Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa

Najveću snagu i najveću vrijednost imala je naša znanost i najbolje je rezultate ostvarivala u vrijeme kada su znanstvenici bili u uskoj vezi s gospodarstvom. I kada su iz gospodarstva, osobito iz industrije s dokazano zapaženim rezultatima odlazili raditi na fakultete. Kada se ta veza prekinula, znanost je počela zaostajati i to se osjeća danas u stanju gospodarstva.


 

catic_igor480b

Profesor emeritus Igor Čatić

Hrvatska znanost na području tehnike oporavit će se tek kada se ponovno uspostavi čvrsta veza gospodarstva i fakulteta. Naravno, govorim o tehničkoj znanosti, jer to jedino poznajem. Da bi se te izgubljena veza, ta karika koja nedostaje lakše ponovo uspostavila trebamo s velikim poštovanjem proučiti životopise ljudi koji  predstavljaju najbolje primjere te veze.

Na ovom portalu imate prilike upoznati velikane naše znanosti s područja elektrotehnike koji su u ona vremena poslije II. svjetskog rata gradili KONČAR, projektirali strojeve i razvijali našu elektrotehničku znanost, velike profesore i akademike. Akademike Tomu Bosanca, Vojislava Begu i profesore Zlatka Plenkovića, Zvonimira Sirotića i Borisa Belina.

Poslije njih je došla druga generacija velikana. Možete upoznati prof. dr. sc. Tomislava Kelemena koji je život i rad posvetio transformatorima. U KONČAR-u vodio projekte razvoja i proizvodnje najvećih transformatora, a na Fakultetu odgojio generacije vrhunskih stručnjaka od kojih su mnogi poslije uspješno vodili tvornice transformatora.

Dok su ovo sve bili elektroinženjeri, sljedeći tekst ću posvetiti jednom strojaru, znanstveniku iz čuvene zagrebačke obrtničke obitelji koja je imala prvi obrt za proizvodnju alata u Zagrebu. Budući znanstvenik je završio alatničarski zanat, radio u radionici svog tate Julija, konstruirao alate. Po završetku studija radio je u industriji i zatim je otišao na fakultet, počeo se baviti znanošću, ostvario zapaženu znanstvenu karijeru i postao profesor emeritus.

Riječ je o profesoru emeritusu Igoru Čatiću.

Da bih mogao napisati taj tekst, s profesorom Čatićem razgovarao sam više puta. Započeli smo razgovarati 31. svibnja, a završili 2. kolovoza 2016.

Samo sam zabilježio priču koju mi je o svom životu i radu ispričao profesor Čatić. Dogovor je bio da će se govorni tekst objaviti na svakodnevnom govoru, dakle zagrebačkom hrvatskom jeziku.

Obitelj Čatić

Moji su živjeli jako dugo u Zagrebu. Moja majka je stigla u Zagreb 1915., otac 1925. Oba roditelja su bili dotepenci, osobno nisam dotepenec, rođeni sam Zagrepčanec.

Čatić je prezime koje sam dobio od očevog očuha, kojeg sam zvao djed. Stoga, tako da mnogi misle da imam jako puno veze s Bosnom, međutim to je djedova linija.

Očuh moga oca bio je u vrijeme Austrougarske željeznički radnik u Bosni.

Moj otac, Julio Čatić rođen je 30. lipnja 1899. u Beču. Prve četiri godine živo je u Sarajevu. Neko je vrijeme išao u Banjaluci kod trapista u školu, a onda je išao u Beč učiti zanat kojeg je završio 16. svibnja 1916., znači pred 100 godina.

Zanimljivo je kako je on postao bravarom za rezne alate kako su se nekada zvali alatničari.

 julio_catic_diploma

Pred 100 godina

Svjedodžba o položenom ispitu Julija Čatića 1916. godine

(Izvor slike: E. Felbinger: Alate sam stvarao gledajući, Polimeri 2/2(80-81(1981) i arhiva I. Čatića)

Vratio se natrag na područje bivše države, odslužio je vojsku negdje u Makedoniji, i došao u Zagreb 1925. Kao alatničar radio je najprije u poduzeću Penkala. Zatim u tvornici posuđa Gorica zajedno s Josipom Brozom-Titom. Organizirali su štrajk koji nije uspio i svi su dobili otkaze.

Tada je on otišao kod jedne gospođe i zamolio ju da mu da drvarnicu da počne raditi, a kada malo zaradi da će joj to platiti. Godine 1927. otvorio alatničarsku radionicu, alatničarski obrt, u Maksimirskoj ulici 32. Alatnica se zvala Štanca. Počeo je s nekoliko turpija. Mislim da je bio prvi u Zagrebu ili među prvima koji je imao alatnicu. Počeo je raditi za ARCO, za Penkalu i druge. Počeo je s jednim radnikom u Vlaškoj, da bi 1932., u Maksimirskoj ulici 32 već imao 10 radnika. Onda se preselio u Savsku 86, gdje je imao veliku radionicu.

U ono vrijeme su alatničari mogli iz glave napraviti kompletne alate. Ovih dana sam pročitao jednu vrlo zanimljivu misao vezanu uz alatničare koja kaže da svaki alat nosi sa sobom DNA svog izrađivača, jer se na alatu mogu naći njegovi tragovi.

Taj njegov obrt se postupno razvijao. Očito je da je bio znatiželjan, kada je već 1931. za potrebe poduzeća Kontakt (danas Elektro-kontakt) načinio prvi kalup za preradu popularnog bakelita, stručno fenol-formaldehida (PF). To su bili neki prekidači za struju. U to vrijeme to je bilo jedno od važnih područja primjene plastike. Bilo je nešto bioplastike, a fenol-formaldehid je prva sintetska plastika iz 1907. godine.

Vjenčanje mojih roditelja

Izgleda da je moj tata bio jako znatiželjan pa je išao i u kazalište. Tamo je na predstavi opere Rusalka vidio jednu mladu djevojku koja mu se svidjela. Dao  je anonsu u novine da traži tu djevojku i da bi se rado s njom sastao. To je pročitala mamina stanodavka i kaže joj: „Čuj pa ti si bila na toj Rusalki, po opisu bi mogla biti“. Mama se javila na tu anonsu, našli su se, počeli su hodati i 1927. su se vjenčali. U početku su živjeli u malom 1-sobnom stanu.

Mama se zvala Darinka, a djevojačko prezime joj je bilo Vrus. Došla je u Zagreb 1915., bila je kod svoje tete. Završila je srednju trgovačku školu, namjestila se u dobrom poduzeću. Bila je zaljubljena u kazalište.

Nakon mnogo godina, kada je moja Mama već bila stara i živjela u Domu, jednog dana je nestala iz Doma i našli ju kako sjedi na početku Masarykove, kod Školske knjige, na mjestu gdje je stanovala, kada je davno, prije više od 80 godina došla u Zagreb.

Imala je dva brata, jedan je bio liječnik, pretežno u Osijeku, mlađi je bio veterinar, radio u Zelini i Gradecu kraj Vrbovca. Imala je i dvije sestre, jedna se upoznala sa studentom veterine koji je studirao s mojim ujakom i otišla je u Bijeljinu[1]. Ostala je živjeti s tim veterinarom i iz toga se rodila jedna djevojčica, Ljiljana koja je sada ugledna književnica i kritičarka u BiH. A druga se udala za trgovca u Tršću, jer su oni bili porijeklom iz Čabra[2].

Sada imam od rodbine još samo sestričnu Ljiljanu. Postoji i ostala rodbina, ali prelazi opseg zamišljenog teksta da se pišu podrobnosti. Mama je u Bijeljini imala ujaka, liječnika velikog dobrotvora, pa je i moja Mama neko vrijeme živjela u Bijeljini.

Kada se pogleda cijela obitelj, onda su svi došljaci, ali moja sestra i ja smo rođeni Zagrepčani.

Nakon vjenčanja moja Mama je Tati pomagala u vođenju posla i posao je krenuo.

Godine 1929. na svijet je došla moja sestra Ljerka, a onda sam se rodio 14. ožujka 1936.

OBITELJ ČATIĆ10062016

Obitelj Čatić (s lijeva na desno): S lijeva na desno: Julio Čatić (1899.-1982.), Igor Čatić (1936.- ), Darinka Čatić (1904.-1999.) i Ljerka Čatić-Šamec (1929.-2006.)

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Odrastao sam u Garićgradskoj ulici 6, na Trešnjevci.

ČATIĆ-SLIKE - 3

Kuća u Garićgradskoj ulici br. 6, na Trešnjevci, u Zagrebu, u kojoj je živjela obitelj Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 IMG_2869

Zgrada u Garićgradskoj 6, snimljena 28. lipnja 2016.

(Izvor: arhiva autora)

Moj otac često je i rado išao na sajmove. Imao je dobrog prijatelja, gospodina Rudolfa Surmu. Bili su prijatelji i privatno, familije su bile povezane. Surma je imao pet poduzeća, jedno i u Karlovcu. A u Zagrebu je imao u Bleiweissovoj ulici br. 24 (u blizini Zapadnog kolodvora) pogon za tlačno lijevanje metala, u ono vrijeme aluminija. Za gospodina Surmu moj otac je radio kalupe. No radio je on za druge i štance za izrezivanje keksa, prešanje tableta, izrezivanje, vučenje i savijanje metalnih dijelova itd.

Vrlo je zanimljivo da sam nedavno, pred otprilike godinu dana otkrio da na Katedri za preradu polimera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (FSB), kojoj sam bio predstojnik, sada kao demonstrator radi praunuk gospodina Rudolfa Surme. Jako sam na to sve ponosan.

I svaki put su moj otac i gospodin Surma sa sajmova došli s nečim novim.

Igor Čatić i Rudolf Surma

Sedmogodišnji Igor Čatić  i gospodin Rudof Surma, prvi prerađivač tlačnim lijevanjem u Hrvatskoj,

1943. godine

(Izvor slike:  arhiva prof. Čatića)

Moj otac bio je i inovator i već je 1934. uspio načiniti kalup za jedan proizvod koji se i danas upotrebljava, a to su plastični zatvarači za tube. Oni imaju navoj i u ono vrijeme se taj navoj odvijao pomoću elektromotora ili na neki drugi način. A on je načinio rješenje da se pri otvaranju okretalo vreteno u fiksnoj matici i to je omogućilo da se u ono vrijeme u kalupu s 12 kalupnih šupljina načini 48.000 zatvarača dnevno.

Kalup za taj zatvarač je patentirao ali ga nije patentirao u inozemstvu. Kada je Nijemcima pokazao što je načinio, to su rješenje patentirali oni 1939. Imam sliku izvorne kalupne ploče, ona je jedanput bila izložena na izložbi „Znanost u Hrvata“. Poklonio sam ju FSB-u, da imaju uspomenu na mene. Nažalost, fakulteti ne čuvaju uspomene na svoje ljude, što je šteta, jer su to istaknuti ljudi cijele zajednice. Ne može baš svatko postati sveučilišnim profesorom.

U jednom trenutku moj otac je počeo raditi dvije vrste strojeva, preše i blanjalice. Ne znam zašto ljudi ne vole riječ preša, Preše je radio s vretenom, tarne preše, neki to znaju pod imenom frikcijske preše. Ručne preše s vretenom je radio do 15 tona, kak' se to nekada reklo, a danas se mora reći 150 kN.

I onda je u jednom trenutku počeo raditi ekscentar preše više veličina, najveća je bila 30 tona, odnosno 300 kN.

ZG-magazin-catic_tarna_presa-300x430

Igor Čatić, star 4 godine, 1940. godine, uz tarnu prešu IGI tvrtke Štanca, vlasnika Julija Čatića

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Te preše je radio u radionici u Savskoj ulici br. 86, kamo se preselio iz Maksimirske. Poslije je tu bila današnja INA, a sada je vjerojatno škola za stolare.

Onda je moj otac počeo graditi kuću u Garićgradskoj 6, na Trešnjevci, blizu Trešnjevačkog trga i Nove ceste. Prije toga su  moji roditelji imali kuću u Dubravi. Kada su počeli graditi kuću u Garićgradskoj, koja je sagrađena 1938., imao je već 38 radnika.

Danas su u Garićgradskoj ulici ostale samo dvije, tri stare kuće, ostalo su sve nove zgrade.

Uoči II. svjetskog rata imao je 30 zaposlenih.

ČATIĆ-SLIKE - 6

Mali Igor uz tokarilicu

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Otac je izrađivao i blanjalice, hoda 150 do 450 mm. Jedna takva je ostala sačuvana kod unuka strojobravara, gospodina Antonića, susjeda iz Nove ceste. Ta se blanjalica nalazi danas u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, u depou. Vade ju za tematske izložbe, jer ima veliko povijesno značenje razvoja proizvodnje opreme u Hrvatskoj.

blanjalica_catic

Kratkohodna blanjalica (šeping), hod 450 mm. Proizvodnja obrta Štanca četrdesetih godina za strojobravarsku radionicu Antonić. Otkrivena u vlasništvu gospodina Davora Antonića početkom drugog desetljeća 21. stoljeća i poklonjena Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića) 

On je pokrivao sve ono što su alatničari nekada radili, imao je prvorazredne ljude, neke od njih sam i poznavao, bilo je tokara, glodača, bilo je i onih koji su se zvali alatničari.

ČATIĆ-SLIKE - 4

Mali Igor uz ekscentar prešu proizvodnje Štanca

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Tko su to alatničari

Kada tražimo riječ alatničar, u današnjem smislu, onda je to prvenstveno čovjek koji, bez obzira kako mu je netko načinio dijelove, mora te dijelove sastaviti u jednu funkcionalnu cjelinu.

Nije dovoljno dijelove načiniti, treba omogućiti da to funkcionira. To ću vam objasniti na primjeru stomatologa. Kad vam stomatolog na bilo koji način nešto popravi ili stavi neki zub, onda on otprilike brusi. Ali ono završno brušenje radi na taj način da vam stavi jednu traku s plavom bojom i vi onda malo zube pomičete pa on vidi tragove i zna gdje još treba prebrusiti ili pomaknuti. Kod alatničara se isto tako s tom plavom bojom gledalo je li sve dobro na svom mjestu. Reći ću primjer. Konstruirao sam dva kalupa koji su odlučili o čitavoj mojoj kasnijoj karijeri, posebno znanstvenoj. Prvi je bio kalup za izradu plastičnih košara za smeće. To je bilo negdje, 1955. ili 1956. (bio sam tada student na današnjem FSB-u). Osim jednog dijela koji je kompaktan, košara ima rebra. To se mora načiniti u onom dijelu kalupa koji se zove gnijezdo. Radi se naknadno i vi morate najprije žig i gnijezdo međusobno jako dobro podesiti. Moralo se rukom okretati da se vidi ima li negdje slobodnog prostora. Upravo s opisanom plavom bojom se to jako dobro vidi. Da nismo podesili i prebrusili nastao bi srh na onom rebru. Kasnije su graveri morali ugravirati kanale da bi mogla nastati rebra. Međutim, što se dogodilo? Dogodilo se kod tog kalupa da su se nejednoliko zagrijavali žig i gnijezdo i stalno je prelijevalo. Morali smo napraviti  dopunski omotač da se omogući jače hlađenje gnijezda.

Kasnije sam na tome doktorirao.

To je temperiranje kalupa za injekcijsko prešanje plastomera.

Zanatnik i obrtnik

Ovo što vam sada pričam je rezultat relativno nedavnih promišljanja oko toga zašto se mi u Hrvatskoj ne možemo dogovoriti o razlici između zanata i obrta. Kada sam išao u školu, to se zvala škola učenika u privredi. Zašto u privredi, kada su mogli raditi kao obrtnici? Međutim, mi još danas ne znamo kako nazvati ljude koji imaju izučeni zanat. Mi smo koristili riječ zanatlija, ali nam se očito ta riječ činila prebliska, pa smo u 1990.-tim, zanat počeli zamjenjivati s riječi obrt. A onaj koji je to završio učenje zanata nazvan je obrtnik. Obrt je pravna forma, ali to ne možete dokazati našim jezikoslovcima. Našao sam hrvatsku riječ iz 18. stoljeća, to je zanatnik. Čini mi se da je ta riječ bolja od zanatlija, jer je bliža riječi obrtnik i čini mi se jezičnom smislenija. Onaj koji uči zanat stječe određene vještine, a obrt je pravna forma

Sebe doživljavam alatničarskim zanatnikom i na to sam jako ponosan. Nikada nisam postao alatničarskim obrtnikom, jer sam shvatio da to meni ne ide. Nisam bio vješt u tome. Znao sam nacrtati kalupe, ali dalje ne. A onda sam postao alatničarskim znanstvenikom.

A što je to?

Što je osnovni zadatak alatničara? Njegov je zadatak sastaviti u cjelinu ono što su drugu učinili u dijelovima. Danas više nemamo tu podjelu, imamo izrađivač metalnih dijelova, jer se radi na CNC strojevima pa je svejedno je li se tokari, buši, ili nešto slično. Ali to je jedna druga priča.

Alatničara se ne tiče kako je on do tog dijela došao, njemu je važno da komade sastavi u funkcionalnu cjelinu i da to funkcionira. On je montažer proizvoda koji se u najširem smislu naziva alat. To mu je zadatak. I na to on stavlja svoj DNA[3].

Zašto DNA, a ne DNK? Zato što inzistiram da ne mijenjamo međunarodno usvojene kratice. Naime kod pretraživanja složenih kratica, jako si suzujemo izbor riječi koje odgovaraju tome. Kada bih napisao PVK nitko ne bi prepoznao da je to poli(vinil-klorid). Jer smo to naučili kao PVC. DNA je bolje nego DNK, jer je univerzalnije.

Izrada alata „iz glave“

U ono vrijeme su alatničari bili u stanju načiniti kompletni alat i posebnu vrstu alata, kalup na taj način da su si eventualno načinili malu skicu i sve su dijelove bili u stanju načiniti samostalno „iz glave“.

Poznavao sam ljude koji su znali, još 1970-tih i 80-tih godina, načiniti sve iz glave. Negdje, 1950-tih godina počela je ta šira podjela rada na tokare, glodače, brusače i na one koji su to montirali, alatničare. I tu je sad trebalo nešto i nacrtati, da ljudi znaju što moraju načiniti. I onda su u jednom trenutku, vjerojatno 50-tih, 60-tih godina, svoje mjesto počeli dobivati konstruktori svih vrsta alata.

Negdje oko osamdesetih, počelo se upotrebljavati za crtanje računalo. Pa su počeli crtati i kalupe na računalu i definirati podatke potrebne za obradu dijelova. Ali to je već sadašnjost.

Međutim, mene puno više od toga fascinira činjenica kako je prvi alatničar pred 3,3 milijuna godina vidio u gromadi kamena kako treba izgledati oštrica i gdje mora udariti da se kamen odlomi da bi on dobio oštricu. Kao danas kipar, pa i klesar.

images

Ptičja frula, starost ~30 000 – 40 000 godina, Hohle Fels, Njemačka

(Izvor slike: POLIMERI, 31(2010)1,22-26)

Svako tehničko rješenje se temelji na nekoj potrebi koja je možda nastala slučajno ili promišljeno i onda ljudi načine nešto revolucionarno ili načine nešto inovativno.

Jako griješimo u uporabi riječi revolucionarno. Revolucionarno može biti samo jednom, sve ostalo su samo inovacije, usavršavanje, dodavanje nekih funkcija, itd.

ČATIĆ-SLIKE - 5

Gospodin Julio Čatić sa svojim radnicima ispred radionice

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Došao je rat

Vjerojatno bi se posao dalje razvijao, ali je onda je došao II. svjetski rat. To se, naravno, odrazilo na poslovanje.

Za vrijeme rata radionica je radila, proizvodnja se smanjila, ali je išla, ljudi su morali raditi. Naravno da smo bili stalno u strahu, jer nikada ne znaš što će se dogoditi i gdje si povukao krivi potez.

Uskrs 1943

Uskrs 1943., sedmogodišnji Igor između mame i tate uz prijatelje iz obitelji Surma

(izvor slike: arhiva prof. Čatića)

Za vrijeme rata su me zaintrigirali poštanske marke pa sam na brzinu postao stručnjak za filateliju.

Jednu godinu proveo sam kod ujaka u Sv. Ivanu Zelini. Išao sam tamo u jedan razred pučke škole. U školi sam se upoznao s danas glasovitim pijanistom Vladimirom Krpanom, jer je on bio iz tog mjesta.

Došli su partizani

Sjećam se da smo tata i ja 8.svibnja 1945. bili na Savskoj cesti i gledali dolazak partizana.

Moj tata, budući da je bio ugledan čovjek, izabran je za tajnika mjesnog odbora ulice. I posao se nastavio.

Odrastao sam u Garićgradskoj ulici, na Trešnjevci u Zagrebu. Tamo sam doživio nešto što nikada neću zaboraviti. Tata je kao tajnik mjesnog odbora uspio nabaviti za ulicu nogometnu loptu, ja sam ju čuvao. I dođe jedan dan za vrijeme naše igre milicajac i kaže: „Nema igre na ulici.“ I uzeo nam je loptu. Nikada ju više nismo vidjeli. To mi je ostalo u sjećanju za cijeli život. Kasnije smo igrali s krpenjačama.

Uskoro je nova vlast, to sam saznao na fakultetskom predavanju 1957., od akademika Dušana Čalića[4], odlučila kako će prisvojiti imovinu uglednih ljudi.

Jednog dana su došli mom tati i da bio on mogao pokloniti svoju radionicu. Tata je pitao povjerenika za obrtnike kod vlasti što da radi, a ovaj mu je rekao: „Kaj buš dal, zakaj buš dal“.

Tata je završio u zatvoru

Tata nije poklonio radionicu i završio je u zatvoru. Prema direktivi svi oni koji nisu poklonili svoje radionice i tvornice, koji su se  suprotstavili završili su u zatvoru. Bio je osuđen na šest godina.

Kasnije je tata saznao da su se uoči suđenja pogađali koliko će dobiti godina zatvora. To mu je ispričao čovjek koji se ogriješio u službenu politiku 1948. i srećom je završio tako da se bavio poliranjem u Tvornici računskih strojeva, gdje je tata tada radio.

Budući da u ono vrijeme vlasti nisu imale dovoljno majstora, tata je svako malo dolazio iz zatvora u Petrinjskoj u svoju radionicu da nešto načini za njihove potrebe.

 100_0096

Zgrada u Petrinjskoj ulici u Zagrebu u kojoj je nekada bio zatvor, a sada je Trgovački sud

(Izvor slike: http://www.skyscrapercity.com/...)

A onda su ga prebacili u Slavonski Brod. Tam' pogotovo nije bilo ljudi pa je išao raditi u jednu bravarsku radionicu. Onda je prebačen u Caprag, u Sisku gdje je imao 50 šegrta koje je učio i bio im je šef.

Kod svega toga oni su zaboravili da je moj otac vlasnik samo polovice imovine. Pa im je onda moja mama poklonila za neku simboličnu sumu, ostatak radionice. To nam je ipak omogućilo da preživimo dok je tata bio u zatvoru.

Tata je bio pušten iz logora 1948.

Ono što je vrlo poučno za mlade ljude je činjenica da su sve te presude 1954. godine ukinute i niste smjeli nikome od tih ljudi reći – ti si bio suđen. To je jednostavno nestalo. Obrisali su tragove za sobom.

Tata je došao iz zatvora

Tata je došao iz zatvora i namjestio se u Tvornici računskih strojeva (TRS)[5] u Kavurićevoj 21. Sada te tvornice više nema, jer se nisu pravodobno prebacili na elektronička računala, na „digitron“, kako se to u ono vrijeme zvalo.

Logotip_Tvornice_računskih_strojeva_–_Zagreb.svg

Likovni i tekstualni znak Tvornice računskih strojeva – Zagreb

(Izvor slike:https://hr.wikipedia.org/...)

 

U TRS-usu kao konstruktori tih računskih strojeva na „verglec“, radila dva njemačka zarobljenika, inženjera. Oni su stalno gnjavili: „Još sada ovo trebamo nacrtati, pa još sada ovo, bute sada ovo dobili nacrtano, pa još ne budete dobili.“ A moj im je stari rekao: „Znate šta, vi meni samo nacrtajte kako komad treba izgledati, vas se drugo ništa ne tiče. I mi ćemo to dole napraviti.“

I stvarno je to ta alatnica načinila. On je bio možda već kod izrade prvog stroja, a sigurno kod trećeg. Taj je već imao plastične kotačiće, prešane od bakelita, fenol-formaldehida.

261887_4595964339423_997611823_n

Mehanički računski stroj Tvornice računskih strojeva, iz 1970-tih

Stroj je sustavom mehanički spregnutih zupčanika omogućavao 4 osnovne računske operacije i korjenovanje s 13 cifara.

(izvor slike: http://afanovblog.blogspot.hr/...)

 

Zanimljivo je da je tata uspio odgojiti nekoliko gluhonijemih alatničara i tokara.

U TRS je bio od 1948. do 1952. kada je prešao u Elektro-kontakt.

JULIO ČATIĆ U TRSU

Julio Čatić s mladim suradnicima iz alatnice Tvornice računskih strojeva (Zagreb, 12.X.1950.)

(izvor slike: arhiva I. Čatića)

Gimnazija i zanat

Osnovnu školu završio sam u Novoj cesti, blizu Trešnjevačkog placa. Godine 1946. upisao sam 1. mušku gimnaziju, na Roosveltovom trgu. Imao sam 10 godina. Bio sam u onom sustavu gdje je osnovna škola bila sedmoljetka. U gimnaziji  sam upoznao dosta ljudi s kojima se i danas viđam.

Probao sam u međuvremenu igrati tenis, bio sam u teniskoj školi, u ono vrijeme s glasovitim Ladislavom Jagecom[6], Suadom Rizvanbegovićem[7] i drugima. Jedanput sam čak ušao u drugo kolo, pobijedio sam jednog Karlovčana, ali puno dalje od toga nisam došao. Nisam se tu vidio.

Nikola Lipovac, sportski novinar i rođak profesora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću je napisao[8]:

           »A svoj prvi članak napisao je (Igor) za Narodni sport, ako se sjećam 1948. godine. Opisao je kako nogometni trener u jednom malom mjestu tuče mlade nogometaše, ako nisu dobri i ne izvršavaju zadatke. Očito je prof. Čatić rođeni kritičar.

          Polazio je (Igor) krajem četrdesetih godina školu tenisa. Očito je da mu tenis baš nije išao, ali je ostala jedna uspomena.

        Godine 1950. u Zagrebu, na Šalati je održan susret između Belgije i Jugoslavije. Naše boje su branili M. Branović, D. Mitić i J. Palada. Belgijanci su bili uspješniji i pobijedili s 3-2. Sakupljači lopti bili su učenici teniske škole, pa tako i dječak Igor Čatić. Prošlo je od tada šest desetljeća, ali se sjeća da je na dar od belgijskih tenisača dobio pravu belgijsku čokoladu. Današnjim klincima je možda nezamislivo da se tako nešto pamti. Ali oni koji se sjećaju tih godina razumiju da je tada to bio događaj za pamćenje.«

TENISKI MEČ 195011062016

Teniski meč Belgija - Jugoslavija, 3-2, Šalata, 1950.

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru Čatiću)

 

Učio sam svirati glasovir i to mi baš nije išlo. Rekli su mi da nemam sluha, ali za to imam ukusa.

Trebali smo se odlučiti što će biti dalje sa mnom i kakvo usmjerenje nakon osnovne škole odabrati. A nije mi išla glazba, nije mi išao ni sport. I onda je moja mama otišla kod profesorice Zdenke Brkić, koja mi je bila razrednica i nastavnica iz zemljopisa. Rekla je da imamo radionicu i tata radi. Pitala je li da me daju u srednju tehničku školu ili da idem dalje u gimnaziju. A po današnjim kriterijima ne bih bio primijenjen u nikakvu elitnu školu, jer sam bio samo solidan, vrlo dobar,

Ali nekada se biralo po utisku koji si ostavio na nastavnicu ili kasnije kod onih koji su mi dali posao. Ona je rekla – a tko će onda ići u gimnaziju, ako će on ići u srednju tehničku školu. I tako sam nastavio pohađati I. mušku gimnaziju. Sada je ta škola tu u mojim Utrinama.

No, odlučeno je da paralelno s gimnazijom idem učiti i zanat. Zanat sam počeo učiti u Tvornici računskih strojeva, a uz to sam išao i u školu. Meni su u toj zanatskoj školi priznali sve opće predmete iz gimnazije. Morao sam samo polagati stručne predmete, mehaniku i slično.

Tako sam 22. kolovoza 1951. ušao u 6 sati ujutro u Tvornicu računskih strojeva i počeo učiti alatničarski zanat. Radio sam na tokarilicama, glodalicama, sastavljao kalupe, pomagao i slično. Radio sam prve godine do 10 sati, a u 2 sata sam bio u gimnaziji. Ne znam kako sam to mogao organizirati. Moji prijatelji gimnazijalci su to smatrali nepotrebnim gubitkom vremena.

Ugledni novinar Ante Gavranović o svom poznanstvu s Igorom Čatićem napisao je za knjigu Drugi o Igoru Čatiću:

        »Igora sam upoznao u još gimnaziji. On je išao četiri razreda iza mene u I. muškoj gimnaziji na Rooseveltovom trgu.  Već je tada bio silno angažiran, stalno u potrazi za nečim što ga je zaokupljalo i svakako se odvajao od prosjeka.

        I sam je, zajedno s ocem radio u Garićgradskoj ulici na Trešnjevci. Mislim da sam ga tamo ponovno sreo, kada sam, kao mladi novinar, obavio razgovor s njegovim ocem za tadašnji Zanatski list.

ANTE GAVRANOVIĆ27062016

 Ante Gavranović

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru Čatiću)

      Razvojni put nas je odveo u različitim pravcima: Igora na Strojarski fakultet (što je bio očekivani izbor), a mene u novinarske vode kojima sam ostao vjeran do današnjih dana. Nismo se susretali sve dok nije počela žestoka borba oko PVC-a i uopće oko plastike. Naime, njemačka tvrtka Bayer povremeno je organizirala susrete zainteresiranih novinara i stručnjaka. To je bila izvrsna prigoda da se međusobno družimo i razmjenjujemo ne samo mišljenja, nego suprotstavimo i argumente.«

 

Mr.sc.Vesna Marić, dugogodišnja prijateljica profesora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću je napisala:

          »Upoznali smo se u listopadu 1951. godine u tadašnjem Srednjoškolskom klubu iznad Gradske kavane, gdje je bilo nekoliko prostorija za druženje đaka srednjoškolaca za razgovore, igranje društvenih igara (i to je nekada postojalo), ali i za ples. Samo subotom, ne poslije 22 sata. Sastajali smo se da bismo razgovarali, plesali i – smijali se. Jer voljeli smo se smijati, bilo čemu, družiti se i plesati. Bili smo mladi. Petnaestogodišnjaci. … A Igor i ja družimo se do danas, ne uvijek istim intenzitetom, ali kontinuirano. … U kući obitelji Čatić uvijek smo bili rado primani gosti: cijela gomila mladih ljudi zaposjela bi sva mjesta u sobi – kauče, stolce, ali i pod ako drugdje nije bilo mjesta. Uz divne kolače Igorove majke slušali smo ploče koje je Igor nabavljao ne znam otkuda. Bio je to jazz, tada pedesetih godina prošlog stoljeća, nama ne baš tako dostupan (sjećam se Radio Luxemburga kao iznimke). Uživali bismo u muzici i opet u druženju. A gospodin Julio Čatić, Igorov Otac, sa smiješkom nas je gledao iz svoje alatničarske radionice Štance, iz dvorišta kako na terasi uz zvukove boogie-woogie-ja pokušavamo čak i plesati taj nama tada neobičan ples.«

Tata ide u Kontakt

I tada je stari odlučio u studenom 1952. otići za šefa alatnice u tvornicu Kontakt (sada Elektro-kontakt). Do tada je s njima surađivao već više od dvadeset godina. Kada je tata došao, u alatnici je bilo zaposleno 9 radnika. A kada je napustio Kontakt 1954., u alatnici su radila 54 stručnjaka. I to je jedan od razloga zašto je Elektro-kontakt uvijek bio dobra firma, jer je uvijek imao dobru i jaku alatnicu.

U njoj je kasnije radio i moj bivši student, Vladimir Ferdelji, koji je kasnije postao i vrlo uspješan direktor te firme.

Završio sam srednju školu

Tako sam završio malo ranije učenje alatničarskog zanata, položio ispite i 1954. postao alatničarskim zanatnikom. Ali sam shvatio da meni baš alatničarstvo ne ide. Imam  6 dana alatničarskog staža od dana polaganja ispita do 1. veljače 1954.

Gospodin Zdravko Žagar, Igorov prijatelj koji je s njim išao u isti razred jednom je napisao:

          »Koper, moj frend iz školske klupe, poznat po svojim britkim komentarima, komentirao je  Igorovu aktivnost: 'Gimnazijalac, a ide u šegrtsku školu, to još nis čul'. Kada je položio ispit za alatničara, mama Čatić je organizirala zakusku za Igorove prijatelje. Naravno da smo se odazvali pozivu, jer je ona radila izvrsne sendviče. U jednom trenutku tata Čatić se pojavio, a on je uvijek bio zaposlen i u žurbi i rekao: „Nebu on meni samo čital knjige, nek zeme fajlu u ruke, pa nek napravi neš'  korisno'.«

Položio sam u ljeto te 1954. godine i maturu u gimnaziji s vrlo dobrim uspjehom.

Tata ponovno otvara „Štancu“, studiram na Tehničkom fakultetu i konstruiram kalupe

Tih godina nije bilo prijemnih ispita i upisao sam u jesen 1954. godine na Tehnički fakultet, studij strojarstva[9].

I sada dolazimo do jednog zanimljivog fenomena, to je analiza je li to učenje zanata meni više koristilo ili štetilo za studij na fakultetu.

Dvojba je bila u tome da sam studij strojarstva previše gledao kroz oči alatničara, interesirala me je proizvodnja, alatni strojevi i slično, a temeljni predmeti su mi se činili previše apstraktni. Međutim, što vrijeme više ide dalje vidim da je to alatničarsko iskustvo pridonijelo nečem što se zove cjelina.

Moj otac je 1955. ponovno otvorio obrt, na istom mjestu u našoj kući u Garićgradskoj 6, ali u je radio u puno manjem opsegu. Mislim da je mogao imati maksimalno 5 radnika.

Dok sam studirao pomagao sam ocu pa sam se neko vrijeme ponašao kao obrtnik. Kada je moj otac išao na dopust, vodio sam posao, pa mi se jedanput dogodila poplava u radionici u 3 sata ujutro.

Za oca sam počeo konstruirati kalupe, znači crtati, da bi ljudi po nacrtima mogli raditi. Do 1960. konstruirao sam otprilike 120 kalupa.

izrezivanje keksa

Alat za izrezivanje keksa (za Koestlin, 1954.), konstruirao Igor Čatić, proizvodnja Štanca

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Konstruirao sam jedan, pokazalo se kasnije, za mene, važan kalup. Kalup za tijela šiljila za olovke s britvicom. Međutim podvalili su nam. Šiljila su bila s posebnom britvicom debljine 0,2 mm, a oni su htjeli da to napravimo s normalnim britvicama koje su bile debele 0,08 do 0,1 mm. Mi smo počeli konstruirati taj kalup. Jedno od ključnih pitanja bilo koliko mora biti kut nagiba kosog izvlačila, jer se kalup morao otvarati sa strane da izvuče jezgru iz tijela. Za mene se to pitanje zaoštrilo poslije jednog predavanja iskusnog konstruktora, Julija Füllepa,1959. godine.

Uz veliku stručnu pomoć profesora iz mehanike, Antuna Vučetića uspio sam rješenje alata za šiljilo pretvoriti u stručni članak.

To je bilo poslije faksa, kada sam već radio u tvornici MEGA.

Taj članak je bio odlučujući za daljnji razvoj moje karijere.

 zg-magazin catic_kalup_siljilo-500x289

Kalup za injekcijsko prešanje tijela šiljila s britvicama, 1956. godina.

Konstruktor Igor Čatić, izrada radionica „Štanca“, vlasnik Julio Čatić

(Izvor slike: Kem. Ind. 65 (1-2) (2016) 71–72.)

O konstruktorskim pothvatima Igora Čatića za vrijeme studija u tekstu Sjećanje na gimnazijske dane s Igorom njegov prijatelj iz školskih i studentskih dana Zdravko Žagar je napisao:

        »Negdje pedesetih godina, bili smo već mladići i studenti, Igor je proširio priču kako samostalno konstruira stroj i kalup za injekcijsko prešanje plastike, a tata Čatić će u alatnici napraviti taj stroj, ubrizgavalicu. Koper (naš frend iz razreda) je priču prokomentirao: „Igor opet nešto fantazira“. Zabavljeni našim mladenačkim aktivnostima potpuno smo zaboravili na cijelu priču, dok negdje početkom ljeta 1957. godine Igor nije objavio kako je stroj gotov i da dođemo na prezentaciju stroja. Prezentacija je bila zakazana u alatnici obitelji Čatić na Trešnjevci. Mi, Igorovi prijatelji rado smo se odazvali ljubaznom pozivu, jer smo znali da se nakon prezentacije stroja (tko šljivi nekakav stroj za plastiku) biti zakuska. Mama Čatić će napraviti brdo sendviča, a zatim ćemo slušati muziku s Igorovih ploča. Već tada je Igor imao zavidnu kolekciju gramofonskih ploča s raritetima kakve nisu imale ni neke profesionalne kuće. Prezentacija stroja bila je impresivna. Ubrizgavalica je radilo kao luda, cijela je alatnica podrhtavala, plastika je smrdjela na zagorjeli ručak, a mi smo zgranuto gledali u to moderno tehničko čudo. Iz stroja su izlazili prekrasni, glatki i sjajni crveni tuljci, kućišta za ruž. Svaki od nas je dobio nekoliko uzoraka. Tako smo stajali i gledali kako radi prvi Igorov stroj za plastiku, dok radnik za strojem nije objavio: 'Gotovo, nema više materijala.'

Obratio sam se Koperu i samo rekao: 'Ha, fantazira?'

STROJ ZA INJEKC. PREŠANJE11062016

Ubrizgavalica za injekcijsko prešanje plastomera (tada termoplasta), 1957.

Konstruktor: Igor Čatić, proizvođač: radionica Štanca, vlasnik Julio Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 

         Kratko vrijeme poslije prezentacije s mojom mamom sam prolazio Ilicom i ona je odlučila kupiti ruž za usne. Ušli smo u drogeriju, a trgovkinja nam je pokazala punu ladicu raznih nijansi ruževa, a ja sam prepoznao one lijepe, glatke, sjajne, crvene tuljke koji se proizvode s Igorovim strojem. Osobno sam obišao više drogerija u Zagrebu i sve su bile opskrbljene istim tuljcima. Tada sam shvatio. Mi smo još bili djeca, ali Igor je već bio konstruktor.«

PRIJATELJI ČATIĆA11062016

S lijeva na desno: Dubravko Majnarić, Blanka Jergović, Igor Čatić, Ante Bekić i Zdravko Žagar

(Izvor slike: knjiga Drugi o I. Čatiću)

 Profesor Čatić je nastavio svoju priču.

Išao sam i na isporuku kalupa. Godine 1955. ili 1956. prvi put sam išao na isporuku kalupa u tada glasovitu tvornicu Plastika u Zemunu. Uzeo sam kalup, to su bili dosta teški komadi, pomogli mi ljudi da stavimo u vlak, tamo su me dočekali, skinuli dolje. U toj tvornici sam jedne godine bio na praksi 15 dana i puno sam naučio. Od ljudi iz Zemuna naučio da sredstvo za podmazivanje kalupa može biti cinkov stearat. To je bijeli prah, kojega jedan kilogram u stavljaju u papirnatu vrećicu za 5 kg.

Kasnije su došli ljudi iz Plastike Zemun kod mog oca i predložili da radi samo za njih. I tu sam naučio od svog oca jako važnu stvar. Nikada ne smiješ imati, bez obzira koliko te plaća, samo jednog kupca. On im je rekao: »Dečki vi možete doći, ali biti ćete u redu kao i sve ostale mušterije.«

Jasno, kada se tamo, iz nekih razloga, promijenio direktor prestali su naručivati kod njega kalupe.

Jednom sam, 1957. godine, za vrijeme faksa, bio 15 dana na praksi u alatnici tvornice Mehanotehnika u Izoli, u Sloveniji. Proizvodili su dječje igračke. Tamo sam načinio svoje prvo unapređenje.

U Izoli su proizvodili kalup za pištolj za vodu, gdje su svi dijelovi bili istovremeno rađeni. Među ostalima bila je i mlaznica koja je imala tanku stjenku na kojoj je naknadno trebalo probušiti rupu promjera 0,3 mm. Oni su to podmazivali s uljem i radili su 860 komada dnevno. Od toga im je bilo 120 komada škart, jer im je zaostajalo ulje pri podmazivanju i probijalo je tu tanku stjenku. Predložio sam im da umjesto ulja koriste cinkov stearat, što sam vidio u Zemunu. Imao sam taj prašak, znao sam da to ljudi u Izoli ne znaju. I mi smo kalup poprašivali. Kada smo prešli na taj prašak, škart se smanjio na 10-15 komada dnevno. Pitali su me koliko da mi plate za to moje unapređenje, a ja sam rekao platite mi koliko mene košta boravak u Izoli. Nisu htjeli.

Rekao sam im: »Bum si to platil sam, došao sam ovdje nešto naučiti«.

Zalupio sam tako snažno vratima direktorove sobe da se odlomio komad zida. Onda je ipak netko došel za menom, dobro budemo ti platili.

Produžio sam otišao na odmor u Velenje. Tam' sam se mogao lijepo kupati. I dobio sam upalu uha, zbog ronjenja. I od onda nisam više smio roniti. Bio sam i bolestan nekoliko dana.

Taj štos sa cinkovim stearatom „prodao“ sam i Jugotonu. I tako sam počeo sakupljati ploče.

Moj otac  je nastavio raditi dalje, ali je 1973. tu radionicu prodao jednom alatničaru koji je nastavio s proizvodnjom.

O uspomenama sa studija prijatelj prof. dr. sc. Juraj Božićević (sada, nažalost pokojni) je u knjizi Drugi o Igoru Čatiću u tekstu pod nazivom Multidisciplinarni prijatelj napisao:

            »S prof. Igorom Čatićem upoznao sam se i zbližio u jesen 1954. prvih dana radioničke prakse, što se tada održavala na Tehničkom fakultetu, prije predavanja za 1. semestar. Bilo je to stjecanje temeljnih vještina iz različitih zanata: bravarije, ljevarstva, zavarivanja, tokarenja i niza drugih o kojima je Igor već imao osnovna znanja. Čime mi je privukao pozornost.

          Kada su počela zatim prva predavanja, natjecali smo se i pomagali si kako da na vrijeme uhvatimo mjesto u prvom redu velike dvorane današnjeg Arhitektonskog fakulteta. Predavanja prof. Vatroslava Lopašića iz Fizike počinjala su ujutro u 6 sati, a zatim smo jurili na predavanja prof. Davorina Bazjanca iz Čvrstoće. U višim semestrima na neko vrijeme smo se razišli i susretali tek usputno i izmjenjivali iskustva, jer od treće su nam se godine odvojili studij elektrotehnike i strojarstva.

         Nakon studija zaposlio sam se na Elektrotehničkom fakultetu na Zavodu kod prof. Vladimira Muljevića, koji me je privukao stručno-društvenoj djelatnosti. Poslije nekoliko godina rada u industriji, prof. I. Čatić prelazi na današnji Fakultet strojarstva i brodogradnje. Usporedo postaje stručno-društveno aktivan. Pri tom vodila nas je ista misao vodilja – razvoj struke i prijenos znanja, suradnja sveučilišta i industrije. Družili smo se s različitim intenzitetom, pa i surađivali u nastavi, sudjelovali na raspravama o nastavi, a susretali se i na koncertima.«

Prof. Čatić je nastavio svoju priču:

Diploma i kako su me htjeli naučili pameti

Onda sam 1960. diplomirao na FSB-u. I tu su me htjeli naučiti pameti.

Imao sam profesora, neću mu reći ime, koji je nažalost već u to vrijeme bio teško bolestan, a ni on to nije znao. Posljedica bolesti bila je da je postao jako zaboravljiv.

Profesor je htio da nešto načinim, što je bio posao od par sati, to nisam načinio, jer me nije to tražio. Diplomski zadatak bio je propisati postupak montaže stupne bušilice, 150 komada godišnje za Prvomajsku. Dečki iz tvornice su mi dosta pomogli da to lijepo složim.

Na usmenom ispitu na diplomskom profesor je inzistirao da je to moj propust, a ja sam se počeo braniti. Kada sam u pravu, jako sam tvrd. Cijela komisija se uzrujala. I onda sam na diplomskom dobio dovoljan.

To sigurno nije bila preporuka za karijeru po današnjim kriterijima.

Profesorov asistent mi je poslije rekao. »To je da se naučiš pameti. Zato smo ti dali tu ocjenu.«

Dobro, u redu. No to nisam naučio do danas.

DIPLOMA ČATIĆA11062016

Uručenje diplome Igoru Čatiću na FSB-u 1960. godine.

S lijeva na desno: prof. Davorin Bazjanac, dekan prof. Stanko Šilović, prof. Franjo Štetner i mladi dipl. ing. Igor Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića )

Prvi posao – MEGA

Poslije faksa zaposlio sam se u tvornici MEGA[10]. (Radio sam od 1. prosinca 1960. do 30. studenog 1963., s prekidom od godinu dana zbog služenja vojnog roka). Primili su me, jer su pretpostavili da imam neko iskustvo. Moj prvi zadatak je bio da organizacijski vodim projekt tvornice umjetne kože od PVC-a, poznate pod imenom  – skaj[11]. Moram kazati da sam u to vrijeme u MEGI imao poduzetnog direktora, za ono vrijeme, dosta neuobičajenoga, glasovitog Lazu Vračarića[12]. On je to negdje vidio i odlučio je da izgradimo tvornicu u Ivancu, (u zapadnom dijelu današnje Varaždinske županije). U to vrijeme su se zatvarali  rudnici pa smo mi htjeli ljude zaposliti u toj tvornici. Jasno, ja nisam o tome znao puno, pa sam trčao od jednog do drugog stručnjaka i to sve sastavljao u jednu cjelinu. I mi smo projekt napravili. A onda se dogodilo, a to se vjerojatno događalo i češće, da je Planska komisija taj naš projekt predala Jugovinilu[13]. Oni su se bavili s proizvodnjom PVC-a i rečeno je – to je prirodno, izgraditi će se samo jedna takva tvornica u Jugoslaviji. Poslije se uspostavilo da je svaka republika imala svoju tvornicu PVC-a i kože od PVC-a. Devedesetih godina PVC je došao pod udar zelenih u cijelom svijetu. Nosilac napada bio je Greepeace. Izgubio je sve sudske sporove. No u Hrvatskoj je uspjelo zelenima uništiti proizvodnju PVC-a u Kaštel Sućurcu i Zadru. Danas je PVC postao jako zelenim materijalom. Prvenstveno zbog vrlo popularne PVC-stolarije koja se odlikuje brojnim prednostima pred onom drvenom, npr. ne treba ju bojati, a poslije istrošenja uspješno se reciklira. U MEGI sam bio do prosinca 1963.

Vjenčanje i odlazak u Pariz

I onda sam se 29. lipnja 1963.  oženio.

MLADENCI

Mladenci, Ranka i Igor Čatić, pred crkvom sv. Marka, 29. lipnja 1963.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Tri dana prije vjenčanja, kao vjenčani poklon, moja buduća supruga Ranka (rođena Brčić) mi je rekla: »Čuj, meni je odobrena jednogodišnja stipendija Međunarodne agencije za atomsku energiju. Radit ću u atomskom institutu u Saclay-u (Saclay Nuclear Research Centre), kraj Pariza.«

ČATIĆ-SLIKE - 8

Igor i Ranka Čatić

(Izvor: osobna arhiva I. Čatića)

Ranka je završila Tehnološki fakultet, danas je to Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. Dobila je stipendiju, jer je radila u ILAMU, Institutu za lake metale. U to je vrijeme Jugoslavija razmišljala da će raditi atomsku bombu i budući da je Ranka znala francuski, natjecala se i dobila je stipendiju.

Na put je trebala otići za pola godine, u prosincu 1963.

Rekao sam, onda ja idem u Njemačku. Moj stari je definitivno poludio. »Ne dolazi u obzir. Ti ideš za njom u Francusku«, rekao je.

U tom trenutku imao sam pasoš za cijelu Europu, jer sam išao na putovanja za MEGU. I kada su ovi u MEGI shvatili da bih mogao otići, dali su mi zaplijeniti pasoš. Jednog jutra dođe milicajac da mu dam pasoš.

Zbog cijele atmosfere koja je nastala dao sam otkaz i 1. prosinca 1963. prešao u TOZ[14]., Tamo sam radio poslove koordinatora u konstrukciji i izradi kalupa te plastičnih proizvoda.

Nešto prije puta moja žena je išla nešto obavljati u grad i prolazila je kroz današnju Teslinu ulicu. Nije vidjela da je izbočen vijak na mjestu maknutog prometnog znaka, popiknula se, pala i jako ozlijedila nogu. Morala je za dva mjeseca odgoditi odlazak. Kada je ponovno trebala otići u Francusku, dva dana prije toga, ponovno padne na isto koljeno.

Konačno je ipak otišla u Pariz, a ja sam još bio u Zagrebu.

Žalio sam se i nakon nekog vremena sam uvjerio vlasti da ću se sigurno vratiti iz Francuske, jer je moja žena potpisala da ju mogu šupirati iz bilo koje zemlje svijeta, ako bi pokušala tražiti azil ili nešto slično. To je Međunarodna agencija za atomsku energiju strogo propisala.

Tada se to u jednom trenutku ipak razriješilo. Vratili su mi pasoš i u roku tri dana mi je omogućeno da poletim. Podignuo sam francusku vizu, tata kupio kartu i u petak kažem šefu. »Znate, ako ne dođem u ponedjeljak na posao, onda me par dana neće biti«.

Kada sam ušao 21. ožujka 1964. u tada suvremeni mlazni avion Caravellu[15], nije bilo sretnijeg čovjeka od mene.

Život u Parizu

Dođem u Pariz. Žena mi je u jednom od pisama naše tada opširne korespondencije objasnila kako doći do nje, jer je stanovala u jednom predgrađu, kod jedne svoje prijateljice. To je nešto kao Podsused.

Nisam baš znao francuski i pokazivao sam ljudima pismo kuda trebam stići i nekako dođem do te kuće. Imao sam francusku kapu i mislili su da je došao neki trgovački putnik. Rekao sam im da sam muž od Ranke i onda doznam da se ona taj dan preselila u hotel u Parizu. Onda me odpelaju tam do hotela i nastane cirkus. Naime moja je žena rekla da je sama, a sada se najedanput pojavio muž. Poslije osam dana preselili smo se u jedan drugi hotel u blizini i u tom smo hotelu ostali do kraja boravka u siječnju 1965. Prilikom jedne kasnije posjete Parizu ponovno smo odsjeli u istoj sobi.

I ona ujutro na posao, a ja lutam po gradu.

Nakon mjesec dana kaj sa bio u Parizu, morao sam produljiti vizu. I pitaju me što ću raditi. Rekao sam im da sam jednog čovjeka zamolio da mi nađe posao i da ću ići učiti francuski. A policajci mi kažu, znamo mi kako se zovu muškarcu koje uzdržavaju žene.

No, jednog dana u gradu nađem jednu plastičarsku knjigu, Plasturgie,[16] nađem ime autora i adresu. Taj isti dan smo otišli smo u Institut da probamo sreću. I tamo je bio profesor Pierre Dubois, već u visokim godinama. Dođem k njemu, počnemo mi malo razgovarati i kažem mu da sam radio na konstrukciji kalupa. Baš se nije često dogodilo da netko u mojim godinama može reći da je deset godina radio na konstrukciji kalupa. On mi kaže, budemo nešto potražili, dođite za osam dana. Dođem za osam dana. On kaže, još nismo ništa našli, ali da korisno upotrijebite vrijeme, možete koristiti našu biblioteku.

I tako sam počeo dolaziti svaki dan i čekam.

Nakon nekog vremena kaže mi profa: »Znate šta, ote vi mom zamjeniku, neka on načini intervju s vama«. I dođem njegovom zamjeniku, profesoru Michaelu Chatainu i on počne: »Što ste do sada radili?« Tako smo došli do toga da sam rekao kako sam napisao članak o konstrukciji kalupa. I tada je čovjek u razgovoru shvatio da imam znanje koje prosječni inženjer u mojim godinama nema. I oni mi kažu: »Znate što, ako hoćete možete kod nas volontirati dok se nešto bolje ne nađe«.

I tako sam kod njih počeo raditi. Radio sam najprije na određivanju faktora trenja poli(tetrafluoretilena) (PTFE) pri vrlo niskim brzinama. Malo sam sudjelovao i u nastavi. Oni su odlučili da se moj članak iz Strojarstva[17] prevede na francuski za njihove potrebe, jer takvih članaka u to vrijeme gotovo da i nije bilo.

I to se produžilo. Morao sam potpisati da odobravam mojoj ženi da ima svoj račun u banci, to je tada bilo po zakonu. Imao sam i jedan ugodan razgovor s policijom jednog rujanskog vrućeg dana, u subotu u 6 sati popodne. I dokazali smo da odlazimo krajem siječnja 1965. i neka nas puste na miru.

I tak' su nas pustili na miru.

Iako sam volontirao, u Institutu sam dobio u dva navrata sumu koja je odgovarala jednomjesečnoj stipendiji moje supruge. I u menzi sam plaćao puno jeftinije nego u početku. Tako da smo nešto uštedjeli

U Parizu smo bili – Ranka 12 mjeseci, a ja 10 mjeseci.

Francuska jazz scena

U međuvremenu sam se upoznao s dosta važnih osoba na francuskoj jazz sceni. Možda najzvučnije ime je bilo s Michell Legrand[18]. Film. „Šerburški kišobrani“ za koji je napisao glazbu gledali smo dva puta. Bili smo na jedno šezdesetak najrazličitijih događanja. Financijski smo vrlo oskudno živjeli u to vrijeme, ali smo nekako preživjeli.

Michel+Legrand+The+Best+Of+Michel+Legrand+528087

Michel Legrand

(Izvor slike: http://eil.com/...)

 Na preporuku glasovitoga glazbenog urednika na Radiju Zagreb, Branka Polića upoznao sam slovenskog trombonistu Vinka Globokara. On me je upoznao sa šefom tada senzacionalne skupine koja se zvala Les Swingle Singers. Bili smo na njihovom prvom koncertu u Studentskom gradu. I kada su kasnije počeli prodavati na Amazonu njihovu prvu vinilnu ploču, sada kao CD, napisao sam na tom portalu da ne bum kupil taj CD, ali da budem opisao atmosferu na njihovom prvom koncertu. I od 45 ljudi koji su to pročitali, 43 je kupilo taj CD. Taj sam sastav predstavio na Radiju Ljubljana 1965.

Za tu sam emisiju imao poruku Warda Swingla i sestre od Michela Legranda, Cristiane koja je pjevala uvodnu pjesmu u filmu Parižanka s Brigite Bardot,

Bio sam na jednom koncertu 1.maja 1964. Ne znam kak' sam dobil ulaznicu, za backstage. Trajao je koncert, ne znam, 5-6 sati, pa sam se upoznao s japanskom klaviristicom Toshiko Akioshi. Kada je 2004. došla u Zagreb, došao sam na backstage iza pozornice u Studentskom centru i rekao sam joj da sam ju slušao na onom davnom koncertu. To je i za nju bila senzacija da ju netko dođe pozdraviti nakon 40 godina.

I 10. ožujka 2016. dođem u dvorani Lisinski, iza pozornice i kažem jednom gospodinu koji sada ima 75 godina, Jean-Luc Pontyju[19]. »Bio sam na Vašem prvom koncertu u Parizu.« Čovjek nije mogao vjerovati da mu netko u Zagrebu nakon 50 godina, dođe pričati kako je bio na njegovom prvom koncertu.

ponty

Jean-Luc Ponty

(Izvor slike: http://www.violinstudent.com/...)

 U ono vrijeme mi je netko iz ormarića u Institutu ukrao lisnicu sa zlatnim monogramom: novac i karte za koncert Charlesa Aznavoura[20]. Išao sam to prijaviti i dobil sam rezervne karte. Charles Aznavour dođe na pozornicu u roza košulji, što je za to vrijeme bilo nezamislivo.

chaz1

Charles Aznavour

 (Izvor slike: http://foro.cuandocalientaelsol.net/...)

To su događaji koje se pamte i to ti nitko ne može oduzeti.

Kada sam odlazio iz Instituta dobio sam pismo preporuke iz kojeg bih izdvojio samo dvije stvari:

  1. pokazao je veliku intelektualnu znatiželju (što je karakteristika zadržana do danas)
  2. pokazao je da je završio dobar fakultet (što je priznanje našem Fakultetu).

Odlazim na Fakultet

U međuvremenu se moj otac počeo igrati savjetnika u Tvornici olovaka, meni su dali neplaćeni dopust, pa sam se tamo vratio. Međutim, pokazalo se da baš i jesam i nisam za taj posao.

U to vrijeme došla je u posjetu u Institut za lake metale (ILAM) jedna osoba s Visoke tehničke škole i priča mojoj ženi da prof. Ranko Zgaga[21] traži asistenta za materijale na toj ustanovi, na adresi Đure Salaja, sada Ivana Lučića.

Prof. Zgaga je već imao predodžbu da Čatićev sin nemre biti kaj god i bez puno priče me je uzel. Počel sam raditi 1.rujna 1965. kao asistent pri Katedri za materijale na VTŠ-u. Prva vježba iz predmeta Metali i toplinska obradba je bila tak' da je on od 17-19 sati održao vježbu, a drugu od 19-21 sam držao ja. Kasnije sam doznao da je nasljednik onog profesora koji mi je dao dovoljan iz diplomskog špekulirao kako da me dovede na Fakultet.

Po mom odlasku iz TOZ-a direktor tvornice Ivan Šifter, koji je bio jedan od najboljih i najuspješnijih direktora u bivšoj Jugoslaviji i koji je TOZ dignuo na visoku  razinu, rekao svojim ljudima: »On je tako dvadeset godina ispred vas pa je bolje da ode tam' na fakultet njima soliti pamet, a vi se držite posla.«

Prva koja je nešto u meni prepoznala bila je moja razrednica, Zdenka Brkić. A prvi stranac koji me je prepoznao bio je profesor koji mi je omogućio da budem volonter u Parizu. On, Pierre Dubois me nije pitao kakav sam imao uspjeh u školi i koliko imam radova. Ljudi razgovarali sa mnom i skužili da se iza toga nešto krije.

Bio sam 9 godina asistent na Metalima. Iako se znalo da ja špekuliram jednog dana, ako bude prilike, pređem na područje plastike. Držao sam vježbe iz Metala, ali uglavnom mehanička ispitivanja. U ono vrijeme morao sam upisati i postdiplomski studij.

U to vrijeme smo morali raditi vježbe i za studente iz Slavonskog Broda i današnjeg FER-a. I znal sam odraditi po 36 sati vježbi tjedno, a 18 je bila norma.

A sada, kad daš asistentima četiri sata tjedno vježbe i rade doktorat, urlaju. A ti doktorati su na nivou naših magisterija.

Rad na području normizacije

I onda sam se nekak' ubacil u normizaciju, tada se to zvalo standardizacija. Započeo sam suradnju s Jugoslavenskim zavodom za standardizaciju. Imali smo raspravu o standardima o mehaničkim ispitivanjima. Uspio sam na taj sastanak dovesti da nam pomognu u rješavanju terminologije profesora Ljudevita Jonkea[22] i Stjepana Babića[23], koji je tada još bio docent. Posljedica tog sastanka je bila da je šef, profesor iz Beograda nazvao mog šefa profesora Niku Maleševića[24] i rekao mu kak' se ovaj asistent ponaša.

Kako sam se motal oko te standardizacije i plastičarstva riječi koje su bile sporne su bile npr. dozvoljeno ili dopušteno. Ja sam tumačil da je to rusizam i da mora biti dopušteno.

malesevic

Prof. Niko Malešević

(izvor slike: https://www.fsb.unizg.hr/...)

Prelazim na Fakultet strojarstva i brodogradnje i idem u Njemačku

Godine 1967. Visoka tehnička škola se integrirala s Fakultetom strojarstva pa smo postali Fakultet strojarstva i brodogradnje. I mi svi smo prešli na FSB. I šef mi je postao profesor Niko Malešević. Bio sam bio određen za predstavnika JUS-a da idem u Utrecht, u Nizozemsku na godišnje zasjedanje Komiteta 61-plastika. To je bilo tjedan dana poslije izložbe plastike u Düsseldorfu, tako da sam 1967. prvi puta bio na toj najpoznatijoj svjetskoj izložbi plastike i gume. (Zadnji put sam bio 2010.,  a 2013. sam rekel da više ne mogu, jer je to preveliki napor za mene, to znači 18-satni radni dan, to je prenaporno.)

Za vrijeme priprema gledam mogu li usput otići posjetiti neki institut.

Na postdiplomskom studiju kod prof. Aleksandra Đuraševića naučio sam da se časopisi ne čitaju svaki mjesec, već se uzmu za nekoliko mjeseci da se vide trendovi.

Sada se moram malo vratiti u Francusku. Tada sam objavio članak iz Strojarstva (1963.) koji smo preveli na francuski. Napisao sam i neke druge članke i jedan od njih je bio Nomogram za određivanje vremena hlađenja pločastih otpresaka. I jedan profesor iz Stuttgarta, Gerhard Schenkl, je tražio da mu pošaljem separat. Napišem mu pismo da bih na povratku rado došao kod njega u Stuttgart. I on odgovori: »Možete doći 16. listopada 1967. od 14-15 sati«.

Kod profesora Mengesa

Gledam časopise i stalno se javlja ime Georg Menges iz Aachena[25] u Njemačkoj. I odlučim da idemo natrag preko Aachena. Napišem profesoru Mengesu da bih ga rado posjetio u Institutu für Kunstoffverarbeitung (IKV) na povratku iz Utrechta.

A on kaže-16. listopada, bez ograničenja. I odlučim se, zato jer nije ograničio vrijeme posjete, da idem profesoru Mengesu.

O tome je Profesor Dr.-Ing. George Menges, umirovljeni direktor IKV-a i predstojnik Katedre  za preradu plastike iz Aachena, napisao u tekstu Sjećanja na mog prijatelja prof. dr.-ing. Igora Čatića u knjizi Drugi o Igoru.

        »Sredinom ljeta 1967. primio sam pismo iz Zagreba. Napisao ga je tada dipl. ing. Igor Čatić. Postavio mi je pitanje može li posjetiti Institut für Kunststoffverarbeitung, (IKV) na povratku iz Utrechta. Ime mi se činilo poznatim. Prisjetih se da sam  za svoja predavanja o kalupima preuzeo neke ideje iz njegovog članka o kosim izvlačilima kojeg je objavio u francuskom časopisu Plastiques modernes et élastomères 1965. Nazvao sam svog prijatelja prof. M. Chataina u Pariz, pod čijim je vodstvom kao volonter radio gospodin I. Čatić. Moj odgovor je bio da ću ga rado primiti, zajedno s njegovom suprugom Rankom.

 GEORGE MENGES27062016

Profesor Dr.-Ing. George Menges

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru)

          Posjeta IKV-u bila je predviđena za sredinu listopada 1967. Upoznali smo se nešto ranije na sajmu plastike i gume u Düsseldorfu. Po obilasku Instituta vodili smo uzbudljiv razgovor u kojem sam shvatio da ga zanima termodinamika kalupa za injekcijsko prešanje plastomera, uključivo hlađenje otpresaka. Budući da je njegov otac bio jedan od pionira na tom području, a i on je se od djetinjstva bavio injekcijskim prešanjem i kalupima, želio se znanstveno usavršavati na tom području. U tom trenutku već je objavio rad u Francuskoj posvećen proračunu potrebnog vremena hlađenja plastomernih otpresaka, tada popularnim nomogramskim računanjem. To je jedan od njegovih često citiranih tekstova.

U pravo vrijeme došla mi je njegova ponuda da kod nas nastavi svoj rad, jer smo se u IKV-u također već određeno vrijeme bavili tom temom. Pritom naš je cilj bio osmisliti fizikalna pravila koja će općenito važiti za kalupe i  koja bi mogla poslužiti kao uputa inženjeru ili tehničaru pri konstruiranju kalupa. To je bilo novo istraživačko i nastavno područje čije je nepostojanje bio veliki nedostatak za razvoj, jer je injekcijsko prešanje jedan od najvažnijih postupaka prerade plastomera. Protokom vremena se pokazalo ne samo plastomera, već i duromera, kaučuka, metala, keramike i njihovih kombinacija. Proizvodi načinjeni tim postupkom znatno utječu na mnoga područja, npr. na gradnju automobila i pravljenje pakovanja (ambalaže) te posebno za medicinske potrebe.«

i. čatić i GEORGE MENGES27062016

Tri generacije (s lijeva na desno) : I. Čatić, G. Menges, M. Šercer, Svrževo, 1986.

(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru)

Profesor Čatić je nastavio svoju priču:

I dođemo mi tamo, pet minuta razgovaram s tajnicom, saznamo sve tračeve, tko s kim, tko protiv koga. Dođem profesoru Mengesu, a on već ima moj članak u svojim predavanjima i razgovarao je s francuskim profesorom.

Kaže on meni: »Znate što, idite vi malo okolo s mojim asistentom Friedrichom Johannaberom  (s kojim sam kasnije napisao i knjigu 2004.), pa kada sve obiđete, vratite se i još ćemo malo razgovarati«. Dođem natrag i kažem: «Znate, zgodno je to sve, ali mislim da bi vi još mogli nešto malo oko ovog, onog«. A on kaže: »Što pričate, Dođite i načinite«.

Tromjesečna stipendija u Aachenu

I za tri tjedna dobijem formulare Deutscher Akademischer Austauschdienst (DAAD) za stipendiju. Ispunim ih, ali moram dobiti odobrenje od šefa, profesora Nike Maleševića. On je znao da koketiram s plastikom, ali je znal je kao pravi profesor kakvih je sada sve manje i da bum ja kad-tad postal nekaj. I rekao je - da.

I 1968. sam dobil stipendiju te u proljeće sam otišal na tromjesečnu stipendiju u Lehrstuhl und Institut für Kunststoffverarbeitung[26] (IKV), u Aachenu.

b43c1b2fe5

Nova zgrada IKV instituta iz 2014., u RWTH Aachen Campusu

(izvor slike: http://www.ikv-aachen.de/en/)

I bio sam tamo tri mjeseca, u proljeće, za vrijeme studentskih nemira 1968.[27] koji su zahvatili  cijelu Europu, a pogotovo Francusku. Tu sam radio u Odjelu za injekcijsko prešanje s jednim kolegom koji je imao dosta slična iskustva kao i ja. Naime njegov otac bio je vrlo uspješan poduzetnik, imao je građevinsku bravariju ili nešto slično. Taj kolega se zvao Walter Jürgens, radio je doktorat, ali je pomagal isto svom ocu, u vođenju poduzeća. Kada je doktorirao, nastavio je voditi to poduzeće.

Već prije sam koketirao s izmjenom topline u kalupima i tu sam se uključio u jedan rad koji je već prije započeo u Aachenu i na kojem smo mi onda dalje radili. Istraživali smo zakonitosti postupka koji se zove injekcijsko izvlačenje. To je slično kao i vučenje kod metala, a radi se samo o tome da se u kalupu načini ono što se zove platina kod vučenja. Znači, moraš ubrizgati određenu količinu materijala i onda počneš djelovati kao da klip ulazi u taj materijal i on se puni sa strane i nastaje okomiti dio proizvoda. Isto kao što se kod vučenja nekih posuda radi, radite iz okrugle platine, pripravka i to povučete i gotovo.

Oni su imali eksperimentalni kalup na kojem smo to radili. I tu priču smo iskoristili za ono što je kasnije postalo moj doktorat, a to je za proučavanje izmjene topline u kalupima. Radim na jednom kalupu i dođem s idejom faktorskog plana pokusa i analizom varijance. Tu se sada pojavio, za njih možda problem, a za mene demonstracija moći našeg obrazovanja. Ja sam primijenio ono što sam naučio na postdiplomskom studiju kod profesora Aleksandra Đuraševića[28]. A to je, kako odrediti istovremeni utjecaj tri faktora na neku veličinu. I kada smo mi u Aachenu radili pokuse, planirali smo pokus po pravilima planiranja pokusa. Istraživali smo utjecaj triju faktora - temperature taljevine, pritiska ubrizgavanja i protoka medija za temperiranje. I što se saznalo iz tog faktorskog plana pokusa? Uspjeli smo ustanoviti da između jedinice za punjenje kalupne šupljine, a to je stroj koji se zove ubrizgavalica, kalupa i protoka medija koji služi za izmjenu topline, postoje signifikantne interakcije. Znači da njihovo međusobno djelovanje ili pojačava ili slabi utjecaj. I što više, ustanovljeno je ne samo da postoje utjecajni faktori, međusobno djelovanje faktora, nego da postoje i interakcije višeg stupnja koje utječu kada se svi parametri promijene. To je zahtijevalo faktorsku analizu proučavanja utjecaja.

Tehničko sveučilište u Aachenu je pojam dobrog tehničkog sveučilišta u Njemačkoj. Na području plastike bili su već tada apsolutno broj 1. A cijeli njihov računalni sustav nije imao faktorsku analizu, pa smo morali, da dobijemo odgovarajuće rezultate, ići u IBM, 100 km udaljeni Düsseldorf. Radilo se s bušenim karticama i pri unosu podataka u zadnju karticu potkrala se pogreška jer je umjesto 55,4, upisano 5,54. I kada sam dobio rezultate, veliku hrpu papira, morao sam natraške sve ponovo izračunati.

Dobio sam signifikantne interakcije, podaci su mi trebali za magisterij. Dokazao sam da zbog postojanja interakcija - stroj, ubrizgavalica, kalup i uređaj za održavanje propisane temperature, temperiranje, temperiralo, čine sustav za injekcijsko prešanje. I tako sam se 1968. počeo baviti s teorijom sustava, a osnove sam dobio od profesora Đuraševića. Trebalo mi je 30 ili 35 godina da shvatim da se to radi o sinteziologijskom pristupu, ali u ono vrijeme taj pojam još nisam poznavao.

Ako malo preciznije pogledam, možda je taj pokus odredio najvažnije područje istraživanja koja sam kasnije sa svojim suradnicima provodio. A to je ono što se zove teorija sustava, što se može lijepo hrvatski reći sustavnosna teorija.

 djurasevic

Prof. dr. sc. Aleksandar Đurašević

(izvor slike: https://www.fsb.unizg.hr/...)

Pokazalo se da je tada u cijelom Institutu u kojem je radilo 80 asistenata samo jedan imao ideju da tako nešto postoji. Da je to i za prof. Mengesa bilo veliko otkriće pokazuje činjenica da je na temelju rezultata tih istraživanja i zaključaka do kojih smo mi došli, pozvao profesora Aleksandra Đuraševića da iduće godine, 1969. dođe u ljetnom semestru na tri mjeseca i održi predavanja njegovim asistentima. Da im predaje ono što je nama predavao na postdiplomskom studiju u Zagrebu, nekoliko godina ranije. Pojednostavljeno, prodal sam im na tri mjeseca i profesora Đuraševića.

Kolega Walter Jurgens i ja smo napisali članak o rezultatima naših istraživanja. I onda su nastali problemi. Dali smo tekst u jedan vodeći svjetski časopis da se objavi, a oni su počeli: »Pa vi nama trebali objasniti pa što je to, pa kak' je to, itd.«.

Vratio sam se u Zagreb, kolega Walter Jurgens je doktorirao i taj tekst je propao negdje u prazno. Međutim, tekst je uskrsnuo 1990-tih, kada sam bio na skupu plastičara u SAD. Počelo se tada opet pričati u svijetu o faktorskoj analizi, o planiranju pokusa. I izvadili smo članak iz arhive i kolegica je s tim tekstom otišla na jedno savjetovanje, oko 2000-te, u New York. Održala je predavanje o tome, ali smo joj zabranili da kaže na kakvom je stroju to rađeno. Jer bi se odmah otkrilo da je to stvar iz 1960-tih godina. Sve ostalo je naravno bilo u redu.

Tako sam se počeo baviti s primjenom sustavnosne analize na području plastike i gume, a kasnije i na drugim područjima.

Dio rezultata sam iskoristio za svoj magisterij o izmjeni topline, gdje sam sve razradio.

Profesor Menges me je poslije nekoliko puta predstavio sugovornicima: „To je onaj koji mi je u institutu prodal štoseve da se moramo baviti kalupima.“

On me nije ništa pital o radovima, samo je rekel da bum ja došel gore narediti doktorat.

Profesor Menges je izabran s 42 godine za redovnog profesora iz prerade plastike i kaučuka, a prije toga se s plastikom bavio pet godina kao tehnički zastupnik jednog velikog francuskog proizvođača plastike. Bilo 11 kandidata, a neki su imali velike hrpe radova. Ključna je bila misao kojom je osvojio predsjednika Izborne komisije »Želim voditi institut koji će istraživati za potrebe prakse«. To je vrlo indikativno. Danas, posebno u nas nezamislivo. Mi smo ukinuli običaj da ljudi razgovaraju s kandidatima. A posebno da izabiremo uspješne stručnjake iz prakse koji onda u propisanom roku moraju doktorirati. Zato nam doktori znanosti ne poznaju struku.

Moj današnji kriterij kako izabrati docenta glasi: »Kaj buš radio  ne smije biti isključivo nastavak kaj si radil kod profesora. Sada buš radil ono kaj si izmislil i kaj te zanima«.

Ni profesor Menges, a ni profesor Đurašević danas ne bi imali šanse biti izabrani u bilo kakva zvanja. Posebno ne u nas. Oni su se, a posebno prof. Đurašević, smatrali učiteljima koji trebaju u prvom redu glasom prenositi znanja na nove generacije.

I danas sam u stanju reproducirati neke dijelove predavanja profesora Đuraševića iz 1966.

Magisterij, Humboldtova stipendija i izrada doktorata

Očito je da je taj moj boravak ostavio traga, jer je bilo dogovoreno da  dođem doktorirati u Aachen. To sam se dogovorio s profesorom Mengesom.

Moguća stipendija je bila ona Humboldtova. Međutim stipendija Zaklade Alexander von Humboldt[29] je načelno postdoktorska stipendija, a u tom trenutku nisam imao niti magisterij. Preporuku su napisali prof. G. Menges i prof. A. Đurašević. Onda je Zaklada pitala zašto to nije napisao moj tadašnji neposredni šef. Uvjetovali su da najprije moram magistrirati.

Postavlja se pitanje kako sam dobio postdoktorsku stipendiju na temelju magisterija. Zato, jer u to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije ispunjavao uvjet za stipendiju, a koji je tražio da kandidat da bude mlađi od 40 godina.

Svi doktori znanosti, bilo ih 5 ili 6 na našem fakultetu, bili su stariji. Profesor Zgaga je u to vrijeme bio najmlađi, ali i on je već imao 43 ili 44 godine. I tako sam postao prvim strojarom iz Hrvatske koji je dobio tu stipendiju. To je rezultiralo najvažnijom prekretnicom u razvoju moje karijere.

Ta je stipendija realizirana u jesen 1970. godine. A magistrirao sam 12. lipnja 1970. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje obranom rada pod naslovom Dopuna kriterija za izbor čelika za dijelove kalupa za preradu termoplastičnih masa injekcijskim prešanjem.

ČATIĆ-2.3

Magistarska promocija 12. lipnja 1970.

Dekan D. Taboršak , prodekan J. Uršić i novi magistar Igor Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 ČATIĆ-2.2

Proslava magisterija u Vijećnici Fakulteta 12. lipnja 1970.

Profesori Ivo Alfirević, Igor Čatić, Elso Kuljanić, Davorin Bazjanac

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Stipendija je bila na godinu dana. Trebali smo sve jako dobro organizirati da i moja supruga ide sa mnom. Ovaj puta je moja supruga pratila mene. Ona je u to vrijeme radila kao šefica Laboratorija za materijale u ELKI. Odobrili su joj godinu dana neplaćenog dopusta. Ali ona u Aachenu nije samo sjedila, kao neke druge supruge, nego su joj dali da u IKV radi kao laborantica u laboratoriju gdje su ispitivali dugotrajni utjecaj kemijskih tvari na trajnost plastičnih cijevi. Mi smo u Aachenu proveli fantastičnih godinu dana.

Kako sam naučio njemački? Učio sam ga formalno jedan jedini sat. Međutim, u ono vrijeme, kada sam imao tri godine, mi smo imali njemačku guvernantu. I od nje sam naučio govorni njemački. Poslije 1945. do 1955. bilo je nepristojno govoriti njemački, pa sam jako puno toga zaboravio. Kasnije se vidjelo da mi to nedostaje.

Međutim, bilo kako bilo, uz pomoć kolega doktorat o izmjeni topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera je napisan. Doktorat nije bio gotov u trenutku kada smo se morali vratiti u Zagreb. Trebalo je za obranu odštampati disertaciju i obaviti neke druge predradnje. Stoga sam se poslije vratio u Aachen na dva mjeseca da položim doktorat u zimi 1972. I ta dva mjeseca je platila Zaklada.

Istraživanje izmjene topline u kalupu je posljedica onoga što sam govorio profesoru  Mengesu i ranije. Oni su dobili jedan takav projekt i uključio sam se s kolegom Gottfriedom Wübkenom u rad na projektu. Istraživalo se otprilike 9 mjeseci i onda smo ustanovili nešto što ogroman broj ljudi i danas ne zna, da ne postoji temperatura kalupa. Postoji reprezentativna temperatura, temperatura stijenke kalupne šupljine. Imali smo termoelemente postavljene neposredno ispod površine i utvrdili kako je temperaturno polje rasprostranjeno u kalupnoj šupljini. Ako zamislite jedan krug, onda se on širi od mjesta ubrizgavanja, prema svom rubu pri čemu se taljevina hladi. U to vrijeme je poznata jedna jednadžba iz fizike čvrstog stanja koja je omogućila da se proračuna koliki je taj temperaturni skok na površini stijenke kalupne šupljine i mi smo ju primijenili.

I onda se pokazalo nešto što sam ja 2003. tumačio ljudima u SAD, da to što neki materijal bolje ili lošije odvodi toplinu ne mora automatski značiti da će dobiti bolje rezultate. Ako imate nehrđajući čelik kao materijal, imati ćete puno veći skok temperature neposredno po ubrizgavanju pa može i kvaliteta proizvoda biti bolja. I to u usporedbi npr. s berilijevom broncom koja ima bolja toplinska svojstva, ali u tom trenutku taj skok koji je važan za stvaranje početka izrade otpreska nije toliko velik ni djelotvoran. Istovremeno je temperaturno polje u kalupnoj šupljini bolje raspoređeno s berilijevom broncom nego s nehrđajućim čelikom.

Obrana doktorata

Doktorirao sam 8. veljače 1972. na Fakultät für Maschinenwesen der Rheinisch – Westfalische Technische Hochschule, Institut für Kunststoffverarbeitung u Aachenu u, tada, SR Njemačkoj. Službeni naziv disertacije je bio Wärmeaustausch in Spritzgießwerkzeugen für die Plastomerverarbeitung (Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera). Tu treba objasniti neke pojedinosti. Prvo, kod njih, obrana doktorata nije predstavljanje disertacije. To su članovi komisije dobili i oni s tim više nemaju nikakve veze. Kod nas je dugo predsjednik komisije bio mentor, pa je to i kod nas ukinuto. Tamo je predsjednik komisije čovjek iz drugog područja. Obično su se izmjenjivali zavarivači i plastičari, jer su bili u istoj zgradi. Kada je trebalo ispitivati plastičara, uzeli su profesora iz zavarivanja i obrnuto. Vi morate na obrani doktorata najprije održati predavanje koje u pravilu ne smije biti povezano s temom disertacije. Morate izabrati nešto iz tog područja. Izabrao sam primjenu opće teorije sklapanja prof. Aleksandra Đuraševića u alatničarstvu. Održao sam najprije prethodno predavanje za uži krug kolega. U to vrijeme nije bilo power-pointa, već si morao koristiti prozirnice. I pokazalo se da, ako tako kanim pričati, to neće biti dobro. I onda sam to sve prestrukturirao. Predavanje je dobro prošlo. Onda se ide pred komisiju, koju čine ta tri člana, a oni vas mogu pitati bilo što iz područja strojarstva, neovisno o temi disertacije. Ti moraš pokazati znaš li ti uopće strojarstvo.

Interesira me kako bi ti danas kod nas izgledali takvi ispiti.

ATIĆ-SLIKE - 7_1

Gospodin Julio Čatić, 12.6.1971. u vrijeme kada je imao 72. godine, a sin Igor je bio u Aachenu

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 O drugom boravku Igora Čatića u Aachenu i doktoratu profesor Georg Menges, u tekstu Sjećanja na mog prijatelja prof. Igora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću, je napisao:

          »Ostvarivanje njegove želje za usavršavanjem omogućila mu je tromjesečna stipendija Deutscher Akademische Austauschdienst (DAAD) koju je ostvario u proljeće 1968. Uklopio su u rad Odjela za injekcijsko prešanje, gdje je radio s asistentom W. Jürgensom, s kojim je zajednički istraživao zakonitosti injekcijskog izvlačenja. Bili smo zadovoljni njegovim radom, znanjem (npr. planiranjem pokusa i analiza) i posebno idejama pa je dogovoreno da dođe još jednom kako bi doktorirao. Naime, onda u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo osobe koja bi mu bila mentorom na tom relativno novom istraživačkom području i u svijetu.

        Ponovno je došao na drugi studijski boravak u Aachen u IKV u jesen 1970. Ovaj puta kao stipendista Zaklade Alexander von Humbolt. Taj mu je boravak pružio priliku da zaokruži svoja istraživanja na području termodinamike i okruni ih disertacijom na RWTH-Aachen. Njegovu disertacija s temom 'Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera', Fakultet strojarstva RTWH-Aachen prihvatio je s ocjenom izvrstan. Bilo je to početkom 1972.

Tema njegove disertacije od trajne je važnosti za injekcijsko prešanje plastomera.

        Treba pridodati dvije pojedinosti. Tek sam kasnije saznao da je on bio prvi dipl.ing. strojarstva iz Hrvatske koji je dobio tu stipendiju i to kao mr.sc., jer se u pravilu ta stipendija dodjeljuje za postdoktorske boravke. I postao je u tom trenutku najmlađi doktor s područja strojarstva u Hrvatskoj. Drugo, s njim je došla njegova supruga, dipl. ing. Ranka Čatić koja nam je vrijedno pomagala u Institutu na području proučavanja dugotrajnog utjecaja medija na svojstva plastičnih cijevi.   Tema njegove disertacije je od trajne važnosti za injekcijsko prešanje plastomera. Naime, toplinska bilanca kalupa i ostalih dijelova sustava za injekcijsko prešanje odlučujuće utječe na kvalitetu i ekonomičnost proizvodnje otpresaka, budući da o termodinamičkim uvjetima ovise oblik otpresaka (npr. izvitoperenja) i tolerancije. Zakonitosti koje je utvrdio u svojoj disertaciji postala su zbog toga jedan od bitnih temelja današnjeg stanja tehnike i osnova mnogih kasnijih radova u IKV i drugdje. Treba navesti da je pri izradi disertacije vrlo uspješno surađivao s drugim doktorandom sa sličnom temom dr. sc. G. Wübkenom, a da mu je veliku pomoć pri pisanju disertacije pružio dr. sc. H. Adamzik.

          Po uspješnoj obrani disertacije vratio se na Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, gdje nakon kraćeg vremena izabran za docenta na novo stvorenoj Katedri za preradu polimera. Njegovo imenovanje je bilo povezano sa zadaćom da uredi ovo nastavno područje na tom Fakultetu, a i šire na području Hrvatske. To mu je uspjelo ostvariti u vrlo kratkom vremenu. Njegovo imenovanje kao nastavnika za ovo novo nastavno područje učinilo ga je jednim od najpoznatijih znanstvenika ne samo u Hrvatskoj nego i na području bivše države. U međuvremenu je postao poznatim imenom u mnogim razvijenim zemljama.

        Zaključujući ovaj počasnički tekst čini mi se posebno važnim spomenuti njegovu suprugu Ranku koju smo imali priliku dobro upoznati tijekom njezina rada u IKV. Ona ga je djelotvorno podržavala i nadalje podržava na svaki način u znanstvenim, a prije svega u publicističkim radovima.    

Bez nje ovakav životni uspjeh vjerojatno ne bi bio moguć.«

RANKA ČATIĆ-2.7

Gospođa Ranka Čatić u laboratoriju ELKE, 20.10 1981.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 GĐA. ČATIĆ-1

Troje ELKAŠA (s lijeva): Krešimir Šintić, Ranka Čatić, Branimir Kanovnik, svibanj 1988.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Disertacija u stručnim časopisima

Iz tog istraživanja nastalo je nekoliko radova koji su objavljeni u vodećim njemačkim pa tada i svjetskim časopisima Kunststoffe i Plastverarbeiter. Ti radovi idu s potpisom mentora i ljudi koji su na tome radili. To su radovi s tri autora. Zahvaljujući profesoru Đuraševiću u radovima su opisane teme koje u to vrijeme nikome nisu padale na pamet. A to je pitanje pouzdanosti sustava za injekcijsko prešanje, kako se sustav ponaša, koja je vjerojatnost da će dobro raditi. I što se događa s temperaturnim poljem, ako dođe do zastoja, jer se tada temperaturno polje mora neko vrijeme vraćati u početno stanje. Neke od tih stvari su bile odvojeno napisane. Dok sam bio u Njemačkoj objavio sam prvi članak u časopisu Kunststoffe zajedno s kolegom Gottfriedom Wübkenom s kojim sam radio na doktoratu. Bilo je to o pouzdanosti sustava za injekcijsko prešanje 1971. A objavili smo još jedanput kasnije prošireni članak o toj temi o s motrišta grupe koja se bavi problemima vođenja pogona itd. Ali je ideja došla izvorno iz jednog članka profesora Đuraševića.

I tada su počeli stizati pozivi, išao sam o tome govoriti npr. u DDR.

Zahvaljujući primjeni teorije pouzdanosti na temperaturno polje u kalupu došao sam u priliku objaviti prvi rad na najvećem svjetskom savjetovanju plastičara ANTEC (Annual Technical Conference) koju organizira Society of Plastics Engineers (SPE) u SAD. Upoznao sam se s nekim ljudima iz SPE-a na Sajmu plastike 1975. u Düsseldorfu. I 1976. otišao sam i održao predavanje o vođenju procesa injekcijskog prešanja. Tako je počela suradnja sa SAD.

Ključne godine - povratak u Zagreb, reizbor za asistenta i izbor za docenta

Kada sam se vratio iz Njemačke, bilo je vrijeme mog reizbora za asistenta 1972. Moj tadašnji šef bio je mišljenja da treba ubrzati moj odlazak iz Zavoda, jer samo smetam. I predložio je da se mene ne izabere ponovno za asistenta. Profesor Malešević je vrlo čvrsto stao iza mene i na Fakultetskog vijeću bio rezultat 80 za mene i 3 glasa protiv. Jedan glas protiv je bio jako težak. To je bio glas jednog od najuglednijih profesora, nitko više poslije njega nije imao takav ugled na Strojarstvu. Kada sam otišao k njemu da mi objasni razlog, on je rekao da ima tu stvari koje moramo raščistiti. I neke mi je stvari rekao i to je bilo jedini put da sam dobio jezikove juhe na Fakultetu, ali iza toga imao sam njega iza svojih leđa. On je bio strog i konstruktivan. To je bilo dobronamjerno špotanje.

Kada sam se vratio 1971. iz Njemačke, počelo se slagati nešto što se zvalo poslijediplomski Sveučilišni studij makromolekularne znanosti. Tu su bili zastupljeni ljudi s današnjeg Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Instituta Ruđer Bošković i nekih drugih ustanova. Oni su čuli da imam doktorat, da bih mogao predavati i  izabran sam za nastavnika 1972. i počeo predavati.

Ljudi koji su to zamislili su bili veliki vizionari. Pod riječju polimeri razumijevali su one osnovne, bjelančevine, polisaharide i nukleinske kiseline (stare oko 4 milijarde godina), do plastike i gume, relativno novih materijala. Prirodni gumeni proizvodi stari su  oko 3.600 a bioplastični oko 600 godina. Prva sintetska plastika, fenol-formaldehid izumljena je tek 1907.  Moram priznati da meni to dugo nije bilo jasno, zašto i kako, ali su ispravno obuhvatili organske polimere. Uz pomoć kolege, stručnjaka iz prakse, dr. sc. Vladimira Kovača, uspio sa sastaviti program za modul Prerada polimera. I dobio sam nekoliko predmeta da predajem na tom poslijediplomskom sveučilišnom studiju.

Imali smo studente iz cijele Jugoslavije. Osim iz Hrvatske kod mene su magistrirali neki stručnjaci iz Lučana u Srbiji gdje je bila velika tvornica celulozne plastike, jedan je bio iz Vojvodine, itd. Od 23 obranjena magistarska rada, svega tri ili četiri bila su teorijski radovi. Sve ostalo bilo je rješavanje problema u tvornicama.

Te iste 1972. tadašnji Tehnološki fakultet (sada je to Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije[30]), angažirao me kao honorarnog docenta da predajem na njihovom studiju u Sisku. Sisak je u ono vrijeme imao u industriji i pravljenje plastičnih dijelova a u Institutu radnu skupinu za plastiku. Iz instituta su 2 ili 3 osobe magistrirale na sveučilišnom postdiplomskom studiju.

Predavanja iz plastike

Tako sam počeo koketirati s predavanjima iz plastike, najprije na postdiplomskom studiju i na studiju 1. stupnja u Sisku. I počeo sam se pripremati za prelazak u Zavod za tehnologiju, na mjesto docenta za proizvodnju plastičnih i gumenih dijelova.

Mi smo zahvaljujući profesoru Maleševiću i profesoru Zgagi već 1967. godine imali Zavod za materijale. U okviru tog zavoda Katedru za lijevanje smo imali 1967. godine, a u Velikoj Britaniji je takva katedra osnovana tek 1992.

Treba kazati da je to posljedica činjenice da smo mi već 1936[31]. imali plastiku u predavanjima na Strojarskom odjelu tadašnjeg Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zahvaljujući profesoru Josipu Hribaru[32]. Bilo je to samo 4 sata, ali smo imali. To je bilo pravljenje dijelova iz fenol-formaldehida, popularnog bakelita. Godine 1948. imali smo predmet Nemetali (drvo i plastika), a Nemetali su trajno bili u nastavnom planu već 1959.

FSB je reformirao nastavni plan i program studija 1971. Među ostalim uveden je smjer Nemetali: plastika i guma.

Na Strojarskom fakultetu (Fakultät für Maschinenwesen) u Aachenu uveden je smjer Prerada plastike i gume, 1968., a 1970. na sveučilištu u Leobenu (Montanuniversität Leoben), u Austriji. Tako da je FSB imao 1971. takav smjer u nastavnom planu kao treći u Europi.

Za mene je bilo predviđeno mjesto nastavnika za Preradu polimera. Bilo je oko toga nekih problema. Budući da sam jedini imao doktorat iz tog područja, onda je to prošlo. Poslije nikada nije bilo nekih problema oko napredovanja.

Počelo se uvoditi više predmeta. Godine 1974. upisala se prva klasa studenata. I tako sam 1974. počeo predavati studentima usmjerenja Nemetali navedeno  područje. Iz industrije bio je angažiran Drago Maler, dipl. inženjer iz Elektro-kontakta. On je započeo raditi u toj tvornici u vrijeme kada je tamo bio šef alatnice moj otac, pa sam ga od tada poznavao. Neko vrijeme bio je glavni direktor tog poduzeća. On je predavao duromere, s jako puno praktičnih primjera, recepata, itd. Imali smo i naše nastavnike iz drva, jer je profesor Hribar 1943. na našem fakultetu doktorirao na području obrade drva. Nažalost, u jednom trenutku FSB je izbacio drvo, također organski polimer s našeg fakulteta. Smatrao sam i danas smatram da je to bila velika pogreška. FSB je uveo područje plastike i gume ne samo prvi, nego to je za mnoge strojarske fakultete i danas rijetkost. Međutim strojari, brodari, zrakoplovci pa i mnogi drugi nikako se ne mogu riješiti uvjerenja da su strojarski materijali samo metali i da se mi moramo baviti samo s preradom i obradom metala. Plastika se i na FSB-u samo nekako tolerira.

Međutim zakonitosti obrade drva ili plastike su iste kao i kod metala, prednji kut je prednji kut, a stražnji kut je stražnji kut. Ima li svrdlo na vršku ovakav ili onakav kut, to je svejedno.

Novi, neprihvaćeni koncept studija

Nikako se ne provodi u život misao da je u suvremenoj nastavi sve, osim maksimalnog poopćavanja na materijale i proizvodnju materijalnih tvorevina, gubljenje vremena. Tvrdim da, ako se studentima na modelu obrade razdvajanjem čestica metala protumače osnovne zakonitosti, onda za specifičnosti te skupine razdvajanja plastičnih i gumenih dijelova treba možda jedan nastavni sat. Treba ukazati na odvođenje topline iz obratka, jer plastika sporije odvodi toplinu nego metali i još poneku specifičnost. No, u načelu je to sve isto. Lijevanje treba tumačiti u okviru prerade metala, jer je to puno proširenije. Ali tlačno lijevanje metala (die casting ) treba učiti u okviru injekcijskog prešanja polimera, jer su to u osnovi isti postupci. S kolegom Zdravkom Žagarom pred nekoliko godina objavio sam članak u kojem je navedeno 7 postupaka tlačnog lijevanja metala. Međutim u literaturi 4 postupka nazivaju se injekcijsko prešanje, a samo tri su zadržala tlačno lijevanje.

Primjerice, nekada se govori o tlačnom lijevanju metala, danas se mora se govoriti o tlačnom lijevanju metalnih taljevina, jer postoje i neki drugi oblici tvari tzv. tiksotropni materijali. Znači, u općem dijelu studija to sve treba poučavati kao proizvodnju materijalnih tvorevina, a područja podijeliti po pretežnosti.

Kontinuirani postupak prerade, ekstrudiranje s pomoću pužnog vijka je najproširenije u proizvodnji plastičnih i gumenih dijelova, ali i u prehrambenoj industriji (npr. miješenje mesa u stroju za mljevenje). Postoji nešto slično kod metala, ali tu se radi o cikličkom postupku. To je istiskivanje, jer se s klipom istiskuje.

Nažalost, takav način razmišljanja još nije ušao u nastavne programe, jer ljudi se ne žele odmaknuti od svojih šablona. Može im se pričati koliko se hoće, nema koristi. Pleti kotac kao otac, stara je misao. Pričaj kako je pričao tvoj prethodnik i ponešto pridodaj 

Društvo plastičara

Moramo se vratiti u 1964. godinu. Iz toga mnogo proizlazi. Kada sam radio u Parizu, vidio sam da u Americi postoji Society of Plastics Engineers. Nisam znao što se krije pod nazivom Institute of Plastics u Velikoj Britaniji. Poslije sam otkrio da to nije institut već naziv njihovog društva. Kada sam se vratio u Hrvatsku 1965., počeo sam raditi o tome da okupimo plastičare. I zahvaljujući gospodinu Vladimiru Kurelcu iz Tvornice računskih strojeva, a koji je bio aktivan u tadašnjem Savezu strojarskih inženjera i tehničara, uspio sam izboriti da nam je u siječnju ili veljači 1966. odobreno u okviru tog Saveza osnivanje Stručne komisije inženjera i tehničara plastičara. Mi smo to osnovali u svibnju 1966., a Statut Komisije prihvaćen je u jesen 1966. Na čelu Komisije bio je čovjek iz prakse, dipl. ing. Željko Žganec koji je u to vrijeme radio u Institutu za alatne strojeve. A taj Institut je bio smješten u prostorijama našeg Fakulteta u Sjevernoj zgradi koja je pripadala Visokoj tehničkoj školi. Tog instituta jasno već odavno nema.

Prva zamišljena akcija Komisije bio je seminar: Konstrukcija i proizvodnja kalupa za preradu plastičnih masa.

Sada se treba ponovno vratiti u prošlost. U doba kada sam još konstruirao kalupe, sve su bile dizne, šrafi, itd. Tada sam 1962. u časopisu Kemija u industriji napisao da trebamo stvoriti vlastito nazivlje. Bio je veliki otpor, jer su si kemičari u to vrijeme prisvajali, pa i danas tako misle, da je prerada plastike njihovo područje. Ne znam zašto. Taj problem je primjerice Njemačka riješila na preporuku Verein Deutscher Ingenieure, glasovitog VDI-a, još šezdesetih godina. Odatle npr. i IKV na Strojarskom fakultetu u Aachenu. Pripremio sam tada oko 320 naziva, pola ih je danas zaboravljeno, ali ih je pola ostalo. I jedan od važnih zadataka koji se nametnuo u pripremama za seminar je bilo da moramo koristiti hrvatsku terminologiju i da nećemo ići sa šrafima i diznama. Osmislili smo seminar, bilo je potegni, pocukni. Neki su rekli da ćemo sve uništiti prije nego se konstituiramo. Međutim, uspjeli smo načiniti seminar s 11 predavača. Od njih sam tada jedino ja bio trajno zaposlen na fakultetu. Bio je tu i profesor Mladen Novosel koji je u to vrijeme bio visoko pozicioniran u Prvomajskoj, ali se već spremao preći k nama na Fakultet. A sve ostalo su bili stručnjaci iz prakse. Polaznici su bili ljudi iz cijele Jugoslavije. Danas je potpuno nemogući naći takav omjer sa stručnjacima iz prakse.

Polaznici su bili iz Končara, OKI-ja, Rudi Čajevca, TOZ-a , i mnogih drugih poduzeća. Zahvaljujući obećanju dr. Emila Ludvigera dobili smo pokroviteljstvo Obrtničke komore Zagreb. (On je kasnije  bio i ministar savezne vlade za industriju.) Bio je „kožar“, upoznao sam ga, kada sam radio na svojem prvom projektu, osnivanju tvornice umjetne PVC-kože, poznatije kao skaj. Seminar smo održali u prostorijama Obrtničke komore, u Ilici 49, u dvorani na 1. katu. Pronašao sam sponzore, kao što su Ghetaldus, koji je tada imao jaku preradu, radili su plastične okvire. Plastični okviri jedan su od najstarijih plastičnih proizvoda koji se rade injekcijskim prešanjem. Uspjeli smo dobiti dovoljan broj očala, pa su polaznici na poklon dobili sunčane očale. Bilo je još takvih darova. Uspjeh seminara je bio fenomenalan, polaznika je bilo 150. Sve smo načinili u organizaciji Instituta za alatne strojeve, jer je kolega Žganec tamo radio, pa smo svi nešto zaradili, dobili smo poštene honorare.

Nikada neću zaboraviti kako smo mi svi predavači složno raspremili dvoranu po završetku seminara. A kasnije smo se svi skupa našli na zajedničkoj večeri, sredili dojmove i izmijenili iskustva.

Tijekom priprema za taj događaj upoznali smo među ostalima i direktora prerade OKI-ja, dipl. ing. Prvislava Lederera.[33] On je bio prva osoba iz gospodarstva koja je prepoznala važnost te akcije i odlučila je maksimalno kadrovski i financijski poduprijeti. Bez njegove snažne podrške ne bismo ništa načinili.

Najvažnije što je ostalo je Zbornik radova. Dio smo radova objavili u časopisu Strojarstvo, a dio u Tehnika-Mašinstvo u Beogradu. Tu sam prvi put bio glavni i odgovorni urednik zbornika. Sve tekstove sam po svom najboljem znanju i umijeću terminološki ujednačio. Tu je stvoreno jako puno novih naziva.

Procijenili smo da bismo taj seminar mogli ponoviti godinu dana kasnije. Ponovili smo ga 1970. i još uvijek je bilo 80 sudionika. Sasvim solidna brojka.

To je dovelo do potrebe osnivanja posebnog društva, Društva plastičara Hrvatske koje je osnovano 22. rujna 1970. U to vrijeme na FSB-u bio je dekan prof. Aleksandar Đurašević. Odobrio je osnivanje Društva na FSB-u i da sjedište bude na tom Fakultetu. Aktivno je Društvo započelo djelovati 1972. Dogovoreno je obzirom na želju da to bude Društvo koje će u tom trenutku djelovati na području cijele bivše države, da radni naslov bude Društvo plastičara.

Za prvog predsjednika izabran je dipl. ing. Prvislav Lederer. On je znao da će osnivanje Društva biti velika korist za promicanje OKI-ja, kako prerade, tako i onog baznog dijela.

Kada je početkom 1974. napuštao tu dužnost, osigurao je dostojnog nasljednika, glavnog direktora OKI-ja, gospodina Zdravka Sakača. I kasnije je surađivao i pomagao akcije Društva.

No, 1. listopada 1970. nastupio sam na Humboldtovu stipendiju u Aachenu i u Društvu nije se događalo ništa. Kada sam se vratio, počeo sam se povezivati sa Zagrebačkim velesajmom koji je u to vrijeme imao vrlo uspješnu bienalnu izložbu Plastex. I mi smo uspjeli 1973. na ZV organizirati Savjetovanje o plastici. Dvije godine prije Nijemaca imali smo Društvo plastičara. Oni su ga osnovali tek 1972. Do tada su imali Sekciju plastičara u okviru VDI-a , ali su se kao društvo konstituirali iza nas.

Sve je to međusobno povezano u cjelinu, uz moju prisutnost svuda.

Društvo nije imalo problema s financiranjem, jer ga je financirala industrija. Vrlo dobro smo radili, imali smo i po šest skupova godišnje. Drugi skup 1975. godine trajao je 4 dana i imao je oko 800 sudionika. Samo tvrtka Bayer je poslala 7 svojih predavača. (Ta tvrtka je tada bila plastičarski vrlo jaka, a sada je taj dio potpuno odbacila.)

Tako veliki broj savjetovanja je omogućio nastupe mladih ljudi na skupovima. Najveći uspjeh je bio na 6. jugoslovenskom simpozijumu o hemiji i tehnologiji makromolekula koji je održan u Novom Sadu 1979, gdje naša katedra došla s 15 mladih ljudi. Svaki je imao predavanje. Zanimljivo je, jednog smo vojnika dovukli sa slovenske granice, a drugog iz Zadra. To je bio najmasovniji posjet studenta Usmjerenja jednom skupu.

ČATIĆ-2.8

Sa simpozija u Novom Sadu 1979.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Mi smo 1974. održali prvi tečaj o temperiranju kalupa za injekcijsko prešanje plastomera u svijetu i pokazali vlastiti uređaj za određivanje optimalnog temperaturnog polja u kalupu. Razvio ga je sa suradnicima pod nazivom Analogni simulator Grič, mr.sc. Josip Grilec s FSB-a. Tečaj je nekoliko puta ponovljen. Održan je nekoliko puta i za potrebe prerađivača u Sloveniji u okviru njihovog Centra za orodjarstvo, TECOS u Celju.

Studenti su počeli ići na savjetovanja s referatima u inozemstvo. Nikada neću zaboraviti da je jedan magistarski rad koji je uključivao i nekoliko diplomskih radova bio predstavljen na skupu u New Yorku. Sudionici skupa nisu htjeli vjerovati da je to učinjeno u pogonu,

Najmanje 4 ili 5 studenata usmjerenja prerade polimera je bilo zaposleno na određeno u Društvu i na taj način su čekali radno mjesto na faksu ili u industriji. To su osim Mladena Šercera, bili Nenad Cvjetičanin koji je završio u KONČARU, Dražen Matijeka koji je je otišao u ELKU, Pero Raos koji je došao na FSB i Jurica Zorić. Svi su oni bili u Društvu i učili što znači organizacija nekog skupa.

Treba naglasiti još jednu konferenciju. Godine 1978. godine organizirali smo Konferenciju o degradaciji i stabilizaciji polimera u Dubrovniku. To je bila najuspješnija konferencija s međunarodnim sudjelovanjem. S tog savjetovanja je u jednom uglednom časopisu Science of Polymers and Engineering završilo oko petnaestak referata, cijeli tematski broj. Tu smo imali jedan događaj koji je u ono vrijeme bio nezabilježiv. Imali smo kao sudionike 25 suradnika iz jednog instituta Sovjetske akademije znanosti i umjetnosti, na čelu s akademikom Nikolajem Emanuelom. Došli su u konferenciju u Dubrovnik, to je izazvalo opću e zaprepaštenje, svi su se čudili da se tako nešto moglo organizirati.

Mi smo u Društvu polagali i veliku pozornost na umjetnost pa smo 1975. raspisali natječaj za umjetnička djela načinjena od plastike. I konferencija u Dubrovniku je bila popraćena izložbom jednog zagrebačkog umjetnika, Josipa Demirovića-DEVJA (1939--1999.)

Godine 1980. je Društvo za plastiku i gumu organiziralo prvu Međunarodnu konferenciju o izobrazbi prerađivača polimera (MKIPP), s međunarodnim odborom ljudi koji su sudjelovali u stvaranju te Konferencije. Najveća pomoć je došla iz Velike Britanije. Predsjednik Programskog odbora bio je predstavnik britanskog društva Institute of Plastics and Rubber, dr. sc. A.A.L. Challis tada direktor Polymer Engineering Directorate.

ČATIĆ-2.9

MKIPP, Konferencija u Hotelu Intercontinental, 1.10.1980. U sredini A. A. L. Challis

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 ČATIĆ-2.X10

Zajednička večera, MKIPP, Konferencija u hotelu Intercontinental, 1.10.1980.

Zoran Petrović, Stipe Šuvar (pokrovitelj), Valeriu Jinescu, Igor Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 Na toj Konferenciji sam rekao[34]:

       »Mnogima teško shvatljiv napredak čovječanstva na brojnim područjima stvorio je obrazovanju gotovo nepremostive poteškoće.

      Znanja postaju sve usmjerenija i raznovrsnija, broj novih područja koja valja obuhvatiti obrazovanjem stalno raste. Istodobno je svaki stručnjak i društveno biće i ne može se odvojiti od sredine u kojoj djeluje. To zahtijeva od njega da osim stručnim znanjima vlada i osnovama društvenih odnosa. Pojava masovnih medija izuzetno je ubrzala izmjenu obavijesti i spoznaja. Kultura je postala dostupnijom.

          Kako sve te zahtjeve uklopiti u obrazovanje, kad je već prije pred dvije i pol tisuće godina u staroj Grčkoj rečeno: „Znanja postaju sve veća, a mozak učenika ostaje jednako velik“.

Bez obzira na znanje i zanimanje, suvremeni čovjek mora biti svestrano obrazovana ličnost.

     ….Po jednom obilježju će ova Konferencija ostati zabilježena, po svojoj dalekosežnosti. Raspravljalo se o ljudima iz industrije za preradu plastičnih masa i gume, o onima koji će u naponu snage biti krajem ovog stoljeća uz pretpostavku da se uskoro počnu obrazovati za to područje. Ali oni će po sadašnjim uvjetima o duljini radnog staža raditi još i prva dva desetljeća 21. stoljeća.  Kako ih za to pripremiti s današnjim znanjem i sposobnošću predviđanja?«

 ČATIĆ NA KONFERENCIJI

Prof. Igor Čatić govori na Konferenciji

(Izvor slike: časopis Polimeri 1(2)50-52(1980))

Konferencija MKIPP imala je jedan nastavak. Bio sam dopisni član Programskog odbora Polycon 84: Education and Training, koju je 1984. organizirao The Plastics and Rubber Institute u Leuwenhorst iz Nizozemske.

Zadnji veliki skup DPG-a bio je 1989., o PVC-u, s preko 300 sudionika, neki su došli iz Kolumbije, Venezuele i Indonezije,

Za prikaz izložbe plastike i gume 1990. u Düsseldorfu, tvrtka Bayer je zakupila praktički cijeli broj časopisa Polimeri i financirala prevođenje svih radova.

Godine 1985. Društvo je imalo 1.250 članova i 108 poduzeća iz cijele države kao podupirajuće članove.

Sada je to sve praktički nestalo.

RANKA ČATIĆ-2.6

Primanje u povodu Međunarodne konferencije o izobrazbi polimerijskih prerađivača, 1. listopada 1980. S lijeva: Harold Pilz (Muoviydistys RY, Finska) uručuje Ranki Čatić prigodni poklon, Nick Schott (University of Lowell, SAD), ostali nepoznati.

(Izvor slike: Arhiva I. Čatića)

Časopis Polimeri – ostali časopisi

Sada su se počele stvari slagati. Imaš usmjerenje, imaš društvo koje ima članstvo, imaš vezu s industrijom, počeli smo raditi terminologiju i počelo se razmišljati o časopisu. Međutim Zavod za produktivnost nas je pretekao, pa je 1973. izdao 2 ili 3 broja časopisa Plastika. U to vrijeme mi nismo imali potencijal za pokretanje časopisa. Potencijal je došao iz postdiplomskog studija Makromolekularnih znanosti u liku dr. sc. Krešimira Adamića. On je u to vrijeme bio zaposlen na Institutu Ruđer Bošković. Započeli smo pripremati izdavanje časopisa. Krajem 1970-tih godina bili smo dovoljno bogati da smo mogli ući u projekt i 1.listopada 1980. počeli smo izdavati časopis Polimeri. Imali smo nakladu ponekad i 2.500 primjeraka, izdavali smo  7 ili 8 brojeva godišnje. U 1980-tim godinama mogli smo izdavati posebne brojeve vezane uz neka poduzeća. Društvo je tih godina počelo objavljivati i knjige.

 dodatak1_Page_1

Kopije članaka poklonjene Knjižnici FSB-a

dodatak3

Knjige i skripta

dodatak2

Zbornici radova i seminarski materijali u izdanju DPG-a

(Izvor slika: arhiva I. Čatića)

Od osnivanja časopisa 1980. do 1982. bio sam predstavnik izdavača, nakon toga do prestanka izlaženja 2015. urednik za inozemstvo i član Uredništva.

Surađivao sam urednički i s nekim drugim časopisima. Bio sam i član Uredništva, član Redakcijskog odbora i urednik rubrike Kalupi časopisa ITS od 1977. do 1981. Od 1981. do 1993. bio sam član Editorial Board časopisa Plastics, Rubber and Composites & Processing and Applications, Velika Britanija. Od 2008. član sam Međunarodnog uredništva časopisa Materiale Plastice, Rumunjska.

Časopis Polimeri je 2015. prestao izlaziti. Izgleda da časopisi na malim jezicima nemaju budućnost, ali to je jedna posebna tema.

Objavljeno u Hrvatskoj nema vrijednost

Veliki udarac znanosti i struci zadao je stav da sve što je objavljeno u Hrvatsko ne vrijedi ništa. Tome je pridonio osobito akademik Vlatko Silobrčić, jer je on već 1991. htio likvidirati sve stručne časopise na hrvatskom jeziku. Još je 1982. godine na jednoj sjednici o financiranju časopisa u Jugoslaviji rekao da časopis Polimeri nije dovoljno znanstveni časopis. I nije bio, jer je osnovan kao znanstveno-stručni časopis. Ali je zato časopis Polimeri već od 1981. bio u najstarijoj bazi podataka u svijetu, Polymer Database Library. U toj bazi podataka ima 530 naslova radova iz Polimera. To baš i nije mala brojka. Osobno imam u toj bazi podataka preko 130 radova.

S vremenom se počeo gubiti entuzijazam kod ljudi. Osobno sam se htio povući iz Društva 90-tih godina. Međutim, treba naći entuzijastički raspoloženog čovjeka koji to hoće vući i koji mnogo poslova želi i odraditi.

Prva klasa studenata

Godine 1974. počeo sam s nastavom na usmjerenju Nemetali. Bio sam izabran za docenta na FSB-u, a bio sam već docent na Fakultetu za kemijsko inženjerstvo i tehnologiju. Desetak polaznika je upisalo taj smjer.

Jedan koji se upisao bio je Nenad Cvjetičanin, poslije ugledan končarevac. Njegovi su ga roditelji htjeli nagovoriti da upiše konkretnije usmjerenje, on se nije dao i upisao je prvu klasu i kada je završio otišao je u KONČAR. Iz KONČARA je magistrirao. Krajem osamdesetih otišao je u Njemačku gdje je doktorirao na IKV kod prof. W. Michaelija. I to iz prakse. Vrlo je uspješan pa mu je odlazak u mirovinu odgođen za dvije godine.

U prvoj klasi je bio i Mladen Šercer, koji je poslije postao moj nasljednik na Katedri za preradu polimera.

Moji studenti su se pokazali da znaju što je to Društvo, časopisi i dobili su dodatno obrazovanje. Posebnost mojih predavanja je bilo da sam ih svaki tjedan na početku predavanja 15 minuta u pisanom obliku propitao što su zapamtili s prošlog predavanja. To je bila osnova za ocjenu.

Ocjene su se stvarale na osnovi normalne razdiobe, mogao si dobiti i više od 100 % bodova, ako si pametno odgovoril. To sam postavio u prvoj generaciji, a nastavljeno je i dalje. Jedan je na kraju imal 106 %.

Gospođa, mr.sc. Maja Rujnić-Sokele, asistentica profesora Čatića na Fakultetu je u knjizi Drugi o Igoru napisala:

           »Izbor usmjerenja (na Strojarstvu) uvijek je težak …no meni je bilo jasno već na drugoj godini nakon prvog predavanja profesora Čatića da ću upisati upravo njegovo usmjerenje. Osim što me privuklo samo područje plastike i gume, materijala koji su mi se činili ženstveniji od metala, poseban mamac bio je i sam prof. Čatić. Na svojim predavanjima često je suhoparnu tematiku znao učiniti vrlo zanimljivom, s mnoštvo filmova (tada na video-kazetama), a često i teme koje i nisu bile povezane s područjem polimera. Ono što me posebno privuklo je Profino inzistiranje na terminologiji, tj. na razlikovanju pojmova. Tu potrebu za njegovanjem vlastitog jezika usadio je budućim naraštajima, a posebno svojim suradnicima na Katedri za preradu polimera koji tu navadu njeguju i dalje, u pisanju radova, članaka, a posebno pri ispravljanju studentskih seminarskih i diplomskih radova.

          Na Katedri za preradu polimera zaposlila sam se nakon diplomiranja zahvaljujući Profi (taman je bilo upražnjeno mjesto asistenta). O Profi kao šefu mogu reći sve najbolje – nas asistente podupirao je u svakom pogledu, slao nas je na savjetovanja u zemlji i inozemstvu. Mislim da nema djelatnika Katedre koji nije bar jednom bio u SAD na savjetovanju ANTEC. Ja sam bila dva put – u New Yorku i Chicagu (taj put je bio i Profa). Iz Chicaga pamtim koncert Kurta Ellinga u jazz klubu Green Mill na koji smo Profa i ja putovali vlakom, a odslušala sam ga uz šank i pivo Guiness. Nisam sigurna tko je od nas bolje prošao – Profa je našao mjesto za stolom bliže Kurtu, a no ja sam bila bliže pivu.

Svatko tko je ikada slušao barem jedno Profino predavanje može reći da mu je ono ostalo u sjećanju, ako ne zbog njegova sadržaja, onda zbog osebujnog načina prezentacije.«

U Sjevernoj Americi

Godine 1976. otišao sam prvi puta u SAD na Konferenciju plastičara u Atlantic Cityju i održao predavanje. Držao sam predavanja s temom iz mog doktorata i u kompanijama Union Carbide i Dow Chemical. Union Carbide je bila velika kemijska, pa i plastičarska industrija, ali je kasnije zbog onog skandala u Bhopalu u Indiji propala i prestala raditi. Dow Chemical se sada spojio s DuPontom.

Mi smo tijekom niza godina do 2006. slali suradnike na te godišnje konferencije. Imali smo u tom razdoblju 48 referata i bili smo po broju referata na tim konferencijama do devedesetih drugi u svijetu, odmah poslije IKV instituta iz Aachena. U to vrijeme su konferencije privlačile nezamislivi broj ljudi, s posjetom sajmu znalo je biti i po 7.000. To je bilo vrijeme u kojem su stručnjaci drugim stručnjacima držali predavanja. Ljudi iz proizvodnje su drugima govorilo o tome kako se materijali prerađuju

Tom prilikom je 1976. dogovorena suradnja našeg društva s američkim Society of Plastics Engineers. Treba kazati da smo se 1974. na sajmu u Parizu sastali s njihovim rukovodstvom i dobili poziv da postanemo njihova podružnica. Međutim, u ono vrijeme smo bili jako ponosna i svjesna zemlja i najodlučnije smo odbili da budemo podružnica imperijalista. Rekli smo: »Mi imamo svoje društvo i možemo surađivati«.

Osim što smo dogovorili suradnju s američkim društvom, počela se stvarati Asocijacija društava plastičara. Međutim, zbog parcijalnih interesa, pogotovo njemačkih plastičara, do tog ujedinjenja nije došlo. Došlo je do sklapanja ugovora o suradnji 1977., gdje su potpisnici bili, uz nas, britansko društvo, Institute of Plastics and Rubber, američko društvo, njemačko i finsko. To je nama, u ono vrijeme donosilo velike koristi, jer smo bili oslobođeni od kotizacija, a dobivali smo i materijale. Izračunao sam da je Društvo na kotizacijama i knjigama koje smo dobili uštedjelo u današnjoj vrijednosti od 150.000 do 200.000 eura.

Kada sam išao 1979. na savjetovanje u New Orleans, organizirali smo malu ekskurziju pa su s nama išli i stručnjaci iz drugih gradova. Prvi put je išao i moj nasljednik, prof. dr. sc. Mladen Šercer koji je je u to vrijeme bio izvršni tajnik u Društvu. Dobio je na netom održanom skupu u organizaciji DPG-a honorar u takvom iznosu da si je platio cijeli put u Ameriku. Te posjete Americi bile su najmanje tjedan dana, a dva puta i 15 dana. Stvorena je jedna izvrsna suradnja. Imali smo priliku razgovarati o najnovijim dostignućima. Godine 1980. u New Yorku je bio i dr. Nenad Cvjetičanin. On je u ime skupine autora pričao o svom diplomskom radu u Zagrebplastu koji je proizvodio plastične vrećice. Na naše najveće iznenađenje ljudi su rekli da je nemoguće da je taj rad načinjen u pogonu. Nisu htjeli vjerovati, jer su mislili da je to morali biti napravljeno u laboratoriju.

Kao posljedica naših nastupa i suradnje SPE i DPG, bio sam izabran 1980. na četverogodišnji mandat u Komisiju za izbor proizvoda godine. Jedini uz jednog Japanca izvan SAD-a. Te godine je nagradu osvojila PET-plastenka. To je danas jedan od najpoznatijih plastičnih proizvoda.

Osobno sam išao na Konferenciju u SAD u pravilu svake 3 godine, pa sam bio u San Franciscu, to je možda najljepši grad koji sam vidio, u Chicagu, New Yorku, Bostonu, New Orleansu i Minneapolisu. A najbolje pohane piliće od FKC-a jeo sam u New Orleansu 1979. pa sam si to zapamtio. Na tim savjetovanjima sam dva puta dobio na tomboli golf-palice. Prvu sam darovao nedavno jednom mom bivšem studentu koji je u Zagrebu poznat po onom crnom neboderu kraj Autobusnog kolodvora, a drugu sam za nešto drugo zamijenio. Zadnji put sam bio 2003. u Bostonu.

Godine 2011. sam trebao ići, ali sam zbog jedne primjedbe recenzentice na moj rad odustao. Moj rad je bio nova sistematizacija materijala općenito, a time i polimera. Smatram da je to do tada bio moj najbolji rad uopće. A recenzentica je pitala. „A kome to treba?“

Taj je rad 2014. objavljen u njemačkom časopisu na engleskom jeziku i danas se dosta traži, pretrpio je još dodatne promjene. Moji suradnici su zadnji put išli 2006.

Uz San Francisco je vezan jedan podatak. Plenarno predavanje trebao je održati  ekonomski savjetnik predsjednika Ronalda Reagana. Ali nije došao, pa smo dobili samo materijale. Iz tih materijala se vidjela struktura troškova SAD, koliko se trošilo na naoružanje i na ostale stavke. Meni je u pameti ostao podatak s dalekosežnim posljedicama, jer je to bio početak reganomike (1981.-1989.), globalizacije, itd.. U tom trenutku, 196 godina od osnivanja, SAD su imale javni dug od 1,3 bilijuna (tisuća milijardi) američkih dolara. Onda se počelo trošiti nemilice i danas je taj dug Amerike jednak bruto društvenom proizvodu i iznosi 17 bilijuna dolara.

Naravno da su državne obveznice počeli kupovati Kinezi i počeli držati Ameriku u šaci. U tim godinama se proizvodnja počela prebacivati u nerazvijene zemlje.

Uzeo sam tri primjerka predavanja i poslao ih Milki Planinc i Anti Markoviću.

Neke pojedinosti iz SAD

Ono što sam 1976. pričao u Americi o izmjeni topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera htio sam objaviti u  američkom časopisu Polymer Engineering and Science. To je išlo dosta teško, jer nisu bili spremni pomoći kod dotjerivanja teksta, već su tražili vrlo čisti tekst. To je još sada jedan od mojih najtraženijih tekstova na mrežama i možete ga od njih dobiti za 40 USD.

Mr. sc. Maja Rujnić-Sokele bila je sa svojim magisterijom 2004. na ANTECU (Annual Technical Conference) i održala predavanje vezano uz izradu PET-plastenki. Nakon nekoliko godina mi otkrijemo da je netko bez naše dozvole taj tekst objavio na španjolskom. Nedavno sam na jednoj mreži dobio obavijest da je 100 ljudi pogledalo taj tekst na španjolskom.

Posebno mjesto ima jedan rad koji je Maja Rujnić-Sokele predstavila u New Yorku 1999. To je rad o sustavnosnoj teoriji, planiranju pokusa i faktorskoj analizi. Nitko nije shvatio da je to rad iz 1968. godine, jer je to područje za koje i danas mnogi ne znaju. O tome i o prof. Aleksandru Đuraševiću objavio sam tekst na portalu Hrvatski fokus, gdje objašnjavam da je on bio učitelj i što znači biti učitelj.

To planiranje pokusa i faktorsku analizu su 1930-tih izumili agronomi. Već tada su agronomi u Zagrebu i posebno Novom Sadu s tim metodama bili jako uspješni. Zahvaljujući profesoru Đuraševiću to su na FSB-u usvojili kao prvi ljevači, zavarivači i mi plastičari. Naši kemičari u Zagrebu to vrlo malo koriste, a bez takvih planova pokusa nemate pravo tvrditi da postoji neka interakcija među faktorima. Morate interakcije dokazati, a ova metoda to jako skraćuje i djelotvorno dokazuje.

Jednom sam se 1990. u Dallasu, s Fredericom Turnerom, britanskim filozofom koji je radi u SAD. On me je zarazio svojim razmišljanjem o tome što trebaju znati svi koji studiraju. A ja sam to pretvorio u što svi trebaju znati. On u svojoj Piramidi znanja nije imao ni tehnologiju niti tehniku.

Jedne večeri na putu od hotela do kongresne dvorane bila je frka zbog nekih napada pa je bilo opasno hodati ulicom. Tada su me svi pitali kada će se raspasti Jugoslavija.

Godine 1990., bio sam na proslavi 95. rođendana profesora Hermana Marka u čuvenom hotelu Waldorf Astoria u New Yorku. To je bio poseban doživljaj, u ime DPG-a predao sam mu dar. Prof. H. Mark jedan je od pionira kemije polimera, 1930-tih došao iz Europe i osnovao Institut u Brooklynu. On nam je dugo vremena slao materijale o svim novostima, čak i za vrijeme Domovinskog rata. U jednom trenutku 90-tih godina u svom Institutu je zaposlio profesora Krešimira Adamića (bio je prvi glavni urednik časopisa Polimeri).

Ovaj odjeljak valja završiti s dva podatka. Bio sam član osnivač i član Koordinacijskog odbora Association of Plastics Societies, 1975.-2000. Zbog uočenih sposobnosti bio sam članom Odbora za dodjelu nagrade za istaknutu inženjersko-tehnološku djelatnost Society of Plastics Engineers (SAD) od 1979. do 1983.

Nagrada za najboljeg profesora

Jedne večeri na ANTECU 1990. kaže mi jedan Amerikanac: »Vi zaslužujete dobiti nagradu za najboljeg profesora«. I on me je predložio za nagradu SPE International Education Award, za istaknutu nastavničku djelatnost na području plastike, koju dodjeljuje Society of Plastics Engineers Int. sa sjedištem u SAD. Ali tom prilikom prijedlog baš nije bio dobro složen i nije prošlo. Kada se smirio rat u našoj zemlji, predan je obnovljeni prijedlog 1996., koji je uzet u obzir za nagradu 1997. Prijedlog je bio poduprt i drugim mišljenjima, posebno profesora Mengesa. Već tada sam imao određeni krug poznanika, a neki su sjedili u izbornom povjerenstvu. I s 5 prema 4 sam dobio sam tu nagradu, pri čemu je predsjednik povjerenstva bio protiv. Tada su me pozvali da dođem i primim nagradu, u svibnju 1998. u Atlanti, SAD. To je bila 16. nagrada po redu, jer je nagrada osnovana 1982. I do danas sam jedini koji je dobio tu nagradu, a da sam radio izvan SAD i Kanade. Prema tome, ja sam certificirano dobar profesor. Uz to su vezane jako lijepe uspomene, jedini put bili su mi plaćeni putni troškovi i troškovi boravka. Tom prilikom smo posjetili i Coca Colu, jer u Atlanti središte tvrtke.

nagrada SPE_1998

Ranka i Igor Čatić, nagrada SPE International Education Award,

Atlanta, SAD, svibanj 1998.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 Treba pridodati, prof. Georg Menges do sada je jedini iz Europe dobitnik najviše nagrade International Award i to 1983., jer je tada vodio najbolji institut za preradu plastiku u svijetu. Amerikanci su bili jako šokirani što on istražuje za praksu, a ne za veliku znanost.

Zlatne, osamdesete godine

Stvari su išle izvrsno. Prerada polimera počela se predavati svim studentima strojarstva u okviru zajedničkih kolegija Tehnologije s 8 nastavnih sati u III. semestru. Kasnije je naš koncept proširen na Split, a 90-tih godina na strojarske fakultete u Mostaru i Slavonskom Brodu. I to su bila jedina mjesta u ovom dijelu Europe gdje se na strojarstvu predavala prerada polimera.

Nešto se o tome govorilo u Novom Sadu i u Beogradu, ali je to tamo iščeznulo. U 1990-tima je u Sloveniji osnovan Centar za alatničarstvo, TECOS u Celju. A onda je osnovan i postdiplomski studij. Njihovi studenti slušali su neke naše predmete.

Godine 1982. počeo je postdiplomski studij na FSB-u o preradi polimera, bio sam voditelj studija.

Godine 1983. smo već imali i prvog magistra, s onog sveučilišnoga postdiplomskog studija, bio je to Mladen Šercer. On je postao i prvi stalni asistent, danas je redovni profesor u trajnom zvanju. Kada je otišao u vojsku na godinu dana, dobio je zamjenu, Juricu Zorića koji se kasnije zaposlio u jednom jako poznatom kanadskom poduzeću, ABC, koje je osnovao čovjek s ovih naših prostora. I sada tamo radi na području injekcijskog prešanja. U toj sam tvornici dva puta držao predavanja, jednom u obliku seminara od 4 sata. Tada su tamo radili neki Indijci koji su to predavanje najbolje prihvatili, jer sam im prikazao postupak injekcijskog prešanja s pomoću sustavnosne analize gdje su oni jako dobri. Tvrtka ABC radila je pretežno za američku automobilsku industriju. U toj tvrtki zaposlen je uz Juricu Zorića i još jedan bivši student FSB-a, menadžer inženjeringa Sven Žorž.

Izvrsno je funkcionirala suradnja na razini seminara, diplomskih i magistarskih radova, s industrijom, jer je 70 posto diplomskih i preko 90 posto magistarskih radova načinjeno u industriji. Veliki broj tih radova je prikazan na konferencijama. Niz godina bili smo dobro opskrbljeni literaturom, jer smo preko Društva dobivali strane časopise. U jednom trenutku dobivali smo i po 40 stranih časopisa. Ta razmjena je sada smanjena na simboličnu veličinu.

Te, osamdesete godine bile su u svakom slučaju Zlatne godine. I tada su se počeli nazirati oblaci.

I onda je došao rat.

Poslije devedesetih su se mnogi kontakti izgubili, jer se par godina nije putovalo.

Laboratorij za preradu polimera

Sve je jako dobro cvalo tih osamdesetih godina, međutim problemi su bili s razvojem laboratorija. Kao humboldtovac dobio sam od Zaklade dvije donacije. Jedna donacija je bila 5.000 maraka za kupnju knjiga. Uz to sam dobio poklon opreme u vrijednosti 40.000 DEM. Laboratorij smo otvorili 1979. I to je omogućilo da se načini jedna skromna jezgra laboratorija.

Mi smo na FSB-u još 1974. sami riješili razvoj jednog uređaja koji je omogućio simuliranje temperaturnih polja u kalupima, uređaj Grič. Uređaj je razvijen pod utjecajem sličnog uređaja koji je viđen kod BMW-a. Oni su to radili 70-tih godina za područje tlačnog lijevanja metalnih taljevina.

ČATIĆ-2.5

Laboratorij za preradu polimera na dan otvaranja 1979.

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

 ČATIĆ-2.4

Otvorenje Laboratorija za preradu polimera 1979. godine

Prof. I. Čatić i ponosni otac Julije Čatić

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Predavanja na raznim fakultetima

Od 1977. održao sam nastavu u Splitu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje. U 1980-tim sam predavao na postdiplomskom studiju Kemijsko-tehnološkog fakultetu u Splitu. Polovicom predavao sa 80-tih na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu. Godine 1995. počeo sam predavati u Mostaru. Bilo je vrlo zanimljivo u prvoj polovici 90-tih putovati na predavanja u Split. To je značilo sjesti u mali avion u kojem se vozio i Predsjednik Franjo Tuđman. Išli smo iz Zagreba prema Malom Lošinju i onda prema Splitu. I u Mostar se onda išlo preko Splita. U Splitu me dočekao šofer i odveo u Mostar i poslije vratio na zrakoplov. Na sva tri sveučilišta sam imao po 9 sati nastave u roku od 24 sata, uz najmanje 8 sati tjedne nastave u Zagrebu. Ali izdržalo se.

U Slavonskom Brodu me je naslijedio prof. Pero Raos. On je najprije bio izvršni tajnik u Društvu dok je čekao da mu se otvori radno mjesto na Fakultetu. Na Katedru je došao 1983. On je za svoj magistarski rad je dobio u ono vrijeme vrlo visoko priznanje, Nagradu 7. sekretara SKOJA za mladog istraživača. Dobio je stipendiju Deutscher Akademischer Austauschdienst, a kasnije je bio stipendista Zaklade Alexander von Humboldt. On je bio prvi humboldtovac poslije mene, nakon dvadesetak godina. Na FSB-u imamo još samo jednoga. To je prof. Jurica Sorić, koji je stipendiju dobio 1997. Poslije se više nitko nije natjecao.

Kada je dr. Pero Raos završio stipendiju, onda je odlučeno da me naslijedi kao nastavnik u Slavonskom Brodu. To je bila izvrsna odluka i za njega i za taj Fakultet, jer je on sigurno bio jedan od najtalentiranijih studenata i asistenata. Pokazao je i menadžerske sposobnosti, jer je cijelo vrijeme  vodio i svoju privatnu firmu, zastupstvo proizvođača polimernih ljepila. Sada vrlo uspješno djeluje i kao glavni urednik časopisa Tehnički vjesnik[35] u Slavonskom Brodu.

Studij prerade plastike

Prerada plastike je u svijetu vrlo često locirana na kemijskim fakultetima. Ali SR Njemačka je vrlo čvrsto stala iza stajališta da je proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova proizvodnja dijelova, a nije proizvodnja materijala. Zakonitosti proizvodnje dijelova su različite od proizvodnje materijala.

Na kraju mog djelovanja imao sam na listi više od 160 diplomiranih inženjera, 23 magistra i 2 doktora znanosti. Nije se razbacivalo s doktoratima. Osvojili smo 23 Rektorske nagrade, na što sam posebno ponosan,

Sveučilišni studij Makromolekularne znanosti trajao je do 1985 i onda se ugasio. Diplome su dobivali na matičnim fakultetima. Njegovu gašenju osobito su pridonijeli nastavnici Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije. Htjeli su svoj studij.

Knjige

Među brojnim objavljenim knjigama i uređenim zbornicima, objavio sam tri knjige od kojih nijedna nema uzora u svjetskoj literaturi. Prva je Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera, objavljena 1985. Knjigu je objavio DPG, kao i gotovo sve ostale moje knjige. Ta knjiga je moj znatno prošireni doktorat. Osim toga, u knjizi su uvedene nove jedinice pa sam morao zamijeniti sve stare jedinice.

Druga knjiga je objavljena oko Božića 1991. To je knjiga Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava. No ta sustavnosna analiza injekcijskog prešanja polimera i ostalih materijala omogućila je da se pod isti naziv danas svrsta više od 250 inačica tog postupka.

Treća knjiga je Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004.), objavljena 2004. a izrađena u okviru istoimenog projekta. Virtualni trg za znanost, tzv. Connect, je tu knjigu jako napao. Pisali su, zašto se dao novac za taj tehnologijski projekt, jer da se to moglo dobiti u prijevodu za 20.000 kuna. Mi smo knjigu objavili, knjiga ima 20 autora, gotovo 300 stranica, preko 700 literaturnih izvoda. Moš' misliti kako to možeš načiniti za 20.000 kuna. Glavni autor uz mene bio je dr. Friedrich Johannaber. Imali smo i jednu Engleskinju kao suradnicu, ostalo su bili naši stručnjaci.

naslovnica_2004

Naslovnica knjige Injekcijsko prešanje

(Izvor slike: arhiva I. Čatića)

Kada smo počeli rad na toj knjizi, mislili smo da ima 100 do 120 inačica postupka injekcijskog prešanja, a opisali smo ih 175 i nabrojili 235. Ako na internetu u Trorječnik upišete injekcijsko prešanje naći ćete 242 naziva. Od njih kod nas je uvedeno 15 postupaka, ljudi su si mogli naći što trebaju. Sve slike i tablice su opisane na 3 jezika.

Financirano je bilo iz tzv. tehnoloških projekata koje je u početku vodio sada pokojni, prof.dr.sc. Juraj Božičević. U knjizi je intuitivno primijenjen novi koncept – smanjivanje informacija znače poopćivanje.

U knjizi imamo i rječnike na 3 jezika, po hrvatskom, engleskom i njemačkom stupcu. Prezentacija ove knjige bila je prvorazredni stručni događaj. Održana je u hotelu International uz savjetovanje koje je organiziralo Društvo u suradnji s Katedrom za preradu polimera FSB-a. Bilo je preko 120 nazočnih, došli su kao predavači i neki Nijemci.

Knjigu sam ponudio Nijemcima, a oni su rekli, mi ćemo to učiniti sami. Nažalost, nisu to nikada načinili. Tek 2015. je objavljena slična knjiga, no kako ju nisam vidio ne mogu kazati u kojoj se mjeri razlikuje od naše.

Posebno važnim ocjenjujem i vlastiti doprinos na području uređivanja zbornika skupova, pretežno onih koje je organizirao DPG. Pod pojmom uređivanje razumijeva se pisanje recenzija svih tekstova u zbornicima, terminološko i ostalo uređivanje.

Moji studenti su učili već od 1975. po skriptama koja su studenti i postdiplomandi iz mojih predavanja zapisali pa su ih šapirografirali. Izašle su u nekoliko varijanti. Vrhunska knjiga je bila završna, Proizvodnja polimernih tvorevina, kao udžbenik. Zahvaljujući sponzorima, svi studenti koji su bili na mom zadnjem predavanju 2006. su ju dobili s mojim potpisom, besplatno.

Urednica iz Beograda s kojom surađujem, rekla mi je da je to knjiga iz koje je najviše naučila i koju često rabi u pripremama za seminare što ih drži u toj zemlji.

Članci o terminologiji

Objavio sam i veliki broj članaka o terminologiji. Posebno važnim smatram Rječnik polimerijskog inženjerstva: englesko‑njemačko‑hrvatski, tiskan u časopisu Polimeri od 1980. do 1986., a hrvatski stupac od 1992. do 1995.

Godine 2002. objavio sam u suautorstvu sa suprugom Rankom Englesko-hrvatski rječnik polimerstva, a 2009. Hrvatsko-engleski rječnik polimerstva (uključuje i CD-inačicu, prošireno izdanje). Kao glavni istraživač vodio sam projekt Elektronički rječnik polimerstva, hrvatsko-englesko-njemački, koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, uključivo dio Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje).

Godine 2015. objavljen je na internetu ERPOHEN- Trorječnik polimerstva: hrvatsko-engleski-njemački. Kao kruna terminološkog rada.

Kako je nastao Trorječnik polimerstva?

U proljeće 1962. objavljen je u časopisu Kemija u industriji tekst moj tekst o potrebi sređivanja nazivlja na području polimerstva.

Pedesetak godina poslije objavljen je na internetu ERHOPEH -Trorječnik polimerstva: hrvatsko-englesko-njemački. Rječnik je dostupan na:

https://www.fsb.unizg.hr/.... Sadrži više od 12.500 hrvatskih, više od 22 tisuće engleskih i više od 28 tisuća njemačkih naziva.

Je li zaista bilo potrebno toliko vremena za taj rječnik kojeg kao autori potpisuju Igor i Ranka Čatić. Nije i jeste. Krenulo se ni od čega, trebalo je stvoriti gotovo sve što je vezano uz polimerstvo. A to se ne stvara preko noći, pa ni pojedinac. Terminologija jednog područja uvijek je rezultat kolektivnog napora koji se ogleda u dobro terminološki uređenim knjigama i još više časopisima.

U godinama 1964. i 1965. časopis Kemija u industriji tiskao je moj manji terminološki rječnik s nazivljem i definicijama uglavnom s područja preradbe plastike. Tih je godina ovaj časopis bio središte objavljivanja tekstova s područja polimerstva.

dodatak4

Početak rječnika,

Izvor: Kemija u industriji, 1964.

Nastao je zastoj u razvoju rječnika da bi se sedamdesetih godina njegovoj izradbi pridružila Aleksandra Kostial-Štambuk.

Podrug desetljeća kasnije, tada na svom svekolikom vrhuncu, Društvo plastičara i gumaraca započinje izdavati časopis Polimeri. Prvi broj Polimera tiskan je u listopadu 1980. Pripreme za izdavanje časopisa bile su duge. Među ostalim uključivale su i dogovor s prvim glavnim urednikom, Krešimirom Adamićem da se započne izdavati rječnik polimerijskog inženjerstva.

dodatak5

Četvrti nastavak Rječnika polimerijskog inženjerstva

Izvor: Polimeri 2(2)89-96(1981)

Osnovni je stupac bio engleski, uz usporedni njemački. Sukladno tadašnjim prilikama i praksi, naš stupac nazvan je rječnik hrvatskog ili srpskog jezika. Uz nemjeriv doprinos Aleksandre Kostial-Štambuk, u izradbi tog rječnika sudjelovala je uz mene, pokretača i prvog autora i Vida Jarm te lektori Eugenija Barić i Ivo Kalinski. Tiskanje tog rječnika s 5.234 engleskih pojmova koje je bilo u nastavcima, po 8 stranica časopisa, završeno je 1986. Tada se pojavila nova mogućnost, računalna obradba rječnika. To je rezultiralo određenim zastojem u izradbi naše inačice rječnika koju je časopis Polimeri započeo objavljivati 1992. Sada je to bio hrvatski stupac. Njega je priredila za tisak koautorica ovog rječnika Ranka Čatić. Objava je završena 1996. Te iste godine predstavljen je i Englesko-hrvatski rječnik polimerstva. Međutim taj je rječnik bio umnožen preslikavanjem u vrlo malom broju primjeraka.

U međuvremenu je Ranka Čatić završila nacrt hrvatske norme ISO 472/1999. - Terminologija. Termini za rječnik ISO 472/1999 izvedeni su pretežno iz ovog rječnika. Odnosno, u konačnu verziju ovog rječnika ušli su i svi nedostajući termini iz te norme.

Autori su odlučili potpuno preraditi i proširiti rječnik, a osuvremenjeni su mnogi termini u duhu hrvatskog jezika devedesetih godina.

Iz rječnika su uklonjeni brojni termini koji nisu izravno vezani uz polimerstvo. Pri izradbi korišteni su brojni klasični i računalni rječnici s ovog područja na engleskom, njemačkom, francuskom, ruskom, češkom, talijanskom i finskom jeziku. Pri izradbi nazivlja korištene su i brojne definicije, osobito one iz ISO R472. Nazivlje i kratice polimera usklađene su s važećim dokumentima Međunarodne organizacije za normizaciju ISO.

dodatak6

Rječnik 2002.

dodatak7

Rječnik 2009.

 (Izvor slike_ arhiva prod. Čatića)

U predgovoru jedne od inačica ovog, sada dostupnog rječnika na internetu a koji je tiskan pod nazivom Englesko-hrvatski rječnik polimerstva (2002.) piše:

         »Svjesni smo činjenice da ovim rječnikom nisu obuhvaćeni svi potrebni termini. Ali u jednom trenutku treba završiti posao a proširenja i poboljšanja bit će obuhvaćena u novom izdanju. A za svaku primjedbu i prijedlog poboljšanja autori će biti zahvalni.«

To vrijedi za sve kasnije inačice. Pritom se postavlja pitanje, tko će raditi na proširenju rječnika. I hoće li to uopće nekom trebati u eri nametanja engleskog jezika i izbacivanja hrvatskih autora iz hrvatskih časopisa. A ako i pišu na u hrvatskom časopisu, žele da to bude na engleskom jeziku. To je jedan od razloga što je se prestalo s objavljivanjem časopisa Polimeri s 36.-tim godištem, 2015.

Iz Predgovora Hrvatsko-engleskom rječniku polimerstva (2009.) treba izdvojiti sljedeće:

            »U međuvremenu zbilo se dosta toga na području jezika povezanog s polimerstvom. Objavljena je hrvatska norma HRN EN ISO 472:2007 Plastika – rječnik. Evo što je zapisano u prikazu te povijesne norme u časopisu Polimeri (3/2007.): »Zašto je to povijesna norma? Odgovor je jednostavan. Tehnički odbor 531: Plastika i guma ima sada dio sređenih naziva za područje polimerstva. Sada više nema isprike „mislim“, „oni tako pišu“, „terminologija strojarskog polimerstva“ i sl. Postoji terminologija hrvatskog polimerstva. Postoji li nešto poput hrvatskog polimerstva? Svakako, to je polimerstvo napisano na hrvatskom jeziku. A to znači da kratica PVC znači poli(vinil-klorid), a ne poli(vinil klorid) ili polivinilklorid. Nema više injekcijskog brizganja ili brizganja za e. injection moulding, već samo injekcijsko prešanje. Norma je rezultat gotovo 50 godina rada na stvaranju hrvatske terminologije polimerstva.«

Međutim u Hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti ali i u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici, posebno akademskoj, norme ne znače ništa. I dalje, npr. Velikom hrvatskom rječniku piše polivinilklorid. Na primjedbu da se barem ispravi u elektroničkoj inačice, nema odgovora.

Treba navesti još neke pojedinosti u stvaranju Trorječnika. Rječnik uvažava normirana rješenja iz hrvatske norme HRN EN ISO 472:2007 Plastika – rječnik. U međuvremenu je tiskana knjiga Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala (2004.) koja sadrži među ostalim do sada u svjetskim razmjerima najpotpuniji rječnik s gotovo 240 inačica postupka injekcijskog prešanja plastike, kaučukovih smjesa, keramike i metala te njihovih kombinacija, ali i živih ćelija. Objavljena je i knjiga Proizvodnja polimernih tvorevina (2006.), do sada najopsežnije djelo s područja pravljenja plastičnih i gumenih dijelova. I iz te su knjige preuzeti brojni hrvatski nazivi.

Rječnik sadrži vrlo opsežnu listu složenih kratica (akronima). Za rješavanje dvojbi o njihovu pravilnom pisanju zahvaljujemo dugogodišnjem recenzentu tih tekstova za potrebe časopisa Polimeri Vladimiru Rapiću. Pridodaje se, hrvatski jezični stručnjaci morat će normirati da se zadržavaju međunarodne složene kratice. Primjerice DNA umjesto DNK ili PVC umjesto PVK.

Tijekom vremena uočene su i popravljene mnoge uočene pogreške ili nelogičnosti, konzultirani i mnogi novo objavljeni stručni, tehnički i enciklopedijski rječnici na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, češkom, finskom i drugim jezicima, i to ne samo tiskani nego i elektronički.

Treba naglasiti da Trorječnik sadrži i rješenja iz projekta ERPOHEN, kao dijela projekta Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje).

I na kraju valja zahvaliti svima koji su na bilo koji način, izravno ili posredno sudjelovali u izradbi ovoga rječnika. To su redom prvenstveno recenzenti iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Eugenija Barić, Ivo Kalinski i Marija Znika. Izbor recenzenata rezultat je suradnje sa sadašnjim Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje s kojim je DPG na temelju sporazuma o suradnji surađivalo još od 1973.

Treba zahvaliti i pojedincima koji su pridonijeli kvaliteti i izradi rječnika. To su (abecednim redom): Krešimir Adamić, Stjepan Babić, Maja Bratanić, Barbara Bulat, Nenad Cvjetičanin, Kata Fišter, Sanda Ham, Zvonimir Janović, Vida Jarm, Aleksandra Kostial-Štambuk, Lovorka Lauc-Barač, Ela Orešković-Požeg, Dubravka Raffaeli, Ana Rogić, Stanislav Saver, Branka Tafra i Zorica Veksli.

Od ustanova treba istaknuti Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Terminološki odbor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nagrade

 

Dobio sam više nagrada i priznanja. Dobitnik sam republičke znanstvene nagrade Nikola Tesla za 1977.,  Society of Plastics Engineers Int., sa sjedištem u SAD-u, dodijelilo mi je SPE International Education Award za 1998. Dobio sam i  Godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promidžbu znanosti za 1999.,  Nagradu za znanost Grada Zagreba za svekoliki doprinos znanosti, obrazovanju i društvenim djelatnostima primio sam 2001. Dobitnik sam Nagrade za životno djelo za doprinos tehničkoj kulturi Faust Vrančić 2005. Za cjelokupnu aktivnost primio sam 1983. Orden rada sa zlatnim vijencem, a 2007. dobio sam Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića predsjednika Republike. Velika medalja Fakulteta strojarstva i brodogradnje dodijeljena mi je 1977. Dobio sam i brojna druga priznanja i zahvalnice.

Kriza u društvu i kriza u društvima plastičara

Jedna naša suradnica, ekonomistica Gordana Barić koja je bila kod nas na Katedri, a sada je samostalni nastavnik, 1995. je tijekom posjete Americi upoznala profesoricu Bonnie Bachman, tadašnju predsjednicu Society of Plastics Engineers. (Tamo je mandat predsjednika samo godinu dana). Ona je jako dugo radila kod IBM-a i onda je prešla na jedno malo sveučilište. Bavi se ekonomskim problemima.

Održala je i kod nas nedavno predavanje, na Međunarodnoj konferenciji o tehnologiji za održivu proizvodnju (MOTPS) u Poreču. Nažalost, čini se da ni strukovna društva diljem svijeta više nemaju isti značaj kao nekada. Bonnie mi je rekla, kada bila predsjednica SPE imalo 35.000 članova, a sada ima samo 15.000.

To je slika opće krize u kojoj više ne trebate stručnjake. U Americi su najprije proizvodnju predali drugima i sada se žale zbog toga,

Uz prebacivanje proizvodnje u slabije plaćene zemlje vezana su moja zapažanja u posjetu Sveučilištu u Lowellu (Massachusetts) 2003. s najstarijim studijem prerade plastike u SAD. Lowell je malo sveučilišno mjesto blizu Bostona, nekada je bilo središte tekstilne industrije. Bio sam pozvan da tamo održim predavanje. Profesor N. Schott je podrijetlom iz naše bivše države. Na predavanju, na njegovom usmjerenju, od 7 nazočnih, svih sedam su bili Indijci. Danas Indija postaje plastičarskim divom. U Lowellu bilo puno praznih zgrada, to su bivše tekstilne tvornice. Pomicanje prema jeftinijim destinacijama nije ništa novo. To smo imali i u 19. stoljeću, upravo u Lowellu. Lowell je bio prvo središte tekstilne industrije koje su stvorili ljudi, došli iz Europe. Prvi poduzetnici su vrlo vrijedno radili. I onda su u jednom momentu počeli kupovati „vile u Tuškancu“, konje, a danas kupuju divlje automobile,

Završio je Građanski rat, proizvodnju su iz sjevernog dijela Amerike preselili na jeftiniji Jug. Tako je to počelo i nastavlja se. Ništa novo. Lowell je dobio nešto informatičke industrije, nešto se ljudi zaposlilo, ali to ni blizu nije onom broju od prije.

Napad Greenpeace-a i problemi s PVC-om

Početkom devedesetih godina započeli su plaćeni napadi na plastiku, u organizaciji Greenpeace koji tih godina strahovito napao proizvodnju PVC-a u cijelom svijetu,pa i u Hrvatskoj.  Izgubili su sve sudove, ali kod nas su prijatelji zelenih uspjeli dokazati da je proizvodnja PVC-a u Jugovinilu radioaktivna. To je jedini slučaj proizvodnje radioaktivnog PVC-a u svijetu. O čemu se radilo?

Vlasti Kaštel Sućurca su se dogovorile sa Saveznom vladom da će se u blizini te tvornice odlagati radioaktivni otpad koji su namjeravali koristiti, vjerojatno za atomsku bombi. Onda su to zeleni iskoristili za priču.

Uz PVC je, nažalost, vezana jedna stvarno teška i ozbiljna drama. Stari postupak proizvodnje PVC-a koji je imao Jugovinil u početku je stvarno bio štetan. A to se nije tada znalo. Radilo se o odlaganju žive u more i oboljenju radnika koji su oboljeli od rijetke vrste raka, angiosarkoma.

jugovinil50

Tvornica Jugovinil, 1950.

(Izvor slike: http://sucurac.com/...)

Međutim, to je već prije Domovinskog rata sanirano, ali je iskorišteno za napad na PVC. Treba kazati da sam uz veliku svađu na Društvu, 1975. osnovao radnu skupinu koja se bavila posljedicama proizvodnje plastike i kaučuka na zdravlje čovjeka i okolice. Kao predsjednik na čelu te Radne skupine bio je akademik Tihomil Beritić[36], medicinar, a tajnica je bila izvrsna liječnica, dr. sc. Danica Majić. Oni su istraživanja vodili u ime Instituta za medicinska istraživanja. To su bila industrijska ispitivanja u tvornicama koja su provodili medicinari. Rezultate su predstavljali putem časopisa Polimeri i skupova DPG-a. Već 1976.  o rezultatima ispitivanja održana je prva sekcija u organizaciji Radne skupine na prvom savjetovanju o PVC-u. Rezultati istraživanja pokazala su, ljudi su stvarno oboljeli. Ali to oboljenje je posljedica stalnoga radnog mjesta u Jugovinilu. Naime koncentracija ostatnog vinil-klorida bila je previsoka, ali se to tada nije znalo. I ljudi koji su dugo vremena radili na radnim mjestima čistača autoklava su od toga oboljeli. Da su radili samo godinu, dvije, ništa im se ne bi dogodilo. Ali su radili dvadesetak godina.

I taj problem koji se u proizvodnji PVC-u dogodio, a otkriven tek 70-tih godina, do 80-tih godina bio praktički riješen. Neke su operacije automatizirane i ljudi više nisu dolazili u dodir s opasnim tvarima. Promijenjen je postupak pa je otpalo zagađivanje okoliša, a posebno zagađivanje mora živom.

S tim problemom su se posebno bavili Japanci. Kod njih se javila tzv. minimata bolest, od koje je umrlo nekoliko tisuća ljudi zbog acetilenskog postupka proizvodnje PVC-a.

Za vrijeme Domovinskog rata došlo je do snažnog prodora ideja tzv. zaštitara okoliša. To nema veze s ratom, već su se poklopile godine. To djelovanje tih kvazi zaštitara okoliša bio je devedesetih godina modni trend u cijelom svijetu. U Hrvatskoj su greenpeaceovci, putem njihove podružnice u Budimpešti, potaknuli jednu pravnicu da se bavi problemima PVC-a. To je bila profesorica Inge Perkov Šeparović, druga supruga od profesora Zvonimira Šeparovića koja je predavala inače menadžment. Ona je u Hrvatskoj organizirala napad na PVC i plastiku općenito, posebno na plastične vrećice.

Dobila je projekt od Greenpeacea koji je u ono vrijeme vrijedio 120 neto plaće redovnog profesora. Čak je tražila da djeca u školi potpisuju proteste protiv plastičnih vrećica. Tu je to krenulo. Osobno sam se jako angažirao oko toga. Poslije dvije godine jednom je prijetila da će izaći iz studija, ako dopuste da ju počnem javno propitivati.

Nakon toga je digla ruke od toga, jer je završila svoj posao i unijela je nered. I tako su se tih godina naši zeleni počeli snažno razvijati. Tu priča s PVC-om nije završila. Bilo bi vrlo zanimljivo znati kako su neke stvari išle. Kada su se počele prodavati tvornice, onda je proizvodnju PVC-a htio kupiti MOL. Netko mu je to uspio blokirati.

Predstava je nastavljena dalje, imala je jedan od vrhunaca u splitskoj zračnoj luci. Kada je tadašnji ministar gospodarstva N. Porges došao u posjetu u Split i Zadar, zeleni su izveli predstavu. Organizirali su dolazak u zračnu luku skupine ljudi s plinskim maskama.

Godine 1995. održao sam predavanje o PVC-u u okviru Inženjerskog saveza. Čovjek koji je to organizirao bio je odmah pozvan na odgovornost. U to vrijeme je to bio u Kaštelima gradonačelnik, poslije župan, Ante Sanader. A u hajku protiv radioaktivnog PVC-a, što je stvarno bezvezno, bila je uključena novinarka HRT-a Branka Šeparović. 

Teško je to sada raspetljati.

Uspjelo im je uništiti proizvodnju PVC-a u Hrvatskoj. Ta njihova galama nekome je odgovarala.

Dobio sam 1995, video vrpcu od danske TV, gdje je prikazan rad Greenpeace-a. Prikazao sam ga studentima na FSB-u i na projekciju se ušuljao predstavnik Greenpeace-a u Hrvatskoj, inače novinar. U napadu na neke ljude koji im se nisu sviđali greenpeasovci su se povezali s jednom terorističkom organizacijom. U amazonskim šumama zabijali su klinove da su ljudi koji su pilili stabla doživljavali nesreće. Koristilo se sve i sva, manipuliralo se s velikim novcima da je bilo grdo za gledat. Otkrilo se da je iza tih zelenih stajao krupni kapital iz Velike Britanije i drugih razvijenih zemalja.

U to vrijeme su bile i priče o freonima, kao širi se zbog njih ozonska rupa na Južnom polu. A to je prirodni fenomen. Pisali su se crni scenariji i potpredsjednik SAD Al Gore vidio je u tome svoj interes.

Časopis Polimeri i mi nastavnici s FSB-a smo uložili doista velike napore u raščišćavanju svega toga.

Plastične vrećice

Plastične vrećice postoje šezdesetak godina, pojavile su se u pedesetim, kada je proizvodnja polietilena počela snažno rasti. Nitko nema eksperimentalni dokaz da će se raspasti tek za 450 godina, kao što sada mnogi govore. Mogu si zamisliti da pri određenim uvjetima to se neće raspasti i ni nakon desetke tisuća godina. Ako budu negdje duboko zakopane, u posebnim uvjetima. Nema teorije po kojoj je će plastična vrećica izložena na suncu trajati više od nekoliko godina.

Druga je priča što se plastične vrećice ne smiju okolo razbacivati, ali to je pitanje čovjeka i to nema veze s materijalom.

Relativno nedavno, otkrivene su drvene pločice, to je isto organski polimer, na kojima na latinskom piše naziv grada Londona, Londonium. Te drvene pločice su stare preko 2.000 godina, sačuvane su u jednom potoku koji je nekada bio rijeka i prolazio središtem Londona. Našli smo u Njemačkoj drveno koplje staro 400.000 godina, imate prvu polimernu frulu, od kosti mladog medvjeda, staru 55.000 godina.

Za staklo i keramiku se ne zna kada se razgrađuju, ne bi nikakve nalaze našli da se razgrađuju. Za papirnate vrećice siječemo šume i jedina prednost papirnatih vrećica je u tome da će se one zaista brže raspasti od plastičnih. Međutim, mi zaboravljamo da je proizvodnja papira jedna od najprljavijih kemijskih proizvodnji, jako zagađuje s kemikalijama otpadne vode.

Papirnate, plastične i platnene vrećice su organski materijali, s time da ste za proizvodnju papira uništavali drvo sječom i opterećivali otpadne vode.

Prirodno je ono što je samoniklo u prirodi, a sve što se uzgaja je rezultat rada čovjeka,  rezultat njegove tehnike, čovjekove umjetne tehnike i to nije prirodno. Naravno, to nije ništa loše, jer bez toga ne bismo mogli ljude prehraniti ni odjenuti ili obući.

Neosporno je da je zbog PVC-a umrlo desetak tisuća ljudi, to je tragično, jer je svaki život dragocjen. Međutim, s uzgojem pamuka je sljedeći slučaj. Oni koji su učili povijest znaju da je prvo navodnjavanje bilo u Mezopotamiji upravo zbog pamuka. Izgubili smo Aralsko jezero, jer je nekom palo na pamet, da ispred jezera uzgajaju pamuk i rižu, pa je voda otišla i više nema jezera.  Za suvremeni uzgoj pamuka koristi se puno pesticida, 25% cjelokupne svjetske proizvodnje. Budući da se pamuk uzgaja u relativno siromašnim zemljama, ljudi tamo kradu taj pesticid da uništavaju druge insekte. Prema službenim podacima, starim desetak godina, godišnje se oko milijun ljudi otruje od pesticida koji su vezani uz pamuk, a dvadesetak tisuća ljudi i umre. A pamuk se prodaje kao prirodni materijal. On ima određena izvrsna svojstva koja ga čine jako podobnim materijalom. Ali nije prirodni već uzgojeni materijal.

Svijet se tako brzo širi da vi ne možete napraviti dovoljno tih kvazi prirodnih, uzgojenih materijala i već dosta dugo, ono što nazivamo sintetska vlakna prevladavaju u ukupnoj količini vlakana. Nekada ste imali loše najlonske košulje (nylon je zaštićeno trgovačko ime tvrtke DuPont čiji je laboratorij u kontekstu trostruke uzvojnice ili triple helixa likvidiran.)

Međutim, kada su naučili praviti mješavinu s ostalim vlaknima postalo je normalno da danas imate poliestersku košulju s kombinacijom pamuka uz nešto drugo. To funkcionira jako dobro. Recimo, reciklirane PET boce se koriste za dobivanje vlakana iz kojih se rade majice za nogometaše. To je zeleni materijal, jer se može ponovo fino iskoristiti. Da se ne govorimo o PVC-u koji je u međuvremenu postao jedan od najzelenijih materijala, jer je izbačeno sve ono što bi moglo biti dvojbeno. Postao je elitni materijal za građevinsku stolariju, odličan je izolator, smanjuje potrošnju energije, ne trebate bojati prozore, kao što se moraju bojati drveni prozori.

PVC industrija je postigla da više nema dovoljno materijala za recikliranje, jer materijali dugo traju, imate plastične cijevi koje su i nakon 80 godina u uporabi.

Da nema plastične ambalaže morali bismo jako puno toga baciti, jer se ne bi imalo gdje sačuvati, da se ne govori o transportnim troškovima. Zamislite si istu količinu osvježavajućih pića u staklenim ili plastičnim bocama. Nedavna istraživanja su pokazala da zamjena plastične ambalaže nekom drugom, znači 4 puta veći utrošak resursa.

Za jednaki volumen trebate jedan kamiona plastičnih ili 7 kamiona papirnatih vrećica.

Nosite kruh u plastičnoj i papirnatoj vrećici, pogotovo ako je topao, papirnata će vrećica za čas biti masna, pa vam pakiraju u dvije vrećice. U plastičnoj vrećici se neće dogoditi ništa. Ali gljive ne smijete staviti u plastičnu vrećicu,

Mene nitko ne može uvjeriti da su vrećice debljine 15 mikrometara i one iznad 50 mikrometara su dobre, a loše su samo one između 15 i 50 mikrometara. (Prema EU direktivi). Hrvatska je pod jakim utjecajem Društva za plastiku i gumu jedina glasala protiv takve glupe EU direktive, jer smo dokazali da to nema nikakve veze. Ako dođem u dućan, netko mi mora zapakirati suhe šljive. Ima izbor – ili papir ili  plastika. Bolja je 15 mikrometarska plastična vrećica nego višestruko deblja papirnata.

Po pravilniku do 15 mikrometara moraš dati plastičnu vrećice besplatno, a ove deblje naplaćuješ masno. Na placu će vam prodavač uvijek dati vrećicu, jer zna da mu je to jeftinije nego da kupuje papirnatu vrećicu u koju ne može staviti mokri sadržaj.

U jednom intervjuu je za Hrvatski radio, dr. sc.J anez Potočnik iz Slovenije, povjerenik EU, rekao je da je direktiva takva jer članice EU ne mogu konkurirati zemljama Dalekog istoka u skupini vrećica od 15 do 50 mikrometara. Tanke se ovima ne isplate, a ni debele im nisu interesantne.

Zbog lagane mogućnosti izrade plastičnih vrećica su pokazale da su najprihvatljivije za mnogostruku upotrebu.

Utjecaj medija i svjesno stvaranja nereda na tom području je u interesu krupnog kapitala.

Stvarno opasan plastični otpad

U građanstvu je stvorena totalna histerija oko te plastičnih vrećica i njihovog trajanja pa se ne vide pravi, krupni problemi. Primjerice, vrlo su opasan plastični otpad pelene. Nisu problem pelene za malu djecu. Problem su pelene za inkontinentne starije osobe, jer su pune lijekova, često puta vrlo otrovnih. I dok je plastičnih vrećica po težini u zagrebačkom otpadu 0,2 do 0,3 posto, dokazano je da je 2014. plastičnih pelena u zagrebačkom otpadu bilo preko 5 posto. S tim se nitko ne bavi, to je opasan otpad koji se baca zajedno s ostalim otpadom. A oko vrećica, jer je to najjednostavnije, uzbunjuje se narod da ne vide ostale probleme.

O profesorima i učiteljima

U Americi profesori u trajnom zvanju ne idu u mirovinu. Poslije nekih godina, prestaju predavati i dobivati plaću, a mogu ostati tamo do smrti, ako imaju financirane projekte. Oni nemaju toliko kadrova da se s njima mogu razbacivati kao mi. Mi sa 65 godina likvidiramo ugledne profesore. Više nam ne trebaju, jer dolaze mladi lavovi. Mogli bi biti barem okupljeni u okviru društva savjetnika.

Mi više ne biramo nastavnike učitelje, mi biramo nastavnike-činovnike. I to se osjeća.

Profesori Niko Malešević, Drago Kunstelj i Aleksandar Đurašević bili su pojam za profesora. Profesor Kunstelj je stvorio obrazovno i istraživačko područje zavarivanja u Hrvatskoj. (Zavarivanje je u Beogradu na Građevinskom fakultetu). Njegova je zasluga i zgrada Visoke tehničke škole, na adresi Ivana Lučića 1. A zasluga profesora Maleševića, koji je bio dobar i s političarima, je Južna zgrada FSB-a na broju 5. Mi takvih ljudi danas više nemamo,

Jedan bivši student Usmjerenja, kolega koji sada ide u penziju rekao je: „Delal sam usporedbu između dva profesora koji su mi ostali u sjećanju. To ste Vi i profesor Muftić. To su bili najzanimljiviji profesori koje sam imao. Kod Vas se vidjelo da ste imali prethodno stručno i životno iskustvo.“

Nekada je u razredima bilo 4 ili 5 odličnih učenika. A danas su svi odlični. A i sposobnosti se raspoređuju po Gaussovoj krivulji.

Odlazak u mirovinu

Počela se približavati moja penzija. Otišao sam s rukovodeće funkcije na Katedri 2001. Na FSB-u je pravilo da moraš napustiti rukovodno mjesto sa 65 godina. Onda su nam kao profesorima produživali rad do 70 godina. U mirovinu sam otišao 2006., pred deset godina. Nastavio sam dalje raditi i neke od najvažnijih stvari sam načinio u tom razdoblju.

Mojim odlaskom su se promijenila i istraživačka područja. Moj je nasljednik uveo područje aditivne proizvodnje, poznatije kao 3D tiskanje.

Položaj Sveučilišta u Zagrebu na raznim listama.

U trenutku razgovora objavljena je vijest da je Zagrebačko sveučilište na 536. mjestu u novoj listi od tisuću najboljih sveučilišta. Ali prvi put se pojavio jedan podatak, (to sam prvi počeo izračunavati), da je to unutar 2,2 posto svjetskih fakulteta. A to se može smatrati izvrsnim.

Triple helix ili trostruka uzvojnica

Iz SAD je početkom prošlog desetljeća došla je koncepcija kod nas poznata kao Tripple helix, trostruka uzvojnica. Uvjeren sam da je to početak najgore prakse koja postoji. Država daje novce, navodno, sveučilištu, sveučilište angažira znanstveno roblje i predaje stvar industriji. Jer industrija više ne želi istraživati,

Zbog tog Tripple helixa nestali su glasoviti Bell Labs. Ta je istraživačka tvrtka osnovana 1925. i dala je 7 nobelovaca. Nema više ni DuPontovovih istraživačkih jedinica, koje su npr. razvile popularni najlon (poliamid) i umjetni kaučuk.

Zašto se ukidaju industrijski instituti u SAD? Preskupi su. Tamo rade profesionalni istraživači koji ne mogu raditi za 1.500 USD/mjesečno. Međutim, primjerice jedna doktorica znanosti iz Hrvatske radila je godinu dana u SAD-u kao stipendistica sveučilišnog instituta za svega 1.500 USD mjesečno.

Štagljarizam

Neki naši istaknuti, razvikani znanstvenici koji žive u inozemstvu a nikada nisu radili u Hrvatskoj govore da smo svi mi idioti koji smo ostali ovdje. I ja sam imao ponudu. Amerikanac koji je 1976., organizirao moju posjetu toj zemlji zadnji dan mi je ponudio značajnu sumu da dođem raditi u SAD. U to vrijeme bilo je Društvo u usponu, vodio sam treće usmjerenje u Europi za preradu polimera i zaključio sam da je ipak korisnije da ostanem tu, jer oni imaju dosta ljudi. To se pokazalo kao strateški dobra odluka. Tu sam za svoju zemlju načinio puno više nego što bih kao hrčak u zlatnom kavezu načinio u SAD. Osim toga nisam tip koji može pet godina sjediti na istom problemu.

U nedavnom članku u Večernjaku, sam napisal da Đikići i Štagljari dolaze ovdje tražiti društveno priznanje koje nemaju tamo gdje žive i rade. Imam već od 2011. izraz štagljerizam (Vjesnik, 26. rujna 2011). I dolaze kod nas po znanstveno roblje (npr. stipendija od 1.500 USD/mjesečno).

Izgubljena veza znanosti i industrije

Cijela priča suradnje između nastavnika s fakulteta (mislim na tehničke fakultete) i gospodarstva je pukla u onom momentu kada je sustav izbora nastavnika načinjen jedinstven bez obzira na struku. Najveći promašaj ikada koji je sveučilište načinilo je bilo u onom trenutku, kada vi više niste mogli izabrati ljude bez doktorata iz industrije, naravno uz obvezu da kroz 5 godina doktoriraju. To se dogodilo vjerojatno između sedamdesetih i osamdesetih godina. Malo grubo rečeno pretvarao se sustav cjelokupnog obrazovanja u zabavište, pa smo to načinili i s doktoratima. Nekada su ljudi doktorirali na temama, pogotovo oni koji su dolazili iz prakse i doktorirali u kasnijim godinama života, koje su proizlazile iz njihovih realnih problema iz prakse. Današnji doktorat odgovara otprilike onome što su nekada bili magisteriji. To je rezultat pritiska da mladi ljudi što prije dobiju doktorat. Međutim, to je otvorilo veliki broj problema za ljude koji su dolazili iz industrije i koji su s njom bili povezan. Na našem fakultetu, to su na primjer, bili profesori Malešević i Kunstelj koji čak nisu doktorirali, a otišli su u mirovinu. Akademik Božidar Liščić te profesori Boris Gornik, Mladen Novosel i Pavao Rebić došli su iz Prvomajske. Profesor Aurel Kostelić došao je iz Tvornice parnih kotlova.

Onog momenta kada je ta veza prekinuta, kada niste više mogli uspješne konstruktore koji su se dokazali u rješavanju konkretnih problema, angažirati na fakultetu, sve je krenulo potpuno na krivu stranu. I sada vi imate situaciju da ljudi bez ikakvog iskustva u industriji napreduju na fakultetu.

Velika je razlika između onih koji su radili nekoliko godina u industriji i onih koji nisu nikada radili. Jedna stvar je kada ti moraš biti u 7 ujutro na poslu i moraš biti tamo 8 sati i raditi na konkretnim problemima koji moraju biti u roku gotovi ili kada dođeš na fakultet gdje u pravilu nema pritiska tih rokova. Drugi je problem da nema mjesta za te doktore da odu u gospodarstvo kao što je to moguće u Njemačkoj i u Americi.

U Institutu u Aachenu pratio sam prvu generaciju ljudi koji su doktorirali kod profesora Mengesa. U 23 godine je kod njega doktoriralo 250 osoba. Od toga nas je u sustavu obrazovanja završilo 10 posto. Ostali su otišli u industriju. A oni koji su i bili u obrazovnom sustavu su najprije određeni broj godina morali provesti i dokazati se u industriji.

Za obrazovni sustav trebamo asistente i moraš im omogućiti da doktoriraju, a kada doktoriraju nemaju se gdje zaposliti.

Novi doktori bez prakse o nekim problemima znaju beskonačno puno, ali pri tome ne znaju struku. I kako onda mogu učiti studente o struci. To se ne može naučiti u školi. Škola se uči u primjeni stečenih znanja neko vrijeme na radnom mjestu izvan fakulteta. I onda samo najbolji dolaze na fakultete. To je veliki problem koji imamo. I pred kojim svi zatvaraju oči.

Svojedobno sam kao savjetnik jednom mjesečno dolazio u TOZ, raspravljali smo probleme, probali smo uvoditi neke nove metode praćenja proizvodnje i slično. Međutim, definitivno krajem 80-tih to je potpuno nestalo.

Neki su me nakon jednog mog članka pitali, može li se kalup konstruirati bez računala.

To je sve višeslojni problem, ali je definitivno jasno da sadašnji sustav izbora nastavnika na fakultetu sprečava najbolje i dokazane ljude s uspješnom praksom da dođu na fakultet i prenose to novim generacijama.

Ne može se ni medicina savladati na fakultetu. Zato oni imaju klinike. To tehničari nemaju. Medicinari imaju obvezni staž od godinu dana gdje prođeš više odjela i onda imaš specijalizacije, subspecijalizacije, čega u tehnici nema.

Poslije sedamdesetih su ljudi koji su imali iskustva i rezultate u praksi postali nepoželjni u sustavu. Ljudi su prolazili od demonstratora, asistenta do profesora i  penzije da nisu niti jedan dan radili u gospodarstvu.

Opasna i štetna industrija brojanja radova

Već dugo želim da netko načini analizu što su donijele 1960-te godine na mnogim razinama. Započeo je snažni razvoj tehnike, došli su laser, računalo i elektronika. Čak bih rekao da u 60-te godine donijela i velike promjene u glazbi, s rock'n'rollom je nastalo nešto posve drugo. Velike promjene su se dogodile i u znanosti. Počeo se pojavljivati veliki broj znanstvenika, eksplodirao je broj časopisa i trebalo je omogućiti knjižničarima da se snađu u tom velikom broju časopisa. I onda je uveden sustav koji određuje da je bolji onaj časopis koji se po nekim kriterijima nalazi u određenim bazama podataka. Jedan od kriterija kod toga je koliko se neki rad citira obzirom na broj radova objavljenih u nekom razdoblju.

Uveden je tzv. IF faktor[37], čimbenik odjeka nekog znanstvenog časopisa (u literaturi nazivan i kao čimbenik utjecaja, faktor odjeka, faktor utjecaja, impaktni faktor, faktor impakta, faktor relevantnosti i izvrsnosti, eng. impact factor, kratica IF). To je broj koji  predstavlja omjer broja citata (dobivenih na objavljene članke) u određenoj godini i ukupnog broja članaka koji su objavljeni u prethodne dvije godine (ili drugom određenom razdoblju) u istom časopisu. Izračun čimbenika jest dijeljenje broja citata dobivenih u tekućoj godini na radove objavljene u proteklom dvogodišnjem razdoblju s brojem radova objavljenih u istom tom razdoblju. Nazivnik ovog omjera ne obuhvaća sve objavljene članke, nego samo članke koji su u citatnim bazama kategorizirani kao izvorni znanstveni članci (eng. articles) i pregledni članci (eng. reviews).

U Hrvatskoj su podatci o čimbeniku odjeka dostupni u bazi podataka Journal Citation Reports (JCR) putem Centra za online baze podataka (http://www.online-baze.hr), u kojoj su svi časopisi svrstani su u dvije cjeline: Science Edition i Social Science Edition.

Čimbenik odjeka prvotno je osmišljen kao knjižničarski alat. Trebao je biti pomagalo knjižničarima u identifikaciji za odabir pri kupnji časopisa, a ne da posluži kao mjera znanstvene kakvoće istraživanja opisanoga u tekstu.

Čimbenik odjeka postao je vrlo utjecajan, jer je selektivan, to jest časopis s visokim čimbenikom odjeka ima vrlo strogu procjenu. U tome leži slabost ovog pokazatelja. Pitanje je tko provodi tu procjenu, jer vrlo često su to osobe s malo iskustva praktičnog znanstvenika, pa dolazi u središte pozornosti tko odlučuje vrijedi li uopće tekst poslati na recenziju. A na časopis se često može utjecati izdavačkom politikom. Podaci na osnovi kojih se utvrđuje nisu transparentni ni dostupni javnosti. Vjerojatnost da će rad biti objavljen u toliko veća u koliko radite nešto što popunjava sliku koju su zacrtali strani moćnici. Zato je sve više radova koji popunjavaju sliku, ali nitko ne radi da to poveže u cjelinu. A izvornih ideja je sve manje.

Posljedica čimbenika odjeka jest da se njegova osnovna dobra funkcija u potpunosti iskrivila, pa se istraživače sada ocjenjuje prema tome gdje, a ne prema tome što objavljuju, pa se tako prividno povisuje i vrijednost ostalih autora samo zato što su objavili u tom istom časopisu, premda su objavili nezapažene članke. Zloporaba čimbenika odjeka krajnje štetno djeluje na znanost, budući da se sve svodi na brojenje umjesto na stvarnu procjenu znanstvenog doprinosa, zamagljuje se znanstvena procjena, uništava karijere, troši vrijeme i dragocjene radove, koči inovacije jer se znanstvenici okreću područjima koja su trenutačno popularna. Istraživanjima je utvrđeno da neovisno o veličini časopisa, objavljivanje članaka koji ne sadrže izvorne znanstvene podatke i neprecizna kategorizacija članaka mogu značajno izmijeniti čimbenik odjeka.

Nove ideje još nemaju potvrde, a nekim novim idejama treba i čitavo stoljeće da se prihvate Prema tome, ono što se prati prema citiranosti nekih radova, to je srednja struja (mainstream). Sada su se počela forsirati istraživanja koja su pretežno u funkciji  srednje struje. A cijeli sustav kroz recenzije i ostalo omogućuje konkurenciji da ukrade neku potentnu ideju i realizira ju s mnogo više ljudi nego ih vi imate, kao autor na raspolaganju.

Brojanje radova je postalo samo sebi svrha. Počelo se na temelju jednog parametra koji je trebao poslužiti knjižničarima da vrednuju časopise stvarati kriterije za napredovanje sveučilišnih nastavnika. Napustili su se osnovni kriteriji izbora nastavnika prema programu koji on nudi i uveli su se kriteriji računanja po IF faktoru. Zašto to sve? Zato da bi glasovita majmunica Ai koja zna računati na računalu, umjesto njih procijenila koliko ste važni. To znači da danas jedna dobra tajnica bez ikakvog problema izračuna tko je dobar i tko nije dobar znanstvenik i nastavnik.

Sve ostalo je postalo sporedno i ne treba nas čuditi da je Sveučilište u Zagrebu na listama vrednovanja svjetskih sveučilišta najslabije u kategoriji patenata u ovom dijelu Europe.

Taj sustav vrednovanja časopisa je organiziran tako da ostvaruje enormnu zaradu. Zato, jer pod firmom otvorenog pristupa morate njima plaćati i često vrlo mnogo. Da bi došli do svog članka morate platiti. Korporacija Thompson Reuters je uspostavila sustav Web of Science[38], a imate i sustav Scopus[39] izdavača Elsevier.

I sada se dogodilo da je ove godine Web of Science prodan jednom dalekoistočnom fondu za 3,5 milijarde USD. Očito je da se tu vrti veliki novac, a ne znanstvena dostignuća.

Iza toga se krije i politika utjecajnih časopisa koji promiču ono što je najzanimljivije za najjače zemlje u svijetu.

Jednom smo analizirali časopis Polimeri i ustanovili smo da je u bazi Scopus oko 70 % naših radova koji su citirani u CC[40] sustavu, a 80 posto u Web of Science. To znači da su Polimeri bili sasvim solidan časopis.

Međutim, tada se arbitražno odredilo ako je rad citiran u CC-u koji je za prirodne znanosti onda dobijete za ocjenu časopisa i za dodjelu sredstava 10 bodova,  a ako je u ovom sustavu plastičara i gumaraca, u Polymer Database Library 1 bod.

Nemoguće je drugačije razumjeti da se časopis iz Slavonskog Broda iz nečega što je imalo 12-15 članaka godišnje pretvorio u časopis sa 120 članaka godišnje s 1800 stranica.

DORA

Tada je došlo do pobune znanstvenika koja je rezultirala u svibnju 2013. Deklaracijom o vrednovanju istraživanja iz San Francisca ( San Francisco Declaration on Research Assessment (DORA) (http://am.ascb.org/...). Deklaracija potvrđuje moje stavove iznesene u časopisu Strojarstvo (3/2009). člankom Faktor odjeka ne može biti čimbenikom izbora u viša zvanja (Časopis Strojarstvo je bio u CC bazi još 1973.). Prvi puta sam javno raspravljao o IF-faktoru 1998. u jednoj radio emisiji. U Deklaraciji je  izričito rečeno da čimbenik odjeka pojedinoga znanstvenog časopisa ne može biti kriterij ili jedan od najvažnijih kriterija prilikom napredovanja znanstvenika. Deklaraciju je  potpisalo mnogo znanstvenika, samo tijekom 5. lipnja 2013. između 8 i 18 sati potpisalo je oko 6.500 potpisnika. Osobno sam bio prvi potpisnik te Deklaracije iz Hrvatske.

Samo naglasak iz tog dijela teksta:

        »Faktor odjeka, poznatiji kao IF-faktor ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekta.«

Kod nas o svemu tome - šutnja.

Teologija i tehnologija

Prošlo je više od tri desetljeća što se na mom obzoru pojavila riječ teologija. Osnovni poticaj za promišljanja tehničara o važnosti transcendentnih potreba ljudskog bića potječe iz članka američkog filozofa i pjesnika Fredericka Turnera. On je napisao ogled o postmodernističkom obrazovanju pod izvornim nazivom: Beyond the Disciplines – Design for a New Academy (Iznad disciplina – nacrt za novo sveučilište), prijedlog novog koncepta sveučilišnog podučavanja godine 1986. U sastavljanju izvorne obrazovne piramide znanja, Turner svojim promišljanjima ruši granice između teologije, umjetnosti i humanistike. Po njegovu mišljenju to znači zacjeljivanje raskola između božanskog i prirodnog, oličenih u imenima Francisa Bacona i Rene Descartesa.

O povezanosti teologije i tehnologije razgovarao sam s Turnerom 1990. u Dallasu. Od tada nastojim povezivati teologiju i tehnologiju kao vršne znanosti kulturologije, metaznanosti ili nadznanosti koja obuhvaća sve znanosti, od matematičkih do tehnologije i teologije.

 

NOVA PIRAMIDA-cres162

Usavršena obrazovna piramida znanja (I. Čatić, inačica 2016.)

(Izvor slike: Hrvatski fokus, 24. lipnja 2016.)

 Ljudsko biće osjeća potrebu za transcendentnošću. Pokušao sam na temelju sintezologijskog pristupa očima tehničara definirati teologiju i teologa. Pritom sam pošao od Hijerarhije potreba američkog psihologa A. H. Maslowa[41].

Osnovni cilj teologije je vjera. Pritom, teologija je humanistička znanost koja se temelji na Objavi te na odgovoru na tu Objavu, vjeri. Posebna odlika te znanosti je mudrost, na temelju koje dolazi do svoje istinske sposobnosti djelovanja. Teolog – znanstvenik, kao Božja stvar, stvoreni sustvaratelj, vjernik i temeljite naobrazbe, proučava i tumači Objavu (vjeru) i povezuje ju s ostalim znanostima. Najzaokruženije sam tu temu obradio 2013. u tekstu u Novoj prisutnosti[42] pod nazivom Sintezologijski pogled na povezanost teologije i tehnologije.

Profesor emeritus

Pred dvadeset i nešto godina je uvedeno da profesori koji odlaze u mirovinu mogu biti izabrani zbog posebnih zasluga za fakultet, struku i znanost općenito u počasno zvanje profesora emeritusa. Na početku je nastala jedna nejasnoća, jer je jedini predlagač mogao biti fakultet, a bira sveučilište. I vrlo brzo se pokazalo da se predlažu mainstreamovci i zaobilaze oni ljudi koji su na bilo koji način stršali tijekom svog djelovanja na fakultetu, a predlagani su u to zvanje ljudi koji su svima bili podobni.

Dosta je dugo trebalo da se uoči da oni koji su to zaista zaslužili, koji su otvorili neko novo područje, koji imaju nadprosječne rezultate u obrazovanju, znanosti i tako dalje, da njih jednostavno nema.

Kada je 2014. došla sadašnja rektorska ekipa na čelu s prof. dr. sc. Damirom Borasom, ona je to uočila. Inicijativu za dopunu Pravilnika pokrenuli su stručnjaci s područja društveno-humanističkih znanosti. Pravilnik za izbor profesora emeritusa dopunjen je s člankom koji omogućuje da Rektor predloži, kao svojevrsni korektor, godišnje dvije osobe. Kada sam odlazio 2006. u mirovinu, prednost su imali oni svima prihvatljivi i iz nekih razloga nije se istakla moja kandidatura. Isprva, (počelo je 27.5.1997.), nije bio veliki broj kandidata, ali 2015. bilo ih je toliko da su se već neki počeli žaliti zašto oni nisu predloženi. Neki, kada su prestali biti moćni, postali su preobični da bih se predlagalo. Prijedlog za mene došao je od skupine predlagača u kojoj su bili tehničari s različitih fakulteta. Pri isticanju moje kandidature, predlagači, uvaženi, stručni ljudi,  imali na umu da ja pored osnovnih uvjeta ispunjavam i neke druge uvjete. Sasvim sigurno da netko tko je postavio čitavo novo zannstveno-stručno područje kojeg prije nije bilo, koji ima takvu javnu i znanstvenu aktivnost da zaslužuje biti predloženikom. Predložili su Rektoru da u 2015. prva dva kandidata budemo Amir Hamzić, vrlo uspješni profesor fizike s PMF-a i ja. To je veliko priznanje pojedincu i podiže ugled fakultetu. Kao emeritus se možete javljati na projekte i voditi ih. I tako smo mi postali prva dvojica izabranika koje je službeno predložio Rektor. Rektor je prijedlog uputio na ocjenu Komisiji na razini Sveučilišta koja je pregledavala sve prijedloge što su došli s fakultete.

Do sada je u dvadesetak godina izabrano 258 profesora emeritusa. U okviru Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika Sveučilišta u Zagrebu postoji Sekcija profesora emeritusa.

Svečanost proglašenja je u Rektoratu i sve je bilo vrlo svečano.

To je sve trajno pozitivno iskustvo i visoki status.

Catic_emeritus

Dodjela počasnog zvanja Professor Emeritus I. Čatiću u Velikoj dvorani Rektorata u Zagrebu 3. studenoga 2015. Lijevo rektor prof. Damir Boras

(Izvor slike: Služba za odnose s javnošću SZ)

Nagrada za životno djelo

Na prijedlog Društva za plastiku i gumu nominiran sam u prosincu  2015. za nagradu za životno djelo. Prijedlog su podnijele tri istaknute znanstvenice, članice DPG-a.  Prijedlog je prihvaćen i jedan sam od dobitnika nagrade za životno djelo u 2015. godini.

Ovo je najveća nagrada koju sam mogao dobiti.

Odluka o nagradi donesena je na drugoj sjednica Odbora za podjelu državnih nagrada za znanost kojom je predsjedao akademik Željko Reiner, potpredsjednik Hrvatskoga sabora i zamjenik predsjednika Odbora i predsjednika Hrvatskoga sabora, gospodina Bože Petrova. Sjednica je održana u Hrvatskome saboru 22. prosinca 2016.

Za nagrade je predloženo i prihvaćeno 29 kandidata, od kojih pet za nagrade za životno djelo i to cijenjeni znanstvenici professor emeritus Marijan Šunjić za prirodne znanosti, professor emeritus Igor Čatić za tehničke znanosti, akademik Vjekoslav Jerolimov za područje biomedicine i zdravstva, prof. dr. sc. Marija Ivezić za biotehničke znanosti te professor emeritus Soumitra Sharma za područje društvenih znanosti.

Termin svečane podjele državnih nagrada za znanost u Hrvatskome saboru potvrđen je za četvrtak, 29. prosinca 2016. godine.

Državne nagrade za znanost dodjeljuje Republika Hrvatska za iznimno važna dostignuća u znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, za proširenje znanstvenih spoznaja i za znanstvena ostvarenja u primjeni rezultata znanstvenoistraživačkog rada, koja su postigli znanstvenici, istraživači i znanstveni novaci. Zakonom o hrvatskim državnim nagradama za znanost predviđena je dodjela četiriju vrsta državnih nagrada za znanost. To su nagrada za životno djelo, godišnja nagrada za znanost, godišnja nagrada za popularizaciju i promidžbu znanosti i godišnja nagrada za znanstvene novake. Nagrada za životno djelo podjeljuje se istaknutim znanstvenicima za cjelokupan znanstvenoistraživački rad koji predstavlja osobni doprinos proširenju znanstvenih spoznaja i primjeni rezultata rada znanstvenoistraživačke djelatnosti. Svake godine može se podijeliti do šest nagrada za životno djelo.

Zanimljivo je da se vijest o dodjeli nagrade na dan objave s popratnim tekstom mogla pročitati samo na jednom mjestu (www.zg-magazin.com.hr), portalu sve specijaliziranijem za znanstvene i stručne teme. 

 igor nagrada

Prof. emeritus Igor Čatić s Državnom nagradom za znanost na svečanosti 29. prosinca 2016. godine.

Na slici s Predsjednikom Sabora Božom Petrovim i Ministrom znanosti i obrazovanja dr.Pavom Barišićem

(Izvor: arhiva prof. Čatića)

Povodom dodjele Državne nagrade za životno djelo profesor Čatić je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje organizirao jedno prijateljsko druženje.

 Nagrada pozivnica

IMG_3314

Profesor Čatić pozdravlja goste i priča o svom životu

 IMG_3318

Profesori Mladen Šercer, Željko  Božić i Igor Čatić

IMG_3319

Profesori Ante Čović,  Igor Čatić i Lino Veljak

 

I time dolazimo do kraja ove priče o profesoru emeritusu Igoru Čatiću, kao znanstveniku renesansnog tipa koji je tijekom svog života djelovao na nevjerojatno širokom znanstvenom i društvenom području. Bavio se mnogobrojnim temama od strojarstva i plastičarstva do glazbe, humanističkih znanosti i teologije. Bavio se sintezologijom, kiborzima i trojstvom koje čine informacija, energija i materija. Svim tim temama donosio je novi i inovativni pogled na svijet oko nas i otvarao nova područja o kojima treba razmišljati i otvarao pitanja o tome što nam donosi budućnost.

Dio tih tema morati ćemo ostaviti za neki drugi tekst i za neku drugu priliku.

I još jedna karikatura koja karakterizira prof. Čatića.

DON_Igor_CATIC_cervantes

Profesor Čatić - Don Kihot-plastičar

U povodu  75. rođendana profesora Čatića karikaturu je načinio Miodrag Katalenić, laborant na Katedri za preradu polimera. Posebno se ističe borba za plastične vrećice.

 

Na kraju je profesor Igor Čatić rekao: „Ova biografija bila bi drugačija da nije bilo  velike pomoći i podrške te beskrajnog razumijevanja i ljubavi Ranke.“

 AUDIO SNIMKA

Profesor dr.sc. Čatić je 14. travnja 2013. zajedno s prof.dr.sc. Zvonkom Benčićem bio gost u mojoj emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju.

Snimka emisije može se poslušati na:

 

  

  LITERATURA

 

  1. Čatić, I. (1980), Polimerijski inženjer, Polimeri 1(2) 50-52 (1980).
  2. Čatić, I. (1985), Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera, Društvo plastičara i gumaraca, Zagreb.
  3. Čatić, I. (1990), Teologija i tehnologija, Strojarstvo 32(1990)6, 407-408.
  4. Čatić I. (1991), Teologija i tehnologija, Hrvatski radio, III. program, veljača 1991.
  5. Čatić, I. (1991), Teologija i tehnologija, Sveučilišna tribina, Sveučilište u Zagrebu, ožujak 1991.
  6. Čatić, I.:(1991), Teologija i tehnologija, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Split, 9. svibnja 1991.
  7. Čatić, I., Razi, N., Raos, P. (1991), Analiza injekcijskog prešanja polimera teorijom sustava, Društvo plastičara i gumaraca, Zagreb.
  8. Čatić, I.:(1992), Tehnologija i tehnologija - dvije vrhunske znanosti, Zbornik radova III. programa Hrvatskog radija, 35(1992)133-137.
  9. Čatić, I., Johannaber, F. (2004), Injekcijsko prešanje polimera i ostalih materijala, Društvo za plastiku i gumu i Katedra za preradu polimera FSB-a, Zagreb.
  10. Čatić, I., Rujnić-Sokele, M., Karavanić, I. (2010), Globalizacija prvih kamenih alata i obradba polimera, POLIMERI, 31(2010)1,22-26.
  11. Čatić, I. (2013.), Zašto volim Guardian?, Hrvatski fokus, 7. lipnja 2013.
  12. Čatić, I. (2013.), Životopis i djelatnosti, Društvo za plastiku, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/izdanja/Catic_zivotopis.pdf

  1. Čatić, I. (2013), Sintezologijski pogled na povezanost teologije i tehnologije, Nova prisutnost, Zagreb.
  2. Čatić, I., Čatić, R. (2014), EPOHEN – Trorječnik polimerstva: hrvatsko-englesko-njemački, Društvo za plastiku i gumu, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/casopis/index.php?pg=rjecnik.

  1. Čatić, I. (2016.), Ne trebaju nam propovjedi kako u hrvatskoj znanosti ništa ne vrijedi, Večernji list, 13. srpnja 2016.
  2. Skupina autora (2013), Drugi o Igoru Čatiću, Društvo za plastiku, Zagreb.

https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/izdanja/Drugi_o_Igoru_Caticu.pdf.

  1. Turner, F.(1987), Beyond the Disciplines, Design for a New Academy, Pregled USIC, Beograd.

 

 

[1]Bijeljina - grad u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad je kao središte plodne ravnice Semberije jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom.

[2] Čabar - grad u Hrvatskoj, izdvaja se kao posebna cjelina, mikroregija na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskog kotara, okružena Republikom Slovenijom s oko 54 km državne granice. Grad Čabar pokriva 282 km2 površine, od čega je oko 215 km2 pod šumom. Rijeka Čabranka predstavlja prirodnu granicu između područja Čabra i Slovenije. Sam pojam grad Čabar se odnosi i na mjesto Čabar, kao i na područje okolnih većih naselja: Prezid, Tršće, Plešce i Gerovo.

[3] DNA-Deoksiribonukleinska kiselina (skraćeno DNK; eng. Deoxyribonucleic acid, DNA) jenukleinska kiselina u obliku dvostruke spiralne zavojnice. DNK sadrži genetske upute za specifični biološki razvoj staničnih oblika života i većine virusa, dugačak je polimer nukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima rabeći genetski kod, tj. trostruki kod nukleotida.

[4] Dušan Čalić, (1918.-1993.) komunist, partizan, politički komesar, narodni heroj, političar, profesor ekonomije, član JAZU od 1965, veleposlanik u Mađarskoj. Predavao predmet Samoupravni socijalizam na FSB-u krajem pedesetih godina.

[5] TRS – Tvornica računskih strojeva Zagreb ili TRS ime je hrvatske tvrtke koja je proizvodila mjerne instrumente za medicinu, računske strojeve, kalkulatore, totalizatore, mini računala, mikroračunala, terminale, pisače i ostalu računalnu opremu. Ova tvrtka danas ne postoji, ali jedna je od pionirskih tvrtki u računarstvu. Prostor prijašnje tvornice sada se koristi za koncerte i okupljanja. Tvornica računskih strojeva osnovano je Rješenjem Vlade Narodne Republike Hrvatske, 25. ožujka 1948. U reklamnim kampanjama sredinom 1980-tih, TRS se reklamirao da slova znače "Tako Reći Super".

[6] Ladislav Jagec – (Čakovec, 1932.-Sjeverno more, 1955.), teniski reprezentativac, nećak velikog hrvatskog tenisača Franje Punčeca, juniorski prvak Jugoslavije 1951. i 1952.,  a 1954. seniorski prvak s Martinecovom u mješovitim parovima. Za Davis cup reprezentaciju nastupio je 1955. Tragično je završio 1955., utopivši se u Sjevernom moru.

[7] Suad Rizvanbegović – potomak čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića, bio je blizak prijatelj prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ali i prijatelj Theodora Forstmanna, jednog od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta. U Ameriku je  1969. došao kao teniski trener, a iz teniskog svijeta prešao je u svijet visokog biznisa kada mu je njegov prijatelj i teniski partner Theodore Forstmann dao u ruke sva osiguranja svojih velikih kompanija. Početkom 1996. Rizvanbegović se, na nagovor predsjednika Tuđmana, vratio iz Amerike u Hrvatsku i preuzeo položaj direktora Croatia osiguranja, na čijem je čelu ostao do 2000., kad ga smjenjuje nova Račanova vlast. Bio je čovjek u kojeg je Predsjednik imao najviše povjerenja te uz Ivića Pašalića i do 1998. Hrvoja Šarinića najutjecajnija osoba u Predsjedničkim dvorima. Bio je i Predsjednik nadzornog odbora NK Croatije i predsjednik Hrvatskog teniskog saveza (HTS).

[8] Skupina autora: Drugi o Igoru Čatiću, Društvo za plastiku i gumu, Zagreb, 2014.

[9] Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu nasljednik je Visoke tehničke škole osnovane 1919. i Tehničkoga fakulteta osnovanoga 1926. godine. Fakultet je osnovan kao nezavisna ustanova 1956. pod imenom Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF). U 1958. godini osnovana je Visoka tehnička škola za pogonske inženjere zbog potrebe za strojarskim inženjerima usmjerenim na tehnologiju i organizaciju proizvodnje, te na održavanje industrijskih postrojenja. Od 1961.godine, od kada se škola nalazila u sastavu Sveučilišta, djelovala je pod nazivom Visoka tehnička škola (bez dodatka »za pogonske inženjere«). U 1967. Visoka tehnička škola integrira se sa Strojarsko-brodograđevnim fakultetom u Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB).

[10] MEGA – tvornica Mega je nastala 1947. pod nazivom Kancpribor, da bi se 1953. godine orijentirala na proizvodnju patent zatvarača, te dobila prepoznatljiv naziv Mega - tvornica metalne galanterije, sa stalnom adresom u Remetincu u Zagrebu. Megina glavna proizvodna orijentacija postala je proizvodnja patent zatvarača, uz koju su se paralelno razvijale prateće djelatnosti: vlastita strojogradnja, tlačno lijevanje, bojaonica i lakirnica. Razvojni vrhunac MEGA je ostvarila 1986. godine kada proizvodi 28.000.000 metara patent zatvarača, zapošljava 1450 djelatnika i ima preko 20.000 m2 izgrađenog proizvodno-poslovnog prostora na lokacijama Savski Gaj, Prekratova, Brezovica i Ilica 69. Naredne godine obilježene su raspadom postojećeg tržišta, kao i ratnim zbivanjima, što je dovelo do teškoća u poslovanju MEGE. Godine 2003. je privatizirana od strane Polipleta iz Slovenske Bistrice, poduzeća sa dugogodišnjom tradicijom u proizvodnji pozamanterijskih proizvoda, sportskih i zaštitnih mreža i u preradi patent zatvarača. Poduzeće Mega-Poliplet d.o.o. nastalo je 2004. godine spajanjem dvaju poduzeća s proizvodnom tradicijom dužom od pola stoljeća. Osnovna djelatnost poduzeća Mega-Poliplet d.o.o. je proizvodnja i prodaja patent zatvarača, pozamanterijskih proizvoda, sportskih i zaštitnih mreža. Poduzeće zapošljava 25 djelatnika.

[11] Skaj – umjetna koža, plošna tekstilija koja veoma nalikuje prerađenoj prirodnoj koži, te ju zamjenjuje u najširoj uporabi. Najčešće se sastoji od nosećega sloja i nanosa plastike. Prvu umjetnu kožu sličnu prirodnoj počela je 1958. proizvoditi njemačka tvrtka Konrad Hornschuch pod trgovačkim nazivom skaj; u nas se taj naziv uvriježio kao istoznačnica za umjetnu kožu na osnovi PVC-a.

[12] Lazo Vračarić – partizan, član Prvog zagorskog odreda, u partizane otišao 1941. nakon atentata pred kinom Zvonimir na tri njemačka avijatičara. Za odmazdu ustaške vlasti strijeljale su oko 50 ljudi. Bio direktor nekoliko poduzeća. U Münchenu je 1961. uhapšen od strane BND-a, zapadnonjemačke tajne policije zbog ratnog zločina. Nakon par dana Lazo je bio oslobođen i vraćen kući. Pronevjerio oko 50 milijuna DM, pobjegao u Francusku.

[13] Jugovinil – tvornica, osnovana u Kaštel Sućurcu kraj Splita, 1947. Bila je jedna od prvih i najvećih tvornica plastike u Europi. Propala je 1990. Kasnije je podijeljena u Adriachem i Adriaplast.  Adriachem je proizvodio materijale na osnovi vinil-klorida (VC) a Adriaplast kalandrate i cijevi, te umjetnu kožu, skaj, koja se koristi u automobilskoj industriji i industriji namještaja.

[14] TOZ – Tvornica olovaka Zagreb, osnovana je u Zagrebu 1937. godine. Društvo unosi temelje tradicije Penkala u poslovanje uvođenjem proizvoda pod tim trgovačkim znakom tijekom 2000.godine i dopunom naziva tvrtke 2001. U 2015. tvornica je otišla u stečaj.

[15] Karavela-Sud Aviation SE 210 Caravelle (poznata kao Karavela) bio je prvi mlazni linijski putnički avion kratkog do srednjeg doleta. Od 1955. godine proizvodila ga je francuska zrakoplovna tvrtka Sud Aviation (tada poznat kao SNCASE (Société nationale des constructions aéronautiques du sud-est ili skraćeno Sud-Est). Karavela je bila jedan od najuspješnijih europskih mlaznih aviona prve generacije i prodavala se po cijeloj Europi.

 [16]Tek sam nedavno saznao da se Plasturgie prevodi na ostale jezike kao prerada.

[17] Strojarstvo– stručni časopis za teoriju i praksu u strojarstvu, osnovan 1959., izdavač Hrvatski strojarski i brodograđevni inženjerski savez. Izlazio do 2013., danas neaktivan.

[18] Michel Legrand– (rođ. 1932.) francuski glazbenik, skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist. Napisao je glazbu za oko 200 filmova uz mnogo poznatih pjesama. Najpoznatija mu je glazba iz filma „Les Parapluies de Cherbourg“ (1964.). Dobio je tri Oscara, i pet Grammya

[19] Jean-Luc Ponty - (rođen 1942.), francuski virtuoz na violini i jazz skladatelj.

[20] Charles Aznavour, - (rođ. Pariz, 1924.) pravog imena Shahnour Varenagh Aznavourian ili Charles Aznavurian, francuski autor, skladatelj, šansonijer i glumac armenskog podrijetla.

[21] Ranko Zgaga, (Zagreb, 1926–1991), inženjer strojarstva, sveučilišni profesor, diplomirao na Strojarskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu 1952., a doktorirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu 1968. Od 1954. do umirovljenja 1991. radio na Tehničkom fakultetu (poslije Strojarsko-brodograđevni fakultet, odnosno Fakultet strojarstva i brodogradnje) u Zagrebu. Od 1975. kao redoviti profesor. Na tom je Fakultetu bio osnivač i pročelnik Zavoda za materijale (1971–1991), te je uveo kolegije mehanička svojstva materijala, tribologija, izbor materijala. Za niz radova o istraživanju, razradbi i uspješnoj primjeni nove metode za određivanje mikrožilavosti dobio je Nagradu za znanost »Nikola Tesla« (1971).

[22] Ljudevit Jonke, (Karlovac,1907– Zagreb,1979), sveučilišni profesor, hrvatski slavist; pisao o problematici suvremenoga književnog. jezika i pravopisa; prevodio s češkoga. Od jeseni1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. Sudionik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik zajedničkoga pravopisa, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine pravi član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. 17 je godina uređivao časopis Jezik, od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske. Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU. Jonke je u polemičkim i političkim raspravama obavio lavovski dio borbe protiv planiranoga nasilnog posrbljavanja hrvatskoga jezika.

[23] Stjepan Babić, (Oriovac, 1925.), hrvatski jezikoslovac i akademik. Godine 1948. zaposlio se u Industrogradnji, te je iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao se je na Filozofski fakultet 1949. i s lakoćom je diplomirao1955. hrvatski, ruski i njemački. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani 1962., a redovitim profesorom postaje 1975. godine. Potpredsjednikom je Matice hrvatske od 1989. do 1992., poslije je zastupnikom u Županijskom domu Sabora od 1993. do 1997. godine. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovine 20. stoljeća. Školovani je slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji su prekinuli s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

[24] Niko Malešević, – (Beč, 1901–Zagreb, 1982), sveučilišni profesor, inženjer strojarstva. Diplomirao je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu 1926. Potom je radio u Radionici državnih željeznica u Zagrebu, gdje je od 1935. vodio ljevaonicu, a od 1943. i laboratorij za ispitivanje materijala. Na Strojarskom odsjeku Tehničkoga fakulteta predavao je od 1946. Na istom je Fakultetu (danas Fakultet strojarstva i brodogradnje) redoviti profesor postao 1962., dekan 1962–64., prodekan 1964–66., a 1969. bio je i osnivač i prvi predstojnik Katedre za nauku o metalima i ljevarstvo. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova te desetak nastavnih skripata. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1972.

[25] Aachen - grad (257.935 stanovnika, stanje 2008.) je u Sjevernoj Rajni-Westfaliji u Njemačkoj, blizu njemačko-belgijsko-nizozemske tromeđe. Karlo Veliki prenio je sjedište franačkih kraljeva u Aachen, dao je izgraditi dvor i katedralu, te Aachen proglasio glavnim gradom Karolinškog carstva. U katedrali su okrunjeni gotovo svi carevi Svetog Rimskog Carstva do 1531. godine. U Aachenu je glasovito sveučilište RWTH Aachen s više od 40.000 studenata.

[26] IKV - Institut für Kunststoffverarbeitung (IKV) in Industrie und Handwerk an der RWTH Aachen (University - Institute of Plastics Processing (IKV) in Industry and the Skilled Crafts at RWTH Aachen University najveći i vodeći institut u Europi za istraživanje i obrazovanje na području prerade plastike. Nalazi se u Aachenu u Njemačkoj. Institut je osnovan 1950. godine uz moto „Istraživanje za korištenje u praksi“. Godine 1951. Institut postaje dio RWTH Aachen. Godine 1965. na čelo Instituta dolazi Prof. Dr.-Ing. Georg Menges. Godine 1988. profesora Mengesa na čelu Instituta zamjenjuje Prof. Dr.-Ing. Walter Michaeli. Danas je na čelu IKV Prof. Dr.-Ing. Cristian Hopmann.

[27] Studentski nemiri 1968. U svibnju 1968. godine, u Francuskoj je došlo do serije građanskih nemira koji su se manifestirali kao demonstracije i opći štrajkovi, odnosno okupacija tvornica i sveučilišta. Na svom vrhuncu, prosvjedi su praktički blokirali cjelokupno gospodarstvo Francuske. Prosvjedi su u jednom trenutku dosegli takvu fazu da su se politički lideri bojali građanskog rata ili revolucije. Nacionalna vlada je u jednom trenutku prestala funkcionirati nakon što je predsjednik Charles de Gaulle tajno napustio zemlju na nekoliko sati. Iako ponekad nasilni, događaji tokom demonstracija su imali svoj artistički i festivalski aspekt s cijelom serijom kvazi improviziranih rasprava i skupova, pjesama, grafita, postera i slogana. Svibanj '68. izvršit će snažan utjecaj na francusko društvo, utjecaj koji će se osjećati tijekom nekoliko narednih desetljeća. Cijeli događaj započeo je valom studentskih prosvjeda protiv kapitalizma, konzumerizma i tradicionalnih institucija, vrijednosti i poretka. Prosvjedi su se ubrzo proširili na tvornice tako da je u jednom trenutku 11 000 000 ljudi (tada više od 22 % ukupne populacije Francuske) bilo u štrajku koji je kontinuirao trajao dva tjedna. Bio je to najveći ikad pokušani štrajk u povijesti  Francuske te prvi divlji opći štrajk u toj zemlji. Pokušaj de Gaulleove vlade da prosvjede uguši silom samo je izazvao suprotni učinak, što je dovelo do uličnih borbi studenata i policije u Latinskoj četvrti, nakon kojih je uslijedilo širenje štrajkova i prosvjeda na cijelu zemlju. De Gaulle je kratko napustio zemlju i otišao u francusku vojnu bazu u Njemačkoj, a nakon povratka je raspustio Narodnu skupštinu i sazvao nove izbore u lipnju. Nasilje je isparilo gotovo jednako brzo kako je i nastalo. Radnici su se vratili svojim poslovima, a kada su izbori konačno održani, golisti su samo učvrstili svoj položaj u francuskoj politici.

[28] Aleksandar Đurašević, (Osijek, 12. XII. 1922 – Zagreb, 25. III. 1974),  strojarski inženjer, sveučilišni profesor. Doktorirao je strojarstvo 1964., a od 1969. redoviti je profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje, predmet „Unapređenje proizvodnje“, „Projektiranje tehnoloških procesa“. Jedan je od organizatora poslijediplomske nastave na matičnome fakultetu. Dekan od 1961. do 1964. (VTŠ). Dobitnik je nagrade »Nikola Tesla« (1974).

[29] Humboldt, Friedrich Heinrich Alexander barun von – (Berlin,1769.-Berlin, 1859.), njemački prirodoslovac i istraživač, mlađi brat pruskog ministra, filozofa i lingvista Wilhelma von Humboldta. Između 1799. i 1804. von Humboldt je putovao po Južnoj Americi koju je istražio i opisao po prvi put sa znanstvenog gledišta. U svojemu djelu Kosmos u 5 svezaka izvršio je fizički opis svijeta. Humboldt je podupirao mnoge znanstvenike kao što je radio s mnogima među kojima su bili Justus von Liebig i Louis Agassiz. Izuzevši Napoleona Bonapartea, Humboldt je tada bio najslavniji čovjek u Europi. Nakon Humboldtove smrti njegovi prijatelji i kolege osnovali su 1860. Zakladu "Alexander von Humboldt" (Stiftung na njemačkom) kako bi nastavili von Humboldtovu velikodušnu potporu mladim znanstvenicima. Iako je prvobitna donacija izgubljena u njemačkoj hiperinflaciji 1920-ih te ponovno u Drugome svjetskom ratu, njemačka je vlada obnovila novčanu potporu Zakladi koja ima važnu ulogu u privlačenju stranih istraživača na rad u Njemačku, a omogućuje i njemačkim istraživačima da neko vrijeme rade u inozemstvu. Suvremena Zaklada osnovana je 1953. sa sjedištem u Bonnu s ciljem promicanja kooperacije izvrsnosti između pripadnika njemačke i inozemne akademske te ostale znanstvene zajednice. Do sada je stipendiju dobilo oko 25 tisuća humboldtovaca iz 130 zemalja. Trenutačno Zaklada Alexander von Humboldt dodjeljuje godišnje oko 800 stipendija. To omogućuje znanstvenicima iz instituta i sveučilišta iz cijeloga svijeta da dođu u SR Njemačku i rade sa svojim domaćinima na obostrano zanimljivim projektima. Međutim istodobno Zaklada omogućuje odlazak njemačkim znanstvenicima da istražuju u inozemstvu. Od 1953. Zaklada je stipendirala 197 istraživača iz Hrvatske. Od njih je bilo/je aktivno na području prirodnih znanosti njih 61 posto, društveno-humanističkih znanosti 35 % dok je s područja tehničkih znanosti samo 4 posto stipendista. Klub hrvatskih humboldtovaca osnovan je 11. svibnja 1992. Za prvog predsjednika izabran je ugledni i svjetski poznati i priznati germanista, prof. Viktor Žmegač. Za prvog tajnika sa statusom jednog od osnivača KHH-a prof. dr. sc. Igor Čatić.

[30] Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije - najveća je i temeljna znanstveno-obrazovna ustanova u području kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. To je visoko učilište koje obrazuje stručnjake iz područja tehničkih znanosti, polje kemijsko inženjerstvo i polje druge temeljne tehničke znanosti, te iz područja prirodnih znanosti, polje kemija. Počeci Fakulteta sežu u 1919. godinu kada je utemeljena Tehnička visoka škola s ciljem obrazovanja znanstvenog i inženjerskog kadra, koji se dotad obrazovao u inozemstvu, najčešće u Beču i Pragu. Jedan od njezinih sedam odjela bio je Kemičko-inženjerski odjel, temelj današnjeg studija. Prvi profesor na Odjelu bio je dr. Vladimir Njegovan, profesor anorganske i analitičke kemije, koji je prvo predavanje održao dana 20. listopada 1919. i tim danom obilježava se svake godine Dan fakulteta. Osobito važno mjesto u povijesti Fakulteta zauzima prof. Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975., koji je predavao organsku kemiju na Fakultetu u razdoblju od 1931.-1939. Kemičko inženjerski odjel postaje 1926. dio Tehničkog fakulteta, koji 1956. nakon osamostaljenja pojedinih odjela prestaje djelovati. Potonji odjel nastavlja s radom u okviru Tehnološkog fakulteta. Iz njega se, razvojem specifičnih struka, odvaja 1978. Metalurški fakultet, te 1980. Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Konačno, razdvajanjem Tehnološkog fakulteta na Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i Tekstilno- tehnološki fakultet 16. studenog 1991. nastaje današnji Fakultet.

[31] Zanimljivo je uočiti simboliku u činjenici da je iste godine, 1936., kada da je rođen Igor Čatić rođeno i visokoškolsko obrazovanje u području primjene i prerade polimera. Profesor J. Hribar je započeo, a profesor Čatić nastavio i tom znanstvenom području posvetio cijeli svoj radni vijek.

[32] Josip Hribar - (Zagreb, 1907 – Zagreb, 1993.), strojarski inženjer, sveučilišni profesor, znanstvenik. Diplomirao u Zagrebu 1933., doktorirao 1944; od 1947. docent za mehaničku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, 1951. izvanredni profesor, a od 1963. do umirovljenja 1977. redoviti profesor tadašnjega Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta, odnosno Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za obradbu metala i Zavoda za drvo i nemetale. Jedan je od osnivača nastave strojarstva i brodogradnje u Splitu. Napisao je skripta Obrada metala (1962) i Plastična obrada metala (1975). Dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« (1970).

[33] Više o P. Ledereru u časopisu Polimeri (https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/fileopen.php?id=1312).

[34] Igor Čatić, Polimerijski inženjer, Polimeri 1(2) 50-52 (1980).

[35] Tehnički vjesnik - Časopis TEHNIČKI VJESNIK - TECHNICAL GAZETTE objavljuje znanstvene i stručne radove iz područja strojarstva, elektrotehnike i građevinarstva, a također i iz njihovih graničnih područja. Prva godina izlaženja: 1994. Učestalost izlaženja (godišnje), 4. Izdavač- Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, Elektrotehnički fakultet u Osijeku, Građevinski fakultet u Osijeku.

[36] Tihomil Beritić- (Herceg Novi, 1919–1999), diplomirao na medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1943., doktorirao 1980. Područje istraživanja  bila mu je hematologija i toksikologija, posebno teških metala i otrovanja olovom i utjecaja na nervni sustav i bubrege.  Član Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti, Razred za medicinske znanosti. Bio je dugogodišnji urednik časopisa Liječnički vjesnik  i Arhiv za higijenu rada i toksikologiju. Dobio je odličje Pravednik među narodima 1994., jer je sa svojom makom za vrijeme II. svjetskog rada spasio židovsko dijete.

[37] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odn. radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

[38] Web of Science – (WoS) je Thomson-Reutersova online platforma preko koje su uz pretplatu dostupne baze podataka; bibliografske, citatne i baze cjelovitih tekstova koje pokrivaju sva područja znanosti. Preko Web of Science sučelja dostupne su sljedeće baze podataka: Web of Science Core Collection (WoSCC), Science Citation Index Expanded (SCI-EXPANDED), Social Sciences Citation Index (SSCI), Arts & Humanities Citation Index (A&HCI), Current Content Connect (CCC), Medline, Journal Citation Reports (JCR). Izdavač: Thomson-Reuters, Pristup: nacionalna licenca, Područja: Biomedicina i zdravstvo, Biotehničke znanosti, Društvene znanosti, Humanističke znanosti, Prirodne znanosti, Tehničke znanosti. U srpnju 2016. Thomson Reuters je obznanio da je za 3,.55 milijardi dolara prodao svoju diviziju za znanost i intelektualno vlasništvo koja ima 4.100 zaposlenika u 40 zemlja,  jednom privatnom equity fondu.

[39] Scopus - knjižničarska baza podataka koja sadrži sažetke i citate akademskih članaka. Pokriva oko 22.000 naslova od oko 5.000 izdavača. Vlasnik je Elsevier (nizozemski izdavač znanstvene i medicinske literature) i Scopus je dostupan online uz pretplatu. U Scopusu je i baza patenata.

[40] CC- Current Contents Connect (Thomson Reuters) je u Hrvatskoj napopularnija baza podataka, a hrvatskim je znanstvenicima dostupna preko Web of Science sučelja. Razlozi njezine popularnosti su relativno visoki kriteriji odabira časopisa, pokrivenost svih područja znanosti, učestalost ažuriranja, sažetak autora, adrese autora, nazivi i adrese izdavača, mogućnost pregleda sadržaja pojedinog broja časopisa te dodatne ključne riječi koje unapređuju pretraživanje. Current Contents Connect uključuje oko 9500 časopisa iz svih znanstvenih područja. Prema navodima proizvođača Current Contents Connect uključuje sve radove iz uključenih časopisa, od korica do korica, tj. ne radi se nikakav odabir, kao kod nekih drugih baza podataka..

[41] Abraham Harold Maslow, (1908.–1970.), američki psiholog, teoretičar pokreta za ljudske potencijale. Osnivač je škole unutar suvremene psihologije koja je poznata pod imenom humanistička psihologija. Njegova teorija ličnosti predstavlja jedan od temelja te škole pa se stoga može nazvati humanističkom teorijom ličnosti. Maslow je polazio od toga da su ljudi u osnovi dobri ili neutralni, a ne zli. Psihopatologija je rezultat iskrivljavanja i frustracije osnovne prirode ljudskog organizma. Najpoznatiji je po Maslowljevoj teoriji hijerarhija potreba iz 1943.). Maslow je pretpostavio da u svakom ljudskom biću postoji hijerarhija od pet potreba. To su – fiziološke, sigurnost, društvene, poštovanje i samoostvarivanje.

[42] Nova prisutnost – časopis za intelektualna i duhovna pitanja. Izdavač- Kršćanski akademski krug (KRAK), Zagreb. Prva godina izlaženja – 2003. Učestalost izlaženja (godišnje)- 3. Područja – sociologija, filozofija, teologija.

 

Komentari

  • Igor Čatić

    26. 04. 2017

    Poštovani gospodine Grčiću, hvala na komentaru i pitanju. Molim Vas da mi se izravno obratite putem e-pošte igor.catic@fsb.hr. Radi se o specifičnom pitanju s kojim nisam upoznat.

  • Tomislav Grčić

    25. 04. 2017

    Poštovani g. profesore, Ponešto poznajem Vaše radove iz područja prerade polimera. Poznata mi je Vaša stalna briga o razgradnji polimera. Vjerojatno ste već vidjeli članak o mogućoj razgradnji uz pomoć voskova moljca. Pčelarsko društvo Zagreb je najveće društvo pčelara u Zagrebu sa oko 200 oktivnih članova. Bilo bi nam drago da se, kao najpozvaniji stručnjak iz tok područja, angažirate u analiz mogućih primjenjivih rješanja. U tom slučaju stojimo Vam na raspolaganju. Sa zahvalnošću i potovanjem, Tomislav Grčić

  • Saša

    14. 01. 2017

    Prof. emeritus Igor Čatić oženio je kolegicu Ranku sa Kemijskog odjela Tehnološkog fakulteta u ZG, pa je on prema tome 'kemijski zet'. Možda je baš to bitno uticalo na njegovu širinu u pristupu problemima, što je nisam mogao uočiti kod meni poznatih 'strojara', pa i inženjera ostalih struka! Ako je netko zaslužio visoku nagradu za životno djelo, onda je to Igor Čatić!

  • Ana

    18. 08. 2016

    Zanimljiva biografija koja govori ne samo o izvanrednoj osobnosti prof. Čatića, nego i o vrijednostima po kojima se živjelo u ne tako davnom povijesnom razdoblju. Gospodinu Ožaniću hvala za doprinos ovom 1. cjelokupnom biografskom izdanju.

  • Aleksandra

    16. 08. 2016

    Divno zabeležena priča koju je ispričao prof. Čatić. Dirnuo me je deo o obitelji i ličnom životu, a iznova impresionirala svestrana i bogata karijera. Očito je ovo najkompletnije i najbolje što sam pročitala o profesoru Čatiću, znanstveniku renesansnog tipa. Mislim da takvih više nema. Hvala gospodine Ožaniću.

Komentiraj