Kako su se projektirale i gradile industrijske hale Končara

Na izložbi u Muzeju grada Zagreba našao sam zanimljive podatke o tome kako se gradila zagrebačka industrija, a najviše su me zanimali podaci o izgradnji KONČAR-a u ona davna vremena odmah poslije 2. svjetskog rata.


Izložba „Vrijeme giganata“

Krajem prosinca 2016. u Muzeju grada Zagreba[1] otvorena je izložba „Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947-1952.“.(Izložba je otvorena do 26. veljače 2017. pa oni koje zanima industrijska baština imaju vremena da ju pogledaju).

Autor Izložbe je povjesničar Goran Arčabić sa suradnicama Ninom Bračun, Robertom Bratović i Mašom Poljanec.

Kao što piše na web stranici Muzeja (http://www.mgz.hr/..., (realizirana 2012. godine). Izložba nastoji doprinijeti javnom osvješćivanju industrijskog naslijeđa.

O tom vremenu se premalo zna ili se govori na površan ili  ideologiziran način.  Zato su takve izložbe i takvi radovi važni i korisni.

Vrijeme-giganata-2016

Plakat s izložbe

(Izvor slike: http://mgz.hr/hr/naslovnica/)

U tekstu na web stranici Muzeja koji opisuje izložbu navodi se da je,  "unatoč problemima, tijekom prve „petoljetke“[2] u Zagrebu  položen temelj industrijskim sklopovima koji su u nadolazećim desetljećima prerastali u nositelje razvitka lokalne zajednice, republičke i savezne privrede. Industrijski giganti postali su ujedno važnim čimbenikom ekonomske i političke snage Zagreba u socijalističkoj Jugoslaviji".

       "Tvornice izgrađene s namjerom postavljanja temelja državne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji moguće je percipirati kao materijalne ostatke procesa pokretanog ideologijom stvaranja novog društva i novog 'socijalističkog' čovjeka. Neupitna je njihova vrijednost kao dokumenta vremena", stoji između ostalog u nastavku teksta koji opisuje izložbu.

Na kraju piše:

     "Traganja za „socijalističkim“ izrazom u arhitekturi sudarala su se sa zahtjevima za brzom i ekonomičnom gradnjom, a realizacija projekata bila je opterećena tehničkim ograničenjima. Manjak strojeva, opreme, alata i kvalificiranih radnika na gradilištima, loša koordinacija raspodjele građevinskog materijala te učestale izmjene projektnih planova prisiljavali su arhitekte i građevinske inženjere na improvizacije i inovacije. Danas ih je moguće „čitati“ kao specifičnosti industrijske arhitekture druge polovine 1940-ih i početka 1950-ih godina."

Prvomajska-Vrijeme-giganata-2

Proizvodne hale tvornice Prvomajska, Zagreb, 1954.

(Izvor slike http://mgz.hr/...)

Vremenski je izložba usmjerena na vrijeme provedbe Petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede u Jugoslaviji (između 1947. i 1952.)[3], iako se na izložbi prema slikama i dokumentima vidi da su se tvornice (Rade Končar) počele projektirati i graditi već u rujnu 1945., znači prije donošenja Petogodišnjeg plana.  Izgradnja državnih poduzeća (giganata) teške industrije i elektroindustrije tada je predstavljala ideološku bazu privrednog i  društvenog razvoja

Tema je, barem za nas iz industrije, vrlo zanimljiva. Izložba obrađuje 4 velike tvornice – Rade Končar[4], Prvomajsku, TPK -Tvornicu parnih kotlova i Jedinstvo i nađe se zanimljivih fotografija i podataka.

Izložba-Vrijeme-giganata-postav-2

Detalj s izložbe

(Izvor slike http://mgz.hr/...)

Prvim petogodišnjim planom razvoja odredile su se  smjernice i prioriteti u gradnji pa se za industrijsku izgradnju izdvajalo čak 60% cjelokupne državne investicijske svote. Većina najznačajnijih hrvatskih projekata toga razdoblja ostvarena je u Arhitektonskom projektnom zavodu[5], koji se kontinuirano bavio industrijskom problematikom u arhitekturi. Građevinske tvrtke koje su u to doba jačale i osiguravale izvedbu takvih projekata bile su zagrebački „Tempo”, „Tehnika” i „Industrogradnja”, ako govorimo samo o najvećima koje su inženjerinzima mogle pratiti i najsloženije projekte

O tom vremenu Zrinka Paladino piše u članku „Industrijska arhitektura Lavoslava Horvata“, objavljenom 2011. u časopisu Prostor:

      "Poratno je vrijeme urodilo velikim brojem valjano osmišljenih i realiziranih projekata. Posve novi ili adaptirani stari tvornički sklopovi obilježavani su primjenom novih materijala, konstrukcija i tehnologija izvedbe. Općeprihvaćeno projektiranje armiranobetonskih konstrukcija prostranih hala velikih raspona s optimalnim osvjetljenjem radnih površina, najčešće šed[6] krovovima, prezentirano je naposljetku novom i oblikovno čišćom industrijskom arhitekturom. Uvelike se posvuda nastojalo sistematizirati proizvodnju, osuvremeniti prostore i tehnologiju, komunikacije, promet i transport.

       Tvorničke su građevine programski bile približene stambenim i javnim, pa se projektni zadatak više nije svodio samo na definiranje prostora za smještaj i funkcioniranje tehničkih pogona, nego je obogaćen socijalnim i ekološkim parametrima, uklapanjem različitih radničkih, servisnih ili društvenih sadržaja te kvalitetnih ozelenjenih površina. Funkcionalnost i modularna ekonomičnost postali su temeljima projektiranja, a šaroliki se spektar inačica tipskih građevina fleksibilnošću pokazao zadovoljavajućim i u zaobilaženjima arhitekturne jednoličnosti….

      Velik broj eminentnih imena hrvatske arhitekture dokazao se upravo na tom području, ne samo zbog industrijalizacijskog ‘booma’ koji je urodio potrebom za izgradnjom nebrojenih pogona, već i zbog ispravne revalorizacije toga važnog arhitektonskog segmenta."

Nažalost, izložba je stisnuta  na jako malom prostoru,  iako svaka od tih tvornica ima veoma zanimljivu povijest i sve bi zaslužilo mnogo veću izložbu i ozbiljniju analizu i obradu. Ipak, bilo mi je korisno, jer sam tamo, pored ostalog,  vidio  nekoliko zanimljivih arhivskih knjiga i članaka koje sam poslije potražio u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici.

Čini mi se da je  tekst koji prati izložbu dosta površan. Sve se svodi na to da je na temelju Petogodišnjeg plana i ostalih ovakvih planova i partijskih dokumenata donesena odluka da se grade tvornice. Težište se stavlja na izgradnju građevinskih objekata, a mi koji smo iz industrije znamo da je snaga i vrijednost tvornica u znanju ljudi, tehnološkim procesima i kvaliteti proizvoda. Zgrade su samo važan i nužan okvir u kojem se odvija proizvodnja. 

Povijest nekog poduzeća trebao bi biti prikaz složenog niza isprepletenih, međuzavisnih procesa koji se odvijaju u poduzeću, društvu, znanosti, gospodarstvu i politici. Industrijska baština nisu samo zgrade, već više od svega postignuće ljudi koji su u tim tvornicama radili, proizvodi koje su proizvodili, inovacije i patenti koje su stvarali, tržišta koja su osvajali, znanje i iskustvo koje su stekli i priče o tome kako se i zašto sve to događalo.

I povijest umjetnosti nisu samo slike, skulpture i ostala umjetnička djela, već govori i o ljudima koji su to stvarali, o njihovom životu, kako su živjeli, od koga su učili,  s kim su se družili, u kakvom su društvu živjeli, kako su utjecali na društvo, koje su slikarske tehnike koristili, kako su radili boje i kako su se sami mijenjali i mijenjali svoj umjetnički izričaj.

Povijest industrije zaslužuje da se njom bavimo isto tako ozbiljno i stručno kao što se povjesničari umjetnosti bave umjetnošću.

 RIZ-Vrijeme-giganata-5

Detalj iz proizvodnje radioprijemnika Radioindustrije Zagreb (RIZ), Zagreb, 1954., MGZ
(Izvor slike http://mgz.hr/...)

Industrijske hale KONČAR-a

Konfiskacija imovine Siemensa i osnivanje KONČAR-a

U monografiji „Rade Končar 1945. – 1960, petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja[8], pročitao sam zašto je tvornica Rade Končar osnovana i kako su se planovi izgradnje industrijskih hala Končara mijenjali ovisno o političkoj situaciji:

          "Već 1945. do 1946. određen je perspektivni razvoj privrede zemlje  i započelo projektiranje izgradnje poduzeća kako bi se stvorili preduslovi za proizvodnju one količine proizvoda, koju je zemlja u najbližoj budućnosti trebala, a za koju proizvodnju je poduzeće (Rade končar) bilo i osnovano.

          Rezultat sagledavanja potrebe zemlje je udjel u tim potrebama i prva koncepcija o izgradnji poduzeća. Početkom 1946. započinje izgradnja zgrade za proizvodnju transformatora i u nastavku zgrade za proizvodnju malih elektromotora i aparata za visoki i niski napon, kao i zgrade za skladišta i otpremu robe.

          Događaji na vanjskopolitičkom planu 1948.[9] (prekid sa Staljinom i SSSR-om) doveli su do toga, da se planovi razvoja elektroindustrije FNRJ  bitno mijenjaju i dolazi do druge koncepcije o izgradnji poduzeća. Poduzeće se orijentira i na proizvodnju velikih generatora i individualnih transformatora. Uslijed toga čine se izvjesne izmjene u već projektiranoj zgradi za proizvodnju generatora i donosi odluka o izgradnji zgrade za montažu individualnih jedinica.

          Svi ti objekti s pomoćnim objektima dovršeni su do kraja 1954., a visokonaponski laboratorij dovršen je 1955. godine.

U prvoj etapi izgradnje do kraja 1956. ukupno izgrađena natkrivena površina poduzeća iznosi 67.848 m2."

Industrijske hale Rade Končara počele su se graditi na velikom prostoru na zapadnoj periferiji grada, kraj potoka Črnomerca uz zgrade nekadašnje tvornice, odnosno malo veće radionice za popravak električnih strojeva poduzeća koje se za vrijeme NDH, odnosno za vrijeme 2.svjetskog rata zvalo Hrvatsko Siemens električno d.d., a prije 2. svjetskog rata Jugoslavensko Siemens d.d.

Poduzeće Hrvatsko Siemens električno d.d. poslovalo je na ukupnoj površini od 4.302 m2, od čega je 3.180 m2 bilo natkrivenih radioničkih i skladišnih prostorija te je zapošljavalo 180 radnika.

AVIONSKI SNIMAK SIEMENS. RADIONICE

Avionski snimak radionice Siemens d.d. iz 1939. godine.

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar, 1945.-1960,….")

 SIEMENSOVA RADIONICA-209012017

Radionica tvrtke Jugoslavensko Siemens d.d. iz vremena prije 2.svjetskog rata.

(Izvor slike: knjiga "50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja ….")

 SIEMENSOVA RADIONICA-NAMATANJE09012017

Radionica za izradu namota električnih motora u Siemensu, 1938. godine.

(Izvor slike: knjiga "Ime trajnog sjaja")

Nakon 2. svjetskog rata, 24. lipnja 1945. Odlukom Narodnog odbora grada Zagreba nova, komunistička vlast konfiscirala je tvrtku Siemens i nazvala ju Rade Končar, po imenu narodnog heroja koji se 1937. zaposlio u tadašnjem poduzeću  Jugoslavensko Siemens d.d.. Talijanski fašisti su ga  strijeljali u Šibeniku 1942. godine.

Za privremenog upravitelja poduzeća imenovan je Aleksa Steiner koji je diplomirao na Tehničkom fakultetu 1936. godine.

Odlukom Federalne države Hrvatske, 4. rujna 1945. osnovana je Elektroindustrija Hrvatske (ELIH) sa sjedištem u Zagrebu. U ELIH, pored dotadašnje tvornice Siemens koja je promijenila ime u Pogon Rade Končar, ulaze i AEG, ELKA, NORIS, Kontakt, te Croatia. (Objavljeno u Narodnim novinama, Službenom listu Federalne Hrvatske 16. listopada 1945.)

Za glavnog upravitelja ELIH-a imenovan je Aleksa Steiner, komercijalni upravitelj postaje dr. Ante Kalogjera, a za tehničkog upravitelja imenovan je ing. Anton Dolenc[10], briljantan, genijalan inženjer, sveučilišni profesor koji je poslije odgojio generacije elektrotehničkih inženjera.

Unutar poslovanja ELIH-a za upravitelja Pogona Rade Končar postavljen je 6. rujna 1945. ing. Zlatko Plenković koji se zaposlio u Siemensu 1942., nakon što diplomirao na Tehničkom fakultetu. I on je poslije postao čuveni sveučilišni profesor, a u Končaru je osnovao i dugo vodio  Elektrotehnički institut.

 DOKUMENTI OSNIVANJA11012017

Preslika objave Rješenja o osnivanju poduzeća ELIH, Odluke o konfiskaciji imovine i Odluka o osnivanju poduzeća Rade Končar.

(Izvor slike: knjiga "50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja..")

Pogon Rade Končar organizacijski je podijeljen na dva dijela, na Proizvodnju proizvoda slabe struje s tehničkim uredom, proizvodnjom telefona i alatnicom i na Proizvodnju proizvoda jake struje s tehničkim uredom i proizvodnjom lakirane žice, motora i aparata.

SIEMENSOVA RADIONICA

Stare zgrade Siemensove radionice na Trešnjevci koje su 1945. postale Rade Končar.

Sve te zgrade još uvijek postoje na sjevernoj strani lokacije, a postoji još uvijek i nasip na slici kraj potoka Črnomerec.

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar, 1946.1986…")

Odmah nakon što je osnovan, u rujnu 1945. izrađena je u ELIH-u prva varijanta plana izgradnje kapaciteta na temelju plana povećanja proizvodnje u 1946., 1947. i 1948. godini. Plan je obuhvatio izgradnju 77.400 m2 proizvodnog i administrativnog prostora od kojih je 50.000 m2 bilo namijenjeno proizvodnji, 18.000 m2 za skladište, 7.000 m2 za konstrukciju, projektiranje i administraciju i 2.400 m2 za obrtnu školu.

U listopadu 1945. Ministarstvo industrije NR Hrvatske daje dotadašnjoj Industrijskoj školi naziv Obrtna škola ELIH-a, "Nikola Tesla". Već u jesen 1946. godine u prvi razred trogodišnje škole upisalo se 120 učenika koji se nakon završetka školovanja većinom zapošljavaju u Rade Končaru.

OBRTNA ŠKOLA

Končareva obrtna škola „Nikola Tesla“. U njoj su organizirani tečajevi za razne struke kao što su varioci, skladištari, poslovođe, konstruktori, crtači, itd.

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946.-1986…")

Krajem 1946., 31. prosinca rješenjem Vlade FNRJ osnovano je poduzeće Rade Končar s imovinom konfiscirane tvrtke Hrvatsko Siemens električno d.d. i tvrtke NORIS[11], a predmet poslovanja bila je proizvodnja električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefona. Naziv poduzeća je bio RADE KONČAR-Tvornica električnih strojeva. Poduzeće je dobilo savezno značenje, jer je potpalo pod Glavnu direkciju Savezne elektroindustrije u Beogradu, a tek 6. travnja 1951. prelazi u nadležnost Generalne direkcije za mašinogradnju NR Hrvatske u Zagrebu.

U Monografiji tiskanoj povodom 50 godina Končarevog instituta našao sam plan razvoja tvornice Rade Končar, detaljnije utvrđen 1947. godine s označenim nazivima objekata.

TLOCRT RAZVOJA KONČAR-A (2)

Plan razvoja tvornice Rade Končar utvrđen 1947. godine s označenim nazivima objekata

(Izvor slike: knjiga "50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja ….")

Kako su se projektirale i gradile industrijske hale KONČAR-a

Nakon razgledavanja izložbe iz NSK[12] nabavio sam preslike nekih članaka koje sam našao na Izložbi i došao do zanimljivih podataka kako su se projektirale industrijske hale KONČAR-a. Te podatke sam kombinirao s podacima iz više knjiga, većinom monografija koje je tijekom godina izdavao KONČAR. Podaci iz tih raznih izvora se u nekim slučajevima potpuno ne podudaraju, na primjer površine pojedinih hala, ali to su manje razlike i ne djeluju na ukupan povijesni prikaz. Tako dobivenu priču o izgradnji KONČAR-a u tim poslijeratnim vremenima treba povezati i sjećanjima velikih profesora, znanstvenika i Končarevaca koje sam objavio na ovoj web stranici.

Na temelju plana izgradnje objekata koje je izradio ELIH u rujnu 1945.  nova tvornica na Trešnjevci u Zagrebu počela se projektirati i graditi odmah,  u rujnu 1945. godine na prostoru kraj stare Siemensove radionice po nacrtima uglednih arhitekata prof.ing.arh. Stjepana Gomboša[13], prof.arh. Mladena  Kauzlarića[14], prof.dr.ing. Vladimira Juranovića i dr.ing. Otta Wernera.

 Stjepan_Gomboš

Stjepan Gomboš, arhitekt koji je s timom arhitekata projektirao industrijske pogone tvornice Rade Končar.

(Izvor slike:https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Gombo%C5%A1)

 Mladen_Kauzlarić

Mladen Kauzlarić, arhitekt koji je sa Stjepanom Gombošem i suradnicima projektirao industrijske hale tvornice Rade Končar

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Prvi radovi su započeli na izgradnji objekta A (8.407m2), na istočnoj strani, uz potok,  za proizvodnju transformatora i izlaznog skladišta C (8.190 m2), a uskoro i na srednjem troetažnom objektu B (16.220 m2)

 GRADNJA KONČARA-1

Početak gradnje industrijskih pogona Tvornice Rade Končar, u listopadu 1945.

 (Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986….")

IZGRADNJA KONČARA-9

 Izgradnja hale A

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986….")

Hala A je dovršena u 1947. godini, a u još nedovršenoj hali A započela je montaža velikih transformatora vlastite konstrukcije. Od iskustava stečenih na transformatoru snage 2.500 KVA i autotransformatora od 5.000 KVA značajnu ulogu za vlastiti razvoj odigralo je i preuzimanje zadatka prematanja 13 transformatora dobivenih od UNRRA-e snage od 10 do 30 MVA sa 132 na 110 kV.

Ono što me posebno impresioniralo da se cijeli projekt počeo odvijati odmah nakon što je donesena odluka o gradnji objekata. Počelo se graditi paralelno s projektiranjem, a da se cijelo vrijeme uz gradnju novih hala odvijala proizvodnja u staroj radionici, a u novim halama se počelo raditi i prije nego su bile dovršene.

Danas bi to bilo nemoguće, jer nitko ne bi dobio sve potrebne dozvole za takav način rada.

Stručnjaci Končara su i dalje radili u proizvodnji u Končaru, ali su surađivali i u izgradnji novih hala i sudjelovali u rješavali složenih problema koji su se pojavljivali, npr. kod jame za vitlanje. To je sve bio jedan veliki pothvat, ne samo građevinski, već i organizacijski i menadžerski. Trebalo je mnogo paralelnih poslova voditi, organizirati da se sve završi na vrijeme. A to su sve radili ljudi koji do tada nisu imali iskustva na tako velikim projektima, niti na izgradnji velikih industrijskih hala, a niti na proizvodnji velikih transformatora i generatora.

Treba im svima odati priznanje.

 GRADNJA KONČARA-2

Gradnja industrijskih pogona Tvornice Rade Končar

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986….")

 GRADNJA KONČARA-4

Gradnja industrijskih pogona Tvornice Rade Končar

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986….")

Glavni projektant u realizaciji projekta izgradnje hala tvornice Rade Končar, arhitekt Stjepan Gomboš je poslije rata rukovodio arhitektonskom djelatnošću Zemaljskog građevno-projektni zavoda[15] osnovanog  ožujka 1946. godine i uskoro je preuzeo i vodstvo najaktivnijeg odjela, Industrijskoga projektnog zavoda.

U članku „Industrijska arhitektura“ objavljenom u časopisu „Urbanizam i arhitektura“, broj 1-2, 1950., Zagreb, godina IV., pisao je kako su se poslije rata gradili industrijski pogoni, a među njima i pogoni Končara. Članak je bio referat održan na Prvom savjetovanju studenata arhitekture FNRJ, u Zagrebu (ili Dubrovniku), 1950. godine.

Zanimljivo je da se on u članku studentima žali, jer je po njegovom mišljenju, uloga arhitekata na ovom polju projektantskog rada na projektiranju industrijskih pogona  u širokom polju stručnjaka osporena.

Osnovne nacrte tvornica (s rasporedom strojeva, proizvodnim linijama i slično),  na temelju kojih su naši arhitekti dalje detaljno razradili cijeli objekt, tada su izradili stranci, vjerojatno njemački zarobljenici. Njemački zarobljenici, inženjeri  su radili u to vrijeme i na projektiranju električnih strojeva, generatora, motora i transformatora.

Bilo bi zanimljivo znati nešto više o njima, tko su bili, kako su došli u Končar, gdje su živjeli i kada su otišli.

 U tom članku o industrijskoj arhitekturi Gomboš, pored ostalog,  piše:

          "Potrebno je odrediti ideološku orijentaciju i stav prema problemu uloge arhitekata kod projektiranja industrije već i zato što je uloga arhitekata na ovom polju projektantskog rada u širokom polju stručnjaka osporena. Ali i u širokom krugu samih arhitekata vlada također dezorjentacija prema ulozi i ocjeni arhitekture kod izgradnje industrije. Nije moguće ocijeniti dostignuća industrijske arhitekture tako dugo, dok se na ulogu arhitekture kod industrije gleda s dispozicijom stanovite diskriminacije. Ova se očituje na više strana.

         Normalna je pojava da investitor predlaže arhitektu-projektantu gotov i detaljno izrađen nacrt sa svim upisanim mjerama, s adekvatnim odnosom tlocrtnih elemenata.

      Arhitektonski projektni zavod u Zagrebu primio je za razradu nacrte tvornice koje su koncipirali inozemni stručnjaci, očigledno mašinski inženjeri sa sljedećim bilješkama na njemačkom jeziku: „Sve mjere, oblici, presjeci  i dimenzije moraju biti zadržani“. Ali tek sada dolazi velikodušna koncesija arhitektima: „Die Fenster konnen frei angeordnet werden“, što znači: „Oblik i veličina prozora mogu se proizvoljno odrediti.“…

      Uprave tvornica pokazuju često nemar u pogledu uzdržavanja objekata, tako da se nepotrebnim, brutalnim preinakama, dogradnjama i improvizacijama, što ih izvode diletanti, uništavaju značajna tehnička i formalna dostignuća.

     Ali ne obescjenjuje samo investitor i pogonski stručnjak ulogu arhitekata kod tzv. industrijskog graditeljstva i ne pokazuju samo oni indiferentnost prema arhitektonskim dostignućima na ovom polju rada. Pa i na samim tehničkim fakultetima figurira s diskriminatorskom čednošću predmet „Industrijsko graditeljstvo“ kraj predmeta „Projektiranje stambenih, reprezentativnih i dr. zgrada“. To znači da industrijski objekti još uvijek nisu smatrani jednakopravnim i jednakovrijednim za projektiranje.

KONČAR-HALA

Pogled na D halu s istočne strane (za vrijeme gradnje)

(Izvor slike. članak Stjepana Gomboša „Industrijska arhitektura“)

Planska privreda, nadogradnja socijalističke ideologije predstavlja neosporno krajnje dostignuće konstruktivne, pozitivne orijentacije u službi interesa cijelog naroda. Intervencija i inicijativa države stvara, osim toga, akumulaciju svih privrednih snaga u dosada nepoznatoj mjeri. Prema novom političko-privrednom stavu, sva moć, sav potencijal- stvoreni akumulacijom- stavljeni su prvenstveno u službu industrijalizacije.

Za razvitak industrije, za provedbu industrijalizacije bile su odstranjene sve prepreke.

HALA-IZNUTRA10012017

Unutrašnjost glavne lađe D hale Končara na Trešnjevci u izgradnji. U još nedovršenoj zgradi izrađivali su se dijelovi za prve generatore, 1948. godine.

(Izvor slike. Knjiga "Rade Končar, 1946. do 1960…")

 ŠED-KROV-IMG_20170105_114904

Pogled na „shed“ krovove i srednju lađu A hale.

(Izvor slike. članak Stjepana Gomboša „Industrijska arhitektura“)

Istodobno s gradnjom tvornica izgrađuju se i industrijske škole s internatima za stvaranje novog kadra kvalificiranih radnika.

Prema jednoj, u cijelom svijetu popularnoj procjeni, sačinjavaju građevinske investicije kod izgradnje industrije prosječno 60% cjelokupne investicije. I mi smo došli, analizom potrebnih investicija kod izgradnje industrijskih objekata, kod sastava temeljnica Petogodišnjeg plana, na sličan rezultat."  

U članku „Tvornica električnih strojeva 'Rade Končar' u Zagrebu“, objavljenom u istom časopisu,  arhitekt Stjepan Gomboš piše:

          "Projektiranje tvornice započelo je u rujnu 1945. dakle odmah poslije oslobođenja, a  paralelno s projektiranjem počela je istodobno i izgradnja jednog dijela velike hale. Zadatak je bio velik i kompliciran. Trebalo je arhitektonski obuhvatiti sistematsku realizaciju industrijskog kompleksa golemih dimenzija prvog elektroindustrijskog kombinata u zemlji.

       Nepovoljna lokacija ograničavala je razvitak u poželjnoj širini. Zato su projektanti prema prvobitnoj koncepciji s unutrašnjim dvorištima povezali u jednu cjelinu dvije hale od preko 16.000 kv metara, etažnu zgradu s ugrađenom površinom u parteru, oko 6.000 kv metara, ulazna i izlazna skladišta, garderobe, doručkovaonice, upravnu zgradu i konstruktivni biro, sveukupno 60.000 kv metara podne površine……

      Projektirana hala sa srednjom lađom od 22,5 metara raspona, s kranovima do 120 tona nosivosti predstavljala je jedinstven zadatak u našoj zemlji."

GRADNJA KONČARA-5

 Izgradnja hale  D i E za proizvodnju velikih generatora za hidro i termo elektrane. Hala E započela se graditi 1949. godine.

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986…")

Hala E počela se graditi 1949. s jedinstvenim građevinskim zahtjevima radi specifičnosti koje su se odnosile na goleme težine, velike visine tereta, ugradnju vertikalne, a zatim i horizontalne vitlaonice. Jama za vertikalnu vitlaonicu počela se kopati 1050.

Tijekom višegodišnje izgradnje  projektiranje je nastavljeno i u više navrata revidirano.

U halu E 1951. godine postavljaju se dva krana nosivosti 50 i 150 tona.

Hala E, površine 7.363 m2, je završena 1952. godine. U nju je radi stabilnosti  i sigurnosti ugrađeno oko 8.000 m3 armiranog betona. Posebno su se u sklopu izgradnje isticale izvedbe vertikalne vitlaonice s temeljima, horizontalne vitlaonice i dizanje kranova.

Proizvodnja velikih generatora za hidro i termoelektrane  zahtijeva ispitivanja rotora na velike, kritične brzine vrtnje (tzv. vitlanje), zbog čega je trebalo izgraditi vertikalnu i horizontalnu vitlaonicu. To je bio vrlo složen zadatak. Vertikalna vitlaonica promjera 16 m i zapremine 1.600 m3  počela se graditi u lipnju 1950., u hali E uz stalno prisutne podzemne vode, u šljunkovitom terenu koji seže i  do 10 m dubine, uz opasnost urušavanja stupova hale D.  Problem je riješen idejom Končarevih stručnjaka prema kojoj je vertikalna vitlaonica izgrađena kao sustav od dva koncentrična bunara za koje su prstenasti noževi izrađeni u samoj tvornici.

Dovršenjem ove hale počinje proizvodnja većih transformatora i generatora.

GRADNJA KONČARA-6

 Unutrašnjost hale E  za proizvodnju velikih generatora s velikom jamom za vitlanje rotora (ispitivanje s velikim brzinama vrtnje). Jama se počela kopati u lipnju 1950. godine.

(Izvor slike: knjiga "Rade Končar 1946. do 1986….")

Stjepan Gombaš na kraju članka „Tvornica električnih strojeva 'Rade Končar' u Zagrebu“, zaključuje:

         "Arhitekti su uspjeli dati svim funkcijama hale harmoničan izraz. Stvoren je po kvaliteti i dimenzijama veličanstven radni prostor s uspjelim rješenjima rasvjetnih problema."

 HALA-IMG_20170105_115004

Pogled na izlazno skladište

(Izvor slike: članak Stjepana Gomboša "Tvornica električnih strojeva Rade Končar")

U časopisu „Arhitektura“, iz 1955. godine, broj 1-2, god. IX. Stjepan Gomboš u članku „Arhitektonski zadaci u izgradnji industrije u Hrvatskoj“ opisuje izgradnju mnogobrojnih industrijskih postrojenja u Hrvatskoj, Končara, Prvomajske i Jedinstva u Zagrebu, OLT-a u Osijeku i drugih. 

O tvornici Rade Končar piše:

          "Na zapadnoj periferiji grada, kraj potoka Črnomerca izgradila je predratna firma „Jugosiemens“ zastupstvo Siemensovog koncerna, skladišta i radionice za popravak defekata na prodanim njemačkim produktima. Ovaj se servis razvio i dobio sukcesivno  karakter manjeg tvorničkog pogona sa slučajno nastalim primitivnim pa kasnije i solidnije građenim objektima. Poduzeće je zaposlilo do 300 radnika.

       Nakon oslobođenja pripala je ovoj maloj tvornici izvanredno velika i hitna zadaća. Popravak u ratnim operacijama oštećenih transformatora, motora,  itd. iz cijele Jugoslavije bio je povjeren ovom pogonu. Kraj ovih radova rekonstrukcije nikla je ideja izgradnje nove tvornice električnih strojeva i aparata. Izvršenje tekućih popravaka, koji su mogli biti provedeni u starom pogonu, nije smjelo biti smetano projektiranjem i pripremama gradnje nove tvornice, te su za ovaj rad mogli doći u obzir stručnjaci koji su stalno bili zaposleni u starom pogonu.

      Osim toga predviđalo se da će se zgrada postojećeg pogona sukcesivno odstraniti. Sukcesivno se kanilo preseliti sa strojnom opremom u nove zgrade, za koje su bili određeni kratki rokovi. Zato je bilo odlučeno da će se graditi na znatno proširenom terenu starog pogona.

    Danas izgleda pogrješno da se izgradnja velikog kombinata „Rade Končar“ s dosada novo izgrađenom površinom od preko 60.000 m2, gdje je već sada zaposleno preko 4.000 radnika privezala na malu tvornicu „Jugosiemensa“. No onda, kad je nikla idejna izgradnja nove tvornice izgledala je ovakva odluka u punoj mjeri motiviranom usprkos već onda uvaženih izvjesnih negativnih momenata. Jer bilo kako se radikalno postupalo kod osiguranja što prostranijeg terenskog kompleksa, moralo se uzeti u obzir da za proširenje neizbježno padaju žrtvom stambeni objekti (male obiteljske kuće) u većem broju i da će tvornica biti izgrađena u zoni koja prema postojećem regulacionom planu Zagreba nije određena za izgradnju tvornice.

     Postojeća ograničenja išla su na štetu prostornosti regulacije tvorničkog kompleksa. Kasnijim intervencijama puno se i štetno mijenjalo na projektu prvobitno određene izgradnje. No, usprkos svim opstrukcija nastala je tvornica s objektima kojih se kvalitet manifestirao nagradom arhitekture, koju je projektantima dodijelilo Predsjedništvo Vlade FNRJ u god. 1950.

    Gradnja tvornice „ELIH“, kasnije „Rade Končar“ bila je prva projektantska zadaća poslije Oslobođenja u Hrvatskoj gdje se projektantima pružala mogućnost izgraditi i popularizirati koncepciju suvremenog industrijskog kompleksa. Pružale su se još prilike za utvrđenje standarda koji su bili za zgrade „Rade Končara“ određeni, ali koji su brzo našli korištenje i kod drugih tvorničkih zgrada u cijeloj Jugoslaviji i koji još danas predstavljaju temeljnice za izgradnju standardnih i tipskih elemenata.

        Fiksni kraj koji je za tvornicu u više navrata bio utvrđen mijenjao se tokom posljednjih pet godina više puta, jer se skala produkcije tvornice proširila u tolikoj mjeri, kakva se u početku gradnje nije dala ni zamisliti."

 HALA-IMG_20170105_115430

Hala A , pogled s istoka

(izvor slike: članak Stjepana Gomboša "Arhitektonski zadaci u izgradnji industrije u Hrvatskoj")

U članku Stjepan Gombaš piše i o Remontnoj radionici i alatnici tvornice Rade Končar. Projektant je bio ing.arh. Stjepan Gombaš, a suradnici ing.arh. Đuro Kastl i ing.arh. Vlajko Janić, te konstruktor ing. Sergej Kolobov. Svi su bili članovi Arhitektonskog projektnog zavoda „Plan“ iz Zagreba. Gradnja je započela 1952. godine, remontna hala je završena u jesen 1953. godine, a ostali dijelovi objekta početkom 1955.

ALATNICA - IMG_20170105_115451

Presjek Remontne radionice i alatnice tvornice Rade Končar, 1952.

(izvor slike: članak Stjepana Gomboša "Arhitektonski zadaci u izgradnji industrije u Hrvatskoj")

Povijest industrije

Nakon obilaska zanimljive izložbe o industrijskoj baštini zaključio sam da nemamo specijalizirane stručnjake za povijest industrije. Imamo stručnjake za povijest umjetnosti, za povijest društva, nešto i za povijest znanosti, ali nigdje se kod nas ne obrazuju stručnjaci za industrijsku povijest. I to je problem koji se vidi i na ovoj izložbi.

Briga i proučavanje industrijske baštine svela se na brigu o zgradama i industrijskim halama. Industrijska baština obuhvaća ipak mnogo veće područje. Industrijska povijest ne treba  samo istraživati što se i kada dogodilo, kako su izgledale građevine u kojima su poduzeća radila, već i odgovarati na pitanja kako i zašto se nešto dogodilo, kako su se procesi stvaranja proizvoda odvijali, kakvi  su  bili proizvodi, jesu li bili konkurentni, inovativni, jesu li imali patenata, kako se dobivalo znanje, koji su bili problemi u razvoju i poslovanju, kako su se borili na tržištu, kakve neuspjehe su doživljavali, kako se poduzećima rukovodilo, kakvi su bili odnosi u poduzećima. To su sve pitanja kojima bi se povijest industrije trebala baviti i za to su potrebni stručni, multidisciplinarni timovi.

Proučavanjem industrijske povijesti uočiti ćemo određene trendove razvoja, zakonitosti povijesnih zbivanja i dobiti znanstvene i stručne podloge za donošenje odluka u budućnosti.

Nažalost, na tehničkim fakultetima nema previše sluha za to. Znam da je bilo prijedloga na FER-u da se uvede predmet „Povijest znanosti“, ali je prijedlog odbačen.

Mene je uvijek zanimalo kako je KONČAR odmah poslije rata mogao napraviti generatore za hidroelektranu Mariborski otok koji još uvijek rade. Budući da znam što znači napraviti generator, koliko znanja, iskustvo i truda je za to potrebno, pitao sam se odakle tadašnjim Končarevcima, inženjerima, radnicima i rukovoditeljima znanje za takav složeni posao, jer takve generatore nitko od njih nije prije toga radio. Slična pitanja sam si postavljao gledajući velike, grandiozne industrijske hale KONČAR-a na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje sam radio dvadeset godina. Većinu vremena u KONČAR-u sam radio u tehnologiji, u proizvodnji, na razvoju tehnoloških procesa i proizvoda pa me zanimalo kako je to sve nastajalo.

Veliki dio odgovora na ta moja pitanja dobio sam u razgovoru s inženjerima-velikanima, velikim sveučilišnim profesorima, akademicima i Končarevcima Tomom Bosancem, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem, Zvonimirom Sirotićem, Borisom Belinom i Tomislavom Kelemenom. (Sve te tekstove sam objavio na ovom portalu). 

Kada se ti tekstovi povežu s informacijama koje daje Izložba i člancima arhitekata koji su gradili te industrijske zgrade, a koje sam našao na izložbi,  može se malo po malo dobivati jedna cjelovitija slika povijesti početne faze razvoja KONČAR-a. U to treba uključiti i proučavanje povijesti tadašnjeg društva da se shvati društvena i politička okolina u kojoj su se poduzeća gradila, zašto su se gradila na taj način, kakvi su bili odnosi u društvu i još mnogo toga. Na tome još ima puno posla, ali je važno da svi koji mogu daju svoj doprinos.

Sjećam se da sam tijekom svog rada u KONČAR-u, tvornici generatora i srednjih električnih strojeva, prije 1990-tih, razgovarao s mnogim uglednim Končarevcima, inženjerima, majstorima i radnicima koji su bili sudionici onih pionirskih dana izgradnje poduzeća. Čuo sam mnogo izvanredno zanimljivih priča, šaljivih anegdota, opisa događaja, konstrukcija, proizvoda, problema i života u to vrijeme. Gospodin Slavo Vengar, legendarni majstor pričao mi je kako su radili magnetske leće i najsloženije namote generatora, inženjer Brgan mi je pričao o  montažama generatora po cijelom svijetu, o transportu generatora po afričkim džunglama bez cesta i mostova, a inženjer Zvonko Plačko (otac poznate novinarke Dunje Plačko-Vršnar) mi je na svoj smireni, uglađeni način govorio tome kako je konstruirao serije asinkronih strojeva. Nažalost, tada to nisam zapisao, te priče su se polako zaboravljale, ljudi su otišli, više ih nema, a s njima su otišla sjećanja na ta vremena.

Dok sam bio urednik tvorničkog lista Končarevac, počeo sam o tome pisati, razgovarati s velikanima koji su gradili KONČAR i ljudima koji su stvarali nove proizvode. Ti tekstovi su bili jako dobro primljeni od Končarevaca i ostalih čitatelja. Nakon četiri broja smijenili su me, jer Upravu te teme nisu zanimale. Htjeli su da pišem hvalospjeve o njihovom liku i djelu, a ja to nisam htio i razišli smo se.

Sada, kroz svoje web stranicu pokušavam spasiti od zaborava te dijelove industrijske povijesti  u koju su mnogi od nas bili uključeni.

  

LINK

http://mgz.hr/...

 

LITERATURA

  1. Car, Stjepan (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
  1. Gomboš, Stjepan (1950.), Industrijska arhitektura, Urbanizam i arhitektura, 4 (1950) / 1-2, Zagreb
  2. Gomboš, Stjepan (1950.), Tvornica električnih strojeva 'Rade Končar' u Zagrebu, Urbanizam i arhitektura, 4 (1950) / 1-2, Zagreb
  3. Gomboš, Stjepan (1950), O projektiranju i realizaciji tvornice Rade Končar, Urbanizam i arhitektura 4 (1950) /11-12, Zagreb
  4. Gomboš, Stjepan (1955.), Arhitektonski zadaci u izgradnji industrije u Hrvatskoj, Arhitektura 9 (1955) /1-2, Zagreb
  5. Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  6. Grupa autora (1986),   „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  7. Grupa autora (2001), KONČAR – 80 godina, specijalno izdanje lista Končarevac, Končar d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište 22
  8. Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
  9. Paladino, Zrinka (2011): Industrijska arhitektura Lavoslava Horvata- Odabrani primjeri, Prostor, 19 [2011] 2 [42], Zagreb

  

[1] Muzej grada Zagreba – utemeljila su Braća Hrvatskog Zmaja 1907. godine. Pokazuje prošlost grada Zagreba od prapovijesti do danas. Adresa Muzeja je Zagreb, Opatička 20.

[2] Petoljetka – ruski naziv za petogodišnje planove donesene u SSSR-u tijekom staljinizma. U tim planovima je bilo određeno koliko bi se čega trebalo proizvesti u sljedećih 5 godina.

[3] Petogodišnji plan – („petoljetka“) – prvi  Petogodišnji plan razvitka narodne privrede u Jugoslaviji (između 1947. i 1952.), donesen je   27. travnja 1947. u Narodnoj  skupštini u Beogradu. To je Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede FNRJ u godinama 1947 – 1951, s određenim ciljevima proizvodnje (ubrzana industrijalizacija i centralna akumulacija). Idejni tvorac Plana bio je Andrija Hebrang.  Jedini je primjedbe imao Dragoljub Jovanović, lider predratnih zemljoradnika koji je ubrzo, 17. svibnja 1947. uhapšen pod optužbom za "špijunažu" i osuđen na devet godina zatvora. Od 1945. do 1952. godine u čitavoj Jugoslaviji (pa onda i u Hrvatskoj) uvedeno je centralizirano plansko gospodarstvo po uzoru na SSSR - slično kao što su nastojale redom i druge socijalističke zemlje

[4] KONČAR (Rade Končar) – veliko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu koje proizvodi električne strojeve i postrojenja. Kao tvrtka nastala je 1919. kao ELEKTRA, a 1921. je promijenila naziv u Jugoslavensko Siemens d.d. Za vrijeme NDH, 1941. naziv je promijenjen u Hrvatsko Siemens električno d.d. Nakon Drugog svjetskog rata nakon nacionalizacije tvrtka dobiva ime po partizanskom narodnom heroju Radi Končaru. Osnovala ga je Vlada FNR Jugoslavije svojom odlukom 31. prosinca 1946. godine imovinom konfiscirane tvrtke HRVATSKO SIEMENS ELEKTRONIČNO d.d. i tvrtke NORIS. Počelo je radom 1. siječnja 1947. godine kao poduzeće za proizvodnju električnih strojeva, transformatora, uklopnih uređaja i telefon. Prije 1990. zapošljavalo je više od 20.000 radnika. Grupu KONČAR danas  čine KONČAR – Elektroindustrija d.d. kao matica i 20 ovisnih društava u kojima matica ima prevladavajući utjecaj (više od 50% glasova u Glavnoj skupštini). Djelatnost Grupe KONČAR podijeljena je u poslovna područja: - Energetika i transport: projektiranje i izgradnja postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije, te pripadajuća oprema, tiristorske lokomotive, tramvaji, te električna oprema za stabilna elektrovučna postrojenja i - Industrija: elektromotorni pogoni, električna oprema srednjeg i niskog napona i ugostiteljska oprema; - Trgovina: električni kućanski aparati, serijski proizvodi i električni aparati niskog napona. - Posebne djelatnosti: istraživanje i razvoj proizvoda i infrastrukturne usluge. Danas KONČAR ima oko 4.000 zaposlenika.

[5] (APZ) - Arhitektonski projektni zavod, u Zagrebu- Uredbom Vlade NR Hrvatske 18. ožujka 1946. godine osnovan je Zemaljski građevno-projektni zavod kao prva centralizirana samostalna projektna ustanova u FNRJ. Unutar njezinih specijaliziranih odjela desetljećima su se poslije ostvarivala najznačajnija arhitektonska i urbanistička dostignuća pa je Zavod postao uzorom brojnim sličnim organizacijama diljem države. Prvi upravitelj Zavoda bio je arhitekt Branko Tučkorić, a arhitektonskom je djelatnošću rukovodio arhitekt Stjepan Gomboš. Gomboš je uskoro preuzeo i vodstvo najaktivnijeg odjela, Industrijskoga projektnog zavoda, s projektantskim timom koji su uz Lavoslava Horvata činili Ðuro Ancel, Bela Auer, Boris Katunarić, Mladen Kauzlarić, Veljko Kauzlarić, Bruno Milić i mnogi drugi. S vremenom je Zavod uobličen u projektnu organizaciju specijaliziranu za industrijsku i opću arhitekturu, a istaknuo se i najvećim brojem kapitalnih poratnih projekata. Tučkorićevu je rukovodeću dužnost početkom 1947. godine preuzeo arhitekt Veljko Kauzlarić, a nakon toga, u studenomu iste godine, Zavod je promijenio naziv u Arhitektonski projektni zavod Hrvatske - općepoznati APZ (naziv se u međuvremenu mijenjao u Projektantski, tj. Projektni zavod Hrvatske, potom Projzavod, Arhitektonski projzavod, te naposljetku u APZ.

[6] Šed krov – (eng. Ched), krov u obliku zubaca pile, sastoji se od niza paralelnih i kosih krovova u obliku zubaca pile s prozorima radi što boljeg osvjetljavanja tvorničkih hala.

[7] NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, središnja je knjižnica Republike Hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu. Kao stožerna ustanova hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja, javna je ustanova od nacionalnog značenja čiji je vlasnik i osnivač Republika Hrvatska. Knjižnica obavlja knjižnične i informacijske djelatnosti nacionalne knjižnice Republike Hrvatske i središnje knjižnice Sveučilišta u Zagrebu te znanstveno-istraživačku i razvojnu djelatnost radi izgradnje i razvoja knjižničnog sustava Republike Hrvatske. Početak imovine današnje riznice znanja seže u godinu 1607. kada su se isusovci smjestili na Gradecu sa svojom rezidencijom i gimnazijom, od 1611. kolegijem. Od 1914. u prostorijama Sveučilišne knjižnice nalazi se i Metropolitana, bogata zbirka knjiga i dokumenata Kaptolske prvostolne crkve. Usprkos osiguranim prostorima u novoj zgradi, Metropolitana je zadržala staru lokaciju na Marulićevu trgu. Izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice započela je, nakon višegodišnjih priprema, polaganjem kamena temeljca (akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković) 5. svibnja 1988. Naš Panteon hrvatske knjige svečano je otvoren 28. svibnja 1995. u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske. Adresa knjižnice: Zagreb, Ulica Hrvatske bratske zajednice 4

[8] Monografija „Rade Končar“, petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja – izdana 1960. u 3.000 primjeraka. Urednici Dragutin Škrgatić i ing. Zlatko Mandić. Suradnici – prof. Pavle Franjković, Valent Hrkač, ing. Vojko Kundić, ing. Zlatko Mandić, Mladen Pavlić, Slavko Šajber, Dragutin Škrgatić i ing. Stjepan Valentić. Na engleski prevela Vlasta Jurjević. Izdavač Tvornica električnih strojeva Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22.

[9] Rezolucija Informbiroa, 1948.- Godina 1948. i izraz Informbiro ili rezolucija Informbiroa je na prostoru bivše Jugoslavije postao sinonim za razdoblje u kome se jugoslavenski režim na čelu s Titom i KPJ ogradio od Staljinovog SSSR-a, a što je dovelo do početka neprijateljstva tadašnje Jugoslavije sa SSSR-om i novostvorenim Istočnim blokom, ekonomske krize, ratnih napetosti i pojačanja unutrašnje represije prema stvarnim ili navodnim pristašama Staljina u Jugoslaviji čiji je najzloglasniji simbol Goli otok. Komunistički informacioni biro (pun naziv: Informacioni biro komunističkih i radničkih partija; skraćeno Informbiro ili Kominform) bila je istočnoeuropska organizacija komunističkih partija (KP FrancuskeItalijeBugarskeČehoslovačkeRumunjskePoljskeSSSR-a, Mađarske i Jugoslavije) koja je djelovala od 1947. do 1956., kao jedan od temelja Istočnog bloka, nakon raspada antihitlerovske koalicije i početkom hladnog rata. Informbiro je kao savjetodavni organ komunističkih partija utemeljen  1947. godine, sa sjedištem u Beogradu. Predstavljao je prvu međunarodnu organizaciju komunističkih partija nakon raspuštanja Kominterne u drugom svjetskom ratu. Temeljni su zadaci Informbiroa bili pridonijeti rješavanju tekućih problema pojedinih partija, jedinstven nastup u svijetu te izvješćivanje javnosti o stavu komunističkih partija o načelnim i drugim pitanjima. Rezolucija Informbiroa 1948. je bio povijesni događaj za Jugoslaviju, koja je do tada u gospodarskom, vanjskopolitičkom i vojnom smislu bila posve oslonjena na istočni blok okupljen oko Sovjetskog Saveza. Gospodarstvo zemlje - koje je već bilo u lošem stanju zbog ideološki motiviranih reformi u kojima se zemlju oduzimalo seljacima, trgovine trgovcima, radionice obrtnicima i brodove ribarima (sve to pod parolom "tvornice radnicima, zemlja seljacima")- je zapalo u još težu krizu zbog prekida robne razmjene sa socijalističkim zemljama: oko polovine vanjskotrgovinske razmjene Jugoslavije bilo je sa zemljama Istočnog bloka. Nakon Rezolucije od lipnja 1948. godine, uperene protiv JugoslavijeKomunistička partija Jugoslavije, prestala je biti članicom Informbiroa te je stoga sjedište preneseno u Bukurešt. Godine 1956. Informbiro je prestao djelovati.

[10] Anton Dolenc,-   (Celovec, Austrija 15. 1. 1905., Zagreb 3. 7. 1984)., diplomirao 1927.na Tehničkom fakultetu u Ljubljani. Od 1932. radi kao inženjer  u tvrtki " Siemens" d. d. Zagreb, a iste godine postaje i upravitelj navedene  tvrtke i na toj dužnosti ostaje sve do  završetka 2. svjetskog rata, 1945.god. Za honorarnog nastavnika na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je postavljen 1939. Za redovitog profesora izabran 1946. god. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1959. za redovitog profesora u Ljubljani. Djelatnost prof. Dolenca obuhvaća osim znanstvenog i nastavnog rada svestranu brigu o podizanju elektroindustrije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Inicijator je i jedan od prvih nositelja izgradnje tvornice "Rade Končar" nakon drugog svjetskog rata. Tijekom rada u tvornici  Siemens" d.d. i u  "Rade Končar" (pravnog nasljednika tvornice Siemens u Zagrebu) razvio je niz svjetski poznatih noviteta u proizvodnji i razvitku električnih strojeva. Posebno se može istaknuti uvođenje lakirane  žice umjesto žice izolirane pamukom u  tehnologiju izrade asinkronih motora već 1939. god., što je imalo veliki tehnološki odjek u Europi i povećalo proizvodnju motora u Zagrebu. U cijelo područje elektrostrojarstva unosio je snažan inženjerski, praktični smisao. Na svojim je predavanjima često ilustrirao zanimljivosti iz prakse i ono što se njemu događalo na elektranama i industrijskim postrojenjima. Takve su istinite i stručno vrlo zanimljive priče studenti stalno očekivali i s posebnom pažnjom slušali na predavanjima. Osamostaljivanjem Elektrotehničkog fakulteta iz sustava Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1956. god. prof. Dolenc postaje njegovim prvim dekanom

[11] NORIS – tvornica kućanskih aparata u Zagrebu, osnovana 1933. godine.

[12] NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu - središnja je knjižnica Republike Hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu. Kao stožerna ustanova hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja, javna je ustanova od nacionalnog značenja čiji je vlasnik i osnivač Republika Hrvatska. Knjižnica obavlja knjižnične i informacijske djelatnosti nacionalne knjižnice Republike Hrvatske i središnje knjižnice Sveučilišta u Zagrebu te znanstveno-istraživačku i razvojnu djelatnost radi izgradnje i razvoja knjižničnog sustava Republike Hrvatske. Početak imovine današnje riznice znanja seže u godinu 1607. kada su se isusovci smjestili na Gradecu sa svojom rezidencijom i gimnazijom, od 1611. kolegijem. Od 1914. u prostorijama Sveučilišne knjižnice nalazi se i Metropolitana, bogata zbirka knjiga i dokumenata Kaptolske prvostolne crkve. Usprkos osiguranim prostorima u novoj zgradi, Metropolitana je zadržala staru lokaciju na Marulićevu trgu. Izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice započela je, nakon višegodišnjih priprema, polaganjem kamena temeljca (akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković) 5. svibnja 1988. Naš Panteon hrvatske knjige svečano je otvoren 28. svibnja 1995. u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske. Adresa knjižnice: Zagreb, Ulica Hrvatske bratske zajednice 4 .

[13] Stjepan Gomboš, -  (Sombor,  1895. - Zagreb,  1975.), hrvatski arhitekt židovskog podrijetla. Diplomirao je u Budimpešti, a od 1922. godine radio u Zagrebu kod R. Lubynskog i H. Ehrlicha. Surađujući s M. Kauzlarićem izveo je mnogo stambenih, stambeno-poslovnih i javnih zgrada te više obiteljskih kuća u Zagrebu, na HvaruKorčuli i Koločepu. Zajedno s Mladenom Kauzlarićem sudjelovao je na izložbama umjetničke skupine Zemlja. Godine 1946–51. bio je ravnatelj projektnoga biroa te do 1962. direktor Arhitektonsko-projektnog zavoda »Plan«, a 1950–54. nastavnik na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U poslijeratnom se razdoblju uglavnom bavio industrijskim graditeljstvom. Kao tehnički voditelj i glavni projektant uz brojne je suradnike izgradio niz tvorničkih cjelina: Rade Končar (s M.Kauzlarićem, V. Juranovićem i O. Wernerom; I. nagrada vlade FNRJ 1949), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, Jedinstvo, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu, Florijan Bobić u Varaždinu, tvornice pokućstva u Novoj Gradiški, tekstila u Zaboku, polivinilklorida u Kaštel-Sućurcu, celuloze i papira u Belišću, Plaškom i dr. Za životno djelo dobio je Nagradu »Viktor Kovačić« (1967) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1971). Pisao je stručne članke, a suradnja s Kauzlarićem značajan je doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi.

[14] Mladen Kauzlarić - (Gospić,  1896. – Zagreb,  1971.), hrvatski arhitekt.  Nakon završene Građevne škole u Zagrebu zbog rata ne može nastaviti školovanje te se zapošljava od 1917. do 1921. u građevnom poduzeću „Payer i Riszner“, gdje kao građevni tehničar vodi nadzor nad gradnjama. Godine 1921. na preporuku Jurja Denzlera zapošljava se u atelijeru arhitekta Huge Ehrlicha. U Ehrlichovom atelijeru radi do 1931. U to vrijeme ostvariti će i uspješnu suradnju s arhitektima Jurajom Denzlerom i Stjepanom Gombošem. Istovremeno Kauzlarić se 1926. upisuje na Arhitektonski odjel Drage Iblera pri Likovnoj akademiji. Godine 1927. polaže stručni ispit i dobiva titulu ovlaštenog graditelja a po svršetku studija kod Iblera, 1930. stekao je i zvanje akademskog arhitekta. Godine 1940. zapošljava se na tadašnjem Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon 2. svjetskog rata Mladen Kauzlarić imenovan je na Tehničkom fakultetu za predstojnika Kabineta za prostorno i tehničko crtanje (1946.- 1948.) a potom za predstojnika Kabineta za projektiranje zgrada i interieura (1948. – 1952.). U isto vrijeme član je stručnog savjeta Arhitektonskog projektnog zavoda, a od 1950. dopisni je član JAZU- Odjela za likovnu umjetnost i muziku. Nakon 1945. projektirao je zajedno sa suradnicima tvornički sklop »Rade Končar«. Godine 1955. doktorirao je a od 1958. u nekoliko je navrata predstojnik Zavoda za projektiranje društvenih građevina. Redovnim članom Odjela za likovne umjetnosti JAZU imenovan je 1962. Godine 1965. dodijeljena mu je nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor“, a godinu poslije odlazi u mirovinu. Mladen Kauzlarić umire u Zagrebu 6. rujna 1971. godine u sedamdeset i šestoj godini života.

[15] (APZ) - Arhitektonski projektni zavod, u Zagrebu- Uredbom Vlade NR Hrvatske 18. ožujka 1946. godine osnovan je Zemaljski građevno-projektni zavod kao prva centralizirana samostalna projektna ustanova u FNRJ. Unutar njezinih specijaliziranih odjela desetljećima su se poslije ostvarivala najznačajnija arhitektonska i urbanistička dostignuća pa je Zavod postao uzorom brojnim sličnim organizacijama diljem države. Prvi upravitelj Zavoda bio je arhitekt Branko Tučkorić, a arhitektonskom je djelatnošću rukovodio arhitekt Stjepan Gomboš. Gomboš je uskoro preuzeo i vodstvo najaktivnijeg odjela, Industrijskoga projektnog zavoda, s projektantskim timom koji su uz Lavoslava Horvata činili Ðuro Ancel, Bela Auer, Boris Katunarić, Mladen Kauzlarić, Veljko Kauzlarić, Bruno Milić i mnogi drugi. S vremenom je Zavod uobličen u projektnu organizaciju specijaliziranu za industrijsku i opću arhitekturu, a istaknuo se i najvećim brojem kapitalnih poratnih projekata. Tučkorićevu je rukovodeću dužnost početkom 1947. godine preuzeo arhitekt Veljko Kauzlarić, a nakon toga, u studenomu iste godine, Zavod je promijenio naziv u Arhitektonski projektni zavod Hrvatske - općepoznati APZ (naziv se u međuvremenu mijenjao u Projektantski, tj. Projektni zavod Hrvatske, potom Projzavod, Arhitektonski projzavod, te naposljetku u APZ.

 

Povezani članci

Komentari

Komentiraj