Može li Hrvatska postati Start-up nacija?

Da bi Hrvatska izašla iz krize, da bi povećala izvoz, da bi pokrenula sve svoje potencijale, morala bi postati jedna nova, dinamična, poduzetnička „Start-up nacija“. Je li to moguće? Naravno da je, ali vrlo teško. Potrebne su drastične, sveobuhvatne promjene na svim područjima


U emisiji Školski sat u utorak 19. rujna 2016., na 2. programu HTV-a gledao sam  dva briljantna, simpatična  srednjoškolca, dva državna prvaka iz matematike koji su brzo i pametno rješavali zadatke iz matematike koje im je postavljao jedan poznati matematičar. To su bili Andrija Tomorad iz Marije Bistrice i Danijel Širola iz Zagreba. Treba reći da Andrija svaki dan iz Marije Bistrice putuje u školu u Zagreb i prevaljuje do škole i natrag gotovo 100 km. Zadaci nisu bili jednostavni, nisu bili šablonski i nisu tražili samo znanje matematike, već više od svega tražili su sposobnost kreativnog razmišljanja.  Dečki su vrlo brzo riješili zadatke i na zanimljiv način objasnili kao su došli do rješenja.

Bio sam impresioniran.

mv1

Srednjoškolac Andrija Tomorad i matematičar Toni Milun u TV emisiji HTV-a - Školski sat - Matematički višeboj

(Izvor slike: arhiva autora)

A takve djece u našim školama ima mnogo. Najbolji među njima svoje znanje provjeravaju sa znanjem najboljih đaka iz svih država svijeta i osvajaju najviša odličja. U svibnju 2016. među srednjoškolcima iz čak 200 škola diljem svijeta petnaest učenika zagrebačke XV. gimnazije (MIOC) pokazalo se najboljima. Postali su svjetski prvaci na međunarodnom natjecanju u poznavanju područja računalstva i kompjutorskog programiranja koje se održalo u američkom gradu Nashua u saveznoj državi New Hampshire. U kolovozu 2016. godine na Informatičkoj olimpijadi u ruskom gradu Kazanu naši mladi informatičari, srednjoškolci osvojili  su srebrnu i dvije brončane medalje, u ljeto prošle godine u gradu Orlandu, u SAD na ACSL međunarodnom natjecanju u programiranju timovi iz zagrebačkog MIOC-a pobijedili su u finalu. Na Srednjoeuropskoj matematičkoj olimpijadi koja se održala u Dresdenu u rujnu 2014. naš šesteročlani tim, osvojio je ekipnu brončanu medalju u konkurenciji deset zemalja srednje Europe. Uz to su se svi natjecatelji okitili medaljama u pojedinačnoj konkurenciji. 

Takvih primjera ima mnogo i na njih možemo biti ponosni. S takvim mladim ljudima hrvatsko društvo može samo napredovati.

A sličnih lijepih priča ima i u hrvatskom poduzetništvu. Naše gospodarstvo izlazi iz krize, jer motor razvoja pokreću poduzetnici koji stvaraju nove proizvode, nove vrijednosti, bore se na tržištu, izvoze i zapošljavaju. Oni stvaraju novo gospodarstvo. Da bismo izašli iz krize trebamo u prvom redu uspješna poduzeća koja zapošljavaju i izvoze svoje proizvode na svjetska tržišta. Tijekom rada u Tehnološkom parku Zagreb i kroz svoju emisiju o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju upoznao sam veliki broj poduzetnika koji u ovoj našoj potpuno nepoduzetničkoj okolini uspijevaju rasti, razvijati se, zapošljavati i izvoziti. To su sve ljudi koji stvaraju, brinu se za svoje obitelji, pozitivno djeluju u svojoj okolini i u cijelom društvu. Oni mogu biti uzor našim mladima.

A o tim ljudima se jako malo zna i malo čuje. 

Kakve su vijesti najzanimljivije

Uspjesi naših mladih matematičara, učenika, naše djece i poduzetnika  našim medijima nisu zanimljivi. Novinari nakon kratkih informacija obično više ne znaju što bi  o tome mogli reći i gube zanimanje za tu temu. I onda su  nastavili s temama, vijestima i pričama koje najbolje razumiju, koje ih najviše zanimaju i kojima zagušuju medijski prostor 24 sata na dan. Sve TV postaje, svi tiskani ili internetski mediji preplavljeni su nevjerojatnim trećerazrednim likovima psihopatima, lijenčinama, neradnicima, osuđenim kriminalcima, provincijalcima, ljudima koji nisu nikada u životu ništa radili, koji nisu završili školu, neobrazovanim, poluobrazovanim ili krivo obrazovanim likovima. Mi moramo slušati što ti likovi govore, što komentiraju, takve potpuno nekompetentne se pita o najsloženijim problemima  društva. Novinari s mikrofonima trče od jednog do drugog takvog lika, provociraju ih da napadnu onog drugog i onda trče da čuju komentar ovog drugog. Što ima više prljavštine, gluposti,  kopanja po „kanalizaciji“, uličarske galame, vrijeđanja to su novinari i njihovi gazde zadovoljniji, jer vjeruju da to „građani traže“ i da ih to jedino zanima i da to podiže gledanost i čitanost.

A na izborima birači u ogromnom broju glasaju za razne neuravnotežene likove, psihopate, provalnike i lijenčine, za ljude koji u životu nisu ništa radili i u njihove ruke stavljaju sudbinu cijelog društva i svoje djece.

To je slika našeg društva, a onda se čudimo da  zaostajemo.

Nepoduzetnička okolina, što je to?

Da bi netko mogao uspjeti u bilo čemu jako je važna okolina u kojoj djeluje, koja ga potiče ili onemogućava i vrijednosni sustav koji cijeni ili ne cijeni izvrsnost i izuzetne rezultate. Mnogi poduzetnici ističu da u našem društvu i nakon više od 25 godina od rušenja komunizma vlada nepoduzetničko ozračje s negativnim, a često i neprijateljskim odnosom prema poduzetništvu, uz potpuno nerazumijevanje samih pojmova poduzetništva. U gospodarstvu dominiraju državna poduzeća ili privatizirana, nekadašnja državna poduzeća. To je društvo koje mrzi sposobnost i znanje, a način razmišljanja zaostao iz komunizma još uvijek je jako prisutan.

Što to znači?

Tu nepoduzetničku okolinu koja vlada u javnosti, u medijima, u politici, u znanosti i obrazovnom sustavu možemo objasniti kroz niz primjera.

U prvom dijelu godine 2017. tijekom hajke koju je oporba organizirala na Ministra financije u okviru zadatka „napraviti ćemo im pakao“ mogli smo čuti i ovu stravičnu izjavu: „On nosi sat vrijedan 50.000 kuna, a ja nemam nikakav.“ To nije izrečeno 1946. godine tijekom komunističke hajke na „kulake, obrtnike i poduzetnike“, već 2017. godine u Hrvatskom saboru. To nisu izrekli neki ostarjeli bivši partijski sekretari, već dva relativno mlada saborska zastupnika. Na tu izjavu uglavnom nije bilo kritičnih komentara u medijima. Čak niti oporba nije uočila tragičnu grotesknost te izjave. Zato im nije nitko odgovorio: „Ministar ima skupi sat, jer je jako sposoban, bivši ga je poslodavac cijenio i dobro plaćao. A vas nitko ne bi htio niti zaposliti ili biste jedino mogli za 2.500 kuna pometati skladišta u Konzumu.“

Kada smo pred par godina radili na jednom projektu da bivšu vojarnu u gradiću kraj Zagreba pretvorimo u poduzetnički tehnološki park,  njihovog gradonačelnika  taj projekt nije niti malo zanimao. Dok sam ja entuzijastički pričao o razvoju gospodarstva i zapošljavanju,  on je nezainteresirano tipkao SMS poruke na mobitelu. Poduzetnici su mi se žalili da im je na njihov zahtjev da im se olakša realizacija investicija u nove proizvodne pogone odgovorio: „Kaj vi mislite da bum ja privatnike pomagal?“. Takav negativan i odbojan odnos prema poduzetništvu, (uz zanimljivu provalničku karijeru), građani su na izborima nagradili novom foteljom gradonačelnika. Zanimljivo je da se to sve događa u jednom gradiću s vrlo dugom poduzetničkom tradicijom koji je je i u doba komunizma slovio kao jedno od središta obrtništva u Hrvatskoj.

Za neke političare i novinare, a to se prenosi na „prosti puk“, poduzetnici nisu oni koji stvaraju radna mjesta, izvoze, plaćaju poreze i pune proračun, već ljudi koji nas pljačkaju i eksploatiraju. Mislim da bi i nekadašnji članovi CK SKH bili ponosni na te izjave.

Političari se poduzetništva sjete tek u predizbornoj kampanji, kada obvezno u program ubace rečenicu „poticati ćemo malo i srednje poduzetništvo“. I nakon toga ne znaju što bi dalje rekli.

Novinari, koji kroz medije imaju veoma snažan, u mnogo slučajeva i razarajući utjecaj na društvo, koji stvaraju javno mnijenje, obrazovani su i „obrazovani“ na Fakultetu političkih znanosti ili na Filozofskom faksu gdje nisu dobili nikakvo znanje o poduzetništvu. Jednom sam pitao jednog novinara zašto nema više tema iz poduzetništva. Odgovorio mi je iskreno: „To područje ja ne poznajem i ne razumijem dovoljno“. Oni s poduzetnicima ne znaju razgovarati, ne znaju što bi ih pitali, a niti ne razumiju što im poduzetnici govore. Sve se svodi na kombiniranje nekoliko fraza i naučenih rečenica.

Kada se, u rijetkim slučajevima, na TV ili u novinama obrađuje neka tema iz poduzetništva, tada se pozovu ugledne osobe, često sveučilišne profesore koji o poduzetničkim i inovacijskim procesima ne znaju ništa, poduzetnike su vidjeli eventualno na televiziji ili na nekom domjenku, a o poduzetništvu su nešto pročitali na internetu.

Katkada se organiziraju i spektakularne konferencije s bombastičnim naslovima vezanim uz inovacije i poduzetništvo, a onda su im glavne zvijezde ljudi koji o tome znaju jako malo.

Hrvatska javnost o poduzetništvu malo zna i razumije ga manje nego što smo razumjeli poduzetništvo početkom 1990-tih. Većina raznih službi po ministarstvima, poglavarstvima i institucijama popunjeni u ljudima koji o poduzetništvu nemaju pojma.

Većina programa poticanja poduzetništva na državnoj i lokalnoj razini svodi se na davanje subvencija. Iz proračuna se izdvoji prilično veliki iznos novaca, raspiše se natječaj i dijele subvencije. A onda se uopće ne kontrolira što je tim subvencijama postignuto.

Već se veliki iznosi novaca uz proračuna daju za inovacije, razvoj i poduzetništvo. Ali u povjerenstvima i komisijama često sjede ljudi koji o tome ništa ne znaju i uz najbolje namjere novci odlaze krivim projektima i ne ostvaruju se očekivani rezultati.

A poticanje inovacija se pretvorilo u bezobrazan, nakaradni  skupi inovatorski turizam u kojem promućurna i lukava šačica ljudi putuje po izložbama po svijetu na državni trošak.

Nekada se pričalo da su u prvoj kineskoj Vladi nakon propasti komunizma svi članovi bili inženjeri, (ne znam kako je sada). A u našim vladama dominiraju pravnici, makroekonomisti i liječnici, profesije koje su daleko od poduzetništva.

U našim znanstvenim institucijama kreira se  malo znanstvenih rezultata koji se mogu patentirati i koji bi mogli biti temelj za akademsko poduzetništvo. Svi su se usmjerili na „paper oriented research“, na objavljivanje članaka u stranim časopisima i skupljanje IF bodova. A pojam akademskog poduzetništva im je potpuno stran.

U razgovoru na jednom tehničkom fakultetu uočio sam da znanstvenici ne znaju ništa o poduzetništvo i da su njima i direktori državnih poduzeća poduzetnici.

Mladima je ideal zaposliti se u nekom državnom poduzeću, a glavni zgoditak je zaposliti se u ZG-Holdingu, jer u tim poduzećima vladaju odnosi kakvi su vladali u nekadašnjim socijalističkim poduzećima i radi se na isti način, neprofesionalno, neučinkovito i malo.

Poduzeća i razne agencije u vlasništvu države ili gradova i županija su rak-rana hrvatskog gospodarstva. U njima vladaju nenormalni, izopačeni odnosi, zaostali iz socijalizma, negativna kadrovska selekcija, bolestan i stravičan utjecaj politike. U državnim poduzećima ne cijeni se znanje, a državna poduzeća gdje god mogu uništavaju poduzetništvo. Većinom su gubitaši koji žive na proračunu i takvi su najgori.

Državna administracija, umjesto da iskreno potiče poduzetništvo, gdje god može stvara prepreke, ne odgovara na dopise, izbjegava komunikaciju i često se prema poduzetnicima odnosi kao prema potencijalnim lopovima koje treba stalno držati pod kontrolom.

U svim tranzicijskim zemljama (uključujući i Hrvatsku) najbogatiji ljudi nisu poduzetnici koji su stvorili nešto novo, nove proizvode, novo poduzeće na temelju neke inovativne ideje, već ljudi koji su se obogatili otimajući od vlasništva države kroz privatizacijske procese.

Ovakvih primjera ima još bezbroj i oni pokazuju da je cijelo društvo i javno mnijenje impregnirano i duboko zatrovano jednim antipoduzetničkim načinom razmišljanja i negativnim stavovima prema poduzetništvu, što je sve  veliki uteg u našem daljnjem razvoju.

Možemo li se promijeniti i postati „Start-up nacija"?

Takav nepoduzetnički duh je Hrvatsku pretvorio u zemlju trećerazrednih ljudi  koji mrze izvrsnost i konkurenciju. Zato ga treba odstraniti iz svih pora našeg društva. Da bi Hrvatska mogla krenuti naprijed velikim koracima, da bi izašla iz krize, da ne bi ostala na dnu Europe gdje nam nije mjesto, da se ne bi mladi iseljavali, treba nužno postati  dinamična, samouvjerena poduzetnička „Start-up[1] nacija“ s brzorastućim gospodarstvom i pokrenuti sve svoje potencijale. Možemo se ugledati u Izrael, malu, uspješnu  zemlju u nevjerojatno neprijateljskom okruženju koja je primjer poduzetničke „start-up“ nacije koja brzo napreduje.

Možemo li to učiniti?

Ne samo da možemo, jednostavno moramo.

Primjeri pametne djece, briljantnih poduzetnika i vrijednih i poštenih ljudi govore da to možemo.

A spoznaja o negativnom i depresivnom ozračju i vrijednosnom sustavu koje stvaraju mediji, društvu u kojem vlada negativna kadrovska selekcija, govori nam da će to biti jako teško ostvariti.

Što možemo učiti od Izraela

Pojam start-up nacije pokupio sam iz knjige Saula Singera[2] i Dana Senora „START-UP NACIJA, Tajna izraelskog ekonomskog čuda[3]“.

start up nacija MU

Knjiga Start-up nacija

(Izvor slike: http://profilknjigaizdanja.blogspot.hr/2014/04/saul-singer-i-dan-senor-start-up-nacija.html)

Kada je knjiga „Start-up nacija“ kod nas objavljena,  malo se razgovaralo o toj temi, bilo je i nekih komentara, ali se moglo zaključiti da su rijetki u potpunosti razumjeli što možemo iz te knjige i iz primjera Izraela naučiti. I ubrzo se na sve zaboravilo. A činjenicu da je predgovor hrvatskom izdanju napisao stručnjak za sigurnost koji o poduzetništvu ne zna ništa,  ne bih htio niti komentirati.

Čitajući tu knjigu stalno sam razmišljao što možemo naučiti od Izraela. Izrael nam je po mnogo čemu bliži od npr. SAD ili Njemačke, s kojima se stalno  uspoređujemo i koje su nam uzori. SAD i Njemačka su velike nacije s 300.000.000, odnosno 80.000.000 stanovnika, s  ogromnim domaćim tržištima. Izrael je relativno mala zemlja, po površini gotovo tri puta manja od nas (Izrael - 20.770 km2, a Hrvatska - 56 542 km2), ali ima gotovo dva puta više stanovnika od nas (Izrael- 8.051.200, iz 2013., a Hrvatska - 4.284.889, iz 2011.) 

I oni su teško došli do svoje države, morali su se boriti u nekoliko ratova, žive okruženi narodima koji ih žele uništiti i stalno su u opasnosti od novog rata. I mi smo do svoje države došli jako teško, ratom kroz velike žrtve, s malo prijatelja u svijetu, okruženi državama koje nam kroz povijest ne žele dobro. A uz to unutar našeg društva djeluju jake sile koje razaraju društvo, jer nikako ne žele priznati samostalnu državu Hrvatsku, ne mogu preboljeti gubitak bivše države i gubitak komunizma.

Izrael je, usprkos izrazito teškim uvjetima u kojima je nastao i u kojima živi, postao visokorazvijena  zemlja s visokim standardom i brzim rastom. Prema izvješću Svjetske banke[4] po svom BDP-u (bruto domaćem proizvodu) Izrael je gotovo tri puta bogatiji od Hrvatske (Izrael – 177.351 milijuna dolara, Hrvatska – 58.530 milijuna dolara).

Naravno, kod toga treba reći da Izrael od SAD godišnje dobiva preko 3 milijarde dolara pomoći[5], većinom za vojne potrebe.

Ali i Hrvatska iz inozemstva od svojih iseljenika godišnje dobiva veliki iznos novaca. Hrvatski iseljenici, prema podacima Svjetske banke i Hrvatske narodne banke, svojim obiteljima u Hrvatskoj godišnje šalju 1,5 milijardi dolara. Riječ je samo o službenim podacima, pa se pretpostavlja da se u Hrvatsku, uključujući i neslužbene kanale (tzv. pocket money), iz inozemstva slije još toliko novca. Od 1993. do 2015. na ovaj način je u Hrvatsku ušlo više od 65 milijardi dolara[6]

Ne trebam sada komentirati što smo s tim novcima napravili.

Autori u knjizi pišu:

        "Ovo je knjiga o inovativnosti i poduzetništvu i o tome kako je jedna mala država utjelovila oboje. Ovo nije knjiga o tehnologiji, unatoč tomu što opisujemo brojne tehnološki vrlo razvijene kompanije. Premda smo fascinirani tehnologijom i njezinim utjecajem na suvremeno doba, usredotočeni smo na ekosustav koji generira potpuno nove poslovne ideje. 

……………………..

       Izrael se specijalizirao za poduzetništvo koje odlikuje ubrzani rast – start-up tvrtke koje svojim uzletom mijenjaju cijele globalne industrije. Poduzetništvo ubrzanog rasta razlikuje se po tome da se koristi specijaliziranim talentima – od inženjera i znanstvenika do poslovnih menadžera i trgovaca dionicama, da bi komercijaliziralo radikalno inovativnu ideju.

To nikako ne znači da je Izrael imun na vrlo visoku stopu neuspjeha start-up tvrtki u svijetu. Ipak, izraelska kultura i zakonodavstvo održavaju jedinstveni odnos prema neuspjehu, pristup kojim se opetovano uspijevalo propale poduzetnike ponovno vratiti u sustav da bi konstruktivno iskoristiti iskustvo i ponovno pokušali, da ne bi ostali trajno stigmatizirani i marginalizirani.

     Uredništvo magazina (Business Week, 11.9.2008.) istaknulo je svoje opažanje da „unatoč sumornosti, ekonomisti i poslovni lideri diljem političkog spektra postupno dolaze do suglasja: inovacije su najbolji – a možda i jedini – način da Sjedinjene Američke Države izađu iz svoje gospodarske jame“.

         U svijetu koji traži ključ inovativnosti, Izrael se nametnuo kao mjesto gdje ga se može naći. Zapad treba promjenu, u Izraelu se ona  ostvaruje.    

……

       Inovativnost često ovisi o različitoj perspektivi. Perspektive proizlaze iz iskustva. Stvarno iskustvo uobičajeno dolazi sa životnom dobi ili zrelošću. No u Izraelu iskustvo, perspektivu i zrelost stječe se u mlađoj dobi jer društvo ulijeva mnogo transformativnog iskustva u Izraelce neposredno nakon što završe škole…..“….Kad si u vojsci, onda si u okruženju u kojem moraš misliti svojom glavom. Moraš donositi odluke koje se tiču života i smrti. Naučiš se o disciplini. Naučiš prisiliti svoj mozak da obavi stvari koje trebaš, osobito ako si na bojišnici ili radiš nešto operativno. A sve to može biti korisno u poslovnom svijetu“, nastavio je Shainberg.

…………….

      Kroz ovu knjigu naglašavali smo načine na koji je improvizirajuća i antihijerarhijska kultura Izraelskih obrambenih snaga bila uzor Izraelcima u stvaranju start-up tvrtki i oblikovala izraelsko gospodarstvo.  Ta kultura, kombinirana   s velikim tehnološkim majstorstvom koji su Izraelci stekli u elitnim vojnim postrojbama i u državnoj vojnoj industriji oblikuje moćnu mješavinu.

…………………………………………..

        Ako se u srednjoj školi istaknete svojim liderskim vještinama, brojem osvojenih bodova na testovima iz prirodnih znanosti ili obje, zgrabiti će vas neka od elitnih postrojbi Izraelskih obrambenih snaga  koja će u kratkom vremenu proširiti vaše vještine intenzivnom obukom i iskustvom u rješavanju krajnje izazovno postavljenih zadataka……

A kada dovršite svoju vojnu službu i imate pravu ideju, sve što će vam trebati da pokrenete start-up tvrtku bit će na dohvat telefonskog poziva. Svi poznaju nekog u njegovoj ili njezinoj  obitelji, sveučilištu ili u redovima vojske tko je poduzetnik ili razumije kako pomoći.

……………….

         Weizmanov  (Weizman[7], prvi izraelski predsjednik) institut[8] je1959. utemeljio Yedu ( yeda[9] na hebrejskom znači „znanje“) da bi trgovao svojim istraživanjima. Od tada je Yeda pokrenula tisuće uspješnih proizvoda medicinske tehnologije i kompanija. Između 2001. i 2004. godine Institut je imao prihod od jedne milijarde šekela (više od 200 milijuna dolara) od tantijema i autorskih prava. U 2006. godini Yeda je bila prva na listi znanstvenih instituta u svijetu po prihodima od autorskih prava.

Nekoliko godina nakon osnivanja  Yede Hebrejsko sveučilište utemeljilo je i vlastitu kompaniju za transfer tehnologije pod imenom Yissum ( u hebrejskom jeziku to je riječ za „implementaciju“). Yissum je zarađivao više od milijarde dolara godišnje prodajom istraživanja s Hebrejskog sveučilišta i zaštitio 5.500 patenata i 1.600 inovacija. Dvije trećine njegovih inovacija iz 2007. godine bilo je s područja biotehnologije, desetina s područja poljoprivrednih tehnologija, a još desetinu činili su proizvodi računalnih znanosti i inženjerstva."

……………………………………………

 0f97478

Weizmanov  institut, jedan od 10 najbolji istraživačkih instituta na svijetu

 (Izvor slike https://www.linkedin.com/...)

Izrael stvara  više start-up tvrtki od većih, stabilnih država koje nisu u ratu, kao što su Japan, Kina, Južna Koreja, Kanada i Velika Britanija. Vidi se da je vojska imala veliku ulogu u razvoju Izraela, jer su oni stalno ili u ratu ili ih napadaju terorist ili se spremaju za rat. 

To nama ne treba (i jedan rat nam je bio previše) i baš ne bih htio da to bude glavni pokretač razvoja Hrvatske.

Ali sve ostalo, a posebno način razmišljanja, velika radišnost, poduzetnost i prije svega veliki patriotizam trebaju nam biti uzor.

Zablude makroekonomista

Sve naše nove vlade dolaze s velikim planovima o pokretanju gospodarstva i poduzetništva. I kod toga glavnu riječ vode makroekonomisti i financijaši. Obično započinju s poreznim reformama, fiskalnom politikom i mijenjanjem zakona. To je naravno važno, ali nije najvažnije. Međutim, opasno je ako se misli (a obično se misli)  da je to jedino što se može učiniti.

U jednom uglednom poslovnom časopisu poznati ekonomist i financijski savjetnik, stalni gost na televiziji, rezolutno je 2007. napisao: «U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike[10] ..." To je tipičan primjer kako makroekonomisti gledaju na svijet i pojave u gospodarstvu. Oni vjeruju da sjedeći u kabinetu, nakon što prouče neke trendove i financijska izvješća, mogu odlučiti o poreznim stopama, možda i o tečaju kune, upisati neke brojke u neke tabele i gospodarstvo će se, kao pritiskom na neki gumb,  najednom pokrenuti, povećati će se izvoz i zapošljavanje.

To je lijepo komentirao karikaturist Srećko Puntarić:

FELIX-1 – kopija

Pokretanje gospodarstva

(Izvor slike: Večernji list, 25.2.2010.)

Međutim, pokazalo se da to jednostavno tako ne ide, da je taj kut gledanja strašno uzak, a kada postane dominantan i jedini koji se sluša, tada može postati i opasan.

Teza uvaženog ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti hrvatskog gospodarstva na isti način kao da kažemo da će «samo Zakon o sportu omogućiti da Dinamo osvoji Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti.»

Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta.

NOG.IGRALIŠTE

Nogometno igralište

(Izvor slike: http://nogomet.lzmk.hr/...)

Ali u utakmicama (i tržišnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji daju golove - i u domaćem prvenstvu i europskim kupovima. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu.

 Luka-Modric-goal-Tottenham-v-West-Ham_2401455

Luka Modrić zabija gol

(Izvor slike: ttp://www.realmadridbalkan.org/luka-modri-t377-1110.html)

 Ono što je u nogometu zabijanje golova to je prodaja proizvoda u poduzetništvu.

 Mi trebamo stvarati nove, konkurentne  proizvode i nova, poslovno efikasna  poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu. Sama porezna i fiskalna politika neće stvoriti  nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, neće dati sposobnost za razvoj onima koji tu sposobnost nemaju.  Naravno, porezna i fiskalna politika može stvoriti  okvir u kome će poduzetnici lakše poslovati i biti više motivirani za izvoz.

Ali to nije dovoljno i sigurno nije "jedino što nam preostaje".

Za davanje „golova na tržištu“ poduzetnik treba imati u prvom redu konkurentan proizvod i treba ga znati prodati. Konkurentnost se stvara u radionicama i laboratorijima, na CAD/CAM računalima, na poljima i maslinicima, CNC strojevima i ispitnim pultovima, na računalima za razna programiranja, u borbi na tržištu, a ne u kabinetima i simpozijima u Opatiji, surfajući po Internetu i analizirajući kamatne i porezne stope, rast dionica ili  proučavajući ankete ili trendove, ove ili one.

Naši znanstvenici, makroekonomisti ne znaju kako se zabijaju golovi, oni ne poznaju poduzetnike i ne znaju kako se pobjeđuje na tržištu. Odrastaju na fakultetima, institutima i bankama i većina nikada nije bila u nekom proizvodnom poduzeću i jednostavno ne poznaju proces stvaranja izvoznog proizvoda, a posebno ne složenog proizvoda koji je rezultat istraživanja i razvoja. Oni ne znaju kako dišu poduzeća,  što se u njima događa,  oni ne znaju što bi trebalo učiniti da bi se poduzeća ponašala  onako kako njihove makroekonomske analize očekuju.

Sjedeći u svojim kabinetima oni ne poznaju niti ne žele upoznati stvarni život. Svjesni su da treba povećati izvoz, ali ne znaju što konkretno treba učinit da bi se to ostvarilo. I misle da će se izvoz ostvariti sam od sebe, nakon što u nekom kabinetu na računalu u neku tabelu ubace neke nove porezne stope ili neka pravila fiskalne politike.

Ili pritisnu na neki gumb.

Nogometaše najboljima čini njihova vještina, fizička sprema, motivacija, povjerenje u sebe  i pobjednički duh. A to velikim dijelom vrijedi i za poduzetnike.

A takav pobjednički duh i povjerenje u sebe, uz uspješne poduzetnike  treba stvoriti u Hrvatskoj da bi postala Start-up nacija.

(Zanimljivo je napomenuti da je savjetnička tvrtka tog uvaženog, citiranog  ekonomskog savjetnika propala, jer svoje usluge nije mogao prodati na tržištu. Ali je on i dalje neprikosnoveni autoritet za sva ekonomska pitanja u našim medijima, jer jedino njima može „prodavati“ svoje usluge.) 

Što trebamo učiniti

Bilo bi najprije korisno razumjeti o čemu govori knjiga „Start-up nacija“. Bilo je upravo groteskno čitati, slušati i gledati razne „javne osobe“, profesore, političare, novinare, a posebno novinare poslovnih medija kako komentiraju knjigu, nakon što je izdana kod nas. Svi su se prenemagali diveći se Izraelu i njihovom poduzetničkom duhu i pokazujući licemjernu želju da i Hrvatska nešto od izraelskog primjera nauči. A lako se moglo vidjeti da uglavnom nisu ništa razumjeli.

A pogotovo nisu htjeli shvatiti činjenicu da su oni sami najveće prepreka da se Hrvatska promijeni i krene naprijed.  Svi su se slagali da su nužne velike promjene - „Ali, naravno, ne kod mene. Već kod onog drugog“.

Saul-Singer-600x360

Saul Singer održao je predavanje u sklopu konferencije Startup Croatia, 2.3.2015.

(Izvor slike: http://www.netokracija.com/tag/startup-nacija)

Hrvatska može postati dinamična Start-up nacija, samo ako to iskreno želi.

Kaže se: „Mislima možete pomaknuti brdo, samo to trebate stvarno jako željeti“. Ali u Hrvatskoj za to nema potrebne volje. Na svim mjestima, po svim funkcijama sve je prepunjeno trećerazrednim ljudima kojima je jako dobro u ovom i ovakvom sustavu,  veoma su moćni i svojim ograničenim kapacitetima blokiraju bilo kakvu promjenu i onemogućavaju preobrazbu u startup naciju.

Naše gospodarstvo je počelo napredovati malo po malo, ali to nije dovoljno, to je presporo. Nužna nam je radikalna promjena na svim područjima.

Kada govorimo o tome što moramo, što možemo ili ne možemo i zašto ne možemo napredovati uvijek imam na umu lijepu misao Jean-Jacques Servan-Schreibera[11] iz njegove knjige „Svjetski izazov“ objavljene davne1980. godine:

          "U svim sredinama, bez obzira na boju kose i očiju, oblik nosa, lubanje, stas i slično, ima otprilike jednak broj i pametnih i manje pametnih, ali njihovi rezultati nisu jednaki, neovisno o klimi, konfiguraciji zla i prirodnim bogatstvima.  Ta  je kreativnost ili potaknuta ili nažalost ušutkana i ukočena s realnošću života, odnosima u društvu, organizacijom društva i stvaralačkom klimom."

A to u punom smislu vrijedi za situaciju u Hrvatskoj i daje jasne smjernice što treba napraviti.

Potrebno je:

  1. Promijeniti vrijednosni sustav i stav prema poduzetnicima.
  2. Naučiti medije, političare i javne osobe što je to poduzetništvo.
  3. Kulturu poduzetništva ugraditi u sve obrazovne institucije od srednje škole do fakulteta i znanstvene zajednice.
  4. Unijeti kulturu takmičenja, konkurencije i izbor najboljih za sve funkcije.
  5. Sve institucije od obrazovanih, znanstveni, upravnih, poduzetničke infrastrukture do veleposlanstava treba staviti u službu razvoja izvozno orijentiranog poduzetništva.

1. Promijeniti vrijednosni sustav i stav prema poduzetnicima

U Izraelu, ali i u svim drugim razvijenim kapitalističkim zemljama  pozitivan stav prema poduzetništvu duboko je ukorijenjen u kulturu društva i to uopće ne treba dokazivati. O uspješnim poduzetnicima, uspješnim poslovnim ljudima pišu se knjige, prave TV emisije, oni su heroji društva i uzor mladima. Mladi se žele u njih ugledati.

U našem društvu, nažalost,  još uvijek vlada socijalistički mentalitet i uvjerenje da je svako bogaćenje nemoralno i da su „poduzetnici lopovi“ koji su se obogatili na nepošteni način, a kapitalizam je sam po sebi nešto loše.  U narodu i u medijima mnogi još uvijek sanjaju vremena kada su živjeli u nekakvoj sigurnosti zaposlenja, uzimali kredite koje je „pojela inflacija“, pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo“  i putovali u Trst po traperice, a u mađarsku Nagykanizsu po salame, ponižavajući se na carini.

Takva nostalgija je jednim dijelom potaknuta i posljedicama tranzicijskog razdoblja i rezultatima „ubrzane privatizacije“ koja je omogućila da se neki spretni, snalažljivi ljudi strašno obogate „preko noći. Mediji su primjere kriminalne i u velikom broju slučajeva nezakonite privatizacije napuhali preko svake mjere i koristili da napadaju stranku na vlasti kojoj su bili ideološki protivnici, ali i da prikriju da su se i vlasnici medija obogatili na uglavnom neobjašnjiv način te da prikriju prave vlasnike mnogih novih, privatiziranih poduzeća i medija koji u najvećem broju dolaze iz bivših struktura moći.

Mediji su stvorili jednu izopačenu sliku društva u kojoj su glavne zvijezde razni razni političari i mnogobrojni karikaturalni likovi, ridikuli, polukriminalne osobe, cirkusanti i manipulatori.

O hrvatskom gospodarstvu u javnosti i u medijima stalno se stvara jedna negativna slika, a ta je slika doživjela negativni vrhunac sada s aferom AGROKOR. Javnost dobiva dojam da su svi u našem gospodarstvu lopovi, tajkuni, grabežljivci, krajnje negativne osobe, a da su sva poduzeća zapravo gubitaši u dugovima koji trebaju propasti. (I vjerojatno radnici trebaju preuzeti poduzeća). Kod toga stalno na površinu izranja socijalistički duh koji govori da su svi uspješni poduzetnici „kriminalci koji pljačkaju radni narod“.

Međutim, treba istaknuti da istovremeno postoji ona „druga Hrvatska“, u kojoj mnogobrojni poduzetnici naporno rade, bore se na tržištu, izvoze, zapošljavaju, pomažu svojoj zajednici, plaćaju porez i „cijelo društvo nose na svojim leđima“. Ali o njima se malo zna.

U veljači 2016. godine moj gost u emisiji o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiji bio je mladi poduzetnik Alan Suminu, suvlasnika poduzeća Nanobit. Mladi Sumina je briljantan, pametan, sposoban i kreativan poduzetnik, zapošljava preko 70 zaposlenika,  uspješan poslovni čovjek, izvoznik na svjetsko tržište. A pored toga je vrlo pristojna osoba s vrlo pozitivnim i zrelim razmišljanjima. On može biti uzor mladima. Nažalost, Alana Suminu i druge mlade, pametne, uspješne i pozitivne poduzetnike možete vidjeti u čuti u našim medijima jedanput u par godina.

 

61125725

Alan Sumina

(Izvor slike: http://zimo.dnevnik.hr/...)

IMG_2564

Poduzetnik Alan Sumina u radio emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju 2. veljače 2016. godine

Izvor slike: arhiva autora

U Hrvatskoj ima mnogo izvanrednih poduzetnika, koji su ne samo uspješni poslovni ljudi već i vrlo pozitivne osobe. O njima bi djeca i studenti trebali učiti na školama i fakultetima, da proučavaju njihov poslovni put i da ih ti primjeri motiviraju za rad i na poduzetnička razmišljanja.

U start-up društvu uspješni poduzetnici trebaju postati heroji društva, pozitivni likovi koji će stalno biti prisutni u medijima, kojima će se mladi diviti i nastojati ugledati se na njih. Takvi primjeri će motivirati druge mlade ljude da rade, kreativno razmišljaju i stvaraju.

Tako će se stvarati Start-up Hrvatska.

2. Naučiti medije, političare, profesore i javne osobe što je to poduzetništvo

I nakon više od 25 godina u našem društvu pojmovi poduzetništva nisu jasni i stvara se kriva slika o tome što je uopće poduzetništvo. Novinari koji kroz medije imaju stravičnu moć oblikovanja društva i javnog mnijenja o poduzetništvu, o gospodstvu, o tome  kako funkcionira javna uprava, kako se upravlja poduzećima znaju jako malo, jer za to nisu niti obrazovani. Oni bježe od tih tema i cijeli medijski prostor zagušuju trivijalnim, negativnim temama i trivijalnim i negativnim likovima i izvještavanjima o beskonačnim političkim trgovinama i prepucavanjima, jer to jedino znaju.

O nerazumijevanju pojma poduzetništvo i o tome što je poduzetništvo pisao sam mnogo u tekstovima na ovom portalu, a mogu reći da je stav prema poduzetništvu i samo razumijevanje poduzetništva sada lošije nego što je bilo prije 26 godina.

Početkom 1990-tih nismo o poduzetništvu ništa znali, ali smo znali o proizvodnji, o proizvodima, o razvoju i inovacijama. Bili smo znatiželjni i htjeli smo sve naučiti. Danas su sve pozicije zauzeli ljudi koji ništa ne znaju, ali i ništa ne žele naučiti. A došli su u situaciju da o na mnogim razinama odlučuju o sudbini ove zemlje.

Posebno zabrinjava činjenica da o poduzetništvu malo znaju znanstvenici na tehničkim fakultetima.  

Ne zna se što je poduzetništvo, pa se čak  za direktore državnih poduzeća kaže da su poduzetnici, a kraj svega još se i pojam startup krivo koristi. Kod nas je uobičajeno, zapravo moderno da se svaki početnik proglašava startupom, što je potpuno krivo. Svaki startup je početnik, ali svaki početnik nije startup. Startupovi su poduzetnici početnici koji imaju veliki potencijal za streloviti rast, a takvi su zapravo rijetki.

Dok hrvatsko gospodarstvo nužno treba izvoznike, mediji su „poduzetničkim zvijezdama“ proglasili tri poduzetnika, jednog  koji je uvoznik papira i još nečega, drugog koji je uvozio računala i firma mu je propala  i trećeg za kojeg se ne zna točno čime se bavi. Kada držim predavanja  o poduzetništvu na raznim poslovnim školama i fakultetima, uvijek na početku zamolim da mi nabroje tri najbolja poduzetnika. Nevjerojatno je da uvijek dobijem isti odgovor i nabroje mi uvijek tri ista poduzetnika koje su „stvorili“ mediji.  Za druge nisu ni čuli.

Ta trojica su proizvod medija, a ne uspjeha na tržištu.

A žalosno je da mediji tu sliku nameću našim školama i fakultetima, koji bi ipak trebali nešto znati.

S takvim (ne)znanjem o poduzetništvu ne možemo postati Start-up nacija.

3.Kulturu poduzetništva ugraditi u sve obrazovne institucije od srednje škole do fakulteta i znanstvene zajednice.

Obrazovne institucije trebaju mlade obrazovati za poduzetništvo i ugrađivati u njih kulturu poduzetništva, inovativnosti i kreativnosti. Sada je u obrazovnim institucijama predmet koji se bavi poduzetništvom strano tijelo na koje se gleda s nerazumijevanjem i neprijateljstvom, a o poduzetništvu se govori na činovnički i odbojan način. Već sama činjenica da studenti ne znaju ništa o našim najboljim poduzetnicima dosta govori o svemu.

Poduzetništvo se dominantno uči na ekonomskim srednjim školama i fakultetima. A budući da se tamo ništa ne uči o proizvodu, inovacijama, kako razvijati i proizvesti proizvod,  tada se svo znanje o poduzetništvu svodi samo na aktivnosti trgovine i  uvoza.

Nevjerojatno je da na izložbama inovacija ima malo inovacija koje dolaze s naših fakulteta. (Moram priznati da se izgleda, danas stanje pomalo popravlja.)

Jednom sam na jednom tehničkom fakultetu održao studentima i profesorima predavanje o inovacijama i poduzetništvu. Taj fakultet vezan je uz jednu industrijsku granu koja propada i njegovi inženjeri bi morali biti u radu jako inovativni i poduzetni, jer jedino se  tako mogu  zaposliti i naći za sebe radna mjesta. Mladoj dekanici sam sugerirao da uvedu kolegij o inovacijama, razvoju proizvoda i poduzetništvu. Prihvatila je prijedlog i rekla da će za to zadužiti profesora fizike koji nema dovoljan broj sati pa će mu to dobro doći. Znači za tako važan kolegij angažirati će osobu koja o tome ne zna ništa.

Potpuno neshvaćanje suštine problema gospodarstva vidi se kod izbora ministra znanosti i obrazovanja u svakoj našoj vladi. Stalno se spaja znanost i obrazovanje, što izgleda potpuno logično, ali se u praksi događa da veliki problemi u obrazovanju  od osnovnih škola do fakulteta „zaguše i pojedu“ ministarstvo i ministar nema vremena baviti se znanošću. Osim toga, kod izbora ministra smatra se da je jedina karakteristika koja se traži da ima položen doktorat  i da bude sveučilišni profesor. I što se onda događa? Za ministra se u velikom broju slučajeva izabiru ljudi s filozofije. (Imali smo i jednog bivšeg predavača marksizma) ili liječnici.

Ne shvaća se da nama trebaju ljudi koji razumiju onu vrstu primijenjene znanosti što može stvarati nove inovativne proizvode i povećavati konkurentnost našeg gospodarstva. A profesori filozofije o tome stvarno nemaju pojma, kao ni liječnici koji su bili ministri znanosti i obrazovanja.

Nažalost, moram reći da se ni profesori s FER-a nisu najbolje snašli, kada su postali ministri nisu baš mnogo napravili da promijene našu „impotentnu“ znanost i usmjere ju na primijenjena istraživanja od kojih bi gospodarstvo moglo imati koristi.

Naša znanost i visokoškolske institucije jednostavno ne znaju što treba gospodarstvo.

Kurikulna reforma, STEM  i „Start-up Hrvatska"

Za Start-up Hrvatsku potrebno je mnogo uspješnih start-up poduzeća temeljenih na znanju. Za takva poduzeća potrebni su dobro obrazovani, poduzetni ljudi. A za dobro obrazovanje potreban je dobar obrazovni sustav. Međutim, kada se kod nas želi izgraditi jedan suvremeni obrazovani sustav koji će mlade ljude pripremati za budućnost, tada ponovno dolazi do izražaja potpuno ludilo koje vlada u Hrvatskoj.

O toj temi sam više puta pisao u člancima na ovom portalu.

Zadnjih godina oko kurikulne (a ne kurikularne) reforme zavladala je prava histerija. I opet su se sukobili „ustaše i partizani“, a da ovi koji su histerično branili krikularnu reformu, jer ju „vlast želi zaustaviti i ukinuti“,  nisu se niti potrudili proučiti o čemu se tu rade. Tako je i u koncepciji obrazovanja Hrvatska ponovo radikalno i tragično podijeljena. Vrhunac svega bio je na velikom prosvjedu koji je 1. lipnja 2016. okupio oko 20.000 ljudi na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Iz reakcija sudionika vidjelo se da oni uopće ne znaju u čemu je problem i sve njihove reakcije bile su na temelju dezinformacija iz medija.

Najčešće reakcije prosvjednika bile su: „Ne želimo da se reforma zaustavi! I političari maknite šape od obrazovanja naše djece.“ A u stvarnosti reformu, na kojoj se radi od 2003. godine,  nitko nije uopće zaustavljao. Cijeli je problem nastao kada je politika, (SDP-ova vlada), postavila svoje ljude koji su usmjerili reformu u smjeru koji je mogao donijeti velike štete.

Naravno, kod toga nije najmanje važna činjenica da je glavni kreator „nove reforme“ bio sveučilišni profesor, zadnji sekretar Komunističke partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Novi program (tzv. "Jokićeva reforma")  želio je radikalno promijeniti sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj i uvesti promjene, koje su po mišljenju akademika Vladimira Paara[12], mnogih praktičara i znanstvenika opasne i ugrozile bi po nekim svojim elementima razvoj hrvatskog gospodarstva i društva.

Kraj svih štetnih promjena koje je ta reforma željela uvesti najvažnija je što nije uvažavala i nije razumjela bitnu ulogu matematike, fizike, kemije, biologije, geologije, tzv. STEM-a[13], kao temelja inženjerskih, medicinskih, biotehničkih, ekonomskih  i drugih struka.

preuzmi

U sastav Ekspertne radne skupine za provedbu reforme bilo je uključeno  osam članova koji su po struci pedagozi, psiholozi i sociolozi, ali nije bio ni jedan stručnjak iz područja matematike, fizike, kemije, biologije, nije bilo niti učitelja, nastavnika i profesora. Kada je akademik Paar pitao voditelja te „reforme“ zašto nisu uključeni stručnjaci iz navedenih područja, dobio je odgovor: „Ne trebaju mi“.

U raspravama o predstojećoj reformi hrvatskoga školstva često se kao uzor nekritički ističe finska obrazovna reforma, umjesto da je uzor našoj reformi obrazovni sustav Njemačke i Austrije koji najbolje odgovara suvremenim potrebama društva. Kod veličanja finskog obrazovnog sustava  prešućuju se neke njezine negativne posljedice u pogledu znanstveno-tehnološkog razvoja. Zadnjih petnaestak godina u Finskoj dolaze do izražaja i znatni problemi, uzrokovani u prvom redu spuštanjem razine temeljnih znanja, pretjeranom liberalizacijom koja vodi do porasta udjela “mekih“ predmeta na štetu „tvrdih“, tj. na štetu onih predmeta koji daju temeljna znanja. Finska reforma pokazala je štetne posljedice na matematičko znanje i sposobnosti učenika, kao i na motiviranost učenika. Najviše zabrinjava što je znatno opao interes finskih maturanata za studije inženjerskih struka, medicine, biotehničkih i prirodoslovnih struka. Po tome Finska pada na europsko začelje, čak iza Hrvatske!

Ukazuje se i na pad kvalitete inženjera koji su na studij došli iz škole koje su poučavale prema novom reformiranom kurikulu. Smatra se da je finski nacionalni kurikul pridonio i krizi u koju je došla tvrtka Nokia, jer su kurikulom smanjena temeljna znanja potrebna za kvalitetne inženjerske studije. Postoji mišljenje da je upravo razvojni promašaj školstva pridonio i da Finska u 2015. bude jedina zemlja Eurozone s negativnom stopom rasta gospodarstva.

Najveći progovori na tu novu koncepciju reforme došli su iz stručnih i znanstvenih krugova. O tome je govorio akademik  Vladimir Paar na HRT-u, 25. listopada 2016. godine.

VladimirPaar34353543543.jpg.688x388_q85_crop_upscale

Akademik Paar objašnjava probleme s kurikulnom reformom na HTV 4, 25.10.2016.

(izvor slike: http://vijesti.hrt.hr/...)

Kazao je da je znanstveno vijeće za obrazovanje i znanost HAZU-a prikupilo recenzije na Cjelovitu kurikulnu reformu i da se stručni argumentirani odgovori nalaze u dvije knjige. Riječ je o knjigama "Prilozi za raspravu o cjelovitoj kurikularnoj reformi"[14] i "Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva"[15].

U toj emisiji na HRT-u akademik Paar je rekao:

      „Rezultati su vrlo zabrinjavajući. Zabrinjavajuća su tri područja, prvo STEM područje, a ono je osnova razvoja hrvatskog gospodarstva i medicine u ovom stoljeću.
Postoji odbor HAZU-a za suradnju s rektoratom koji je donio iste zaključke te da su na Rektoratu u Zagrebu također održane dvije rasprave sa sličnim  zaključcima. Sva su tri zaključka ignorirana u medijima. 

       Kolega Jokić sudjelovao je na nekoliko rasprava na Sveučilištu, ali on se pozivao na političku potporu, a ne na stručne argumente. Imam dojam da on ne voli rasprave bazirane na stručnim argumentima.

        Svaki bi razuman pristup podrazumijevao da se vide iskustva, odnosno kako to funkcionira u praksi. Ključ je u nastavniku, učitelju. Treba neprekidno stručno osposobljavati učitelja i nagrađivati ga.

        Za budućnost, za stvaranje generacija koje će biti uspješne u budućnosti, učenici moraju steći znanja koja su nužna za snalaženje u nepredvidivoj budućnosti, a to su temeljna prirodoslovno-matematička i humanistička znanja."

          

cms-image-000043730

Stručna rasprava o Kurikulnoj reformi u HAZU

(Izvor slike: http://direktno.hr/en/2014/direkt/52527/Akademici-o-Kurikulumu-Ho%C4%87e-li-sad-Joki%C4%87-i-SDP-organizirati-prosvjede.htm)

Profesor emeritus Igor Čatić [16] bio je još oštriji. U tekstu pod nazivom „Obrazovanje nije lunapark“[17], objavljenom 10.ožujka 2016. napisao je:

         "Pitanje, želimo li zaista školu pretvoriti u lunapark? I kome je to u interesu? Zemlje poput Velike Britanije, Italije, Španjolske, Rusije i SAD su po rezultatima Pisa ocjenjivanja ispod prosjeka zemalja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Na vrhu su zemlje gdje je škola ozbiljan dio života. To su Kina, Honkong, Singapur i Japan (VDI-N, 19. veljače 2016.). Nikada nisam čuo od naših vrlih reformatora da bi se trebalo ugledati u švicarsko obrazovanje.

        Valja zaključiti: škola nije lunapark ili plesna dvorana. Ona je jednako teški rad kao i kasnije tijekom života. A konkurencija je sve nemilosrdnija. Nažalost, kurikulna reforma ne obećava ništa dobro hrvatskom narodu. Nije u pitanju samo popis literature. Treba razgrnuti i utjecaje svih mogućih lobija."

Naravno, sve to ljudi koji su na Jelačić placu demonstrirali nisu znali, nije ih zanimalo, jer su bili „informirani“ preko medija da „zatucana konzervativna vlada ne želi suvremenu reformu obrazovanja i da ju želi zaustaviti“.

Promjenom vlasti došlo je do promjene voditelja obrazovne reforme. A kakva je tek sada galama nastala. Bivši voditelj koji nije uopće izabran na natječaju napada novu voditeljicu koja je izabrana na natječaju da natječaj nije valjan. Bivši voditelj koji se nikada nije bavio obrazovanjem,  napada novu voditeljicu koja se cijeli život bavi obrazovanjem i uvaženi je ekspert na tom području, da nije stručna.

Čovjek se pita tko je tu lud.

Društvo s takvim načinom razmišljanja ne može postati „Startup Hrvatska“.

4.U društvo unijeti kulturu takmičenja, konkurencije i izbor najboljih za sve funkcije

Da ponovim još jednom misao Servan-Schriebara:

„U svakoj zemlji ima isti postotak pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih. Napreduju one zemlje koje izabiru sposobne i daju ima šansu da rade za boljitak zemlje. A nazaduju one zemlje koje sposobne guše i izabiru najlošije“.

To je sva formula napretka.

A to znači da treba stvoriti sustav takmičenja u kojem će u takmičenju za svaku funkciju pobjeđivati najbolji, kao u športu. 

Mi danas imamo sustav negativne kadrovske selekcije koji je gori nego u komunizmu. U takvom sustavu „pobjeđuju“ najlošiji. Stranka koja pobjeđuje na izborima ili čak neka strančica koja je političkom trgovinom došla do komadićka vlasti smatra državu svojim plijenom i sve funkcije dijele među svojim stranačkim drugovima, prijateljima i rodbinom, širom i bližom. I gotovo sve državne funkcije od vrha do najmanje općine popunili su ljudi koji ne znaju svoj posao, koji ne znaju raditi.

Postavljanje nesposobnih ljudi na ključne, rukovodeće funkcije u državnim poduzećima i institucijama je zločin. I nema samo kao posljedicu poslovno uništavanje tih poduzeća. Događa se još nešto što je dugoročno isto tako opasno. Mnogo mladih ljudi  zaposlenih u tim poduzećima gube ambicije, ne žele se više truditi, ne žele učiti, guše svoje potencijale, jer vide da za napredovanje nije važno znanje i rad, već je važna samo pripadnost stranci na vlasti, koja god to bila.

To je još gore nego u komunizmu. Tad sam ja znao da ne mogu biti direktor, jer nisam bio u Savezu komunista, ali sam mogao dogurati do razine upravitelja sektora. I mnogo upravitelja proizvodnje i raznih velikih odjela u tvornicama i Institutu nisu bili u Partiji. Međutim, danas, u kapitalizmu, ta stranačka podobnost traži se i za šefove odjela i spušta se na sve nižu razinu, do razine portira.

To je strašno. A još strašnije je da su se izgleda mnogi u našem društvu s time pomirili i shvaćaju kao nešto normalno.

Wellsova Zemlja slijepaca

Nesposobni, trećerazredni ljudi su sve preplavili, dobro su povezani i umreženi raznim interesnim strukturama i strukturama moći. I sposobni se vrlo teško mogu boriti protiv njih. Ono što se događa ljudima koji su stručnjaci na pojedinim područjima uvijek me podsjeća na priču H.G. Wellsa[18], Zemlja slijepaca iz knjige Vremenski stroj koju sam dosta davno pročitao. Priča se temelji na nekakvoj pučkoj izreci koja glasi „U zemlji slijepaca i jednooki čovjek je kralj“. U priči neki čovjek zaluta u najdivljijim pustošima ekvadorskih Anda  i prijeđe jednu visoku i teško prohodnu liticu, zapravo „s ruba  padine srušio se tisuću stopa i dospio umotan u oblak snijega na još strmiju snježnu padinu“ i dokotrljao se do dna. Došao je u jednu izoliranu, tajanstvenu planinsku  dolinu, odvojenu od svijeta u kojoj su živjeli samo slijepci. On, vjerujući u onu pučku izreku bio je uvjeren da će moći lako nadvladati slijepce. Međutim, što se dogodilo? Slijepci su bili tako dobro organizirani i umreženi da su ga nadvladali, gotovo ubili i jedva se spasio bježeći glavom bez obzira.

To se u našem društvu događa svakodnevno. Svaki onaj koji želi pokazati svoje znanje, pokazati da vidi nešto bolje i dalje od okoline na bilo kojem području bude „sasječen“ od umreženih skupina "slijepaca" koji su zauzeli sve funkcije.

To sam i ja doživio mnogo puta. Budući da se inovacijama i razvojem proizvoda bavim cijeli svoj poslovni vijek i mislim da nešto o tome znam, naivno sam vjerovao da je sada prilika da to pokažem i prenesem onima koji o tome ništa ne znaju. Na jednom sastanku, dosta davno,  u Ministarstvu (ili u BICRO-u) bila je tema  poticanje inovacija. Prisutni su bili mladi ljudi koji su vodili tehnološke parkove, inkubatore, te oni koji su radili ministarstvu i raznim agencijama. Budući da sam vidio da ti mladi ljudi o tome malo znaju predložio sam da na početku definiramo što su to inovacije. I da nakon toga ozbiljno razgovaramo bez uobičajenog glumatanja. Budući da bi to pokazalo da oni o tome jako malo znaju, nastala je jako velika graja, svi od reda su me napali i „sasjekli“ i izbjegli bilo kakav ozbiljan razgovor o toj temi.

Nakon toga više nisam išao na takve sastanke.

Tijekom niza desetljeća Hrvatska je blokirana i zacementirana neprobojnim slojem trećerazrednih ljudi koji onemogućavaju napredovanje sposobnim.

Dok se to ne promijeni,  Hrvatska nema nikakve šanse u razvoju i ne može nikako postati "Start-up nacija".

5. Sve institucije od obrazovanih, znanstveni, upravnih, od poduzetničke infrastrukture do veleposlanstava treba staviti u službu razvoja izvozno orijentiranog poduzetništva.

Jedan poduzetnik je nedavno sa svojim proizvodima bio na velikom sajmu u Kini. Pozvao je na sajam predstavnike našeg veleposlanstva. Nitko nije došao. Njih to ne zanima. Obično su u veleposlanstvima ljudi koji niti imaju pojma o gospodarstvu niti se tim žele baviti.

Pred nekoliko godina jedan naš značajan poduzetnik na području informatike dobio je veliko priznanje i uz to je dobio priliku da izlaže na velikom međunarodnom sajmu u Parizu. Poslije mi je pričao: „Na moj štand nije došao nitko iz našeg veleposlanstva. Kraj mene je bio štand Bugarske. Na tom štandu su stalno bili svi od predstavnika njihovih komora da njihovog veleposlanika. Svi su mu htjeli pomoći i stajali su iza njega. Stvarno sam zavidio bugarskim poduzetnicima.“

Tehnološki parkovi, poduzetnički inkubatori i razvojne agencije su najvažniji dijelovi poduzetničke infrastrukture i njihova uloga u razvoju izvozno orijentiranog poduzetništva temeljenog na znanju je veoma velika. Za te zadatke potrebni su ljudi koji imaju iskustvo i znanje u razvoju inovativnih proizvoda. Međutim u većini slučajeva tim institucijama rukovode mladi ljudi koji o svemu tome ne znaju ništa,  nikada se nisu bavili razvojem proizvoda i njihova se uloga uglavnom svodi na iznajmljivanje poslovnih prostora. A mnoge institucije poduzetničke infrastrukture služe za zapošljavanje djece „stranačkih drugova“ i članova gradskih poglavarstava.

Zadnjih godina na raznim fakultetima kada god mogu i kome god mogu govorim o akademskom poduzetništvu koje može i mora imati veliku ulogu u stvaranju poduzetništva temeljena na znanju. Nažalost, akademsko poduzetništvo „ne stanuje na našim fakultetima“. O tome sa pisao i na ovom portalu[19].

Razina nerazumijevanja i otpora na putu prema "Start-up Hrvatskoj" je frapantna.

Što na kraju možemo zaključiti

Iskreno vjerujem da u Hrvatskoj ima mnogo potencijala, mnogo sposobnih, iskusnih, poduzetnih, moralnih i poštenih  ljudi koji su u stanju izgraditi uspješnu Start-up Hrvatsku.

Međutim, otpori su strašni.

Hrvatska je blokirana čvrstom mrežom nesposobnih, trećerazrednih ljudi kojima je u današnjoj situaciji jako dobro. Oni će braniti svoje privilegije, svoje osvojene položaje, a sustav koji takve dovodi na vodeće položaje izgleda neuništiv.

Boriti se protiv tog sustava neće biti lako.

Trebamo čekati trenutak,  kada će doći hrabri, moralni i pošteni, obrazovani ljudi koji su se dokazali u praksi, iskreni domoljubi  s vizijom razvoja Nove Hrvatske.

Oni će kao 1991. pokrenuti sve naše potencijale.

I tada ćemo stvoriti uspješnu Start-up Hrvatsku.

  

LITERATURA

 

  1. Čatić, Igor (2016.) Obrazovanje nije luna park, portal ZG-magazin, Zagreb
  2. Grupa autora (2016.), „Utjecaj kurikularne reforme na visokoobrazovni sustav i društvo“, Okrugli stol na sveučilištu u zagrebu 23. ožujka 2016.
  3. Paar, Vladimir, Šetić, Nevio i suradnici (2015.), Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva : doprinos kurikulnim promjenama,  Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb
  4. Servan-Schreiber,Jean-Jacques, (1981.), Svjetski izazov, Globus, Zagreb
  5. Singer, Saul, Senor, Dan (2014.): Start-up nacija - tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil, Zagreb.
  6. Wells, Herbert George (1969.), Vremenski stroj-izmišljena priča, Stvarnost, Zagreb

 

 

[1] Startup, start-up – novoosnovano poduzeća s velikim potencijalom rasta. To su najčešće visokotehnološka poduzeća.

[2] Singer,  Saul (rođ. 1961., New York) – američko-izraelski novinar i autor. Urednik u The Jerusalem Post. Emigrirao u Izrael 1994. Zajedno sa Saul Singerom autor uspješnice Start-up nacija-Tajna izraelskog ekonomskog čuda. Singerov 25-godišnji brat poginuo je u izraelskoj vojnoj operaciji u Libanonu i Singer je knjigu Start-up nacija posvetio svom poginulom bratu.

[3] Saul Singer, Dan Senor: START-UP NACIJA, Tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil, Zagreb, 2014.

 [4] https://hr.wikipedia.org/wiki/Popis_zemalja_po_BDP-u_(PKM)

[5]http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-daje-rekordnu-vojnu-pomoc-izraelu-bit-ce-to-najizdasniji-paket-americke-pomoci-bilo-kojoj-zemlji/4693640/

[6] http://www.glas-slavonije.hr/284614/1/U-Hrvatsku-od-iseljenika-iz-cijelog-svijeta-stize-tri-milijarde-dolara-godisnje

[7] Chaim Weizman, (Bjelorusija, 1874-Izrael 1952) – dr.sci., znanstvenik, cionistički vođa i izraelski državnik, prvi predsjednik države Izrael (1949.), uvjerio je SAD da prizna novu državu Izrael. Bio je i biokemičar koji je razvio proces kojim se proizvodi aceton. Njegova metoda proizvodnje acetona je bila veoma važna za  britansku ratnu industriju tijekom Drugog svjetskog rata. Osnovao je u gradu Rehovot Weizmanov Institut za znanost i sudjelovao je u osnivanju Hebrew Univesrsity u Jeruzalemu.

[8]  Weizmann Institute of Science – javno istraživačko sveučilište u Rehovotu u Izraelu, multidisciplinarni istraživački centar s 2.500 znanstvenika, doktoranada, studenata, tehničkog i administrativnog osoblja. Tri Nobelovca i tri dobitnika Turing nagrade surađivali su s Weizman Institutom. Institut je 1934. osnovao Chaim Weizman. Po kvaliteti istraživanja je na 10. mjestu u svijetu, između 750 instituta. Simbol instituta je drvo fikus s mnogobrojnim granama.

[9]  yeda na hebrejskom znači „znanje

[10] http://liderpress.hr/...

[11] Jean-Jacques Servan-Schreiber– (1924.-2006.), često nazivan JJSS, francuski pisac i političar. Suosnivač časopisa L'Express, 1953. godine, postao predsjednik Radikalne partije 1971. godine. A 1972. je osnovao Pokret za reforme i podržavao konzervativnog Valéry Giscard d'Estainga za predsjednika Francuske. Za sebe je napisao da je „agitator ideja“ koje bi oblikovale intelektualni život Francuske. Najpoznatije su mu knjige „Američki izazov“ (1967.)  i „Svjetski izazov“ (1980.).

[12] Vladimir Paar(Zagreb1942.), redoviti je profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je više od 500 znanstvenih i stručnih radova, autor je i urednik više od 55 knjiga, te niza udžbenika i gimnazijskog programa fizike. Među njegovim znanstvenim radovima je više od 100 znanstvenih publikacija objavljeno u koautorstvu s inozemnim znanstvenicima (s 300 znanstvenika iz 30 država. Kao gostujući znanstvenik i profesor boravio je ukupno sedam godina na nizu uglednih svjetskih znanstvenih instituta i sveučilišta (Kopenhagen, Amsterdam, München, Köln, Mainz, Jülich, College Park, Livermore, Paris-Orsay, Oxford, Moskva-Dubna, Rio de Janeiro, Yale itd.) Područje njegova znanstvenog i stručnog rada obuhvaća više različitih tematika: deterministički kaos, kompjutorski modeli regularnosti i kaotičnosti robota, populacijske jednadžbe s rupama, tranzijentni kaos, metode šifriranja pomoću kaosa, supravodljivost atomske jezgre, metodika fizike, dodir znanosti i teologije, računalni modeli dinamičkih sustava, računalni modeli u kliničkoj medicini, primjena fraktala u kemiji, zemljopisu i biologiji, bozonsko-fermionski modeli strukture atomskih jezgri, gustoća nuklearnih stanja na visokim energijama, primjene računalnih simulacija u istraživanju strukture genoma, novi algoritam za kompjutorsku analizu HOR-ova u ljudskom genomu u dijelu genomske šifre izvan gena, principi obrazovanja za 21. stoljeće, znanstveno-tehnološki razvoj privrede i društva.

[13] STEM – akronim satkan od početnih slova četiriju područja - science, technology, engineering i mathematics. (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Međutim, ovo bi bio tek grubi, plošni prijevod budući da je termin vezan za američki obrazovni sustav. Sve češće se u posljednje vrijeme koristi i u hrvatskom, zbog jezične ekonomije, a svakako i radi važnosti grana koje obuhvaća. Ipak je teško potpuno prenijeti termin STEM u duh hrvatskog jezika, kao i zaokružiti što on sve obuhvaća

[14] Grupa autora (2016.), „Utjecaj kurikularne reforme na visokoobrazovni sustav i društvo“, Okrugli stol na sveučilištu u zagrebu 23. ožujka 2016.

[15] Paar, Vladimir, Šetić, Nevio  i suradnici (2015.), Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva : doprinos kurikulnim promjenama,  Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb

 [16] http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

[17] Igor Čatić (2016.) Obrazovanje nije luna park, portal ZG-magazin, Zagreb

[18] Herbert George Wells, poznat kao  H.G Wells, (1866 –1946) - britanski književnik, zajedno s Jules Vernom bio je proglašen "Ocem znanstvene fantastike". Od njegovih djela treba izdvojiti: "Vremenski stroj", "Otok doktora Moreaua", "Rat svjetova", „Zemlja slijepaca“ te mnoga druga djela kojima je ostavio zaista velik trag

[19] http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 



Povezani članci

Komentari

Komentiraj