Anatomija novog društva (3) – "Govedizacija" Hrvatske

Prepariranje svijesti se sve lakše provodi, jer s jedne strane ljudi sve manje čitaju (ili gotovo ništa ne čitaju), a nove tehnologije od TV-a, Interneta  do iPoda su tako jake da iz ljudi stvaraju prave „zombije“.

 


Pišući o demokraciji i procesima privatizacije u Hrvatskoj vrlo često sam spominjao procese „peglanja i pranja mozga“ kojima se „široke narodne mase“ prepariraju da kupuju ono što im se kroz reklame nudi, glasuju za kandidate koji im se nameću kroz medije i jumbo plakate i da šutke podnose sve što se oko njih događa.

Prepariranje svijesti se sve lakše provodi, jer s jedne strane ljudi sve manje čitaju (ili gotovo ništa ne čitaju), a nove tehnologije od TV-a, Interneta  do iPoda su tako jake da iz ljudi stvaraju prave „zombije“

.brain-washing-television

„Pranje mozga“ kroz medije

(Izvor slike: https://syrianfreepress.wordpress.com/...

Pred neko vrijeme bio sam s prijateljima na ručku u jednom zagrebačkom restoranu. Za stol kraj nas došla je peteročlana obitelj, roditelji i troje djece. Tek što su sjeli,  svi su uzeli mobitele i buljili u ekrane i nešto tipkali. Cijelo vrijeme nisu uopće razgovarali, na brzinu se nešto pojeli i onda se odmah bacili na tipkanje po mobitelima.

U kafiću na utrinskom placu u subotu ujutro za stol kraj nas sjela su dva mlada para, vjerojatno tridesetogodišnjaci, ni oni nisu razgovarali, nisu se šalili, pričali viceve, kao što bi čovjek očekivao od mladih ljudi, nisu se smijali, samo su buljili u ekrane. Prošećite se po Tkalči, slikovitoj ulici u starom dijelu Zagreba koja je puna restorana, kafića, terasa na kojima mnogo ljudi, većinom mladih, sjede, piju kavu ili pivo ili nešto jedu. Dvije trećine tih mladih ljudi uopće ne razgovaraju, već samo bulje u ekrane mobitela ili tipkaju.

To je stravično, to je bolesno.

Mladi ljudi su izgubili sposobnost razgovaranja. Oni su samo u stanju s ekrana primati informacije, pohranjivati ih negdje u sebi ili ih bacati u  „bunar svoje svijesti“. Razgovor podrazumijeva dvostranu komunikaciju, kada ti netko nešto kaže ti mu odgovoriš, slažeš se ili ne, polemiziraš, ispričaš ili poslušaš šalu, reagiraš na nju, smiješ se ili ljutiš. Za to trebaš uložiti intelektualni napor, trebaš imati neko znanje, moraš znati razgovarati, moraš se znati izražavati, truditi se da budeš duhovit, zanimljiv. Da bi imao bogati rječnik i da bi se mogao izražavati trebaš čitati knjige, da bi dublje poznavao temu o kojoj razgovaraš trebaš pročitati mnogo knjiga. Trebaš u razgovor unijeti emocije, svoj duh, znanje, inteligenciju, duhovitost, rječitost.

A da bi buljio u ekran i tipkao po njemu ne trebaš ništa od toga.

 S takvim ljudima pravi majstori jako dobro znaju manipulirati i to uspješno rade.

Postajemo „normalno“ društvo

Pred nekoliko godina na jednoj TV emisiji sudionici su razgovarali o razini emisija koje se prikazuju na televiziji. Svi su bili jako kritični i smatrali su da je razina emisija često užasna. Tada je jedan ugledni novinar rekao je dobro da takvih emisija ima, jer to znači da „postajemo Europa“. Naše gledatelje, rekao je, kao ni gledatelje svugdje u Europi,  ne zanimaju ozbiljne emisije, zanimaju ih emisije kao što su Big Brother i slične. Zaključio je da je to primjer naše europeizacije, jer time postajemo „normalno“, europsko društvo.

To je bio brutalno iskren i jasan prikaz procesa koji se pred našim očima odvija u Hrvatskoj. Taj proces je u Americi završen, u Europi je gotovo završen, a kod nas se odvija punom parom. To je proces „govedizacije“ koji ima za cilj da stanovništvo neke zemlje pretvori u «potrošačka i biračka goveda» koja ništa ne razmišljaju i samo žvaču slamu koja se baca pred njih. I kojima kroz agresivne reklame i TV emisije treba reći «što kupiti, za koga glasati».

Ljudi ne kupuju ono što im treba i ono što vole, već ono što im se agresivnim reklamama sugerira da trebaju. Ljudi ne glasaju za političare na osnovu njihovih programa, vjerodostojnosti i sposobnosti, već samo za one koji imaju dosta novaca da kupe dovoljno reklamnih minuta na televiziji ili one koji imaju podršku medija.

GOVEDIZACIJA01082016

Govedizacija Hrvatske

(Izvor slike: časopis Fokus, 20. travnja 2007.)

Postoje vrhunski skupo plaćeni stručnjaci koji dobro razumiju ljudsko ponašanje i obučavaju političare što da govore, kako da govore i kako da se ponašaju, kako da hodaju, kako da se oblače, češljaju, uče ih razni trikove «koji prolaze» kod birača. Ljudima znanje i poštenje više ne znači ništa. „Pa što, ako je on lopov, pa svi su lopovi“, misli prosječni glasač. Ljudi više nemaju svoje mišljenje, svoje stavove,  svoje moralne sudove. Ne razmišljaju svojom glavom, sve dobivaju «na pladnju». Samo trebaju u supermarketu kupiti ono što im je preko reklama rečeno da kupuju ili zaokružiti na glasačkom listiću kako im se unaprijed sugerira.

A u međuvremenu na poslu, za svoje gazde, trebaju ozbiljno «rintati» da imaju dosta novaca da to sve plate.

 Filozofija užitka, nakaznosti i primitivizma

Našim bivšim samoupravljačima pruža se ono «što mase vole», podilazi se njihovim instinktima i niskim strastima, usađuje im se filozofija užitka, «use, nase i podase», bez odgovornosti. Ne treba misliti, drugi misle za vas, čak vam govore kada se trebate smijati. TV producenti ne vjeruju da bi glupi ljudi mogli shvatiti što je smiješno pa ih moraju na to stalno podsjećati. Zato u zabavnim emisijama gledateljima signaliziraju kada se trebaju smijati (to je onaj stalni idiotski smijeh koji se čuje nakon svake druge rečenice). A simpatičan Drele iskreno kaže da najbolje ide vrsta humora o tome «kak' je Štef nategnul Baru v štaglju».

Vjerojatno će i kod nas ubrzo doći neka varijanta Jerry Springer Showa[1], jako popularnog u Americi. U tom showu na pozornici su ljudi s odvratnim, izopačenim stavovima i ponašanjem, prave „ljudske nakaze“, a isto takve nakaze im se smiju u publici sretni što, možda, ipak nisu baš takve nakaze. 

jerry_springer_nyc

Jerry Springer

(izvor slike: http://www.hollywoodreporter.com/...)

 

Jerry Springer je tako popularan da se jednom htio kandidirati za Predsjednika USA. Odustao je, ali je sigurno mogao dobiti mnogo glasova.

Prosječnog gledatelja zamara svaka rečenica koja ima «više od subjekta i predikata», a najviše mu idu na živce ljudi koji nastupaju s argumentima, činjenicama i žele nešto dokazati. Gledatelji vole da im voditelj jasno unaprijed pokazuje tko je kriv i tko je prav, tko je dobar, a tko je loš, zato nekakvi argumenti, činjenice, razne brojke i  podaci prosječnog gledatelja samo nerviraju.

Naš puk u nepreglednom broju navaljuje na trgovačke centre, zakrče pola grada, kada se otvaraju neke robne kuće, znam intelektualce koji su uzimali godišnji odmor da bi cijeli dan mogli posvetiti uživanju u novom supermarketu. To je ljudima postala duhovna hrana i najdraži kulturni događaj. U milijunskom Zagrebu ogromna većina stanovnika nikada nije bila u Koncertnoj dvorani Lisinski niti u HNK. Oni bi radije da na onom prekrasnom trgu u središtu grada stoji Metro umjesto one «starinske zgrade» u kojoj se “deru neki ljudi koji ne znaju pjevati ili plešu u nekakvim glupim hulahupkama“. Siguran sam da bi mnogi pozdravili i odluku da se ta smiješna zgrada sruši i na tom mjestu sagradi supermaket. Nedavno je jedan vrlo ugledan, utjecajan i vrlo moćan stanovnik Zagreba uspoređivao novce koji Zagreb daje Dinamu i za HNK i zaključio da je Dinamo nepravedno zakinut.

Više se javni djelatnici ne srame pokazati svoje slabo obrazovanje, primitivizam i ljubav prema «srpskoj turbofolk muzici» i cajkama. Osjećaju da se time približavaju onoj masi koja kupuje njihove proizvode, glasa za njih, kupuje u njihovim dućanima ili čita o njima u raznim revijama.

 „Elitne“ gimnazije i cajke

Profesorica iz jedne zagrebačke gimnaziji koja se voli kititi titulom „elitna gimnazija“ pričala mi je što joj se dogodilo u Londonu, kamo je vodila svoje maturante na ekskurziju. Nakon što su se nahodali po londonskim muzejima i nagledali londonskih znamenitosti, vratili su se umorni u hotel i zamolili profesoricu: „Profesorice, možemo si sada malo poslušati cajke[2]“. To su sve djeca iz „boljestojećih zagrebačkih obitelji“, djeca liječnika i tajkuna, završavaju gimnaziju koja bi im morala dati ne samo znanje, već, valjda, i jedan kulturni „štih“. I oni  slušaju srpske cajke.

Rekao sam joj da profesori takvo ponašanje svojih učenika moraju shvatiti kao svoj osobni poraz. Profesorica se pokušala opravdati tvrdnjom da je stanje u drugim zagrebačkim školama još mnogo gore. Rekla je da djeca slušaju cajke, jer su nesretni, zanemareni, prazni i time protestiraju. Trebaju im „emocije“ koje se izlijevaju iz takve „muzike“. A s time je povezan i alkohol.

Sigurno i u tome nešto ima, ali ne daje puno objašnjenje.

Znači, mladi moraju sebe naći između hard rocka, grozne buke bez ikakvih emocija i turbofolka punog, lažnih, primitivnih emocija. 

Kako se snaći u tome?

Problem slušanja cajki otvara mnogo veće probleme s kojim se suočavaju mladi, ali i cijelo društvo. Jedno istraživanje je pokazalo da tinejdžeri alkohol prvi put okuse,  između 14. i 16. godine. I kažu, alkohol lakše klizi niz grlo uz turbofolk ritmove. „Cajke su tu da se mogu lakše napiti. Cajke su takve pjesme da ne možeš ostati trijezan“, kaže jedna tinejđerica. I ta djeca pijana dolaze kući. Što kažu na to roditelji?

Sjećam se, kada sam početkom 1970-tih bio na odsluženju vojnog roka u Požarevcu u Srbiji, doživio sam strašan  „kulturološki šok“, je je u kasarni od jutra do noći treštala „novokomponovana muzika“. Ja nešto takvo nikad prije nisam čuo i to nisam mogao podnijeti. Trebalo mi je mnogo vremena da bih se,  priviknuo. Mi smo tada u Zagrebu slušali Zvonka Špišića i Arsena Dedića, Beatlese i Elvisa Presleya. Jedan dečko iz Zaboka, koji je služio vojsku sa mnom rekao mi je da se u Zaboku već počela  slušati takva „muzika“, ali tada još nije doprla do Zagreba. Na ljude koji bi slušali takvu „muziku“ u Zagrebu se  gledalo s prezirom.

U 1970-tim u Zaboku, u 2000-tim u Zagrebu.

Je li to napredak koji smo napravili.

Jedan prijatelj, stari Zagrepčanec mi je rekao  da po njegovom mišljenju u Zagrebu (milijunskom gradu) nema više od 2.000 ljudi koji idu na koncerte u Lisinski ili u HNK slušati neku operu i da se oni svi poznaju. Potpuno sam se složio s njime.

Nedavno je, 2. srpnja na zagrebačkom Tomislavcu održan veliki koncertni spektakl glazbenog dvojca 2 CELLOS,  u sklopu prvog „open air“ festivala orkestara – Zagreb Classic. Svirali su svjetski poznati, briljantni mladi violončelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser. Jako mnogo ljudi bilo je na koncertu. Međutim, bilo je teško slušati glazbu, jer su posjetitelji uglavnom pričali među sobom, nisu ni gledali pozornicu. Njima je bilo bitno da kažu da su bili na koncertu, a glazba ih nije ni malo zanimala.

 229246748f65a9f06a5edd5359a31c0c

S koncerta 2 Cellos, 2. srpnja 2016.

(Izvor slike: http://www.vecernji.hr/zvijezde/2cellos-spektakularnim-koncertom-odusevili-tisuce-zagrepcana-1096546)

Uvijek, u svako vrijeme postoji nešto što nazivamo lošim, primitivnim i neprihvatljivim i što društvo ne prihvaća. Međutim, sada u vrijeme relativizma sve je prihvatljivo, sve je dobro, svemu mediji, koji ne posjeduju nikakav niti moralni niti kulturni niti bilo kakav filter, daju podršku.

 Duhovni vakuum

Jedne su večeri ugledni hrvatski novinari iskazivali mišljenje da je gledanost jedino mjerilo kvalitete TV programa. Time su otvoreno zastupali stavove da sve što znači kulturu, obrazovanje i slično treba izbaciti iz utjecajnih medija, jer to gledatelje ne zanima i zamara ih. Jedan je vrlo samouvjereno izjavio da, ako  želimo katoličku televiziju, tada trebamo imati i ateističinu televiziju na kojoj će biti pornografija i slične emisije, pa neka ljudi izaberu. Nije shvatio da je time rekao da Crkva jedina u našem društvu brani moral, etiku i sve one osobine koje predstavljaju temelje civilizacije, da je Crkva, kao što je to bilo u najtežim povijesnim razdobljima, ona zadnja linija na kojoj se brani civilizacija od njega, njemu sličnih i njegovih gazda.

To više nije pitanje hoće li netko u kasnim večernjim satima gledati neki slobodniji program, već su to pitanja na kojima se brane temelji civiliziranog  društva.

Iza svega toga nazire se veliki duhovni vakuum. To je magla koja se prostire svijetom da se pitamo: «Zar nedostatak duše, ciljeva i značenja ne znači i kraj civilizacije?» Papa Pavao VI. predvidio je takav razvoj događaja prije 30-tak godina, kada je točno ustvrdio da je «tehnološko društvo uspjelo u povećanju prilika za ostvarivanje užitka, no još i sad ima problema u stvaranju radosti».

Zašto se ne reagira

Pred nekoliko godina u Osijeku na Konferenciji o poduzetništvu uvodno predavanje, kao uvaženi gost održao je menadžer jednog velikog, bogatog  poduzeća. Mjesec dana prije toga otpustio je 400 radnika, jer je njegov vlasnik htio biti još bogatiji. I onda si je dao za pravo sudionicima konferencije, većinom mladim ljudima održati jedno moralističko predavanje pa je rekao: „Za čovjek je najvažnije kada navečer prije spavanja zna da je tijekom dana učinio nekoliko dobrih djela“. To nisam mogao slušati i izašao sam van. Poslije sam mladim kolegama  rekao: „Kako ste to mogli slušati, zašto niste reagirali? Kako dozvoljavate da vam netko tako nešto priča? U vašim godinama ja bih skinuo cipelu i bacio mu u glavu“. Međutim, mnogi mladi su naučeni da na ništa ne reagiraju, da im do ničega (osim do  plaće) nije previše stalo i još su govornika na kraju, kao što je red,  nagradili pljeskom.

Nekako u to vrijeme je izašla jedna knjiga o poduzetništvu koju su recenzirala tri profesora Ekonomskog fakulteta. Na prvoj stranici piše jedna od najglupljih i najbesmislenijih rečenica koje sam uopće čuo: „Poduzetnik je za razliku od vlasnika inovator“. Tu knjigu sam komentirao u mailu koji sam poslao kolegama što su vodili mnogobrojne poduzetničke inkubatore i bavili se poduzetništvom. Nitko nije uopće reagirao.

Na elektrotehničkom fakultetu (sada FER-u) nekada se prepričavala jedna legenda, priča koja je govorila o karakteru nekadašnjih profesora. Čuveni i karizmatični profesor Vatroslav Lopašić jednom je otišao u London  na obranu jednog doktorata i tamo je reagirao na znanstvenu tezu iz doktorata s kojom se nije slagao i smatrao je da je pogrešna. On nije poznavao doktoranda i sama osoba mu nije bila važna, njemu je bila važna znanstvena istina i dignitet znanosti.

Prije dosta godina u Vjesniku sam pročitao intervju vlasnika jednog, nekada ozbiljnog poduzeća kako govori o svom doktoratu kojeg je pripremao. Kod toga je „valjao“ velike gluposti i pokazivao krajnju nestručnost i u pristupu temi i metodama mjerenja. Na kraju je rekao: „Pa doktorat ne treba biti znanstveno djelo“. Bio sam šokiran. Ali to sve je zapravo najveća sramota za njegovog mentora, profesora koji ga vodi u njegovom radu i  ocjenjuje taj rad. Nakon ovakvih mojih primjedbi jedan mi je profesor rekao: „Kolega ne treba previše cjepidlačiti. Znate li vi kakva je to dobra lova za fakultet“.

Nije čudno da onda niti mladi ne reagiraju na očite gluposti.

Ove godine se u Zagrebu održavao nekakav „Zagreb forum“ o poduzetništvu. U diskusiji nakon predavanja  direktor jednog državnog poduzeća tvrdio da je on poduzetnik i da se ponaša kao poduzetnik. Kada sam to čuo, rekao sam mladim ljudima koji su slušali predavanje i nastup tog "poduzetnika": „Nije problem što netko blebeće gluposti, ali je problem da vi ne reagirate i ne branite struku“.

Društvo znanja

Dobro prepariranim masama se može uspješno manipulirati.  Usađuju im se stavovi i način mišljenja koji omogućuje «gospodarima svijeta» da iz njih rade što žele. I to u vrijeme kada se kod nas na sve strane zastupaju pomodne fraze o «društvu znanja». Kada te fraze slušam, pitam se imaju li oni koji to pričaju pojma o društvu u kojem žive. Nakon 65 godina negativne kadrovske selekcije preplavili su nas trećeratredni ljudi bez ikakvog znanja, mnogi od njih agresivni, bahati i pohlepni. U poduzećima  kod raznih «revolucionarnih pretvorbi» ili smjene nepodobnih prvo su bacane u kontejnere velike količine dokumentacije i znanja koja su generacije stvarale kroz desetljeća.

Smatra se da su tri pokretača – tehnologija, institucije i vrijednosti – stvorila  našu civilizaciju koja se temelji na znanju. Ali to je svijet koji želi napredovati, svijet koji želi biti slobodan, svijet koji želi biti predvodnik razvoja.  Međutim, izgleda da su nama namijenili drugačiju ulogu. Za ulogu koju trebamo imati u Europi  neko posebno znanje nije potrebno. Ne treba nam niti razvoj niti istraživanje.  U poduzećima, na fakultetima i u institutima ima malo inovacija i patenata. Istraživanja se vrednuju samo na osnovu citata, a ne na osnovu rezultata koji bi povećavali konkurentnost proizvoda ili bili osnova za oblikovanje našeg novog društva. Većina patenata koja se zaštićuju u našem Zavodu za intelektualno vlasništvo su patenti stranih kompanija. 

Bolest društva

Kada su bijeli kolonizatori stigli u Ameriku, mnogo opasnije od oružja s kojim su napadali velike civilizacije Maja i Azteka,  bile su bolesti i alkohol što su ih sa  sobom donijeli. Bolesti, na koje Indijanci nisu bili otporni, na koje njihov imunološki sustav nije bio pripremljen, uništile su njihovo društvu razornije od topova.

I novi kolonizatori koji žele zavladati svijetom najprije donose svoje bolesti kojima zaraze cijelo društvo. Naše društvo nije imalo snage i cjepiva kojim bi se moglo obraniti od tih bolesti. Političari slijede mišljenje masa i njima odlično manipuliraju, a intelektualci po običaju šute ili se daju lako kupiti.

Novac i profit su postali najvažnije i najmoćnije božanstvo. 

 DollarBack

Dolar koji vlada svijetom

(Izvor slike: http://legendinc.com/the-anatomy-of-the-u-s-dollar/)

 

Priča o magarečim ušima i biču

Dok smo bili mali svi smo voljeli priču o Pinokiju. Sada je ta priča postala jako poučna i simbolična. Nakon propasti komunizma, naši su ljudi najprije, kao u Pinokiju, bez razmišljanja, pohlepno, navalili na kolače, slatkiše, cirkus i lunapark. Na sve ono što im je prije nedostajalo ili je bilo zabranjeno. A kada su Pinokiju i njegovim prijateljima počele rasti magareće uši, kada su počeli njakati i pretvarati se u magarce, bilo je već kasno. Gazde su ih upregle u kola i ubrzo bičem naučili poslušnosti.

Svaka sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije  slučajna.

 PINOKIO

Pinokio

(Izvor slike: http://decijisnovi.com/bajka-7)

 

 [1] Gerald Norman "Jerry" Springer, (1944.,USA), američki vrlo popularan TV voditelj. Poznat po tabloid talk showu The Jerry Springer Show koji vodi od 1991. Njegovi gosti su uglavnom nisko obrazovani ljudi koji se otvoreno sukobljavaju pokazujući svoje “najnakaznije osobine”. Popularnost tog showa daje najbolju sliku Amerike.

 [2] Cajke – (pevaljke) - novokomponirana narodnjačka muzika iz 'balkanskog regijona' (bivšeg Turskog carstva), uglavnom iz Srbije, u stilu turbofolka većinom svirano uz harmoniku kao tzv. cajke i pevaljke. Za turbofolk se veže čitava supkultura definirana vulgarnošću. Tekstovi su često o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju problema s nevjernim muževima. Po nekima cajka je ime iz jedne stare srpske pjesme, a cajka je zapravo Jelisaveta.

 

Komentari

  • Vera Đurenec

    09. 09. 2016

    Izvrstan tekst! Trebalo bi ga svaki dan staviti ne samo na zid FB nego državnih institucija, škola, fakulteta i javna mjesta...objavljivati na radiju i tv! Možda bismo evoluirali kao društvo - nešto brže!?

  • Ante Lauc

    07. 09. 2016

    Sretan sam Sto si POSTEN, obrazovan I proaktivan, Sto glasno mislis I uopce pokazujes vitalnost. Zao mi Je Sto Nema vise takvih Ecmirovaca, sto ih Je okolina unistila. Kad SE pitam Zasto tebe Nije, odgovor mi Je da Te zastitila tvoja vjera u Boga. Jesam li u pravu? Danas nam trebaju ljudi Kristocentricni I Kristocentricni a previse Je oko nas kvazivjernika I kvaziznanstvenika. Bogu Hvala za tebe.

Komentiraj