Pretvorba i privatizacija (3) – Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj

Nakon što smo dobili jednu širu sliku procesa privatizacije u većini istočnoeuropskih tranzicijskih zemalja možemo  se posvetiti proučavanju hrvatske privatizacije koja nam je sigurno bliža i čije nas posljedice najviše bole.


Nevjerojatno je da bez obzira što je prošlo više od  25 godina od rušenja komunizma i početka procesa privatizacija[1] u Hrvatskoj o tome do sada nije provedeno kompleksno istraživanja i nisu napisane knjige koje bi to razdoblje obradile detaljno i sveobuhvatno i na multidisciplinaran i znanstven način proučile sve aspekte problema, od ekonomskih, pravnih, socioloških, povijesnih, menadžerskih, organizacijskih do moralnih.  O tom našem turbulentnom razdoblju, kada se rušilo jedno gospodarstvo i stvaralo drugo, kada se raspadala jedna država, a obnavljala i stvarala naša država, napisano je jako malo ozbiljnih i stručnih, analitičnih knjiga.

O tome je govorio mr.sc. Borislav Škregro[2] 2007. godine na jednoj konferenciji[3]:

        "A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena."

Većina analiza tog našeg razdoblja napisana je gledano samo iz jednog kuta ili samo kroz jedne naočale ili proučavajući samo nekoliko aspekata privatizacije, usmjeravajući se na hrvatsku privatizaciju bez poveznica s procesima koji su se odvijali su svim tranzicijskim zemljama. Većina tekstova ili opisuje same procese ili analizira posljedice.

Nisam pronašao niti jedan tekst koji bi posumnjao u nužnost „ubrzane privatizacije“.

Cijeli problem privatizacije je veoma složen, ne smije se proučavati na „crno-bijeli“ način, treba ga analizirati pošteno, stručno  s mnogo uloženog truda i znanja. Nije sva privatizacija bila „pljačkaška“, a mnogi su mi poduzetnici, ogorčeni ponašanjem državnih poduzeća na tržištu, rekli: „Dok god se državna  poduzeća ne privatiziraju, baš me briga na koji način, nećemo moći stvoriti normalno gospodarstvo“.

Ali ljudima se ne da slušati imalo složenije analize pa im se lako moglo kroz medije stalnim ponavljanjem utuviti u glavu - „HDZ i Hercegovci su nas opljačkali“. Činjenice koje pokazuju da to baš nije bilo tako, do prosječnog građanina nisu mogle doprijeti.

Ipak, malo po malo, otkrivaju se razne nove informacije, polako se slažu „kockice“, dobivaju se sve realnije slike svih tih procesa. Pored ostalog, otvaraju se arhivi i istraživači otkrivaju kako su u „ono vrijeme“, puno prije 1990.  komunisti otvarali fiktivna poduzeća u inozemstvu, tamo spremali veliku lovu, pa se doznaje da je nešto od toga ušlo i u procese privatizacije.

Jedna od najrazornijih i najpodlijih tvrdnji koja se godinama lansirala kroz medije je ona o „200 obitelji kojima je predsjednik Tuđman htio predati hrvatska poduzeća i kapital hrvatske države“. O tome Borislav Škregro koji je bio bliski suradnik Predsjednika Tuđmana iz onih vremena piše:

                  "Gotovo kao apodiktički stav danas ćete od mnogih ljudi čuti priču o tobožnjem programu HDZ-a i predsjednika Tuđmana o uspostavljanju 200 bogatih obitelji kao poželjnom ishodu hrvatske privatizacije. Već sam naveo da sam od 1993. do 2000. bio u samom vrhu vlasti. Nikada u tih osam godina nisam ni od koga u vlasti, a pogotovo ne od Franje Tuđmana, čuo nešto makar i samo slično spomenutoj tezi. Da ne govorim da ni u ludilu ne bih mogao sudjelovati u takvom nečemu. Pišući ovaj osvrt, ne vjerujući do kraja čak ni vlastitom sjećanju, koje možda ima značajke selektivnosti, intervjuirao sam na ovu temu petero ljudi - dva bivša premijera iz tog razdoblja, zatim dva najbliža politička suradnika pokojnog predsjednika i jednog istaknutog bivšeg dužnosnika «onih službi». Pitao sam ih – dobro, odakle priča o Tuđmanu i 200 obitelji? Ja to nikada nisam čuo. A vi? Iskreno, nakon toliko godina, recite - da li je to bio neki neobavezan razgovor uz kavu, ili je to bila neka šala, možda čak još jedan primjer nekakvog tajnog zločinačkog pothvata? Odgovor sviju bio je jednak – nikada za takvo što nisu čuli, osim kao podmetanje Tuđmanu i HDZ-u. Upravo suprotno, podsjetili su me, Tuđman se zalagao za podjelu dionica stradalnicima, kupnju po povlaštenim uvjetima zaposlenima i ranije zaposlenima, promovirao je tzv. narodni kapitalizam u kojem će vlasnički participirati milijuni građana. Svejedno, u procesu tzv. detuđmanizacije nastala je i fama o projektu «200 obitelji» (naravno, pripadnika HDZ-a).

Godine 2000. tada nova koalicijska Vlada nije znala odgovoriti ništa konkretnije o tome, iako je bila izrijekom i formalno pitana od zastupnika u tadašnjem Hrvatskom Saboru.

Dovoljno je bilo o tome pričati u izbornoj kampanji. Mnogi su nasjeli."

Međutim, mnogi ljudi si više ne žele glavu razbijati problemima privatizacije, misle da im je sve jasno, da je to prošlo  i više se tom temom ne žele baviti, pa se mogu u miru posvetiti gledanju turskih sapunica.

 A najstrašnije je da zbog svega toga  mladi imaju potpuno iskrivljenu sliku tog tranzicijskog razdoblja.

O procesima ruske privatizacije napisane su obimne i debele knjige, neke bolje, neke lošije, uglavnom stranih autora i istraživača, a knjiga ruskih autora ima  malo.

Možda je jedan od razloga, što je opasno pisati o privatizaciji u tranzicijskim zemljama, a i u Hrvatskoj.

Ovaj tekst nema pretenzije dati cjelovitu sliku našeg procesa privatizacije. Za to bi trebalo napisati jednu debelu knjigu i provesti dugogodišnja istraživanja, a posebno bi trebalo detaljno proučiti mnogobrojne primjere konkretnih privatizacijskih slučajeva. Pokušavam na cijeli proces gledati iz malo drugačijeg kuta nego što je to uobičajeno i pokušavam sam sebi razjasniti neke procese.

I svoje zaključke podijeliti s čitateljima.

Je li opasno pisati o privatizaciji

Jednom sam razgovarao s kolegicom koja je bila aktivna kao savjetnica u procesima privatizacije. Detaljno mi je opisivala kako je radila, a kroz to je opisala i svoje iskustvo kako su se te privatizacije provodile. Ja sam zapisivao sve što mi je govorila. Tada mi je rekla: „Ne želim da to bilo gdje objaviš i da bilo gdje spomeneš moje ime. Kao što znaš ja imam dvoje djece i unuke i s tim se čovjek ne igra.“

A onda mi je rekla: „I ti se prestani junačiti i njuškati po tim temama. Nemoj zaboraviti da i ti imaš dvoje djece“.

Smrznuo sam se. Do tada sam mislio: „Ja sam sada u mirovini i kaj mi tko može“.

Nakon toga sam se „spustio na zemlje“ i postao mnogo oprezniji.

Jednom sam na okrugli stol o nekim menadžerskim temama pozvao kolegu direktora jednog državnog poduzeća u mirovini da govori o svojim iskustvima. Najprije je pristao, a onda me drugi dan nazvao i rekao da ne želi doći: „Znaš, imam djecu. A oni mogu biti opasni“. Činjenica da je tema okruglog stola bila jako benigna nije ga pokolebala. „Oni znaju da ja mnogo znam i ako vide da sam počeo nešto javno pričati neće im se svidjeti“.

Nije rekao tko su to „oni“, ali sam ja dobro znao.

U komunizmu smo pazili što govorimo i pred kim govorimo, a sada nam se to vraća kroz našu novu „demokraciju“.

Možda nas može „tješiti“ činjenica da je u drugim tranzicijskim zemljama situacija i mnogo gora, jer su tamo ljudi gubili glave.

Privatizacija i privatizacija

Kada se govori o našoj privatizaciji tada se, a takva je i službena definicija, misli samo na proces kojim državna poduzeća prelaze u privatne ruke. Međutim, ako cijeli problem gledamo šire, tada možemo dati i jednu širu definiciju pa možemo reći da je „privatizacija proces u kojem se naše gospodarstvo, do 1990. godina u društvenom vlasništvu, mijenja u gospodarstvu u kojem ima sve više privatnih vlasnika poduzeća“. A u tom slučaju imamo dva procesa koji se odvijaju paralelno.

  1. proces u kojem državna, nekada društvena, poduzeća prelaze u privatno vlasništvo,
  2. poduzetnički proces kojim se „iz ničega“ osnivaju nova, privatna poduzeća, rastu i razvijaju se.

Zato danas u Hrvatskoj imamo tri vrste poduzeća:

  1. državna poduzeća, u vlasništvu države, grada, županije ili drugih državnih poduzeća i institucija,
  2. privatna poduzeća, nastala „ubrzanom privatizacijom“ državnih poduzeća u početnom tranzicijskom razdoblju
  3. privatna poduzeća nastala na poduzetnički način.

Sve tri vrste poduzeća su različite i po načinu nastanka, djelovanju, poslovanju i rezultatima koje ostvaruju.

Da je u ono vrijeme, u 1990-tima  bilo pameti, a te pameti nažalost nije nitko imao, privatizacija državnih poduzeća bi se provodila sporo (a ne „ubrzano“) i težište bi se stavilo na stvaranje novih privatnih, poduzetnički stvorenih poduzeća. Takva poduzeća danas nose hrvatsko gospodarstvo, zapošljavaju i predstavljaju najpozitivniji dio gospodarstva.

Ali u ovom tekst nećemo se baviti tom vrstom poduzeća.

Predmet zanimanja ovog teksta su procesi kojima su u bivšim komunističkim zemljama nekadašnja državna poduzeća „ubrzanom privatizacijom“ prelazila u privatno vlasništvo, jer su ti procesi  nešto što je presedan u povijesti svjetskog gospodarstva. I vjerujem da se neće ponoviti u sljedećih „500 godina“.

A negativne posljedice tih procesa i hrvatsko društvo i društva ostalih tranzicijskih zemalja osjećati će još jako dugo.

Što je zajedničko svim tranzicijskim zemljama

U svim tranzicijskim zemljama privatizacija se početkom 1990-ih provodila na sličan način. Razlikuju se uglavnom po brzini i nasilnosti kojom su provođene, po stupnju razaranja koje su iza sebe ostavile, po količini novca koji je „isisan“ iz pojedinih država i poslan u londonske i američke banke, po broju milijardera koji su nastali u kratko vrijeme, po postotku poduzeća koja su prešla u vlasništvo stranih kompanija i po ukupnom postotku državnih poduzeća koja su prešla u privatno vlasništvo. Metodologija provođenja privatizacije je slična i možemo uočiti nekoliko zajedničkih značajki u svim tranzicijskih zemljama:

  1. Privatizacije su se provodile metodom „ubrzane privatizacije“, negdje nazvanom „masovna privatizacija“, temeljene na Friedmanovoj[4] „doktrini šoka[5]“,
  2. Glavni savjetnici za provođenje privatizacije bili su Friedmanovi „Dečki iz Čikaga[6]“, Jeffry Sachs & comp
  3. Provodile su se u vrijeme, kada ljudi nakon izlaska iz komunizma nisu imali novaca kojim bi mogli kupovati poduzeća. Zato se privatizacija mogla provoditi ili „sumnjivim“ operacijama koje su omogućile da se vlasništvo poduzeća dobije bez novaca ili „prljavim“ novcem ili korištenjem kapitala koji su tijekom komunističkog razdoblja pojedine službe spremile na „Djevičanskim otocima“, u raznim čudnim bankama ili u nekim, u komunističko vrijeme, osnovanim poduzećima ili  kapitalom stranih kompanija.
  4. U svim operacijama privatizacije vrlo važnu (a možda i odlučujuću) ulogu imali su dobro umreženi pripadnici nekadašnjih komunističkih nomenklatura i njihovih tajnih službi.
  5. Već u početku novi vlasnici kapitala, poduzeća i banaka preuzeli su medije kojima su ljudima uspješno „peglali mozak“ i bijes naroda zbog privatizacijske pljačke usmjeravali od sebe prema svojim ideološkim protivnicima.

Još treba istaknuti da je odobravanje Zapada bilo to veće i pohvale to glasnije što se privatizacija provodila brže i bezobzirnije. Zemlje koje su se držale uputa Zapada i ubrzanom privatizacijom razarale svoje gospodarstva (kao Rusija za vrijeme Jeljcina)  bile su miljenice Zapada i oličenje demokracije. Politički lideri (kakvi god bili),  koji su te procese zaustavili i počeli zaštićivati svoje gospodarstvo, kao Putin i Orban, odmah su proglašavani fašistima.

U početku je bilo najvažnije ljude u svim tranzicijskim zemljama uvjeriti da  je nužno što prije, u što kraćem roku,  provesti pretvorbu kapitala i vlasništva iz državnog u privatno, odnosno u privatne ruke. I kada se to bude provelo, svi će problemi biti riješeni, gospodarstvo će u privatnim rukama postati efikasno i procvjetati će, porasti će standard i u bivšim komunističkim zemljama ljudi će živjeti kao oni na Zapadu.

I ljudima će se preko noći ostvariti san koji su sanjali gledajući holivudske filmove, radeći na „baušteli“ u Njemačkoj ili putujući na šoping u Trst.

Kako je to bilo moguće

Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguće, kako nismo odmah u početku uočili i shvatili da nije izabran dobar put kojim se provodila privatizacija. Pa i najnaivnija (da ne kažem najgluplja) osoba mogla je znati da ne možeš na normalan način, „preko noći“ postati vlasnik poduzeća, ako nemaš novaca. Kako je bilo moguće da takvo ludilo zavlada ne samo u Hrvatskoj, već puno okrutnije i puno agresivnije u svim tranzicijskim zemljama.

Događale su se pojave koje su izgledale kao „izvan svake pameti“, ali što je nevjerojatno, ljudi su vjerovali da je to dobro i da to mora tako biti. Izgubio se najnormalniji ljudski osjećaj za ono što je dobro, a što zlo, što je pravedno, a što je nepravedno. Ono što bi bilo nezamislivo da ti netko priča i uvjerava te u Engleskoj i Njemačkoj, to je u Češkoj, Rusiji, Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim zemljama postalo nešto potpuno normalno. I ljude su uvjeravali da je to ono što su sanjali godinama i desetljećima.

Milijuni ljudi od Baltika do Crnog mora vjerovali su da je potpuno u redu da se tvornice uništavaju i da stotine tisuća ljudi u tim tranzicijskim turbulencijama ostaju bez posla.

Krajem devedesetih razgovarao sam o tim problemima s jednim mojim prijateljem iz Češke. Upoznali smo se mnogo prije, u listopadu 1973. godine, kada je on kao cijenjeni stručnjak radio u odjelu tehnologije velike češke tvornice ČKD iz Praga. ČKD je bio jedan od najvećih svjetskih proizvođača tramvaja, s proizvodnjom od preko tisuću tramvaja godišnje. Ja sam radio u odjelu tehnologije Končareve tvornice Srednji električni strojevi i zajedno s drugim kolegama iz Končara došao sam u ČKD preuzimati dokumentaciju za proizvodnju motora za te tramvaje. Naime, tada je Grad Zagreb kupio veliki broj tih čeških tramvaja (i sada ih možemo vidjeti na zagrebačkim ulicama), a  KONČAR je u okviru ugovora proizvodio veliku količinu motora za te tramvaje (koliko se sjećam više od tisuću motora godišnje).

Kada je Josef-Pepo došao devedesetih, nakon svih društvenih, gospodarskih i političkih promjena, u Zagreb, naravno da sam ga pitao što je sa ČKD-om. Rekao mi je: „ČKD-a više nema. I ja i mnogi moji kolege, inženjeri ostali smo bez posla. U praznim halama snimaju se reklamni filmovi, a ostatak su preuzeli nekakvi mladi privatnici, naši tajkuni“. Činilo mi se da je to još jedna priča, slična i mnogim našim pričama. Tada me je njegov zaključak prenerazio. „Dobro je da se to tako dogodilo. Mi nismo bili sposobni održati se na svjetskom tržištu. Zato su Nijemci preuzeli proizvođača lokomotiva, kao i Škodu proizvođača automobila“, rekao je smireno i uvjereno Pepo. I time bacio u „povijesnu ropotarnicu“ sve svoje znanje i znanje tisuće čeških inženjera, svu vrhunsku tehnologiju koju je ČKD razvio tijekom desetljeća.

I dok takve naše priče mene razbješnjuju i rastužuju, njega su „preparirali“ i uvjerili da je to dobro i da tako mora biti.

Proces „ispiranja mozga“

U procesu „ubrzane privatizacije“ bilo je jako važno da se ljudima „ispere mozak“  i da ne postavljaju „bedasta pitanja“. Većina nas je ipak odgojena s određenim uvjerenjima, a to je da bi se kapital, u načelu, trebao zaraditi radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana“ uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije ideje da se sve provede  brzo. Da bi nas (a i stanovnike ostalih bivših komunističkih zemalja) uvjerili da  je dobro ono što je „izvan zdrave pameti“ i izvan naših normalnih ljudskih stavova, trebalo je započeti proces „ispiranja mozga“ i potiskivanja osnovnih, stoljećima izgrađivanih moralnih shvaćanja dobrog i lošeg, pravednog i nepravednog.

brain-washing-television 

„Pranje mozga“ kroz medije

(Izvor slike: https://syrianfreepress.wordpress.com/...)

Zbog toga je trebalo preuzeti medije (neke osnovati i financirati, a druge dobiti privatizacijom) i krenuti s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju:

  • da je država loš gospodar i treba hitno sva poduzeća  u vlasništvu države prebaciti u privatne ruke  pa makar kod toga i bili prisiljeni malo zažmiriti i upotrijebiti radi opće koristi i neke ubrzane metode koje baš nisu uvijek poštene.
  • da je novac novac, svaki je novac dobar bez obzira na podrijetlo i ne treba pitati odakle je novac, jer to samo komplicira provedbu procesa. Znači u pretvorbu se može „ubaciti“ i novac dobiven pljačkom, drogom, švercom i sličnim aktivnostima.
  • svaki privatnik bez obzira na obrazovanje, iskustvo i dotadašnje rezultate bit će bolji menadžer od državnog menadžera, jer će „uz vlasništvo (automatski) dobiti i pamet da tim vlasništvom upravlja“. Budući da će to postati njegovo vlasništvo, on će uvijek najbolje znati što je za njega najbolje i donositi najbolje odluke. (Ta naivna teza iz priče o Ivici i Marici, naravno da se pokazala kao totalna budalaština)

I danas većina političkih „elita“ (i lijevih i desnih)  i gotovo cijela hrvatska javnost uopće ne sumnjaju u ispravnost postavljenih teza. A to su sve stavovi koje normalan čovjek u normalnim uvjetima odbacuje s gnušanjem, je su protivni odgoju, svim moralnim temeljima i zdravom razumu. Ali nakon kontinuirane i masovne kampanje u medijima ljudi su počeli sumnjati u svoj zdrav razum i prihvaćati ono što je potpuno suludo.

Ljude je trebalo uvjeriti da je sve što se događa normalno, ako želimo što prije ući u kapitalizam i bolji život, da to sve treba tako i biti, da je potpuno normalno da oni završe na burzi bez posla, da je potpuno normalno da nekada uspješna tvornica propadne i ubrzo padne u ruke nekih tipova koji će otjerati ljude na ulicu i rasprodati nekretnine, da je potpuno normalno da u tom novom društvu netko preko noći postane milijarder, da je „bijelo, ono što se svima činilo da je crno“.

A nova „elita“ (dobro popunjena ostacima starih komunističkih elita i njihovom djecom) koja se naglo obogatila, preuzela bogatstvo novih zemalja u svoje ruke i preuzela medije, morala se potruditi da svoje stanovništvo uvjeri da tako mora biti i da  ljudi moraju podnijeti žrtve da bi se stvorio kapitalistički sustav. I da bi se stvorio novi sloj bogatih ljudi kao temelj novog poretka.

U turbulentnim trenucima „preokreta“ kada se sve mijenjalo, kada se jedan sustav rušio, a  drugi još nije bio uspostavljen, kada smo ulazili u nešto nama potpuno nepoznato (osim slike koju smo dobivali iz filmova), bio je pravi trenutak da se u obične  ljude, političare, intelektualce i javno mnijenje  usade neki stavovi i uvjerenja  koji će se održati kao temelj za stvaranje novog društva. To što je to društvo ispalo nakaradno, bolesno i izopačeno i što se na to ne reagira možemo dijelom zahvaliti i tim osnovnim stavovima koji su „utuvljeni“  u naše hrvatske, češke, ruske, mađarske i ostale glave koje su se izvukle iz komunizma.

Na jednu od uobičajenih „mantri“ koje su se stalno vukle po medijima i  opravdavale ubrzanu privatizaciju reagirao je dr. Goran Marić[7] u svojoj knjizi[8]:

               "Oni kažu da je i najgore privatno vlasništvo bolje od najboljeg državnog. To kažu ili napišu bez imalo dvojbe, bez srama, bez kompleksa.

Ne sjete se ni Magme, ni Kamenskog, ni Jadrankamena, niti Salonita, niti Kio Orahovice, niti Dalekovoda, niti Brodokomerca, niti Fotokemike, Peveca, Metroneta, ni Diokia, ni Sljemena, ni Badela, Konstruktora ….

Zar to nisu bile, ili su još uvijek, sve privatizirane tvrtke?

Zar nisu potonule upravo pod privatnim vlasničkim atributom?"

A da smo posumnjali u „ubrzanu privatizaciju“

Probajte si zamisliti kako bi prošao netko koji bi početkom 1990-tih rekao da ne treba žuriti s tom privatizacijom, da je trebalo malo počekati i ići drugim putem. U medijima bi ga bivši partijski sekretari, bivši novinari i urednici lista „Komunist“, novinari, bivši članovi Centralnog komiteta, ugledni „liberalni“ intelektualci, kolumnisti koji su u bivšem sustavu bili tako komunistički i lenjinistički rigidni, da su jednoga od njih u Vjesniku zvali „Maoslav“, sasjekli kao zadnjeg „komunjaru“ koji se želi vratiti u socijalizam. A punu „znanstvenu“ podršku dali bi im znanstvenici koji su još nedavno doktorirali na proučavanju samoupravljanja kao najboljeg od svih svjetova.

S naivnim ljudima, koji su tek izašli iz komunizma, željnim boljeg života u kapitalizmu  bilo je lako manipulirati i ljudi su povjerovali (u početku). A u mišljenja velikog nobelovca Miltona Friedmana i sličnog društva koji su s visoka dijelili savjete kako bi trebalo preći iz komunizma u kapitalizam nitko se nije usudio sumnjati.

Nova vlast nije imala dovoljno svojih ljudi i morala se osloniti na komunističke kadrove u poduzećima, od kojih su mnogo „okrenuli kaput“ i postali veliki demokrate, „veliki Hrvati“, a uskoro i veliki kapitalisti. Takvi ljudi u najvećem broju slučajeva nisu bili dorasli rješavati teške probleme u poduzećima.

U tim novim uvjetima trebalo je poduzeća restrukturirati i promijeniti i pripremiti za poslovanje u novim uvjetima. Za to nije bilo niti znanja, niti sposobnosti niti volje, a niti dovoljno novaca.

Savjetnici zla

U tekstu o privatizaciji u Rusiji (Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija) objavljenom na ovom portalu pisao sam o savjetnicima od Friedmanovih Chicago Boysa do stručnjaka MMF-a i Svjetske banke koji su sa svih strana navalili na Rusiju i ostale tranzicijske zemlje nakon propasti komunizma. Dijelili su savjete društvima i zemljama koje uopće nisu poznavali i uz ucjene i pritiske tjerali su  sve te nove, postkomunističke zemlje da što prije sve privatiziraju, bez obzira na svu nesreću koji je ta ubrzana privatizacija izazivala. 

Jeffrey Sachs je savjetovao i Antu Markovića još za vrijeme Jugoslavije. Ante Marković je bio predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u SFR Jugoslaviji od 16. ožujka 1989. do 20. prosinca 1991. Obično se zaboravlja da je prvi val privatizacije društvenih poduzeća pokrenula Markovićeva savezna vlada  1989. godine uz važnu savjetničku ulogu Jeffrey Sachsa, te uz veliku podršku Georgea Sorosa i mnogih drugih zapadnih ekonomskih eksperata. Tijekom reformske 1990 godine privatizacija u SFR Jugoslaviji je uzela maha, čak 1.200 društvenih poduzeća je prešlo u status mješovitih. Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka u SR Hrvatskoj

Zapadni savjetnici nastavili dolaziti i dijeliti savjete, a naša intelektualna i znanstvena elita gledala ih je i slušala sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Među svim tim mnogobrojnim savjetnicima bio je i Vito Tanzi, jedan od direktora MMF-a. U svojoj knjizi Ruski medvjedi i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi u jednom poglavlju piše i o svojim iskustvima u Hrvatskoj u 1990-im godinama:

          „Godine 1995. hrvatska vlada odlučila je održati međunarodnu konferenciju o ekonomskoj tranziciji. Konferencija se trebala održati u lijepom gradu Dubrovniku, na obali Jadranskog mora. Konferenciju je organizirala Hrvatska narodna banka, a posebice zamjenik guvernera Marko Škreb u suradnji s Mariom Blejerom, tada ekonomistom pri MMF-u. Nekoliko visokorangiranih zaposlenika Fonda pozvana je da sudjeluje u onom što je hrvatska vlada smatrala politički važnim događajem.…..                  …Dubrovnik se nalazio svega nekoliko milja od mjesta na kojem su se vodile borbe. U MMF-u je bilo diskusije o tom treba li dopustiti njegovim službenicima da uopće sudjeluju na konferenciji. …Kad je konačno došlo vrijeme, svi su se pojavili na konferenciji i sve se odvijalo po planu. … Hrvatski sudionici uključivali su predsjednika vlade, zamjenika predsjednika vlade, ministra financija i ekonomije, guvernera Hrvatske narodne banke i druge…. Bio je to način za Hrvatsku da se ponovno pridruži zapadnom svijetu nakon mnogo godina provedenih u socijalističkom bloku i kao dio Jugoslavije.

Skupina vanjskih sudionika uključivala je neke ugledne ekonomiste kao što su Robert Mundell koji će nekoliko godina poslije dobiti Nobelovu nagradu za ekonomije i neke druge……

……Neka od pitanja koja su mi postavljali: Bi li porez trebao imati jednu ili više stopa? Bi li turistički i drugi primarni sektori trebali biti izuzeti iz oporezivanja? Zašto je PDV bolji od poreza na promet, poreza u više stadija i gradacija koji bi trebao zamijeniti? Isto takva pitanja postavljali su mi i u Rusiji i u Mađarskoj…………

….Sljedeće jutro otišli smo na aerodrom sretni što se nije ostvarila prijetnja srpskog granatiranja grada i što je konferencija prošla bez izgreda…..Kasnije sam doznao da je aerodrom napadnut i dan prije mog odlaska. U Dubrovniku nas nisu obavještavali o ovim događajima."

Pretvorba i privatizacija

U Hrvatskoj su se kod stvaranja novog kapitalističkog društva dotadašnje komunističko, državno vlasništvo u gospodarstvu mijenjalo kroz pretvorbu[9] i privatizaciju. Pretvorbom su se poduzeća u društvenom vlasništvu pretvarala u državna poduzeća. A postupkom privatizacije su privatne osobe različitim postupcima (u tome je „kvaka“ jer su ti postupci često bili i s onu stranu zakona) postajale vlasnici tih pretvorenih poduzeća.

Do 1990. godine, gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka, još za „vrijeme Markovića[10]“. Raspadom Jugoslavije i propašću komunizma došlo je do privatizacije društvene imovine, koja je postala državna imovina. Uspostavljena su hrvatska državna poduzeća (Hrvatska poštaHrvatske šumeHrvatska elektroprivredaHrvatske željeznice i dr.), a ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran.

Pretvorba se provodila kroz Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/91.), donesen 22. travnja 1991. A poduzeća su bila dužna obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. Pretvorbom poduzeće postaje dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje će dobiti poznatog vlasnika. Mogli su biti različiti vlasnici -  od zaposlenih i ranije zaposlenih u poduzeću, osoba koje kupe cijelo ili idealni dio poduzeća, pa do Hrvatskog fonda za razvoj.

Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se (više-manje)  na temelju smjernica opisanih u dokumentu „Koncepcija i strategija gospodarskog razvitka Republike Hrvatske» EIZ (1992), koji je Vlada RH naručila od Ekonomskog instituta u Zagrebu, 1991. godine. Taj dokument napisan krajem ratne 1991. godine, je gotovo u neizmijenjenoj formi postao osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992/1993 godine. U njemu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije, bez obzira na okupiranost trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj. I bez obzira što, nakon izlaska iz komunizma nitko u Hrvatskoj nije imao novaca (naravno, stečenog na legalan način)

Jedan od urednika i autora tog dokumenta bio je Borislav Škegro koji i  danas smatra da je postupak naše privatizacije bio ispravan, najbolji mogući u onim uvjetima i da je spasio hrvatsko gospodarstvo od propasti. On je  18. lipnja 2007. na jednoj Konferenciji održao predavanje[11] pod nazivom „Kako je privatizacija spasila Hrvatsku“. Kod toga je rekao (i napisao):

                „Privatizacija u Republici Hrvatskoj, kako je provedena u razdoblju 1991.-2007. godine, dala je bitno pozitivan i presudan doprinos dugoročnom gospodarskom i društvenom razvitku. Provođena većim dijelom u nezamislivo nepovoljnom okruženju ratnih razaranja, enormnog fiskalnog napora za potrebe rata, nesigurnosti u pogledu međunarodno-pravnog raspleta raspada SFRJ, raspada tradicionalnih tržišta, nepostojanja institucija, mehanizama i pravnog okvira suvremenog tržišnog gospodarstva, sa snažno prisutnom naslijeđenom svijesti tipa «radnička klasa je sve ovo stvorila» i dodatnim povećanim stupnjem solidarnosti sa ratnim stradalnicima, nemavši u najvećem broju slučajeva opciju odgađanja do povoljnijih vremena i suočena sa gotovo 3.000 pravnih subjekata kao predmeta, privatizacija je u Hrvatskoj provedena zadivljujuće uspješno i učinkovito. Ova ocjena stoji još i više, kada je sa izvjesne povijesne distance uspoređujemo s privatizacijom u drugim državama, koja se odvijala u daleko povoljnijim okolnostima i uz stostruko veću zainteresiranost stranog kapitala tijekom 90-tih godina.“

Taj stav branio je gdje je god imao prilike i brani ga i danas.

Zakon o privatizaciji donesen je 1. ožujka 1996..

U Članku 1 Zakona piše:

Privatizacija je dio ukupne gospodarske i razvojne strategije i politike Republike Hrvatske a provodi se u cilju postizanja:

  1. bržeg gospodarskog rasta u uvjetima tržišnog gospodarstva,
  2. očuvanja produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta,
  3. tehnološke modernizacije hrvatskog gospodarstva,
  4. unošenja novih, modernih i učinkovitih metoda i vještina managementa u hrvatsko      gospodarstvo
  5. uključivanja hrvatskog gospodarstva i hrvatskih poduzeća u razvojne tokove europskog i svjetskog gospodarstva te u međunarodno tržište kapitala,
  6. poticanja rasta hrvatskog poduzetništva,
  7. poticanja uključenja poduzetnika iz iseljene Hrvatske u razvitak hrvatskog  gospodarstva. 
  8. smanjenja obveza Republike Hrvatske prema poduzećima (dokidanje subvencija) i smanjenja javnog duga.

U tom Članku Zakona piše:

         "Privatizacija u smislu ovoga Zakona je prodaja dionica, udjela, stvari i prava, te prijenos bez naplate dionica i udjela fizičkim i pravnim osobama određenim ovim Zakonom.

          Dionice i udjeli koje je stekao Hrvatski fond za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Fond) na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, stvari i prava koje je stekao Fond na temelju posebnih propisa, dionice i udjeli, odnosno stvari i prava pravnih osoba u vlasništvu Republike Hrvatske, prodaju se, odnosno prenose bez naplate pod uvjetima propisanim ovim Zakonom."

Kada se danas čitaju ti zakoni uočava se najbolja namjera da se stvori određen sustav i logika po kojoj će društvena poduzeća preći u privatne ruke. Nažalost, u svim agencijama i ministarstvima nije bilo ljudi koji bi bili dorasli tim složenim zadacima i imali znanja i poštenja da  vode te složene procese i štite dugoročne interese Hrvatske.

Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je „ubrzana privatizacija“ na bilo koji način i mogla biti poštena.

Kako je donesen Zakon o pretvorbi

Publicist i politolog Darko Petričić u svojoj knjizi[12] piše kako je donesen Zakon o pretvorbi.

           "Donošenju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća prethodilo je nekoliko skupova domaćih ekonomista i pravnih  eksperata koje je organizirala tadašnja Vlada čiji je predsjednik bio Franjo Gregurić. U početku, kada se donosila odluka o modelu pretvorbe na skupovima su se iskristalizirala 4 moguća rješenja kako promijeniti društveno vlasništvo. Ti modeli bili su:

  • Prodaja
  • Dokapitalizacija
  • Potraživanja u poduzećima pretvoriti u vlasničke udjele
  • Vaučerska privatizacija

Izrade zakona o pretvorbi prihvatio se profesor i dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu – Jakša Barbić, što je iznenadilo mnoge članove radne grupe koja je pripremala Zakon. Jakši Barbiću…kolege ne osporavaju znanje iz međunarodnog privrednog prava, međutim on u vrijeme donošenja zakona nije raspolagao empirijskim i praktičnim znanjima o problemima transformacije vlasništva….Zbog čega se često konzultirao sa stručnjacima Ekonomskog fakulteta i Zagrebačke poslovne škole od kojih je dobivao svojevrsne poduke.

..nisu rađene nikakve simulacije koje bi ukazivale na razvoj eventualnih negativnih pojava u procesu transformacije vlasništva.

U radnim grupama pod organizacijom tadašnjeg premijera Franje Gregurića mogli su se čuti prijedlozi kako izradu zakona o pretvorbi treba povjeriti multidisciplinarnom timu koji će se sastojati od ekonomista, financijera, bankara, sociologa, futurista, heurista (koji predviđaju buduća kretanja), političara i na kraju pravnika. Takav multidisciplinarni tim trebao je pretvorbu i privatizaciju staviti u funkciju hrvatskih bližih i daljih ekonomskih ciljeva, jer se čulo već tada da privatizacija nije cilj već sredstvo. …Nakon toga prijedloga nastala je opća konsternacija u Gregurićevoj radnoj skupini koja se sastojala od 35 ljudi…..Sjednica u kojoj se raspravljalo o pretvorbenim rješenjima trajala je oko 6 sati.

         Stručni gospodarski savjet koji je od početka do raspuštanja radio na strategiji pretvorbe bio je sastavljen od vrhunskih stručnjaka među kojima su bili Mato Crkvenac, Branko Lokin, Dražen Kalogjera, Božidar Jelčić, Anđelko Bilušić, Branko Horvat, Drago Buvač, Vlado Veselica, Guste Santini, Velimir Rajković i drugi."

Vidi se da u su procesu donošenja Zakona sudjelovali najeminentniji hrvatski stručnjaci.

Zanimljivo je svjedočanstvo Ivića Pašalića[13], čovjeka koji je u tim vremenima bio bliski suradnik Predsjednika Tuđmana.   U intervjuu[14] objavljenom u časopisa Objektiv 2012. godine on odgovarajući na pitanja govori o tim vremenima kaže:

           "Pitanje: Osjećate li bar dio moralne odgovornosti za sve ono što se nezakonito događalo u procesu pretvorbe i privatizacije 90-tih godina u Hrvatskoj?

            Ivić Pašalić - Ni u kom slučaju. Kad se donosio taj Zakon o pretvorbi i privatizaciji, bio sam protiv njega. Ivan Milas je bio među najvećim protivnicima tog zakona, te je okupio jedan krug nas u Klubu HDZ-a i mi smo to protivljenje i potpisali. No, Manolić je svima koji smo energično bili protiv, na jednoj sjednici Kluba zastupnika HDZ-a jasno poručio: „Tko je protiv ovog zakona može ići iz HDZ-a.“

Kada sam postao glavni tajnik stranke 1992., obišao sam teren i podnio izvješće predsjedniku Tuđmanu i Predsjedništvu HDZ-a. Otvoreno sam rekao da veliki broj članstva smatra da je pretvorba i privatizacija kriminalna, te da će se svima nama, u konačnici, to  obiti u glavu. Na te moje riječi su na jednoj sjednici Predsjedništva HDZ-a doslovce skočili Manolić i Mesić proglašavajući me komsomolcem te rekli da mi moramo ići u proces pretvorbe i privatizacije.

Neka se sada pogleda tko je u to vrijeme pisao zakone, koji su to ministri, potpredsjednici i predsjednici vlada, sabora koji su nametnuli privatizaciju.

           Pitanje: Zašto su to radili i zbog čega im je predsjednik Tuđman to dozvolio?

          Ivić Pašalić: Predsjednik Tuđman nije ulazio u detalje ekonomskih tema, nego jer na to gledao kao dio nužne tranzicije iz propalog socijalizma u slobodno tržište. Ekonomska pitanja su među rijetkim temama u kojima je predsjednik svim vladama davao bjanko podršku i u pravilu je prihvaćao prijedloge predsjednika vlada. Takav je stav često zlorabljen pa i u ovom slučaju zakona o privatizaciji.

Prvo je složen tzv. model autonomne privatizacije gdje je bilo moguće da se bez i jedne lipe dočepate vrijednih dionica. I tu su priliku iskoristili tadašnji komunistički direktori koji su postali milijunaši i danas su vrlo moćni. Nakon toga slijede menadžerski krediti opet za sličnu garnituru.

A kada se vidjelo da javnost postaje osjetljiva na sve te lopovluke i krađe, tada su ti isti preko svojih medijskih pajdaša usmjerili pažnju na tzv. desničarske tajkune Miroslava Kutlu[15] i Josipa Gucića[16]. Tako se stvorila zavjesa iza koje su se skrili mnogi. Nadam se da je došlo vrijeme da se utvrdi istina. Nije moguće da su krivi samo Kutle i Gucić."

Djelovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju

Za provođenje pretvorbe osnovan je  Hrvatski fond za privatizaciju koji  djeluje kao samostalna ustanova od 1. svibnja 1993. godine. Nastao je spajanjem Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj i Hrvatskog fonda za razvoj koji su prestali djelovati donošenjem Zakona o hrvatskom fondu za privatizaciju (NN br. 84/92) od 1. prosinca 1992. godine. Tim Zakonom i njegovim izmjenama i dopunama (NN br.  87/96) određen je djelokrug rada i ovlasti Fonda. Fond kao institucija ukinut je 2011., a njegovo je mjesto preuzela Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO).

Hrvatski fond za privatizaciju (HFP), od svog osnutka, 1993., obavljao je  posao pretvorbe ranijih društvenih poduzeća, provodio privatizaciju imovine i pravnih osoba u svom portfelju, upravljao tom imovinom i pravnim osobama u kojima državne institucije imaju dionice i udjele.

            Prema podacima HFP-a (D. Ostović, 1994.) do sredine ožujka 1994. rješenje za pretvorbu dobilo je 2.416 poduzeća od 2.873, koliko ih je podnijelo zahtjev. Njihova vrijednost je je veća od 21 milijarde DEM. Pretvorbu, odnosno registraciju nakon završenog postupka, prošlo je 2.200 poduzeća, a vlasnička struktura je poznata za 2.010 poduzeća ukupne vrijednosti 17.5 milijardi DEM.

Dosad je sklopljeno 511.000 ugovora sa 470.000 dioničara (oko 460.000 su „mali dioničari“), a 25.255 ugovora otplaćeno je prijedobno u cijelosti. U državni proračun slilo se 743.1 milijun DEM, od toga 302,1 (40,6%) u gotovini, a 441 (59,4%) u staroj deviznoj štednji.

Prema istom izvoru, ugovoreno je više od 200.000 DEM dokapitalizacije, što je svjež novac koji se unosi u privredu.

S obzirom na broj poduzeća dojam je da je većina pretvorene imovine privatizirana: 937 poduzeća (46,7%) potpuno je privatizirano, 771 (38,4%) većinom je privatizirano, dok su 302 poduzeća (14,5%) ostala u većinskom vlasništvu Fonda.

Svaki novac je novac i dobro je došao

Provođenje „nepoštene“ privatizacije velikim je dijelom omogućio stav da Hrvatski fond za privatizaciju ne treba provjeravati porijeklo novca, jer je to posao za policiju. Znači, svaki novac je dobro došao, bez obzira je li to „prljav“ novac,  novac od kriminala, prevare, droge, korupcije ili spremljen novac od UDBA-e. I u privatizaciju se slijevao svakakav novac.

To me podsjeća na jedan dokumentarni film o borbi protiv droge u Miamiu, gradu na američkom jugu koji je sagrađen „cash lovom“ dobivenom od trgovine droge. U to vrijeme se  novac od droge  bez problema mogao spremati u banke, jer nije nitko pitao za porijeklo novca. Snažan udarac trgovini droge zadao je „pod hitno“ donesen  Zakon koji  je određivao da za svaki ulog veći od (mislim) 10.000 $ trebalo  dokazati porijeklo. Time je postalo nemoguće „oprati“ lovu preko banke.

Svoj odnos prema porijeklu novca koji je ulazio u privatizaciju objasnio je HFP u svom izvješću iz 1997. godine:

          „ Za negativne pojave vezane s privatizacijom, provoditelji privatizacije nisu i ne mogu biti odgovorni: Kako je tko došao do novca za ulaganje, na koji način su dobivani krediti za istu namjenu, što je novi vlasnik činio nakon što je prodaja dioničkog društva okončana – to nije u nadležnosti Hrvatskog fonda za privatizaciju, niti privatizacijskog procesa. Osim toga, u odnosu prema ukupnoj vrijednosti imovine koja se privatizira devijantne pojave (u privatizaciji op.a.) su zanemarive i nisu bitno veće i drukčije od ostalog kriminala.“[17]

U Izvješću o privatizaciji od 1. siječnja 1997. Fond priznaje da je detektirao kriminalne radnje u procesu pretvorbe i ograđuju se od toga, odnosno „peru ruke“:

          „Za mnoge se devijacije ili kriminalne radnje tijekom privatizacije okrivljuje  Fond i sustav, iako su to osobni čini koji podliježu gonjenju – ali ne od Fonda…. Fond potvrđuje samo istinitost podataka, poštovanje postupaka, izvršenje obveza i slično, kojim je uvjetovana privatizacija pa stoga kontrolira i ponekad stornira ugovore.“

Te izjave su nešto „prestrašno“.

Time je HFP javno i otvoreno rekao da provodi „pranje novca“ i da  ga uopće ne zanima kako se provodi pretvorba, odakle dolazi novac i u čije ruke će preći hrvatska poduzeća.

Tek kada je proces pretvorbe već gotovo završen donesen je Zakon o sprečavanju pranja novca donesen je 18. lipnja 1997. godine (NN br. 69/97), a stupio je na snagu tek 1. studenoga iste godine, znači oko šest godina nakon Zakona o pretvorbi (od 18. travnja 1991.) A trebalo se odvijati obrnutim redoslijedom, prvo zakon o pranju novca, a onda zakon o pretvorbi.

O rezultatu  djelovanju Hrvatskog fonda za privatizaciju, o nepravilnostima i povredama zakona  Darko Petričić piše u svojoj knjizi[18]:

           Od 2.548 poduzeća koja su pristupila procesu pretvorbe do 1. siječnja 1997. godine kod Hrvatskog fonda za privatizacije inicirano je 736 zahtjeva za pokretanje kontrole pretvorbe, što je 28,8 posto od ukupnog broja poduzeća u pretvorbi.

         …..„osnovna zadaća HFP-a bila je provesti proces pretvorbe iz društvenog u privatno vlasništvo za gospodarske subjekte (njih oko 3000)“

          ……u Izvješću (za 1997. ) se navodi  već 908 postupaka (tužbi) od čega su 394 tužbe pokrenute pri Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a 514 tužbi zaprimili su općinski i trgovački sudovi.

         ……onda dolazimo do zaključka da su kod čak 72 posto poduzeća, od ukupnog broja poduzeća u pretvorbi, u procesu transformacije vlasništva zabilježene  nepravilnosti i povrede zakona.

Metode rada Upravnog odbora HFP-a

Darko Petričić u svojoj knjizi opisuje i način rada u HFP-u.

              "Niti jedanput sjednice Upravnog odbora HFP-a nisu počinjale na vrijeme. Uvijek se nekog čekalo. Nemalo puta novinari su nakon i nekoliko sati iščekivanja početka sjednice morali otići u svoje redakcije neobavljena posla, jer nije bilo kvoruma. …a i zbog toga što je opozicija tražila svoje predstavnike u ovom Fondovom tijelu, postupno je dolazilo do proširenja broja članova. …Nažalost, povećanje broja članova nije pridonijelo efikasnosti rada Fonda, a isto tako se nije ništa promijenilo u problemu kašnjenja sjednica…..Najviše se čekalo predsjednika UO Borislava Škegru koji je u pravilu uvijek dolazio zadnji. ….Već po dolasku u prostoriju, članove UO na stolovima čekale su hrpe pripremljenih, pisanih  materijala. Uglavnom se radilo o kilogramima papira koje su upravo tada prvi put vidjeli oni koji su odlučivali o prodaji hrvatskih, velikih i malih gospodarskih subjekata….. Gotovo uvijek se, naročito u početku bunio Ivan Milas. Sumnjao je u svaku ponudu kao pravi pravnik. …Škegro s zalagao za brzinu donošenja odluka na sjednicama Odbora.

…Dragutin Lesar, priča je za sebe. Inače, ovaj bivši poznati sindikalni čelnik bio je svojedobno najveći napadač privatizacijskog procesa. Nakon što je proširenjem UO Fonda postao njegovim članom, nikada više nije prisustvovao niti jednoj sjednici.

Sjednice Odbora uvijek su se snimale.

Rijetko je kada najbolja ponuda bila i prihvaćena."

Ovaj prikaz govori o tome kako se radio jedan od najodgovornijih, najzahtjevnijih i najsloženijih poslova u novoj hrvatskoj državi, kako se prodavalo hrvatsko vlasništvo.

 (Niti u drugim tranzicijskim država se nije radilo na drugačiji način).

Veliki dio hrvatskog gospodarstva, 3.000 državnih poduzeća, dan je u ruke ljudi koji nisu bili dovoljno stručni (nitko tada nije bio dovoljno stručan), niti dovoljno pripremljeni. Odluke su donosili za stolom, više-manje na brzinu, bez da su imali vremena, volje i znanja proučiti studije i analize tih poduzeća, ogromne hrpe dokumenata koje su im dolazile na stol prije sjednice. A posebno pitanje su bile kvalitete tih studija, koliko su ljudi koji su ih pisali imali vremena, volje i znanja dovoljno upoznati poduzeće o kojem su se donosile odluke, shvatiti pravu vrijednost poduzeća, te šanse poduzeća na tržištu.  

Poduzeće je jedan vrlo osjetljiv i složen organizam i ne možeš ga dobro ocijeniti samo sjedeći u kabinetu i analizirajući mnogobrojne računovodstvene podatke, kao što se to gotovo u pravilu radi. Trebamo se samo sjetiti studije koju su napravili znanstvenici naše jako ugledne institucije, Ekonomskog instituta, kojom su još u 1970-tim procijenili da će Tvornica glinice u Obrovcu uspješno poslovati i biti jedan uspješan poslovni projekt. Na kraju to je  bila najveća promašena investicija u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka koji su se mjerili milijardama dolara.

Većina ljudi koji su odlučivali o prodaji poduzeća nikada nisu radili u poduzećima, nisu imali povjerenja u vrijednost naših poduzeća i bili su najsretniji da nađu stranog kupca koji će kupiti naše poduzeće (i, naravno, odmah otpustiti tisuće radnika).

Iluzije o prodaji poduzeća stranim vlasnicima i stranom kapitalu

Prosječnog Hrvata su uvjerili da nemamo dovoljno kapitala, nemamo  znanja o vođenju poduzeća i ne možemo kupiti nove tehnologije. Znači jedino nam je pametno da što više naših poduzeća prodamo. Time ćemo dobiti sve ono što nemamo:

  1. novac,
  2. tržište,
  3. istraživanje, razvoj i nova znanja i
  4. nova radna mjesta.

Takvim argumentima su uvjerili i sve stanovnike svih ostalih tranzicijskih zemalja. Iako je to našim ljudima zvučalo vrlo logično i onda, a  mnogi misle tako i danas, sada bismo trebali preispitati ta uvriježena razmišljanja.

Kod toga ću uz istraživanja dr. Gordana Družića[19], objavljena u navedenim člancima iz 2005. i 2009. koristiti i istraživanja koja su 2007. objavili dr. Zoran Aralica[20] i suradnici

Nažalost nemam niti jedno novije istraživanje na tu temu, čini mi se da istraživanja nisu nastavljena. Ali, kolege mi kažu da se zaključci ne bi trebali radikalno promijeniti.

 Novac

To je najlakše razumjeti. Mi nemamo novaca i trebamo strancima prodati vrijedne stvari da bismo dobili novac kojim ćemo vraćati kredite, plaćati mirovine i slično. Kada se pogleda struktura inozemnih  ulaganja, vidi se da su to u 70% slučajeva vlasnička ulaganja u telekomunikacije, hotele, banke, farmaceutsku industriju, znači u našu najbolju i najprofitabilniju industriju. Tijekom godina, već u početku prodano je gotovo sve što je bilo vrijedno i HT i PLIVA i TESLA i dio INA-e, Zagrebačka i Privredna banka, itd.

Ali tu ipak «nešto ne štima».

Novci koje je država dobila brzo su potrošeni. A odmah se moglo uočiti da je stranac platio 100 da bi vrlo brzo «izvukao» iz poduzeća 150, a za desetak godina i 1000. Pitanje je: «Zar mi nismo mogli to isto načiniti sa svojim poduzećima. Ako se strancu to jako ispatilo, zašto se to nije moglo nama isplatiti? Ako stranac uspijeva izvlačiti dobre novce iz naših poduzeća, zašto to mi nismo mogli?».

Naravno, reći ćete, zato jer to mi ne znamo. Tko smo to mi koji ne znamo?  Neki to sigurno nisu znali ili nisu htjeli znati, jer su imali druge, vrlo osobne, interese. A neki su sigurno znali, ali nisu dobili priliku da to pokažu.

Pliva je početkom 90-tih bila jedna od najboljih farmaceutskih kompanija u Europi. I umjesto da ona bude lider u ovom dijelu Europe, pokupuje sve druge kompanije kao što je Krka, Pliva se sustavno uništavala lošim poslovnim odlukama. I na kraju je prodana.  HT je vrlo. vrlo profitabilna kompanija i strancima se kupnja jako isplatila, a uz to imaju kontrolu nad svim našim telekomunikacijskim porukama. Mogu kontrolirati sve od ministara do prodavača u dućanu.  A banke pored toga što su profitabilne «pomažu» Hrvatima da kupuju strane proizvode i tako pomažu plasiranje robe iz svoje zemlje u Hrvatsku. I povećavaju naš trgovinski deficit i ovisnost o njima. Pokušajte od tih banaka dobiti kredit za svoju izvozno orijentiranu proizvodnju.

Neke stvari postaju jako uočljive, a moglo se to predvidjeti i unaprijed, da se malo htjelo razmišljati.

Tržište

I ta priča o tržištu izgleda vrlo logična. Hrvatska je mala i naše je tržište malo. Poduzeće koje želi rasti mora izaći na svjetsko tržište. Ali na tom tržištu vladaju velike kompanije i za naša poduzeća nema mjesta. I onda «je najlogičnije» nastojati postati dio svjetske kompanije i na taj način doći lakše na svjetsko tržište. Međutim, kada se malo detaljnije pogleda kako se ta «logična poslovna operacija» odvija u stvarnom svijetu, možemo se jako iznenaditi. Istraživanja dr. Zorana Aralice i suradnika pokazala su, pored ostalog,  da se strani ulagači usmjeruju na domaće tržište  i manje pokazuju interes za inozemno tržište (to ostavljaju svojem matičnom poduzeću u zemlji iz koje su došli).

Znači, stranci nisu kupili naša poduzeća da im pomognu da lakše dođu na svjetsko tržište, već da oni dođu lakše na naše tržište.  Naš je tržište malo, ali je i takvo za strance zanimljivo, jer su sva ostala stara tržišta već popunjena.

A pored toga stranci su zaključili da im se ulaskom u naša poduzeća  otvaraju vrata i na većem tržištu bivše države.

A neki su posebno zainteresirani za tržišta Rusije na kojem su nekada naša poduzeća bila snažno prisutna (npr. zagrebačka tvornica Nikola Tesla, osnovana 1949. godine). U Rusiji je tvornica Nikola Tesla imala veliki ugled, a stručnjaci Nikole Tesle su dobro poznavali tržišta bivšeg SSSR-a, njihove običaje, jezik, način ponašanja i poslovanja,  što je švedskim stručnjacima sve bilo jako strano. I to je bio jedan od važnih razloga što je švedski vlasnik Ericsson kupio[21]  tvornicu Nikola Tesla.

Pred više godina razgovarao sam s nekoliko inženjera iz Željezare Zenica, iz BiH, sagrađene još davne 1892. Ta željezara, nekada velika i snažna (imala je nekada 24.000 radnika), došla je početkom 90-u u teške poslovne probleme i kupila ih je jedna velika indijska željezara, LNM Mittal grup. Nažalost od prodora na svjetsko tržište i od značajnijeg razvoja željezare nije bilo ništa. Zenički radnici su jako slabo plaćeni i nezadovoljni, nekoliko puta su štrajkali, a Željezara uglavnom izvozi na tržište bivše države, gdje je i prije prodavala.

Istraživanje, razvoj i nova znanja

Osnovu konkurentnosti na globalnom tržištu čine novi proizvodi koji su rezultat istraživanja za što velike kompanije ulažu milijune dolara. Naša poduzeća nemaju toliko novaca. I onda je «normalno da si kroz strane investicije i strane vlasnike omogućimo istraživanje i razvoj, te sudjelujemo u istraživačkim projektima stranih kompanija». I time povećamo našu konkurentnost i šanse na svjetskom tržištu.

Ali onda otkrijemo, kao što pišu dr. Aralica i suradnici,  da gotovo pola naših poduzeća sa stranim vlasnicima ne ulažu ništa u istraživanje i razvoj, a ostala vrlo malo.

Postotak poduzeća koja nisu ulagala u aktivnosti I&R (istraživanje i razvoj) i inovacije je u 2003. bio veći od 60%, dok se u 2006. godini u odnosu na 2003. broj takvih poduzeća ipak smanjio za 7%.

U razdoblju 2003. - 2006. tek 54,4% anketiranih poduzeća u stranom vlasništvu poduzelo je neke inovacijske aktivnosti.

Ako idemo još malo dublje «kopati»,  vidimo da sve «naprednije funkcije» kao što je razvoj proizvoda, strateški menadžment i planiranje, stranci ostavljaju matičnom poduzeću u inozemstvu, a  proizvodnju za koju trebaju jeftinu radnu snagu ostavljaju nama. To znači da «glava i glavno znanje ostaje vani», a za nas su namijenili «bolje ili lošije plaćene ruke».

 Radna mjesta

 Visoka stopa nezaposlenosti je veliki problem našeg gospodarstva. A rast gospodarstva se rado mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta. Logično je za očekivati da će nam strana ulaganja povećati zaposlenost. Međutim, dr. Gordan Družić piše: "Može se zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu značajna za gospodarski rast, nego da je i njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan. Izravna strana ulaganja su negativno povezana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kada započinju značajna inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti."

Osim toga on smatra da se empirijski može dokazati da su veći gospodarski rast imale one tranzicijske zemlje koje su manje prodavale imovinu.

 U razdoblju od 1992. do 2002. godine priljev iz inozemstva bio je više od 20 milijardi dolara, a  BDP je smanjen za 2.4 milijarde dolara (gotovo 10%), smanjena je zaposlenost s 1.6 milijuna na 1.3 milijuna, a nezaposlenost je povećana sa 161 tisuće na 390 tisuća. 

 Zanimljiva je jedna analiza (Seyf[22], 2000.) izrađena na temelju uzorka od 401 poduzeća u četiri zemlje EU-a (Francuska, Njemačka, Španjolska, Velika Britanija) u 1994. godini, koja pokazuje da se prosječno za svaku milijardu britanskih funta u tim zemljama EU moglo kreirati 9.171 radno mjesto (najmanje u Francuskoj – 6.344, najviše u Njemačkoj – 27.927).

Sličnom analizom hrvatskih poduzeća moglo bi se vjerojatno utvrditi koliko svaka milijarda US dolara inozemnih izravnih investicija pridonosi zatvaranju radnih mjesta.

Mogli smo  očekivati da  su valjda  "greenfield" investicije dobre ulaganje, jer se grade novi pogoni u kojima se ljudi zapošljavaju. Međutim, ni tu nije sve tako jednostavno i "logično". Ukoliko ti novi pogoni ulaze u djelatnosti koje već postoje u Hrvatskoj (a u većini slučajeva i postoje), tada strani kapital istiskuje domaće proizvođače, a domaći radnici ostaju bez posla. Obično, koliko je novo zaposlenih toliko ih i izgubi posao u postojećim poduzećima.

Brzoplete odluke o prodaji vrijednih poduzeća strancima kroz procese „ubrzane privatizacije“ pokazale su se pogrešnim. Da se malo počekalo, vjerojatno bi se mogle greške izbjeći.

 Kako je zamišljen proces pretvorbe i privatizacije

Promjena vlasništva u ekonomskom sustavu Hrvatske imala je dva koraka:

  • PRVA FAZA - prvo je obavljena pretvorba, u sklopu koje su poduzeća u procesu transformacije iz društvenog vlasništva pretvorena u prijelazno državno vlasništvo.
  • DRUGA FAZA - privatizacija kojom su državna poduzeća, prodajući udjele ili dionice poznatim vlasnicima privatizirana.

 Tako su formirana dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću, a nastala su:

  1. prodajom poduzeća ili dijela poduzeća,
  2. ulaganjem kapitala u poduzeća,
  3. pretvaranjem ulaganja u poduzeća i potraživanjem prema poduzeću u ulog,
  4. prijenosom svih dionica, odnosno udjela RFMIORH-u ili HFP-u bez naknade.

Kroz proces pretvorbe trebalo je najprije utvrditi vrijednost svakog pretvaranog društvenog poduzeća kako bi se ustanovio temeljni kapital svakog poduzeća. Ta vrijednost je tada podijeljena na dionice koje je trebalo postupkom predviđenim zakonom o pretvorbi ponuditi svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća iz Članka 5 zakona, zaposlenicima i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.

U Članku 5 Zakona o pretvorbi, pored ostalog, piše:

       "Pretvorbom vlasništvo nad poduzećem mogu steći: 1. zaposleni i ranije zaposleni u poduzeću i u složenom obliku udruživanja odnosno organiziranja u koji je poduzeće udruženo uz osnovni popust od 20% i dodatni od l% za svaku godinu radnog staža; 2…."

Njima (to jest svima nama) je omogućeno stjecanje 50% vlasništva pretvaranih društvenih poduzeća.

Ostala vrijednost je trebala pripasti 25% Hrvatskom mirovinskom fondu, a preostalih 25% Hrvatskom fondu za privatizaciju koji je trebao postati pokretač gospodarstva.

 Procjena vrijednosti poduzeća prva je pretpostavka za prodaju.

 Znači postupak privatizacije je nakon provedene pretvorbe išao na sljedeći način:

  1. utvrđivanje vrijednosti poduzeća (da bi se utvrdio temeljni kapital poduzeća),
  2. ta vrijednost je podijeljena na dionice i utvrđena vrijednost dionica,
  3. dionice su ponuđene svim zaposlenicima poduzeća i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.., odnosno svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća.
  4. zaposlenici poduzeća su mogli otkupiti (po povoljnim uvjetima i na otplatu) 50% dionica poduzeća),
  5. ostatak, neprodane dionice, je vraćen, 25% Hrvatskom mirovinskom fondu, a preostalih 25% Hrvatskom fondu za privatizaciju koji je trebao postati pokretač gospodarstva. Fond je nakon toga mogao svoj dio prodavati zainteresiranim kupcima.

Sve je to dobro zamišljeno i bilo je primjera da su se poduzeća privatizirala na zakonit i „čist“ i transparentan način.

Proces privatizacije i pretvorbe bio je masovan proces

Proces pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj je bio masovan proces u kojem su sudjelovali gotovo svi odrasli hrvatski građani. U knjizi Darka Petričića o provedbi privatizaciji možemo pročitati o rezultatima procesa privatizacije:

          "Prema informacijama Fonda ističe se kako je u Hrvatskoj u procesu privatizacije, samo kroz dioničarstvo, kupnjom dionica sudjelovalo oko 700.000 građana, a izdvajanjem dionica u portfelj mirovinskih fondova u taj proces je posredno uključeno i 900.000 umirovljenika. Besplatnom podjelom dionica invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja obuhvaćeno je još 49.700 građana. Prijenosom dionica sudionicima radova u obnovi stvoreni su preduvjeti za povratak više od 160.000 ljudi. Dodjelom kupona u procesu privatizacije uključeno je još 230.000 prognanika. Iz svega toga Fond zaključuje da je u hrvatski proces privatizacije izravno i neizravno uključeno više od 2.000.000 građana Republike Hrvatske."   

Zaposlenici su, navodi se dalje, sami birali jedan od ponuđenih modela pretvorbe, te su za minimalno uloženih 1.000 DEM dobili besplatno 8.000 DEM dionica, a ostatak od 20.000 DEM mogli su otplaćivati vrlo povoljno sljedećih 20 godina. Upravljačka prava stekla su se odmah na upisani paket dionica.

  "…mjerenim udjelom privatnog sektora u domaćem proizvodu Hrvatska je s 55 posto ispred Slovenije (50 posto), iza Poljske (65%), Češke, Mađarske i Slovačke s procijenjenih 75%. 

Gotovinskom uplatom od 8.6 milijardi kuna hrvatski državni proračun je inkasirao 10 posto od procijenjene vrijednosti ukupnog zbroja vrijednosti poduzeća.

Tijekom procesa privatizacije HFP je dakle evidentirano 704.000 prodaja. Nakon provedenih prijenosa Fond u režimu otplate vodi oko 486.000 ugovora, u statusu plaćenih 146.000 ugovora, a 37.000 ugovora je raskinuto zbog neplaćanja i neizvršavanja ugovorenih obveza.

          Od stranih ulaganja u Hrvatsku Fond je zabilježio priljev od oko 2 milijarde  DEM i to kupnjom dionica ili dokapitalizacijom. Dijelove ili cijele tvrtke u Hrvatskoj kupile su neke poznatije svjetske multinacionalne kompanije kao ABB, Ericsson, Ego, Hussar Directorate, Southern Breweries, Siemens AG, Wienerberger, Deutsche Telekom."

Procjena vrijednosti poduzeća

Da bi se neko poduzeće moglo privatizirati prvo je trebalo odrediti koliko to poduzeće vrijedi kroz procjenu vrijednosti. Početkom 1990-tih osnovano je mnogo savjetničkih poduzeća koja su, neka bolje, a neka lošije, provodila procjenu poduzeća za privatizaciju.

Gospodin koji je na tim poslovima u to vrijeme bio jako aktivan ispričao mi je o svojim iskustvima jednog popodneva, krajem veljače 2013. godine:

           „Kada od imovine poduzeća oduzmeš dugove, ostane ti vrijednost poduzeća. To je bila osnovna podloga privatizacije i Zakona o privatizaciji. A neka poduzeća su imala i 90% duga, neka  i 120% duga, znači imala su negativnu neto knjigovodstvenu vrijednost.

Teza je bila da se privatizacija mora napraviti tako da se procijeni vrijednost imovine poduzeća tzv. statičkom metodom. Ta metoda je značila da ćeš procijeniti halu, tako što ćeš reći zidovi koštaju toliko, prozori toliko, cigle i prozori i to je 100. Tada ćeš uzeti sve dugove firme i reći da je to recimo 80. Razlika je kapital koji se sada mora pretvoriti u d.o.o. ili dioničko društvo. Znači, 20 nečega što je ostalo ti ćeš raspodijeliti u dionice i reći ćeš svaka dionica vrijedi toliko i toliko tadašnjih  dinara. Tada si morao radnicima koji su radili u poduzeću omogućiti da kupe dionice, uz zakonski propisane beneficije koje su ovisile o godinama staža i slično. Tako da je radnik mogao uz puno povoljnije uvjete kupiti dionice „svog“  poduzeća  nego netko sa strane. To nije krivo zamišljeno.

Ja sam već 1990. godine držao predavanja po Hrvatskoj o metodi procjene poduzeća. Ali moja teza nije bila da treba procijeniti  „statičkom metodom“, tj. vrijednost poduzeća kroz zgrade, strojeve, od čega odbiješ dugove i dobiješ vrijednost poduzeća. To mogu raditi birokrate. Ja sam zastupao „dinamičku metodu“, jer sam kroz rad u jednoj banci stekao veliko znanje i iskustvo u procjenjivanju gospodarskih projekata. Bio sam bankar i u svojoj osnovi tržišno obrazovani ekonomista. Zbog tog mog znanja imao sam podlogu da ljudima objasnim zašto je bitan dinamički, a ne statički pristup.

O privatizaciji sam održao oko 20 predavanja po cijeloj Hrvatskoj. Na Učki sam kroz tri dana 16 sati pričao o tome top menadžmentu jednog velikog poduzeća iz Rijeke koji se spremao za privatizaciju. Predavanje im se svidjelo pa su me ponovno pozvali da  na Učki održim još jedan ciklus predavanja za niži menadžment.

Kada je osnovana Agencija i kada je metoda privatizacije promovirana, Mateša koji je vodio Agenciju za privatizaciju, pozvao je na razgovor nas, pet, šest, koji smo se bavili s tim. Rekao sam im: „Dečki, ta statička procjena je pogrešna metoda“. 

Šta vrijedi što je neka hala ima takvu vrijednost. Ja sam znao da uspješne firme nisu gradile hale kao katedrale, u mramoru i slično, a onda u njih stavile pretpotopne strojeve. Uspješne firme su, ako treba, u šatoru montirale najmoderniju opremu, bile produktivne i imale niske troškove. Ja sam to znao i na predavanjima o vrijednosti poduzeća govorio sam o dinamičkoj procjeni poduzeća. Ključni problem kod te metode je bila procjena tržišta, a  koje je bilo teško procijeniti. Rekao sam im: „Kada mi to sve pretvorimo, nitko iz inozemstva neće doći i cijeniti naše firme po statičkoj metodi. Svi će gledati dinamički što  mogu s tom firmom zaraditi“. Taj profit će biti mjera vrijednosti i to u realnom horizontu promatranje  kroz pet do deset godina. Na taj način je Ericsson kupio Teslu. Tesla je savršeno privatizirana, svaka čast. Na koncu su stranci i kupili sve za puno manje nego što je bilo procijenjeno statičkom metodom.

         Nažalost, tu metodu Agencija za privatizaciju nije prihvatila. Došao je zakon koji je napisao Babić, veoma dobar profesor kojeg sam izuzetno cijenio.“

U to vrijeme početkom 1990-tih dosta se diskutirala o toj metodi procjene vrijednosti poduzeća. Mnogi su smatrali da bi dinamička metoda bila korektnija, jer bi određivala pravu vrijednost poduzeća na tržištu.  

Međutim, problem je bio, pored ostalog,  u tome što dinamička vrijednost traži procjenu vrijednosti poduzeća na tržištu i  trendove rasta i razvoja poduzeća. Za takvu dinamičku procjenu ponašanje tržišta mora biti više-manje predvidivo. A to je u nevjerojatno turbulentnim vremenima tranzicije, a kod nas i rata, bilo gotovo nemoguće.

Primarna procjena vrijednosti temeljena na statičkoj procjeni u najvećem broju društava nije mogla opstati. Zato se postavilo pitanje  koja je onda bila uloga revizorskih tvrtki koje su bile zadužene za izradu pretvorbenih elaborata, ako se njihove procjene poduzeća u pretvorbi bile realno neodržive.

Tržišnoj valorizaciji prišlo se u potpunosti sredinom 1996. godine kada su po prvi put uslijedile prodaje ispod minimalne vrijednosti (PIN Pazin, Koka Varaždin, INKER Zagreb….) Nakon toga se pristupilo i  filozofiji o prodaji poduzeća „za 1 kunu“ uz uvjet da kupac pokrije dugove, sanira financijske teškoće i dokapitalizira društvo uz garanciju da „neće olako otpuštati radnike“.

Poštena privatizacija

Često se govori o „nepoštenoj privatizaciji“, a treba se pitati kako izgleda „poštena privatizacija“ i je li uopće moguća. Poštena privatizacija moguća je samo u slučaju kada je privatizacija provedena „pravom lovom“, stečenoj na pošteni način. A takvog novca u zemljama koje su izašle iz komunizma nije bilo. Znači, takvu lovu mogli su donijeti samo stranci pa se moglo se dogoditi da najvrijednije poduzeća kupe samo strani vlasnici.

U nekim zemljama se to i dogodilo, jer su već u početku svoje gospodarstvo predali u ruke strancima. Naravno, takve su zemlje postale miljenice Zapada.

Privatizacija porečke Plave lagune smatra se i danas primjerom čiste i poštene privatizacije. Stručnjak, revizor koji je na tome radio mi je ispričao:

            „Laguna je imala veoma veliku neto knjigovodstvenu vrijednost, bila je  najbolje i najuspješnije poduzeće koje sam procjenjivao. To je bila firma koja je imala „break point“, točku prekida kada počinješ stvarati profit, na  razini 40%.  To znači, kada je koristila samo 40% kapaciteta, ona je bila uspješna. Napravio sam i statičku i dinamičku procjenu. Za dinamičku procjenu projicirao sam dobit u budućnosti na temelju prethodnih godina (iz mirnog vremena).  Dinamička procjena mi se vrlo malo razlikovala od statičke. Možda je to bilo slučajno, jer kod njih nije trebalo kao kod drugih napuhavati vrijednosti hotela. Obveze Lagune su bile male, 2-4% u odnosu na cijelu bilancu. Napravio sam elaborat koji se  sastojao od 11 poglavlja. Procijenio sam koliko će biti dionica, dionica je bila 500 DM. Definirao sam kako radnici prema zakonu i po kojim uvjetima, godinama staža, itd.  mogu kupiti dionice. Ljudi iz Lagune su meni davali podatke, a ja sam iz toga napravio elaborat. S kolegom informatičarom sam napravio program za štampanje ugovora, za svakog radnika s njegovim podacima, staž, pravo na popust, i ostalo.

Kada su radnici sve kupili koliko su mogli i htjeli, ostalo je u Plavoj laguni mnogo slobodnih dionica. U Plavoj laguni nisu većinski vlasnici bili radnici već Fond za privatizaciju. Pored toga Privredna banka i INA su dobile po  15 milijuna maraka tih dionica,  jer su oni imali određena kapitalna ulaganja u Lagunu. Ostatak je mogao kupiti tko hoće. Dionice su se mogle platiti starom deviznom štednjom i ja sam sa svojom ženom kupio dva paketa dionica, jer sam imao povjerenja u tu firmu. To je bila izuzetno dobra firma, imala je dobrog direktora u to vrijeme. U to vrijeme su u nekim hotelima bili i prognanici.

Elaborat sam predao Fondu  i tada sam im morao objasniti u ime Plave lagune sve detalje elaborata. Pošteno su me  rešetali s mnogo pitanja, kao da branim doktorat. Pitali su me ljudi koji su bili stručnjaci. Neke detalje sam morao i popravljati. Prezentirao sam im i jednu i drugu metodu. Nakon toga je Laguna dobila rješenje.

S ostatkom dionica se moglo dalje trgovati. Na koncu se za Plavu lagunu, zainteresirao Androniko Lukšić iz Čilea, jer je vidio vrijednost tvrtke. I kupio je dionice. Uložio je prave novce, otkupio je dio dionica i od radnike. To je po meni poštena privatizacija.

Laguna funkcionira, obnavljaju se hoteli. To je pozitivan primjer privatizacije u kojoj nije bilo ništa kriminalnog.

To znači da ta metoda nije već u početku bila zamišljena pljačkaški, već s dobrim namjerama.“

Možemo ponoviti riječi iskusnog stručnjaka da je privatizacija  zamišljena s dobrim namjerama.

Ali kada su navalili sa svih strana oni koji su htjeli iskoristiti priliku koja se neće više ukazati sljedećih 500 godina, to je sve bilo teško držati pod kontrolom. 

Modeli protuzakonite pretvorbe

Darko Petričić u svojoj knjizi analizira metodologiju „nepoštene“, a zapravo protuzakonite pretvorbe:

          "Većina sumnjivo obavljenih pretvorbi ..uglavnom su izvršene na dva najuobičajenija načina:

  • managerskim kreditima,
  • otplatom dionica sredstvima poduzeća u pretvorbi.

Na sreću…. oba ova slučaja predviđena su u zakonima o pretvorbi i privatizaciji, tako da primjena zakonskih odluka kod sankcioniranja zloupotreba ne bi trebala biti sporna.

U prvom Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. u članku 8 navodi se kako poduzeće ne može kreditirati kupnju dionica niti jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu:

  • kada je poduzeće u pretvorbi bilo jamac samo sebi za kredite kojima se isticao vlasnički udio,
  • kada se poduzeće u pretvorbi koristilo kao jamac i opterećivalo hipotekom kako bi njegov vlasnik kupovao druga poduzeća u pretvorbi koristeći prethodni model."

Petričić dalje u knjizi opisuje primjere čestih, nezakonitih „metoda“ pretvorbe. Nažalost, on na pogrešan način koristi pojam poduzetnik, jer likovi koje opisuje jednostavno nisu poduzetnici, već nešto drugo.

 1. Managerski krediti (I)

…. koji je bio zainteresiran za preuzimanje određenog društvenog poduzeća traži kredit od banke za tu svrhu. Hoće li mu banka odobriti kredit ili ne u najvećoj mjeri ovisi o „podobnosti“ kandidata „preuzimača“ ili o političkoj direktivi „odozgo“. Ako se svi elementi poklope, banka odobrava kredit poduzetniku koji u zalog banci daje poduzeće za koje je kredit odobren. Poduzetnik je formalni vlasnik poduzeća i raspolaže svim vlasničkim pravima.

(NAPOMENA – Petričić na pogrešan način koristi pojam poduzetnik)

Otplata managerskog kredita vrši se izravno iz poslovanja poduzeća.

Na taj način može tajkun bez ijedne kune preuzeti poduzeće. U tom slučaju protuzakonito su postupali poduzetnik i banka koja je odobrila managerski kredit.

 2. Managerski krediti (II)

Proširena verzija managerskih kredita malo je kompleksnija, a pokazujte kako se može dvostruko zaraditi….Prilikom preuzimanja poduzeća poduzetnik iskorištava sve pogodnosti i popuste kako bi što jeftinije platio tvrtku (popusti, stara štednja, popusti za gotovinu, kupovanje minimalnog paketa dionica koji osiguravaju vlasništvo…). Nakon što bi poduzetnik preuzeo tvrtku nastavlja se poslovanje poduzeća, ali poduzeće ne plaća dobavljače, ne isplaćuje plaće zaposlenima i ne plaća doprinose. Sredstva poduzetnik zadržava za sebe ili ih izvlači preko svojih privatnih poduzeća preko kojih posluje s preuzetom tvrtkom. Dobavljači blokiraju isporuku, poslovanje se prekida, a radnici završavaju na burzi. Nakon podmirenja najosnovnijih obveza poduzetnik prodaje poduzeće, najčešće zbog atraktivne lokacije, vraća kredit banci, a razliku zadržava. Na taj način je poduzetnik je zaradio dvostruko. Prvo na izvlačenju novca iz poduzeća i drugo na prodaji preuzete tvrtke.

 3.„Torbarenje“

Torbarenje se pokazala efikasna metoda kada je bilo potrebno sakupiti većinski paket dionica, najčešće 51% kako bi poduzetnik mogao preuzeti tvrtku. Jedan dio dionica se u pravilu kupovao od fondova (HFP, Mirovinski…), a ostatak je bio potrebno kupiti od malih dioničara koji su upisali dionice tog poduzeća. Poduzetnikovi „akviziteri“ tada bi obilazili male dioničare i od njih otkupljivali upisane dionice. …Cijena upisane dionice kretala se najčešće od 30-70% po upisanoj dionici, sve dok poduzetnik ne bi sakupio većinski paket. ..Mali dioničari koji bi oklijevali s prodajom izgubili bi sve. …Tu se može govoriti o „pranju novca“, gdje se novac integrira u gospodarstvo, a porijeklo mu može biti iz trgovine drogom, švercom oružjem ili iz „crnih“ državnih fondova i institucija.

 4. Direktori postaju vlasnici

U mnogim poduzećima direktori su preuzimali poduzeća zahvaljujući raspolaganju informacijama koliko je postotaka dionica upisano. Nakon toga bi prisiljavali radnike da upisuju dionice do potrebnog postotka koji su kasnije morali ustupiti direktoru ili managamentu pod prijetnjom otkaza. Direktori bi dionice otplaćivali tako da bi si povećali plaću i honorare.

 5.Dokapitalizacija

Dokapitalizacija je model po kojem se moglo preuzeti svako poduzeće koje bi završilo proces pretvorbe vlasništva. Jedini je uvjet bio „dobar odnos“ s Fondom. U slučaju kad bi zaposleni upisali dionica u vrijednosti npr. 60% temeljnog kapitala poduzeća, ostale dionice prenijele bi se na državne fondove. Kupac koji je zakasnio preuzeti poduzeće u prvom krugu to je mogao učiniti naknadno. Uz odobrenje Fonda koji bi mu prethodno prodao svoje dionice, mogao bi dokapitalizirati tvrtku. Temeljni kapital tvrtke se povećao, a zaposlenici u novom temeljnom kapitalu više ne bi participirali sa 60%, već sa 40% ovisno o iznosu dokapitalizacije.

Hrvatska pretvorba je pokazala upravo nakaradne primjere dokapitalizacije gdje se umjesto kapitala u poduzeće ulagala razna roba i sredstva neutvrđenog porijekla i vrijednosti.

6.Stečajni postupak

Ukoliko je neko društveno poduzeće bilo preskupo za preuzimanje standardnim dozvoljenim metodama,…., managament koji je bio zainteresiran za preuzimanje vodio je takvu poslovnu politiku da je poduzeće završilo u stečaju. Kupiti poduzeće iz stečaja bilo je puno jeftinije od onog koje normalno posluje.

7.Managerski krediti iz osiguranja

Managerski kredit iz osiguranja ne razlikuje se jako od klasičnog menagerskog kredita, jedino je postupak malo drugačiji. …poduzeće u pretvorbi uplaćuje police životnog osiguranja svojim managerima. Police se plaćaju novcem iz tekućeg poslovanja tvrtke. Manageri zatim zalažu svoje police životnog osiguranja u banci koja im temeljem toga odobrava kredit koji manager koriste za otplatu dionica.

 8.Pretvaranje fiktivnih potraživanja u ulog

Princip pretvaranja fiktivnog potraživanja u ulog temelji se na isporuci roba i obavljanju usluga po enormnim iznosima…. Po cijeni koja višestruko premašuje stvaran iznos kakav je na tržištu. Direktor poduzeća u pretvorbi potpisuje sve isporuke i iznose, ali ne plaća račune. Kad se kroz određeno vrijeme potraživanja privatnog poduzeća popune na zadovoljavajući iznos, privatno poduzeće objavi pretvaranje svojih potraživanja u dionice društvenog poduzeća i postane njego vlasnik.  A direktor bivšeg društvenog poduzeća biva nagrađen za suradnju rukovodećom funkcijom u pretvorenom poduzeću.

9. Interna dokapitalizacija

Ako neko poduzeće košta, na primjer 10 milijuna DEM, 5 milijuna kupuju mali dioničari, a 5 milijuna preuzima država. Ako kupac dolazi iz  kruga poduzeća i „plaća“ 2.5 milijuna DEM , država poklanja kupcu dionica u vrijednosti od 2.5 milijuna. Kupac tako postaje vlasnik dionica koje vrijede 5 milijuna DEM, odnosno 50% tvrtke. Tako je kupljeno pola tvrtke i ako se koristi redovni popust od 20.000 DEM kojeg kupac ima kao mali dioničar, postaje većinski vlasnik poduzeća. Većinski vlasnik ima pravo raspolagati sredstvima poduzeća. Ukoliko je kupovina poduzeća izvršena novčanim putem, novac tada ulazi u tvrtku i odmah izlazi.

Na takav način „internom dokapitalizacijom“ može se i bez ijedne kune postati vlasnikom poduzeća. Dovoljno je da se novac „provuče“ preko računa tvrtke i tvrtka je privatizirana.

 10.Otkup stare devizne štedne

Poduzeće u pretvorbi moglo se preuzeti uz pomoć „stare devizne štednje“. Staru štednju su tajkuni otkupljivali od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćajući ju od 50% do 50% vrijednosti. Prilikom pretvorbe HFP je priznao puni iznos štednje pa bi odobravao dionice na taj iznos. Starom štednjom moglo se preuzeti poduzeće za manje od 50% vrijednosti, ako su se kombinirali i ostali modeli.

Na taj način se država oslobodila javnog duga, poduzeća su privatizirana, a nije bilo potrebe ni isplatiti štedišama kamatu.

 

Primjera raznih privatizacija ima mnogo. O jednom primjeru mi je ispričao gospodin koji je radio elaborat za procjenu poduzeća. Poanta priče je na kraju.

        "Napravio sam procjenu, otišao u Fond za privatizaciju, prošao sve što treba. Obranio sam u Fondu to što sam napisao i direktor je  dobio rješenje. Sada je trebalo radnicima objasniti što to znači. Direktor je zakazao zbor radnika i otišao kući, a ja sam ostao. Radnici su sjeli oko mene  i objašnjavao sam im  što je privatizacija i sve ostalo.  I došlo je do toga da oni moraju odlučiti hoće li kupiti dionice ili ne.

Pita mene jedan: „Gospon, je li meni netko garantira da će te dionice vrijediti?“

Ja mu kažem: „Ne. Nitko vam to ne može garantirati. Vi možete ove dionice kupiti i sve izgubiti. A možete i zaraditi. To ovisi o tome kako će firma funkcionirati. Otiđite kući i razmislite hoćete li prodati kravu i kupiti dionice ili ostati sa svojom kravom i nećete kupiti dionice. To je vaša stvar“.

Tako sam im ja odgovorio na mnogobrojna pitanja kojima su me rešetali. Pripremim im ugovore u kojima je pisalo koliko tko može kupiti i što trebaju platiti, dobili su  popuste, sve po zakonu. I oni kupe jako puno  dionica, oko 50%. 

I  menadžment je kupio puno.

Pitam direktora: „A kako ćete vi to otplaćivati?“

Međutim, s vremenom, radnici su htjeli dionice prodati, nisu se htjeli zafrkavati s  njima i razmišljati o tome  kako će firma funkcionirati. 

Ja pitam tko će to kupiti. A menadžment kaže: „Mi“.

I kupili su jako puno dionica.

Firma je bila uspješna, Nijemci su ju spasili, dali su im neke stare strojeve i nastavili su proizvodnju. Radili su, izvozili.

 Novac za kupnju dionica menadžment je dobio na taj način da su s dobavljačima iz inozemstva dogovorili veće cijene, a razliku su im stranci isplaćivati direktno. Koliko god je taj primjer kriminalan, tvornica ipak radi, ljudi su zaposleni.

 Najgori su oni koji su došli do vlasništva na kriminalni način i onda su to sve upropastili."

Menadžersko preuzimanje poduzeća

Jedan od rijetkih stručnjaka koji već godinama piše o društvenim i sociološkim "repovima" hrvatske privatizacije jest dr.sc.Drago Čengić[23] s Instituta Ivo Pilar.  U knjizi[24] Manageri i privatizacija: sociološki aspekti preuzimanja poduzeća piše:

               "Mi polazimo od pretpostavki:  a) da je privatizacija u istočnoeuropskim zemljama najprije „politički projekt“, s višeznačnim implikacijama za gospodarstvo u cjelini; b) da će u „datim pravilima igre“ direktori, gdje je god to moguće, htjeti postati su/vlasnicima svojih dotadašnjih poduzeća, najčešće s cijelom rukovodećom ekipom.

Odlazak u klasično privatno poduzetništvo događa se vjerojatno u izrazito teškim situacijama, kada se procjenjuje da poduzeće nema perspektivu ili je na djelu sukob s novim političkim elitama na vlasti.

     …… Pretpostavljamo da je dio radnika kupovao dionice poduzeća i pod pritiskom rukovodstva poduzeća , kako bi što više dionica poduzeća ostalo u „domaćim rukama“. Direktori su, gdjegod je to bilo moguće, radije htjeli imati za dioničare radnike nego državu. …

…  „Managerski krediti“  za otkup dionica rezultanta su politike države i politike banaka glede tzv. „stare devizne štednje“. Direktori su samo jedna od društveno moćnijih skupina koja je, zahvaljujući svojem položaju u poduzećima, u tome vidjela svoju šansu i iskoristila „staru deviznu štednju“ kao „financijsku polugu“ za preuzimanje poduzeća. …..

…. Do danas nije došlo do brojnih poništenja sklopljenih ugovora o kreditima. Razlog je više nego jasan. U tom procesu za sada su svi,  izuzev radnika, relativno dobro prošli: država je zamijenila javni dug za nekadašnje društveno vlasništvo, banke su u biti riskantna potraživanja od države zamijenila za potraživanja od  novih  vlasnika; i na kraju, manageri su, riskirajući vlastitu imovinu i ugled stekli i stanoviti su/vlasnički status….

………..Naši podaci u cijelosti sugeriraju zaključak da su direktori, nakon razdoblja „samoupravnog socijalizma“ i radnika kao formalnih vlasnika poduzeća, u ovom „vlasničkom međurazdoblju“ zadobili veću, a u nekim poduzećima i neograničenu,  moć u donošenju strateških odluka: pri definiranju ciljeva poduzeća i upravljanja ljudskim potencijalima."

Mašta nema granica

Mnogi menadžeri koji su u tranzicijskim i pretvorbenim godinama došli na čelo državnih poduzeća na tržištu se nisu snalazili, a većinom su pokazali da o restrukturiranju poduzeća koja su trebali provesti nisu imali pojma. Ali kada je trebalo za sebe izvući ogromne novce iz poduzeća, tada su počeli razvijati veliku kreativnost i stalno su izmišljali nove metode. Same koruptivne metode koje su se zasnivale na uzimanju postotaka od ugovorenih poslova spadale su u najčešće aktivnosti za koje nije trebalo puno pameti, osim krajnjeg bezobrazluka. Međutim, „pravi majstori“ su dali mašti maha i izmišljali su postupke koji su zahtijevali i znanje, maštu i organizacijske sposobnosti.  Ali i ti su postupci bili vidljivi „iz aviona“ i svima je bilo zajedničko  „hrabrost“, bezobzirnost i uvjerenje „da nam nitko ništa ne može“.

Jedan prijatelj mi je, dosta davno,  ispričao slučaj iz jednog državnog poduzeća.

           "Menadžment poduzeća je osnovao nekakvo „bezvezno“ poduzeće u vlasništvu matičnog poduzeća i dionice tog poduzeća je mogao kupiti svatko iz poduzeća. Rijetko tko je bio zainteresiran za dionice tog poduzeća, jer su se kupovale dionice ozbiljnih poduzeća. Tada je menadžment kupio gotovo sve dionice tog „bezveznog“ poduzeća, jer je cijena dionica bila jako mala. (Naravno, menadžment je sam odredio cijenu dionica koje su kupili). Nakon toga su jednom odlukom, „jednim potezom pera“ na Sjednicu Uprave poduzeća donijeli odluku da se sav (ogroman)  kapital  poduzeća prenese u to poduzeće. Vrijednost dionica je odletjela „u nebo pod oblake“.

Tada je menadžment prodao sve svoje dionice poduzeću (po cijeni koju su sami odredili). U igri je bio ogroman iznos novaca.

Poslije je u poduzeće došla državna revizija koja je „blagoslovila“ cijelu operaciju i dala svoje mišljenje da je sve u redu.

Ljudi, koji su mi to pričali su plakali, jer su to svi zaposlenici vidjeli i znali za tu operaciju."

Gotovo nisam mogao vjerovati, kada sam to čuo.

Tajkunska privatizacija

Sada se trebamo samo sjetiti da je osnovni intelektualni i „znanstveni“ temelj za privatizaciju svega kod nas (a i u drugim zemljama)  bila „mudra“ teza: “Država je loš gospodar pa sve moramo što prije privatizirati“. Naravno, i ona druga: „Europa to očekuje od nas.“ I to je u onom tranzicijskom razdoblju, kada smo se što prije htjeli riješiti komunističkog nasljeđa, svima djelovalo samo po sebi razumljivo, jako pozitivno. I to je bilo je opravdanje da se sve počne privatizirani bez ikakvih kriterija i bez ikakve odgovornosti prema ovome društvu i budućnosti ovog društva.

Naravno, kod toga se nije shvatila (ili se nikada nije naučila) jednostavna činjenica da „država jest loš gospodar“, ali da je „neobrazovan, pohlepan vlasnik i nesposoban  menadžer još gori gospodar“. Osnovna teza temeljila se i na još glupljoj pretpostavci da netko samim time što postane vlasnik dobiva i pamet za upravljanje tim vlasništvom.

Kod toga se zažmirilo na činjenicu da nakon izlaska iz komunizma nitko nije imao novaca, jer se  u tom sustavu nismo mogli obogatiti (na pošten način).

Osnovna značajka ubrzane privatizacije (u svim postkomunističkim zemljama od Rusije do Hrvatske), koju možemo nazvati i tajkunska privatizacija je mogućnost da netko tko „nema niti novaca, niti znanja“ postane vlasnik poduzeća. Možemo biti ogorčeni onim što se kod nas događalo, ali ono što se događalo u Rusiji, što su izvodili njihovi oligarsi,  to je bilo stravično, izvan svake pameti.

Budući da novi vlasnici nisu imali znanja za upravljanje tim novostečenim vlasništvima, ta privatizirana poduzeća su vrlo često poslovno propala, a još češće su novi vlasnici otpustili radnike i prodali nekretnine.

U svim postkomunističkim zemljama, svi ti novi tajkuni, oligarsi ili kako se već zovu nisu u pravilu izmislili nešto novo, nisu ništa unaprijedili, nisu stvorili nikakvu novu vrijednost, svoje bogatstvo su stekli otimajući od kapitala države.

Zato se oni ne mogu zvati poduzetnicima, oni su „uzetnici“, kao što ih je lijepo opisao gospodin Josip Baotić.

Ocjenu tih procesa dao je dr. Goran Marić u svojoj knjizi:

            "Dok je predsjednik Tuđman bio zauzet Domovinskim ratom i oslobađanjem zemlje, a stotine tisuća hrvatskih mladića mobilizirano u obrani Hrvatske, šačica smišljeno raspoređenih iz komunističke konstelacije, nepovratno je, svjetlosnom brzinom,  uzela za sebe ono što joj nikako nije pripadalo."

Nemoć da se riješe uočeni problemi

Provođenje privatizacije je izazivalo revolt među stanovništvo i naravno da je Hrvatska Vlada na to reagirala. O tome u svojoj knjizi[25] piše Drago Krpina[26], jedan od osnivača HDZ-a i aktivan političar u to vrijeme:

              "Jedno od prvih političkih obećanja kako će se stati na kraj svim onim negativnim pojavama u društvu koje su stvarale neraspoloženje prema hrvatskoj vlasti odnosno prema HDZ-u bila je sjednica Vlade 17. veljače, još davne 1993. kojom je predsjedao predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. …

Zaključci doneseni na toj sjednici bili su vrlo obećavajući. Njihov je sadržaj pokazao da hrvatska vlast prepoznaje negativne pojave u društvu koje najviše pridonose neraspoloženju hrvatskih građana prema hrvatskoj vlasti i koje dovode u pitanje nacionalnu sigurnost i ostvarivanje temeljnih nacionalnih i državnih interesa. ….Nažalost, izostala je  politička volja da se ovi zaključci pretoče u život i da se tako postave čvrsti temelji trajnog povjerenja hrvatskih građana u državne institucije.

 …citat iz izvješća Vlade u ožujku 1993. godine:

               „Koriste se najprepredenije metode u izigravanju propisa, tobože iskazivanje gubitaka poduzeća radi izazivanja stečajnog postupka te kasnije otkupa po nerealno niskim cijenama, zloupotrebe kod procjene vrijednosti poduzeća pri otkupu, prebacivanje novčanih sredstava pod vidom izmirenja fiktivnih novčanih dugovanja, te kasnijeg korištenja sredstava za otkup dionica poduzeća, makinacije pri otkupu dionica poduzeća za obročnu otplatu, zloupotreba polica osiguranja menadžera za ishođenje kredita kojima se otkupljuju dionice i drugo.“

Nažalost, nakon što su izašli iz Predsjednikova ureda volja i sposobnost da se uočeni problemi riješe odmah je splasnula.

Drago Krpina dalje opisuje:

            "Od privatizacije se očekivalo da će u osiromašena poduzeća donijeti svježi kapital, nove tehnologije i bolji način upravljanja. Na žalost, u mnogim slučajevima to se nije dogodilo. Štoviše, uslijedili su u nemalom broju slučajeva upravo obrnuti procesi. Kao glavni nedostatak u procesu privatizacije pokazalo se, što nije bilo teško predvidjeti, da ne postoji domaći kapital koji bi procesom privatizacije bio unesen u tvrtke. S druge strane, strani kapital bio je previše bojažljiv i oprezan, a dolazio je na „kapaljku“. U hrvatskom slučaju dodatni je razlog izostanku stranog kapitala, bio, dakako,  rat.

Ono najgore što se u hrvatskom slučaju privatizacije dogodilo jest dekapitalizacija tvrtki koju su provodili novi vlasnici. Naime, budući da nisu imali vlastita kapitala za kupnju tih tvrtki, zaduživali su se kod banaka i udjele od fondova kupovali na otplatu. Iako je to zakonom bilo zabranjeno iz poduzeća kojeg su postali vlasnici zaduživši se kod banaka i fondova, počeli su nemilice isisavati novac kojim su nastojali otplaćivati vlastite kredite.  Tako se dogodilo da je i ono malo akumulacije koja je u poduzećima postojala i koja je trebala biti potrošena za tehnološku obnovu, nove proizvode, tržište, nova radna mjesta i slično, izvučeno iz poduzeća radi otplate dugova njihovih vlasnika. Novim vlasnicima za podmirivanje njihovih obveza prema fondovima i bankama nije bio dovoljan novac koji su mogli izvući iz prvog poduzeća koje su kupili. To ih je motiviralo da kupe još jedno, pa još jedno, pa još jedno poduzeće. Gomilanje poduzeća u vlasništvu jednog poduzetnika (tajkuna) u prvo je vrijeme stvaralo iluziju nevjerojatno brzog gospodarskog rasta novih kapitalista. Riječ je zapravo bila o tomu da su oni zajedno s tvrtkama koje su kupili i iz njih isisavali novac, tonuli sve dublje u živo blato pogrešnog upravljanja, dugova, nelikvidnosti i tehnološke zaostalosti.     

            Pogubnu bit tog procesa najpreciznije je, možda i nesvjesno, prije nekoliko godina opisao glasoviti M. Kutle ustvrdivši: „Moj je posao kao vožnja bicikla: ako stanem, padam“. Dakle, dok je god on mogao kupiti „još jedno“ poduzeće, pedale toga tajkunskog bicikla okretale su se naprijed. No vozač se nije brinuo o tomu što će se dogoditi, kada ne bude „još jednog“ poduzeća koje će se moći kupiti. …U jednom trenutku, kada više nije bilo moguće kupiti „još jedno“ poduzeće i iz njega isisati novac, pedale tajkunskog bicikla počele su se svom silinom okretati unazad – lomeći i vozačeve noge i tvrtke i radna mjesta zaposlenih, ali i nažalost i povjerenje radnika i građana u HDZ."

Apsurd novokapitalističkog gospodarstva

Kada proučavamo što se događalo s gospodarstvom tijekom dvadesetpet godina, trebamo usporediti naša očekivanja s onim što je ostvareno i analizirati što se i zašto se to dogodilo.

Komunizam je propao, pored ostalog, zato:

  • jer je komunističko gospodarstvo bilo loše, neučinkovito, mnogo lošije od kapitalističkog.
  • jer su kapitalistička poduzeća inovativnija, mnogo ulažu u razvoj, zapadni znanstvenici ostvaruju mnogo bolje rezultate, imaju mnogo više patenata, imaju mnogo konkurentnije proizvode kojima pobjeđuju na tržištu,
  • jer su komunistička poduzeća bila birokratizirana, uništavala su inicijativu, nisu poticala inovacije i nisu se mogla natjecati na tržištu s kapitalističkim poduzećima,
  • jer su komunistička poduzeća u većini slučajeva vodili politički postavljeni direktori koji nisu imali niti znanja niti sposobnosti za vođenje poduzeća,
  • jer su u komunističkim poduzećima glavnu riječ vodili Komunistička partija i njezina organizacija koja je predstavljala paralelnu vlast u poduzeću

U komunizmu smo,  gdje smo mogli ismijavali (javno ili tajno) samoupravljanje, radničke savjete, komunističke direktore, jer smo bili uvjereni da to sve uništava gospodarstvo i da je zbog toga naš standard mnogo niži od standarda ljudi na Zapadu. I naravno, kada smo se riješili komunizma, komunističkih direktora i Partije, kada smo ušli u kapitalizam svi smo očekivali da će sada naše gospodarstvo naglo biti bolje, „krenuti naprijed“, postati uspješno, izvozno konkurentno, profitabilno, što će drastično povećati naš standard, kvalitetu života. Vlasnici će znati cijeni sposobne ljude i htjeti će ih dobro platiti, eliminirati će se negativna kadrovska selekcija, itd., itd. 

Naša naivna društvena očekivanja (opisana u jednom znanstvenom radu 1999.) vezana uz proces privatizacije bila su:

  • Porast gospodarske djelotvornosti
  • Postizanje društvene pravednosti - održanje društvene solidarnosti
  • Prikupljanje sredstava potrebnih za obnovu
  • Uvođenje stranog kapitala

 I što se dogodilo?

Zapravo, ništa se od svega toga se što smo očekivali, nije dogodilo. A dogodilo se ono što ni u snu nismo mogli očekivati:

  • gospodarstvo je danas loše, industrija je uništena, izvoz je čak manji nego u komunizmu, (pokrivenost uvoza izvozom u 1976. bila je 66,2%, a u 2009., 49,5%, te je povećana za 2,2 posto u odnosu na 2005. kad je iznosila 47,3%, što je većim dijelom rezultat smanjenog uvoza),
  • gospodarstvo  u cjelini uopće nije učinkovitije od nekadašnjeg komunističkog. (Iako imamo i odlične primjere poduzeća koja su nekada imala i 1000 zaposlenih, sada imaju 200 i uspješno posluju, uz mnogo veću produktivnost i mnogo veći prihod nego prije),
  • odnosi među ljudima u većini poduzeća su mnogo gori, ljudi su mnogo nezadovoljniji,
  • ima mnogo nezaposlenih,
  • mladi se iseljavaju,
  • vlada još gora negativna kadrovska selekcija u društvu,
  • nadzorni odbori su gori od nekadašnjih radničkih savjeta, pa su državna poduzeća bez ikakvog stvarnog nadzora. Nekada su u radničkim savjetima bili i nestručni ljudi, ali su barem bili zainteresirani za poduzeće u kojima su radili. Sada su u nadzornim odborima još nestručniji ljudi, ali koji su potpuno nezainteresirani za poduzeće koje nadziru. Zanima ih samo lova koju dobivaju za „rad“ u tim nadzornim odborima.
  • u većini poduzeća se uopće ne potiču inovacije, a u rijetkim slučajevima razvoj,
  • na području razvoja novih proizvoda rezultati su katastrofalni u odnosu na komunističko razdoblje. U komunističkom razdoblju Končar je proizveo najveće generatore na svijetu, Pliva je stvorila Sumamed, a Podravka Vegetu, prof.dr.Vojislav Bego na području elektrotehnike došao je do znanstvenih otkrića svjetskih razmjera. Danas to izgleda kao nešto potpuno nevjerojatno.

Goran Marić je u svojoj knjizi usporedio proklamirane ciljeve iz Zakona o privatizacije s onim što je ostvareno.

          "A koji su stvarni učinci jedinstvenog hrvatskog modela privatizacije:

  • gospodarski rast kontinuirano sporiji od rasta državne potrošnje,
  • sedma godina recesije,
  • umjesto novozaposlenih, 300.000 otpuštenih,
  • umjesto tehnološke modernizacije, potpuno uništenje industrije i smanjenje proizvodnje,
  • umjesto novih vještina učinkovitih menadžera imali smo uglavnom stečajne menadžere,
  • umjesto ukidanja subvencija imali smo rast državnih potpora,
  • umjesto predviđenog smanjenja, javni dug povećan za nevjerojatnih 44 milijarde eura.

A o konačnom rezultatu tog, u svim istočnoeuropskim zemljama,  prevladavajućeg koncepta privatizacije dr. Goran Marić je u svojoj knjizi[27] napisao:

           " Ali u praksi „Washingtonski eliksir ekonomskog života“, u svim ekonomijama država koje su ga dosljedno provodile, doživio je slom.

Tako je i Rusija bila prihvatila te preporuke; privatizirala i liberalizirala gospodarstvo, ostvarila relativnu financijsku stabilnost i istodobno prepolovila ekonomsku aktivnost. Tek dolaskom vlade Jevgenija Primakova, a potom i Vladimira Putina, Rusija napušta program radikalnih ekonomskih reformi uvedenih pod pritiskom MMF-a i Svjetske banke.

Svjetska ekonomska praksa na velikom broju primjera potvrdila je neučinkovitost i infertilnost tih „deset zapovjedi“ iz programa suvremenog ekonomskog neokolonijalizma.

 ….., dok je Poljska doživjela gospodarski procvat tek nakon što je napustila model tržišnog fundamentalizma  i prihvatila dugoročni model tržišnih reformi iz programa „Strategija za Poljsku“ kojeg je izradio profesor Kolodko[28]."

Napredak od samoupravljača

Velika je razlika između nekadašnjih socijalističkih samoupravljača i današnjih kapitalističkih radnika.

Samoupravljači su imali iluziju da o svemu odlučuju, a nisu odlučivali o ničemu. Današnji radnici ne odlučuju ni o ničemu, ali nemaju niti iluziju da odlučuju o bilo čemu. (Izgubili su iluziju i da odlučuju o nečem važnom na izborima, pa u sve manjem broju idu glasati).

Nekadašnji samoupravljači nisu bili dobro plaćeni, nisu puno radili, mislili su da nemaju nikakvog gazdu i imali su osjećaj sigurnosti.

Današnji radnici su isto tako slabo plaćeni, ali moraju puno raditi, imaju gazdu i nemaju osjećaj nikakve sigurnosti.

Jedino što su stvarno dobili je puno različitih blistavih perlica, užitak šopinga, Big Brotherse, turske sapunice, hamburgere i Coca Colu.

Većina nas je očekivala ipak neki veći napredak i drugačije promjene.

Jedino što se stvarno promijenilo je činjenica da je jedan broj ljudi postao enormno i neopravdano bogat.

"Ubrzana" privatizacija nije mogla uspjeti

Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je ubrzana privatizacija na bilo koji način i mogla biti poštena.

Cijela ta filozofija ubrzane privatizacije nije mogla uspjeti, bez obzira što se neki sudionici tih procesa hvale odličnim rezultatima,  jer:

  • nakon komunizma ljudi nisu imali novaca pa nisu svojim novcem mogli kupiti poduzeća (što bi bilo jedino čisto, logično i pošteno). Zato su izmišljeni razni zahvati da se može dobiti poduzeće „bez novaca“.
  • nije bilo ljudi stručnih, ne po školskoj spremi (po doktoratima i profesorskim titulama), koji su imali iskustva, znanja i širine da vode procese privatizacije. Angažirani su ljudi koji su možda bili ekonomski stručnjaci, ali nisu nikada radili u poduzećima i njima osnovni pojmovi funkcioniranja poduzeća nisu bili jasni i nisu bili u stanju ocijeniti potencijal poduzeća da opstanu u novim uvjetima.
  • znanstvenici na našim fakultetima nisu uopće predviđali mogućnost propasti socijalizma, do zadnjeg časa su vjerovali u samoupravljanje i proučavali ga i bili su potpun o nespremni za promjene koje su nastupile pa se nisu uspjeli nekim svojim prijedlozima  nametnuti političarima,
  • u Hrvatskoj pravna država još nije bila uspostavljena i učvršćena i to je bilo odlična prilika za mnoge grabežljivce koji su divljački nahrupili na kapital države nastojeći zaobilaziti pravne i moralne norme uz vrlo slobodnu interpretaciju zakona o privatizaciji. Na površinu su naglo nahrupili najlošiji, a potpuno su potisnuti normalni, pošteni i marljivi ljudi koji su oslonac svakog društva na svijetu.
  • nakon rušenja jednog društvenog sustava kod izgradnje novog nisu definirana osnovna moralna pravila – što je dobro, a što je loše, što je pravedno, a što je nepravedno, što je dozvoljeno, a što nije dozvoljeno. Odnosno, nastojalo se stvoriti uvjerenje da su se pojavila nova pravila i da moramo prihvatiti kao normalno ono što je svima bilo jasno da to nije ispravno. Stvaralo se opće uvjerenje da je normalno tražiti proviziju kod ugovaranja poslova, pa su mnogi uzimali proviziju („misteri deset posto“), od referenta, šefa nabave do direktora. A to su svi znali. Smatralo se da je prihvatljivo otimati od države i bogatiti se, jer je bogatstvo već samo po sebi nešto dobro i poželjno.
  • u turbulentnim vremenima promjene sustava na površinu uvijek isplivaju najagresivniji, najpohlepniji i najdivljiji koji misle samo da tu situaciju iskoriste u svoju korist ne misleći niti na moral niti na norme društva. Nova situacija je pružala mnogo mogućnosti takvima da „iskažu svoje talente“. A država još nije izgradila pravne i sigurnosne mehanizme kojima bi se mogla obraniti od grabežljivaca.
  • ako priliku za osobno bogaćenje počnu koristiti i ljudi na vrhu vlasti, u vrhovima poduzeća i institucija, na svim razinama, tada se ostalima daje signal da je to dozvoljeno i društveno prihvatljivo, a čak i poželjno. Stvara se ozračje u kojem „prilika stvara lopove“. I svatko „tko ne iskoristi tu priliku je budala“.
  • i kada je već u samom početku jedan šofer postao milijarder, zlo se više nije moglo zaustaviti. I mnogi, od švercera na Hreljiću do sveučilišnih profesora su navalili da na sve moguće načine iskoriste priliku za koju su znali da ne može dugo trajati.
  • komunistički direktori u poduzećima su bili najbliži „stolu na kojem se dijelio plijen“, imali su sve informacije i mogli s upravljati procesom.

Poduzetnička privatizacija

„Ubrzana privatizacija“ u svim tranzicijskim zemljama iza sebe je ostavila katastrofalne rezultate čije će se posljedice osjećati još desetljećima. Preko noći stvorene su nove „kaste“ milijardera, tajkuna i oligarha koji su se obogatili otimajući vlasništvo države, nisu stvorili nove vrijednosti, a mnoga poduzeća su svojom nesposobnošću i pohlepom uništili.

Ali, privatizacija sama po sebi ne treba biti loša. Državna poduzeća treba privatizirati, jer su državna poduzeća mjesta u kojima vlada negativna kadrovska selekcija, nesposobnost, neodgovornost, neefikasnost, stranačka podobnost i nepotizam, loše upravljanje i  stvaranje gubitaka.

Komu dati priliku da privatizira državna poduzeća? Pa, našim uspješnim poduzetnicima koji su se do sada dokazali da  znaju upravljati svojim poduzećima koja su osnovali.

Zašto njima ne dati pogodnosti koje su se dale tajkunima u početnim fazama privatizacije, zašto im ne omogućiti pogodnosti koje se pružaju stranim investitorima?

Nakon „rušenja“ KONČAR-a najpoduzetniji končarevci osnovali su svoja privatna poduzeća i počeli se boriti na tržištu. Najbolji među njima su rasli i razvijali se i sada imaju respektabilna poduzeća od 150 do 200 zaposlenika, svoju sposobnost su dokazali i pokazali na tržištu. A KONČAR je svake godine sve manji. Ako izuzmemo tri uspješne tvornice transformatora u Jankomiru, sva druga poduzeća bi se sigurno preporodila u rukama uspješnih poduzetnika, bivših končarevaca.  

Jedan zanimljiv i poučan primjer poduzetničkog oblika privatizacije  velikog, nekada državnog poduzeća upoznao sam u proljeće 2018. godine. Najprije je „klasičan“ postupak privatizacije upropastio poduzeće i doveo ga u stečaj, a nakon toga je „poduzetnička“ privatizacija preporodila poduzeće koje sada uspješno posluje i napreduje.

O tome su mi ispričali Mario Abramović i Miodraga Jarić, vlasnici poduzeća „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iz Voćina, malog mjesta u jednom lijepom, šumovitom kraju u sjevernom djelu zapadne Slavonije, podno  Papuka. Poduzeće, jedino u Hrvatskoj, proizvodi  lučne i ravne lamelirane grede, dužine do 45m koje su dio vrlo složenih građevnih drvenih konstrukcija. Bio sam impresioniran tehnološkim procesom i tehnologijom s laserima i kompjutoriziranim CNC strojevima. Zapošljavaju preko 50 radnika. A posebno me impresionirao njihov poduzetnički put kakvog do sada još nisam upoznao. Nekada su radili u velikom poduzeću Gaj iz Podravske Slatine koje je prije 1990. zapošljavalo preko 3.000 radnika u mnogobrojnim svojim OOUR-ima (poduzećima). Gaj je imao pilane, sušare, proizvodnju namještaja, tvornicu furnira, čak i tvornicu elektronike koja je radila i za KONČAR.  Gaj je imao i jedan pogon, osnovan 1972. godine  koji je u Voćinu proizvodio drvene lamelirane grede i zapošljavao oko 40 radnika. Poslije 1990. godine Gaj je ušao u velike teškoće, preuzela ga je banka i postavila svoj menadžment koji nije znao upravljati poduzećem. Ubrzo je Gaj otišao u stečaj, svi radnici na Zavod za zapošljavanje, a dvojica kolega, mlađi Mario Abramović i stariji Miodrag Jarić, osnovali su poduzeće „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iznajmili jednu staru halu i počeli raditi poslove koje je prije radio  pogon Gaja u Voćinu. Ubrzo su poduzeća Gaja stavljena na prodaju i u nekoliko pokušaja nitko ih nije htio kupiti. Tada su poduzetnici Jarić i Abramović, 2009. godine, u vrijeme krize, odlučili uzeti veliki kredit, staviti svu imovinu svoje obitelji pod hipoteku, kupiti poduzeće GAJ iz stečaja i krenuti u jedan veoma riskantan i neizvjestan poduzetnički pothvat.

O tome je utorak, 8. svibnja 2018. godine, u mojoj emisiji o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju Mario Abramović rekao:

MARIO ABRAMOVIĆ

Mario Abramović, suvlasnik poduzeća „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iz Voćina

Iz emisije na HKR-u, 8.5.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

           „Zaposlio sam se u Gaju 1999. godine kao inženjer u Tehničkoj pripremi, u Voćinu u proizvodnji lameliranih drvenih nosača. Bio je raspisan natječaj u Večernjem listu, javio sam se na natječaj i dobio posao. Gaj je nakon rata bio privatiziran kroz jednu kompliciranu i čudnu privatizaciju, s bankama i s ljudima koji su preuzimali kredite koje je firma morala vraćati. Velika tvrtka mora imati sposobni menadžment, a nažalost Gaj to nije imao, jer to nisu bile osobe sposobne upravljati tako velikom tvrtkom. Tada, 2001. godine Gaj je osnivao tvrtke kćeri u Voćinu i drugdje, ali ništa nije išlo u dobrom smjeru. Uprava je bila u Podravskoj slatini, a proizvodnja u Voćinu. S vremenom sam postao upravitelj pogona u Voćinu za drvene nosače. Kolega Miodrag Jarić je u onom „starom“ Gaju bio direktor njihove tvornice elektronike u Podravskoj slatini, proizvodili su one stare tipove računala. Mi smo u Voćinu bili stručno i tehnološki sposobni napraviti sve što smo ugovorili, ali nam Uprava tvornice nije uspijevala osigurati materijal. Potrošili su avanse koje su dobili, a nama nisu nabavili materijal. Zato smo na objektima kasnili po šest mjeseci, čak do godinu dana. Strojevi se nisu održavali niti popravljali. Bio je veliki sustav, mi smo pisali zahtjevnice, za materijale i dijelove, ali Uprava nam nije ništa htjela odobriti. Mi smo imali ugovorene poslove, a nismo mogli ništa napraviti pa su naši radnici išli raditi u susjednu pilanu kao ispomoć.  Bilo je jako teško raditi na taj način. A mi nismo mogli ništa učiniti da poslovanje poboljšamo.

      I 2007. godine Gaj je kao i mnoga druga poduzeća  privatizirana na sličan način otišao u stečaj. Mi smo svi ostali bez posla.

     Ja sam vjerovao u sebe, imao sam dovoljno inženjerskih stručnih znanja i znao kako nešto napraviti. Imao sam dobre kontakte s građevinskim fakultetima. S njima dobro surađujemo i sada, pomažu nam kada trebamo riješiti neke stručne probleme. Miodrag je ekonomist i dobro se snalazi u komercijali i marketingu. Dok su ostali naši kolege otišli na burzu, nas dvojica smo osnovali  poduzeće i nazvali ga „Drvene konstrukcije“ d.o.o. Kod osnivanja tvrtke izabrali ime koje nije imalo veze s Gajem, da ne bismo kupce podsjećali na nekadašnje loše poduzeće. Najprije smo iznajmili jedno staro stovarište građevinskog materijala i jednu malu ruševnu, staru kućicu u Podravskoj slatini. Donijeli smo svoja dva računala. S nama je bila i jedna tehničarka iz tehničke pripreme, tako smo imali biro za projektiranje i imali smo još 4 montera. Drvo smo kupovali u Austriji, dovezli željeznicom, istovarili u svom stovarištu, rezali, bojali i ugrađivali. Početak je bio jako težak. U tom skladištu smo radili nešto više od godinu dana, odradili smo nekoliko poslova, dobili smo kroz to nekakav prihod. Tada nam se otvorila mogućnost da uđemo u najam proizvodnog pogona za proizvodnju drvenih lameliranih greda u Voćinu. Unajmili smo ga od stečajnog upravitelja. Radili smo u najmu oko pola godine.

       Tvrtka u Voćinu bila je u stečaju i prodavala se putem javnog natječaja kojeg je objavljivao Trgovački sud u Bjelovaru. Već je bila 7. licitacija, jer ju nitko nije htio kupiti. Tada smo ju mi odlučili kupiti. Bio je veliki iznos koji je trebalo platiti i bilo je teško dobiti kredit. Konačno smo našli banku koja nam je dala kredit. Morali smo pod hipoteku staviti moj stan, kuću od Miodragovih roditelja, te nekretnine tvornice koje smo kupili. Razgovarao sam sa suprugom. Ona je imala razumijevanja, vjerovala je u mene i zajedno smo donijeli odluku. Vjerovali smo da možemo uspjeti, treba raditi i ne smijemo odustati. Naravno, bilo me je strah, puno je toga bilo u igri, puno novaca i velika odgovornost. Miodrag i ja smo dugo razgovarali o tome, napravili smo poslovni plan, jednu računicu i zaključili da bi to moglo funkcionirati. Meni jako puno znači da u svemu tome nisam bio sam, da imam partnera s kojim mogu zajednički rješavati probleme i s kojim se razumijem. I naša razlika u godinama ima svojih prednosti. Nismo imali iskustva u poduzetništvu, ali smo krenuli u to i stavili smo svu našu imovinu pod hipoteku. U početku, kada smo preuzeli tvornicu,  bilo nas je 8 i taj broj radnika smo postepeno povećavali i sada nas je 50.

     Veza s Gajom nam je bilo  teško breme koje nas je opterećivalo, jer je Gaj loše odrađivao ugovorene poslove s velikim kašnjenjima. Bilo bi nam bolje da smo krenuli od nule bez te hipoteke. Sjećam se, u Gaju smo radili dvoranu u okolici Županje i kasnili godinu dana. I sada mi želimo s tom tvrtkom ponovo početi surađivati. Ja zovem tog direktora i kažem mu: „Mi sada radimo, ali mi više nismo oni, već smo neki drugi.“ Dugo smo razgovarali, obećavali i ponudili vrlo niske cijene.

        Trebalo je nekoliko godina raditi kvalitetno i bez greške da ponovo povratimo povjerenje kupaca, da stvorimo ugled dobre i pouzdane tvrtke koja će posao napraviti kvalitetno i na vrijeme. Prvi posao nam je bio za sjenik na farmi u Nexe grupi. Gaj im je ostao dužan i loše odradio posao i sada se mi pojavljujemo ponovo kod njih.    

     Zahvaljujemo im što su nam ukazali povjerenje, a mi smo dobro odradili povjeren posao. Zahvaljujemo i mnogim drugim građevinskim tvrtkama koje su nas prepoznale kao stručnjake i dale nam ponovo priliku da se pokažemo u puno boljem svjetlu od naših prethodnika.“

Što je trebalo napraviti i što bi sada trebalo napraviti

I sada, nakon svega  često sepostavlja pitanje: „Ovaj dosadašnji način 'ubrzane' privatizacije je loš, ali što je trebalo napraviti? Zar ostaviti i dalje poduzeća u državnom vlasništvu?“

Nakon svih ovih godina stvaranja novog gospodarstva i iskustva koje sam stekao uz poduzetništvu moj je stav sljedeći:

        „Trebalo je malo počekati i "ubrzanu", tajkunsku privatizaciju državnih poduzeća zamijeniti poduzetničkom.

Što znači dvadeset godina u povijesti jednog naroda. Na brzinu se ne može ništa dobro napraviti.

       Budući da u početku nije bilo ljudi koji su imali novaca i znanja, trebalo je počekati da se kroz poduzetništvo stvore uspješni poduzetnici, ljudi koji imaju novaca i znanja. Novaca, što su ga stvorili iz poslovanja svojih poduzeća koja su osnovali i razvijali kroz dvadesetak godina  i znanja kojeg su stekli kroz taj poduzetnički proces.

A prije toga je trebalo stvoriti čvrstu pravnu državu“.

Sada bi se moglo tim ljudima, poduzetnicima koji su se dokazali ponuditi da privatiziraju naša državna poduzeća. Njihov dotadašnji uspjeh bio bi garancija da će znati voditi i ta svoja novostečena poduzeća, kupljena „pravim i pošteno zarađenim“ novcem, kao što su znali voditi poduzeće koje su na poduzetnički način stvorili.

A čvrsta pravna država bi garantirala da će se proces voditi na zakonski definiran, legalan način.

Iako je već prošlo mnogo vremena i napravljene su mnoge greške, možda još ima šanse da se poučeni dosadašnjim iskustvima počnu ispravljati greške i cijeli proces privatizacije postavi na zdrave temelje i usmjeri na poduzetničku privatizaciju.

 

LITERATURA

 

  1. Aralica, Zoran, Račić, Domagoj,  Redžepagić,  Denis (2007),   Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja - rezultati istraživanja, EIZ-Ekonomski institut, Zagreb.
  2. Družić, Gordan (2005), Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva (iz knjige Menadžersko-poduzetnička elita i modernizacija: razvojna ili rentijerska elita", urednik Drago Čengić),  Institut Ivo Pilar, 2005.
  3. Čengić, Drago (1995.), Manageri i privatizacija: sociološki aspekti preuzimanja poduzeća, Alineja, Zagreb
  4. Čengić, Drago, Rogić, Ivan (1999.), Privatizacija i javnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb
  5. Klein, Naomi (2008.), Doktrina škola – Uspon kapitalizma katastrofe, B.Z. d.o.o., Zagreb
  6. Krpina, Drago (2000), Uzroci poraza, Naklada Ljevak, Zagreb
  7. Marić, Goran (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb
  8. Petričić, Darko (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb
  9. Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.
  10. Tanzi, Vito (2012), Ruski medvjedi i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi, MATE d.o.o., Zagreb

 

[1] Privatizacija - Proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu svojinu. Privatizacija je proces  prijenosa vlasništva s države na fizičke ili pravne osobe. Glavni modeli privatizacije su: a) prodaja, b) vaučerska privatizacija, c) dioničarstvo zaposlenih.

[2] Borislav Škegro, – (Mostar1955.), hrvatski političar i ekonomist, bivši je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar financija. Borislav Škegro je 1983. godine magistrirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te je nagrađen za najbolje akademsko postignuće godine. Radio je 16 godina kao znanstveni suradnik Ekonomskog instituta u Zagrebu na brojnim projektima primijenjenih ekonomskih istraživanja te je predavao na nekoliko kolegija makroekonomske teorije, ekonometrije i međunarodne ekonomije. Završio je post-diplomski studij ekonomije na University of Rhode Island i usavršavao se naUniversity of Pennsylvania. Autor je i koautor triju knjiga i brojnih članaka objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima. 1992. postaje zamjenik direktora Ekonomskog instituta Zagreb. Godinu dana poslije postaje savjetnik Predsjednika Republike za ekonomska pitanja. Od 1992. do 1997. godine Škegro je član Savjeta Hrvatske narodne banke gdje aktivno sudjeluje u formuliranju monetarne politike. U razdoblju od 1993. do 2000. potpredsjednik je Vlade za ekonomska pitanja, a od 1997. do 2000. objedinjuje i dužnost ministra financija Republike Hrvatske. Za sedmogodišnjeg mandata, Škegro priprema devet usvojenih državnih proračuna i vodi ekonomski dio Vlade. Najpoznatiji je kao autor Stabilizacijskog programa iz 1993. godine. Za njegova mandata uveden je i porez na dodanu vrijednost (PDV). Nadalje, Škegro koordinira glavne zakonodavne reforme koje uključuju Zakon o trgovačkim društvima, porezne zakone, Zakon o bankama, mirovinsku reformu koja se zasniva na tri stupa i Zakon o investicijskim fondovima. Vodio je pregovore s međunarodnim financijskim institucijama, bankama kreditorima, Pariškim i Londonskim klubom i bio glavni pregovarač u svim najvećim privatizacijama. Od 2001. godine do početka rada društva Quaestus Private Equity, Škegro radi kao izvršni direktor u najvećoj hrvatskoj tvornici tekstila i odjeće "Varteks". 2003. godine Škegro s partnerima osnivaQuaestus Private Equity gdje radi na položaju direktora. 2007. godine s partnerima osniva Quaestus Savjetovanje i Quaestus Invest, gdje zauzima položaj direktora.

[3] Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.

 [4] Milton Friedman, - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman se uz Keynesa često smatra najutjecajnijim ekonomistom 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.

[5] Doktrina šoka- naziv knjige kanadske spisateljice Naomi Klein na temu globalizacije, objavljene u 2007. Doktrina šoka, kao oblik šok terapije je metoda  uspostavljanja  modela slobodnog tržišta u nekoj zemlji, pri tome obično nasilno razarajući postojeći ekonomski sustav. Učinak primjene tih teorija dovodi do rasta nezaposlenosti, bogaćenja elite i općeg osiromašenja stanovništva. Među tim šokovima, autorica nabraja torturu Pinochetova režima u Čileu 1973., gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim devdesetim, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, itd. Zagovornici doktrine šoka su MMF i Svjetska banka.

[6] Dečki iz Čikaga - (Chicago Boys), skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja, s katastrofalnim posljedicama

[7] Goran Marić, – (rođen 1959. u Grudama, BiH), završio Ekonomski fakultet, stekao doktorat iz područja ekonomskih znanosti, docent), zastupnik u Hrvatskom saboru. Objavio knjige »Upravljanje poslovnim procesima«,, 2006. i „Slom lažnog prorošta“, 2015. Redoviti je predavač i voditelj kolegija »osnove menadžmenta«, na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu, objavio je nekoliko znanstvenih i stručnih radova, a dokazao se i u gospodarskoj praksi uspješnim upravljanjem u nekoliko poslovnih organizacija, u Hrvatskoj tiskari, Vjesniku i Tisku, odakle ga je maknula vlada Ivice Račana. Bio vodeći prvoligaški i međunarodni nogometni sudac,  dok se još aktivno bavio suđenjem doktorirao je ekonomske znanosti.

[8]  Goran Marić, (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb

[9] Pretvorba - pretvorba vlasništva, proces prelaska iz državnog ili društvenog vlasništva u privatno. Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj dogodila se nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske kao prijelaz iz planskoga gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju za vrijeme Domovinskog rata.

[10] Ante Marković - (1924., Konjic,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ, od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[11] Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.

[12] Darko Petričić, (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb

[13] Ivić Pašalić –  (Šujica,  1960.), hrvatski liječnik, političar i poduzetnik, suosnivač HDZ-a u Varaždinu i Ivancu, 1989. U razdoblju od 1990. do 2002. aktivno sudjeluje u političkom životu Hrvatske, savjetnik Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za unutarnju politiku (1993.-1999.), potpredsjednik HDZ-a (1995.-2000.) Između ostaloga, zalagao se za provedbu lustracije nakon završetka rata u Hrvatskoj. Medijska kampanja koja je presudno utjecala na javno mišljenje o njemu imala je, uz detuđmanizaciju, najznačajniji utjecaj na Pašalićev izlazak iz aktivnog bavljenja politikom. Ivić Pašalić danas je poduzetnik, vlasnik više firmi.

[14] Ivić Pašalić (2012.),:“Ne osjećam nikakvu moralnu odgovornost prema privatizaciji iz devedesetih“. Objektiv, 26.ožujka 2012.

[15] Miroslav Kutle,– (rođen  1957. u Širokom Brijegu, BiH), poduzetnik. Za 3,7 milijuna njemačkih maraka 1993. kupio je 37% dionica Slobodne Dalmacije u vlasništvu Splitske banke. I to kreditom te iste banke bez javne ponude dionica. Nakon Slobodne Dalmacije Kutle postaje vlasnik i televizijske postaje TV Marijan, Radio Dalmacije, lanca robnih kuća Jadrotekstil, Dalme i drugih tvrtki uključujući tu i Kaštelansku rivijeru, koju su milijunskim kreditima za njega kupili umirovljeni radnici poduzeća - krojačice, vrtlari i čistačice. U Zagrebu je kupio lanac trgovina Slavija i preimenovao ga u Dionu, a kupovinom poduzeća Tisak stekao je monopol na distribuciju novina u Hrvatskoj. Medijski imperij proširio je značajnim udjelima u OTV-u, Obiteljskom radiju i nekadašnjoj TV Mreži. Početkom 2000. i smjenom vlasti u Hrvatskoj uhićen je prilikom pokušaja prelaska hrvatsko-slovenske granice.[2] Podignuta je i optužnica 21. srpnja iste godine. Nakon dugog suđenja Kutle je oslobođen.Županijski sud u Zagrebu je oslobodio je Kutlu 2005. godine, od optužbi za dvije zloporabe ovlasti na štetu Globus holdinga: kod kupovine dionica trgovačkog lanca Diona te bjelovarskog Univerzala. Godine 2008 je oslobođen zbog loše napisane optužnice. Dana 12. rujna 2010. pravomoćno je osuđen na 2 godine i 8 mjeseci zatvora zbog malverzacija u pretvorbi tvrtke Gradski podrum.

[16] Josip Gucić - (1950, Janjevo, Kosovo), jedan od prvih pet hrvatskih tajkuna iz 90-ih, nekoć vlasnik brojnih tvrtki s ukupno 9.000 zaposlenih. Od 2007. u bijegu.   Još 2002. nalazio se na popisu 40 najbogatijih Hrvata, točnije na 26.mjestu, i tada je procijenjen na 20,8 milijuna eura. Svojedobno je pobjegao u Njemačku dok su ga jugoslavenske vlasti tražile zbog navodne krađe srebra iz kosovskog rudnika Trepča.  Na splitskom sudu je 2015. nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog kriminala u tvrtkama Amfora i Primorje iz Makarske

[17] Tekst je objavljen u ediciji: „Privatizacija u Hrvatskoj – Izvješće o privatizaciji – do 1. siječnja 1997. godine u izdanju Hrvatskog fonda za privatizaciju, u veljači 1997. godine.

[18] Darko Petričić, (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb

[19] Gordan Družić, – (Šibenik, 1955.), akademik, doktorirao 1990., na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, redoviti član HAZU, Razred za društvene znanosti od 2013., voditelj Odsjeka za ekonomska istraživanja u HAZU.

[20] Zoran Aralica - (Knin, 1976.), djetinjstvo je proveo u Drnišu gdje je pohađao i završio osnovnu školu 1990. godine. Srednje školsko obrazovanje stječe u Drugoj gimnaziji u Splitu 1994. godine. Iste godine upisuje Ekonomski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je u prosincu 1998. na smjeru financije, na temu Upravljanje mirovinskim fondovima. Zaposlen na Ekonomskom institutu, Zagreb (EIZ) od studenoga 2000. do danas. Godine 2007. stječe doktorat iz Ekonomije na temu Utjecaj tehnologije na izvoznu konkurentnost Republike Hrvatske, na Ekonomskom Fakultetu u Zagrebu. Od 2008. godine nositelj je kolegija Upravljanje inovacijama i tehnološkim promjenama na Veleučilištu VERN. Od 2013. suorganizator je, uz Razvojnu agenciju Zagreb i GoForesight Instituta iz Ljubljan,e međunarodnog skupa Zagreb Foruma. Autor je i koautor više od šezdeset znanstvenih i stručnih članaka, različitih izvještaja i projektnih studija iz područja Ekonomije, menadžmenta, inovacija i tehnologija (EMIT)-a, ekonomije energetskog sustava, izravnih stranih ulaganja, konkurentnosti kao i iz područja deindustrijalizacije i potencijala reindustrijalizacije. Predstojnik  je odjela za Inovacije poslovnu ekonomiju i ekonomske sektore na EIZ-u. Trenutno je fokus ovog istraživača na temama deindustrijalizacije/potencijala reindustrijalizaocje u Istočnoj Europi i na Smart specijalizaciji. U kontekstu prve teme Zoran Aralica je bio član projekta Regional Patterns of Deindustrialization and Prospects for Reindustrialization in South and Central Eastern European Countries financiran od strane Global Development Network preko Regional Research Competition gdje je WIIW iz Beča bio implementirajuća agencija (2014-2015). Vezano za temu Smart specijalizacije Zoran Aralica je međunarodni koordinator u ovom trenutku najvećeg projekta unutar društvenih znanosti u Hrvatskoj. Naziv je projekta Strengthening scientific and research capacity of the Institute of Economics, Zagreb as a cornerstone for Croatian socioeconomic growth through the implementation of Smart Specialisation Strategy (H2020–TWINN–2015), gdje se pokušava zajedno s najvažnijim policy tijelima u Hrvatskoj zaduženim za Smart Specijalizaciji izgraditi unutar EIZ optimalne kapacitete za pružanje  metodoloških osnova za planiranje i implementaciju Smart specijalizacije u Hrvatskoj. Zajedno s EIZ na ovom projektu sudjeluju vodeće europske znanstvene institucije iz područja EMIT–a u Europi, a to su UNU MERIT, Maastricht, UCL London i Bocconni Sveučilište iz Milana. Projekt je započeo u siječnju 2016. godine i planirani je završetak prosinac 2018. 

[21] U ožujku 1995. Hrvatski fond za privatizaciju i Ericsson potpisali su ugovor o prodaji 49,07% dionica "Tesle"

[22] Ahmad Seyf, (2000.), „Can more FDI solve the problem of unemployment in the EU? A shorte note”, Applied economics letters, 7(2), str. 125.-128.

[23] Drago Čengić – hrvatski, znanstvenik, sociolog, doktor društvenih znanosti, sveučilišni profesor, nositelj kolegija "Ekonomska sociologija" na Studiju sociologije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; nositelj kolegija "Uvod u analizu modernog društva" i "Temeljni pristupi u analizi modernog društva i modernizacije" na Hrvatskom katoličkom Sveučilištu u Zagrebu. Dobitnik Nagrade HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku za 2000. godinu u području društvenih znanosti.

[24] Drago Čengić (1995.), Manageri i privatizacija : sociološki aspekti preuzimanja poduzeća, Alineja, Zagreb

[25]Drago Krpina (2000), Uzroci poraza, Naklada Ljevak, Zagreb.

[26] Drago Krpina – (Radošinovac,  1960.), hrvatski je političar i pjesnik. Predavao je kao učitelj u područnoj školi Miholjec kod Križevaca te u školama u Svetome Filipu i Jakovu i Biogradu na Moru. Jedan je od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, bio je glavni urednik stranačkoga lista HDZ-a, Glasnika HDZ-a. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik u prva četiri saziva (1990.-2003.), a od 3. prosinca 1998. godine glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice do 6. ožujka 2000. godine kada je podnio ostavku. Objavio je nekoliko pjesničkih i publicističkih knjiga. 

[27] Goran Marić (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb.

[28] Grzegorz Witold Kolodko,  – (rođen 1949., Poljska), poljski profesor ekonomije, ključni arhitekt poljskih gospodarskih reformi, sveučilišni profesor, autor mnogobrojnih knjiga i znanstvenih radova. Ministar financija u poljskoj vladi 1994.-1997. i 2002.-do 2003. Dok je vodio poljsku ekonomsku politiku poljski GDP per capita povećao se za jednu trećinu. Osnivač i direktor organizacije TIGER - Transformation, Integration and Globalization Economic Research pri Sveučilištu Kozminski u Varšavi.

 



Komentari

  • Branka

    18. 01. 2017

    Privatizacija na hrvatski naćin je smišljena pljačka društvene imovine (odnosno radnika)s namjerom uništenja velikog broja ondašnjih poduzeća, i nakon 25 godina pitam se zašto je Šima Krasić provodila revizije ako po njima nije ništa poduzeto. I sama sam radila u tvornici obuće Astra, kasnije Astra Marjana Olujić, koja je također privatizirana na sramotan način da su radnici opljaćkani i ostali i bez plaća i bez otpremnina a u samoj pretvorbi poduzeća se novac i to gotovina iz preko 130 trgovina iznosila u koferima izvan Hrvatske a nakon toga je uslijedio poznati scenarij s stećajnim upraviteljima koji su u sprezi sa sudovima opelješili što se još dalo opelješiti. Svi ti radnici odnosno njihove obitelji, i ne samo ASTRE i niz drugih poduzeća, su danas u 80% siromašnih obitelji koje ili nemaju dovoljno za normalan život ili su doslovno gladni i dalje tlaćeni raznim porezima, nametima" ako prođe prođe" od državnihn firmi ili tajkuna, i pitam se dokle će tako. Pitam se hoće li koja vlast uvidjeti koja je šteta nanijeta napaćenim hrvatima i vratiti im pretvorbom i privatizacijom oduzeto jer pljačka privatizacijom ne zastarjeva ili će i dalje držati glavu u pijesku i praviti se ponosnim i bogatim hrvatom na leđima svih hrvatskih građana?

Komentiraj