rade Končara' d.d. i saniranje pojedinih poduzeća,
  3. poboljšanje organizacije uz istodobnu financijsku podršku,
  4. poslovna i organizacijska sanacija putem holding poduzeća.

3.Prijedlog „Rade Končar“-holding poduzeća

3.1. Pojam holding poduzeća

U smislu tadašnjeg Zakona o poduzećima (čl. 145b) pod holding poduzećem podrazumijeva se ono poduzeće koje osniva, financira i upravlja drugim poduzećima.

Ono upravlja drugim poduzećima, te poduzima financijske i razvojne pothvate. Ono ne obavlja usluge niti obavlja proizvodnju…...

Holding poduzeće je pravna osoba. Odgovara za svoje obveze samo svojom imovinom. Ne odgovara za obveze poduzeća kojima upravlja.

Poduzeća koja pripadaju holdingu posluju potpuno samostalno i odgovaraju samo za svoje obveze svojom imovinom.

 3.2.„Končar“-Holding poduzeće

Osnivači „Končar“-Holding poduzeća, Zagreb su:

  1. Hrvatski fond za razvoj,
  2. Hrvatska elektroprivreda,
  3. Hrvatske željeznice.

 Djelatnosti holding poduzeće KONČAR d.d.  su:

  • upravljanje poduzećima koja su u holdingu,
  • nadzor nad poslovanjem poduzeća u holdingu,
  • imenovanje članova uprave i nadzornog odbora poduzeća,
  • imenovanje članova skupštine poduzeća,
  • odlučivanju o razvoju, osnivanju, prodaji i kupovini poduzeća,
  • odlučivanje o pretvorbi poduzeća u druge oblike,
  • odlučivanje o emisiji dionica poduzeća,
  • daje suglasnost na statut, godišnji obračun i ugovore za koje to Holding ocijeni.

 S obzira na djelatnost holding će zapošljavati svega 20-tak radnika.

 ………U poduzećima koja su u stečaju „Končar“-Holding osniva nova poduzeća koja će organizirati poslovni proces…..“

 

Taj tekst biti će u najvećem svojem dijelu temelj za organiziranje i funkcioniranje novog Holdinga,  a podaci iz tog teksta koristiti će se dosta dugo u raznim govorima i analizama.

27.11.1990. – odluka o holdingu

Skupština dioničkog društva „Rade Končar“ na sjednici održanoj 27. studenog 1990. raspravljala je o novoj organizacijskoj i upravljačkoj strukturi i donijela odluku o osnivanju holding kompanije. Za naziv novog poduzeća predloženo je ime KONČAR. Odlučeno je da poduzeća koja pripadaju KONČAR holdingu posluju pod imenom KONČAR, dodajući tomu i naziv tvrtke.

Prosinac

Novine su se malo bavile događajima u Končaru. Jedan od tih nekoliko tekstova objavljen je u Vjesniku od 5.prosinca 1990. godine.

0. KONČAR-5.12.-HOLDING

Tekst iz Vjesnika od 5.12.1990. godine.

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.7.2018.godine)

11.12.1990.-sastanak svih direktora

Početkom prosinca, 11.12.1990. godine, održan je sastanak svih direktora Končara s privremenim poslovodnim organom „KONČAR“-Elektroindustrija d.d. i dr. Zvonimir Medvedović, predstavnik Hrvatskog fonda za razvoj, pored ostalog, je rekao:

          „Dozvolite da vam priopćim da smo u skladu s našim dogovorom donijeli odluke u svim tijelima predloženih osnivača, a to su Hrvatski fond za razvoj, Hrvatske željeznice i Hrvatska elektroprivreda o osnivanju „KONČAR“ d.d., holdinga onakvog tipa o kojem smo razgovarali prigodom definiranja koncepcije. Istodobno osnivači su u odluci o osnivanju „KONČAR“-Elektroindustrije d.d. odlučili da za privremenog poslovodnog organa, a tako se sada jedino i može, imenuju gospodina Vjekoslava Srba, diplomiranog inženjera i ugodna mi je čast da vam gospodina Vjekoslava Srba predstavim kao direktora „KONČAR“-Elektroindustrije d.d. koji će voditi sada i dalje sve ove pripreme vezane za konsolidaciju samog holdinga i kasnije.

Nakon toga se skupu obratio Vjekoslav Srb i, pored ostalog, rekao:

          „…Prema tome ja vas na određeni način pozivam da svi zajedno, možda  odmah od danas, na konceptima koje ćemo razraditi zajednički napravimo što možemo, da umanjimo ovog momenta teškoće. Ja vjerujem da će Vlada Republike Hrvatske učiniti sve da te teškoće učini manjima, da nam barem omogući da startamo, a nakon toga ćemo, ja vjerujem, politikom decentralizacije ovlaštenja, ali i odgovornosti i to punom, davanjem velikih ovlaštenja direktorima, dakle vama prisutnima ili drugim ljudima koji će doći nakon provedene reorganizacije, omogućiti da se pokrene ovaj sustav, „Rade Končar“ ili „Končar“,  da se zaustavi erozija poslovnih rezultata, da se otvori određena perspektiva svima. A mislim da je to moguće…..

….Na temelju člana 145b Zakona o poduzećima organi upravljanja poduzeća u sustavu „Rade Končara“ odlučili su da svoj ukupni kapital prenesu bez naknade na poduzeće „Rade Končar“- Elektroindustrija d.d.,  oprostite „Končar“- Elektroindustrija d.d., bez prava upravljanja tim poduzećem. Odlukama o prijenosu kapitala prenijeto je na poduzeće  „Končar“- Elektroindustrija d.d. i pravo upravljanja tim poduzećem, čime je „Končar“- Elektroindustrija d.d. postao prava holding kompanija. ..organi upravljanja u poduzećima (d.o.o.) prestaju obavljati svoje funkcije s time da će do imenovanja organa upravljanja od strane Holdinga poslovanje u cijelosti voditi direktori poduzeća kao poslovodni organi. …

……Prema tome, nema više radničkih savjeta, nema više nikakvih zborova, vi ste direktori s punim ovlaštenjima. Imate ovlaštenja, imate i odgovornosti, do daljnjega.“

(Tekst na temelju transkripta sa sastanka).

19.12.1990.- novi Upravni odbor i novi Predsjednik

Tjedan dana nakon toga, 19. prosinca 1990. godine, Skupština „KONČAR“ d.d. imenovala je Vjekoslava Srba, dipl.inž. za predsjednika Upravnog odbora poduzeća „KONČAR-ELEKTROINDUSTRIJA“ d.d. Uz njega u Upravi je bilo još 8 članova, mr. Želimir Bobinac, dr. Stjepan Car, Tomislav Cerc, Ivan Cesarec, Franjo Karlović, mr. Boris Kosi, Ante Pandžić, a poslije se priključio i Ante Gavranović. 

Svi članovi Uprave, osim jednoga (naknadno priključenog), bili su končarevci, iz bivših uprava, većina od njih nekadašnji članovi Saveza komunista.

U novoj organizaciji:

  • poduzeća su prema strukturi kupaca grupirana u 5 poslovnih područja (Industrija, Energetika i transport, Široka potrošnja, Ugostiteljstvo i turizam, Financije i poslovne usluge.)
  • članovi Upravnog odbora KONČAR-Elektroindustrija d.d. zaduženi su za pojedina poslovna područja i imaju zaduženja koordinirati i usmjeravati rad poduzeća iz tih poslovnih područja preko njihovih direktora, a matrično su zaduženi za određene korporacijske zadatke i određena tržišta.
  • najviši organ upravljanja poduzeća Končar-Elektroindustrija d.d. je Skupština. Skupštinu čine predstavnici vlasnika i u praksi je Fond kao pretežiti vlasnik na sjednice upućivao tri predstavnika, a HŽ i HEP po jednog. Skupština prema postojećem Statutu imenuje Upravni odbor od 8 članova.

20.12.1990. – izlaganje novog Predsjednika uprave

Na sastanku održanom dan nakon toga, 20.prosinca 1990. godine, novi Predsjednik uprave je, pored ostalog, rekao:

          „…mene su imenovali za predsjednika Upravnog odbora „KONČARA“ Elektroindustrija d.d. kojeg ćemo ubuduće zvati Holding. ..

…. Dopustite da sad kažem par riječi više kao svoja viđenja stanja i prijedloga za izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo…smatram da nema potrebe da ulazimo duboko i u daleku povijest, to vjerojatno može služiti kao pouka, ali ništa ne pomaže da ganjamo sada nekakve krivce ili da tražimo bilo kakva rješenja u prošlosti nego da se okrenemo budućnosti, da ipak na konstatacijama u kojima se nalazimo, da s njima počnemo, jer to je vjerojatno start koji nas sve jako opterećuje…..

          …KONČAR je u proteklih 5 godina prodavao na području energetike i transporta oko 30% ukupne realizacije, oko 33% na kućanskim aparatima i oko 37% na ostalom. 

Financijski efekti toga bili su otprilike sljedeći – na 30% prometa energetike (od ukupne realizacije) ostvareno je 60% gubitaka, na 33% kućanskih aparata ostvareno je 30% gubitaka, a na 37% ostalog 10% gubitaka.

          Pretpostavljam da znate da je „KONČAR“ u proteklih 5 godina poslovao s gubicima … s time da je prošle godine završio s 15.000.000 dolara, s tim da ove godine očekujemo da će gubitak biti oko 50.000.000 dolara.

          Ako uzmemo regionalni raspored plasmana, onda je otprilike u petogodišnjem razdoblju 75% plasmana ostvarivano na tržištu Jugoslavije, 3% plasmana u Zapadnoj Europi i Americi, u Istočnoj Europi 7% i oko 15% plasmana u nesvrstanim zemljama.

          U Jugoslaviji ostaje 10% gubitaka, a 90% gubitaka je ostvareno u nesvrstanim zemljama.

          Ovog momenta imamo još otprilike oko 40.000.000 dolara  nenaplativih ili teško naplativih potraživanja u tim zemljama….

…Ja mislim da je sada promijenjeno vrijeme i da od takozvane kolektivne odgovornosti prelazimo današnjim danom na pojedinačnu odgovornost, ali i na osobna ovlaštenja. Molim vas da u tom smislu sve poduzmete da se zaustave daljnje destrukcije, pad morala, mislim radnog morala prvenstveno, koji je jako prisutan. …

…Što napraviti u kratkoročnom financiranju situacije? Mislim da se prvo razjasnimo, nitko nam nikakve novce neće dati. Holding novaca nema i ne vjerujem da novce možemo dobiti, ali vjerujem da se na neki način ipak možemo bolje organizirati i da velike resurse s kojima raspolažemo stavimo u akciju. ….

…Nadalje vas molim da stečajevi ne budu shvaćeni kao likvidacija, to nije identično. Naše je zakonodavstvo takvo da je stečaj način da se određena proizvodnja ili poduzeće riješi viška radne snage koji, recimo, momentalno nastaje.

…molim vas da poduzmete mjere i da zaustavimo negativan imidž u javnosti. KONČAR nije tako loš kako izgleda u javnosti i kako se u javnosti prikazuje. …Mi jednostavno gubimo poslove. Dolaze upiti i teleksi i pitaju da li vi još postojite, što je s vama, jeste li vi firma u likvidaciji. To ima direktne materijalne novčane štete… To nije nikome u interesu, ni Končarevcima, ni gradu Zagrebu, ni Republici Hrvatskoj, ni Jugoslaviji (?), nikome….

..Odgovor na pitanje ima li izlaza…. Ima, ali uz velike žrtve.

Vrijedi pokušati, jer je to grana koja je perspektivna svugdje u svijetu. Svugdje u svijetu, oko nas, u Zapadnoj Europi  elektroindustrija cvate, npr. ABB, ostvaruje ogromne profite

…ako nas ima 23.000, a naša konkurencija (ABB i Siemens) ostvaruje 40.000 dolara po zaposlenom, onda bi KONČAR morao prodavati oko milijardu dolara.   A mi ni četvrtinu od toga…. Kada bismo imali svjetsku produktivnost trebalo bi nas biti 7.000… U tom slučaju bismo imali prazne hale, strojeve i zgrade i velike socijalne probleme.

….Tržišta na kojima smo mi tradicionalno bili prisutni u pravilu ili više ne postoje ili nemaju novaca. Istočna Europa gdje smo imali oko 7% plasmana sada ima ogromne probleme i totalnu rekonstrukciju svega i svačega, od političkog sistema do ekonomskog, itd. Na Zapadu smo bili samo 3% prisutni. U Jugoslaviji je stanje, kakvo znate. Investicija u osnovi nema, ima ogromnih republičkih poteškoća, u plaćanjima i političkih, ja sada ne ulazim u taj problem, a koji isto tako ima veliki značaj. U Nesvrstanima smo izgubili velike novce, nismo ništa zaradili. Oni nemaju novaca, treba ih kreditirati, a nemamo ih čime kreditirati.

… Logično je da nam tržište bude Zapadna Evropa. Ali s kojim proizvodima? Gdje su nam proizvodi po cijeni i kvaliteti?...

….Sada se puno govori o prodaji…Da se dobro prodamo moramo imati  dobru vrijednost, a dobru vrijednost možemo imati samo ako proizvodi s kojima radimo ostvaruju profit. … Ako nema profita, to je cijena rasprodaje, a ne prodaje.

…..„KONČAR“ nikome ne daje otkaz, otkaz daje tržište koje ne prihvaća i taj kvalitet rada…Za tržište roba i rada koji nudimo jednostavno nema kupaca.

…Na koncu ćemo napraviti novu strategiju…Ovog trenutka nemamo ništa, bilo bi nerealno nešto obećavati, ali napraviti ćemo sigurno…“

(Transkript izlaganja Predsjednika Upravnog odbora).

Končarevci, očajni, ogorčeni i depresivni zbog dramatičnih zbivanja u poduzećima, prestrašeni za svoju budućnost i budućnost svojih obitelji s nadom su čekali prve poteze novog rukovodstva i slušali i čitali nastupne govore novog Predsjednika upravnog odbora, (sjećam se jednog takvog predstavljanja u velikoj dvorani Centra za obrazovanje u Konavoskoj ulici). Nisu čuli ništa ohrabrujuće, čuli su mračne podatke o poslovnoj situaciji i situaciji na tržištu, bili su šokirani podacima koji su bacali tamnu sjenu na veliko poduzeće na koje su nekada bili ponosni. Čuli su podatke o stanju kojeg su već bili svjesni, (podatke su očito pripremile stručne službe), čuli su moderne „novokapitalističke“ stavove (takve su već mogli pročitati u novinama), čuli su da „KONČAR“ nikome ne daje otkaz, otkaz daje tržište koje ne prihvaća takvu kvalitetu rada (tu floskulu će čuti još mnogo puta), čuli su da više nema radničkih savjeta i da će direktori dobiti velike ovlasti, čuli su da još nema nikakve strategije i da im nitko ne može ništa obećati.

Nisu čuli ništa što bi ima dalo neku nadu, što bi ih motiviralo za daljnji rad i da vide „svjetlo na kraju tunela“. Svi su se tješili da je Predsjednik tek došao i još nije ušao dublje u problematiku i da će sutra čuti nešto konkretnije.

Nažalost slične govore slušati će (oni koji neće izgubili posao) i sljedećih nekoliko godina. 

Vani, u realnom svijetu, u tvorničkim halama i inženjerskim uredima i laboratorijima,  ne daleko od soba Uprave na 4. katu poslovnog nebodera odvijala se tragična drama, jedno veliko poduzeće se rušilo, ljudi su doživljavali tragične osobne drame i masovno gubili posao.

Do tog prosinca 1990. godine u cijelom KONČAR-u na „čekanju“ je već bilo 2.845 radnika, na burzi nakon stečaja 2.631 radnik, a kao tehnološki višak u 20 poduzeća bilo je 1.608 radnika.

A to je bio tek početak.

U tvorničkom listu „Končarevac“, 11. listopada 1990. bio je članak pod naslovom „Gdje nestaše godine odricanja - Protestni zbor radnika Poduzeća „RK – Elektronika i informatika“ na Fallerovom šetalištu“.

U „Končarevcima“, tvorničkim novinama u studenom 1990. bili su naslovi članaka koji su prikazivali stanje u poduzeću: „Od gubljenja strpljenja, pojedinačnih štrajkova - do općeg štrajka“, „Protiv stečaja i otpuštanja – Zbor radnika Poduzeća „RK-Generatori“, „Prva varijanta pokušaja spašavanja kolektiva- Skupština „RK – Generatori“. „Ostavke direktora u Generatorima.“

Dok je jedno veliko inženjering-poduzeće iz sastava KONČAR-a pred kraj 1990. grcalo u ogromnim gubicima i primicalo se stečaju, glavna parola na  njihovom štrajkaškom zboru bila je: “Ne damo svoje vlasništvo”. Ljudi nisu shvaćali da je njihovo vlasništvo ogroman gubitak koji je stvoren i za koji su i oni bili na neki način odgovorni.

Mnogi očajni končarevci vjerovali su da je jedina šansa „da nas netko kupi, najbolje Siemens“. U Siemensu su gledali potencijalnog i najlogičnijeg spasitelja.

Za mnoge je bio spas da pobjegnu od svega i pošto-poto pobjegnu u mirovinu, (i prijevremenu). Takav svoj „spas“ plaćati će u godinama koje dolaze malim mirovinama.

Struktura gubitaka po tržištima

Iz govora novog predsjednika Upravnog odbora izdvojio sam neke podatke koji karakteriziraju poslovanje Končara.

  KONČAR (1985-1990.)

Končar u razdoblju prije 1990. godine, realizacija, gubici, tržišta.

Podaci iz govora Predsjednika upravnog odbora

(Izvor slike: arhiva autora)

 Analiza realizacije, gubitaka i plasmana Končarevih poduzeća na pojedina tržišta u razdoblju prije 1990. godine pokazuju neke manje poznate podatke. Elitno Končarevo poslovno područje, energetika, (generatori, transformatori i ostala postrojenja)  proizvodilo je  najviše gubitaka. A ogroman dio gubitaka stvarao je izvoz u „nesvrstane zemlje“[13], u koje je najviše izvozila energetika.

Izvoz „po cijelom svijetu“ na koji je KONČAR bio jako ponosan očito je bio rezultat državnih, političkih  dogovora s „nesvrstanim prijateljima“, što je Končaru stvaralo velike gubitke.

Čude me gubici na tržištu Jugoslavije, jer je na tom tržištu Končar bio monopolist.

Naizgled nevažna rečenica

Čitajući dokumente i tekstove iz onog vremena stalno želim nalaziti poveznice s današnjim danima, s ponašanjem menadžera u današnjim kriznim situacijama, sa željom da shvatim jesmo li nešto naučili od krize u 1990-tima i možemo li zaključiti jesu li današnji menadžeri bolji od onih komunističkih i postkomunističkih. Ponovno čitajući stari inauguracijski govor tada novog  Predsjednika upravnog odbora uočio sam jednu rečenicu koja tada nikome nije bila previše važna, ali je mene podsjetila na rečenice koje često slušamo i danas.

Sada mi je pala u oko ova rečenica: „.. smatram da nema potrebe da ulazimo duboko i u daleku povijest, to vjerojatno može služiti kao pouka, ali ništa ne pomaže da ganjamo sada nekakve krivce ili da tražimo bilo kakva rješenja u prošlosti nego da se okrenemo budućnosti, da ipak na konstatacijama u kojima se nalazimo, da s njima počnemo, jer to je vjerojatno start koji nas sve jako opterećuje.“

U ono vrijeme je takav stav bio razumljiv. Sve se rušilo i bile su potrebne brze, kratkoročne mjere da se spasi „brod od potonuća“. I, naravno, da nije bilo vremena za bavljenje prošlošću i analizu problema koji su doveli do kriznog stanja. Ali „nije bilo vremena“ niti poslije, kada se stanje pomalo stabiliziralo.

Zanimljivo je da se ta rečenica „ne trebamo se baviti prošlošću, odnosno problemima iz prošlosti, trebamo se okrenuti budućnosti“ može čuti u različitom kontekstu i danas. I to u hrvatskoj javnosti nailazi na puno razumijevanje. Ne mislim se, naravno,  time baviti u kontekstu društvene povijesti, „ustaša i partizana“, već u odnosu na probleme u poduzećima.

Prije nekih gradskih izbora u Zagrebu, jedan ozbiljan kandidat, nekada uspješan direktor poduzeća na pitanja kako bi riješio probleme u kojima je stalno Zagrebački holding, rekao je: „Neću se baviti prošlošću, već ću se baviti budućnosti poduzeća“. To je zvučalo jako pozitivno i novinari vole takve odgovore. Međutim, mene je takav odgovor jako razočarao, pogotovo, jer tako nešto nije rekao uobičajen tip političara koji o ničemu ne zna ništa pa lupa bedastoće, već jedan ozbiljan čovjek, inženjer i nekada uspješan menadžer.

Takav stav zapravo kaže: „Za mene je poduzeće u koje dolazim bijela, prazna ploča na koju ću ja pisati samo ono što mislim da treba“. 

Takav stav je krajnje neozbiljan i iza njega stoji čista lijenost.

Poduzeće, osim u samom početku osnivanja, nije nikada „bijela, prazna ploča“ i gotovo nikada nemate priliku da štartate od čiste nule, a pogotovu u poduzećima koja su u krizi i opterećena ogromnim problemima. Poduzeće nije „bijela ploča“, već i po tome što je puno ljudi sa svojim znanjima, stavovima, uvjerenjima i navikama.  Da biste mogli donositi rješenja za budućnost morate proučiti postojeće stanje i analizom pronaći razloge koji su doveli do tog stanja. To je pravi put rješavanja problema. Ali to je veliki posao koji zahtijeva veliko znanje, iskustvo i traži puno posla.

A to se mnogim menadžerima ne da, jer su jednostavno lijeni.

31.12.1990.- nova organizacija stupa na snagu

Na Skupštini dioničkog društva „Rade Končar“ održanoj 27. studenog 1990. odlučeno je  da se zaključno s 11. prosincem 1990. godine prenese ukupni kapital na poduzeće KONČAR-ELEKTROINDUSTRIJA d.d. koje postaje holding poduzeće.

Odlučeno je da 31. prosinca 1990. godine prestaje s radom Složeno poduzeće „Rade Končar“, a stupa na snagu nova organizacija.

U  to vrijeme se u dokumentima za cijeli KONČAR, sastavljen od holdinga i velikog broja poduzeća, koristio naziv Sustav KONČAR. Poslije se koristio naziv koncern, pa Grupa KONČAR.

U Prilozima za Godišnji plan Sustava KONČAR za 1991. godinu opisane su prednosti holdinga prema drugim tipovima organizacije:

  • decentralizacija poduzeća,
  • izolacija poslovnih rizika na pojedino poduzeće što se ne prebacuju na cijeli sustav,
  • smanjenje rizika za opstanak cijelog sustav,
  • mogućnost zajedničkog pribavljanja novčanih sredstava pod povoljnijim uvjetima…

Prijašnja organizacija je bila složena, isprepletena, zamršena, nedjelotvorna i poslovno nelogična uz visoki stupanj međusobne zavisnosti.

Nova organizacija je:

  • sačuvala cijeli sustav od stečaja,
  • spriječila blokadu svih poduzeća,
  • omogućila da veći dio Sustava KONČAR može funkcionirati i da sva poduzeća ne budu blokirana od strane poduzeća koja loše posluju,
  • omogućila da poduzeća koja normalno posluju i dalje ugovaraju poslove,
  • dobila supergaranciju od Zagrebačke banke koja je omogućila poduzećima da normalno ugovaraju poslove,
  • omogućila da se provedu stečajevi u poduzećima u gubicima i izvrši osnivanje novih poduzeća bez da se opterećuju dobra poduzeća,
  • omogućila razgraničenje obveza među poduzećima,
  • omogućila da svako pojedino poduzeće koristi prednosti holding poduzeća i imena KONČAR u nastupu na svjetskom tržištu te u nastupu prema bankama i drugim financijskim institucijama.

Da bih končarevcima slikovito objasnio pojam holdinga i prednosti holdinga u odnosu na prijašnju organizaciju napravio sam početkom 1991. godine dvije prozirnice (prozirne folije) koje smo  koristili uz grafoskop na predstavljanjima Novog Končara.

 KONČAR-HOLDING-1.2

Što bi se dogodilo KONČAR-u u staroj organizaciji da nije organiziran kao holding

KONČAR-HOLDING-2

KONČAR organiziran kao holding. Neki brodovi su potopljeni, ali konvoj putuje dalje.

(Izvor slike: arhiva autora)

 Božićni ustav

Godina 1990. ostat će zabilježena u hrvatskoj povijesti kao godina donošenja prvoga Ustava neovisne Republike Hrvatske, prvog ustava nakon slobodnih izbora i višestranačja i prvog demokratskog ustava u povijesti Hrvatske. Prvi saziv Hrvatskoga sabora na zajedničkoj sjednici triju vijeća 22. prosinca 1990. donio je Odluku o proglašenju Ustava Republike Hrvatske čime je ispunio svoju ustavotvornu ulogu. Kako je Ustav donesen neposredno pred Božić, naziva se još i Božićnim Ustavom.

U jutro, u devet sati, 22. prosinca 1990. na jarbolu ispred Sabora Republike Hrvatske na Markovu trgu u Zagrebu zalepršala je nova službena zastava Republike Hrvatske: povijesna hrvatska trobojnica s grbom i krunom od pet drevnih hrvatskih grbova.

U svečanom govoru predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman je naglasio:

         "Donošenje Ustava Republike Hrvatske izniman je povijesni čin, stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, jednostranačkim sustavom i zbog toga što on čini temelj u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske…

..Novim Ustavom Hrvatska se ustavnopravno u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala..."

BOŽIĆNI USTAV-2

Proglašenje Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990, kojim je zamijenjen dotadašnji Ustav Socijalističke Republike Hrvatske. Predsjednik dr. Franjo Tuđman govori prigodom proglašenja Božićnog ustava.

Ova slika slikara J. Fatura sada visi na zidu u Hrvatskom saboru

https://hu-benedikt.hr/...

Na kraju godine, u svom broju od 31. prosinca 1990. godine Vjesnik je objavio članak u kojem je rezimirao sve što se događalo te godine. U uvodniku je pisalo:

          „U 1990., po svemu prevratničkoj godini, Hrvatska je proživjela prve višestranačke izbore, dvije srpske pobune, nekoliko prijetnji vojnim udarom i donošenje novog Ustava….“

 0. VJESNIK-31.12.1990

Članak iz Vjesnika od 31. 12. 1990. godine.

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.7.2018. godine)

U teškim godinama koje su slijedile Hrvatska je morala krvlju braniti svoju samostalnost, samosvojnost i pravo da postane moderna, punopravna članica svjetske zajednice. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/...).

A KONČAR je prolazio kroz dramatično i burno razdoblje u kojem se nastojao stabilizirati, ponovno „stati na noge“ i nastaviti normalno poslovati u novim tržišnim uvjetima.

                                   Kraj I. dijela

                                                      Nastavak slijedi

 

DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

 

[1] Solidarnost,(sindikat)–(poljski Solidarność; puno ime Niezależny Samorządny Związek Zawodowy "Solidarność") ime je poznatog sindikata na čelu kojeg je bio Lech Wałęsa. Zaslužan za oslobođenje od komunističke vladavine u Poljskoj prije pada Berlinskog zida 1989. godine. Od početka su radnički pokret podupirali disidentski intelektualci (uključujući Tadeusza Mazowieckog, Jaceka Kurońa, Adama Michnika, Józefa Tischnera) i velik dio Katoličke Crkve. Solidarnost se je tada pretvorila u popularni pokret protiv vladajućeg režima. Na prvim demokratskim izborima u Poljskoj, 4. lipnja 1989., kandidati sindikata Solidarnost dobili su većinu glasova. Taj događaj i izbor utemeljitelja i vođe Solidarnosti, Lecha Walese, za predsjednika Poljske u prosincu 1990., bili su kruna djelovanja sindikata, koji je zapravo bio politički i društveni pokret, snaga koja je imala odlučujuću ulogu u izlasku Istočne Europe iz komunizma. Veliki radnički štrajk u brodogradilištu „Lenjin" u Gdanjsku, u kolovozu 1980., čiji je jedan od vođa bio 37-godišnji električar Lech Walesa, bio je uvod u osnivanje, u rujnu iste godine, neovisnog sindikata Solidarnost. Bio je to prvi sindikat u istočnom bloku koji nije nadzirala komunistička partija, a zauzimao se za društvene i političke promjene prema liberalizaciji i demokratizaciji države. Već dogodine vlast je pokušala ugušiti Solidarnost proglasivši izvanredno stanje, koje je potrajalo do 1983. godine. Solidarnost je zabranila, a vođe uhitila i internirala. Vlast je na kraju bila prisiljena pregovarati sa Solidarnosti, a njezina zabrana je ukinuta. Na prvim, neki kažu,„poluslobodnim" izborima 1989., održanima zahvaljujući do tada već bitno promijenjenim okolnostima, ponajviše pojavi Gorbačova u SSSR-u s njegovom „perestrojkom" i „glasnosti", član Solidarnosti Tadeusz Mazowiecki postao je predsjednik koalicijske vlade.

[2] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet, jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.

[3] Berlinski zid, zid koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočnog sagrađen je 1961. godine, a srušen  9.11.1989.  nakon što je vlast dozvolila prijelaz iz Istočnog Berlina u Zapadni i obratno bez ikakvih uvjeta ili papira. Ova vijest se brzo proširila  Berlinom čiji su se građani odmah počeli sakupljati na graničnim prijelazima te rušiti dijelove Berlinskog zida.

[4] Babson College – privatna poslovna škola u Wellesleyu u Massachusettsu osnovana 1919., usmjerena na poduzetništvo pa se naziva i „Poduzetnička škola“. Smatra se najboljom školom za poduzetništvo.

[5] Berlinski zid - zid koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočnog, sagrađen je 1961. godine, a srušen je 9. 11. 1989. godine nakon što je vlast dozvolila prijelaz iz Istočnog Berlina u Zapadni i obratno bez ikakvih uvjeta ili papira. Ova informacija se brzo proširila Berlinom čiji su građani odmah se počeli sakupljati na graničnim prijelazima te rušiti dijelove Berlinskog zida.

[6] Mihail Sergejevič Gorbačov, (1931, Ukrajina), komunist, posljednji predsjednik SSSR-a. Na vlast je došao 1985. nakon smrti Konstantina Černjenka, kada je uz pomoć manipulacija i s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a. U 1988. započinje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu. Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je imao godišnji deficit od 109 milijardi rubalja, a  strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi. Ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli. Sporazumom iz 8. prosinca  1991. godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na Božić 1991. godine, kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja  1992. godine.

[7] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet, jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.

[8] Savez komunista Jugoslavije (SKJ) - totalitarna društveno-politička organizacija u bivšoj SFRJ, koja je provodila unitarnu politiku i vladala jednostranačkim sustavom i donijela mnogo zla Hrvatskoj. Stranka je utemeljena na Kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu 20.–23. travnja 1919. pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20.–25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Pod tim imenom djeluje do 1952. kada mijenja ime u Savez komunista Jugoslavije. Savez komunista Hrvatske (SKH) je bio dio Saveza komunista Jugoslavije. Osnovan je 1937. u Samoboru kao Komunistička partija Hrvatske, koja je na Šestomu kongresu KPJ u Zagrebu, 2.-7. studenoga 1952., promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske. U siječnju 1990. godine, nakon 14. izvanrednog kongresa, SKJ se politički raspao po nacionalnim linijama i formalno je prestao postojati.

[9] Složeno poduzeće (SP) – pravni i organizacijski oblik poduzeća prema Zakonu o poduzećima od 1.1.1989. To je bilo neko prijelazno rješenje od Zakona o udruženom radu (iz 1976.)  prema Zakonu o trgovačkim društvima (iz 1993.).

[10] Božidar Frančić, -  (1932, Sušak-1990., Zagreb), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a  u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redovni profesor.  Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant, direktor Elektrotehničkog instituta (1972.-1977) , a od 17.7.1986. do smrti 1.7.1990. bio je predsjednik SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih (1.7.1990.)  počinio je samoubojstvo.

[11] SOUR – kratica za "složena organizacija udruženog rada". SOUR se sastojao od OOUR-a, „osnovnih organizacija udruženog rada“. Oni su bili temelj socijalističkog samoupravljanja. OOUR -i su počeli nicati nakon donošenja Ustava iz 1974.,  a nakon Kardeljevog Zakona o udruženom radu donesenog 25. 11. 1976. postali su obvezni pravni oblik, po kojem se svaka dotadašnja radna organizacija morala preoblikovati. OOUR-i su udruživani u RO-Radnu organizaciju ili u SOUR-Složenu organizaciju udruženog rada . Svaki OUR, bio je formalno pravno samostalni pravni subjekt, financijski i komercijalno nezavisan. 

[12] Zvonimir Medvedović,  dr.sc. - ministar u prve dvije hrvatske vlade. U prvoj Hrvatskoj vladi koju je vodio Stjepan Mesić bio je ministar zadužen za robni promet (30.5.1990.- do 24.8.1990.), dok je u drugoj vladi na čelu s Josipom Manolićem bio tzv. ministar bez lisnice (24.8. 1990 do 4.10.1990.). Nakon toga je bio direktor Hrvatskog fonda za razvoj koji je bio slijednik Fonda za razvoj Socijalističke Hrvatske. Doktorirao na Ekonomskom fakultetu 1972. godine s temom „Planiranje kao osnovica efikasnog poslovanja poduzeća“. Od 6. studenog do 19. prosinca 1990. godine bio je član privremenog Upravnog odbora poduzeća „Rade Končar“.

 [13] Nesvrstane zemlje – Pokret nesvrstanih (The Non-Aligned Movement – NAM) je međunarodna organizacija zemalja koje za vrijeme „hladnog rata“ nisu željele pripadati niti jednom od dva velika bloka – ni istočnom ni zapadnom. Zemlje članice su predstavljale 55 % siromašnog stanovništva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda. Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tijekom svog govora 1954. u ColombuŠri Lanka. Osnivači Pokreta nesvrstanih su Josip Broz  (predsjednik Jugoslavije), Jawaharlal Nehru (premijer Indije), Gamal Abdel Nasser (egipatski predsjednik), Kwame Nkrumah (predsjednik Ghane) i Sukarno (predsjednik Indonezije). Potpisivanjem Brijunske izjave, 1956. Pokret nesvrstanih je službeno postao svjetska organizacija. Prva konferencija je održana u Beogradu 1961. godine. Sudjelovalo je 25 nesvrstanih država i tri države promatrači. Temeljna je misao vodilja bila očuvanje svjetskog mira i međusobno pomaganje zemalja u razvoju. Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. godine. Danas Pokret broji 114 zemalja članica. Do danas je održano 14 konferencija (posljednja 2006. na Kubi). Padom Berlinskog zida i prestankom blokovske podjele svijeta nesvrstani gube svoju važnost. 

 



Povezani članci

Komentari

  • Igor Čatić

    23. 10. 2017

    Svaka čast autoru na ovom tekstu. Kada bi bilo više takvih autora koji bi napisali kako su propadala hrvatska poduzeća zbog mnogo nepotrebnih razloga. Primjer, kako je uništena hrvatska proizvodnja plastike.

Komentiraj