Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa (I.dio)

Najveću snagu i najveću vrijednost imala je naša znanost i najbolje je rezultate ostvarivala u vrijeme kada su znanstvenici bili u uskoj vezi s gospodarstvom. I kada su iz gospodarstva, osobito iz industrije s dokazano zapaženim rezultatima odlazili raditi na fakultete. Kada se ta veza prekinula, znanost je počela zaostajati i to se osjeća danas u stanju gospodarstva.


I.DIO

catic_igor480b

Profesor emeritus Igor Čatić

Hrvatska znanost na području tehnike oporavit će se tek kada se ponovno uspostavi čvrsta veza gospodarstva i fakulteta. Naravno, govorim o tehničkoj znanosti, jer to jedino poznajem. Da bi se te izgubljena veza, ta karika koja nedostaje lakše ponovo uspostavila trebamo s velikim poštovanjem proučiti životopise ljudi koji  predstavljaju najbolje primjere te veze.

Na ovom portalu imate prilike upoznati velikane naše znanosti s područja elektrotehnike koji su u ona vremena poslije II. svjetskog rata gradili KONČAR, projektirali strojeve i razvijali našu elektrotehničku znanost, velike profesore i akademike. Akademike Tomu Bosanca, Vojislava Begu i profesore Zlatka Plenkovića, Zvonimira Sirotića i Borisa Belina.

Poslije njih je došla druga generacija velikana. Možete upoznati prof. dr. sc. Tomislava Kelemena koji je život i rad posvetio transformatorima. U KONČAR-u vodio projekte razvoja i proizvodnje najvećih transformatora, a na Fakultetu odgojio generacije vrhunskih stručnjaka od kojih su mnogi poslije uspješno vodili tvornice transformatora.

Dok su ovo sve bili elektroinženjeri, sljedeći tekst ću posvetiti jednom strojaru, znanstveniku iz čuvene zagrebačke obrtničke obitelji koja je imala prvi obrt za proizvodnju alata u Zagrebu. Budući znanstvenik je završio alatničarski zanat, radio u radionici svog tate Julija, konstruirao alate. Po završetku studija radio je u industriji i zatim je otišao na fakultet, počeo se baviti znanošću, ostvario zapaženu znanstvenu karijeru i postao profesor emeritus.

Riječ je o profesoru emeritusu Igoru Čatiću.

Da bih mogao napisati taj tekst, s profesorom Čatićem razgovarao sam više puta. Započeli smo razgovarati 31. svibnja, a završili 2. kolovoza 2016.

Samo sam zabilježio priču koju mi je o svom životu i radu ispričao profesor Čatić. Dogovor je bio da će se govorni tekst objaviti na svakodnevnom govoru, dakle zagrebačkom hrvatskom jeziku.

Obitelj Čatić

Moji su živjeli jako dugo u Zagrebu. Moja majka je stigla u Zagreb 1915., otac 1925. Oba roditelja su bili dotepenci, osobno nisam dotepenec, rođeni sam Zagrepčanec.

Čatić je prezime koje sam dobio od očevog očuha, kojeg sam zvao djed. Stoga, tako da mnogi misle da imam jako puno veze s Bosnom, međutim to je djedova linija.

Očuh moga oca bio je u vrijeme Austrougarske željeznički radnik u Bosni.

Moj otac, Julio Čatić rođen je 30. lipnja 1899. u Beču. Prve četiri godine živo je u Sarajevu. Neko je vrijeme išao u Banjaluci kod trapista u školu, a onda je išao u Beč učiti zanat kojeg je završio 16. svibnja 1916., znači pred 100 godina.

Zanimljivo je kako je on postao bravarom za rezne alate kako su se nekada zvali alatničari.

 julio_catic_diploma

Pred 100 godina

Svjedodžba o položenom ispitu Julija Čatića 1916. godine

(Izvor slike: E. Felbinger: Alate sam stvarao gledajući, Polimeri 2/2(80-81(1981) i arhiva I. Čatića)

Vratio se natrag na područje bivše države, odslužio je vojsku negdje u Makedoniji, i došao u Zagreb 1925. Kao alatničar radio je najprije u poduzeću Penkala. Zatim u tvornici posuđa Gorica zajedno s Josipom Brozom-Titom. Organizirali su štrajk koji nije uspio i svi su dobili otkaze.

Tada je on otišao kod jedne gospođe i zamolio ju da mu da drvarnicu da počne raditi, a kada malo zaradi da će joj to platiti. Godine 1927. otvorio alatničarsku radionicu, alatničarski obrt, u Maksimirskoj ulici 32. Alatnica se zvala Štanca. Počeo je s nekoliko turpija. Mislim da je bio prvi u Zagrebu ili među prvima koji je imao alatnicu. Počeo je raditi za ARCO, za Penkalu i druge. Počeo je s jednim radnikom u Vlaškoj, da bi 1932., u Maksimirskoj ulici 32 već imao 10 radnika. Onda se preselio u Savsku 86, gdje je imao veliku radionicu.

U ono vrijeme su alatničari mogli iz glave napraviti kompletne alate. Ovih dana sam pročitao jednu vrlo zanimljivu misao vezanu uz alatničare koja kaže da svaki alat nosi sa sobom DNA svog izrađivača, jer se na alatu mogu naći njegovi tragovi.

Taj njegov obrt se postupno razvijao. Očito je da je bio znatiželjan, kada je već 1931. za potrebe poduzeća Kontakt (danas Elektro-kontakt) načinio prvi kalup za preradu popularnog bakelita, stručno fenol-formaldehida (PF). To su bili neki prekidači za struju. U to vrijeme to je bilo jedno od važnih područja primjene plastike. Bilo je nešto bioplastike, a fenol-formaldehid je prva sintetska plastika iz 1907. godine.

Vjenčanje mojih roditelja

Izgleda da je moj tata bio jako znatiželjan pa je išao i u kazalište. Tamo je na predstavi opere Rusalka vidio jednu mladu djevojku koja mu se svidjela. Dao  je anonsu u novine da traži tu djevojku i da bi se rado s njom sastao. To je pročitala mamina stanodavka i kaže joj: „Čuj pa ti si bila na toj Rusalki, po opisu bi mogla biti“. Mama se javila na tu anonsu, našli su se, počeli su hodati i 1927. su se vjenčali. U početku su živjeli u malom 1-sobnom stanu.

Mama se zvala Darinka, a djevojačko prezime joj je bilo Vrus. Došla je u Zagreb 1915., bila je kod svoje tete. Završila je srednju trgovačku školu, namjestila se u dobrom poduzeću. Bila je zaljubljena u kazalište.

Nakon mnogo godina, kada je moja Mama već bila stara i živjela u Domu, jednog dana je nestala iz Doma i našli ju kako sjedi na početku Masarykove, kod Školske knjige, na mjestu gdje je stanovala, kada je davno, prije više od 80 godina došla u Zagreb.

Imala je dva brata, jedan je bio liječnik, pretežno u Osijeku, mlađi je bio veterinar, radio u Zelini i Gradecu kraj Vrbovca. Imala je i dvije sestre, jedna se upoznala sa studentom veterine koji je studirao s mojim ujakom i otišla je u Bijeljinu[1]. Ostala je živjeti s tim veterinarom i iz toga se rodila jedna djevojčica, Ljiljana koja je sada ugledna književnica i kritičarka u BiH. A druga se udala za trgovca u Tršću, jer su oni bili porijeklom iz Čabra[2].

Sada imam od rodbine još samo sestričnu Ljiljanu. Postoji i ostala rodbina, ali prelazi opseg zamišljenog teksta da se pišu podrobnosti. Mama je u Bijeljini imala ujaka, liječnika velikog dobrotvora, pa je i moja Mama neko vrijeme živjela u Bijeljini.

Kada se pogleda cijela obitelj, onda su svi došljaci, ali moja sestra i ja smo rođeni Zagrepčani.

Nakon vjenčanja moja Mama je Tati pomagala u vođenju posla i posao je krenuo.

Godine 1929. na svijet je došla moja sestra Ljerka, a onda sam se rodio 14. ožujka 1936. godine.

OBITELJ ČATIĆ10062016

Obitelj Čatić (s lijeva na desno): S lijeva na desno: Julio Čatić (1899.-1982.), Igor Čatić (1936.- ), Darinka Čatić (1904.-1999.) i Ljerka Čatić-Šamec (1929.-2006.)

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Odrastao sam u Garićgradskoj ulici 6, na Trešnjevci.

ČATIĆ-SLIKE - 3

Kuća u Garićgradskoj ulici br. 6, na Trešnjevci, u Zagrebu, u kojoj je živjela obitelj Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 IMG_2869

Zgrada u Garićgradskoj 6, snimljena 28. lipnja 2016.

(Izvor: arhiva autora)

 GLAS TREŠNJEVJE

Glas Trešnjevke, novine iz 1932. godine

(Izvor slike: pano s izložbe „Trešnjevka - prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2017. - 25.02.2018.)

Moj otac često je i rado išao na sajmove. Imao je dobrog prijatelja, gospodina Rudolfa Surmu. Bili su prijatelji i privatno, familije su bile povezane. Surma je imao pet poduzeća, jedno i u Karlovcu. A u Zagrebu je imao u Bleiweissovoj ulici br. 24 (u blizini Zapadnog kolodvora) pogon za tlačno lijevanje metala, u ono vrijeme aluminija. Za gospodina Surmu moj otac je radio kalupe. No radio je on za druge i štance za izrezivanje keksa, prešanje tableta, izrezivanje, vučenje i savijanje metalnih dijelova itd.

Vrlo je zanimljivo da sam nedavno, pred otprilike godinu dana otkrio da na Katedri za preradu polimera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB), kojoj sam bio predstojnik, sada kao demonstrator radi praunuk gospodina Rudolfa Surme. Jako sam na to sve ponosan.

I svaki put su moj otac i gospodin Surma sa sajmova došli s nečim novim.

 Igor Čatić i Rudolf Surma

Sedmogodišnji Igor Čatić  i gospodin Rudof Surma, prvi prerađivač tlačnim lijevanjem u Hrvatskoj, 1943. godine

(Izvor slike. osobna arhiva prof. Čatića)

Moj otac bio je i inovator i već je 1934. uspio načiniti kalup za jedan proizvod koji se i danas upotrebljava, a to su plastični zatvarači za tube. Oni imaju navoj i u ono vrijeme se taj navoj odvijao pomoću elektromotora ili na neki drugi način. A on je načinio rješenje da se pri otvaranju okretalo vreteno u fiksnoj matici i to je omogućilo da se u ono vrijeme u kalupu s 12 kalupnih šupljina načini 48.000 zatvarača dnevno.

Kalup za taj zatvarač je patentirao ali ga nije patentirao u inozemstvu. Kada je Nijemcima pokazao što je načinio, to su rješenje patentirali oni 1939. Imam sliku izvorne kalupne ploče, ona je jedanput bila izložena na izložbi „Znanost u Hrvata“. Poklonio sam ju FSB-u, da imaju uspomenu na mene. Nažalost, fakulteti ne čuvaju uspomene na svoje ljude, što je šteta, jer su to istaknuti ljudi cijele zajednice. Ne može baš svatko postati sveučilišnim profesorom.

U jednom trenutku moj otac je počeo raditi dvije vrste strojeva, preše i blanjalice. Ne znam zašto ljudi ne vole riječ preša, Preše je radio s vretenom, tarne preše, neki to znaju pod imenom frikcijske preše. Ručne preše s vretenom je radio do 15 tona, kak' se to nekada reklo, a danas se mora reći 150 kN.

I onda je u jednom trenutku počeo raditi ekscentar preše više veličina, najveća je bila 30 tona, odnosno 300 kN.

ZG-magazin-catic_tarna_presa-300x430

Igor Čatić, star 4 godine, 1940. godine, uz tarnu prešu IGI tvrtke Štanca, vlasnika Julija Čatića

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Te preše je radio u radionici u Savskoj ulici br. 86, kamo se preselio iz Maksimirske. Poslije je tu bila današnja INA, a sada je vjerojatno škola za stolare.

Onda je moj otac počeo graditi kuću u Garićgradskoj 6, na Trešnjevci, blizu Trešnjevačkog trga i Nove ceste. Prije toga su  moji roditelji imali kuću u Dubravi. Kada su počeli graditi kuću u Garićgradskoj, koja je sagrađena 1938., imao je već 38 radnika.

Danas su u Garićgradskoj ulici ostale samo dvije, tri stare kuće, ostalo su sve nove zgrade.

Uoči II. svjetskog rata imao je 30 zaposlenih.

ČATIĆ-SLIKE - 6

Mali Igor uz tokarilicu

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Otac je izrađivao i blanjalice, hoda 150 do 450 mm. Jedna takve je ostala sačuvana, kod unuka  jednog strojobrava, Antonića, susjeda iz Nove ceste. Ta se blanjalica nalazi danas u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, u depou. Vade ju za tematske izložbe, jer ima veliko povijesno značenje razvoja proizvodnje opreme u Hrvatskoj.

blanjalica_catic

Kratkohodna blanjalica (šeping), hod 450 mm. Proizvodnja obrta Štanca četrdesetih godina za strojobravarsku radionicu Antonić. Otkrivena u vlasništvu gospodina Davora Antonića početkom drugog desetljeća 21. stoljeća i poklonjena Tehničkom muzeju Nikola Tesla.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

On je pokrivao sve ono što su alatničari nekada radili, imao je prvorazredne ljude, neke od njih sam i poznavao, bilo je tokara, glodača, bilo je i onih koji su se zvali alatničari.

ČATIĆ-SLIKE - 4

Mali Igor uz ekscentar prešu proizvodnje Štanca

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Tko su to alatničari

Kada tražimo riječ alatničar, u današnjem smislu, onda je to prvenstveno čovjek koji, bez obzira kako mu je netko načinio dijelove, mora te dijelove sastaviti u jednu funkcionalnu cjelinu.

Nije dovoljno dijelove načiniti, treba omogućiti da to funkcionira. To ću vam objasniti na primjeru stomatologa. Kad vam stomatolog na bilo koji način nešto popravi ili stavi neki zub, onda on otprilike brusi. Ali ono završno brušenje radi na taj način da vam stavi jednu traku s plavom bojom i vi onda malo zube pomičete pa on vidi tragove i zna gdje još treba prebrusiti ili pomaknuti. Kod alatničara se isto tako s tom plavom bojom gledalo je li sve dobro na svom mjestu. Reći ću primjer. Konstruirao sam dva kalupa koji su odlučili o čitavoj mojoj kasnijoj karijeri, posebno znanstvenoj. Prvi je bio kalup za izradu plastičnih košara za smeće. To je bilo negdje, 1955. ili 1956. (bio sam tada student na današnjem FSB-u). Osim jednog dijela koji je kompaktan, košara ima rebra. To se mora načiniti u onom dijelu kalupa koji se zove gnijezdo. Radi se naknadno i vi morate najprije žig i gnijezdo međusobno jako dobro podesiti. Moralo se rukom okretati da se vidi ima li negdje slobodnog prostora. Upravo s opisanom plavom bojom se to jako dobro vidi. Da nismo podesili i prebrusili nastao bi srh na onom rebru. Kasnije su graveri morali ugravirati kanale da bi mogla nastati rebra. Međutim, što se dogodilo? Dogodilo se kod tog kalupa da su se nejednoliko zagrijavali žig i gnijezdo i stalno je prelijevalo. Morali smo napraviti  dopunski omotač da se omogući jače hlađenje gnijezda.

Kasnije sam na tome doktorirao.

To je temperiranje kalupa za injekcijsko prešanje plastomera.

Zanatnik i obrtnik

Ovo što vam sada pričam je rezultat relativno nedavnih promišljanja oko toga zašto se mi u Hrvatskoj ne možemo dogovoriti o razlici između zanata i obrta. Kada sam išao u školu, to se zvala škola učenika u privredi. Zašto u privredi, kada su mogli raditi kao obrtnici? Međutim, mi još danas ne znamo kako nazvati ljude koji imaju izučeni zanat. Mi smo koristili riječ zanatlija, ali nam se očito ta riječ činila prebliska, pa smo u 1990.-tim, zanat počeli zamjenjivati s riječi obrt. A onaj koji je to završio učenje zanata nazvan je obrtnik. Obrt je pravna forma, ali to ne možete dokazati našim jezikoslovcima. Našao sam hrvatsku riječ iz 18. stoljeća, to je zanatnik. Čini mi se da je ta riječ bolja od zanatlija, jer je bliža riječi obrtnik i čini mi se jezičnom smislenija. Onaj koji uči zanat stječe određene vještine, a obrt je pravna forma

Sebe doživljavam alatničarskim zanatnikom i na to sam jako ponosan. Nikada nisam postao alatničarskim obrtnikom, jer sam shvatio da to meni ne ide. Nisam bio vješt u tome. Znao sam nacrtati kalupe, ali dalje ne. A onda sam postao alatničarskim znanstvenikom.

A što je to?

Što je osnovni zadatak alatničara? Njegov je zadatak sastaviti u cjelinu ono što su drugu učinili u dijelovima. Danas više nemamo tu podjelu, imamo izrađivač metalnih dijelova, jer se radi na CNC strojevima pa je svejedno je li se tokari, buši, ili nešto slično. Ali to je jedna druga priča.

Alatničara se ne tiče kako je on do tog dijela došao, njemu je važno da komade sastavi u funkcionalnu cjelinu i da to funkcionira. On je montažer proizvoda koji se u najširem smislu naziva alat. To mu je zadatak. I na to on stavlja svoj DNA[3].

Zašto DNA, a ne DNK? Zato što inzistiram da ne mijenjamo međunarodno usvojene kratice. Naime kod pretraživanja složenih kratica, jako si suzujemo izbor riječi koje odgovaraju tome. Kada bih napisao PVK nitko ne bi prepoznao da je to poli(vinil-klorid). Jer smo to naučili kao PVC. DNA je bolje nego DNK, jer je univerzalnije.

Izrada alata „iz glave“

U ono vrijeme su alatničari bili u stanju načiniti kompletni alat i posebnu vrstu alata, kalup na taj način da su si eventualno načinili malu skicu i sve su dijelove bili u stanju načiniti samostalno „iz glave“.

Poznavao sam ljude koji su znali, još 1970-tih i 80-tih godina, načiniti sve iz glave. Negdje, 1950-tih godina počela je ta šira podjela rada na tokare, glodače, brusače i na one koji su to montirali, alatničare. I tu je sad trebalo nešto i nacrtati, da ljudi znaju što moraju načiniti. I onda su u jednom trenutku, vjerojatno 50-tih, 60-tih godina, svoje mjesto počeli dobivati konstruktori svih vrsta alata.

Negdje oko osamdesetih, počelo se upotrebljavati za crtanje računalo. Pa su počeli crtati i kalupe na računalu i definirati podatke potrebne za obradu dijelova. Ali to je već sadašnjost.

Međutim, mene puno više od toga fascinira činjenica kako je prvi alatničar pred 3,3 milijuna godina vidio u gromadi kamena kako treba izgledati oštrica i gdje mora udariti da se kamen odlomi da bi on dobio oštricu. Kao danas kipar, pa i klesar.

images

Ptičja frula, starost ~30 000 – 40 000 godina, Hohle Fels, Njemačka

(Izvor slike: POLIMERI, 31(2010)1,22-26)

Svako tehničko rješenje se temelji na nekoj potrebi koja je možda nastala slučajno ili promišljeno i onda ljudi načine nešto revolucionarno ili načine nešto inovativno.

Jako griješimo u uporabi riječi revolucionarno. Revolucionarno može biti samo jednom, sve ostalo su samo inovacije, usavršavanje, dodavanje nekih funkcija, itd.

ČATIĆ-SLIKE - 5

Gospodin Julio Čatić sa svojim radnicima ispred radionice

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Došao je rat

Vjerojatno bi se posao dalje razvijao, ali je onda je došao II. svjetski rat. To se, naravno, odrazilo na poslovanje.

Za vrijeme rata radionica je radila, proizvodnja se smanjila, ali je išla, ljudi su morali raditi. Naravno da smo bili stalno u strahu, jer nikada ne znaš što će se dogoditi i gdje si povukao krivi potez.

Uskrs 1943

Uskrs 1943., sedmogodišnji Igor između mame i tate uz prijatelje iz obitelji Surma

(izvor slike: arhiva prof. Čatića)

Za vrijeme rata su me zaintrigirali poštanske marke pa sam na brzinu postao stručnjak za filateliju.

Jednu godinu proveo sam kod ujaka u Sv. Ivanu Zelini. Išao sam tamo u jedan razred pučke škole. U školi sam se upoznao s danas glasovitim pijanistom Vladimirom Krpanom, jer je on bio iz tog mjesta.

Došli su partizani

Sjećam se da smo tata i ja 8.svibnja 1945. bili na Savskoj cesti i gledali dolazak partizana.

Moj tata, budući da je bio ugledan čovjek, izabran je za tajnika mjesnog odbora ulice. I posao se nastavio.

Odrastao sam u Garićgradskoj ulici, na Trešnjevci u Zagrebu. Tamo sam doživio nešto što nikada neću zaboraviti. Tata je kao tajnik mjesnog odbora uspio nabaviti za ulicu nogometnu loptu, ja sam ju čuvao. I dođe jedan dan za vrijeme naše igre milicajac i kaže: „Nema igre na ulici.“ I uzeo nam je loptu. Nikada ju više nismo vidjeli. To mi je ostalo u sjećanju za cijeli život. Kasnije smo igrali s krpenjačama.

Uskoro je nova vlast, to sam saznao na fakultetskom predavanju 1957., od akademika Dušana Čalića[4], odlučila kako će prisvojiti imovinu uglednih ljudi.

Jednog dana su došli mom tati i da bio on mogao pokloniti svoju radionicu. Tata je pitao povjerenika za obrtnike kod vlasti što da radi, a ovaj mu je rekao: „Kaj buš dal, zakaj buš dal“.

Tata je završio u zatvoru

Tata nije poklonio radionicu i završio je u zatvoru. Prema direktivi svi oni koji nisu poklonili svoje radionice i tvornice, koji su se  suprotstavili završili su u zatvoru. Bio je osuđen na šest godina.

Kasnije je tata saznao da su se uoči suđenja pogađali koliko će dobiti godina zatvora. To mu je ispričao čovjek koji se ogriješio u službenu politiku 1948. i srećom je završio tako da se bavio poliranjem u Tvornici računskih strojeva, gdje je tata tada radio.

Budući da u ono vrijeme vlasti nisu imale dovoljno majstora, tata je svako malo dolazio iz zatvora u Petrinjskoj u svoju radionicu da nešto načini za njihove potrebe.

 100_0096

Zgrada u Petrinjskoj ulici u Zagrebu u kojoj je nekada bio zatvor, a sada je Trgovački sud

(Izvor slike: http://www.skyscrapercity.com/...)

A onda su ga prebacili u Slavonski Brod. Tam' pogotovo nije bilo ljudi pa je išao raditi u jednu bravarsku radionicu. Onda je prebačen u Caprag, u Sisku gdje je imao 50 šegrta koje je učio i bio im je šef.

Kod svega toga oni su zaboravili da je moj otac vlasnik samo polovice imovine. Pa im je onda moja mama poklonila za neku simboličnu sumu, ostatak radionice. To nam je ipak omogućilo da preživimo dok je tata bio u zatvoru.

Tata je bio pušten iz logora 1948.

Ono što je vrlo poučno za mlade ljude je činjenica da su sve te presude 1954. godine ukinute i niste smjeli nikome od tih ljudi reći – ti si bio suđen. To je jednostavno nestalo. Obrisali su tragove za sobom.

Tata je došao iz zatvora

Tata je došao iz zatvora i namjestio se u Tvornici računskih strojeva (TRS)[5] u Kavurićevoj 21. Sada te tvornice više nema, jer se nisu pravodobno prebacili na elektronička računala, na „digitron“, kako se to u ono vrijeme zvalo.

Logotip_Tvornice_računskih_strojeva_–_Zagreb.svg

Likovni i tekstualni znak Tvornice računskih strojeva – Zagreb

(Izvor slike:https://hr.wikipedia.org/...)

U TRS-usu kao konstruktori tih računskih strojeva na „verglec“, radila dva njemačka zarobljenika, inženjera. Oni su stalno gnjavili: „Još sada ovo trebamo nacrtati, pa još sada ovo, bute sada ovo dobili nacrtano, pa još ne budete dobili.“ A moj im je stari rekao: „Znate šta, vi meni samo nacrtajte kako komad treba izgledati, vas se drugo ništa ne tiče. I mi ćemo to dole napraviti.“

I stvarno je to ta alatnica načinila. On je bio možda već kod izrade prvog stroja, a sigurno kod trećeg. Taj je već imao plastične kotačiće, prešane od bakelita, fenol-formaldehida.

261887_4595964339423_997611823_n

Mehanički računski stroj Tvornice računskih strojeva, iz 1970-tih

Stroj je sustavom mehanički spregnutih zupčanika omogućavao 4 osnovne računske operacije i korjenovanje s 13 cifara.

(izvor slike: http://afanovblog.blogspot.hr/...)

Zanimljivo je da je tata uspio odgojiti nekoliko gluhonijemih alatničara i tokara.

U TRS je bio od 1948. do 1952. kada je prešao u Elektro-kontakt.

JULIO ČATIĆ U TRSU

Julio Čatić s mladim suradnicima iz alatnice Tvornice računskih strojeva (Zagreb, 12.X.1950.)

(izvor slike: arhiva I. Čatića)

Gimnazija i zanat

Osnovnu školu završio sam u Novoj cesti, blizu Trešnjevačkog placa. Godine 1946. upisao sam 1. mušku gimnaziju, na Roosveltovom trgu. Imao sam 10 godina. Bio sam u onom sustavu gdje je osnovna škola bila sedmoljetka. U gimnaziji  sam upoznao dosta ljudi s kojima se i danas viđam.

Probao sam u međuvremenu igrati tenis, bio sam u teniskoj školi, u ono vrijeme s glasovitim Ladislavom Jagecom[6], Suadom Rizvanbegovićem[7] i drugima. Jedanput sam čak ušao u drugo kolo, pobijedio sam jednog Karlovčana, ali puno dalje od toga nisam došao. Nisam se tu vidio.

Nikola Lipovac, sportski novinar i rođak profesora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću je napisao[8]:

       »A svoj prvi članak napisao je (Igor) za Narodni sport, ako se sjećam 1948. godine. Opisao je kako nogometni trener u jednom malom mjestu tuče mlade nogometaše, ako nisu dobri i ne izvršavaju zadatke. Očito je prof. Čatić rođeni kritičar.

     Polazio je (Igor) krajem četrdesetih godina školu tenisa. Očito je da mu tenis baš nije išao, ali je ostala jedna uspomena.

     Godine 1950. u Zagrebu, na Šalati je održan susret između Belgije i Jugoslavije. Naše boje su branili M. Branović, D. Mitić i J. Palada. Belgijanci su bili uspješniji i pobijedili s 3-2. Sakupljači lopti bili su učenici teniske škole, pa tako i dječak Igor Čatić. Prošlo je od tada šest desetljeća, ali se sjeća da je na dar od belgijskih tenisača dobio pravu belgijsku čokoladu. Današnjim klincima je možda nezamislivo da se tako nešto pamti. Ali oni koji se sjećaju tih godina razumiju da je tada to bio događaj za pamćenje.«

TENISKI MEČ 195011062016

Teniski meč Belgija - Jugoslavija, 3-2, Šalata, 1950.

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru Čatiću)

Učio sam svirati glasovir i to mi baš nije išlo. Rekli su mi da nemam sluha, ali za to imam ukusa.

Trebali smo se odlučiti što će biti dalje sa mnom i kakvo usmjerenje nakon osnovne škole odabrati. A nije mi išla glazba, nije mi išao ni sport. I onda je moja mama otišla kod profesorice Zdenke Brkić, koja mi je bila razrednica i nastavnica iz zemljopisa. Rekla je da imamo radionicu i tata radi. Pitala je li da me daju u srednju tehničku školu ili da idem dalje u gimnaziju. A po današnjim kriterijima ne bih bio primijenjen u nikakvu elitnu školu, jer sam bio samo solidan, vrlo dobar,

Ali nekada se biralo po utisku koji si ostavio na nastavnicu ili kasnije kod onih koji su mi dali posao. Ona je rekla – a tko će onda ići u gimnaziju, ako će on ići u srednju tehničku školu. I tako sam nastavio pohađati I. mušku gimnaziju. Sada je ta škola tu u mojim Utrinama.

No, odlučeno je da paralelno s gimnazijom idem učiti i zanat. Zanat sam počeo učiti u Tvornici računskih strojeva, a uz to sam išao i u školu. Meni su u toj zanatskoj školi priznali sve opće predmete iz gimnazije. Morao sam samo polagati stručne predmete, mehaniku i slično.

Tako sam 22. kolovoza 1951. ušao u 6 sati ujutro u Tvornicu računskih strojeva i počeo učiti alatničarski zanat. Radio sam na tokarilicama, glodalicama, sastavljao kalupe, pomagao i slično. Radio sam prve godine do 10 sati, a u 2 sata sam bio u gimnaziji. Ne znam kako sam to mogao organizirati. Moji prijatelji gimnazijalci su to smatrali nepotrebnim gubitkom vremena.

Ugledni novinar Ante Gavranović o svom poznanstvu s Igorom Čatićem napisao je za knjigu Drugi o Igoru Čatiću:

      »Igora sam upoznao u još gimnaziji. On je išao četiri razreda iza mene u I. muškoj gimnaziji na Rooseveltovom trgu.  Već je tada bio silno angažiran, stalno u potrazi za nečim što ga je zaokupljalo i svakako se odvajao od prosjeka. I sam je, zajedno s ocem radio u Garićgradskoj ulici na Trešnjevci. Mislim da sam ga tamo ponovno sreo, kada sam, kao mladi novinar, obavio razgovor s njegovim ocem za tadašnji Zanatski list.

 ANTE GAVRANOVIĆ27062016

Ante Gavranović

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru Čatiću)

    Razvojni put nas je odveo u različitim pravcima: Igora na Strojarski fakultet (što je bio očekivani izbor), a mene u novinarske vode kojima sam ostao vjeran do današnjih dana. Nismo se susretali sve dok nije počela žestoka borba oko PVC-a i uopće oko plastike. Naime, njemačka tvrtka Bayer povremeno je organizirala susrete zainteresiranih novinara i stručnjaka. To je bila izvrsna prigoda da se međusobno družimo i razmjenjujemo ne samo mišljenja, nego suprotstavimo i argumente.«

Mr.sc.Vesna Marić, dugogodišnja prijateljica profesora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću je napisala:

       »Upoznali smo se u listopadu 1951. godine u tadašnjem Srednjoškolskom klubu iznad Gradske kavane, gdje je bilo nekoliko prostorija za druženje đaka srednjoškolaca za razgovore, igranje društvenih igara (i to je nekada postojalo), ali i za ples. Samo subotom, ne poslije 22 sata. Sastajali smo se da bismo razgovarali, plesali i – smijali se. Jer voljeli smo se smijati, bilo čemu, družiti se i plesati. Bili smo mladi. Petnaestogodišnjaci. … A Igor i ja družimo se do danas, ne uvijek istim intenzitetom, ali kontinuirano. … U kući obitelji Čatić uvijek smo bili rado primani gosti: cijela gomila mladih ljudi zaposjela bi sva mjesta u sobi – kauče, stolce, ali i pod ako drugdje nije bilo mjesta. Uz divne kolače Igorove majke slušali smo ploče koje je Igor nabavljao ne znam otkuda. Bio je to jazz, tada pedesetih godina prošlog stoljeća, nama ne baš tako dostupan (sjećam se Radio Luxemburga kao iznimke). Uživali bismo u muzici i opet u druženju. A gospodin Julio Čatić, Igorov Otac, sa smiješkom nas je gledao iz svoje alatničarske radionice Štance, iz dvorišta kako na terasi uz zvukove boogie-woogie-ja pokušavamo čak i plesati taj nama tada neobičan ples.«

Tata ide u Kontakt

I tada je stari odlučio u studenom 1952. otići za šefa alatnice u tvornicu Kontakt (sada Elektro-kontakt). Do tada je s njima surađivao već više od dvadeset godina. Kada je tata došao, u alatnici je bilo zaposleno 9 radnika. A kada je napustio Kontakt 1954., u alatnici su radila 54 stručnjaka. I to je jedan od razloga zašto je Elektro-kontakt uvijek bio dobra firma, jer je uvijek imao dobru i jaku alatnicu.

U njoj je kasnije radio i moj bivši student, Vladimir Ferdelji, koji je kasnije postao i vrlo uspješan direktor te firme.

Završio sam srednju školu

Tako sam završio malo ranije učenje alatničarskog zanata, položio ispite i 1954. postao alatničarskim zanatnikom. Ali sam shvatio da meni baš alatničarstvo ne ide. Imam  6 dana alatničarskog staža od dana polaganja ispita do 1. veljače 1954.

Gospodin Zdravko Žagar, Igorov prijatelj koji je s njim išao u isti razred jednom je napisao:

    »Koper, moj frend iz školske klupe, poznat po svojim britkim komentarima, komentirao je  Igorovu aktivnost: 'Gimnazijalac, a ide u šegrtsku školu, to još nis čul'. Kada je položio ispit za alatničara, mama Čatić je organizirala zakusku za Igorove prijatelje. Naravno da smo se odazvali pozivu, jer je ona radila izvrsne sendviče. U jednom trenutku tata Čatić se pojavio, a on je uvijek bio zaposlen i u žurbi i rekao: „Nebu on meni samo čital knjige, nek zeme fajlu u ruke, pa nek napravi neš'  korisno'.«

Položio sam u ljeto te 1954. godine i maturu u gimnaziji s vrlo dobrim uspjehom.

Tata ponovno otvara „Štancu“, studiram na Tehničkom fakultetu i konstruiram kalupe

Tih godina nije bilo prijemnih ispita i upisao sam u jesen 1954. godine na Tehnički fakultet, studij strojarstva[9].

I sada dolazimo do jednog zanimljivog fenomena, to je analiza je li to učenje zanata meni više koristilo ili štetilo za studij na fakultetu.

Dvojba je bila u tome da sam studij strojarstva previše gledao kroz oči alatničara, interesirala me je proizvodnja, alatni strojevi i slično, a temeljni predmeti su mi se činili previše apstraktni. Međutim, što vrijeme više ide dalje vidim da je to alatničarsko iskustvo pridonijelo nečem što se zove cjelina.

Moj otac je 1955. ponovno otvorio obrt, na istom mjestu u našoj kući u Garićgradskoj 6, ali u je radio u puno manjem opsegu. Mislim da je mogao imati maksimalno 5 radnika.

Dok sam studirao pomagao sam ocu pa sam se neko vrijeme ponašao kao obrtnik. Kada je moj otac išao na dopust, vodio sam posao, pa mi se jedanput dogodila poplava u radionici u 3 sata ujutro.

Za oca sam počeo konstruirati kalupe, znači crtati, da bi ljudi po nacrtima mogli raditi. Do 1960. konstruirao sam otprilike 120 kalupa.

izrezivanje keksa

Alat za izrezivanje keksa (za Koestlin, 1954.), konstruirao Igor Čatić, proizvodnja Štanca

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Konstruirao sam jedan, pokazalo se kasnije, za mene, važan kalup. Kalup za tijela šiljila za olovke s britvicom. Međutim podvalili su nam. Šiljila su bila s posebnom britvicom debljine 0,2 mm, a oni su htjeli da to napravimo s normalnim britvicama koje su bile debele 0,08 do 0,1 mm. Mi smo počeli konstruirati taj kalup. Jedno od ključnih pitanja bilo koliko mora biti kut nagiba kosog izvlačila, jer se kalup morao otvarati sa strane da izvuče jezgru iz tijela. Za mene se to pitanje zaoštrilo poslije jednog predavanja iskusnog konstruktora, Julija Füllepa,1959. godine.

Uz veliku stručnu pomoć profesora iz mehanike, Antuna Vučetića uspio sam rješenje alata za šiljilo pretvoriti u stručni članak.

To je bilo poslije faksa, kada sam već radio u tvornici MEGA.

Taj članak je bio odlučujući za daljnji razvoj moje karijere.

 zg-magazin catic_kalup_siljilo-500x289

Kalup za injekcijsko prešanje tijela šiljila s britvicama, 1956. godina.

Konstruktor Igor Čatić, izrada radionica „Štanca“, vlasnik Julio Čatić

(Izvor slike: Kem. Ind. 65 (1-2) (2016) 71–72.)

O konstruktorskim pothvatima Igora Čatića za vrijeme studija u tekstu Sjećanje na gimnazijske dane s Igorom njegov prijatelj iz školskih i studentskih dana Zdravko Žagar je napisao:

       »Negdje pedesetih godina, bili smo već mladići i studenti, Igor je proširio priču kako samostalno konstruira stroj i kalup za injekcijsko prešanje plastike, a tata Čatić će u alatnici napraviti taj stroj, ubrizgavalicu. Koper (naš frend iz razreda) je priču prokomentirao: „Igor opet nešto fantazira“. Zabavljeni našim mladenačkim aktivnostima potpuno smo zaboravili na cijelu priču, dok negdje početkom ljeta 1957. godine Igor nije objavio kako je stroj gotov i da dođemo na prezentaciju stroja. Prezentacija je bila zakazana u alatnici obitelji Čatić na Trešnjevci. Mi, Igorovi prijatelji rado smo se odazvali ljubaznom pozivu, jer smo znali da se nakon prezentacije stroja (tko šljivi nekakav stroj za plastiku) biti zakuska. Mama Čatić će napraviti brdo sendviča, a zatim ćemo slušati muziku s Igorovih ploča. Već tada je Igor imao zavidnu kolekciju gramofonskih ploča s raritetima kakve nisu imale ni neke profesionalne kuće. Prezentacija stroja bila je impresivna. Ubrizgavalica je radilo kao luda, cijela je alatnica podrhtavala, plastika je smrdjela na zagorjeli ručak, a mi smo zgranuto gledali u to moderno tehničko čudo. Iz stroja su izlazili prekrasni, glatki i sjajni crveni tuljci, kućišta za ruž. Svaki od nas je dobio nekoliko uzoraka. Tako smo stajali i gledali kako radi prvi Igorov stroj za plastiku, dok radnik za strojem nije objavio: 'Gotovo, nema više materijala.'

Obratio sam se Koperu i samo rekao: 'Ha, fantazira?'

STROJ ZA INJEKC. PREŠANJE11062016

Ubrizgavalica za injekcijsko prešanje plastomera (tada termoplasta), 1957.

Konstruktor: Igor Čatić, proizvođač: radionica Štanca, vlasnik Julio Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

     Kratko vrijeme poslije prezentacije s mojom mamom sam prolazio Ilicom i ona je odlučila kupiti ruž za usne. Ušli smo u drogeriju, a trgovkinja nam je pokazala punu ladicu raznih nijansi ruževa, a ja sam prepoznao one lijepe, glatke, sjajne, crvene tuljke koji se proizvode s Igorovim strojem. Osobno sam obišao više drogerija u Zagrebu i sve su bile opskrbljene istim tuljcima. Tada sam shvatio. Mi smo još bili djeca, ali Igor je već bio konstruktor.«

PRIJATELJI ČATIĆA11062016

S lijeva na desno: Dubravko Majnarić, Blanka Jergović, Igor Čatić, Ante Bekić i Zdravko Žagar

(Izvor slike: knjiga Drugi o I. Čatiću)

 

Profesor Čatić je nastavio svoju priču.

Išao sam i na isporuku kalupa. Godine 1955. ili 1956. prvi put sam išao na isporuku kalupa u tada glasovitu tvornicu Plastika u Zemunu. Uzeo sam kalup, to su bili dosta teški komadi, pomogli mi ljudi da stavimo u vlak, tamo su me dočekali, skinuli dolje. U toj tvornici sam jedne godine bio na praksi 15 dana i puno sam naučio. Od ljudi iz Zemuna naučio da sredstvo za podmazivanje kalupa može biti cinkov stearat. To je bijeli prah, kojega jedan kilogram u stavljaju u papirnatu vrećicu za 5 kg.

Kasnije su došli ljudi iz Plastike Zemun kod mog oca i predložili da radi samo za njih. I tu sam naučio od svog oca jako važnu stvar. Nikada ne smiješ imati, bez obzira koliko te plaća, samo jednog kupca. On im je rekao: »Dečki vi možete doći, ali biti ćete u redu kao i sve ostale mušterije.«

Jasno, kada se tamo, iz nekih razloga, promijenio direktor prestali su naručivati kod njega kalupe.

Jednom sam, 1957. godine, za vrijeme faksa, bio 15 dana na praksi u alatnici tvornice Mehanotehnika u Izoli, u Sloveniji. Proizvodili su dječje igračke. Tamo sam načinio svoje prvo unapređenje.

U Izoli su proizvodili kalup za pištolj za vodu, gdje su svi dijelovi bili istovremeno rađeni. Među ostalima bila je i mlaznica koja je imala tanku stjenku na kojoj je naknadno trebalo probušiti rupu promjera 0,3 mm. Oni su to podmazivali s uljem i radili su 860 komada dnevno. Od toga im je bilo 120 komada škart, jer im je zaostajalo ulje pri podmazivanju i probijalo je tu tanku stjenku. Predložio sam im da umjesto ulja koriste cinkov stearat, što sam vidio u Zemunu. Imao sam taj prašak, znao sam da to ljudi u Izoli ne znaju. I mi smo kalup poprašivali. Kada smo prešli na taj prašak, škart se smanjio na 10-15 komada dnevno. Pitali su me koliko da mi plate za to moje unapređenje, a ja sam rekao platite mi koliko mene košta boravak u Izoli. Nisu htjeli.

Rekao sam im: »Bum si to platil sam, došao sam ovdje nešto naučiti«.

Zalupio sam tako snažno vratima direktorove sobe da se odlomio komad zida. Onda je ipak netko došel za menom, dobro budemo ti platili.

Produžio sam otišao na odmor u Velenje. Tam' sam se mogao lijepo kupati. I dobio sam upalu uha, zbog ronjenja. I od onda nisam više smio roniti. Bio sam i bolestan nekoliko dana.

Taj štos sa cinkovim stearatom „prodao“ sam i Jugotonu. I tako sam počeo sakupljati ploče.

Moj otac  je nastavio raditi dalje, ali je 1973. tu radionicu prodao jednom alatničaru koji je nastavio s proizvodnjom.

O uspomenama sa studija prijatelj prof. dr. sc. Juraj Božićević (sada, nažalost pokojni) je u knjizi Drugi o Igoru Čatiću u tekstu pod nazivom Multidisciplinarni prijatelj napisao:

       »S prof. Igorom Čatićem upoznao sam se i zbližio u jesen 1954. prvih dana radioničke prakse, što se tada održavala na Tehničkom fakultetu, prije predavanja za 1. semestar. Bilo je to stjecanje temeljnih vještina iz različitih zanata: bravarije, ljevarstva, zavarivanja, tokarenja i niza drugih o kojima je Igor već imao osnovna znanja. Čime mi je privukao pozornost.

      Kada su počela zatim prva predavanja, natjecali smo se i pomagali si kako da na vrijeme uhvatimo mjesto u prvom redu velike dvorane današnjeg Arhitektonskog fakulteta. Predavanja prof. Vatroslava Lopašića iz Fizike počinjala su ujutro u 6 sati, a zatim smo jurili na predavanja prof. Davorina Bazjanca iz Čvrstoće. U višim semestrima na neko vrijeme smo se razišli i susretali tek usputno i izmjenjivali iskustva, jer od treće su nam se godine odvojili studij elektrotehnike i strojarstva.

    Nakon studija zaposlio sam se na Elektrotehničkom fakultetu na Zavodu kod prof. Vladimira Muljevića, koji me je privukao stručno-društvenoj djelatnosti. Poslije nekoliko godina rada u industriji, prof. I. Čatić prelazi na današnji Fakultet strojarstva i brodogradnje. Usporedo postaje stručno-društveno aktivan. Pri tom vodila nas je ista misao vodilja – razvoj struke i prijenos znanja, suradnja sveučilišta i industrije. Družili smo se s različitim intenzitetom, pa i surađivali u nastavi, sudjelovali na raspravama o nastavi, a susretali se i na koncertima.«

Prof. Čatić je nastavio svoju priču:

Diploma i kako su me htjeli naučili pameti

Onda sam 1960. diplomirao na FSB-u. I tu su me htjeli naučiti pameti.

Imao sam profesora, neću mu reći ime, koji je nažalost već u to vrijeme bio teško bolestan, a ni on to nije znao. Posljedica bolesti bila je da je postao jako zaboravljiv.

Profesor je htio da nešto načinim, što je bio posao od par sati, to nisam načinio, jer me nije to tražio. Diplomski zadatak bio je propisati postupak montaže stupne bušilice, 150 komada godišnje za Prvomajsku. Dečki iz tvornice su mi dosta pomogli da to lijepo složim.

Na usmenom ispitu na diplomskom profesor je inzistirao da je to moj propust, a ja sam se počeo braniti. Kada sam u pravu, jako sam tvrd. Cijela komisija se uzrujala. I onda sam na diplomskom dobio dovoljan.

To sigurno nije bila preporuka za karijeru po današnjim kriterijima.

Profesorov asistent mi je poslije rekao. »To je da se naučiš pameti. Zato smo ti dali tu ocjenu.«

Dobro, u redu. No to nisam naučio do danas.

Uručenje diplome Igoru Čatiću na FSB-u 1960. godine.

DIPLOMA ČATIĆA11062016

S lijeva na desno: prof. Davorin Bazjanac, dekan prof. Stanko Šilović, prof. Franjo Štetner i mladi dipl. ing. Igor Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića )

Prvi posao – MEGA

Poslije faksa zaposlio sam se u tvornici MEGA[10]. (Radio sam od 1. prosinca 1960. do 30. studenog 1963., s prekidom od godinu dana zbog služenja vojnog roka). Primili su me, jer su pretpostavili da imam neko iskustvo. Moj prvi zadatak je bio da organizacijski vodim projekt tvornice umjetne kože od PVC-a, poznate pod imenom  – skaj[11]. Moram kazati da sam u to vrijeme u MEGI imao poduzetnog direktora, za ono vrijeme, dosta neuobičajenoga, glasovitog Lazu Vračarića[12]. On je to negdje vidio i odlučio je da izgradimo tvornicu u Ivancu, (u zapadnom dijelu današnje Varaždinske županije). U to vrijeme su se zatvarali  rudnici pa smo mi htjeli ljude zaposliti u toj tvornici. Jasno, ja nisam o tome znao puno, pa sam trčao od jednog do drugog stručnjaka i to sve sastavljao u jednu cjelinu. I mi smo projekt napravili. A onda se dogodilo, a to se vjerojatno događalo i češće, da je Planska komisija taj naš projekt predala Jugovinilu[13]. Oni su se bavili s proizvodnjom PVC-a i rečeno je – to je prirodno, izgraditi će se samo jedna takva tvornica u Jugoslaviji. Poslije se uspostavilo da je svaka republika imala svoju tvornicu PVC-a i kože od PVC-a. Devedesetih godina PVC je došao pod udar zelenih u cijelom svijetu. Nosilac napada bio je Greepeace. Izgubio je sve sudske sporove. No u Hrvatskoj je uspjelo zelenima uništiti proizvodnju PVC-a u Kaštel Sućurcu i Zadru. Danas je PVC postao jako zelenim materijalom. Prvenstveno zbog vrlo popularne PVC-stolarije koja se odlikuje brojnim prednostima pred onom drvenom, npr. ne treba ju bojati, a poslije istrošenja uspješno se reciklira. U MEGI sam bio do prosinca 1963.

Vjenčanje i odlazak u Pariz

I onda sam se 29. lipnja 1963.  oženio.

MLADENCI

Mladenci, Ranka i Igor Čatić, pred crkvom sv. Marka, 29. lipnja 1963.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Tri dana prije vjenčanja, kao vjenčani poklon, moja buduća supruga Ranka (rođena Brčić) mi je rekla: »Čuj, meni je odobrena jednogodišnja stipendija Međunarodne agencije za atomsku energiju. Radit ću u atomskom institutu u Saclay-u (Saclay Nuclear Research Centre), kraj Pariza.«

ČATIĆ-SLIKE - 8

Igor i Ranka Čatić

(Izvor: osobna arhiva I. Čatića)

Ranka je završila Tehnološki fakultet, danas je to Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. Dobila je stipendiju, jer je radila u ILAMU, Institutu za lake metale. U to je vrijeme Jugoslavija razmišljala da će raditi atomsku bombu i budući da je Ranka znala francuski, natjecala se i dobila je stipendiju.

Na put je trebala otići za pola godine, u prosincu 1963.

Rekao sam, onda ja idem u Njemačku. Moj stari je definitivno poludio. »Ne dolazi u obzir. Ti ideš za njom u Francusku«, rekao je.

U tom trenutku imao sam pasoš za cijelu Europu, jer sam išao na putovanja za MEGU. I kada su ovi u MEGI shvatili da bih mogao otići, dali su mi zaplijeniti pasoš. Jednog jutra dođe milicajac da mu dam pasoš.

Zbog cijele atmosfere koja je nastala dao sam otkaz i 1. prosinca 1963. prešao u TOZ[14]., Tamo sam radio poslove koordinatora u konstrukciji i izradi kalupa te plastičnih proizvoda.

Nešto prije puta moja žena je išla nešto obavljati u grad i prolazila je kroz današnju Teslinu ulicu. Nije vidjela da je izbočen vijak na mjestu maknutog prometnog znaka, popiknula se, pala i jako ozlijedila nogu. Morala je za dva mjeseca odgoditi odlazak. Kada je ponovno trebala otići u Francusku, dva dana prije toga, ponovno padne na isto koljeno.

Konačno je ipak otišla u Pariz, a ja sam još bio u Zagrebu.

Žalio sam se i nakon nekog vremena sam uvjerio vlasti da ću se sigurno vratiti iz Francuske, jer je moja žena potpisala da ju mogu šupirati iz bilo koje zemlje svijeta, ako bi pokušala tražiti azil ili nešto slično. To je Međunarodna agencija za atomsku energiju strogo propisala.

Tada se to u jednom trenutku ipak razriješilo. Vratili su mi pasoš i u roku tri dana mi je omogućeno da poletim. Podignuo sam francusku vizu, tata kupio kartu i u petak kažem šefu. »Znate, ako ne dođem u ponedjeljak na posao, onda me par dana neće biti«.

Kada sam ušao 21. ožujka 1964. u tada suvremeni mlazni avion Caravellu[15], nije bilo sretnijeg čovjeka od mene.

Život u Parizu

Dođem u Pariz. Žena mi je u jednom od pisama naše tada opširne korespondencije objasnila kako doći do nje, jer je stanovala u jednom predgrađu, kod jedne svoje prijateljice. To je nešto kao Podsused.

Nisam baš znao francuski i pokazivao sam ljudima pismo kuda trebam stići i nekako dođem do te kuće. Imao sam francusku kapu i mislili su da je došao neki trgovački putnik. Rekao sam im da sam muž od Ranke i onda doznam da se ona taj dan preselila u hotel u Parizu. Onda me odpelaju tam do hotela i nastane cirkus. Naime moja je žena rekla da je sama, a sada se najedanput pojavio muž. Poslije osam dana preselili smo se u jedan drugi hotel u blizini i u tom smo hotelu ostali do kraja boravka u siječnju 1965. Prilikom jedne kasnije posjete Parizu ponovno smo odsjeli u istoj sobi.

I ona ujutro na posao, a ja lutam po gradu.

Nakon mjesec dana kaj sa bio u Parizu, morao sam produljiti vizu. I pitaju me što ću raditi. Rekao sam im da sam jednog čovjeka zamolio da mi nađe posao i da ću ići učiti francuski. A policajci mi kažu, znamo mi kako se zovu muškarcu koje uzdržavaju žene.

No, jednog dana u gradu nađem jednu plastičarsku knjigu, Plasturgie,[16] nađem ime autora i adresu. Taj isti dan smo otišli smo u Institut da probamo sreću. I tamo je bio profesor Pierre Dubois, već u visokim godinama. Dođem k njemu, počnemo mi malo razgovarati i kažem mu da sam radio na konstrukciji kalupa. Baš se nije često dogodilo da netko u mojim godinama može reći da je deset godina radio na konstrukciji kalupa. On mi kaže, budemo nešto potražili, dođite za osam dana. Dođem za osam dana. On kaže, još nismo ništa našli, ali da korisno upotrijebite vrijeme, možete koristiti našu biblioteku.

I tako sam počeo dolaziti svaki dan i čekam.

Nakon nekog vremena kaže mi profa: »Znate šta, ote vi mom zamjeniku, neka on načini intervju s vama«. I dođem njegovom zamjeniku, profesoru Michaelu Chatainu i on počne: »Što ste do sada radili?« Tako smo došli do toga da sam rekao kako sam napisao članak o konstrukciji kalupa. I tada je čovjek u razgovoru shvatio da imam znanje koje prosječni inženjer u mojim godinama nema. I oni mi kažu: »Znate što, ako hoćete možete kod nas volontirati dok se nešto bolje ne nađe«.

I tako sam kod njih počeo raditi. Radio sam najprije na određivanju faktora trenja poli(tetrafluoretilena) (PTFE) pri vrlo niskim brzinama. Malo sam sudjelovao i u nastavi. Oni su odlučili da se moj članak iz Strojarstva[17] prevede na francuski za njihove potrebe, jer takvih članaka u to vrijeme gotovo da i nije bilo.

I to se produžilo. Morao sam potpisati da odobravam mojoj ženi da ima svoj račun u banci, to je tada bilo po zakonu. Imao sam i jedan ugodan razgovor s policijom jednog rujanskog vrućeg dana, u subotu u 6 sati popodne. I dokazali smo da odlazimo krajem siječnja 1965. i neka nas puste na miru.

I tak' su nas pustili na miru.

Iako sam volontirao, u Institutu sam dobio u dva navrata sumu koja je odgovarala jednomjesečnoj stipendiji moje supruge. I u menzi sam plaćao puno jeftinije nego u početku. Tako da smo nešto uštedjeli

U Parizu smo bili – Ranka 12 mjeseci, a ja 10 mjeseci.

Francuska jazz scena

U međuvremenu sam se upoznao s dosta važnih osoba na francuskoj jazz sceni. Možda najzvučnije ime je bilo s Michell Legrand[18]. Film. „Šerburški kišobrani“ za koji je napisao glazbu gledali smo dva puta. Bili smo na jedno šezdesetak najrazličitijih događanja. Financijski smo vrlo oskudno živjeli u to vrijeme, ali smo nekako preživjeli.

Michel+Legrand+The+Best+Of+Michel+Legrand+528087

Michel Legrand

(Izvor slike: http://eil.com/...)

Na preporuku glasovitoga glazbenog urednika na Radiju Zagreb, Branka Polića upoznao sam slovenskog trombonistu Vinka Globokara. On me je upoznao sa šefom tada senzacionalne skupine koja se zvala Les Swingle Singers. Bili smo na njihovom prvom koncertu u Studentskom gradu. I kada su kasnije počeli prodavati na Amazonu njihovu prvu vinilnu ploču, sada kao CD, napisao sam na tom portalu da ne bum kupil taj CD, ali da budem opisao atmosferu na njihovom prvom koncertu. I od 45 ljudi koji su to pročitali, 43 je kupilo taj CD. Taj sam sastav predstavio na Radiju Ljubljana 1965.

Za tu sam emisiju imao poruku Warda Swingla i sestre od Michela Legranda, Cristiane koja je pjevala uvodnu pjesmu u filmu Parižanka s Brigite Bardot,

Bio sam na jednom koncertu 1.maja 1964. Ne znam kak' sam dobil ulaznicu, za backstage. Trajao je koncert, ne znam, 5-6 sati, pa sam se upoznao s japanskom klaviristicom Toshiko Akioshi. Kada je 2004. došla u Zagreb, došao sam na backstage iza pozornice u Studentskom centru i rekao sam joj da sam ju slušao na onom davnom koncertu. To je i za nju bila senzacija da ju netko dođe pozdraviti nakon 40 godina.

I 10. ožujka 2016. dođem u dvorani Lisinski, iza pozornice i kažem jednom gospodinu koji sada ima 75 godina, Jean-Luc Pontyju[19]. »Bio sam na Vašem prvom koncertu u Parizu.« Čovjek nije mogao vjerovati da mu netko u Zagrebu nakon 50 godina, dođe pričati kako je bio na njegovom prvom koncertu.

ponty

Jean-Luc Ponty

(Izvor slike: http://www.violinstudent.com/...)

U ono vrijeme mi je netko iz ormarića u Institutu ukrao lisnicu sa zlatnim monogramom: novac i karte za koncert Charlesa Aznavoura[20]. Išao sam to prijaviti i dobil sam rezervne karte. Charles Aznavour dođe na pozornicu u roza košulji, što je za to vrijeme bilo nezamislivo.

chaz1

Charles Aznavour

 (Izvor slike: http://foro.cuandocalientaelsol.net/...)

To su događaji koje se pamte i to ti nitko ne može oduzeti.

Kada sam odlazio iz Instituta dobio sam pismo preporuke iz kojeg bih izdvojio samo dvije stvari:

  1. pokazao je veliku intelektualnu znatiželju (što je karakteristika zadržana do danas)
  2. pokazao je da je završio dobar fakultet (što je priznanje našem Fakultetu).

Odlazim na Fakultet

U međuvremenu se moj otac počeo igrati savjetnika u Tvornici olovaka, meni su dali neplaćeni dopust, pa sam se tamo vratio. Međutim, pokazalo se da baš i jesam i nisam za taj posao.

U to vrijeme došla je u posjetu u Institut za lake metale (ILAM) jedna osoba s Visoke tehničke škole i priča mojoj ženi da prof. Ranko Zgaga[21] traži asistenta za materijale na toj ustanovi, na adresi Đure Salaja, sada Ivana Lučića.

Prof. Zgaga je već imao predodžbu da Čatićev sin nemre biti kaj god i bez puno priče me je uzel. Počel sam raditi 1.rujna 1965. kao asistent pri Katedri za materijale na VTŠ-u. Prva vježba iz predmeta Metali i toplinska obradba je bila tak' da je on od 17-19 sati održao vježbu, a drugu od 19-21 sam držao ja. Kasnije sam doznao da je nasljednik onog profesora koji mi je dao dovoljan iz diplomskog špekulirao kako da me dovede na Fakultet.

Po mom odlasku iz TOZ-a direktor tvornice Ivan Šifter, koji je bio jedan od najboljih i najuspješnijih direktora u bivšoj Jugoslaviji i koji je TOZ dignuo na visoku  razinu, rekao svojim ljudima: »On je tako dvadeset godina ispred vas pa je bolje da ode tam' na fakultet njima soliti pamet, a vi se držite posla.«

Prva koja je nešto u meni prepoznala bila je moja razrednica, Zdenka Brkić. A prvi stranac koji me je prepoznao bio je profesor koji mi je omogućio da budem volonter u Parizu. On, Pierre Dubois me nije pitao kakav sam imao uspjeh u školi i koliko imam radova. Ljudi razgovarali sa mnom i skužili da se iza toga nešto krije.

Bio sam 9 godina asistent na Metalima. Iako se znalo da ja špekuliram jednog dana, ako bude prilike, pređem na područje plastike. Držao sam vježbe iz Metala, ali uglavnom mehanička ispitivanja. U ono vrijeme morao sam upisati i postdiplomski studij.

U to vrijeme smo morali raditi vježbe i za studente iz Slavonskog Broda i današnjeg FER-a. I znal sam odraditi po 36 sati vježbi tjedno, a 18 je bila norma.

A sada, kad daš asistentima četiri sata tjedno vježbe i rade doktorat, urlaju. A ti doktorati su na nivou naših magisterija.

Rad na području normizacije

I onda sam se nekak' ubacil u normizaciju, tada se to zvalo standardizacija. Započeo sam suradnju s Jugoslavenskim zavodom za standardizaciju. Imali smo raspravu o standardima o mehaničkim ispitivanjima. Uspio sam na taj sastanak dovesti da nam pomognu u rješavanju terminologije profesora Ljudevita Jonkea[22] i Stjepana Babića[23], koji je tada još bio docent. Posljedica tog sastanka je bila da je šef, profesor iz Beograda nazvao mog šefa profesora Niku Maleševića[24] i rekao mu kak' se ovaj asistent ponaša.

Kako sam se motal oko te standardizacije i plastičarstva riječi koje su bile sporne su bile npr. dozvoljeno ili dopušteno. Ja sam tumačil da je to rusizam i da mora biti dopušteno.

malesevic

Prof. Niko Malešević

(izvor slike: https://www.fsb.unizg.hr/...)

 Kraj I. dijela

 DRUGI DIO -http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

[1]Bijeljina - grad u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad je kao središte plodne ravnice Semberije jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom.

[2] Čabar - grad u Hrvatskoj, izdvaja se kao posebna cjelina, mikroregija na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskog kotara, okružena Republikom Slovenijom s oko 54 km državne granice. Grad Čabar pokriva 282 km2 površine, od čega je oko 215 km2 pod šumom. Rijeka Čabranka predstavlja prirodnu granicu između područja Čabra i Slovenije. Sam pojam grad Čabar se odnosi i na mjesto Čabar, kao i na područje okolnih većih naselja: Prezid, Tršće, Plešce i Gerovo.

[3] DNA-Deoksiribonukleinska kiselina (skraćeno DNK; eng. Deoxyribonucleic acid, DNA) jenukleinska kiselina u obliku dvostruke spiralne zavojnice. DNK sadrži genetske upute za specifični biološki razvoj staničnih oblika života i većine virusa, dugačak je polimer nukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima rabeći genetski kod, tj. trostruki kod nukleotida.

[4] Dušan Čalić, (1918.-1993.) komunist, partizan, politički komesar, narodni heroj, političar, profesor ekonomije, član JAZU od 1965, veleposlanik u Mađarskoj. Predavao predmet Samoupravni socijalizam na FSB-u krajem pedesetih godina.

[5] TRS – Tvornica računskih strojeva Zagreb ili TRS ime je hrvatske tvrtke koja je proizvodila mjerne instrumente za medicinu, računske strojeve, kalkulatore, totalizatore, mini računala, mikroračunala, terminale, pisače i ostalu računalnu opremu. Ova tvrtka danas ne postoji, ali jedna je od pionirskih tvrtki u računarstvu. Prostor prijašnje tvornice sada se koristi za koncerte i okupljanja. Tvornica računskih strojeva osnovano je Rješenjem Vlade Narodne Republike Hrvatske, 25. ožujka 1948. U reklamnim kampanjama sredinom 1980-tih, TRS se reklamirao da slova znače "Tako Reći Super".

[6] Ladislav Jagec – (Čakovec, 1932.-Sjeverno more, 1955.), teniski reprezentativac, nećak velikog hrvatskog tenisača Franje Punčeca, juniorski prvak Jugoslavije 1951. i 1952.,  a 1954. seniorski prvak s Martinecovom u mješovitim parovima. Za Davis cup reprezentaciju nastupio je 1955. Tragično je završio 1955., utopivši se u Sjevernom moru.

[7] Suad Rizvanbegović – potomak čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića, bio je blizak prijatelj prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ali i prijatelj Theodora Forstmanna, jednog od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta. U Ameriku je  1969. došao kao teniski trener, a iz teniskog svijeta prešao je u svijet visokog biznisa kada mu je njegov prijatelj i teniski partner Theodore Forstmann dao u ruke sva osiguranja svojih velikih kompanija. Početkom 1996. Rizvanbegović se, na nagovor predsjednika Tuđmana, vratio iz Amerike u Hrvatsku i preuzeo položaj direktora Croatia osiguranja, na čijem je čelu ostao do 2000., kad ga smjenjuje nova Račanova vlast. Bio je čovjek u kojeg je Predsjednik imao najviše povjerenja te uz Ivića Pašalića i do 1998. Hrvoja Šarinića najutjecajnija osoba u Predsjedničkim dvorima. Bio je i Predsjednik nadzornog odbora NK Croatije i predsjednik Hrvatskog teniskog saveza (HTS).

[8] Skupina autora: Drugi o Igoru Čatiću, Društvo za plastiku i gumu, Zagreb, 2014.

[9] Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu nasljednik je Visoke tehničke škole osnovane 1919. i Tehničkoga fakulteta osnovanoga 1926. godine. Fakultet je osnovan kao nezavisna ustanova 1956. pod imenom Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF). U 1958. godini osnovana je Visoka tehnička škola za pogonske inženjere zbog potrebe za strojarskim inženjerima usmjerenim na tehnologiju i organizaciju proizvodnje, te na održavanje industrijskih postrojenja. Od 1961.godine, od kada se škola nalazila u sastavu Sveučilišta, djelovala je pod nazivom Visoka tehnička škola (bez dodatka »za pogonske inženjere«). U 1967. Visoka tehnička škola integrira se sa Strojarsko-brodograđevnim fakultetom u Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB).

[10] MEGA – tvornica Mega je nastala 1947. pod nazivom Kancpribor, da bi se 1953. godine orijentirala na proizvodnju patent zatvarača, te dobila prepoznatljiv naziv Mega - tvornica metalne galanterije, sa stalnom adresom u Remetincu u Zagrebu. Megina glavna proizvodna orijentacija postala je proizvodnja patent zatvarača, uz koju su se paralelno razvijale prateće djelatnosti: vlastita strojogradnja, tlačno lijevanje, bojaonica i lakirnica. Razvojni vrhunac MEGA je ostvarila 1986. godine kada proizvodi 28.000.000 metara patent zatvarača, zapošljava 1450 djelatnika i ima preko 20.000 m2 izgrađenog proizvodno-poslovnog prostora na lokacijama Savski Gaj, Prekratova, Brezovica i Ilica 69. Naredne godine obilježene su raspadom postojećeg tržišta, kao i ratnim zbivanjima, što je dovelo do teškoća u poslovanju MEGE. Godine 2003. je privatizirana od strane Polipleta iz Slovenske Bistrice, poduzeća sa dugogodišnjom tradicijom u proizvodnji pozamanterijskih proizvoda, sportskih i zaštitnih mreža i u preradi patent zatvarača. Poduzeće Mega-Poliplet d.o.o. nastalo je 2004. godine spajanjem dvaju poduzeća s proizvodnom tradicijom dužom od pola stoljeća. Osnovna djelatnost poduzeća Mega-Poliplet d.o.o. je proizvodnja i prodaja patent zatvarača, pozamanterijskih proizvoda, sportskih i zaštitnih mreža. Poduzeće zapošljava 25 djelatnika.

[11] Skaj – umjetna koža, plošna tekstilija koja veoma nalikuje prerađenoj prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi. Najčešće se sastoji od nosećega sloja i nanosa plastike. Prvu umjetnu kožu sličnu prirodnoj počela je 1958. proizvoditi njemačka tvrtka Konrad Hornschuch pod trgovačkim nazivom skaj; u nas se taj naziv uvriježio kao istoznačnica za umjetnu kožu na osnovi PVC-a.

[12] Lazo Vračarić – partizan, član Prvog zagorskog odreda, u partizane otišao 1941. nakon atentata pred kinom Zvonimir na tri njemačka avijatičara. Za odmazdu ustaške vlasti strijeljale su oko 50 ljudi. Bio direktor nekoliko poduzeća. U Münchenu je 1961. uhapšen od strane BND-a, zapadnonjemačke tajne policije zbog ratnog zločina. Nakon par dana Lazo je bio oslobođen i vraćen kući. Pronevjerio oko 50 milijuna DM, pobjegao u Francusku.

[13] Jugovinil – tvornica, osnovana u Kaštel Sućurcu kraj Splita, 1947. Bila je jedna od prvih i najvećih tvornica plastike u Europi. Propala je 1990. Kasnije je podijeljena u Adriachem i Adriaplast.  Adriachem je proizvodio materijale na osnovi vinil-klorida (VC) a Adriaplast kalandrate i cijevi, te umjetnu kožu, skaj, koja se koristi u automobilskoj industriji i industriji namještaja.

[14] TOZ – Tvornica olovaka Zagreb, osnovana je u Zagrebu 1937. godine. Društvo unosi temelje tradicije Penkala u poslovanje uvođenjem proizvoda pod tim trgovačkim znakom tijekom 2000.godine i dopunom naziva tvrtke 2001. U 2015. tvornica je otišla u stečaj.

[15] Karavela-Sud Aviation SE 210 Caravelle (poznata kao Karavela) bio je prvi mlazni linijski putnički avion kratkog do srednjeg doleta. Od 1955. godine proizvodila ga je francuska zrakoplovna tvrtka Sud Aviation (tada poznat kao SNCASE (Société nationale des constructions aéronautiques du sud-est ili skraćeno Sud-Est). Karavela je bila jedan od najuspješnijih europskih mlaznih aviona prve generacije i prodavala se po cijeloj Europi.

 [16]Tek sam nedavno saznao da se Plasturgie prevodi na ostale jezike kao prerada.

[17] Strojarstvo– stručni časopis za teoriju i praksu u strojarstvu, osnovan 1959., izdavač Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez. Izlazio do 2013., danas neaktivan.

[18] Michel Legrand– (rođ. 1932.) francuski glazbenik, skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist. Napisao je glazbu za oko 200 filmova uz mnogo poznatih pjesama. Najpoznatija mu je glazba iz filma „Les Parapluies de Cherbourg“ (1964.). Dobio je tri Oscara, i pet Grammya

[19] Jean-Luc Ponty - (rođen 1942.), francuski virtuoz na violini i jazz skladatelj.

[20] Charles Aznavour, - (rođ. Pariz, 1924.) pravog imena Shahnour Varenagh Aznavourian ili Charles Aznavurian, francuski autor, skladatelj, šansonijer i glumac armenskog podrijetla.

[21] Ranko Zgaga, (Zagreb, 1926–1991), inženjer strojarstva, sveučilišni profesor, diplomirao na Strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1952., a doktorirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu 1968. Od 1954. do umirovljenja 1991. radio na Tehničkom fakultetu (poslije Strojarsko-brodograđevni fakultet, odnosno Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Od 1975. kao redoviti profesor. Na tom je Fakultetu bio osnivač i pročelnik Zavoda za materijale (1971–1991), te je uveo kolegije mehanička svojstva materijala, tribologija, izbor materijala. Za niz radova o istraživanju, razradbi i uspješnoj primjeni nove metode za određivanje mikrožilavosti dobio je Nagradu za znanost »Nikola Tesla« (1971).

[22] Ljudevit Jonke, (Karlovac,1907– Zagreb,1979), sveučilišni profesor, hrvatski slavist; pisao o problematici suvremenoga književnog. jezika i pravopisa; prevodio s češkoga. Od jeseni1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik zajedničkoga pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine pravi član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonke je u polemičkim i političkim raspravama obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika.

[23] Stjepan Babić, (Oriovac, 1925.), hrvatski jezikoslovac i akademik. Godine 1948. zaposlio se u Industrogradnji, te je iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao se je na Filozofski fakultet 1949. i s lakoćom je diplomirao1955. hrvatski, ruski i njemački. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani 1962., a redovitim profesorom postaje 1975. godine. Potpredsjednikom je Matice hrvatske od 1989. do 1992., poslije je zastupnikom u Županijskom domu Sabora od 1993. do 1997. godine. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovine 20. stoljeća. Školovani je slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji su prekinuli s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

[24] Niko Malešević, – (Beč, 1901–Zagreb, 1982), sveučilišni profesor, inženjer strojarstva. Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu 1926. Potom je radio u Radionici državnih željeznica u Zagrebu, gdje je od 1935. vodio ljevaonicu, a od 1943. i laboratorij za ispitivanje materijala. Na Strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta predavao je od 1946. Na istom je Fakultetu (danas Fakultet strojarstva i brodogradnje) redoviti profesor postao 1962., dekan 1962–64., prodekan 1964–66., a 1969. bio je i osnivač i prvi predstojnik Katedre za nauku o metalima i ljevarstvo. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova te desetak nastavnih skripata. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1972.

 



Povezani članci

Komentari

  • Zlatko

    03. 10. 2018

    Izvrstan članak kojeg nažalost nisam pročitao ranije. A razlog mom komentaru je slijedeći: 1. Autor članka g. M. Ožanić moj je prvi šef u Končar-SES-u ( 1982.g-Srednji Električni Strojevi) 2. Prof. Čatić- predmet Nemetali na FSB-u 3. A kod prof. R. Zgage sam diplomirao 1982. Lijepo se sjetiti dobrih ljudi iz dobrih vremena. Hvala vam.

  • Igor Čatić

    26. 04. 2017

    Poštovani gospodine Grčiću, hvala na komentaru i pitanju. Molim Vas da mi se izravno obratite putem e-pošte igor.catic@fsb.hr. Radi se o specifičnom pitanju s kojim nisam upoznat.

  • Tomislav Grčić

    25. 04. 2017

    Poštovani g. profesore, Ponešto poznajem Vaše radove iz područja prerade polimera. Poznata mi je Vaša stalna briga o razgradnji polimera. Vjerojatno ste već vidjeli članak o mogućoj razgradnji uz pomoć voskova moljca. Pčelarsko društvo Zagreb je najveće društvo pčelara u Zagrebu sa oko 200 oktivnih članova. Bilo bi nam drago da se, kao najpozvaniji stručnjak iz tok područja, angažirate u analiz mogućih primjenjivih rješanja. U tom slučaju stojimo Vam na raspolaganju. Sa zahvalnošću i potovanjem, Tomislav Grčić

  • Saša

    14. 01. 2017

    Prof. emeritus Igor Čatić oženio je kolegicu Ranku sa Kemijskog odjela Tehnološkog fakulteta u ZG, pa je on prema tome 'kemijski zet'. Možda je baš to bitno uticalo na njegovu širinu u pristupu problemima, što je nisam mogao uočiti kod meni poznatih 'strojara', pa i inženjera ostalih struka! Ako je netko zaslužio visoku nagradu za životno djelo, onda je to Igor Čatić!

  • Ana

    18. 08. 2016

    Zanimljiva biografija koja govori ne samo o izvanrednoj osobnosti prof. Čatića, nego i o vrijednostima po kojima se živjelo u ne tako davnom povijesnom razdoblju. Gospodinu Ožaniću hvala za doprinos ovom 1. cjelokupnom biografskom izdanju.

  • Aleksandra

    16. 08. 2016

    Divno zabeležena priča koju je ispričao prof. Čatić. Dirnuo me je deo o obitelji i ličnom životu, a iznova impresionirala svestrana i bogata karijera. Očito je ovo najkompletnije i najbolje što sam pročitala o profesoru Čatiću, znanstveniku renesansnog tipa. Mislim da takvih više nema. Hvala gospodine Ožaniću.

Komentiraj