• Kriza/
• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Izvoz i konkurentnost/
• Društvo/

08. 10. 2016

Poduzetnička pitanja i odgovori (1) – O poduzetništvu

• Marijan Ožanić

U jesen 2007. godine pročitao sam zanimljivu knjigu Jacka Welcha[1] «Odgovori na pitanja kako pobijediti - suočavanje sa 74 najteža poslovna pitanja današnjice».  Ne treba mnogo predstavljati Jacka Welcha, direktora General Electrica. On je  proglašen za  najboljeg menadžera stoljeća. Nakon što je otišao u mirovinu počeo je putovati svijetom, odgovarati na mnoga pitanja i napisao je 4 odlične knjige

Njegova knjiga me je potakla da se sjetim svojih iskustava. Dok sam vodio Tehnološki park i Razvojnu agenciju bio sam u prilici  svakodnevno odgovarati na mnogobrojna pitanja naših poduzetnika koja sam dobivao telefonom, preko e-maila ili kroz direktne razgovore. Slušao sam njihove probleme, njihove brige i pokušavao im odgovoriti najbolje što sam znao, koristeći svoje dugogodišnje iskustvo koje sam stekao najprije radeći u velikim poduzećima, a zadnjih 20 godina u tehnološkom parku s poduzetnicima.  Kroz razgovore s poduzetnicima pokušao sam razumjeti uzroke problema, predlagati rješenja i poticati nužne promjene.

Sva ta pitanja i odgovore pretočio sam u pisanje kolumni (njih 82) pod nazivom  „Poduzetnička pitanja i odgovori“ koja su izlazile u tjedniku FOKUS svaki petak tijekom dvije godine od 14. rujna 2007. do 17. travnja 2009. Kolumne su tijekom vremena pratile proces razvoja našeg društva i poduzetništva.

Sve te kolumne sam složio u cjeloviti rukopis knjige i ponudio Školskoj knjizi.

Nisu bili zainteresirani.

Sada sam ih odlučio  objaviti na ovoj web stranici.

Iako su primjeri stari desetak godina, mislim da su i danas aktualni kako i onda kada su napisani.

Kolumne nisu složene po kronološkom redu objavljivanja već su grupirane u 5 tematskih cjelina - Poduzetništvo,  Menadžment, Razvoj i konkurentnost, Društvo i Kriza. Podjela nije jako kruta i mnoge teme bi se mogle naći u nekoliko različitih poglavlja.

U prvom poglavlju pod nazivom „O poduzetništvu“ bavim se temama, problemima i dvojbama s kojima se poduzetnici, vlasnici i osnivači poduzeća suočavaju u svom poslovanju.

1.Poduzetništvo – što je to?

I sada, nakon dva desetljeća izgradnje novog društva i novog gospodarstva još se uvijek slabo zna što je to poduzetništvo.

PITANJE

Studentica sam druge godine na jednom našem uglednom tehničkom fakultetu. Jučer  je na predavanju jedna naša mlada profesorica govorila o gospodarstvu i o poduzetništvu i kao poduzetnike spomenula osobe za koje znam da su direktori u državnim poduzećima. Bila sam iznenađena. Koliko ja znam direktori državnih poduzeća sigurno nisu poduzetnici. Kada sam to rekla mom tati koji je poduzetnik, osnovao je svoje poduzeće i naporno radi „dan i noć“,  jako se razljutio.

„Došli su na gotovo, upravljaju poduzećima koja su drugi izgradili, izvlače velike novce iz njih i još bi se htjeli kititi 'titulom' poduzetnika“, ljutio je komentirao.

Slažem se s mojim tatom, ali ipak moja profesorica je ozbiljna znanstvenica, pa valjda zna što govori.

Recite mi što je to poduzetništvo.

Studentica iz Zagreba

ODGOVOR

Vaš tata je u pravu i ima se pravo ljutiti. I ja sam više puta doživio isto nerazumijevanja pojma poduzetništvo čak i od ljudi i od institucija od kojih to ne bi nikad očekivao. U poslovnim časopisima se uredno na popise poduzetnika stavljaju npr. direktori Zagrebačke banke, Končara  i slični, a u svojim izvješćima Hrvatska gospodarska komora na popise poduzetnika redovito stavlja i državna poduzeća i poduzetnike. A da o zbrci između poduzetnika i obrtnika ne govorimo. Ne čudim se novinarima. Oni su većinom završili Fakultet političkih znanosti ili Filozofski, a tamo stvarno ne mogu ništa naučiti o poduzetništvu. Ali od tehničkih fakulteta i raznih institucija očekujemo više znanja.  

Na jednoj konferenciji o poduzetništvu direktor državnog poduzeća hvalio se da je i on poduzetnik, jer je kao direktor u poduzeću poduzimao razne inicijative. Strašno.

Vrlo često sam spominjao jedan žalostan primjer. U 2006. godini izašla je knjiga „Poduzetnička ekonomija“ u kojoj sam već na 3. stranici našao jednu od najglupljih izreka vezanih uz poduzetništvo. Tamo piše:

„Poduzetnik je, za razliku od vlasnika, inovator.“

To je toliko glupo i besmisleno da je potpuno jasno da autori ne razumiju  ni što je poduzetnik, ni vlasnik niti inovator. Ali besmislu tu nije kraj. Nakon toga piše:

„Također treba naglasiti kako poduzetnici mogu biti zaposleni u većoj kompaniji, a da pritom nemaju vlasničkih udjela. Riječ je o poduzetničkim menadžerima koji se kao poslodavatelji, uz pomoć inovacija, odnosno novih proizvoda, usmjeravaju na širenje“.

Stvarno nisam mogao razumjeti „što je pisac htio reći“, a ono što je napisano je potpuno bez repa i glave. Nakon toga sam prestao čitati knjigu.

Žao mi je što je koautor knjige jedan naš vrhunski poduzetnik, izvoznik, briljantan inovator. Siguran sam da on te bedastoće  nije napisao, već je autor toga njegov suradnik u pisanju knjige. Vrhunac svega je činjenica da su recenzenti knjige četiri poznata znanstvenika, od kojih su dvojica sveučilišni profesorovi.

Upozorio sam nekoliko mlađih kolega koji su vodili poduzetničke inkubatore na te besmislice, ali nitko od njih nije reagirao. Vjerojatno ih to nije smetalo.

Počelo se mnogo govoriti o socijalnom, odnosno društvenom poduzetništvu i onda sam čuo da će na toj temi doktorirati mlada profesorica koja predaje poduzetništvo na jednoj poznatom privatnom ekonomskom fakultetu. Mislio sam: „Lijepa tema koja zaslužuje ozbiljno proučavanje“. Poslije sam doznao da znanstvenica društveno poduzetništvo proučava na primjeru URIHO-a. Jedini je problem što je URIHO državna firma i to nije poduzetništvo.

Takvih primjera imam bezbroj.

Tko je poduzetnik

Odmah na početku treba reći da je poduzetnik osoba koja je „iz ničega“, samo na temelju svoje poduzetničke ideje osnovala poduzeće (ili obrt),  krenula „od nule“, bori se na tržištu i nastoji preživjeti, rasti, razvijati se.

To sigurno nisu direktori državnih poduzeća što su došli na čelo poduzeća koja su drugi osnovali i izgradili. To nisu niti direktori u privatnim poduzećima, ako to poduzeće nisu osnovali. U privatnim poduzećima osnivač, poduzetnik često je i direktor poduzeća, uvijek na početku, a većinom i do svoje mirovine. 

Poduzetnici  nisu niti vlasnici privatiziranih poduzeća koji su do vlasništva došli tijekom tranzicijskog razdoblja i kroz procese „ubrzane privatizacije“. Oni su vlasnici poduzeća, ali nisu poduzetnici. Za njih je kolega Josip Baotić kreirao jedan novi naziv. On ih naziva „uzetnicima“.

Poduzetništvo možemo gledati kao granu gospodarstva koju čine poduzetnici, ali i kao posebnu osobinu poslovnog čovjeka. Poduzetništvo nije profesija. To je sposobnost poslovnog čovjeka da pokrene poslovne aktivnosti kako bi postigao zacrtani cilj, preuzimajući rizik i odgovornost. Poduzetništvo je svojevrsni talent, ali i više od toga. To je sklop posebnih karakternih i psihičkih osobina koje omogućuju odlazak u nepoznato, život u neizvjesnosti i nesigurnosti, borbu na tržištu u teškim uvjetima, vođenje i motiviranje suradnika, organiziranje poslovanja, prilagođavanje stalnoj promjeni okoline i vjerovanje u svoju sretnu zvijezdu.

Poduzetnici žele biti odgovorni za svoj život, biti “svoji gazde” i posve iskoristiti  svoje sposobnosti, ne žele raditi za druge, imaju potrebu za stvaranjem, samopouzdanjem – žele uspjeti. Ljudi koji uđu u "poduzetnički biznis", imaju "ono nešto" što pokreće gospodarstvo.

Poduzetnici nisu masovna pojava

Poduzetnici nisu masovna pojava, oni su zapravo vrlo rijetke biljke. Vrlo malo ljudi, ne samo kod nas već u cijelom čovječanstvu, ima poduzetničkih sposobnosti. Niti u kapitalističkim zemljama nije svatko poduzetnik, iako je u razvijenim zemljama za njih znatno povoljnija klima nego kod nas. Poduzetnika ima najviše 3-5% u svjetskoj populaciji. Ali, oni pokreću svijet.

Pojam poduzetnika nailazimo već 1697. godine kod Daniela Defoea, a irski ekonomist Richard Cantillon  je početkom 18. stoljeća u ekonomsku literaturu unio pojam "entrepreneur" – poduzetnik. Krajem 19. stoljeća o poduzetništvu je pisao i dr. Blaž Lorković, veliki hrvatski znanstvenik, u knjizi Počela političke ekonomije ili nauke općega gospodarstva.

Osnovni pojmovi

Poduzetništvo je vezano uz 5 osnovnih pojmova – pokretanje novog posla, razumno preuzimanje rizika, inovativnost, želja za stvaranjem i upornost.

Najvažnije je pokretanje novog posla. Ostali pojmovi mogu biti vezani uz mnoge druge aktivnosti, ali poduzetništvo mora stvoriti novi posao, mora imati iza sebe obrt, trgovačko društvo, slobodno zanimanje ili zadrugu koje je stvorio i osnovao pojedinac-poduzetnik. Pokretanje nečega novog uvijek u sebi nosi rizik, jer uspjeh nikada ne može biti zagarantiran. Ali poduzetnik nije kockar, on razumno preuzima rizik, smanjujući ga na najmanju moguću mjeru da ne bi ugrozio egzistenciju svog poduzeća i svoje obitelji.

Na našim seminarima često pitam polaznike zašto poduzetnik mora biti inovativan. Pa, rijetki su poduzetnici koji imaju neku inovaciju zaštićenu patentom ili s nagradama dobivenim na izložbama inovacija. Inovativnost se mora izražavati u stalnom unapređivanju svog posla, svoje usluge i svog proizvoda. Da bismo uspjeli na tržištu, moramo biti bolji od konkurencije, moramo se stalno mijenjati, poboljšavati svoj rad, stalno unositi nešto novo, svaki dan napraviti mali pomak prema naprijed, moramo biti inovativni. Ako vi ne unapređujete svoj rad, ne unosite novine u vaš posao, konkurencija to sigurno radi.

Poduzetnik mora imati izraženu jaku želju za stvaranjem. On stvara svoje poduzeće, stvara svoj proizvod ili uslugu, stvara poslovne prilike, stvara svoje tržište, stvara nove kupce i nove ugovore, stvara svoju šansu i svoje bogatstvo. To je nagon koji ga stalno motivira i vuče naprijed, iz dana u dan, iz posla u posao. Za poduzetnika je izuzetno važno da bude uporan, da vjeruje u sebe i da nikada ne odustaje. Uspješni poduzetnici su u svom razvoju imali i promašaje i padove. "Neuspjeh te ne smije pokolebati i demoralizirati. Kada te netko baci na pod, odmah se uspravi i tjeraj dalje", to je moto većine poduzetnika.

 Uzetnici

Kad govorimo o poduzetnicima dolazimo do posebne skupine naših poslovnih ljudi koji se smatraju poduzetnicima, ali ja nisam siguran možemo li ih tako zvati. Oni su nastali u razdoblju tranzicije bivših socijalističkih zemalja, postali su vlasnici poduzeća u procesima pretvorbe, često bez novaca, na način koji više nikada neće biti moguć. Oni nisu klasični poduzetnici, jer njihova poduzeća nisu rezultat pravog, klasičnog poduzetničkog pothvata. Oni sada jesu  vlasnici poduzeća, ali ih ne možemo zvati poduzetnicima. Netko ih naziva "uzetnicima", aludirajući na, često sumnjive, puteve kojima su došli do vlasništva. Nažalost, oni su ti koji najčešće stvaraju lošu sliku o poduzetnicima.

 Svijetla i tmurna strana

Kao većina stvari u životu i poduzetništvo ima svoju svijetlu i tmurnu stranu. Svijetla je ono što nas neodoljivo privlači, zbog koje smo spremni učiniti i žrtvovati mnogo toga. To je mogućnost da budemo "svoji gazde", da pokažemo što znamo i možemo, da prihvatimo nove izazove i da se obogatimo vlastitim radom. "Radim posao koji volim i od toga mogu živjeti. Sloboda koju sad imam, da radim kada hoću i koliko hoću, da mi nitko ne sjedi na glavi, da mi nitko ne govori što ću raditi, da sam svoj gazda,  velika  je vrijednost poduzetništva i to ničim ne mogu zamijeniti", rekao mi je jedan poduzetnik.

Tmurna strana poduzetništva je neizvjesna budućnost, stalna nesigurnost, strah hoćemo li sutra imati posla, pitanje kako ćemo prehraniti svoju obitelj, školovati svoju djecu, nespavanje po noći od briga za  budućnost poduzeća i svoje obitelji, rad od 16 sati na dan, dan i noć, "svetkom i petkom". I na kraju pitanje, hoću li imati malo sreće bez koje nema uspjeha u poduzetništvu. Sva ta neizvjesnost i nesigurnost, život pod stalnim stresom, uništava zdravlje mnogih poduzetnika.

Mali brod na olujnom moru

Poduzetništvo je veoma složen, težak i riskantan proces i ja se s dubokim poštovanjem odnosim prema svim poduzetnicima, malim i velikim, uspješnim i manje uspješnim, svima koji se bore na tržištu, žive u neizvjesnosti i nesigurnosti i uspijevaju zaraditi plaću za sebe i svoje zaposlenike.  U transformaciji hrvatskoga gospodarstva njihova je uloga izvanredno značajna. Oni stvaraju nove odnose i način poslovanja, razaraju dosadašnji način razmišljanja, pokreću i restrukturiraju gospodarstvo u novom smjeru. 

Zato je svaki poduzetnik u Hrvatskoj pravi "mali brod na olujnom moru" koji, uza sve probleme, gromove, oluje i velike valove, sanja svoj san i tvrdoglavo, žilavo i uporno jedri prema svom dijelu sreće i uspjeha.

23.srpnja 2007.

 2.Jesam li ja za poduzetništvo

Većina ljudi voli sigurnost, nisu skloni riziku, užasavaju se neizvjesnosti i nesigurnosti koja je u poduzetništvu neprekidno prisutna

PITANJE

Nakon deset godina rada u jednom velikom poduzeću ostao sam bez posla i sada sam nezaposlen i na burzi. Naravno, bio bih najsretniji da se mogu ponovno zaposliti u nekom velikom poduzeću, ali sumnjam da će se to ikada dogoditi. Zato razmišljam o tome da osnujem svoje poduzeće i postanem poduzetnik. Stručnog znanja imam i moći ću, nadam se, nuditi kvalitetne usluge na tržištu. Ali nisam siguran jesam li ja uopće za poduzetništvo. Imam li ja osobine koje su za to potrebne? Znam da sam dobar u stručnom poslu, ali hoću li znati voditi firmu, boriti se na tržištu, ugovarati poslove, zapošljavati svoje radnike, stalno živjeti u neizvjesnosti i nesigurnosti.

Kako da prije tako važne odluke provjerim jesam li ja za to?

Inženjer iz Karlovca

 ODGOVOR

Na našim seminarima za poduzetnike početnike, odnosno buduće poduzetnike mnogo vremena utrošimo za razgovor o toj temi. Odlučiti se za poduzetništvo znači odlučiti se za put u nepoznato. Taj put u početku može izgledati kao put do sreće i uspjeha, ali na njemu vrebaju mnoge zamke, mnogi problemi, mnoge neugodnosti, mnogi udarci, mnogi neuspjesi, mnoga razočaranja i mnoge neprospavane noći. Normalno je da se čovjek pita: "Hoću li izdržati, hoću li to moći savladati, jesam li ja za to?"

Većina ljudi voli sigurnost, predvidljivost, nisu skloni riziku, užasava ih neizvjesnost i nesigurnost koja je u poduzetništvu neprekidno prisutna. Poduzetnik Goran Orešković, odličan inženjer koji je nekada radio u Končarevom institutu,  rekao mi je što o tome misli: "Mnogi naši kolege, vrsni stručnjaci, jednostavno nisu poduzetnici. Oni vole raditi u uređenom i organiziranom sustavu u kojem imaju svoje sigurno mjesto. Nije im u prirodi da brinu o poslovanju i preuzimaju rizike. Ljudi se boje neizvjesnosti. Kada smo pokretali svoj privatni biznis, mi taj strah nismo imali, iako nismo imali nikakvo financijsko zaleđe ni sigurnost." Zato je Goran postao poduzetnik, a većina njegovih kolega nisu. 

Ne znaju što ih čeka      

Potencijalni poduzetnici, ljudi koji planiraju započeti svoj poduzetnički projekt, najčešće niti znaju što ih konkretno čeka, a još manje jesu li za to uopće sposobni. Odluka o poduzetništvu drastično mijenja dotadašnji način života. Poticaj za takvu odluku može biti strast i želja da realiziramo neke ideje, želja za dokazivanjem, za bogaćenjem, ali i veliko nezadovoljstvo postojećim stanjem. Želimo nešto bolje. I to namjeravamo postići u poduzetništvu. Ali, želja, dobra volja i namjera nisu dovoljni. Trebamo se na početku pitati znamo li mi što uopće znači poduzetništvo, što nosi sa sobom, kakav je poduzetnički život i kakve ljude traži. I onda se u tome naći ili ne! Treba se iskreno pitati "Jesam li ja za poduzetništvo?"

Razgovarajući s mnogim poduzetnicima htio sam, između ostalog, utvrditi možemo li klicu poduzetništva naći u njihovom obiteljskom nasljeđu, u genima. Jesu li poduzetnici, zapravo, "rođeni poduzetnici". Nisam našao pravilo. Neki su iz pravih poduzetničkih obitelji, s dugom obiteljskom tradicijom, a neki u obitelji s poduzetništvom nisu nikada imali nikakve veze.

Pogled u ogledalo

Kada netko želi biti alpinist i popeti se na vrhunce Himalaje, treba se dobro pripremiti, ali prije toga treba provjeriti ima li sve predispozicije potrebne za takav pothvat, koji se odvija u užasno teškim uvjetima. Kako ćemo unaprijed provjeriti imamo li sposobnosti za penjanje na "stjenovite i okrutne vrhunce biznisa"? Teško je samog sebe preispitati imamo li poduzetničkih osobina. "Čar" biznisa je i u tome da ulazimo u neizvjestan pothvat za koji ne znamo kako će završiti, ali bezgranično vjerujemo u sebe, svoje sposobnosti i svoju sreću. Mnogi u tim poduzetničkim izazovima u sebi pronalaze sposobnosti za koje nisu ni znali da ih imaju, ali i otkrivaju slabosti koje su do tada dobro prikrivali.

Postoji li način da to provjerimo prije negoli se pokaže da "nemamo dovoljno velika pluća za disanje na velikim visinama, da ne možemo spavati u malom šatoru, na izbočini ledene stijene, u snježnoj oluji, na nezamislivo niskim temperaturama", da nemamo dovoljno snage, upornosti, volje i vjere u vlastiti pothvat? Kada bismo to mogli provjeriti prije "penjanja", mogli bismo si uštedjeti "smrt na ledenoj litici ili pod snježnom lavinom" ili stečaj zbog slabe kvalitete proizvoda, loše prodaje i loših poslovnih odluka.

Planinari su riješili problem. Točno se zna tko nema šanse na najvećim visinama, jer to ovisi o kombinaciji gena u molekuli DNK.

Ima li mogućnosti da takvo testiranje provedemo s potencijalnim poduzetnicima i da na vrijeme utvrdimo da onaj tko ima nepoduzetničku kombinaciju gena odustane od poduzetništva i prijavi se u državnu službu za činovnika?

Pokušalo se kreiranjem raznih testova, ali bezuspješno. Potencijalnim poduzetnicima uvijek govorim: "Mi možemo o svemu razgovarati, ja ću vam dati svoje mišljenje, vrlo je korisno da se savjetujete s konzultantima, drugim poduzetnicima, svojim prijateljima i, što je najvažnije, sa svojom obitelji. Ali, u konačnici, potpuno je nevažno što ja mislim o vašoj poduzetničkoj ideji ili što govore rezultati nekakvih testova. Vi ćete riskirati, a ne ja, vi ćete "staviti svoju glavu na panj", a ne ja. Zato je važno vaše mišljenje koje imate o sebi, a ne moje. Jedino što je važno jest vaše mišljenje, vaše uvjerenje, vaša želja, vaša strast.

Deset pitanja

Zato vam savjetujem da se svako jutro, kada se brijete (muškarci) ili stavljate make-u (žene), iskreno pogledate u ogledalo i sebi odgovorite na ovih 10 pitanja:

1. Jesam li dovoljno uvjeren(a) u sebe, u svoj proizvod ili u njihovu vrijednost i šansu na tržištu? (Ako ja sumnjam, kupac će sumnjati još više.)
2. Jesam li sâm spreman na neizvjesnost i rizik, na dugo čekanje uspjeha ili mi više odgovara sigurnost, manja, ali sigurnija plaća?
3. Je li moje nezadovoljstvo sadašnjim stanjem (plaćom, šefom, perspektivom, statusom) samo prolazno i rezultat trenutačnog afekta i ljutnje ili je to moje stvarno životno, trajno uvjerenje?
4. Hoće li me žena (muž) i djeca podržati kod prvih neuspjeha, kriza, smanjenih primanja, riskantnih, promašenih odluka?
5. Vjerujem li dovoljno u sebe da u tim kritičnim trenucima mogu biti sam(a), ako mi obitelj neće dati podršku i da sam(a) mogu preuzeti odgovornost?
6. Jesam li dovoljno marljiv(a), dovoljno uporan da radim "dan i noć" ili u meni ipak čuči klica lijenosti i više volim raditi od 8 do 16 sati?
7. Jesam li spreman uporno obilaziti potencijalne kupce, dodijavati im, moliti ih, zatomiti svoj ponos kada me odbiju, nametati im se, čak i ponižavati da bih dobio posao?
8. Jesam li dovoljno komunikativan i druželjubiv da se stalno družim s potencijalnim kupcima, da ih uvjeravam u vrijednost vlastite ponude, iako mi njihovo društvo ne odgovara?
9. Da bih dobio posao, kako ću se postaviti ako kupac želi nešto "ispod stola"?
10. Jesam li dobar lider, hoću li uspjeti motivirati svoje suradnike?

Pitanja, naravno, vrijede i za muškarce i žene, iako su napisana većinom u muškom rodu. Nije presudno da se na svako daje pozitivan odgovor. Bitno je da se o svakom dobro razmisli i da se pripremite na ono što vas čeka, da budete spremni.

To će vam olakšati suočavanje s krizama i problemima koji će se neizbježno pojaviti.

6.kolovoza 2004.

(Izvor slike: http://www.spvz.hr/...)

 3. Što da radim, čime da se bavim

Ubacite se na tržište i rukama i nogama, laktovima i zubima borite se naći svoje mjesto, tucite se s konkurencijom

PITANJE

Javljam vam se molbom da mi date neku ideju kojom bih započeo privatni biznis. U novinama sam pročitao nekakav oglas u kojem je pisalo – Ako nemate svoju ideju, javite se na taj broj i mi ćemo vam dati ideju. Nazvao sam taj broj i oni su nas poslali k vama. Sličnu poruku  čuo i na radiju.

I sada vam došao k vama s molbom da mi pomognete.

Vilim iz Zagreba

ODGOVOR

Nisam vidio taj oglas, ali oni koji su to napisali ne znaju ništa o poduzetništvu.  Dobili smo još nekoliko sličnih telefonskih poziva i svima sam rekao kao što to sada kažem i vama: "Nažalost, to ne ide tako. Ideja kojom ćete započeti svoj biznis mora biti vaša. Ideja se ne kupuje niti ne unajmljuje. Osim toga, ako ne uspijete, a to se uvijek može dogoditi i s najboljom idejom, mene ćete  kriviti za svoj neuspjeh. Ja ću s vama razgovarati, pomoći vam da možda i dođete do neke ideje ili ću vam pomoći da svoju ideju razradite. Ali, ideja mora biti vaša."

Godine 1990., nakon stečajeva velikih poduzeća mnogo je ljudi ostalo bez posla. Rat je bio na pomolu, tržišta su se drastično smanjila, poduzeća su otpuštala radnike. Sreo sam tada kolegu inženjera koji je dobio otkaz u jednoj velikoj tvornici. Razgovarali smo pred Namom na Remizi. "Snalazim se", odgovorio mi je na moje pitanje, kako je, "Preprodajem dijelove za auto na Hreljiću. Kupim ih u Grazu ili u Mađarskoj, tome dodam koju mađarsku kobasu i sve to prodam u subotu i nedjelju. Ide nekako. Preživljavam, dok ne nađem nešto bolje."

Kada je bilo najteže mnogi ljudi su se okrenuli najjednostavnijem obliku poduzetništva, za koji smatraju da je svima dostupan i da se svi time mogu baviti – trgovini. Negdje kupim jeftino, prodam na drugome mjestu skuplje, u početku ne plaćam porez, snalazim se nekako, tada osnujem firmu ili obrt i počnem ozbiljnije. Trgovačke firme su u početku bujale u enormnom broju. U društvu se stvarala klima koja je poticala takvu vrstu poduzetništva pa se počelo visoko vrednovati biznismene koji su svoj kapital i poslovno carstvo gradili kupovanjem jeftine uvozne robe, prodavanjem na našem tržištu i uništavanjem domaćih proizvođača. Nakon prvotnog zaleta velika je konkurencija počela stavljati stvari na svoje mjesto. Trgovine su počele propadati, sve se više lokala zatvaralo i uzastopce mijenjalo vlasnika i djelatnost.

Uvijek se iznova postavlja pitanje: "Što da radim, čime da se bavim?"

Često nam se javljaju ljudi koji bi htjeli postati poduzetnici pa dođu s uobičajenim pitanjem: "Imam nekakvu ušteđevinu, (ili imam slobodan poslovni prostor) i htio bih se početi s nečim baviti. Recite mi što da radim, čime da se bavim, što sada ide, u što bi bilo najbolje uložiti novac. Bio sam u Komori, u ministarstvima jer sam se nadao da ima negdje nekakva banka podataka i informacija o tome čega na tržištu nedostaje, kakve robe na hrvatskom tržištu nema, kakva se roba uvozi i što da radim. Nadao sam se da ću u nekoj instituciji naći službu koja će mi savjetovati što početi. Nigdje nisam dobio nikakvu konkretnu informaciju, a mnogi su me poslali k vama.

Kako mi možete pomoći? Recite mi u što bi bilo najbolje uložiti novac? Što da radim?"

Moj je odgovor uvijek iskren, izravan i možda okrutan: "Poštovani gospodine, moram vas odmah razočarati. Na tržištu ne postoji nekakav slobodni prostor koji samo vas čeka. Na tržištu ima svega i vas uopće ne trebaju. Vas treba samo vaša obitelj i nitko drugi na cijelom svijetu. Ako se nešto ne proizvodi kod nas, a toga je ionako sve manje, sve će doći iz uvoza ili se već uvozi.

Ako imate novce, to ne znači da odmah možete postati poduzetnik.

Zaboravite na priču da će vam netko moći reći – radite to i to, jer toga nema. Osim toga, svaka ideja može uspjeti, ali i propasti. Ovisi o mnogo čimbenika, a najviše o vama. Ako ne uspijete, mene ćete okriviti da sam vas nagovorio.

Na kraju im uvijek kažem: "Ako mislite da negdje postoji neki katalog ideja s kojima će netko uspješno poslovati i obogatiti se, nažalost moram vam reći da takvog nema. Zar ne mislite da bi autori takvog kataloga prvi iskoristili te ideje i obogatili se?

Znam da ne očekujete takav odgovor, većina kojima sam tako odgovorio bili su razočarani, deprimirani, a neki su se i razljutili. Sigurno se pitate  što ste uopće došli ovamo. Pa, takvi vam savjeti ne trebaju.

Ipak, neki su na kraju pitali:  „Imam li uopće neke šanse da pokrenem biznis?".

Svima odgovaram: „Kakvo je to pitanje? Naravno da imate šanse. Znate što trebate raditi želite li biti poduzetnik? Ono što rade i drugi. Ubacite se na tržište i rukama i nogama, laktovima i zubima borite se da nađete svoje mjesto. Radite ono što znate, tucite se s konkurencijom. Izgurajte nekoga, uzmite mu njegov dio tržišta, ubacite se na njegovo mjesto. Budite bolji od konkurencije. Nema druge. Ipak, nastojte se ubaciti tamo gdje ta gužva nije prevelika, na lokaciju gdje baš nema mnogo vaše konkurencije. Ili s proizvodom ili s uslugom koji nemaju jako veliku konkurenciju.

Gledajte što ljudima treba. Ponudite im to. Radite ono što znate i budite bolji, jeftiniji, brži, prodorniji, privlačniji i agresivniji od drugih. Budite bolji od konkurencije, boljim proizvodom ili uslugom, boljim marketingom, boljim servisom. Možete ponuditi i nešto novo, inovaciju, ali tada treba kod ljudi proizvesti potrebu za tim proizvodom.

I stalno se pitajte: "Zašto bi netko kupio moj proizvod, a ne od konkurencije? U čemu sam ja bolji? Jesam li bolji? Što trebam napraviti da budem bolji i privlačniji od konkurencije?"

To je bit biznisa.

20.kolovoza 2004.

 4.Obrt ili d.o.o.

Mnogi potencijalni poduzetnici (obrtnici) u početku su u dvojbi hoće li se organizirati kao obrt ili kao trgovačko društvo.

PITANJE

Htio bih otvoriti privatnu firmu i već na početku ne znam što napraviti. Hoću li otvoriti obrt ili d.o.o. Razgovarao sam s dosta svojih prijatelja i svaki mi daje drugačiji savjet. Čini mi se da su i jedni i drugi u pravu, a ja se ne mogu i ne znam odlučiti.

Konačno sam došao kod vas.

Što mi savjetujete, što da napravim?

Srećko iz Buzina

ODGOVOR

Jedno od najčešćih pitanja koje su nam potencijalni poduzetnici postavljali je: «Je li za mene bolje osnovati obrt ili trgovačko društvo?».

Ja im uvijek u šali kažem: «Nemam pojma“.

Kada se začude takvom odgovoru, tada im razjasnim: „To ovisi o vama, to je vaša odluka i vaš izbor. Mi ćemo vam ispričati prednosti i mane i jednog i drugog rješenja, a vi sami se morate odlučiti. Odluka najviše ovisi o tome kako mislite poslovati, koliko u početku imate novaca, kakve su vam ambicije, planirate li napredovati brzo ili sporije i skromnije, hoćete li poslovati s poduzećima, obrtnicima ili fizičkim osobama, kakav rejting na tržištu, među svojim kupcima želite imati. I jedan i drugi oblik ima svojih prednosti, ali i mana. Ima među njima dosta sličnosti, a u nekim značajkama se razlikuju.»

Za mene su i obrtnici u stvari poduzetnici i smatram da je podjela na obrtnike i poduzetnike nepotrebna i umjetna. Nekada, kroz povijest to je možda imalo opravdanja, ali danas je ta razlika nepotrebna i služi samo za opravdanje egzistiranja dvije glomazne, birokratizirane organizacije. No, to je tema za jednu drugu priliku.

I poduzetnici i obrtnici:

• Bore se na tržištu.
• Trebaju prodati proizvod i uslugu.
• Trebaju ostvariti prihod i smanjiti troškove.
• Trebaju plaćati razne poreze i doprinose.
• Trebaju ostvariti dobit.

Razlikuju se:

• Pravnim oblikom organizacije.
• Načinom registriranja.
• Troškovima registriranja.
• Kako odgovaraju na obveze (svojom imovinom ili imovinom poduzeća).
• Obračunskim sustavom i vođenjem poslovnih knjiga.
• Načinom plaćanja PDV-a.
• Kada plaćaju PDV - nakon ispostavljenog računa ili nakon što novac od kupca stigne na njihov račun.
• Načinom oporezivanja.

Osnivanje obrta je nešto jednostavnije i jeftinije nego osnivanje trgovačkog društva. I vođenje financija je jednostavnije kod obrta. Ključna je razlika da je obrt zapravo fizička osoba koja garantira svojom osobnom imovinom, dok kod trgovačkog društva to nije slučaj. To obično „demoralizira“ mnoge potencijalne obrtnike, jer dovodi imovinu svoje obitelji u opasnost kod propasti obrta.

Važna je razlika i što obrtnici PDV plaćaju tek nakon što naplate svoj izdani račun, dok su trgovačka društva morala plaćati odmah kod izdavanja računa. To je nedavno malo promijenjeno pa trgovačka društva s ukupnim godišnjim primicima do 3.000.000 kuna mogu plaćati PDV na naplaćeni račun kao i obrtnici.

Kod vaše odluke trebate biti svjesni još jedne, zapravo iracionalne razlike obrta i trgovačkog društva, a to je „poslovna percepcija“, odnosno „percepcija javnosti“ ili „ugled na tržištu“.

Obično se smatra, potpuno neopravdano,  da je trgovačko društva „ozbiljniji“ i ugledniji oblik poslovanja pa često velika poduzeća podcjenjuju obrtnike i ne žele s njima poslovati. Trgovačka društva vole poslovati s trgovačkim društvima.

Ako poslujete s fizičkim osobama, na primjer kao trgovina, postolar, vodoinstalater i slično,  tada je vašim kupcima potpuno svejedno kako ste registrirani, jer im je najvažnija kvaliteta usluge i kvaliteta proizvoda koji će kupiti.

Važno je da obrtnik i poduzetnik dobro poznaju Zakon o obrtu ili  Zakon o trgovačkim društvima ili imaju nekoga koji to dobro pozna. Budući da se zakoni često mijenjaju i puni su izmjena, dobro je imati Pročišćeni tekst zakona koji se može naći na nekim portalima (http://www.zakon.hr).

Da biste izabrali za sebe optimalno rješenje, nužno je obratiti se pravnim stručnjacima koji će vas savjetovati i koji će provesti sve postupke kod registracije vaše tvrtke. Pravne stručnjake i stručne savjetnike možete naći u razvojnoj agenciji u vašem gradu. U Zagrebu se možete obratiti u Plavi ured http://plaviured.hr/).

Postupak osnivanja i registriranja nije niti dugotrajan niti strašno kompliciran, ali je dobro da vas neki stručnjak savjetuje kakve mogućnosti postoje i koja je za vas optimalna forma registriranja.

Kolovoz 2006.

 NAPOMENA

Od dana kada sam pisao tekst Poduzetnička pitanja i odgovori prošlo je desetak godina tijekom kojih su mnogo puta mijenjani zakoni o osnivanju poduzeća i obrta, o računovodstvu i o PDV-u zato ću ubaciti jednu kratku današnju usporedbu obrta i trgovačkog društva.

Temeljni kapital

• Obrt – nema ga
• o.o. – 20.000,00 kn, a ako se radi o j.d.o.o., onda je 10,00 kn

                            ( J.d.o.o. - jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću)

Odgovornost

• Obrt – imovinom obrta, fizičke osobe (obrt ste vi)
• o.o. – visinom temeljnog kapitala

Troškovi osnivanja

• Obrt -  270,00 kn
• o.o. - cca 2.500,00 kn, a ako se radi o j.d.o.o., tada je 600 kn.

Vrijeme potrebno za otvaranje

• Obrt -  2-3 dana
• o.o. - cca 10 dana

Mjesto registracije

• Obrt - nadležni ured državne uprave u županiji ili gradu (hitro.hr, e-obrt)
• o.o. - Trgovački sud (hitro.hr)

Knjigovodstvo

• Obrt -  jednostavno knjigovodstvo (kod paušalnog obrta vodite samo knjigu      

                        prometa, pa knjigovođa često nije ni potreban)

• o.o. - dvojno knjigovodstvo prema Zakonu o knjigovodstvu.

Komora

• Obrt - HOK (Hrvatska obrtnička komora)
• o.o. - HGK (Hrvatska gospodarska komora)

Djelatnosti

• Obrt - sve dopuštene djelatnosti. A ako se radi o vezanim obrtima, potrebna je

            stručna sprema, majstorski ispit ili ispit o stručnoj osposobljenosti

• o.o. - sve dopuštene djelatnosti bez obzira na stručnu spremu.

Porezna stopa

• Obrt -  progresivna 15%, 25%, 35%, 45%, ovisno o visini dohotka

             (ako se radi o   paušalnom obrtu, onda paušalno)

• o.o. -  20%

Zaposleni

• Obrt -  nema ograničenja
• o.o. - nema ograničenja

Plaćanje PDV-a

• Obrt -  na naplaćeni račun
• o.o. - na naplaćeni račun (s ukupnom godišnjim primicima do tri milijuna

                        kuna).  Iznad toga se plaća na izdani račun.

Minimalni doprinosi

• Obrt -  195,91 kn mjesečno, uza paušaliste

             1.943,35 kn mjesečno, za obrt na poslovnim knjigama

              NAPOMENA – drugačije je ako ste zaposleni.

                  Ako je primitak bio do  85.000,00 kn, godišnje plaćaju 4.743,00 kn

                  Ako je primitak bio do 115.000,00 kn, godišnje plaćaju 6.417,00 kn

                  Ako je primitak bio do 149.500,00 kn, godišnje plaćaju 8.342,10 kn

• o.o. - 1.120,kn mjesečno za minimalnu propisanu plaću od 2.496,00 kn.

        Minimalni iznos neto plaće za puno radno vrijeme u 2016. je 2.496,00 kn.

                Na taj iznos se dodaju doprinosi iz plaće u iznosu od 624,00 kn, a

                potom i doprinosi na plaću u iznosu od 536,00 kn mjesečno.

                Dakle, krajnji mjesečni trošak rada uključujući i trošak neto plaće i

                trošak svih doprinosa iznosio bi 3.656,00 kn mjesečno.

 Doprinosi

• Obrt - morate sami plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje

           temeljem rješenja Porezne uprave.

• o.o. - doprinosi se plaćaju ovisno o visini plaće koju si možete sami odrediti.

Uzimanje novaca

• Obrt - možete slobodno uzimati novac s računa i trošiti za svoje privatne

           potrebe, budući da je to ionako vaš novac

• o.o. - ne možete uzeti niti jednu kunu bez papirnatog pokrića (račun, odluka

           o isplati dobiti ili predujma i sl.)

Ugled na tržištu

• Obrt - manji
• o.o. - veći

 5. Komandosi koji se ne pripremaju za bitke

Dok se komandosi ozbiljno pripremaju za svoje bitke, mnogi poduzetnici idu u isto tako teške bitke, a da se uopće ne pripremaju .

 PITANJE

Javljam vam se kao kolegi na sličnom poslu. Ja sam direktor jednog poduzetničkog centra i često, kao i vi, razgovaram s poduzetnicima. Ali jedna vrsta telefonskih razgovora je nešto posebno. Razgovor obično ide ovako: «Dobar dan, je li to poduzetnički centar? Znate, vaš broj su mi dali u HBOR[2]-u. Imate li vi nekakve seminare?»

«Mi nemamo nekakve seminare, već konkretne seminare za poduzetnike» odgovaram ja. «Vas vjerojatno zanima seminar za početnike?»

«Ma,  ja sam ne znam što trebam, ali ovi u HBOR-u kažu da, ako želim kredit,  moram završiti nekakav seminar kod vas. Koliko taj seminar traje? Što, tri dana? Zar moram stalno biti na seminaru, mogu li ja to obaviti skraćeno, da dođem samo zadnji dan? Znate, ja sam jako zauzet i nemam vremena za te vaše seminare.»

Takvi razgovori su vrlo česti. Ne mogu razumjeti da ljudi žele biti poduzetnici, ulažu svoje novce, zadužuju se, a ne žele ništa naučiti o poslu. A istovremeno znam da u našem malom gradu jako mnogo obrtnika i poduzetnika propada. Naši seminari nisu loši, početnici dobiju osnovne informacije koje su im potrebne za prve korake u poduzetništvu. Ali oni bježe od toga, a ne žele niti pročitati nikakvu knjigu o poslovanju. Takvo ponašanje mi je nevjerojatno, potpuno nerazumljivo. 

Odakle ljudima takva nevjerojatna odbojnost  prema obrazovanju i čitanju knjiga? Kao da to moraju raditi za nekog drugog, a ne za sebe.

Kakva su vaša iskustva? Je li kod vas drugačija situacija?

Zlatko iz malog grada

ODGOVOR

Moje iskustvo nije ništa bolje nego vaše. Zapravo je još gore, jer je Zagreb mnogo veći pa ovakvih razgovora, normalno, ima mnogo više. I ja sam često razmišljao o tome i pitao se zašto je to tako. I to ne vrijedi samo za poduzetnike početnike, već je postalo opće pravilo.  A sve se događa u vremenu koje ističe «društvo znanja», «cjeloživotno učenje» i još mnoge slične, jako lijepe, zvučne pojmove koji se u praksi pokazuju kao prazne fraze. A ponašanje početnika i meni je posebno neobjašnjivo. Ljudi ulažu svoj novac, odlaskom u poduzetništvo stavljaju «glavu na panj», na kocku stavljaju egzistenciju svoje obitelji.

Na seminarima im govorim da su velika poduzeća kao armije sa svojom složenom organizacijom u kojoj djeluje mnogo ljudi. A mali poduzetnik djeluje kao komandos koji je u bitci s nadmoćnim neprijateljem većinom sam. Dok se komandosi ozbiljno i naporno pripremaju, uče mnogo o oružju, neprijatelju i načinu borbe, poduzetnik ide u isto tako neizvjesne i teške bitke, a da se uopće ne priprema. 

Katkad ih pokušavam motivirati za učenje tako da ih malo impresioniram ili zastrašim podatkom da oko 12.000 obrtnika kod nas svake godine propada, a isto tako i mnogo poduzetnika. To znači da tisuće obitelji poduzetnika i njihovih zaposlenika izgube osnovni izvor primanja. Ozbiljan je podatak da preko 70% poduzetnika i obrtnika ima samo jednog zaposlenika. To možda nije tako zabrinjavajući podatak za početnike. Ali mnogi od njih uopće ne rastu i nikada neće imati veći broj zaposlenika. Vjerujem da bi im dodatno znanje, kontinuirano učenje tijekom poslovnog života pomoglo pa ih tako veliki broj ne bi propadao i  vjerujem da bi jedan broj poduzetnika ipak bolje i uspješnije napredovao i poslovao.

To podcjenjivanje ozbiljnosti i složenosti poslovanja, ta odbojnost prema učenju je vjerojatno i odraz vremena u kome živimo. Ljudi vide da je njihov susjed Pero, isto tako neobrazovan,  bez ikakvih seminara i knjiga ušao u biznis i «snalazi se», vozi Mercedes. Oni vide da menadžerima velikih poduzeća postaju ljudi koji nemaju nikakvog znanja o rukovođenju. Slušaju i čitaju u novinama kako su mnogi postali «uspješni ljudi» bez nekog posebnog obrazovanja. Pa onda zaključuju: »Ako mogu oni, pa mogu i ja. Nisam ja ništa bedastiji, imam i ja pravi «feeling za busines. Ne treba niti meni neko poslovno obrazovanje». 

A osim toga, moramo biti svjesni da je učenje naporan i ozbiljan posao, mnogo naporniji od «krampanja u rudniku»  I naravno da taj napor većina želi izbjeći. Kada već  moraju, jer ih HBOR «natjera», onda to dosta nevoljko ipak obave.

Zaboravljaju da će ova nenormalna poslovna vremena jednom završiti. A ulazak u Europsku uniju donijeti će na naše tržište, u naše gospodarstvu još veću konkurenciju. Još masovnije će doći strane kompanije, ali i jeftina, vrijedna radna snaga i poduzetnici s Istoka, željni dokazivanja i osvajanja našeg tržišta. Pored toga morati ćemo se pridržavati velikog broja novih propisa i zakona, od onih koji zaštićuju okolinu, prava radnika do onih koji propisuju način poslovanja. Sve će to dodatno poskupiti našu proizvodnju i povećati troškove. I prisiliti će nas da još više povećamo učinkovitost poslovanja i unaprijedimo organizaciju rada. A za to treba mnogo novih znanja. Međutim većina se ponaša po onoj «padam s desetog kata i na svakom katu kažem 'još uvijek je dobro»

I zamislite u takvim uvjetima, kada se svi obrtnici i poduzetnici  trebaju jako pripremati za nove uvjete poslovanja, negativan odnos prema obrazovanju imaju čak i razne institucije (iako, naravno, javno govore drugačije). Mi smo, ne tako davno, doživjeli jedan nevjerojatan slučaj. S Ministarstvom smo ugovorili izvođenje nekoliko trodnevnih seminara za obrtnike u jednom našem gradu u suradnji s njihovim Udruženjem obrtnika. U Udruženju su nas najprije uvjeravali da to njihovim obrtnicima ne treba: «Pa ne budu valjda morali slušati nekakva predavanja, oni su ozbiljni i iskusni i sve znaju».

Mi smo rekli da nam je to plaćeno i da ćemo taj posao odraditi. Prvi seminar je bio vrlo uspješan, obrtnici su bili jako zadovoljni, a zadnji dan, kada smo govorili o financijama ostali su dva sata dulje, jer su imali mnogo pitanja. Na sljedećem seminaru organizatori su nam jednostavno «odrezali» taj zadnji dan. Polaznici su, bez našeg znanja, bili obaviješteni da seminar traje dva, a ne tri, dana. Uzalud su obrtnici tijekom razgovora pokazali veliki interes za teme koje su bile predviđene za treći dan.    

Bojim se onog dana kada će na naše tržište navaliti vrijedna, marljiva i obrazovana radna snaga i poduzetnici iz okolnih zemalja koji će pružati kvalitetne usluge po mnogo nižoj cijeni od naših obrtnika i poduzetnika. 

A možda će nam ta konkurencija i pomoći da se  sami počnemo drugačije ponašati.

4.siječnja 2008.

Seminar za poduzetnike u Tehnološkom parku Zagreb u svibnju 2002. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

 6.Gdje smo pogriješili

Dobronamjerna naivnosti  je često prisutna kod ljudi koji s velikim entuzijazmom kreću u  poduzetništvo.

PITANJE

Subota je navečer, vani pada kiša. Danas imam 50 godina i sve mi izgleda mračno. Imala sam vrlo dobar posao, mogla sam mirno odraditi svoj radni vijek, pokupiti crkavicu od mirovine-dostatnu za poneku kavu i cigarete, sjedjeljke s frendicama, no skoro tridesetak godina uredskog posla u neku ruku i dosadi. I odlučila sam se sa suprugom na drugačiji  život i eto mene gdje sam oduvijek željela raditi - u turizmu, kao poduzetnica.

Sve je počelo slučajno. Na povratku s godišnjeg odmora u jednom prekrasnom kraju, u Gorskom kotaru, na razgovoru uz kavu doznali smo da se prodaje jedna privatna, turistička firma koja radi u iznajmljenom odmaralištu jednog velikog poduzeća iz Rijeke. Razlog povoljne prodaje – bolest vlasnika. Vlasnik, gospodin Peričić (ime izmišljeno) je bio vrlo ljubazan i uvjerljiv - i mi smo zagrizli. Vrlo brzo nakon što smo kupili firmu i počeli uređivati objekt, pripremati se za sezonu,  počeli su dolaziti stari računi na naplatu. Ubrzo smo otkrili da smo tvrtku kupili s hrpom dugova. Nažalost, za njih smo kasno saznali,  jer ih je bivši vlasnik vješto sakrivao. U pokušaju da normalno i ljudski nađemo konkretno rješenje, gospodin Peričić je izbjegavao svaki daljnji kontakt. Kad se napokon javio, zaprijetio da nemamo što razgovarati, te priopćio da će nam se javiti njegov odvjetnik. Osim toga sredina u koju smo došli  vrlo je odbojna prema nama. Želimo pružiti vrhunsku uslugu, ali nikako ne možemo napuniti objekt. Bliži nam se stečaj, a sada su vlasnici objekta odlučili prodati objekt i nas iseliti. Pokušavamo kupiti objekt, ali ne možemo dobiti kredit. Srušio nam se život u jednom trenutku, ostali smo zatečeni, šokirani, nemoćni. Htjeli smo raditi kako smo  najbolje znali, a očito nismo dovoljno znali. Ispali smo budale, tko nam je kriv. Tvrtka će u stečaj, mi na ulicu, a kako dalje tko zna.

Gdje smo fulali, stalno se pitamo?

Vi ste prva osoba koja se uopće potrudila s nama razgovarati o našim problemima, pa bez obzira na rezultat, ovo zasigurno nećemo zaboraviti. Najsrdačnije Vam zahvaljujemo na tračku nade, ali teško da ćemo se  iščupati  iz ovoga pakla.

                            Očajni i ogorčeni,  Marija i  Branko, Sisak                      

ODGOVOR

Razumijem vašu ogorčenost i očaj i iskreno suosjećam s Vama. Iz onog što ste mi napisali mogu zaključiti da je Vaš osnovni poslovni problem  nastao zbog prevelike vjere u vašeg poslovnog partnera i dobronamjerne naivnosti koja je često prisutna kod ljudi koji s velikim entuzijazmom kreću u svoj poduzetnički pothvat. Ako želite da Vam pokušam pomoći, trebate mi dozvoliti iskrenost i otvorenost u analizi problema, bez uvijanja, bez farbanja i bez zavaravanja. Ja, nažalost,  nisam čarobnjak i ne mogu ništa garantirati, ali pokušat ću da napravimo što možemo.

Trebate iskreno pogledati sebe u oči,  priznati si greške koje ste učinili. Trebate shvatiti da gospodin Peričić nije glavni problem. Uvijek na tržištu ima neodgovornih ljudi, lopova i prevaranata, ali oni će vas prevariti jedino, ako vi to dozvolite i ako vi pravite greške. 

Napravili ste greške,  jer niste imali dovoljno znanja o poslovanju, o financijama i ugovaranju poslova. Ušli ste u  posao i u kupnju tvrtke,  a niste prije toga sa stručnjacima proanalizirali što kupujete i kakva je financijska situacija tvrtke, potraživanja i dugovanja. Niste napravili ugovor u kojem biste precizno definirali odnos s partnerom od koga kupujete tvrtku, te ugovor o međusobnim obvezama s najmodavcem. Ti odnosi nisu čisti ni sada, ima previše "obećanja". Toga u biznisu nema, postoje ugovori i ugovorne obveze.

Počeli ste se baviti turizmom u dobroj vjeri, u povjerenju u svoj rad, sposobnost da pružite odličnu uslugu, ali niste provjerili koliko ima potencijalnih gostiju, kako ćete doći do gostiju, kako ćete se reklamirati, kako ćete surađivati s mještanima. Niste računali da za uhodavanje nekog turističkog objekta uvijek treba proći dosta dugo razdoblje u kome još nema dovoljno gostiju i trebate se dokazati i predstaviti, kada nema mnogo prihoda, a troškovi stalno rastu.  A za to je potreban znatan početni obrtni kapital i «keš lova» koju stalno treba ulagati u biznis, za uređenje objekta, za osoblje, za hranu, za reklamu i još mnogo toga. 

Sve je to  gorka i skupa  škola - i to vam mora biti i pouka za ubuduće.

Sada treba  gledati unaprijed,  što je bilo, bilo je i  vidjeti kakva je perspektiva vašeg poslovanja u budućnosti. Ključno je - treba utvrditi ima li vaš posao u tom mjestu  šanse ili ne. Ako ste ipak ostvarili taj broj noćenja, iako u početku nedovoljan, to znači da taj objekt vjerojatno ima šanse i treba izdržati. Broj noćenja treba povećavati, ali uz uvjet da se financijska situacija drži pod kontrolom. Trebate jako i stalno paziti na prihode i troškove. Imam osjećaj da vi još uvijek ne držite financijsku sliku poslovanja u rukama i  da vam osnovni financijski pokazatelji nisu jasni. Ako ne znate kako poslujete, tada je rizik u poslovanju prevelik. Vaš dug nije velik (ako je to pravi podatak) i uz pozitivno poslovanje možete ga polako sanirati. Vidi se da  smanjujete dugove, to znači da sve bolje poslujete, pa se malo po malo možete izvući. Pokušajte s vlasnikom objekta pregovarati da produžite ugovor s povoljnijim uvjetima i da vam prizna troškove koje ste imali za uređenje objekta. Naravno, za sve to, a  i za  dublju analizu treba vremena.

Treba prestati razmišljati o kupnji novog objekta, u uvjetima, kada nemate nikakve šanse da dobijete kredit. Budući da nemate nekretnine i firma vam je u gubitku, nećete dobiti kredit.  Osim toga, objekt košta sigurno preko 2.000.000 kuna, kako biste s ovakvim poslovanjem uopće i vraćali taj kredit? Pa većina hotela i na Jadranu su gubitaši. Samo se zavaravate i gubite vrijeme i energiju.

Treba sve snage usmjeriti na privlačenje što većeg broja gostiju, pružanje kvalitetne usluge i  treba jako paziti na troškove.

EPILOG- Nažalost ova poduzetnička priča nema sretan završetak. Vlasnik je prodao  objekt, poduzetnici su dobili otkaz najma, njihova tvrtka je otišla u stečaj i oni su se vratili kući. Sada pokušavaju ponovno potražiti poduzetničku sreću u novom poslu, bogatiji za veliko, iako gorko iskustvo.

12.listopada 2007.

Gorski kotar

(Izvor slike: http://crovista.com/index.php/hr/44-fu%C5%BEine)

 7.Očevi i djeca

Djeca poduzetnika  znaju da će tvrtka jednog dana biti njihova, ali se često pitaju je li to vrijedno žrtve koju moraju doprinijeti.

PITANJE

Imam 30 godina i direktor sam proizvodnje u firmi koju je osnovao moj otac. Stalno mi govori da će tvrtku ostaviti meni, a on se planira baviti vinogradom i unucima. Siguran sam da to želi, ali u praksi se to baš i ne vidi.  On je dobar čovjek i jako se brine  za obitelj, ali u poslu dolazimo sve češće u  sukob. Za njega je najvažnije ugovoriti posao, završiti ga i boriti se da mu plate. Naravno tako se kod nas i radi. Njega ne zanima da mi napravimo prave nacrte i dokumentaciju, sve je na nekakvim skicama, koje poslije izgubimo, ne zanima ga prava kontrola odvijanja poslova, ne zanima ga priprema proizvodnje, ne zanima ga kontrola troškova. Ja ga uvjeravam da zbog toga imamo veće troškove nego što trebamo, da neke stvari radimo dva puta. On se složio da trebamo certifikat ISO 9000, ali ga nije zanimalo da unaprijedimo firmu da bi ga dobili. A dobili smo ga,  kada je on porazgovarao s konzultantima. Angažirao sam jednog iskusnog stručnjaka da radimo zajedno i da detaljno reorganiziramo i sredimo tvrtku. Najprije se složio, a onda,  kada smo počeli uvađati promjene, počeo prigovarati i govoriti da je to teorija, da je to daleko od prakse. Nedavno smo se tako posvađali da sam htio dati otkaz i otići iz firme.

Volim svog oca, ali me to sve jako muči, sputava i pomalo mi je svega dosta.

 Vlatko iz Sesveta

 ODGOVOR

Takvi su problemi jako uobičajeni u obiteljskim tvrtkama. Djeca znaju da će tvrtka jednog dana biti njihova, ali se često pitaju je li to vrijedno žrtve koju za to moraju doprinijeti. Strašno su razapeti između obveze prema obitelji, obveze prema tvrtki i želje za samostalnošću. Osjećaju da su sputani mnogobrojnim nitima koje jednom izgledaju nježne i svilene, a često su prava logoraška bodljikava žica. Jedna gospođa, supruga takvog člana obiteljskog poduzeća govorila mi je sva očajna:

        »Moj Ante mora raditi kao konj i  subotom i nedjeljnom, otac ne pita imamo li mi nekih svojih planova i obveza. Osjećam da moj muž u toj tvrtki ima samo dužnosti, nikakva prava, a plaća mu je premala za taj silan rad. Živimo u njihovoj obiteljskoj kući i radimo u njihovoj obiteljskoj tvrtki. A kada se požalim, tada me punac samo začuđeno pogleda i kaže 'što se bunite, pa sve ovo će biti vaše'. Tada bih se najradije rasplakala i natjerala muža da pobjegnemo u neku podstanarsku sobicu i da budemo slobodni. A s druge strane, kada se smirim i malo razmislim, pa stvarno, to će sve jednog dana biti naše.» 

Imamo i slučajeve da se djeca hotimično i tvrdoglavo žele školovati za poslove koje su jako različiti od poslova svojih roditelja. Jedan prijatelj poduzetnik mi se žalio da mu nakon mnogo godina teške borbe tvrtka konačno dobro posluje, a on je u godinama i nema ju kome dati. Njegova djeca nisu zainteresirana, imaju poslove koji nemaju veze s njegovom tvrtkom.

Da se vratimo na vaš slučaj. Za vašeg oca vi ste najprije njegov sin, a tek onda direktor proizvodnje. On vas voli, ali misli da ga trebate slušati, kao što je to uvijek bilo. Osim toga trebate uzeti u obzir da je između vas generacijski jaz od trideset godina i da  ste vi dvije različite generacije. A to znači da  imate različito znanje i iskustvo i normalno je da se često ne slažete s načinom rada vašeg oca.  Ali isto tako trebate znati da vaš otac radi tako kako se danas većinom radi u Hrvatskoj, a pogotovo kod malih poduzetnika i obrtnika. Većina njih smatra da je jedino važno ugovoriti posao (na legalne i nelegalne načine), posao napraviti i završiti (kako god, pa makar i nekvalitetno) i onda se mučno, dugo i uporno boriti da se posao plati. Oni su slabi u organiziranju posla,  ne snalaze se u planiranju,  u radionici koriste skice izrađene rukom, dokumentaciju ne arhiviraju, ne paze na učinkovitost procesa, ne paze niti na troškove niti na zalihe, financije ne razumiju, a onda se na kraju začude da su u gubitku. Ne žele se promijeniti, jer ne znaju drugačije raditi. A onda najčešće tvrdoglavo žele sebi i okolini dokazati da su u pravo. Vaše neslaganje s njegovim potezima i želju za promjenom  on tumači kao izdaju. 

Mi možemo imati razumijevanja za nečije očinske osjećaje, tvrdoglavost, starinske nazore, starinski način rada, za nečije u biti dobro srce, za poduzeće koje je donosi novac obitelji, itd. Ali tako se ne će još dugo moći raditi.  Kada Hrvatska  uđe u Europu,  biti će kasno. Sada strane kompanije nisu zainteresirane za poslove koje obavljaju naša mala poduzeća, naši obrtnici i mali poduzetnici. Ali kada ćemo ući u Europu i kada će se otvoriti tržišta radne snage, na naše tržište nahrupiti će još bezobzirnija konkurencija bugarskih, rumunjskih, mađarskih i sličnih poduzetnika. Oni će raditi za male novce, a možemo pretpostaviti da će se kvalitetom i profesionalnošću nastojati ubaciti na naše tržište. I otimati poslove našim obrtnicima i poduzetnicima. U konačnici to može biti korisno, jer će ih natjerati da se promijene i da počnu raditi na drugačiji način. Rijetko se može ćuti da je netko bio zadovoljan našim vodoinstalaterima, ličiocima, električarima i sličnim. Njih može natjerati samo oštra konkurencija da se promijene. Iako sam uvjeren da  se većina neće moći promijeniti, već će mnogi od njih propasti.

Možda će oni pametniji ipak predati firme i obrte svojoj djeci koja će početi raditi na nov način. 

Zato s radošću mogu ispričati jedan slučaj s našeg seminara za obrtnike u Obrtničkoj komori.  Tijekom predavanja meni se blokirao laptop i dok sam se mučio oko toga, prišao mi je jedan mladi polaznik i pomogao mi pokrenuti program. Tada je iskoristio priliku, izvadio iz taške CD i stavio ga u računalo. Prikazao nam je proizvodni program svoje stolarske tvrtke. Namještaj koji smo vidjeli bio je vrlo lijep, atraktivan i dosta skup. Kada smo ga pitali kako misli konkurirati talijanskom i jeftinijem portugalskom namještaju, rekao je:  «Ja im ne mislim konkurirati niskim cijenama. Moj namještaj je lijep, kvalitetan i skup i moji su kupci oni koji žele takav namještaj. Ja ih nalazim ih i dobro mi ide». 

Bio sam impresioniran i  vidio sam da naše obrtništvo ima šanse.

Tu i vi sebe morate naći. Ne svađati se s ocem, on je takav i ne možete ga promijeniti. Ali paralelno s time trebate što više naučiti, polako mijenjati tvrtku i pripremati se za vrijeme, kada će vaše znanje i novi način rada biti neophodni.

Ako ćete moći izdržati.

26.listopada 2007.

 8.Više vlasnika – da ili ne

Mnoga prijateljstva i brakovi se ne mogu održati, a  posebno je to teško u suvlasništvu tvrtke

PITANJE

Dvoje  kolega i ja dugo godina smo radili zajedno u jednom velikom poduzeću. Bili smo dobri prijatelji i suradnici. Početkom 90-ih, kada je to poduzeće došlo u krizu, odlučili smo dati otkaz i zajedno osnovati svoje poduzeće. Vlasništvo smo podijeli na tri jednaka dijela i sva trojica smo bili članovi Uprave tvrtke. Plaće su nam bile iste. U početku nam je, kao i svim poduzetnicima, bilo teško, mučili smo se zajedno, radili dan i noć. Kada je tvrtka počela funkcionirati, kada smo počeli dobivati više ugovora, počeli su problemi. Najednom sam vidio da svi ne vučemo na isti način, da ne pružamo svi isti doprinos. Počeo sam osjećati da ja vučem za druge i da me moji kolege ne mogu pratiti, nisu bili dorasli zadatcima. Postaju mi teret. To me sve jako muči i dekoncentrira na poslu.  Oni su mi prijatelji, ali tako dalje ne može ići. Što da napravim?

Franjo iz Zagreba

ODGOVOR

Na našim seminarima za poduzetnike početnike imamo i temu osnivanje poduzeća. I tada analiziramo, pored ostalog, i situacije u kojima tvrtka ima jednoga ili više vlasnika. Mnogi misle da je lakše ući u taj neizvjestan i naporan poduzetnički život, ako niste sami, ako teret podijelite s drugim, a posebno je lakše ako je to netko koga poznate ili je vaš prijatelj. Bez obzira što ima slučajeva da takav "partneršip" dobro funkcionira, uvijek ljudima sugeriram da, ako mogu, budu jedini vlasnici. Mnoga prijateljstva i brakovi se ne mogu održati, a posebno je to teško u poslu. Na početku, dok je teško, dok nema novaca, dok se radi "dan i noć" uglavnom se ljudi slažu, ne razmišljaju o nesuglasicama, svi vuku zajedno, dijele zajednički san, zajedničke planove i novac koji su zaradili. Osjećaju se prijateljima, više nego poslovnim partnerima. Problemi nastaju kada se tvrtka stabilizira, kada počnu dolaziti poslovi i kada se počnu isplaćivati prave plaće i dijeliti veći  novac. Tada najednom vidimo da "svi ne vučemo jednako", da nismo svi isto sposobni, da neki ne mogu obavljati zadatke koje dobiju, da zbog nekoga i poslovi propadaju i da svi ne zaslužujemo plaću koju dobivamo. I tada si netko od partnera, suvlasnika postavi pitanje: "Zar sam ja najvećih magarac da najviše vučem, a oni se samo šlepaju. Moram nešto napraviti. Toga mi je dosta".

Budući da smo svi mi subjektivni, može se dogoditi glupa situacija da sva tri suvlasnika imaju isti osjećaj i razmišljaju na isti način. Tada tvrtka nema mnogo šansi i budućnosti je jako upitna. Ali je drugačija situacija, ako si takvo pitanje postavlja onaj suvlasnik koji je "najjači" i stvarno "nosi tvrtku". Tada on može diktirati pravila igre.

Jedan poduzetnik mi je ispričao kako je on riješio sličnu situaciju u kojoj se našao:       

         "Vidio sam da tako više ne može dalje. Morao sam nešto učiniti. Pozvao sam svoje partnere i otvoreno im rekao da ja tako više neću raditi. Rekao sam im da imamo dvije mogućnosti. U jednoj ću ja preuzeti tvrtku i njih isplatiti. Biti ću jedini vlasnik i direktor tvrtke, preuzeti svu odgovornost, a oni će biti zaposlenici s funkcijama koje ću ja odrediti. U drugoj, ja izlazim iz tvrtke i osnivam svoje novo poduzeće. Bili su iznenađeni, nije im bilo drago. Nakon par dana razmišljanja pristali su. Bili svjesni da bez mene tvrtka nema šansu na tržištu. Vjerojatno sam ih jako razočarao, osjećali su se izdanim, sigurno su mi to intimno jako zamjerili. A siguran sam da su me među našim zajedničkim prijateljima jako ogovarali. Siguran sam da bi bili najsretniji da su mene mogli izbaciti iz tvrtke. Ali kada su dobro o tome razmislili, postali su svjesni stvarnih rasporeda snaga u tvrtki i svoje vrijednosti. Trebalo je vremena da uskladimo te nove odnose. Nije mi bilo jednostavno najednom biti direktan poslodavac mojim dojučerašnjim kolegama i suvlasnicima. Sada se situacija uhodala, svatko je našao svoje mjesto i tvrtka napreduje. Ali, bilo je jako teško.

Malo gorčine je još uvijek ostalo".

Naravno, može se izabrati i takva situacija da se vlasnici ne mijenjaju, ali da jedan od njih preuzima direktorsku funkciju. Druga dvojica tada mogu preuzeti neke manje odgovorne funkcije u poduzeću. I to može biti dobro rješenje. Ali je vjerojatnije da će se ta dvojica  kao jednakopravni suvlasnici često petljati u upravljanje tvrtkom, stalno davati savjete, prigovarati i komentirati kako se vodi tvrtka.

To jednostavno nije zdravo za tvrtku.

Upoznao sam i jedan drugačiji primjer suvlasništva. Četvero prijatelja osnovala su tvrtku. Svi su bili vrsni strunjači i nosili na leđima vrlo značajne i odgovorne projekte. Onaj koji je u stručnom pogledu i s najvećim ugledom u struci bio najjači, preuzeo je direktorsku poziciju. Ostali su to prihvatili,  jer su cijenili njegov ugled kao stručnjaka. Tvrtka je po stručnosti bila jako cijenjena na tržištu, ali se s vremenom pokazalo da vodeći  čovjek nije imao menadžerskih sposobnosti, često ga je hvatalo malodušje i konačno je došao s prijedlogom da je najbolje da se tvrtka proda ili zatvori, a oni svi  će zbog svoje stručnosti već negdje naći za sebe posao. Ostalima je bilo žao da, nakon toliko muke i truda koji su uložili, ugase svoj zajednički poduzetnički projekt i došli su k meni da o tome porazgovaramo. Razgovor je tekao u prijateljskom, ali pomalo žalosnom tonu i ja sam im rekao: "Tvrtka se uvijek može ugasiti pa vjerojatno i prodati, ali idemo ju probati spasiti. Ono što je sigurno, ako kolega Miroslav nema povjerenja u uspjeh tvrtke, on sigurno ne može biti direktor". I s tim su se svi složili, a i on sam. Tada sam se okrenuo prema Tomislavu i upitao ga: "Vjeruješ li ti u ovu tvrtku, u njenu budućnost u mogućnost da se održi na tržištu? Imaš li ideju kako bi tvrtka morala funkcionirati da bi uspjela na tržištu? Jesi li ti spreman preuzeti vođenje ove vaše tvrtke?" On je rekao da vjeruje u tvrtku i da želi preuzeti vođenje tvrtke. Ostali su se kolege složili i tvrtka je nastavila živjeti.

Tvrtka nije propala, ali se i taj kolega nije baš najbolje snašao. Međutim, ti vlasnici su napravili dobar potez, jer su u poduzeću zaposlili nekoliko mladih ljudi. Nakon nekoliko godina ti mladi ljudi su sazreli i jedan između njih je preuzeo vođenje tvrtke. Tek sada je tvrtka počela uspješno poslovati. A vlasnici se polako spremaju u mirovinu.

Očito da nema jednoznačnih pravila, kao što ih u životu rijetko ima. Ali vjerujem da se iz tih primjera može nešto naučiti.

28.rujna 2007.

 9.Roditelji  i djeca poduzetnici

Težak  je zadatak poticati poduzetništvo  mladih, a istovremeno ih tjerati da završe fakultet.

PITANJE

Javljam se s pitanjem kao roditelj koji razmišlja o budućnosti svoje djece. Moj sin je  bio je odličan učenik u elektrotehničkoj školi. Ali dok su  njegovi vršnjaci razmišljali samo o  zabavi, glazbi i igrali igrice na „playstationima“, on je stalno nešto lemio, slagao i programirao. Već je u to vrijeme napravio neke elektroničke uređaje koje je uspio prodati.  Sad se upisao na FER. Iako je taj fakultet vrlo težak i mora mnogo učiti, svoje poduzetničke sklonosti nije napustio, već ih je pojačao. Jako sam ponosan na njega, jer je vrijedan, dobar  i kao sin i kao čovjek. Ali se bojim da zbog toga što je već počeo zarađivati neke novce ne zapusti fakultet. Stalno mu govorim da najprije završi faks, a da se onda bavi čime god želi. Ne želi me poslušati  i ne može se usredotočiti samo  na studij. Iako baš nije najbolji student po ocjenama, polaže ispite i  uvjerava me da će sigurno završiti faks, možda koju godinu kasnije nego bih ja htio. Svi mi govore da se ne bih trebao zabrinjavati i da trebam biti sretan s takvim sinom. Ja jesam sretan i ponosan sam na njega, ali bih ipak bio sretniji da se više posveti fakultetu. Mnogi mi govore, ako će biti dobar, a time i bogati poduzetnik, da ga nitko neće pitati za diplomu. Ja tako ne mislim i neću biti miran dok ne završi faks.

Kada će dobiti diplomu,  mojoj ženi i meni velika će briga pasti sa srca. 

Je li moja briga pretjerana?

Marko iz Zagreba

ODGOVOR

Vi razmišljate kao što razmišlja svaki roditelj. Sretni ste da imate dobrog sina, ali potpuno razumijem vašu zabrinutost. I ja bih tako reagirao. Zagreb je pun djece koja su u srednjoj školi počela nešto programirati, raditi nekakve web stranice, zaradili prve novce i potpuno zapustili fakultet. Upoznao sam dosta roditelja koje muče iste brige kao i vas. „Najopasnije“ i najčešće  opravdanje takve djece je: „Ako ću ja biti dobar poduzetnik, ako će ugovarati poslove, nitko me neće pitati za diplomu. Glavno je da znam posao. Ima mnogo inženjera koji samostalno ne znaju napraviti nikakav proizvod i nikada neće postati poduzetnici“. Takvo opravdanje je jako opasno, jer zvuči vrlo uvjerljivo.

Mnogi misle: „Pa stvarno, ako može biti sposoban poduzetnik, zašto da se gnjavi studiranjem i učenjem onoga što mu možda nikada neće trebati“. Budući da sam često čuo takva „uvjerljiva“ opravdanja za napuštanje studija, imam i ja jake odgovore: „Možda ćeš biti sposoban napraviti posao, kada ga ugovoriš. Ali da bi uopće došao u priliku da razgovaraš o poslu, da uopće sjedneš za stol za pregovaranje, da te poslovni partneri ozbiljno tretiraju, moraš završiti faks i o tome uopće ne treba diskutirati. Prihvati se posla, knjige i javi se kada dobiješ diplomu“.

 Naravno, ništa nije „crno-bijelo“. Upoznao sam odlične poduzetnike i odlične stručnjake koji su od malih nogu radili i osposobili se da budu dobri poduzetnici. Znam nekoliko kolega koji su vrhunski informatičari, iako nisu završili faks. A jedan od njih je najgenijalniji elektroničar kojeg sam ikada upoznao. Ali oni su izuzetak i ne trebaju služiti kao pravilo. Mladi ljudi, dok mogu i dok im roditelji mogu omogućiti, trebaju nastojati dobiti najbolje obrazovanje. I tu ne treba imati dvojbe. Svakome će jednom biti žao, ako je imao priliku za dobro obrazovanje, pa ju nije, zbog nekih nezrelih razloga iskoristio. 

Međutim, problem ipak nije tako jednostavan i možemo ga pogledati i s druge strane. U Tehnološkom parku imamo jednog mladog poduzetnika, Ivana koji je još student i on je odličan primjer za analiziranje navedenog problema. Ivan je još u srednjoj elektrotehničkoj školi bio odličan i kreativan inovator koji je dobio mnogo zlatnih nagrada na mnogim izložbama inovacija u svijetu, u Pittsburghu, Genevi, Londonu. Nakon srednje škole normalan sljedeći korak bio mu je FER. Na trećoj godini fakulteta osnovao je svoje poduzeće i došao u Tehnološki park. Kada je njegov otac čuo da dolazi k nama, reagirao je kao što bi i svaki drugi otac: „Neka Ivan najprije završi faks, a onda neka se bavi poduzetništvom, poslom i zarađivanjem novaca. Ali sada još nije vrijeme za to“. 

Imao sam puno razumijevanje za zabrinutost Ivanovog oca. Ali Ivan nam je rekao: «Ja svoje ideje ne mogu zaustaviti i disciplinirati. Ako mi na pamet padne neka ideja, ja o njoj počnem razmišljati, počnem ju razrađivati, raditi na njoj. To je  jače od mene. U tim se  trenucima ne mogu usredotočiti ni na šta drugo. Moram raditi na tome. Kada  završim, tada se mogu ponovno baciti na učenje». 

Vidjeli smo da tu ne možemo ništa. Tada  sam s Ivanovim ocem „sklopio sporazum“ da ćemo se moji suradnici i ja brinuti za Ivana, dok je u Tehnološkom parku. To znači da ćemo pratiti njegovo učenje, njegove ispite i da će tako biti «pod paskom» s dvije strane. A istovremeno ćemo mu pomagati u njegovom poduzetničkom razvoju.

Za sada to dobro funkcionira. Ivan kao poduzetnik početnik jako brzo napreduje i svi smo uvjereni da će ubrzo postati naša «poduzetnička zvijezda». Željan je učenja, ne samo onog što mora na faksu, već je prošao nekoliko naših seminara za poduzetnike. Ugovorio je i obavio nekoliko zanimljivih  poslova, napravio i prodao nove proizvode. Čak je ugovorio nekoliko poslova u koje je uključio naše starije kolege poduzetnike. O njemu je objavljeno nekoliko članaka u poslovnim časopisima, a krajem veljače dobio je i nagradu Hrvatske gospodarske komore «Izvorno hrvatsko» za svoje inovativne proizvode. A uz to me je obavijestio da je položio nekoliko ispita.

To je krasna, poduzetnička priča. U srednjoj elektrotehničkoj školi upoznali smo još ovakvih pametnih, sposobnih i kreativnih mladih ljudi, koji su sada već na FER-u. Ima mnogo takvih izuzetnih mladih ljudi i na mnogim drugim područjima.

Nažalost, zbivanja u našem društvu svojim negativnostima vrlo često jako brzo demoraliziraju mlade i  gase njihov optimizam i entuzijazam.

Naše društvo može gledati optimistično na budućnost jedino ako ćemo imati mnogo ovakvih mladih ljudi, kao što je Ivan, ako ih pronalazimo, ako se brinemo za njih, ako im pomažemo u razvoju, ako im dajemo svu pomoć i potporu koju možemo. Oni će nam to jako brzo vratiti.

Ako propustimo realizirati taj veliki potencijal koji mladi nose u sebi, ne znam što nas čeka u budućnosti.

7.ožujka 2008.

10. Koliko poduzetnik treba znati o financijama

Tijekom rasta i razvoja poduzeća  razvija se i poduzetnik, stiče nova znanja i uz to mijenja i svoj odnos  prema računovodstvu

PITANJE

Kao poduzetnik i direktor svoje firme često se prepirem sa svojom šeficom računovodstva.  Ona me stalno gnjavi i prigovara mi da ništa ne znam o financijama u poduzeću i o  računovodstvu, da ju ne slušam, kada mi nešto hoće objasniti i da to može biti opasno za poduzeće. Međutim, ja sam uvjeren da je moj zadatak boriti se na tržištu i ugovarati poslove. Trudim se da se ugovorne obveze izvrše, da završimo posao, da mi kupci ne prigovaraju, da naplatim posao i dobijem novce. Zato mi poduzeće napreduje i zato mogu plaćati svoje radnike. Što mogu napraviti više od toga?

Svi ti njezini papiri, sve te njezine priče o bilancama i kontima mene ne zanimaju, strašno su mi dosadni i ja za to jednostavno nemam vremena. Ona mi mora voditi računovodstvo tako da nemam problema sa zakonom, da uredno plaćam sve što trebam (ako trebam), da mi da savjete kako da platim što manje poreza,  da mi kaže koliko imam na računu i mogu li plaćati svoje kredite, da znam kome sam dužan i koliko su mi drugi dužni i jesam li u minusu ili u plusu. I to je to.

S druge strane ona je ozbiljna i iskusna žena, radila je u velikim firmama, siguran sam da želi dobro mom poduzeću. Možda bih ju trebao i poslušati, ali ja ju ništa ne razumijem, a  te njezine priče o kontima su mi tako dosadne.

I sada stvarno ne znam što da napravim. 

Srećko iz Zagreba

 ODGOVOR

Ovakvi razgovori su česti u mnogim poduzećima, a pogotovo u onim koja su već prošla iz one početne, poduzetničke faze u jednu zreliju fazu. Naši menadžeri obično kažu: »Ja sa svojim računovodstvom uopće ne mogu razgovarati. Što god ih pitam, oni mi odgovaraju samo o nekakvim kontima i ostalim detaljima  koji me ne zanimaju. Oni ne razumiju što ih pitam, a ja uopće ne razumijem što to oni govore.“ A šefica računovodstva jednog velikog poduzeća mi je rekla: »Moj direktor je vlasnik velikog poduzeća,  ali o računovodstvu nema pojma. Jedino ga zanima kakvo je stanje na žiro računu i hoće li moći platiti kredit. Kada želim porazgovarati o nekim detaljima analize poslovanja, trendovima, zalihama, nekim varijantama poslovanja, to njega uopće ne zanima.»

Menadžeri i financijaši žive u posve odvojenim svjetovima. Menadžer govori o ugovorima, plaćama radnika, proizvodu, rokovima, cijeni materijala, tržištu, otplati kredita, škartu i reklamacijama, o produktivnosti itd. Financijaši govore o bilanci, aktivi i pasivi, računu dobiti i gubitka, kontima, fiksnim i varijabilnim  troškovima, kapitalu, imovini. Govore o istim stvarima, ali različitim jezikom i uopće se ne razumiju. I jedni i drugi su uvjereni da su u pravu.

Menadžeri uopće ne znaju postavljati prava pitanja računovodstvu i ne razumiju odgovore, a rijetko se prije donošenja poslovnih odluka posavjetuju s računovodstvom. A financijaši ne poznaju dovoljno funkcioniranje poduzeća i svoje informacije nisu u stanju tako oblikovati da ih menadžeri mogu koristiti  za donošenje poslovnih odluka.

Kako poduzeće raste i razvija se, razvija se i poduzetnik, stiče nova znanja i iskustva i uz to mijenja i svoj odnos prema računovodstvu koji može prolaziti kroz 6 faza. Nažalost, mnogi se nikada niti ne pomaknu iz druge ili treće faze.

1. faza – poduzetnik ne zna što je računovodstvo, niti za što mu treba. Zna da mora plaćati PDV i nekakve poreze i ništa više. To je najopasnija faza u kojoj može doći do katastrofe, ako predugo traje.

     2.faza-poduzetnik angažira najjeftinije  (najnestručnije)  vanjsko računovodstvo,  samo da mu rade          «papire« za poreznu upravu. To je još uvijek jako opasna faza, jer ne zna što radi računovodstvo, niti        ga to zanima (to su one “babe”  koje vrte nekakve dosadne papire).

3. faza – poduzetnik, nakon što se dobro opekao, angažira dobro računovodstvo, ali ga ništa ne pita, jer ne zna što bi pitao. Samo želi «mirno spavati«. Još uvijek ne razumije ni jedan financijski dokument, a od računovodstva ne traži podatke koji bi mu pomogli u poslovanju. Ta faza više nije opasna, ali ne omogućava razvoj.

    4.faza- poduzetnik često komunicira s računovodstvom, ali  traži samo  informacije o likvidnosti,                stanju na žiro računu, prihodima i troškovima. Razumije samo račun dobiti i gubitka. To je  već                 zrelija faza.  Počinje sukob s računovodstvom, jer traži kvalitetnije i ažurne usluge,  a malo                       računovodstvo  to ne može zadovoljiti.

5. faza - Vrlo zrela faza u kojoj poduzetnik dobro razumije financijsku stranu poslovanja, razumije bilancu stanja i ocjenu uspješnosti. Često komunicira s računovodstvom i traži i dobiva analitične informacije koje mu trebaju za dublju analizu poslovanja. Potrebno mu je vrlo kvalitetno računovodstvo i razmišlja o računovodstvu u svom poduzeću.

     6.faza – je najzrelija faza. Poduzetnik dobro razumije financije poduzeća, traži simulacije raznih                poslovnih događaja prije donošenja odluke. Na osnovu financijskih informacija i analiza optimira             svoje poslovne odluke i provodi dugoročno planiranje, procjene trendova razvoja i  ocjene strateških        odluka. 

Na našim financijskim seminarima poduzetnici obično nađu sebe u pojedinoj od ovih faza i onda počnu malo kritičnije analizirati svoj odnos prema financijama. Ali u svemu je ključno kako oni sami gledaju na svoje poduzeće i kako ga žele razvijati. I jesu li izašli iz one turbulentne, improvizirane poduzetničke faze i ušli u fazu, kada poduzeće polako postaje poslovni sustav sa svojim propisanim procesima i poslovnim ponašanjem. U toj zrelijoj fazi poduzeće prestaje biti samo stalna «šizofrenička» nesigurna jurnjava između borbe za dobivanje poslova pod svaku cijenu i izvršavanje ugovorenih poslova pod svaku cijenu. I tek tada, kada poduzeće dođe u stabilniju fazu, kada se počinje govoriti o upravljanju  troškovima, ozbiljnijem osiguranju kvalitete,  kada se počinje razmišljati o dugoročnijem planiranju, tada će poduzetnik sve više pitanja postavljati svom računovodstvu. I truditi se razumjeti odgovore i što više znati o financijama. A tada će i njegova šefica računovodstva nastojati razumjeti što njemu treba i kakve su mu informacije potrebne za donošenje poslovnih odluka. Mnogi nikada ne dolaze u tu fazu i za njih će uvijek financijaši biti one «babe koje stalno vrte one dosadne papire“. 

Na vama je da sami za sebe izaberete u kojoj ćete fazi razvoja zastati ili ćete  stalno i dalje razvijati i sebe i svoje poduzeće.

16. studenoga 2007.

 (Izvor slike: http://www.pou-knin.hr/ostalo/odluka-o-usvajanju-financijskog-izvjesca- /)

 11.Poduzetnički duh

Kraj svega što je potrebno za poduzetnika, poduzetnički duh je poticaj za sve ostalo

 PITANJE

Prošle subote, početkom prosinca, kada se počelo pričati o nadolazećem snijegu, odlučio sam staviti zimske gume. Bilo je sunčano, nigdje snijega  i nadao sam se da ću to brzo obaviti. Naravno, tako su si zamišljali i mnogo drugi i svugdje je bila gužva, kao što je to u ovo vrijeme uvijek kod svih vulkanizera. Zato si svake  godine  kažem da ću gume zamijeniti mjesec dana prije i uvijek mi se dogodi isto. Kada prođu takva udarna razdoblja u kojima je velika navala zbog mijenjanja guma, prije zime i poslije zime, vulkanizeri imaju mnogo manje posla. Živim u Novom Zagrebu i u mom susjedstvu je jedan vulkanizer koji radi u vrlo skromnim uvjetima, u jednoj maloj garaži, tijekom godine nema mnogo posla i nadao sam se da ću  brzo doći na red. Naravno, prevario sam se. Sve okolo je bilo puno automobila koji su čekali. Ali nije u tome problem, niti pišem zbog toga. Pišem zbog reakcije tog vulkanizera. Umjesto da je bio sretan što ima posla (čak jako puno posla) i ima priliku da konačno nešto više zaradi, on je to shvatio kao teret, bio je vrlo nervozan i čak bezobrazan. Umjesto da mi je rekao „Susjede, dođite ili za tri sata ili popodne ili u neko drugo vrijeme“, umjesto da me je nastojao ljubazno sačuvati kao kupca svojih usluga, on je bio vidno uzrujan i gotovo bezobrazan. Rekao mi je: „Zar ne vidite koliko imam posla, pogledajte koliko automobila čeka, vidite da vas ne mogu primiti“. 

Nisam se ljutio, samo mi je bilo žao gledajući čovjeka koji naporno radi i ne može uspjeti u poslu, uglavnom svojom krivicom.

Ratko iz Buzina

 ODGOVOR

Nažalost, to nije izoliran slučaj, takvih primjera ima mnogo i pokazuju da mnogi naši ljudi koji čak postaju poduzetnici, nemaju onaj potreban poduzetnički duh, ne znaju iskoristiti poduzetničku priliku, ne uspijevaju napraviti nužni korak da uspiju, rastu i razvijaju se.

Svaki put, kada idem u Hrvatsko Zagorje u jedno lijepo i čuveno mjesto, u gostionici na trgu pokušam naručiti klipiće, fino pecivo koje svi volimo i želim naručiti više komada da ih odnesem i kući. I uvijek ista priča. Budući da dođem oko 13.00 sati, jer prije toga trebam dosta toga obaviti, idem na groblje, pa u posjetu, dobivam isti odgovor: „Klipića više nema“. Pitam ih  pa zašto ne naprave veću količinu, jer preko vikenda dolazi u to mjesto jako puno ljudi. „Je ak' napravimo veću količinu možda ne bumo prodali,  pa mi bude ostalo“. 

Prošle godine bili smo na izletu na Žumberku i tamo smo posjetili jedno seosko gospodarstvo pripremljeno  za seoski turizam. Vlasnik je sve lijepo uredio, čak je jednu drvenu zgradu opremio u izvornom stilu, s prostorijom za predavanja i prezentacije turističkih i etnografskih vrijednosti kraja. Napravio je i restoran, dječje igralište i sve što je potrebno da se gosti ugodno osjećaju. Vidjelo se da je potrošio dosta novaca. Pohvalili smo ga kako je to sve lijepo i tada sam započeo razgovor o njegovim poduzetničkim ambicijama.  Ono što sam čuo pomalo me šokiralo. On je i dalje u tjednu bio nastavnik u školi, bez obzira što nam se požalio da je plaća mala. A samo preko vikenda mogao se  posvetiti seoskom turizmu i to jedino, ako se neki gosti unaprijed najave. Za njega je sigurna plaćica bila i dalje sigurna plaćica, bez obzira kako mala bila. Nije imao hrabrosti napustiti tu relativnu sigurnost i u potpunost se posvetiti poduzetništvu. 

Nažalost, moje iskustvo mi govori da „vikend poduzetnici“ rijetko postanu pravi poduzetnici. U vrijeme, kada smo osnivali Tehnološki park bila mi je ideja da končarevci koji razmišljaju o poduzetništvu, u početnoj fazi još i dalje rade u KONČAR-u, osnuju poduzeće i u Tehnološkom parku testiraju svoje poduzetničke ideje. A kada zaključe da su spremni,  napuste rad u KONČAR-u i pređu potpuno u poduzetništvo. Nažalost, od „vikend poduzetnika“ nismo dobili poduzetnike.

Ipak znam neke kolege koji su u 90-tim godinama, kada su se rušila poduzeća, mnogo radnika odlazilo na burzu i u to nesigurno, turbulentno vrijeme imali prelazne faze od par mjeseci. Ali ti ljudi su već u početku čvrsto odlučili biti poduzetnici i te prelazni faze nisu bile faze kalkuliranja i vaganja. To im je prijelazno razdoblje trebalo za osnivanje poduzeća, pripremne radnje i postepeno „prebacivanje zaposlenika iz velikog poduzeća k sebi“.

Ne tako davno razgovarao sam s jednom obrtnicom koja proizvodi lijepe tradicionalne suvenire kako da pojača marketing, poveća proizvodnju i prodaju i poveća svoj obrt.  Nije bila oduševljena idejom. Rekla mi je: „Ako dobijem veće narudžbe, neću ih moći ispuniti i to sve  mi se neće isplatiti.“  Tako su rezonirali i njezini susjedi. Svi su se oni tijekom godina prilagodili svojim malim proizvodnjama i nekakvom, nazovimo to, sigurnom broju proizvedenih komada proizvoda. Svoj život i ambicije su uskladili s tim. Redovito su se bunili kako ih nitko ne razumije, kako ih općina dovoljno ne štiti, uzima prevelike poreze, ali nisu niti razmišljali da bi to promijenili i napredovali, te kao obrt rasli i razvijali se.

Upoznao sam dosta poduzetnika, briljantnih stručnjaka, inženjera koji su u stanju napraviti odličan proizvod, ali koji će uvijek ostati „one man band“. Za mnoge od njih znam da su pošteni ljudi i vrsni stručnjaci. Ali oni jednostavno tako razmišljaju i puni su kočnica, nepovjerenja i nesigurnosti koje ih priječe da napreduju i rastu.

Takvi primjeri me uvijek ponovno uvjeravaju u istinitost komentara poduzetnik Denisa Kotlara koji je neko vrijeme bio u Tehnološkom parku. Jednom, kada smo razgovarali o njegovom poduzetničkom putu, rekao mi je: „Uspjeh ili neuspjeh poduzetnika, njihov rast i razvoj, hoće li postati veliko ili uvijek ostati malo poduzeće, ne započinje na tržištu, financijama i tehnologijama, već samo u njegovoj glavi, u njemu samome. Oni koji žele napredovati i razmišljaju na taj način, imaju veliku šansu da će uspjeti. Oni koji razmišljaju kao malo poduzeće, takvo će ostati, a vrlo često i propasti. “

Uvijek ističem da je veoma mnogo znanja, sposobnosti i rada potrebno za uspjeh u poduzetništvu, rast i razvoj. Ali da bi se krenulo u poduzetništvo, treba poduzetnički razmišljati i imati onaj osnovni poduzetnički duh u sebi.  

I bez toga nema poduzetništva.

5.prosinca 2008.

(Izvor slike:http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/329032/)

12. Što su to klasteri i zašto nam trebaju

O klasterima se počelo mnogo pričati, ali to nije jednostavan zadatak i mnogi nisu uspjeli.

PITANJE

Poduzetnica sam i vlasnica jedne tvrtke od 8 zaposlenika koja već ima ugled na tržištu. Sve više uviđam da imam problema,  kada se trebam javljati na veće natječaje, odnosno kada trebam preuzimati obimnije poslove. Tvrtka mi je za takve poslove premala, ali isto tako još nije vrijeme da se naglo povećam, jer još uvijek prihodi to ne dozvoljavaju. Povremeno bih za neke poslove mogla zaposliti veći broj stručnjaka, ali kuda ću s njima kada je posao gotov. A za drugi posao ću trebati stručnjake drugog profila. Počela sam razmišljati kako da se udružim sa sličnim firmama da postanemo sposobni preuzimati veće poslove i konkurirati većim tvrtkama na tržištu. Sada se puno priča o klasterima i palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro da se svi udružimo u klaster. Ne znam što je to zapravo, kako se osniva i kako funkcionira.  Ni ovim mojim potencijalnim suradnicima u klasteru to nije baš jasno. Oni kao ni ja  ne znaju kakve su njihove obveze, kakva su im prava i što bi time dobili. Dosta su rezervirani, jer se pomalo boje, često su se opekli pa su nepovjerljivi.

Znam da u ovakvim oblicima zajedničkog djelovanja i nastupa na tržištu može doći do problema, ali  sigurna sam da je to za nas jako važna odluka od koje ćemo svi imati koristi. Kako da ih uvjerim, ali me zanima i kakvu pravnu formu treba imati klaster.

Čula sam da Ministarstvo gospodarstva  sufinancira osnivanje klastera pa me zanima i kako mogu doći do tih novaca. Svaka potpora u poslovanju dobro dođe.

Marija iz Zaprešića

 ODGOVOR

Vjerujem da je vaša namjera ozbiljna, cijevi su jasni i opravdani i vjerujem da imate šansu da organizirate klaster kao poslovni projekt koji će biti koristan za sve članove. Ali trebam vas upozoriti da to nije jednostavan zadatak i da mnogi klasteri nisu uspjeli. U tome ima mnogo skrivenih opasnosti i problema koje će iskrsnuti ubrzo nakon početka suradnje. Zato je korisno malo analizirati tuđa iskustva i probleme koji su nastajali kod  raznih drugih klastera.

Najprije da kažemo, klaster (grozd) je posebno organizirana i međusobno  povezana skupina poduzeća s ciljem povećavanja poslovnih, tehnoloških i marketinških mogućnosti na tržištu. Dok je kod  običnih klastera težište na zbrajanju i povezivanju resursa i proizvodnih i marketinških aktivnosti pojedinih članova, kod inovacijsko razvojnog klastera (kakav je osnovan u Tehnološkom parku Zagreb) težište je na povezivanju i koordiniranju procesa razvoja proizvoda i njegovih komponenata. Klasteri, koji imaju dugogodišnju tradiciju u mnogim europskim zemljama, dosta su slični našim zadrugama. Mogu se organizirati «horizontalnim« povezivanjem poduzeća, ali Ministarstvo najviše voli «vertikalno» povezivanje, kada se iznad povezanih poduzeća osnuje krovno poduzeće s klaster managerom.

Pred par godina ni ja nisam znao što su to klasteri pa sam se počeo malo više interesirati i istraživati iskustva iz tog područja. Doznao sam da je američka organizacija USAID osnovala kod nas «Drvni klaster» koji je propao nakon šest mjeseci, kada su ga Amerikanci prestali financirati. Nakon toga sam pročitao da se osniva ICT klaster s nekoliko ozbiljnih informatičkih poduzeća. Pitao sam jednog poduzetnika koji bi spadao u jedan takav klaster, zašto se nije priključio. «Nisu mi dali niti jedan ozbiljan argument da bih od toga imao koristi», odgovorio mi je. I taj klaster je propao nakon godinu dana. Čujem da voditelj tog klastera sada osniva još veći ICT klaster, uz podršku velikog broja raznih struktura.

Vjerojatno će rezultat biti isti.

Godinama se priča o Automobilskom klasteru, čak se želi osnovati uz pomoć austrijske komore koja ima iskustva u tome. Međutim još nisam vidio neki ozbiljniji rezultat. Sve obično stane nakon prvog sastanka potencijalnih članova, kada treba definirati što bi klaster trebao raditi. Mnogi bi htjeli raditi skupe projekte za osnivanje klastera, biti klaster manageri, ali uglavnom im nije jasno kako bi to trebalo funkcionirati u praksi.

Kada se osniva s inicijativom «odozgo», kada poduzetnici osjećaju da ih se na silu tjera u nekakve organizacije i povezivanja, takav klaster ne traje dugo. Mogli bismo pomisliti da klasteri koji se osnivaju inicijativom «odozdo» imaju više šanse.  Međutim, ni to ne ispadne uvijek dobro. Znam jedan slučaj kada je nekoliko vrlo ozbiljnih poduzeća slične djelatnosti spontano odlučilo udružiti se u klaster, povezati se i osnovati zajedničko poduzeće koje će ih zastupati na tržištu i povezivati njihove djelatnosti. Svoje ozbiljne namjere pokazali su i time što su u to poduzeće uložili  osnivački kapital od 1.000.000 kuna. Budući da se poduzetnici-ulagači, pored svojih poduzeća, nisu imali vremena baviti i poslom klaster menadžera, odlučili su angažirati nekoga izvana. Platili su poznatoj «headhunter[3]» agenciji da im izaberu menadžera. I naravno, ovi su izabrali najbolje rješenje, mladog, obrazovanog, s MBA diplomom strane poslovne škole. I rezultat je bio - fijasko. Taj mladi neiskusni menadžer  nije znao nastupati na tržištu, nije uspio dobiti i ugovoriti niti jedan posao i ubrzo se demoralizirao. Iz svih tih loših iskustava možemo zaključiti sljedeće:

• Klaster se treba okupiti tako da svaki član klastera jasno vidi svoj konkretan interes. Mora biti uvjeren da mu je korisnije biti članom klastera, nego biti izvan toga.
• Poduzeća se trebaju okupiti ili povezati oko nekog konkretnog proizvoda kojeg će zajednički proizvoditi, svatko pojedinu komponentu. Ili oko nekog posla u koje svatko od njih dobije svoj «dio kolača». Moraju osjetiti da bez klastera takav posao ne bi mogli dobiti niti odraditi.
• Jako je važno precizno definirati cijene usluga i proizvoda članova koji sudjeluju u zajedničkom projektu, poslu ili ponudi. Na tome lako padaju svi klasteri, jer se ljudi posvade oko udjela u «zajedničkom kolaču».
• Najvažnije i najteže je izabrati pravog klaster menadžera. To mora biti osoba koja dobro poznaje područje djelovanja, proizvod i uslugu i ima ugled na tržištu. I mora uživati ugled među svim članovima klastera. Ljudi koji dođu «izvana» neće moći odraditi te zadatke. I tu je početak raspada klastera.

Ja vjerujem da je vaša odluka da osnujete klaster dobra, ali ju nije jednostavno realizirati. Međutim, ako izbjegnete uobičajene greške, ako dobro definirate zajedničke interese i zajedničke zadatke, imate šanse za uspjeh.

 9.studenoga 2007.

(Izvor slike: http://noveinicijative.org/klasteri-sansa-)

13. Kada malo poduzeće postaje veliko

 150 zaposlenika često postaje brojka  preko koje se mnogi ozbiljni poduzetnici i menadžeri boje preći.

PITANJE

Nisam mali poduzetnik, a niti  početnik. Imam  poduzeće staro preko 30 godina s  oko 140 zaposlenika.  Sve sam sam stvorio. Krenuo sam s jednim  radnikom i malo po malo poduzeće mi je postepeno raslo i mogu reći da sam zadovoljan onim što sam postigao. Sada imam mogućnosti da napravim novi razvojni korak i  ugovorim velike poslove. Mogu značajno povećati broj radnika na gotovo 500. I najednom, kao da sam došao do zida. Bojim se napraviti taj korak. Imam osjećaj da mogu upravljati i voditi poduzeće od 100-150 radnika, ali čini mi se da  će poduzeće s 500 radnika biti preveliko za mene. Bojim se da neću znati njime  upravljati. Moje znanje i sposobnost upravljanja rasli su kako je moje poduzeće raslo. Sve je nekako išlo normalno, korak po korak. Ovo sadašnje poduzeće mogu držati pod kontrolom, svakog sam radnika osobno zaposlio, dobro ih poznam, mogu pratiti ugovore, troškove, obveze, rokove. Bojim se da kod većeg poduzeća to neću moći i da ću zagristi nešto što neću moći progutati. Ne znam kako  drugi vode velika poduzeća, od tisuću ili sto tisuća zaposlenika.

Sada sam na prekretnici, ne spavam po noći i pitam se što mi to treba. Pa mogu lijepo raditi kao i do sada. Ali znam da si neću nikada oprostiti, ako ne napravim i taj korak i provjerim sebe  koliko vrijedim i pred ovakvim izazovom.

Jura iz Velike Gorice

 ODGOVOR

Tako kao vi govore i razmišljaju ozbiljni ljudi, poduzetnici i menadžeri, ljudi koji imaju mnogo znanja i iskustva i veliki osjećaj odgovornosti prema svom poslu. Ljudi bez znanja, kakve vidimo svugdje oko sebe, tako ne razmišljaju i njih to ne zabrinjava. Oni se, «ne trepnuvši okom“, prihvate i upravljanja poduzećem od nekoliko tisuća zaposlenika. Budući da ne znaju ništa o poslu bave se iskorištavanjem privilegija koje su stekli, oko sebe postavljaju svoje ljude, eliminiraju svakog tko nešto zna, izvlače osobnu korist i, naravno, upropaštavaju poduzeće. Međutim, to je primjer patologije ovog društva.

Vaš primjer je razmišljanje poštenog, sposobnog i odgovornog čovjeka. 

I neki drugi, vrlo uspješni menadžeri, rekli su mi: «Ja mogu upravljati poduzećem do 150 ljudi, ali ne većim». Često sam se pitao u čemu je problem. Znam da poduzeće u svom rastu i razvoju prolazi određene faze koje se mijenjaju ovisno, u prvom redu,  o veličini poduzeća i broju radnika. A paralelno s tim rastom mijenja se i način rukovođenja. Čovjek može direktno rukovoditi s maksimalno 7 do 9 zaposlenika. Kod toga se misli da može detaljno kontrolirati što ljudi rade, detalje njihovog posla, gotovo sve informacije koje su koriste za obavljanje posla. Kod većeg broja radnika menadžer mora početi s delegiranjem, postavljanjem dodatnih rukovoditelja, vođa grupa, poslovođa i slično. Što se događa kod  poduzeća od 100 do 150 radnika? Je li taj broj slučajan ili ima neko drugo objašnjenje?

Dugo mi to nije bilo jasno, dok nisam pročitao knjigu Malcolma Gladwella[4] „Točka preokreta–kako male stvari mogu dovesti do velikih promjena“, i našao zanimljivo objašnjenje. Po njemu, rezultati psiholoških istraživanja govore da ljudska bića mogu odjednom primiti ograničenu količinu podataka zbog ustrojstva živčanog sustava koji ima ograničeni kapacitet kanala. Drugim riječima, kada pređemo određenu granicu, dolazi do preopterećenja. To se u prvom redu odnosi na intelektualnu sposobnost – sposobnost prerade sirovih informacija. Taj je pojam najbolje objasnio britanski antropolog Robin Ian MacDonald Dunbar [5]. Poseban dio mozga ljudskih bića i ostalih primata nazvan neokorteks[6] prerađuje složene misli i razmišljanja. Prema Dunbaru veličina neokorteksa ovisi o veličini  skupine u kojoj žive. Čak i relativno malo povećanje u veličini skupine stvara značajan društveni i intelektualni teret zbog velikog povećanja broja društvenih odnosa u kojima pojedinac sudjeluje. Dunbar je razvio i jednadžbu primjenjivu na većinu primata u koju uvrštava omjer neokorteksa – veličinu korteksa u odnosu na veličinu  mozga – i dobiva maksimalnu veličinu skupine („Dumbarov broj“).  Za Homo sapiensa na taj se način dobiva veličina skupine 147,8, odnosno 150 osoba. Čini se da broj 150 predstavlja maksimalan broj pojedinaca s kojima možemo uspostaviti istinski društveni odnos, pri čemu znamo tko je ta osoba i na koji je način s nama povezana.

Takvo pravilo uočeno je i kod prastarih naselja u cijelom svijetu, ali i u organizaciji vojske. Naravno, u vojsci je moguće, kao i kod poduzeća, upravljati i većim postrojbama, ali u tom slučaju morate propisati složenu hijerarhiju, pravila, odredbe i službene mjere ponašanja. S vojnim formacija ispod 150 ljudi moguće je provoditi naredbe i nadzirati ponašanje izravnim kontaktima i na temelju osobne odanosti.

Ljudi u manjim skupinama čvršće su povezani, među njima vlada zajedništvo, što je jako važno, ako želite biti učinkoviti i uspješni u životu zajednice. Kod onih poduzeća čija tržna konkurentnost ovisi o njihovoj inovativnosti i brzoj reakciji na zahtjeve kupaca to je vrlo važno i jako povećava učinkovitost poslovanja.  Poslovni proces se odvija brže, brže se stvaraju timovi i brže rješavaju problem, olakšano je kretanje i širenje novih ideja i informacija organizacijom.  

To nije moguće ostvariti s većim skupinama. Kada se broj članova skupine poveća preko 150, ljudi postaju jedni drugima stranci, nemaju dovoljno toga zajedničkoga, nestaje zajednički rad i gubi se osjećaj zajedništva. Prelazak  granice od 150 može imati velike posljedice kroz  rušenje učinkovitosti organizacije. 

Poznata je stara priča o razvoju Forda. U prvoj fazi Henry Ford i svi njegovi radnici su se poznavali, u drugoj su svi radnici poznavali Forda,  a u trećoj se ni Ford niti radnici više nisu poznavali.

Naravno, to ne znači da je veličina poduzeća ograničena na brojku 150 zaposlenika. Poduzeća rastu, povećavaju broj zaposlenika na nekoliko stotina, tisuća i stotina tisuća zaposlenika. Ali poanta je u tome da nakon 150 zaposlenika poduzeće više nije isto, postaje složeni sustav  i zahtijeva novi način organizacije i upravljanja. U takvom sustavu glavni menadžer više ne upravlja ljudima već organizacijskim jedinicama, ne postavlja zadatke već traži izvršavanje ciljeva i planova. 

 I to je posebno nova priča za koju se trebamo dobro pripremiti i sebe promijeniti.

I najprije sebe pitati jesmo li za tu promjenu spremni.

 30.studenoga 2007.

 14.Hrvatski i američki poduzetnici

Američki i naši poduzetnici se sami po sebi ne razlikuju mnogo, ali rastu u jako različitom okružju.

PITANJE

Pišem diplomski rad na temu poduzetništva na jednoj našoj visokoj školi. Iz poduzetničke sam obitelji i živim u poduzetničkoj okolini, pa to još više pojačava moje zanimanje za tu temu. U analizi stanja našeg poduzetništva koristio sam rezultate raznih istraživanja, čitao članke iz novina i u svima sam našao podatke koji govore dosta loše o poduzetničkim sposobnostima naših ljudi i o njihovoj želji da kreću u poduzetništvo. U poznatom GEM istraživanju[7] koje se često  interpretira u medijima i raznim skupovima zauzimamo uobičajeno loša mjesta na ljestvici u Europi. Istraživanje mjeri i analizira TEA (Total Entrepreneurial Activity) indeks, t.j. postotak novih poduzetnika u ukupnoj populaciji. Prema drugom TEA indeksu naši ljudi postaju poduzetnici većinom zato, jer su „natjerani“ situacijom u kojoj su se našli  (ostali su bez posla ili nisu mogli naći drugo zaposlenje), a ne zato, jer su uočili poslovnu priliku, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama.

 Iz svega toga se često izvode zaključci da naši ljudi imaju manje poduzetničkih sposobnosti od drugih nacija, da nam je zato poduzetništvo nedovoljno razvijeno, itd. Posebno mi je bio šokantan naslov u jednim tiražnim dnevnim novinama u kojem je velikim slovima opisalo Hrvatska je na 37. mjestu po poduzetništvu, a to je bilo jako loše mjesto. Ne želim se pridružiti uobičajenim radovima koji se takmiče kako da raznim statističkim analizama pokažu da smo u svemu loši.

Zar su američki i njemački poduzetnici po svojim poduzetničkim sposobnostima toliko bolji od naših?

Bruno iz Vinkovaca

 ODGOVOR

Drago mi je da ste mi postavili takvo pitanje, jer ćemo imati priliku da malo demistificiramo i razotkrijemo uobičajeno podcjenjivanje naših poduzetnika. Ja sam već  napisao da ne cijenim ta «anketarska istraživanja» koja se provode iz kabineta, pred monitorom računala, preko Interneta. Mislim da  rezultati nisu vjerodostojni i daju krivu sliku stanja i njima se može lako manipulirati. Po tim TEA indeksima  mi smo pri dnu ljestvice.  A se preskače podatak da su iza nas i Danska, Francuska, Njemačka, Japan,  pa tu sigurno nešto ne štima.

Zanimljivo je uspoređivati Ameriku i Europu, a onda i Hrvatsku po nekim drugim pokazateljima. A nakon toga vidjeti koga bismo trebali koristiti kao uzor. Europa nam stalno dijeli packe, ali nisam siguran da bi nam trebala biti preveliki uzor u razvoju našeg poduzetništva. Mi trebamo dinamično, brzorastuće konkurentno gospodarstvo, a Europa se sve više birokratizira i u sljedećih će dvadeset godina jako teško izdržati «napade» dinamičnih i agresivnih gospodarstva iz Kine i Indije. Kada god se vratimo iz inozemstva sa sastanaka u kojima sudjelujemo u nekim međunarodnim europskim projektima, uvijek zaključujem da «Europa nema šanse». Takav birokratski pristup nisam vidio niti u Rusiji krajem 1970-tih godina, u onim mračnim komunističkim vremenima. Tada smo, (1975 -1980.), mi stručnjaci iz KONČAR-a s Rusima i ostalim istočnoeuropskim stručnjacima sudjelovali u Interelektru, velikom projektu razvoja nove serije asinkronih motora. Onda nismo imali računala, nije bilo Interneta, već smo imali hrpe raznih papira, dokumenata, proračuna i elaborata na stolu. Ali je sve bilo bolje i učinkovitije vođeno, organizirano i planirano, nego sada u raznim EU projektima. 

Rezultat tog europskog pristupa, birokratiziranog pristupa razvoju  može se vidjeti i u činjenici da je tijekom posljednjih trideset godina u Sjedinjenim američkim državama otvoreno 57.000.000 radnih mjesta, a u Europi 4.000.000, od toga većina u državnim službama. 

 Možemo se pitati jesu li američke poduzetnici  toliko drugačiji od naših, imaju li oni dvije glave i četiri ruke? Obično se misli da kod kretanja u posao mnogo lakše dolaze do novaca. Isto tako se misli da oni svi brzo rastu, imaju prihode u milijunima dolara, dobro se pripremaju, rade poslovne planove i većina su iz visokih tehnologija, a svaki treći je milijarder. Ali, kada sam pročitao jednu zanimljivu  knjigu američkog profesora Amara V. Bhidea, Stvaranje i razvoj novih biznisa, iz 2000 godine, iznenadio sam se koliko ima sličnosti s našim poduzetnicima-početnicima.

U knjizi Bhide navodi da je u 1992. godini oko 21.000.000  poduzetnika predalo je poreznu prijavu u SAD, a od toga 71% bili su pojedinci, s jednim zaposlenikom. Tipičan njihov biznis kreće kao mali i ostaje mali. Postotak je isti kao i kod nas. Većina ne ostvaruju neki profit i jedva mogu plaćati vlasnika i stalno su pod pritiskom da zatvore firmu. Izvor osnivačkog kapitala im je sličan kao i kod naših - vlastita ušteđevina (55 %), od obitelji i prijatelja (13 %), bankarski krediti  (7%), a malo preko venture capitala (4 %) i «anđela» (3%). Oko 26 % malih poduzetnika u USA  kreće s manje od 5.000 $. Samo 4% imali su prihod veći od 1.000.000$. Gazele, odnosno brzorastuće kompanije su malobrojne (4%), ali one stvaraju 60% svih novih radnih mjesta.

Najbrojniji novi biznisi u USA su građenje, restorani, male trgovine, čišćenje, nekretnine, auto servisi, itd. Ali je kod «gazela» situacija drugačija - 10% su softveri.  Kod nas su gazele uglavnom građevinari, trgovci i uvoznici.  U SAD gazele tek u 6% slučajeva imaju inovativni, originalni proizvod, a u 94% slučajeva to su različiti i slični zamjenski proizvod, čiju su ideju najčešće pokupili na prijašnjem poslu, imitirali ili modificirali. Kreću uz improvizacije, bez poslovnih planova i bez strategije. Znači ništa neobično i izuzetno.

 I što onda Amerikancima toliko pomaže u razvoju poduzetništva? Naravno, u prvom redu  ogromno i bogato tržište. Ali zašto Amerika otvara preko deset puta više radnih mjesta od cijele Europe? Europa je jako birokratizirana, sve je manje poduzetnička, stari i po stanovništvu i po filozofiji poslovanja. Američka kultura visoko cijeni poduzetništvo i preuzimanje rizika, a zakoni potiču stvaranje kapitala. Poduzetnici kao Bill Gates i Steve Jobs nacionalni su junaci, obogatili su se i stvorili radna mjesta.  

U Hrvatskoj najbogatiji ljudi i „nacionalni junaci“ nisu poduzetnici koji su stvorili poduzeća, već ljudi koji su se „preko noći“ obogatili, ne sposobnošću, invencijom i radom, već raznim privatizacijskim malverzacijama.

Ali i pored toga, kod nas, na ovom našem malom i siromašnom tržištu, ima poduzetnika koji po svojim sposobnostima ne zaostaju za američkim.

Zato treba stvoriti u društvu sustav vrijednosti i zakonski okvir koji će više poticati poduzetnike, one koji poduzimaju, a ne „uzetnike“, one koji uzimaju, odnosno  one koji izvoze, umjesto onih koji uvoze.

Tek tada će se  stvoriti okruženje u kojem će poduzetništvo i gospodarstvo napredovati. 

22.veljače 2008.

  15. Zašto, kako i kada delegirati

Mnogi poduzetnici opterećeni poslom pokušavaju «delegirati» svoje poslove suradnicima, ali im to često ne uspijeva

 PITANJE

Pred nekoliko godina sam osnovao poduzeće. Malo po malo napredujem i sada već imam 6 zaposlenika. Sam sam ih izabrao, mislim da su dobri i savjesni radnici. Ali, kako mi poduzeće raste, ja imam sve više posla, sve više radim,  zagušen sam, počeo sam «pucati»  i bojim se da tako ne može dalje ići. S druge strane moji zaposlenici nisu dovoljno opterećeni. Oni sve naprave što im kažem. Ali dok ja jurim po tržištu, sjedim na sastancima s kupcima, borim se da ugovorim poslove, da «izganjam lovu», oni nakon što završe svoj posao sjede i čekaju da im ja kažem što trebaju raditi. Osjećam da tu nešto ne štima. Znam da se obično kaže da trebam delegirati i da to dobar poduzetnik i dobar  menadžer radi. I ja sam se pokušao rasteretiti i «delegirati» svoje zadatke svojim suradnicima. To lijepo piše u knjigama o menadžmentu, ali u praksi ne ide kako sam si zamislio. Dok ja njima objasnim što trebaju napravit i dok oni shvate što očekujem od njih, za to vrijeme ja to sam mogu napraviti. A kada to i naprave, nisam zadovoljan i još trebam gubiti vrijeme da ih kontroliram i popravljam ono  što su zabrljali.

Je li to primjer razlike između teorije i prakse, jesam li izabrao krive ljude ili im ne znam dobro objasniti ili sam loš poduzetnik i loš menadžer? Nije to samo moj problem. S takvim problemima se suočavaju i moji kolege poduzetnici. Ne može biti da smo svi nesposobni za delegiranje, da svi griješimo, da negdje drugdje postoje poduzetnici kojima to ide i o kojima pišu sve te menadžerske knjige.

U čemu je problem?

Goran iz Zagreba

ODGOVOR

Vaš problem je normalan i uobičajen u ovoj fazi vašeg poduzetničkog razvoja. I nije čudno da takav problem imaju i vaši kolege koji su, pretpostavljam, u  sličnoj fazi razvoja.  To postaje ozbiljan i patološki problem, ako traje predugo i ako tu fazu ne prevladate. Naime treba znati da svi poduzetnici na svijetu u razvoju prolaze određene faze rasta i razvoja. Svaka faza ima svoje značajke i mijenja se ovisno o tome kako se pojedini poduzetnik mijenja, te postaje zreliji i iskusniji.  Za prelazak iz faze u fazu potrebna je «dodatna energija» u obliku znanja, iskustva i informacija. Mnogi ne dobivaju tu dodatnu energiju ne rastu i ne razvijaju se i cijeli život ostaju u jednoj fazi razvoja,

U početnoj fazi poduzetnik je „usamljeni jahač“ koji se kaubojskim, gerilskim stilom bori za opstanak svoje tvrtke. On je autokrata, jedini donosi sve odluke i jedini ima sve informacije za donošenje odluka. Sve  drži pod kontrolom i sve rješava u hodu i u trku. On nema vremena za planiranje i razmišljanje, odluke donosi na osnovu intuicije, a njegov stil je „Najprije pucaj, a onda pitaj“. Usmjeren je samo na preživljavanje tvrtke i cijeli dan mu je ispunjen rješavanjem kriza. Potpuno  je posvećen stvaranju svoje tvrtke, stalno donosi nove ideje, ne može se usredotočiti,  skače  sa zadatka na zadatak,  nema vremena da te ideje razrađuje. Ne sluša savjete niti kritike, jer drugi ljudi ne razumiju njegov posao, njegove probleme i uvjete u kojima radi. Osjeća da je nezamjenjiv i zato je nepromjenjiv, jer je uvjeren da je on u pravu, a svi ostali su u krivu.

Kod njega je prisutna i menadžerska paranoja da ljudi ne rade dovoljno. A nema vremena i strpljenja da na svoje suradnike prenosi svoja znanja, da ih podučava i da ispravlja njihove greške. On ne zna delegirati, ali i kada pokuša delegirati,  očekuje da drugi donose odluke koje bi i on sam donio.

Mogu pretpostaviti da sebe možete naći dijelom ili u potpunosti u ovom opisu. A isto tako siguran sam da mislite da tako jedino možete raditi, jer bi u protivnom vaša firma propala. I vjerojatno ste u pravu. U ovoj vašoj početnoj, turbulentnoj  fazi, kada stvarate svoju tvrtku, kada stvarati proizvod od kojeg ćete živjeti, kada želite pronaći svoje kupce i svoj segment tržišta,  vi možete jedino tako raditi. Međutim, ako  predugo tako radite,  vaša se firma neće razvijati i neće rasti.  I taj stil, koji je normalan u toj početnoj fazi,  postati će nenormalan i patološki.

U svakom poduzeću koje raste i razvija se odvijaju se paralelno dva procesa. Jedan, upravo opisan, fleksibilan, dinamičan, inovativan, poduzetnički proces stvaranja tvrtke, stalnih promjena, inovacija, poboljšanja i unapređenja. To je proces koji donosi novu energiju u poduzeće, ali iza sebe ostavlja nered.  A uzročnik tog nereda je poduzetnik.

I, paralelno s tim, odvija se drugi proces koji taj nered treba počistiti. To je proces koji uvodi red u poduzeću, donosi pravila i propise, uvodi nadzor,  standarde poslovanja, stvara organizacijsku strukturu poduzeća, stvara poslovni sustav. U početnim fazama prevladava poduzetnički, dinamički način rada koji „gura“ poduzeće naprijed i potiče rast.

Međutim, u jednom trenutku takav stil je u stanju potpuno blokirati poduzeće, jer „više tako ne ide“. Tada poduzetnik, koji je takvim stilom stvorio poduzeće, postaje glavna smetnja razvoju poduzeća. Tako se ne može dobro raditi u poduzeću koje ima veći broj zaposlenika, složeniju strukturu i mnogo procesa koje treba kontrolirati i koordinirati. U većem poduzeću potrebno je stvoriti sustav s organizacijskom strukturom u kojoj ljudi imaju svoje dužnosti i svoje odgovornosti i svoje kompetencije kojima počnu ograničavati samovolju poduzetnika. Za takav način rada ljude, a još više samog poduzetnika, treba obrazovati i pripremiti. U toj  fazi on treba mijenjati svoj stil rukovođenja, početi delegirati i prenositi svoje dužnosti na svoje suradnike. A tada  nastaju novi problemi.

Kaže se „stil je čovjek“, ljudi se teško mogu mijenjati, a većina niti ne želi. Zato se u poduzećima stalno odvija sukob između predstavnika i nositelja ta dva stila. Optimalno stanje životnog ciklusa  postiže se kada je  postignuta ravnoteža između sposobnosti organizacije da drži svoje procese pod  kontrolom i njezine sposobnosti da se mijenja i stalno poboljšava. 

Znači, možemo reći – nije nikakav problem što vi u ovoj fazi razvoja ne uspijevate  delegirati.  Ali će biti problem, ako to ne uspijevate i onda  kada će vaše poduzeće postati zrelije,  narasti i početi se organizirati u pravi poslovni, organizirani  sustav. Tada će to biti znak da vi postajete kočnica razvoja i da niste dorasli novim zadacima koje jedno organizirano poduzeće postavlja pred menadžera i svog vlasnika. 

Vrijeme je da se počnete pripremati i osposobljavati za delegiranja.

2.studenoga 2007.

16. Što će nam tehnološki parkovi?

Tehnološki parkovi nam trebaju da razvijamo inovativna, izvozno orijentirana poduzeća

 PITANJE

Javljam se iz jednog gradića s juga. Predstavnica sam inicijative da se u našem gradu osnuje tehnološki park.  Proučili smo web stranicu Tehnološkog parka Zagreb. Impresionirani smo vašim rezultatima i mislimo da je to ono što nama treba. Nekad je u našem gradu bila veoma razvijena industrija, a sada su od toga ostale neke prazne proizvodne hale, smanjeno poduzeće koje su kupili stranci, nekoliko škola i mnogo mladih koji svoju perspektivu vide u odlasku u Split ili Zagreb.

Htjeli bismo osnovati tehnološki park koji bi na organizirani način poticao poduzetništvo, pomagao potencijalnim poduzetnicima da osnuju svoja poduzeća ili obrte, omogućavao mladima da svoje poduzetničke ideje i  inicijative  realiziraju kod nas, privlačio poduzetnike iz okoline, ali i privlačio i vratio one naše ljude koji su napustili naš kraj i  pokrenuli biznis u većim gradovima ili u inozemstvu.

Preko nekih međunarodnih udruga posjetili smo nekoliko tehnoloških parkova u Europi i odlučili pokrenuti takvu inicijativu i kod nas. Mislimo da je sada pravi trenutak, jer je na vlast u našem gradu došla jedna mlađa, ambiciozna ekipa koja ima sluha za nove inicijative, ali i koja se želi dokazati novim projektima.

Sada se pripremamo da napišemo  projekt  i  predstavimo ga Gradskom poglavarstvu. Želimo biti uvjerljivi, jer o toj našoj uvjerljivosti mnogo toga ovisi. Znamo koliko je to važno, jer smo upoznali i slične inicijative u nekim susjednim gradovima koje, osim načelne potpore, nisu uspjele postići ništa više. Zato bi nam vaša iskustva i pomoć dobro došli.

Anita iz  Makarske

ODGOVOR

Uvijek se s velikim zadovoljstvo uključujem u takve inicijative i projekte. Poduzetništvo ima veoma veliki značaj za razvoj gospodarstva i želim pomoći koliko mogu i prenijeti naša iskustva. I uvijek me veseli, kada čujem da kod nas još ima sredina koje pokreću takve projekte, za razliku od onih, u većini,  u kojima se samo grade supermarketi, trgovine i razvoj mjeri eurima po kvadratu.  Na mnogim mjestima se još uvijek čuje: „Pa zašto da se brinemo za poduzetnike? Što imamo od toga?“. Na takvo pitanje jednom sam odgovorio: „Ako ništa drugo, imate plaću svakog prvog u mjeseci. Poduzetnici vam svojim plaćanjem poreza osiguravaju plaću“.

Jednom  je član jednog poglavarstva na molbu da održi govor na otvaranju Skupa o tehnološkim parkovima (bilo je to prije nekakvih izbora), rekao: „Moje biračko tijelo nije zainteresirano za takve skupove, oni to ne razumiju. Osim toga mislili bi da se pravim važan govoreći o nekakvim tehnološkim parkovima. To bi mi moglo samo štetiti“.

Lista takvih primjera koje sam doživio je jako dugačka i ne volim ih se previše sjećati. Drago mi je ćuti da  pomalo dolaze druga vremena i da se čuju drugačija razmišljanja.

Međutim, nije jednostavno realizirati taj projekt. Mnogi putuju po inozemstvu, pogotovo iz raznih državnih institucija,  posjećuju na dan-dva tehnološke parkove i kada se vrate zaključe: „I mi ćemo napraviti nešto takvo, pa nije to nešto posebno komplicirano“. Po njima treba imati zgradu, malo ju opremiti, ofarbati, instalirati internetsku mrežu, kupiti par računala, postaviti direktora (dobro, ako je doktor znanosti, iako ne zna ništa o poduzetništvu), tajnicu i možda još nekoga, te useliti poduzetnike, super je ako su informatičari.

I to je to. I u čemu je problem?

Može se i tako raditi, a  mnogi tako i rade i sve svode na razinu „hausmajstora“, na jednostavno iznajmljivanje prostora i ponekih usluga za poduzetnike. Ali, kao što se u životu sve može raditi na lakši i teži način, to možemo i moramo raditi drugačije.

Prvo, treba znati da nije dobro ništa slijepo kopirati. Nije ista uloga tehnološkog parka u Grazu u 1990. i u 2008., ali i u Splitu u 2008. godini. Tehnološki park mora  rješavati određeni problem u nekoj sredini, a nije isti problem u Grazu, Splitu, Sisku i u Zagrebu, nije isti stupanj razvoja, nije ista okolina, nisu isti resursi na raspolaganju, nisu isti problemi koje treba rješavati,  pa im niti ciljevi, način rada, niti kriteriji izbora poduzetnika ne trebaju biti isti. I to treba razumjeti. Tehnološki parkovi nisu sami sebi svrha, a najmanje im je svrha samo iznajmljivanje prostora. Oni trebaju rješavati određene gospodarske probleme u sredini u kojoj djeluju. A ti problemi su specifični za svaku sredinu.

Najveći problemi hrvatskog gospodarstva proizlaze iz premalog broja poduzeća koja izvoze, premalo proizvodnih poduzeća i još uvijek nedovoljne stope zapošljavanja. Zato tehnološki parkovi moraju poticati razvoj poduzetništva (kroz promidžbu, predavanja i sl.), sudjelovati u osnivanju poduzeća (savjetima, obrazovanjem), u rastu i razvoju poduzetnika (mentorstvom, poslovnim savjetima, smanjenjem troškova, marketingom, poslovnim obrazovanjem), poticati stvaranje i komercijalizaciju inovacija, djelovati na povećanju konkurentnosti (uspostava sustava kvalitete, unapređenje poslovanja, dobivanja atesta i certifikata, unapređenje organizacije i upravljanja), osposobljavati za nastup na EU tržištu (nastupi na sajmovima, upoznavanje pravila  poslovanja na stranim tržištima).

Kroz financijsku potporu poduzetnicima u tehnološkom parku treba smanjiti troškove poslovanja i razvoja proizvoda. Važno je odrediti kriterij po kojem će se primati poduzetnici u tehnološki park. Kod poduzetničkih inkubatora kriterij ne treba biti previše strog i bitno je stvaranje novih poduzetnika i povećavanje zapošljavanja. Dok kod tehnoloških parkova težište treba staviti na razvoj proizvoda, inovacije, visoke tehnologije i razvijanje izvoznih mogućnosti.

Tehnološki parkovi bi trebali biti povezani i sa sveučilištima i znanstvenom zajednicom (što kod nas, nažalost, uglavnom nije slučaj).

Kroz tehnološke parkove se ulaže u poduzetništvo, a oni trebaju vraćati ulog brojem novih inovativnih, izvozno orijentiranih poduzeća i brojem zaposlenih radnika. Da bi se svi ti zadaci mogli izvršiti potrebno je veliko znanje, iskustvo, mudrost, entuzijazam, dobro postavljeni ciljevi, novac,  ogroman trud i  vrijeme.

I na kraju, vrijednost  tehnološkog parka i poduzetničkog inkubatora nije u zgradi, opremi, namještaju i web stranici.  Vrijednost je u ljudima, u poduzetnicima, u njihovom rastu i razvoju, u njihovim rezultatima.

 A ljudi koji ih vode ne smiju biti samo činovnici, već iskreni prijatelji i savjetnici poduzetnika.

 22.kolovoza 2008.

Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb 2010. godine

(izvor slike: arhiva autora)

 LITERATURA

1. Bhide, Amar V.(2000.), The origin and evolution of new businesses, Oxford University Press
2. Dunbar, Robert M. (1992.), Neocortex size as a constrain on group size in primates, Journal of Human Evolution (1992), sv.20, str. 469-493
3. Gladwell, Malcolm (2005), Točka preokreta – Kako male stvari mogu dovesti do velikih promjena, Naklada Jesenski Turk, Zagreb.
4. Horvat, Đuro, Tintor, Željko (2006.), Poduzetnička ekonomija- Kako načiniti prvi korak, Trgovačka akademija, Zagreb
5. Welch, Jacki Suzy (2007.) Odgovori na pitanje kako pobijediti : suočavanje sa 74 najteža poslovna pitanja današnjice, Naklada Zadro,  Zagreb

 [1]John Francis "Jack" Welch Jr. - (rođen 1935), američki inženjer i top menadžer,  pisac,  vodio General Electric 20 godina, od 1981 do 2001.,  proglašen Menadžerom stoljeća. Sam i sa svojom ženom Suzy napisao je više knjiga, uspješnica,  o svojim iskustvima iz menadžmenta. Neke od njih su: „Autobiografija najuspješnijeg menadžera XX. stoljeća“, „Odgovori na pitanje kako pobijediti : suočavanje sa 74 najteža poslovna pitanja današnjice.“

[2] HBOR - Hrvatska banka za obnovu i razvitak je razvojna i izvozna banka Republike Hrvatske osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Osnovna zadaća je poticanje razvitka hrvatskog gospodarstva. HBOR je osnovan 12. lipnja 1992. godine donošenjem Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu (HKBO). U prosincu 1995. godine, Banka mijenja naziv u Hrvatska banka za obnovu i razvitak. U prosincu 2006. godine donesen je novi Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, a u ožujku 2013. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak. Izmjena Zakona odnosi se na promjenu u broju članova nadzornog odbora HBOR-a.

 [3] Headhunter – „lovci na glave“, kolokvijalni naziv za agencije koje se bave novačenjem kadrova za visoke pozicije u kompanijama. Službeni naziv im je  obično  „agencija za ljudske resurse”. Takva se potraga u struci zove executive search, no head-hunting se ukorijenio, jer zvuči slikovitije.

[4] Malcolm Gladwell -  (1963.) kanadski novinar, pisac i pop sociolog, živi i radi u New Yorku. Najpoznatiji po knjigama “Točka preokreta” (2000.), Treptaj (2005.), Izvan prosjeka (2008.).

[5] Robin Ian MacDonald Dunbar -  (rođen  1947.) britanski antropolog,  psiholog evolucije i specijalist za ponašanje primata sa Sveučilipta u Oxfordu. Najpoznatiji je po Dunbar broju koji predstavlja mjerenje kognitivnih ograničenja za broj pojedinaca s kojima jedna osoba može održavati stabilne odnose.

[6] Neokorteks - ili kora velikog mozga svega je dva milimetra debela kora sastavljena od šest slojeva. Neokorteks (sjedište misli) je centar koji spaja i shvaća ono što su osjetila primila. Odgovoran je za strategiju i dugoročno planiranje, nijansiranje emocionalnog života. 

[7] GEM – Global Entrepreneurship Monitor  je najveće svjetsko istraživanje poduzetničke aktivnosti, koje je 1999. godine pokrenulo deset najrazvijenijih zemalja, a koje vodi konzorcij nacionalnih timova pod vodstvom London Business School iz Londona i Babson College iz Bostona. Od tada se broj uključenih zemalja povećao na 73 u 2014. godini, čime je obuhvaćeno 72,4% svjetske populacije i 90% svjetskog bruto domaćeg proizvoda. U Hrvatskoj GEM istraživanja od 2002. godine provodi tim iz CEPOR-a (Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva)  kao prvi think-tank u Hrvatskoj koji se bavi problematikom malih i srednjih poduzeća i poduzetništva.

Povezani članci

• 20 godina Tehnološkog parka Zagreb
• Što bih savjetovao novom ministru poduzetništva
• Kako se stvaralo novo hrvatsko gospodarstvo (1), Goran Orešković, VESKI d.o.o.
• Nije teško postati, ali je teško ostati poduzetnik
• Poduzetnička pitanja i odgovori (2) – O menadžmentu
• Poduzetnička pitanja i odgovori (3) – O inovacijama i razvoju
• Suvremeno poduzeće (2) - Organizacija poduzeća koje raste i razvija se
• Radio emisije o poduzetništvu na HKR-u
• Poduzetnički menadžment (1): Menadžment – što je to?
• Start-upovi – lice i naličje

Komentari

Komentiraj